"Hajde,
dijete, ako se ne budes tetoviralo, nakon tvoje smrti ce se desiti
uzasne stvari. Zli duhovi ce te odnjeti i od tvoje lobanje napraviti
posudu za skupljanje masti njihovih uljanih lampi."
U naroda, koji zive oko polarnog kruga, tetoviranje je bilo daleko rasprostranjeno.
U proslosti je u zajednici Inuita (Eskima) postojao ogroman pritisak, da se tetoviraju.
Isjecak
iz jedne price, kao sto je gore naveden, daje djevojkama jasno do
znanja, da nisu imali mogucnost da izbjegnu tetoviranje, cim budu dosli u
pubertet.
Podrucja
koja na sjeveru granice sa polarnim krugom, ne pozivaju bas sa svojim
ledenim vjetrovima i permanentno zaledjenim tlom, da se ljudi tu nasele.
Ljudi su ipak uspjeli da se prilagode tim uslovima a mnogi su se
naselili. Kod starih Rimljana i Grka se govori o jednom mitskom narodu
sa sjevera, o Hiperborejcima (Iz grckog: Boreos "Sjeverno"), cime su
vjerovatno mislili na Inuite. Mi danas govorimo o arktickim i
podarktickim (sub) plemenima, kojima pripadaju sjevernoamericki Inuiti
kao i narodi sa sjevera Sibira. Povijesno gledano zivjeli su su malim
"udaljenim grupama" duz obale ili kao pastiri u unutrasnjosti zemlje;
danas mnogi od njih zive u zajednicama sa modernim pogodnostima.
Iako
su oni vec odustali od svog nomadskog nacina zivota, te zajednice
moraju jos i danas da posegnu za tradicionalnim strategijama
prezivljavanja, kao ribarenje, lov i uzgoj stoke, doduse te zadatke u
medjuvremenu izvrsavaju pomocu puski, automobila, snijeznih vozila i
motornih camaca. mnoge tradicije su izgubljene, takodjer i tetoviranje,
koje se jos do kraja devetnaestog stolejca praktikovalo kod svih
arktickih naroda. Postoje mnoge teorije o porijeklima tetoviranja u
Arktiku. Jedna od njih kaze da su plemena kao Tunguzi u trinaestom
stoljecu donijela sa sobom tetoviranje u Sibir, kada su tamo dosli iz
Juzne Azije. Jedna mladja teorija polazi od pretpostavke, da je se
tetoviranje prosirilo od Juznog Pacifika preko zapadne obale Sjeverne
Amerike do sjevera u Alasku i preko Beringovog puta do u Sibir.
Najupadljiviji argument za ovu teoriju je cinjenica, da se tetovaze
brada lica, koje su se u istoj mjeri nosile i kod inuitskih i sibirskih
zena, takodjer nalazilo i kod indijanskih plemena zapadne obale Sjeverne
Amerike. Ova tetovaza se je u njenom najjednostavnijem obliku sastojala
iz pojedinacnih vertikalnih linija na bradi ispod usta, ali najcesce su
se povlacile vise linija, polazeci od donje usne, pa uzduz brade, od
gore do ispod, u pravcu vrata. Ponekad su uz to isle i horizontalne
linije na obrazima. Takodjer i drugi upadljivi oblici ukrasavanja tijela
upucuju na kulturnu razmjenu izmedju sjevernoamerickih Indijanaca i
Inuita Alaske. Muskarci i zene mnogih inuitskih plemena su kroz membranu
nosa provlacili morsku skoljku ili iglu od slonovace. Zapadni inuiti su
svoje donje usne probadali u uglovima usta i u te rupe stavljali plave
ili zelene kristale ili nakit od slonovace (Labrets). Taj isti obicaj je
vidjan i kod razlicitih sjevernoamerickih indijanskih plemena. Ove
potvrde pruzaju vjerodostojnost novoj teoriji sirenja tetoviranja i
dopustaju pretpostavku, da globalno sirenje kulture tetoviranja nije
iskljucivo moderni fenomen. Tetoviranje se u prijasnje vrijeme sirilo
kroz seobe naroda i trgovackim putevima preko velikih daljina i bez
modernih sredstava komunikacije ili transporta.
Pitanje zivota i smrti za Inuite
Rijec
"Eskimo", koja se upotrebljava za nazivanje Inuita, su uveli evropljani
i vjerovatno je kanadskog porijekla. Indigeni narodi Polarnog Kruga
radije upotrebljavaju naziv "Inuit", sto na njihovom jeziku znaci
"Ljudi". Povijesno gledano Inuiti su bili mocni protivnici, kojih su se
plasila druga plemena, a prosirili su se preko velikih podrucja, od
ostrva u jugozapadnoj Alaski pa do zapadne obale Grenlanda. Inuite se
dijeli u tri grupe: Centralni Inuiti Kanade, zapadni Inuiti iz Alaske i
istocni Inuiti iz Grenlanda. Tetoviranje je u proslim stoljecima bio
obicaj u vecine inuitskih plemena. Jedan primjer su Inuti, koji su
zivjeli u blizini Thule na Grenlandu. 1867 godine se u to podrucje
doselila jedna grupa tetoviranih kanadskih Inuita, gdje je domace
stanovnistvo, iako je isprva bilo sokirano tom praksom, vrlo brzo
preuzelo taj obicaj. Tetoviranje je doduse vec tada bilo u fazi
nestajanja i tako ima samo malo primjera za tetoviranje Inuita
dvadesetog vijeka, kao sto su starije zene sa tetovazama lica, koje su
sedamdesetih godina proslog stoljeca zivjele na ostrvu Sankt Lorenc.
Kultura
tetoviranja nije bio jedini indigeni obicaj koji je nestao; jos mnogo
vise obicaja se nakon dolaska evropljana nije vise njegovalo. Poseban
utjecaj na religiju, moral i navike Inuita su imali misionari.
Stanovnici Grenlanda su na primjer odmah prestali sa tetoviranjem nakon
njihovog konvertiranja u krscanstvo u osamnaestom stoljecu. U onoj
mjeri, u kojoj se smanjilo vjerovanje u nadnaravno i magijsko, izgubile
su i tetovaze mnogo od njihovih prvobitnih misticnih znacenja. Tetovaze
su igrale vaznu ulogu u odnosu Inuita prema zivotu i smrti. Inuiti u
smrti nisu vidjeli nista vise nego prelaz iz jednog oblika bivanja u
drugi. Neki su isli u zemlju mrtvih ispod mora, da bi tamo lovili u
izobilju morskih sisavaca, drugi su isli u nebo, drugi zagrobni zivot,
gdje su lovili Karibue i druge zivotinje. Treci zagrobni svijet je bilo
carstvo indolentnih, nespretnih lovaca i lose tetoviranih zena. I ugled
vraceva (carobnjaka-svecenika sa vidovitim i ljekovitim sposobnostima)
je drasticno opao nakon dolaska misionara. Jedna od posljednjih
populacija Inuita, koja je jos vjerovala u carobne moci njihovog vraca,
zivjela je na ostrvu Sankt Lorenc. Vrac je muskarce tetovirao sa nizom
znakova sa carobnim i ljekovitim svojstvima. Tako je primjerice radi
mali krug na donjoj usni covjeka stitio od smrti utapanjem, vise malih
simbola se upotrebljavalo za lijecenje nevolja: jedan znak na celu
protiv srcanih smetnji i jedan pored ociju kod problema sa ocima. Ako je
jedan Kotzebue-Bay-Inuit ubio nekog neprijatelja, onda su mu tetovirali
cetiri linije na obraze, da bi ga se zastitilo od osvetnickog napada
duha mrtvaca.
Tetovaza brade - simbol lijepote
Iako
su nakon dolaska evropljana bile pod velikim pritiskom, mnogo inuitskih
zena se i dalje tetoviralo sve do kraja devetnaestog stoljeca. Povrh
toga tetovaze brade su ionako vazile kao pojam zenske lijepote. Ova
tetovaza je vec tada bila vrlo stara. Njemacki istrazivac Martin
Frobischer je 1959 godine bio jedan od prvih koji je imao priliku da
vidi tipicne inuitske tetovaze. On je opisao, da su zene sa Baffinini
ostrva (Sjeverna Kanada), u blizini Frobischkog zaljeva (nazvanog po
istrazivacu), nosile plave linije na bradi, obrazima i oko ociju, koje
su bile dopunjene sa jos vise urezanih znakova na celu i na zglobovima
saka. Otkrica mumija na Grenlandu i Alaskoj potvrdjuju, da je tetovaza
brade cak jos i starija. 1972 godine su u blizini udaljenog naselja
Quilakitsoqa na grenlandu pronadjene grobnice sa osam 500 godina starih
zenskih mumija. Svaka od pet zenskih mumija je imala tetovaze na bradi. I
jedna 1.600 godina stara zenska mumija, koja je pronadjena na Sankt
Lorencu, je nosila tetovaze, koje su se sastojale iz razdvojenih linija
na rukama i prstima, ali bez ijedne tetovaze na bradi.
Inuiti
su se tetovirali vec nekoliko stoljeca nakon Isusovog rodjenja.
Karakteristicna tetovaza brade se tek kasnije razvila. Kroz stoljeca je
bilo razlicitih objasnjenja o tetovazi brade inuitskih zena. Jedan
Njemacki plakat za ekspediciju iz 1566 godine pokazuje ilustraciju
inuitske zene sa djetetom, koji su bili baceni u zatvor u Novom
Fundlandu na sjeveru Kanade. Prilozeni tekst na plakatu kaze, da su
znakovi na licu zene nebesko plave boje i da su sluzili kao znak
raspoznavanja. Kako su zene bile visoko cijenjene, pripadnici drugih
plemena se cesto pokusavali da ih otmu. Zato se moze zamisliti, da su
tetovaze omogucavale brzu i laku identifikaciju zena kada su pokusavali
da ih spasu. Mozda su tetovaze i stitile zene kod svadja ali i od
povreda i smrti. Opce priznato objasnjenje je da su tetovaze stojale za
razlicite zivotne faze jedne zene i da su bile dio rituala inicijacije.
Cim bi djevojke dosle u pubertet, dobivale bi svoje prve linije na bradi
lica. Slijedece linije su se mogle dodati, kada su se zene udavale ili
dobivale djecu. Logicno je da su se zene mogle identificirati po
njihovim tetovazama, radi cega se i mislilo da su to obiljezja posjeda,
koje su one dobile od svojih muzeva.
Prvi
misionar na Grenlandu, norvezanin Hans Egede, je 1763 godine napisao,
da je u indigenim zajednicama vrsen veliki socijalni pritisak, da se
tetoviraju. Uprkos tome uvijek je bilo zena koje se nisu htijele podvrci
toj proceduri, mozda zbog uputa misionara ili jer su kroz to rasle
njihove sanse da se mogu udati za muskarca sa kontinenta, sto je u ono
vrijeme bola omiljena mogucnost za podizanje vlastitog socijalnog
statusa. Egede kaze da su zene na Grenlandu usivale takodjer i tetovaze
crnih linija izmedju ociju, po vratu, rukama i cak po bedrima. Mlade
zene sa ostrva Kodiak su bile vrlo obilno tetovirane po sisama, da bi
ugodile svojim muzevima, a i zene centralnih inuitskih plemena su se
tetovirale po grudima, rukama i nogama.
Muske tetovaze - dokaz hrabrosti
Kod
muskih Inuita, kao i kod sibirskih Cukca, tetovaze su bile potvrde o
dostignucima u lovu i u borbi. Kapetani kitolovaca Point-Barrow-Inuita
su za svakog uhvacenog kita dobivali jednu tetoviranu liniju na obrazu. I
zene su imale udio u njihovom uspjehu i dobivale su "znak kita" na
obrazima. Mladici sa Sankt-Lorenca su dobivali tetovazu jedne linije
preko kostiju njihovih prstiju, nakon sto su ulovili svog prvog kita,
ledenog medvjeda ili svog prvog morza. Inuitske tetovaze nisu bile u
nekoj posebnoj vezi sa magijom ili socijalnim statusom. William Perry,
engleski mornaricki oficir i polarni istrazivac je 1824 godine pisao, da
su neki muskarci kanadskih Iglulita nosili tetovaze na rukama kao
uspomenu na mrtve. Na istoku Grenlanda su ubojice oznacavali sa jednom
tetovazom na nosu. Bliski srodnici Inuita, Aleuti sa ostrvske grupe
Aleuta na jugozapadu Alaske, svoje sake i lica su ukrasavali sa
tetovazom ptica, cvijetova i geometrijskih oblika. Dizajni su bili
identicni onima koje su upotrebljavali za ceremonijalne maske i druge
rezbarije. Njemacki doktor G.H. von Langsdorff je pripadao rijetkim
srecnicima koji su imali priliku da vide te dizajne, a nakon njegovog
izvjestaja iz 1812 godine nisu vise bile vidjene.
ZNAKOVI MUSKOG JUNASTVA U SIBIRU
Cukci,
koji su bili kod kuce u udaljenim regijama Sibira i na nekim ostrvima
Beringovog Puta, medju njima i Sankt-Lorenc, su od svih poznatih
sibirskih plemena nosili najraskosnije i najkompleksnije tetovaze. U
njihovom vlastitom jeziku rijec Cukci znaci "Jeleni u izobilju". Ove
zivotinje su bile odlucujuce za njihovo prezivljavanje i oni su
koristili takoreci svaki njihov dio, djubrivo, kozu i meso, mada je za
Cukce iz primorskih regija ribarenje bilo osnova egzistencije. Tetovaze
zena primorskih Cukca su od svih bile najrafiniranije i najdomisljatije.
Djevojke su bile prvi put tetovirane u starosti od devet ili deset
godina, i to sa jednom linijom, koja je isla od cela do vrha nosa. Ona
je sluzila za to, da bi seu zagrobnom zivotu moglo razlikovati zene od
muskaraca. Nakon puberteta djevojke su tetovirane sa daljim sarama po
bradi, obrazima, rukama i sakama. Od tih su najupecatljivije bile
geometrijske mustre na obrazima. Znacenje tih tetovaza je nejasno.
Cukcijske zene su ih jednostavno smatrale atraktivnim; drugi su
misljenja, da su kompleksne mustre bile predstave rodoslova nositeljice.
Te geometrijske tetovaze na obrazima nalazimo u slikama iz devetnaestog
stoljeca, gdje su oslikani muskarci Cukca.
Njih
doduse nema u kasnijim tiskovima. Cukcijski muskarci su svoje tetovaze
najvise dobivali kao priznanje za junastvo. Polarni istrazivac William
Hulme Hooper, koji je 1853 godine pripadao prvim evropljanima koji su
sreli Cukce, je opisao permanentne biljege odlikovanja na tijelima
muskaraca. Oni su dobivali tetovaze kao nagradu za ubijanje jednog
pripadnika neprijateljskog plemena ili medvjeda ili za ulov kita.
Muskarci Kolyma Cukca su za svakog ubijenog neprijatelja dobivali
tetovazu jedne male tacke na gornjoj strani zgloba sake. Kod nekih
muskarca je citav zglob bio prekriven sa takvim blijezima.
I
zene istocnosibirskog plemena Korjaka, koje u bliskom srodnistvu sa
Cukcima i koje je zivjelo jugoistocno od njih, su imale tetovaze na
licu, koje su doduse uglavnom ispunjavale religioznu funkciju.
Panteisticki Korjaki su obozavali citav jedan niz lokalnih bogova
prirode a vracevi su u njihovoj svakodnevnici igrali centralnu ulogu.
Mnoge tetovaze Korjaka su sluzile kao amajlije ili talismani, koji su na
odstojanju drzali zlonamjerne sile. Najvise vidjana tetovaza je bio
jedan ljudski lik, koji je svog nositelja stitio od slabosti. One su se
stavljale na odredjena mjesta takodjer da bi lijecile akutne bolove.
Dvije tisuce godina stari motivi jelena
Tunguzijske
djevojke u Srednjem Sibiru nisu imale tetovaze na bradi lica, nego su
nosile tri luka na licu, koji su se prostirali od ugla usta pa do
vanjskih uglova ociju.
Vanjski
luk je bio okicen sa figurama u ipsilon (Y) obliku. Susjedni Jakuti su
nosili linije na bradi i obrazima, slicne onima istocnosibirskih naroda.
Ostijaki i Samojedi (Nenzen) su zivjeli daleko u zapadnom Sibiru na
granici ka Evropi. Ostijakske zene su tetovirale svoje sake, podlaktice i
bedra. Muskarci nekih ostijakskih plemena su tetovirali jedan osobni
znak, neku vrstu signature, na svojim zglobovima saka. Tetoviranje
Samojeda je u toj regiji nestalo kroz njihovo konvertiranje u krscanstvo
1825 godine, ipak neke samojedske djevojke, koje su u domovini bile
istocnije na granici ka Aziji, imale su na laktu nizove crnih krugova.
Te su usivane u ranoj mladosti i trebale su da zastite od razlicitih
bolesti. U ruskom gradu Tomsk se jos 1913 godine sretalo starije
muskarce i zene, koji su na obrazima nosili tetovaze jelenskih rogova i
drugih zivotinjskih motiva.
One
bi mogle sliciti znakovima sibirskih Pazirika, koji su 2000 godina
prije imali slicne motive. Tradicionalno tetoviranje u Sibiru je potpuno
izumrlo. Evropski posjetitelji su vec u devetnaestom stoljecu
izvjestavali o prorijedjivanju tetoviranja u Sibiru. Moguce je da su im
caristicki Rusi, koji su vec od sedamnaestog stoljeca anektirali velika
podrucja Sibira, ili ortodoksni kler, koji ih je slijedio, izgovorili
tetoviranje ili ga zabranili. Tetoviranje je prezivjelo do ranih
dvadesetih godina dvadesetog stoljeca samo u plemenima kao sto su Cukci u
najudaljenijim uglovima Sibira.
Iz knjige: Tatau - Traicionalno tetoviranje sirom svijeta
Prevod: Branislav Knezevic, 2010