"Ne
moze se navesti ni jedna jedina velika zemlja od polarnih podrucja na
sjeveru pa sve do Novog Zelanda na jugu, u kojoj prvobitni stanovnici
sebe nisu tetovirali. Ovome obicaju su slijedili Jevreji i stari
Britanci. U Africi su se tetovirali neki od domorodaca; ali je vrlo
cesce podizanje izraslina tako sto se sol stavljala na razlicite
dijelove tijela i utrljavala u posjekotine; a takve se kod stanovnika u
Kordofanu i Darfuru ´smatraju velikim osobnim drazima´. U Arapskim
zemljama se ni jedna ljepotica ne smatra savrsenom, sve dok obrazi ili
slijepocnice nisu izrezane"
Danas
se to vise uopce ne moze zamisliti, a ipak, ovaj zitat iz Darvinovog
(Charls Darwin) velikog djela "Porijeklo covjeka" pokazuje, u kojoj
velikoj mjeri je tetoviranje nekada bilo rasprostranjeno. Nije bilo ni
jednog plemena, ni jedne grupe naroda, ciji clanovi svoja tijela nisu
ukrasavali na neki nacin.
Danas
su plemenski obicaji trajnog tjelesnog nakita skoro potpuno nestali i
vec se odavno ne prenose s generacije na generaciju. U nekim zabacenim
krajevima svijeta se tetoviranje ipak jos i danas praktikuje na isti
nacin kao vec stotinama godina. U ta podrucja se ubrajaju Sjeveroistocna
Indija, podrucje Amazona, dijelovi Indonezije, Jugoistocna Azija i
Juzna Kina. Tradiciju odrzavaju takodjer Beduini i Berberska plemena na
srednjem Istoku kao i Lulani u Africi.
RAZARAJUCI UTJECAJI ZAPADA
Glavni
razlog nestajanja starih obicaja u mnogim mjestima je bio zavrsetak
njihove skoro potpune izolacije. Nakon sto su domorodacki narodi
stotinama godina mogli da zivotare kao manje vise ravnopravne kulture,
na koncu su bili pregazeni od vodecih evropskih pomorskih nacija.
Tehnicki i vojnicki nadmocni Evropljani su uveli njihov novi sistem
vrijednosti, koji se osnivao na krscanskoj vjeri. Kao i Grci i Kinezi
prije njih, Evropljani su su se odnosili sa prezirom prema obicajima
stanovnika tek otkrivenih zemalja. Tako da domacinima nije moglo
promaci, da su mnogi od - uglavnom muskih - avanturista smatrali
neukusnim trajne tjelesne ukrase, "inace tako atraktivnih" zena. U istoj
mjeri su mnoge Grenlandske Inuit zene tada odbijale tradicionalno
tetoviranje lica, jer su se bojale, da bi ih muskarci sa kontinenta
inace mogli smatrati neprivlacnima. Evropski mornari su se u kasnije
vrijeme zainteresovali za tetovaze i nerijetko su se kucama vracali sa
jednom takvom tetovazom. Nastala je razmjena izmedju tetovirajucih
kultura, za vrijeme kojih su mornari Indio motive kombinirali sa svojim
vlastitim motivima. Ali u vrijeme prvih otkrivackih putovanja,
Evropljani su bili potpuno neupoznati sa umjetnosti tetoviranja,
podrugivali su se tom obicaju i bio im je stran. Ne iznenadjuje mnogo,
da su se prve tetovaze, koje su nestale, bile one od Indio muskaraca.
Jako tetovirani ratnici Meksika i istocne Sjeverne Amerike su morali
spoznati, da tetovaze Tomahavka, osobni totemi i zastitnicka bozanstva
ne mogu nista postici protiv nasrcujucih evropskih vojnika, koji su bili
naoruzani sa musketama i topovima. Ratnicke tetovaze su nestale iz
novog svijeta jos i prije nego sto su misionari poceli da preobracaju
domace stanovnistvo. Naprotiv tome stanovnici Juznog Pacifika su spajali
njihove tradicionalne mustre sa simbolima vladajucih evropskih sila.
Katolicka crkva i pohod preobracanja
Katolicki
misionari, koji su slijedili otkrivacima i osvajacima, smatrali su kao
svoju obavezu, da narode novih teritorija obrate ka krscanstvu i da ih
"civiliziraju".
Tetoviranje
se smatralo barbarskim i paganskim u istoj mjeri kao kanibalizam i
zrtvovanje ljudi. Neizmjerno nasilje i katastofalne posljedice evropskih
epidemija su doveli do nestajanja citavih plemenskh naroda zajedno sa
njihovim kulturama. One koji su prezivjeli taj napad, Evropljani su
tetovirali (paradoks), zigosali i transportirali na karibske secerne
plantaze ili u Juznoamericke rudnike. Urodjenicka plemena amazonskog
podrucja su pruzali najuporniji otpor stranim utjecajima i tako tamo do
danas ima obicaja tetoviranja. Katolicka crkva je od osamnaestog
stoljeca igrala sve manju ulogu kod nestajanja starih obicaja, u Juznoj
Americi je cak bila potpora domacem narodu. Biskupi su upravljali
okruzima i donosili posebne zakone u vezi pravnih i socijalnih pitanja.
Vecina Juznoamerickih plemena je za razliku od mnogih Sjevernoamerickih
mogla da u zivotu odrzi svoju prvobitnu kulturu, uz to je pripadao i
tradicionalni tjelesni nakit. Jos skromniji je bio utjecaj katolicke
crkve u Juznom Moru.
Evropljani i Amerikanci otkrivaju tek nekoliko stoljeca kasnije svoj interes za Okeaniju a crkva je u tom trenutku bila vec daleko manje nemilosrdnija nego sto je to bila u petnaestom i sesnaestom stoljecu. Misionari su u najboljem slucaju ubrzavali pripajanje nekog podrucja. Kroz zapadne utjecaje je u Inzulanaca rasla svijesnost za alternativne sisteme vrijednosti. Mladi ljudi su oklijevali sve vise i vise, da se na osnovi tradicije, koja je samo na njihovom ostrvu bila od znacenja, podvrgavaju jednoj bolnoj proceduri kao sto je bilo tetoviranje. Crkva je imala dovoljno utjecaja da samo na ostrvima, na kojima su bila podignuta misionarska uporista, postigne kontinuirano reduciranje prakse tetoviranja. Ali pokusaj misionara da konvertiraju stanovnistvo i u takvim mjestima, nije uvijek bio okrunjen uspjehom. Charls Darwin pise, da su u Novom Zelandu bracne zene misionara pokusavale da ubijede Maorske zene da se ne daju tetovirati - jer jedna evropska zena ne bi nikada dosla na takvu ideju, da se tetovira. Ali Maori su insistirali na tome da su tetovaze bile neizostavne, jer su po njihovom misljenju djelovale protiv starenja, pa i tada kada su se ogranicavale na nekoliko linija na usnama. Misionari su sebi morali priznati, i to ne samo u Novom Zelandu, da su njihovi pokusaji, da promijene nacin zivota domacina, bili osudjeni na neuspjeh.
I
na Tahitiju su pokusali da sprijece tradicionalne frizure, koje su
slicile celavim glavama svecenika. Tahicani su jednostavno rekli, da je
to moda, a Darvin je to prokomentarisao sa opaskom, da bi taj odgovor
Tahicana u Parizu bio zadovoljavajuci. Tetovirani Samoanski djecaci su
odbijali da zajedno sa ne - tetoviranima sudjeluju na nastavi
misionarske skole, jer su ih smatrali kukavicama, Pala`ai. Prije svega
su manja ostrva Juznog Mora ostala izvan podrucja utjecaja evropskih
trgovaca i klerika. Usprkos svemu mnoge od tih kultura su ipak bile
posvecene potonucu, kada je na scenu stupila jos jedna velika sila, koja
im je bila mnogo bliza. Japan je poceo prodirati pocetkom dvadesetog
stoljeca i zauzeo velike dijelove Okeanije. Japanci su bili dosta
stroziji od njihovih evropskih prethodnika i zabranili su tetoviranje.
Obicaj je tijekom nekoliko generacija potpuno nestao iz Mikronezije.
GRANICE ISTRAZIVANJA
Kada
je Darvin sredinom devetnaestog stoljeca na Beaglu oplovio svijet,
tradicionalni obicaji tetoviranja su se vec nalazili u fazi nestajanja.
Kako Darvin biljezi, samo su jos stariji Tahicani nosili tradicionalnu
tetovazu - carapu, koja je jos u vremenima prvih kontakata sa
evropljanima jedno stoljece prije bila daleko rasprostranjena.
Istrazivaci, osvajaci i misionari, koji su ove kulture kao prvi
posjetili, ostajali su cesto kao jedini svijedoci sa strane, koji su
imali priliku da vide prave plemenske tetovaze i da ih zabiljeze ili
nacrtaju. Najbolji primjer za to je istrazivac Von Langsdorff, koji je,
kada je 1812 godine posjetio Aleutska ostrva, bio prvi a i posljednji
covjek sa zapada, koji je imao priliku da vidi domacu kulturu
tetoviranja. Na srecu egzistiraju mnogi tocni opisi postupka tetoviranja
i mustre od naroda koji zive u dalekim krajevima. Pocetkom osamnaestog
stoljeca Evert Isjbrandt Ides je opisao jednu zanimljivu tehniku
sibirskih naroda, pomocu koje su se sare tetovaza "usivale". James Cook
izvjestava o jednoj metodi na Tahitiju, pri kojoj su se pigmenti boje
ubadali direktno u kozu. To je kasnije postalo poznato kao "polinezijska
tehnika".
Evropski
istrazivaci su samo malo pisali o dubljem znacenju tetovaza, dijelom
zbog jezickih barijera. Osim toga, ni sve informacije evropljana o
starosjediocima nisu bile u svakom slucaju ozbiljne - nedostatak, koji
je imao znatne posljedice na kasnije istrazivanje. Ponekad su
prezentirali svoje vlastite interpretacije starih obicaja, da bi ucinili
dojam na nove posjetioce ili jednostavno sakrili svoje neznanje.
Nadmenost ucenjaka
Prije
Charlesa Darwina je vrlo malo ucenjaka poklanjalo svoju paznju
tjelesnom nakitu ne - zapadnih naroda. Vecina je bila ogranicena na
obrazce (stereotipe) razmisljanja njihovog vremena. Tetoviranje je
vazilo kao razonoda jednog manje razvijenog covjeka.; Tetovaze su bile
upadljiv nakit sa jedinom svrhom da privuce drugi spol i povremeno
utjera strah neprijateljima. Vecina ucenjaka je smatrala, da tetoviranje
nema nikakvog religioznog ili misticnog znacenja. Prebrzo su prelazili
preko ogromnih raznolikosti kultura u najrazlicitijim sredinama. Darwin
je spoznao, da je svaki narod tetoviranju davao nejgovo sasvim osobno
znacenje i da su obicaji za identitet grupa bili vrlo vazni. U Evropi je
znanstveno misljenje bilo jedva prijateljskije. Njihov interes se
probudio tek tada, kada je tetoviranje poprimilo takoreci epidemijsku
razmjeru medju izvjesnim grupama naroda na Zapadu. Ironija je da su isti
oni brodovi, koji su u Juzno More otpremali marljive misionare,
donosili sa sobom tetoviranje u Evropu - naime, u vidu tetoviranih
mornara, pisanih izvjestaja, ilustracija tetoviranih ljudi i okicenih
Okeanaca, koji su izlagani kao atrakcije na godisnjim sajmovima. Tako se
taj obicaj iz luka prosirivao na siromasnije grupe naroda " kao neka
zaraza", kao sto se o tome izrazila vladajuca klasa. Stanovnistvo
velikih evropskih gradova se mnogo patilo u vrijeme industrijske
revolucije. Izgled za bolji zivot je povukao mnoge u graove, ali su
podrska i zajednistvo porodice, koji su tako karakteristicni za seoski
zivot, bili potisnuti od gradskih konkurencijskih borbi, od anonimnosti i
samoce. Vecina je imala samo manje skolovanje a mnogi su bili sasvim
neobrazovani. Gostionice i religija su bili samo slaba utjeha. Novi
fenomen tetoviranja je bila plativa metoda, kojom se mogla vidljivom
uciniti povezanost izmedju ljudi koji su zajedno dijelili isto zanimanje
ili iste probleme -radnici, mornari, prostitutke, ulicni umjetnici i
vojnici. Jedna tetovaza na ruci, ramenu ili stomaku je bila znak
grubosti, smijelosti i prije svega kontroverze.
Sto
zesce je vodeca klasa odbijala tetoviranje, utoliko vise je ono bilo
privlacnije. Dok je visa klasa takodjer podlegala drazima tetoviranja,
srednji stalez je tetoviranje smatrao kao znak nizeg porijekla i cak
kriminalne sklonosti. Mnogi ucenjaci onog vremena su se s tim slozili i
iznjeli u javnost prilicno jednostavne teorije.
Cesare
Lombroso i Alexandre Lacassagne su pokusali da dokazu jednu povezanost
izmedju kriminalnih tipova ponasanja i tetoviranja. Antropolog Robert
Fletcher je tvrdio, da je tetoviranje na zapadu, isto tako kao i kod
primitivnih naroda, razonoda besposlicara. Kada se promisli o stajalistu
znanstvenog drustva, nije iznenadjujuce, da ima samo malo
visokokvalitetnih publikacija o tetoviranju i onim narodima koji su to
praktikovali. Najpoznatija djela se koncentriraju na jednu jedinu
kulturu, kao na primjer knjige od Karla Maquarda i Carla von den
Steinena, koje objasnjavaju kulturu tetoviranja Samoanskih odnosno
Markuezanskih ostrva. Mnogo vise nije bilo moguce, nakon sto su se
obicaji tetoviranja, kao sto je vec spomenuto, u okviru velikih
otkrivackih putovanja pravo brzo prorijedili.
The
History of Tattooing and its Significance od Wiloedena Hambleya je
objavljeno 1925 godine. U ovom djelu Hambley daje kratke opise svih
poznatih tetovirackih kultura i postavlja teorije o njihovom podrijetlu,
njihovom sirenju i znacenju. Ova knjiga je poznata doduse iskljucivo
strucnim citateljima. Postavljena je kao znanstveno djelo, sadrzi vrlo
mnogo napomena, ali samo vrlo malo ilustracija, koje bi mogle pomoci
citateljevoj snazi predocivanja. Uz to je masa informacija tako
zamrsena, da je tesko isfiltrirati jasne spojeve koji bi mogli dati
informacije o podrijetlu i prosirenosti tetoviranja. Kako izgleda,
tetoviranje se praktikovalo u citavom svijetu a njegove mnogostrane i
raznovrsne facete se pokazuju na svijetlu dana tek kada ih se posmatra u
njihovoj sveukupnosti.
Tragovima stopa velikih istrazivaca
Za
moj novi pregled razvoja modernih i starinskih tetovirackih kultura -
ovaj put sa vise slikovnog materijala za uvid - rezultati od Darwina i
Hambleya su bili moji najvazniji izvori inspiracije. Moja namjera je, da
jasno pokazem povezanost izmedju tetovirackih kultura opisanih naroda.
Moje otkrivacko putovanje me je prije svega odvelo u police biblioteka i
muzeja kolonijalnih sila. Za razliku od cuvenih putnika kao Cook i
Tasman, koji su su otkrili citava ostrva i narode, moji najveci nalazi
su u najboljem slucaju bili jedan par redaka teksta u nekom nepoznatom
djelu. Moja istrazivanja sam zapoceo u Tattoo muzeju u Amsterdamu, koji
je raspolagao sa jednim izdanjem Hambleyeve knjige - muzej je sada ali
nazalost ponovo zatvoren. Tome su slijedile posjete stilski dotjeranoj
Bibliotheque Nationale de France u Parizu, prasnjavim arhivima prekrasne
biblioteke univerziteta Oklahoma i dojmljivoj gradskoj biblioteci u
Njujorku. Nista manje vazne su bile moje posjete u znatno manjim
bibliotekama na zabacenim Kukovim ostrvima i Fidziju kao i univerzitetu
Juznog Mora, takodjer na Fidziju. Novac, vrijeme i jezici ogranicavaju
teoretsko "istrazivanje u polju". rado bih se bio jos jedanput vratio u
biblioteku Kongresa u Washingtonu D.C. Nazalost, neka od ocigledno
rijetkih djela, koje sam zatrazio, su upravo bila na drugoj strani
zemlje, a ja nisam imao dovoljno vremena da bih cekao na njihov
povratak. Takodjer nisam mogao da dam da se prevedu sva djela koja su
upucivala na Hambleya; na primjer djela na kineskom, arabskom ili
portugalskom jeziku. Uprkos tim granisama meni je zahvaljujuci arhivu
punom knjiga i clanaka, koje sam sakupio za vrijeme mog osmogodisnjeg
istrazivanja, bilo moguce napraviti jedan novi pregled, koji ce biti
podupret kroz mnoge ilustracije. Jedan veci dio gore navedenog
materijala se moze naci u listi literature ove knjige. Moj prvobitni
cilj je bio, da opisem sve narode koji su ikada praktikovali
tetoviranje. Od te nakane sam se odmakao, jer bi veci i sama kolicina
plemena i pod-plemena zahtijevala djelo enciklopedijskih razmjera. To bi
ogranicilo citljivost a meni prilicno otezalo moj drugi cilj, naime
postizanje sastavljanja urednog pregleda. Tako da ce biti opisane samo
"vaznije" tetoviracke kulture svake regije uz uzimanje u obzir njihovih
utjecaja na susjedna plemena. Iz tog istog razloga nije moguc detaljan
pristup razlicitim stilovima tetoviranja unutar neke kulture. Ko se s
tim zeli detaljnije pozabaviti, trebao bi posegnuti za djelima vec
spomenutih autora Karla Marquarda i Karla von den Steinena. Suvremeni
istrazivaci kao Aglaja Stirn i Peter von Ham su se podrobno zanimali za
obicaje tetoviranja razlicitih indijskih Naga plemena a Lars Krutak je
vodio intenzivna istrazivanja o tetovirackoj kulturi Inuita.
NASTAJANJE I ZNACENJE TETOVAZA
Tetovaza
se definira kao trajni biljeg, koji se fiksira na tijelo, tako sto se
pigmenti boje impliciraju ispod koze. Postoje mnoga nagadjanja o tome
kako li je nastala ova vrsta tjelesnog ukrasa. Jedna prica govori o
nekom engleskom dimnjacaru, koji se nakon jednog pada nenamjerno
tetovirao, tako sto je svojim cadjavim rukama dirao povrijedjeno lice;
ovaj sazaljenja vrijedan covjek sigurno nije bio vrlo srecan o toj
nehoticnoj i trajnoj uspomenu na njegovu dozivljenu nesrecu prilikom
rada. Ova mala anegdota upucuje na to, da je slucajnost vrlo lako mogla
igrati ulogu pri nastajanju tetovaza, jedna inerpretacija sa kojom se ja
u potpunosti slazem. Karl von den Steinen je vjerovao, da se
tetoviranje u Juznoj Americi razvilo iz obicaja ukrasavanja tijela sa
oziljcima (skarificiranje). Biljni sok se utrljavao u rane, da bi se
sprijecilo krvarenje ili da bi se povisila nadrazenost koze koja je
uzrokovala pojacano nastajanje tkiva na oziljku, sto je za posljedicu
imalo obojenje oziljka. Iz toga nastali ukras bi se mogao oznaciti kao
tetovaza. Slijedeci primjer se nalazi u knjizi Missionary Travels and
Research in South Africa od istrazivaca Davida Livingstona. On opisuje
koliko se afrikanaca tetoviralo, tako sto su ispod koze ubacivali jednu
crnu substancu, radi cega je nastajalo tkivo oziljka. Pravljenje oziljka
ili cikatrizacija (lat. cicatrix, biljeg, koji na kozi nastaje kroz
ozdravljenje unistenog tkiva) izazvano kroz utrljavanje rane sa nekim
nadrazujucim sredstvom, kao na primjer petrolej. Rana se inficira i
ozdravljuje sporije, sto ima za posljedicu poviseno stvaranje tkiva na
oziljku. Obojenje, koje na taj nacin nastane, je cesto sporedni efekat
skarificiranja. Kreativnost je neophodna za definiciju. Tetovaza je
svijesno pozicionirani ukras, koji je, kao i svako drugo umjetnicko
predstavljanje, produkat umjetnickog duha. Prica o dimnjacaru opisuje
vise nesretni slucaj nego stvaralacki akt. A iako su obojenja tokom
skarificiranja bila nenamjerna, ipak je tu bio postavljen cilj stvaranja
biljega.
Sjevernoamericki
Apaci i ratnici Komanca su utrljavali zemlju u svoje rane, da bi
oziljke ucinili vidljivima i ponosno ih pokazali svome plemenu. Dakle,
rane koje su u stvari bile nenamjerne, su kroz svijesno dodavanje
pigmenata postajale statuskim simbolima. Slijedeci primjer su medicinske
tetovaze Pigmejaca iz Nove gvineje, koji su svoje infekcije lijecili
tako sto su u posjekotine utrljavali trave, iz cega su nastajali trajni
oziljci. Mnogi etnolozi, koji insistiraju na jednoj strogo znanstvenoj
definiciji fenomena, te vidljive oziljke ne priznaju kao tetovaze. Ja se
ne slazem sasvim sa tim misljenjem. Kada bi to zaista bio slucaj, to bi
znacilo, da se biljege na tijelu glecerske mumije ocija ne bi moglo
smatrati tetovazama. Mozemo prilicno sigurno pretpostaviti, da su i
Pigmeji a isto tako i oni, koji su lijecili Ocija, posjedovali dovoljno
medicinskog iskustva, da bi znali, da ce dodavanje pigmenata imati za
posljedicu obojenje koze.
U
mojim ocima je svaki obojeni oziljak tetovaza, ako su biljeg ili
obojenje namjerno napravljeni, pod uslovom da su pigmenti boje ubaceni u
kozu. To znaci, da trajna obojenja usana kod ljudi iz Sri Lanke nisu
bile tetovaze. Oni su zvakali razlicite vrste duvana, koji su u crno
obojavali njihove usne, usta i zube. U njihovoj kulturi je to bilo
isticanje ljepote lica, jer bijeli zubi su bili nesto za pse a sramota
za ljudski rod. Povrh toga nije se polagala vaznost oblikovanju, radi
cega se takve biljege jedva moze nazvati tetovazama.
Teorije o sirenju
Takve
price upucuju na to, da je tetoviranje nastalo na razlicitim mjestima
kroz praksu pustanja krvi iz vena, rituala skarificiranja, medicinskog
obradjivanja i kroz slucaj. Opovrgnuta je hipoteza, da tetoviranje ima
jedno jedino mjesto porijekla, na primjer Egipat. Moguce je da je se
tetoviranje prosirilo kroz seobe naroda i od nomadskih plemena sa
razlicitih mjesta. zene mnogih ciganskih plemena iz Indije i Srednjeg
Istoka su bile specijalizirane tetoviracice. Stoljecima su sa svojim
tetovazama obskrbljivale stanovnike ili hodocasnike iz udaljenih
prostranstava kao sto je Istocna Evropa. U istoj mjeri su u vrijeme
pocetaka krscanstva Skiti bili odgovorni za sirenje tetovaza od Sibira
do istocne Evrope. Isto kao sto postoje srodnosti izmedju jezika i
dijalekata preko ogromnih udaljenosti, isto tako ima slicnosti izmedju
tetovazerskih sara u oblastima krajevima koji su udaljeni daleko jedni
od drugih. Tako su na primjer u Juznoj Aziji mnogi muskarci imali jednu
tetovazu - takozvane hlace, ukras, u kojem se ujedinjavaju razliciti
istocni motivi a koji se proteze od kukovapa nadole do koljena. U
plemenima iz Arktika i onih sa zapadne obale Amerike, zene su po bradi i
obrazima bile tetovirane slicnim sarama. Nejcesce vidjana tetovaza u
ogromnomi neprohodnom amazonskom podrucju je bila tocka ili traka oko
usta, koja je varirala od plemena do plemena. U citavoj Mikroneziji i u
dijelovima Melanezije su muskarci i zene nosili slicne tetovaze na
grudima i nogama. Na kraju su tu jos simboli plodnosti, koji su se
tetovirali na bradi i celu zena u citavom srednjem Istoku i u sjevernoj
Africi. To lezi u ljudskoj prirodi, da se prilikom susretanja sa drugima
izmjenjuju obicaji, bilo iz prijateljstva, postovanja, zavisti ili
znatizelje. Uzajamno kopiranje tetovaza izmedju evropskih mornara i
Inzulanaca Juznog Mora je odlican primjer toga. Zamjenjivanje ili
oslobadjanje otetih djevojaka, koje su neprijateljska plemena tetovirala
po svojim obicajima, je takodjer dovoelo do sirenja tetovazerskih sara
preko dalekih krajeva. Muskarci Bornea i Mikronezije su sakupljali
tetovaze kada su posjecivali druga plemena ili ostrva. Kajanske zene iz
Bornea su od susjednog plemena Long - Glat posudjivale drvene pecate za
tetoviranje, jer su ove imale najljepse sare.
Znacenje tetovaza
Tjelesni
nakit, ukljucijuci i tetovaze, je oduvijek bio sredstvo za isticanje
pojedinca ili neke grupe i grupa unutar neke zajednice. Tetovaza je na
osobnom nivou dio identiteta. Ona je biljeg casti, koji se nosi sa
ponosom, ako je dodijeljen za uspjeh ili kao znak prelaska u odraslu
dob. Ali ona moze biti i biljeg sramote, ukoliko je nanesena kao kazna.
Tetovirani simboli svom nositelju mogu dati unutrasnju snagu - na
primjer nadnaravnu moc ili duh Manitua - ili predstavljati osobne
toteme, kao sto ih nalazimo na grudima ratnika Sjevernoamerickih
Indijanaca. Polukrugovi sa formulama i carobnim rijecima na ledjima Thai
ljudi pruzaju zastitu od bolesti i zlih duhova. Ratnici su iza tetovaza
mogli sakriti njihove emocije i starost i kroz to su dobivali snagu. Na
plemenskom nivou tetovaze mogu ukazati na starost, porodicno stanje i
drustveni sloj.
Kolektivna
svijest i kreativni duh grupe se u sarama tetovaze cesto isto tako
ogledava kao i u drvenim i kamenim artefaktima. Jedna tetovaza moze
izvan grupe sluziti kao plemenska oznaka, da bi se neprijatelja moglo
razlikovati od prijatelja. Tetovaze dodatno mogu da zastite clanove
grupe od vanjskih napada. tetovaze novozelandskih Maora ili
sjevernoamerickih Creeka i Cherokeeja su kod njihovih protivnika
pobudjivale respekt i strah. Tetovaze na licima zena su ih stitile od
mogucih otmica a Chini iz Burme su lica svojih zena pokrivali sa debelim
crnim linijama, navodno da bi kralj izgubio svoje zanimanje za njih.
Unutar jednog plemena su zenske tetovaze bile cesto izrazaj ljepote a
istovremeno su osiguravale, a zene nemaju vrijednost za susjedna
plemena. Citava africka plemena su svoja tijela unakazivala sa
tetovazama i oziljcima, da bi ih ucinili bezvrijednim za trgovce
robljem. Iz ovog unakazivanja su se na kraju razvile dekorativne
tetovaze. Na isti nacin su i u Japanu nastale dekorativne tetovaze, na
temelju navike njihovog vladara da zlikovce kaznjava tetoviranjem po
licu i rukama. Oni koji su na taj nacin bili kaznjeni nisu imali drugog
izbora nego da te stigmatizirajuce biljege sakriju iza dekorativnih
sara, koje su u njihovoj okolini izazivale divljenje. Kazu, da su i
Tracanske zene na ovaj nacin dosle do svojih prekrasnih tetovaza.
Mitovi o nastajanju i - legende
Mnogi
od prvobitnih znacenja tetovaza su se izgubili, ne samo zbog nedostatka
zanimanja novih generacija za vlastitim naslijedjem, to je i posljedica
zapadnih utjecaja. U Americi su nastojali ispraviti tu gresku, tako sto
su brzo dokumentirali najbitnije o kulturi nestajucih indijanskih
plemena iz Sjeverne Amerike. Ali je za to nazalost bilo vec prekasno.
Ono malo indigenih zena iz Kalifornije, koje su se jos uvijek
tetovirale, nisu znale o tome mnogo vise reci, nego da je to tradicija.
Drugacije nije ni kod berberskih zena u Sjevernoj Africi, koje su na
pitanje o znacenju njihovih tetovaza odgovarale uglavnom tako sto bi
rekle, da je to oduvijek tako bilo. Nije nista neobicno, da pozadine
tradicija postaju neprozirne. Malo ko zna, od kada ili zasto se pri
kapitulaciji podizu bas bijele zastave ili zasto muskarci nose kravate.
Sto ostaje, su mitovi, legende i praznovjerja, koji mogu nesto da
doprinesu u odrzavanju jedne tradicije. Tetovaze kod vecine naroda nisu
bile obaveza, ipak su bili ismijavani i iskljucivani oni muskarci i
zene koji nisu htjeli da se tetoviraju. Filipinski muskarci, koji se
nisu dali tetovirati, su vazili kao kukavice: Ako vec nisu mogli da
izdrze bol koju su priredjivale prijateljske igle, kako bi se onda tek
snasli sa mukama koje bi prouzrokovalo neprijateljsko koplje. U nekim su
kulturama muskarci odbijali da ozene djevojku koja nije bila ukrasena
sa tradicionalnim plemenskim tetovazama. Legende, praznovjerja i rituali
su poticali taj obicaj. Na Fidziju je bio obicaj, da netetovirane
djevojke smiju kao prve da vide prekrasne sare na licu tek tetovirane
djevojke, cim bi njena koza bila cista od krasta. To se vjerovatno
radilo da bi se raspirila njihova zelja za vlastitom tetovazom. Mlade
djevojke su pri kupanju molile odrasle zene, da im pokazu svoje
tetovaze. Ipak se tetoviranje ponekad desavalo vise iz straha nego iz
zelje. U jednoj legendi arktickih Inuita se kaze, da bogovi nakon necije
smrti upotrebljavaju lobanje netetoviranih zena kao posudu za
sakupljanje voska za svijece. I tako su mlade djevojke jedva docekivale
da budu dovoljno stare za svoju prvu tetovazu. U Indiji se govorilo, da
je djevojci zatvoren put u nebo, ako nije imala odgovarajuce religiozne
tetovaze. Slicne price su kruzile kod indijanaca Sjeverne Amerike. Osobu
bez tetovaza je nakon smrti ocekivala pacovska rupa. Neki su se toliko
bojali, da su se jos tetovirali cak na samrtnom krevetu. Tetovaze su se
cesto ubadale za vrijeme ili nakon rituala inicijacije. Rodjenje,
pubertet, zenidba, trudnoca i smrt su sa sobom vukle ogromne promjene za
tijelo i duh. Vjerovalo se, da su ljudi tijekom tog vremena bili
posebno osjetljivi na zle vanjske utjecaje. Tetovaze su u tom smislu
ispunjavale zastitnicku funkciju. zene su tetovirane da bi bile
zasticene za vrijeme trudnoce i porodjaja. Stasajuci su tetovirani da bi
se ucinio vidljivim prelaz od djeteta u odraslu osobu, a odrasli su
tetovirani da bi se osigurao prelazak u zagrobni zivot. Tetovaza je
oznacavala novi status njenog nositelja nakon zavrsetka jednog takvog
rituala prelaska. Za razliku od skarificiranja, tetoviranje obicno nije
bilo dio inicijacijskog rituala, nego odlikovanje koje je podsjecalo na
polaganje ispita, kao sto je na primjer sudjelovanje u uspjesnom lovu na
glave ili ubijanje neke zivotinje. Djeca africkih Busmana su svoju prvu
tetovazu primali tek tada, nakon sto su se dokazali kao lovci, tako sto
su ubili Antilopu. Indijski Naga ratnik je smio zamoliti za tetovazu
tek nakon sto je osvojio jednu ljudsku glavu. Omladina Jamana iz Vatrene
Zemlje je dobivala tetovazu kao dokaz toga da su absorvirali
inicijacijski ritual vodenog plesa. Takvi rituali tradicionalno idu
zajedno sa teskim i bolnim ispitima, koji su odredjenu osobu pripremali
na napore iduce zivotne faze - lova, borbe ili radjanja djece. Bol je
neizbjezan aspekat tetoviranja a za mnoge narode se prava inicijacija
sastojala u trpljenju bas tog bola. Dok pripadnici sjevernoamerickih
plemena nisu propustali, da svoju muskost stave na ispit, kod drugih
naroda su su doticne umirivali ili stavljali u trans. U Juznoj Aziji su
mladi muskarci pusili opijum prije, tijekom i iza procedure.
Umjetnici tetoviranja kod Uttar Pradesha su u pigmente boje ubacivali opijum, da bi mladim djevojkama malo ublazili bolove.
AKTUALNI TRENDOVI NA ZAPADU
Praksa
indigenih plemenskih tetovaza mozd jeste skoro sasvim nestala sirom
svijeta, ali tetoviranje kao umjetnicka forma danas cvijeta vise nego
ikada. Tetovaza u Evropi i Americi dozivljava omiljenost kao nikada
prije. Zvijezde iz sporta, muzike i filma daju nove trendove i iznenada
cine popularnim fenomen koji je prije bio sramota. Ljudi su vec uvijek
imali potrebu za pripadnosti, ali takodjer i za razgranicenje. Oni zele
da ih se vidi kao individue ali i dio jedne grupe, oni hoce da se
izdvajaju iz mase, da bi svijetu stavili do znanja da su tu, da postoje.
To nije lako u jednom svijetu, u kojem se granice gube, u kojem kulture
nestaju u jednoj stalno rastucoj globalnoj ekonomiji a pojedinac se
utapa u anonimnoj masi. Individue i grupe traze nove puteve, da se
izraze i istaknu svoju posebnost. Neki od njih traze odgovore u ne -
zapadnim kulturama. Indigeni narodi pocinju sada, nakon stoljeca zapadne
vladavine, da sami sebe ponovno otkrivaju, ponovo ozivljavaju stare
narodne obicaje i stvaraju nove obicaje, jer su mnoge stare tradicije
otisle u zaborav. Podmladjivanje razlicitih indigenih kultura je dovelo
do ponovnog ozivljavanja starih tetovirackih kultura, posebice kod Maora
u Novom zelandu, Ibana na Borneu i kod Tahitijanaca.
Bezklasnost,
sekularizacija i ideoloski slom, koji su karakteristicni za zapadnjacko
drustvo, ne mogu puno ponuditi u razvoju mladalackog identiteta. Ljudi
zude za pripadnoscu novim idejama, grupama i individuama, da bi
oblikovali svoj vlastiti identitet. Dok su u plemenskim drustvima
pojedinac, njegovo tijelo i njegova dusa bili vlasnistvo zajednice,
moderno zapadno drustvo vjeruje u sve vecoj mjeri, da je tijelo osobno
vlasnistvo jednog svakog pojedinca, sa jednim posebnim identitetom.
Plasticna hirurgija, fitnes, aerobik i dijete pomazu pri odrzavanju
fizicke forme, koja opravdava identitet namocen samosvijescu.
Tjelesni
ukras je samo dio tog fenomena. On je odlucujuci za jednu posebnu
licnost. Svaka tetovaza ogledava jedan dio duse a njena trajnost stvara
iluziju vijecne mladosti. Tako ne zacudjuje, da su tetovaze posebno
omiljene medju prominentnim osobama. Iako to izgleda protivrijecno,
tetovaza je za mnoge od njih predstavljanje vlastite neovisnosti u
jednoj okolini, koja ih drzi zarobljene uz pomoc medija, velikih
koncerna i javnosti. Moderna tetovaza, njeno znacenje, oblik i mijesto
je sve u svemu slobodno izabrana od pojedinca. Dok je plemenska tetovaza
opcenito pratila obicaj i bila dovodjena u vezu sa tabuima i
carobnjastvom. Moderna individualizirajuca tetovaza se zahvaljujuci tome
mogla razviti u nadaleko prosireni trend, jedna osobna odluka, koja
takodjer moze istaknuti i pripadnost ka diverznim subkulturama. To
privlaci mlade ljude. Dok su u prijasnjim vremenima roditelji bili ti,
koji su ocajnicki pokusavali, da mlade generacije ohrabre za
tradicionalni tjelesni ukras, situacija danas je tocno obrnuta. Ostaje
neizvjesno, koliko dugo ce potrajati taj poratak (revival) tetovaze. U
posljednjih pet godina je i piersing kultura postala prilicno omiljena.
Ova vrsta tejelesnog nakita ima iste korijene kao tetovaza, ali se ona
moze i otklanjati, sto je cini unekoliko atraktivnijom. Povijest je vec
pokazala, da tetoviranje ostaje promjenjiv fenomen, prije svega u
Evropi, gdje se ono vec od ranog srednjeg vijeka ne moze dovesti u vezu
sa odredjenim plemenskim tradicijama. Duga povijest tetoviranja, kao sto
je u ovoj knjizi opisana, jasno govori, da ono nece nikada sasvim
izumrijeti, i da se u svako vrijeme moze ponovno pojaviti - u svakom
mijestu na svijetu.
Iz knjige "Tatau - Tradicionalno tetoviranje sirom svijeta!
Prevod: Branislav Knezevic, 2010