Sa
Piktima je iz Britanije nestalo također i tetoviranje. U slijedećih 500
godina ne nalazimo spominjanje tetovaža u evropskoj literaturi, osim
nekoliko zapanjujućih izuzetaka. Jedan od njih se tiče tetovaže kralja
Harolda II od Engleske. Na čuvenom tepihu iz Bayeuxa, na kojem je
prikazana bitka u Hastingsu iz 1066 godine nakon Isusa, vidi se Harold,
posljednji Saski kralj, čije je oko probusila jedna strijela. Wilhelm
Osvajač i njegova normanska armija su u Hastingsu podijedili Sase. U ono
vrijeme je bilo uobičajeno, sa leševa na bojnom polju skinuti svu
njihovu odjeću i nakit, a kako je Haroldovo lice bilo unakaženo a
njegove kraljevske stvari opljačkane, njegovi ljudi ga nisu više mogli
prepoznati. Njegova žena Edith Swan-Neck je morala da dođe na bojno
polje, da bi ga identificirala. Imena njegove zemlje i njegove žene su
bila tetovirana na njegovim grudima. Ako je već kralj od Engleske nosio
tetovažu, onda se pitamo, ko li je inače još bio tetoviran u ono
vrijeme. Je li to bio normalni narodni običaj ili je tetoviranje bilo
rezervisano samo za ljude u visokim pozicijama. Pikti su tada bili već
prije dvjesto godina izumrli a njihova kultura je vjerovatno bila već
otišla u zaborav. Nažalost do danas nije pronađeno više potvrda za
dekorativne tetovaže u vrijeme srednjeg viejeka u Engleskoj ili na
evropskom kontinentu.
Doduše
u srednjevjekovnim tekstovima je pravo često riječ o religioznim
tetovažama. Dominikanski svecenik Heinrich Seuse (1295-1366) je na
primjer imao tetovirano ime Isusa iznad srca. Godine 1503 javnosti je
pokazivana jedna Njemačka djevojka, čije je lice i tijelo bilo
prekriveno sa svetim simbolima, mnogo ljudi ih je vidjelo.
Kaže
se da je ona te simbole primila pod užasnim bolovima tokom jedne
misteriozne bolesti. Prije svega joj je nanošenje jednog crnog križa
priredilo više muke nego što je ona ikada prije morala podnijeti.
Prilično je moguce da mi ovdje srećemo jedan oblik religioznog
tetoviranja tokom egzorcizma, pri čemu su kršćanskim simbolima pridavana
ljekovita svojstva. Mnogo stotina godina prije u ranom kršćanskom dobu,
često su u tetovažama upotrebljavana dva značajna kršćanska simbola,
riba i križ.
Tačna povezanost ostaje nejasna. Kršćani su bili prinuđeni da se sastaju u tajnosti, zbog toga jer su ih rimljani proganjali u prvim stoljećima nakon Isusa. Kršćanski simboli su dakle mogli služiti za međusobno prepoznavanje; ali slaba tačka ove hipoteze je u tome, što bi ih tetovaže i za rimljane učinile prepoznatljivim. Slijedeća mogućnost je, da su kršćanske tetovaže bile simbol za otpor. Rimljani su zarobljenike tetovirali za kaznu i poniženje. Vjerovatno je, da su neki kršžani na taj način bili kažnjavani, prije svega u vremenima intenzivnog proganjanja, kao sto se ono odvijalo u trećem stoljeću n.K.. Moguće je da su kršćani te znakove upotrebljavali kao jednu vrstu ordena, kroz što su se riba i križ razvili u omiljene simbole, koji su nošeni sa mnogo ponosa.
I grčka slova "X" (chi) i "P" (rho) - inicijali Krista - su se nalazili medju tetoviranim simbolima, kao i latinska velika slova "JN" za Jezus iz Nazaretha i božije janje. Biblija se nejasno izjašnjava o tetovažama. U Starom Testamentu Levitski Zakonik izgovara jasnu zabranu za trajne tjelesne ukrase:
"Ne urezujte zareza na svome tijelu za pokojnika; niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Jahve!"
Naprotiv tome u Novom Testamentu se u Pavlovoj poslanici Galaćanima kaze:
"Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!"
To bi moglo upućivati na to da je Pavle bio tetoviran sa znakovima, koji su simbolizirali njegovu povezanost sa Kristom. Nije poznato koje simbole on misli i da li ih je sam stavio. Moguće je da su to stigmate - one rane, koje su Isusu nanijete tokom pribijanja na križ. Kažu, da su takve rane kasnije viđene i kod drugih svetaca - kod Franje Asiškog na primjer - a također i kod ljudi, koji su bili u religioznoj ekstazi. Tokom vremena te protivriječne pasaže iz Starog i Novog Testamenta su dovele do kolebanja unutar katoličke crkve u odnosu na tetoviranje i tjelesne ukrase. Mnogi, uglavnom ortodoksi, katolici su na tetoviranje gledali kao na kvarni paganski ritual, dok su drugi na to gledali kao na veliku žrtvu i simbol svoje odanosti. Nesloga je na koncu dovela do više tolerancije prema religioznim tetovažama od strane domaćih crkvenih prvaka.
Hodočasnicke tetovaže i počasni znakovi
Nisu samo rani kršćani nosili tetovaže; mnogo kasnije su se ritualno tetovirali i hodočasnici na cilju njihovog hodočasnickog putovanja, da označe, da su zavrsili svoje hodočasnistvo. Među kršćanskim hodočasnicima u Jeruzalemu i Betlehemu je bilo uobičajeno, da si tetoviraju religiozne simbole, njihova imena ili inicijale kao i datum njihovog hodočašća. Dokazano je, da je taj običaj egzistirao vec od šesnaestog stoljeća. I srednjevijekovni križari su taj ritual vjerovatno praktikovali u svetoj zemlji. Tako se je na primjer jedan izvjesni William Litghow za vrijeme svog hodočašća kroz Aziju, Evropu i Afriku zadržao nekoliko dana u Jeruzalemu i tamo svoju posljednju noć proveo na svetom grobu. Kao izraz njegove ljubavi i vijernosti, ka njegovom protestantskom kralju Jamesu, kojeg je on priznavao kao poglavara crkve, on je zamolio jednog svećenika da mu na desnoj ruci iztetovira krune Engleske i Škotske, zajedno sa natpisom "Vivat Iacobus Rex". Svećenik je bio zaprepašćen Willijamowom spremnošću da kod tetoviranja trpi takve bolove zbog "smrtnog neprijatelja rimokatoličke crkve". Slijedeći čuveni tetovirani hodočasnici su Grof Alexander zu Pfaffenheim, koji si je 1533 godine tetovirao križ na bedru, i Otto Friedrich von der Gröben, kome su 1675 godine tetovirani raspelo i drugi crteži.
Tačna povezanost ostaje nejasna. Kršćani su bili prinuđeni da se sastaju u tajnosti, zbog toga jer su ih rimljani proganjali u prvim stoljećima nakon Isusa. Kršćanski simboli su dakle mogli služiti za međusobno prepoznavanje; ali slaba tačka ove hipoteze je u tome, što bi ih tetovaže i za rimljane učinile prepoznatljivim. Slijedeća mogućnost je, da su kršćanske tetovaže bile simbol za otpor. Rimljani su zarobljenike tetovirali za kaznu i poniženje. Vjerovatno je, da su neki kršžani na taj način bili kažnjavani, prije svega u vremenima intenzivnog proganjanja, kao sto se ono odvijalo u trećem stoljeću n.K.. Moguće je da su kršćani te znakove upotrebljavali kao jednu vrstu ordena, kroz što su se riba i križ razvili u omiljene simbole, koji su nošeni sa mnogo ponosa.
I grčka slova "X" (chi) i "P" (rho) - inicijali Krista - su se nalazili medju tetoviranim simbolima, kao i latinska velika slova "JN" za Jezus iz Nazaretha i božije janje. Biblija se nejasno izjašnjava o tetovažama. U Starom Testamentu Levitski Zakonik izgovara jasnu zabranu za trajne tjelesne ukrase:
"Ne urezujte zareza na svome tijelu za pokojnika; niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Jahve!"
Naprotiv tome u Novom Testamentu se u Pavlovoj poslanici Galaćanima kaze:
"Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!"
To bi moglo upućivati na to da je Pavle bio tetoviran sa znakovima, koji su simbolizirali njegovu povezanost sa Kristom. Nije poznato koje simbole on misli i da li ih je sam stavio. Moguće je da su to stigmate - one rane, koje su Isusu nanijete tokom pribijanja na križ. Kažu, da su takve rane kasnije viđene i kod drugih svetaca - kod Franje Asiškog na primjer - a također i kod ljudi, koji su bili u religioznoj ekstazi. Tokom vremena te protivriječne pasaže iz Starog i Novog Testamenta su dovele do kolebanja unutar katoličke crkve u odnosu na tetoviranje i tjelesne ukrase. Mnogi, uglavnom ortodoksi, katolici su na tetoviranje gledali kao na kvarni paganski ritual, dok su drugi na to gledali kao na veliku žrtvu i simbol svoje odanosti. Nesloga je na koncu dovela do više tolerancije prema religioznim tetovažama od strane domaćih crkvenih prvaka.
Hodočasnicke tetovaže i počasni znakovi
Nisu samo rani kršćani nosili tetovaže; mnogo kasnije su se ritualno tetovirali i hodočasnici na cilju njihovog hodočasnickog putovanja, da označe, da su zavrsili svoje hodočasnistvo. Među kršćanskim hodočasnicima u Jeruzalemu i Betlehemu je bilo uobičajeno, da si tetoviraju religiozne simbole, njihova imena ili inicijale kao i datum njihovog hodočašća. Dokazano je, da je taj običaj egzistirao vec od šesnaestog stoljeća. I srednjevijekovni križari su taj ritual vjerovatno praktikovali u svetoj zemlji. Tako se je na primjer jedan izvjesni William Litghow za vrijeme svog hodočašća kroz Aziju, Evropu i Afriku zadržao nekoliko dana u Jeruzalemu i tamo svoju posljednju noć proveo na svetom grobu. Kao izraz njegove ljubavi i vijernosti, ka njegovom protestantskom kralju Jamesu, kojeg je on priznavao kao poglavara crkve, on je zamolio jednog svećenika da mu na desnoj ruci iztetovira krune Engleske i Škotske, zajedno sa natpisom "Vivat Iacobus Rex". Svećenik je bio zaprepašćen Willijamowom spremnošću da kod tetoviranja trpi takve bolove zbog "smrtnog neprijatelja rimokatoličke crkve". Slijedeći čuveni tetovirani hodočasnici su Grof Alexander zu Pfaffenheim, koji si je 1533 godine tetovirao križ na bedru, i Otto Friedrich von der Gröben, kome su 1675 godine tetovirani raspelo i drugi crteži.
Litghow tetovaža
1862 godine britanski prijestolonasljednik i kasniji kralj Edward VII. nastavlja tu tradiciju i daje da mu tetoviraju Jeruzalemski križ na ruku - njegovi sinovi su kasnije slijedili njegov primjer. Slijedeći primjer koji je vrijedan spomena je narocito živa tradicija tetoviranja u italijanskom selu Loreto.
Hodočasničke tetovaže iz Loreta
Svake godine hodočaste tisuće ljudi pješke ili sa vozom u to mjesto i mnogi od njih se tetoviraju za uspomenu. U tim dizajnima se nalaze sveti simboli ili monogram Madone dell´Oreto, koju tamo obožavaju. Obicaj se tamo u toj mijeri etablirao, da su tetovaze ubadali profesionalni (Marcatori) tetovazeri. Tradicija hodočasničkih tetovaža je tokom devetnaestog stoljeća skoro nestala, ipak medju kršćanima su tetovaže sa religioznim prizorima do današnjeg dana omiljene. Široko rasprostranjene su na primjer kod Čicanosa, Amerikanaca meksičkog porijekla, koji na leđima nerijetko nose slike Djevice Marije ili Isusa.
1862 godine britanski prijestolonasljednik i kasniji kralj Edward VII. nastavlja tu tradiciju i daje da mu tetoviraju Jeruzalemski križ na ruku - njegovi sinovi su kasnije slijedili njegov primjer. Slijedeći primjer koji je vrijedan spomena je narocito živa tradicija tetoviranja u italijanskom selu Loreto.
Hodočasničke tetovaže iz Loreta
Svake godine hodočaste tisuće ljudi pješke ili sa vozom u to mjesto i mnogi od njih se tetoviraju za uspomenu. U tim dizajnima se nalaze sveti simboli ili monogram Madone dell´Oreto, koju tamo obožavaju. Obicaj se tamo u toj mijeri etablirao, da su tetovaze ubadali profesionalni (Marcatori) tetovazeri. Tradicija hodočasničkih tetovaža je tokom devetnaestog stoljeća skoro nestala, ipak medju kršćanima su tetovaže sa religioznim prizorima do današnjeg dana omiljene. Široko rasprostranjene su na primjer kod Čicanosa, Amerikanaca meksičkog porijekla, koji na leđima nerijetko nose slike Djevice Marije ili Isusa.
Nekoliko primjera motiva iz Loreta
Iz knige: "Tatau - Tradicionalno tetoviranje širom svijeta"Prevod: Branislav Knežević, 2010
