HRVATSKE TRADICIONALNE TETOVAŽE 9.

Tatouages en Bosnie-Hercegovine

Francuski clanak o tetoviranju u Bosni i Hercegovini, iz 1894 godine.

Autor:  Guillaume Capus

Da li je neko ima volje da ovo prevede na hrvatski jezik? PLEASE!!

Tatouage en Bosnie-Hercegovine

http://www.scribd.com/doc/54119380/article-bmsap-0301-8644-1894-num-5-1-5557

tetoviranicovjek @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, travanj 27, 2011

“Redovnica s tetovažom”

Pronasao informaciju o dokumentarnom filmu "Redovnica s tetovazom"!!

"Na kraju je, kao jedan od plodova Jubilarne franjevačke godine, prikazan dokumentarni film “Redovnica s tetovažom”, rad učenika Osnovne škole Ivanovec koji su ga izradili pod vodstvom voditelja Nataše Kralj i Radovana Petkovića, a s njime sudjeluju na lokalnom i državnom Lidranu. Film predstavlja školsku sestru franjevku s. Martinu (Mandu) Dragičević, rodom iz Bosne, koja je već godinama na službi sakristanke franjevačke crkve u Čakovcu. (ika)"

Iz clanka: "Predstavljen zbornik radova sa simpozija o cakoveckim franjevcima"

Internet: www.redovnici.hr

tetoviranicovjek @ 10:34 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, travanj 13, 2011

O tetoviranju Hrvata u Rami (prva polovina 20 stoljeca)

Ovaj tekst o tetoviranju je dio clanka o narodnoj nosnji u Rami. Autor (nepoznat!) kaze da opisuje narodnu nosnju iz perioda od 1931 do 1935 godine. Autor cesto govori u prezentu, iz cega zakljucujem, da je ovaj clanak napisan u to vrijeme i da takodje opisuje obicaje tetoviranja u Rami iz tog vremena. Zanimljivo je da ovaj autor navodi neke i nove detalje o tetoviranju muskaraca. Izgleda da su se muskarci u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine u vecoj mjeri nego sto je to (meni) poznato. Autor cak kaze, da su i muskarci imali funkciju tetoviraca, sto do sada nisam nigdje mogao procitati.

Ramski obicaji vezani uz tetoviranje

Kod ramskih katolika postoji običaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali naročito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a tvrde da se sada uopće manje tetoviraju nego ranije. Kažu "sicati" ili "nasicati križeve (križove)", po tome što je križ najveći ornamentalni motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to običaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se općenito "da se znamo da smo kršćani". Stariji, međutim, znaju da se fra Anđeo Nuić, docniji profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.

Tetoviraju se, "sicaju križove", obično na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjeđe na dan sv. Ive. U Doljanima samo na Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopće s proljeća, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a prije nego što prispije zeleno voće; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voće.

Tetoviranje izvode obično žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao čobanice, izuzetno i udate žene.

Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica") iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami upotrebljavaju i smjesu od baruta i luča). Drugi način, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili od debelog papira napravi "kalup". Kad posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se poslije zavije jasenovim lišćem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.

Osim križeva, prave se točke, u novije vrijeme ispisuju na taj način ime i prezime, godinu rođenja i sl.

Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišićima. Tu se stavljaju križevi. Viđaju se i muškarci i ženske koje imaju tetoviran mali znam križa na čelu. Vrlo često se vide mali križići i na prstima između članaka, kao i između palca i kažiprsta. Viđao sam u žena i samo točke na čelu i obrazima.

Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.

Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.

izvor: http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html

tetoviranicovjek @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 0

Tetoviranje kao lijek za vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini

Za vrijem turske vladavine, kako pise Karahasanovic, osim pojedinacnih higijenskih ustanova, nije bilo organizirane zdravstvene sluzbe. Pojedini pase i begovi imali su svoje osobne lijecnike, koji su dolazili najcesce iz Dubrovnika. Lijecenje naroda svodilo se na vracanje, amajlije, zapise, lijevanje strave i tetoviranje.

(Iz clanka: "Zidovski lijecnici u Bosni  i Hercegovini pocetkom 20. stoljeca". Autor: Dr. Ivan Petricevic)

tetoviranicovjek @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, travanj 11, 2011

"Ubadači" (Prapovijesni artefakti)

 Donja dolina i problem etnicke pripadnosti predrimskog stanovnistva Sjeverne Bosne

Velikom broju malih bronzanih objekata četverokutnog presjeka tipa T. 18/13, i velikih željeznih objekata istog oblika tipa T* 18/12, nije moguče odrediti funkciju, isko ih poznamo i sa nekih drugih nalazišta. Vrlo interesentno je da su bronzani "ubadači" nadjeni samo ne gredi sa nekropolom a željezni semo ne Gradini. Ovu pojavu je teško objasniti drugačje osim slučajnošču jer se radi o objektima starijeg i mladjeg tipa nadjenim na naselju koje je živjelo u isto vrijeme kad se ukopavalo mrtvace na gredi. U pogledu funkcije ovih objekata mogu se praviti samo pretpostavke zasnovane na obliku. Neki od ovih objekate imeju zašiljenu semo jednu stranu dok im se druge zevršava na razne nečine, ali obično je široko raskovana pa izgleda na melo dlijeto, ili je zaobljena, vjerovatno zato' da bi se pri nekom ubadanju ili zarezivanju moglo odozgo znažno uprijeti prstom. U svakom slučaju može se pretpostaviti de se jedan od ovih krajeva, naroČito ako je zasiljen ili stanjen, nabadao na drvenu dršku. U tom sluceju takvi objekti bi se mogli nazvati i nekom vrstom  šila, što i smatraju neki slovenski arheolozi' . Ali, Truhelka je dao posve drugačiju interpretaciju objekate ove vrste. On je pretpostavljao da su mali bronzani objekti tipe T. 18/13 mogli služiti kao igle za tetoviranje, što dovodi u vezi se nekim podacima iz istorijskih izvora da su se Japodi tetovirali' Koliko je ova pretpostavka tačna ili nije, teško je reči, ali se može pretpostaviti da su ovi objekti služili za izvodjenje nekih preciznijih radove, možda pri ornamentiranju keramike, drvenih objekata, ili ornamentiranju bilo koje druge vrste. Ze datirenje malih bronzanih objekata ove vrste, koje smo u pomanjkanju nekog pogodnijeg izraza i zbog nesigurnosti pretpostavke da se radi o šilima, nazvali "ubadači", nema nikakvih oslonaca. Jedino što se može pretpostaviti, to je da su stariji od željeznih "ubadača", ali ni za to nema dokaza. U mnogo povoljnijem položaju smo sa datiranjem željeznih objekata ove vrste (T. 18/12), jer ih poznamo iz nekih grobova u Sloveniji iz vremena izmedju 450. i 350. g. pr.n.e.71, što bi, s obzirom da se radi o objektima istog oblika, radjenim od iste materije, moralo važiti i za naše objekte. Ovim razmatranjima o tzv. "ubadačima" trebalo bi dodati i to da su bronzani objekti ove vrste, nadjeni na gredi sa nekropolom, sigurno prvobitno ležali u grobovima odakle su uništenjem grobova izašii na površinu i u okolnu zemlju.

Autor: Maric Zdravko (1965)

tetoviranicovjek @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 0

subota, travanj 9, 2011

Tattooed Croatian catholic women in Rama, Bosnia and Herzegovina

Traditional Tattooing in Europe Everybody is welcome to join the project of saving indigenous tattoo art in Europe!!

Did you know that there are people in Europe who are still traditionally tattooed in the old ways, carrying on their skin a tradition of tattooing that is more than 1000 years old and dates from the ancient Illyrian tribes that lived in the Balkans? You can still find old Croatian Catholic people in Bosnia and Herzegovina who were tattooed between the age of 3 and 16 for protection. There is not much written or published about it, and the photos about their tattoos are rare. Every story is important to me, because every village had their own customs and symbols for tattooing. My aim is also to find the last person who was traditionally tattooed in the Balkans, and I know that it was also done after 1960ies. I want to research more about the links of tattoo traditions in the Balkans so :

Therefore I need your HELP and support in this project of preserving this culture of tattooing :

- If you ever travel around Bosnia and Herzegovina and come across tattooed Croatian people in the mountains or towns, please send your photo or story to croatiantattoo@gmail.com

- This custom was also known in Albania since it dates from the Illyrian tribes , so if somebody saw old traditonally tattooed people or knows something about this tradition in Albania, please let me know!

- If you travel around Balkans and meet the Cincar people who had a cross tattoo on their foreheads please inform
- If you want to write and research about this topic I will be more than welcome to assist and send you all the stories I’ve collected in English so that people do not forget this tradition!

I also welcome all people and journalists- If you have any projects, questions, proposals and advices regarding this topic, don’t hesitate to contact:

Traditional Croatian Tattoo in Bosnia and Herzegovina

Email address :
croatiantattoo@gmail.com

 

This is the only document I found about Tattooing in Albania from Mary Edith Durham, a British traveller, artist and writer, who wrote in 1909:

arbenia.forumotion.com/t334-high-albania-by-m-edith-durham There are certain old Roman Catholic communities in Bosnia that have preserved to this day the ancient Illyrian custom of tattooing. It is of special interest to note that, of the present TRIBES in North Albania, the most tattooed are those that relate that they fled from Bosnia to avoid the Turks.

To read more you can visit Tradicionalno Tetoviranje Hrvata (Traditional Croatian Tattoo) Group where I collect stories and photographs of traditionally tattooed men and womenhttp://www.facebook.com/pages/Traditional-Tattoo-in-Europe/211993018817467?ref=ts#!/pages/Traditional-Tattoo-in-Europe/211993018817467?sk=wall
I created this group in 2009 and since then I’ve managed to collect more than 100 photos of tattooed people in Bosnia and Herzegovina, sent by their cousins or children! So your photos and videos are more than welcome!!!

Text & Foto by Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 0

subota, travanj 2, 2011

Dr. Karl Steiner o tetoviranju Hrvata iz Bosne i Hercegovine

Bosanska narodna medicina

Etnografska studija dr. Karla Steinera, kotorskog liječnika u Ljubinju

Izvor: http://www.idoconline.info/IDOC-Download/1301710002031/563-579.pdf

U katolika je povrh toga još i tetoviranje u običaju i ono se provagja naročito kod djevojaka, kad nastupi doba menstruacije. Narod vjeruje, da urezani „križevi" čuvaju od zlih demona i gjavla, da su ti znakovi neizbrisivi i da će se opet pojaviti, ako ih upravo i izrežeš. Raznovrsno se tumače uzroci ovog, u katolika opće raširenog običaja. Jedni nagagjaju, da je tetoviranje u davnini uvelo i preporučivalo katolicko svećenstvo, kako bi se zapriječilo, da katolikinje prelaze u islamsku vjeru i da katolicke djevojke, našarane ovim čisto kršćanskim znakovima ne ugrabe muslimani, što se u prijašnja vremena kad i kad dogagjalo. Da se shvati ovakovo nagagjanje o postanku i uzrocima tetoviranja spomenućemo, da se usječeni znakovi mogu ukloniti samo time, što bi se na našaranim mjestima koža izrezala, dakle provela operacija, koja bi prouzročila silne bolove i ostavila ružne brazgotine. Drugi opet tvrde, da s ovim običajem svećenstvo nije imalo baš nikakva posla, da mu je pače protivno pa navode, kako osim „križeva" svim drugim ornamentalnim motivima manjkaju kršćanska, naročito katoličko-kršćanska obilježja. Pouzdano je ipak to, da u nagonu našljedovanja i u pridržavanju tradicijonalnih običaja iz doba predaka leži glavni uzrok, što se tetoviranje održalo do u sadašnjost. U proljeće na Cvjetnu nedjelju ili u Velikom tjednu pred Uskrs, zatim na blagdan sv. Josipa, dakle u predvečerje početnog dana proljeća (proljetnog ekvinokcija) sabraće se mladići i djevojke od 12.—16. godine pred crkvom, da se poslije mise podvrgnu tetoviranju. Tom će se prigodom razviti šarolika slika kao kakvo narodno slavlie. Sa svih strana nagrnuo narod u prazničkim haljinama pješice, na konju ili kolima, jer slušati misu njemu je pravi duševni užitak. Crkva je puna puncata seljačkog svijeta, koji se ili klečeći ili stojeći sasvijem predao pobožnim čuvstvima. Muškarci skinuše crveni saruk te pognuše cisto obrijane glave, gdje ostaviše tek lijepo spleteni perčin, pa se ko i žene za podizanja glavama dotiču poda, da onda raspruživši ruke upru poglede u oltar. Pažljivo i mirno sluša narod riječ Božiju, sa sviju lica čita se čista pobožnost i sve, i staro i mlado predalo se potpunoma vrućoj molitvi. Posmatrač može tom prilikom opažati štošta zanimljiva; tu vidiš staračka, od teško brige, i možda i strasti narovašena lica, na drugoj strani eno ti nabakamljene žene i djevojke, onda opet junacke glave sa sjajnim ocima, a tamo u okrajku po gdjekoje tupo seljačko lice. Ali ćeš zapaziti i luetičke sedlaste nosove, lupus ex foliativus, lepra tuberosa i čitavu kliniku kožnih bolesti. Majke su donijele svoju naprščad, domaćine pak koriste se ovakom zgodom, da što prodadu ili kupe, i tako će se uz crkvu poslije mise razviti pravi pravcati pazar u čisto istočnjačkom šarenilu. Došao i ciganin sa gajdama i ćemanetom, Arnaut s halvom i šećerlemama, karavlah sa upitomljenim megjedom, džambazi, pretrge, trgovci i, da bude slika potpuna, po koji mehandžija i kavedžija. Cijelo to društvo veselo je raspoloženo, pjeva se i smije na sve strane a nekoliko baka prihvatilo se posla, da uz šaljive razgovore i dosjetke djevojkama i mladićima tamo u prikrajku „nabocaju križeve", da ih tetoviraju, košto su po vijestima grčkih i rimskih pisaca stari poganski Iliri, Skiti i Tračani u davna vremena svojoj mlagjariji na kožu šarali grbove, plemićka znamenja i druge ornamente i slike. U smjesu čagje i pljuvačke, u tuš, razvodnjeni barut ili drveni ugljen (murećef), karmin, indigo, cinober, ili u pastu od luči i smole, stavlja se šiljak okrupne igle pa se njome po dotičnoj osobi odabrani ornamenat našara na podlaktici, gornjoj strani ruke, na grudima, čelu ili nadlaktici. Kad se boja počinje sušiti, nabocaće je baka vještakinja u kožu. To umakanje igle u onu smjesu i ubadanje u kožu čini se nebrojeno puta, a onda se izbocana mjesta obavijaju kroz tri dana travama ili lanenim platnom. Obično će ta izranjena mjesta ubrzo zacijeliti, a da ne ostanu brazgotine; no dogagja se kad i kad, da se rane zagnoje (Sklerose) i da nastupi luetičko ili septičko otrovanje krvi (Lymphengioitis) sa čirovima u pazuhu. Daleko opasniji su oni slučajevi, kad se pljuvačkom iz ustiju žene, koja obavlja tetoviranje, prenosi sifilistički virus u kožu osoba, koje se daju tetovirati. Na ovakovo izvangenitalno prenašanje sifilisa dosad se prilično slabo svraćala pažnja, jer tim načinom zaražena osoba ne mari mnogo za sićušne prvotne znakove, koji se javljaju oteklinom žlijezde, a i sekundarne pojave često se previgjaju. Megjutim prelazi ovaj otrov sve to dalje te se dogagja, da se i čitava familija inficira i tako se može protumačiti, što se je ova bolest mogla prilicno raširiti u ovim našim krajevima. Obično se za tetoviranje upotrebljava krst (križić) u jednostavnom ili ukrašenom obliku. Na gornjoj strani ruke nabocaće se krst u kolu, jeličin križić, starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda), na podlaktici narukvica. Rado se upotrebljavaju i velikom vještinom i strpljivošću izvagjaju ko uzorci tetoviranja još i ovi likovi: srce, sidro, početna slova imena, godišnje brojke, orao, ukrštani mačevi, sunce, mjesec, danica (prethodnica), večerna zvijezda i klas. Sjećam se jednog težaka, koji je imao na grudima vrlo vješto izbocano raspeće Hrista sa obadva zločinca postrance i placucim ženama ispod krsta. Uz ovu sliku na grudima imao je taj čovjek na obadvije podlaktice ubocana početna slova svojeg imena, godinu rogjenja i još neke vojničke znakove. Kako rekoh, tetoviranje u Bosni i Hercegovini rašireno je ponajviše megju katolicima, no ja sam ga našao i kod pravoslavnih i muslimana, kod ovih ipak samo onda, ako su služili u vojništvu ili ako su mnogo drugovali s radnicima iz zapadne Evrope. Dogagja se, da od tetoviranja ima i neka korist; to biva onda, ako se radi o identitetu. No uopće je taj običaj vrlo štetan, jer, kako rekoh, njime se često prenose bolesti krvi i kože.

Katolici pripisuju nabocanom (tetoviranom) križiću moć, da odbija gjavole i one zle duhove, što na čovjeka tovare bolesti.

Križ sa grančicama na brdu Cion u Jeruzalemu

 Poznato je du su hodočasnici kroz stoljeća išli hodočastiti u Jeruzalem. Takođe je poznato da je bio i običaj, sa tog hodočašća donjeti i jednu uspomena. Između ostalih je jedna od tih uspomena bila i u vidu tetovaže sa jednim od kršćanskih motiva. Ali hodočasnici su takođe ostavljali i njihove tragove u Jeruzalemu. Jedan takav trag je i u stijenu uklesani Dugin križ u pustinji Sinaj. Duga u kršćanskoj simbolici označava Mir (kao i golub). Bog je nakon  potopa sklopio savez sa Noom, i obećao mu je "da više neće harati po zemlji i da će sjetve, žetve i topline uvijek biti" (Knjiga postanja, Stari zavjet). Kao pečat tog Saveza, Bog je na nebu povukao njegov svod, jednu Dugu. Križ sa dvanaest krakova simbolizira Izraelski narod i Dvanaest apostola. Ovakav križ se pojavljuje u obliku tetovaža kod kršćana iz različitih zemalja, pa tako i kod hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini. 

 

(Dugin križ, Sinaj, Izrael)

DUGIN KRIŽ

Vojnici i trgovci ostavljaju od početka povijesti čovječanstva njihove tragove u zemljama i narodima – ali ništa manje to ne čine i hodočasnici svih religija. Posebno upečatljive tragove hodočasnika nalazimo na "Stijeni natpisa" u pustinji Sinai: Hodočasnici nekoliko tisućljeća i različitih religija i jezika su se kroz njihove gravure ovjekovječili na ovoj stijeni.

Od znaka hodočašća do simbola Dormicio opatije

Ovaj Dugin križ u stijeni potiče od hodočasnika, koji su na putu ka čuvenom Katarininom samostanu prolazili pored ove stijene. On je varijacija križa, kakvoga ga do danas u sličnom obliku nose brojni orijentalni krščani i kao tetovažu na zglobu šake. Laurentius Klein, opatijski administrator Dormitia od 1969 do 1979, je pri jednoj od njegovih izdašnih i važnih pustinjskih šetnji, koje je poduzimao na početku njegove službe, naišao na ovaj Dugin križ. Križ od tada nadopunjava naš tradicionalni grb Opatije a kao logo Dormitija i našeg rada je nadaleko poznat.

 

(Grb na Dormitio opatiji u Jeruzalemu na brdu Cion)

Simbol spasenja...

Čitamo li ga izvana ka unutra, Dugin križ nam pripovjeda pravac povijest spasenja: Poklonom Duginog križa Bog pečati njegov obećanje Noi, da zemlju više nikada neće prekriti potopom: "Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje." (Knjiga pos. 9,13)- savez sa svim stvorenim. Dvanaest krajeva na rukavcima križa podsjećaju na dvanaest plemena Izraela ( a s tim i na dvanaest apostola), sa kojima je Bog sklopio savez sa narodom Izraela. Sam križ na koncu stoji za novi i vječni savez Božji sa čovjekom u Isusu kristu, rezapetim i uskrsnutim.

...i naše redovničke službe

Čitamo li ga izvana ka unutra, Dugin križ opisuje našu službu u radu i molitvi kao redovnici na Cionu i u Tabghi: Naše središte i naša polazna točka je Krist, razapet i uskrsnuo. On nam šalje poklon Njegovog Mira kao zadaću u svijet. Prvo ka narodu Prvog Saveza, sa kojima mi kao kršćani dijelimo tamne, griješne sate povijesti, ali i blago Starog Testamenta. Naročito je brdo Cion jedno obećanje, da Bog sve narode želi zajedno voditi u njegovo svijetlo – to je zajednička poruka i zajednički zadatak Židova i Kršćana. - Ova poruka je upućena svim narodima i jezicima, Bog želi Njegov Mir da podjeli sa svim ljudima i svim stvorenim.

www.dormitio.net

Prijevod i obrada: Branislav Knežević

tetoviranicovjek @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 0

ATLAS HOODS: THE CROATIAN TATTOO GRANDMA CULT

That little girl in the middle there is Tea Turalija. She grew up in Bosnia and Herzegovina surrounded by tattooed women. Every day she would plant kisses on her great grandmother’s hands, thinking nothing of the etchings on her arms. When she got older, Tea discovered that all the inked-up old folk around her were from the final generation of a secret Catholic cult that developed while Bosnia was being occupied by the Ottoman Empire. The cult members identified each other by tattooing their hands and arms using a compound ink that was made up, in part, of human breast milk.

The cult died out when communist Yugoslavia decided religion shouldn’t exist shortly after World War II, but now that that’s all over and done with Tea is trying to revive the craze.

She arrived at the decision while on holiday in Australia. She met a bunch of Pacific Islanders out there who were keeping a tribal tradition of their own alive by covering every inch of their skin in ink. I suppose that’s better that just falling in love with some bleached bogan on Byron Bay with shit tribal swirls under his Hawaiian shirt.

Although the grandmas back in Bosnia are yet to have their symbols co-opted by dickhead bohemians in St. Petersburg, hopefully articles like this will spread the word a bit wider, so that soon fashion students all over Europe will have something new to say their jewellery designs were inspired by.

Ethnic Croatian Catholic communities in Bosnia suffered hell under the Turks during the Ottoman reign, with the majority of them forced to convert to Islam. Girls were raped, children were taken to Turkey as slaves and Turkish Chiefs had the right to sleep with Christian women on their wedding nights before the bride’s husband even got a look in. Lame.

In response to such violations, women took to tattooing themselves on their hands, fingers, chests and foreheads with crosses and other ancient ornaments. They believed such practices would create a spiritual guard that would ward off the Turks, or would at least let people know they were once Catholic before undergoing a forced conversion.

At the height of the cult, mothers took to tattooing their children at home, usually before they were ten years old. The tattooing process involves using a crude needle and a special solution made of charcoal, grime, honey and milk extracted from the bosom of a lactating woman who has already had a male child.

“We used mother’s milk from the woman who has a male child because only that milk was good for tattooing,” claims Tea. “We also believe this kind of milk can cure eye pain.”

Although the cult outlasted the Ottoman oppressors, communist authorities made tattooed women targets of hate campaigns. Threatened and treated like criminals, they would often lose their jobs due to their religious allegiances. Eventually women stopped tattooing their children out of fear and the practice was more or less extinct by the 1950s.

One woman spoke to Tea in mystic tones about the tattooing process. “There was a paraffin lamp,” she began, “milk was taken from the woman who feeds a male child and it was mixed with the soot from the lamp. Then she took the needle, dipped it and tattooed a cross on my hands until the blood ran. My hand was numb so I didn’t feel anything. She wrapped it and I held it like that for one day without washing.”

Another woman was tattooed at the age of six. “I was just a little girl and wasn’t going to school. My tattoo was done at some festivity – my sister was supposed to have hers done, but she was scared and put me forward instead.” Punked!!!

According to Tea, tattooing was neccessary during the Turkish occupation of Bosnia and Herzegovina so that the children could be protected from kidnapping. Many had their names or initials tattooed into the skin to prevent their identity being taken from them.

Tea herself has not yet been tattooed. “I would love to one day,” she told me, “but only using the tattoos of my people, because they are a part of our identity and carry the meaning that no other tattoo could have for me. If I have children one day, I will give them these tattoos for protection, so that they know who they are. I would like them to be tattooed with mother’s milk, as it was always done. The only problem is we would have to have some help from a modern tattoo artist, because the people who knew how to do it the traditional way are not alive anymore.”

ALEX HOBAN

tetoviranicovjek @ 00:27 |Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, ožujak 24, 2011

Tetovaža iz kraljevskog grada Jajca

"Još je jedna zanimljivost iz turskog vremena karakteristična za katolike u BiH, osobito za Srednju Bosnu. Tetovaža! Sačuvala se do današnjih dana, uglavnom kod starijih žena. Ona je služila za oznaku vjere i preventivnu zaštitu od prijelaza na islam, odnosno bila je neizbrisiv simbol katolicizma. Tetovaža se nalazi na rukama i sastoji se od mnoštva malih križića."

 

Iz članka: Čuvari kraljevskog grada Jajca

Autor: Ivo Aščić

tetoviranicovjek @ 11:57 |Komentiraj | Komentari: 0

Iz članka: Hrvatska književnost u BiH (XVI-XVIII.st.)

"Da bi iskorijenili običaj otmice žena, katolici u srednjoj Bosni počeli su tetovirati žene još u njihovoj mladoj dobi. Na rukama srednjobosanskih katolikinja tetovirao se stilizirani znak križa, koji ih je razlikovao od pravoslavnih i muslimanskih djevojaka. Franjevci su, premda se tetovaža vezivala uz antropomorfni senzibilitet, takav običaj poticali."



Iz članka: Hrvatska književnost u BiH (XVI-XVIII.st.)

http://www.gradpula.com/nova_istra/2001/hrv_bih.htm

tetoviranicovjek @ 11:22 |Komentiraj | Komentari: 0

utorak, ožujak 22, 2011

L. Glueck: Tetoviranje kože kod Hrvata katolika Bosne i Hercegovine

Autor: Leopold Glueck

Naziv originalnog rada na njemačkom jeziku: "Die Taetowierung der Haut bei den Katholiken Bosniens und der Herzegowina" (Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegowina,  band II, Wien, 1884)

Ovaj tisak ovdje je prijevod tog rada. Prve dvije originalne stranice nedostaju. Zato sam te dvije stranice preveo iz rada na njemačkom jeziku i stavio ih ovdje na vrh.

Objavljeno u Glasnik zemaljskog Muzeja br.1889/03, str.81, 01/07/1889

Umiješamo li se nedjeljom ili tijekom nekog drugog praznika nakon mise ispred jedne katoličke crkve među iz okoline dolazeće pobožno domaće stanovništvo, zapazit ćemo začuđujuće, da je skoro svaka odrasla djevojka i svaka seljanka tetovirana na prsima, nadlakticama i podlaktica, na šakama često do prstiju a u rijetkim sučajevima također i na čelu. Osnovni tip ovih tetovaža sačinjava križ uramljen s različito velikim kiticama cvijeća, grančicama i drugim dekoracijama. Ova pojava je utoliko začuđujuća, jer se kod žena drugih konfesija okupiranog područja mnogo rjeđe može napraviti isto zapažanje. Ni kod muhamdanki u Čelebićima (Okrug Foča), u nekim mjestima doline Neretve i oko Kulen-Vakufa, gdje se islamske žene ne pokrivaju, niti kod drugih, koje (kao liječnik) imate priliku vidjeti nepokrivene i golih ruku. Kod orijentalnih-ortodoksa žene se tetoviraju neuporedivo rjeđe nego kao kod katolika, a i to najčešće samo u onim krajevima, gdje sa zadnjim izmješano stanuju; Njihove tetovaže usput nisu tako brojne i ne nude tako dogate šare kao one katoličkih žena. Što se muškaraca tiče, isti se tetoviraju općenito mnogo rjeđe nego žene; ali najčešće to rade opet katolici. I kod njih su nadlaktice i podlaktice ona mjesta, koja se za to izabiru. Kod muškaraca križ također čini najvažniji znak, koji se tetovira; ali taj isti se pravi s tako obilnim ukrasima. Kod orijentalnih-ortodoksa sam vidio tetovaže samo kod mlađih muškaraca, koji su služili u bosanskoj žandarmeriji ili kao vojnici. Ali kod tih tetovaža ne igra više križ glavnu ulogu. Mnogo češće nego križ se tetoviraju srce i kruna, sidro i početna slova imena i prezimena tetoviranog, broj godine, koji se tetovirao, pa čak i dvoglavi orao, kojeg sam vidio kod jednog prijašnjeg konjušara (trainsoldat) u vrlo čistoj izvedbi. Kod Muhamedanaca se u opšte vrlo rijetko viđa ovo tetoviranje, i to samo kod onijeh, koji su u osmanlijskoj vojsci i izvan svoje domovine služili kao redovni vojnici. Kod ovakih ljudi viđa se ovda onda na mišici turska sablja ili polumjesec sa zvijezdom. - No kao što je rečeno, ovo su vrlo rijetke pojave. O postanku i cijelji ovog tetoviranja u Bosni i Hercegovini mogu se postaviti raznovrsne pretpostavke, od kojih ću ja onu, koja mi se ponajvjerovatnija čini, u slijedećem istaći. U koliko mi je poznato, ni kod starijeh Slovena, i ako njihove žene ne smjedoše biti nevjernice i udavati dražesti svojega tijela, ne bijaše tetoviranje u običaju, da bi se moglo reći, da je ono samo u promijenjenom obliku preostalo još iz predhistorijskog doba. Za ovu pretpostavku nema ni u ljetopisima slovenske stare povijesnice nigdje ni jedne tačke oslonca, pa ni kod današnjih Slovena, izvan Bosne i Hercegovine, šta više, ni u samom narodu po selu raznih slovenskih plemena, ne može se primjetiti, da je ma gdje bilo raširenije. Što se sadanjeg posjednutog područja posebno tiče, to bi se moglo reći, da onaj potiče iz doba prije osmanlijske navale. - Na protiv, da ovo nije stari zemaljski običaj, potvrđuje već ta okolnost, što se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela stanovništva, koje je i pored razlike u vjeroispovjesti, jedan te isti po svojim običajima i navikama. Kad bi tetoviranje bilo zemaljski običaj, to bi ono imalo i svoj sopstveni naziv; ovo se u narodu zove prosto "križ nabocati", što već samo po sebi svjedoči, da je taj običaj iz mlađeg doba. Ako pak tetoviranje nije ni staroslovenski, niti u opšte poseban bosanski narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on postao, i za što je tetoviranje baš kod katolika našlo mjesta? Bilo bi izvan okvira ove crtice, kad bi se u njoj govorilo o vjerskim odnošajima Bosne u potonjem vremenu njezinog kraljevstva; ja ću jedino da konstatujem tu činjenicu, da je patarenstvo istom primjetnom katoličanstvom bilo potisnuto, no ovo potonje ne bijaše još bog zna kako narodu na srcu priraslo. - Ovo raskolništvo zadugo je bilo u Bosni utvrđeno, ono bijaše vjera vlastele i siromaha, a da bi mogla kroz malo vremena iz pameti i srca narodnog iščeznuti. Jesu li pak kao što je poznato mnogi radi časti ili po postojanju primili katoličku vjeru, a ovamo su u srcu ostali potajno bjerni svojoj staroj vjeri. Da je katolička vjera ovom narodu još tuđa bila, najbolji je za to dokaz ta činjenica, da narod kad su Osmanlije prekrilile balkansko poluostrvo, nigdje ni u jednoj osvojenoj državi, nije u tolikoj množini prigrlio muhamedovsku vjeru, kao što je baš u Bosni bio slučaj. Većim dijelom to je bilo zbog materijalne koristi, no podisto i zbog skore uspomene na gonjenja od strane crkve; razlog, koji je bosanskim stanovnicima davao povoda da primaju muhamedovsku vjeru. Samo se po sebi razumije, da je katoličko stanovništvo upotrebilo svako moguće sredstvo, kako bi ograničilo jatomično otpadanje od vjere. Pošto muhamedovska vjera zabranjuje krst, kao znak hrišćanstva, to izgleda, da su katolički sveštenici došli na tu misao, da su bilježenjem krsta na otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli srestvo, kojim su oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji tetovirani katolik prevrnuti vjerom, to je morao najprije ukloniti krst sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčano, jer se morala koža do najdonjeg sloja kornuma uništiti. - Po što pak trpljenje tijeh bolova, naročito kad bi dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz osvjedočenja bilo, to su se mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga koji odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak - zbog vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi nakon uništenog tetoviranja zaostajali - u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled znao, da pred njim stoji kakav otpadnik. Običaj, što su tetoviranja preduzimana obično Nedeljom i svetačnim danom poslije službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju pretpostavku o uzroku samog tetoviranja u Bosni. Što se način tetoviranja u ovoj zemlji i za to upotrebljavana materija boje većinom razlikuje od onog u Jevropi, to nek mi je dozvoljeno, da u ovom predmetu iznesem neke primjedbe. Među lađarima, vojnicima, radenicima i t. d., pa i u samim najprosvećenijim državama u veliko se, kao što je poznato, raširio običaj ili prosto neobičaj tetoviranja. - Boje se prave rastapljanjem karmina, cinobera, indiga, praška kamenog uglja ili puščanoga praha. Koža se na onom mjestu, koje će se tetovirati, dobro zategne, i znak po želji "nabocka" se tankom iglom vrlo čestim ubodima, pa se onda ti ubodi natope bojom i onda se nabockano mjesto zavije zavojem. U nekijem predjelima zamaču iglu u boju i tetoviraju napojenom iglom, čim posao postaje kraći. U Bosni te boje drukčije spravljaju: ili od lučeve čađi, ili od obične čađi, ili - no vrlo rijetko - od puščanoga praha. Zapali se zublja luča i u "fildžan" se nahvata smola, koja kaplje, u koju se miješa u isto doba po komadu tenećeta nahvatana čađ od zapaljenog snopa luča. Ovo se crno tijesto pošto se najprije zategne koža na mjestu, gdje će se tetovirati, na zaošiljenom drvcetu namaže po koži onako, kakav se znak želi i onda se iglom, koja je gotovo do vrha koncem obmotana, bocka dok krv ne poteče; bockanje se dakako često, jedno do drugoga čini. - Po tom se tetovirano mjesto zavije i poslije tri dana opere. Boja od čađi pravi se na ovaj način: Nad svijećom ili zapaljenom svjetiljkom kamenog ulja, koja se dimi, drži se tabla tenećeta, na koju se nahvata čađi; ona se skupi i u malo vode razmuti i isto se onako upotrebljava, kao prije spomenuto tijesto, t. j. "nacrta se" pa se tek onda naboca. Puščani prah vrlo se malo upotrebljava. S tog, što se u Bosni samo crna boja za tetoviranje upotrebljava, jasno je, što je ono uvijek jedne te iste boje, i to plave sa po kojim ubodom zelenkastim. Tetoviranje vrše većinom stare žene tako zvane "vješte žene", češće se podvrgavaju uzajamno i djevojke ovoj ljubavnoj službi, koja gledaocu izgleda vrlo šaljiva, osobito, ako se tetovira djevojka, koja je osjetljiva, pa raznim krivljenjem lica i glasnom vikom propraća svaki ubod. - Razloga, koji su bili povod te se tetoviranje uvelo, već ih je nestalo, no s jedne strane nagon podražavanja, koji se u ljudima nahodi, a s druge strane što domaće stanovništvo čvrsto čuva narodne navike, dovoljno je, da će se nakaženje tijela ovijem tetoviranjem još zadugo kao narodni običaj održati među katolicima u Bosni i Hercegovini.

 

 

 

 

 

 

tetoviranicovjek @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 0

utorak, ožujak 15, 2011

Bocanje križeva

Dokumentarni film o narodnim običajima Hrvata iz Kraljeve Sutjeske.

Između ostalog možete vidjeti i kako se tradicionalno tetovira.

Film je snimio Stjepan Stjepić, novinar HTV-a.

tetoviranicovjek @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 0

Ćiro Truhelka

Malobrojni znanstvenici mogu se pohvaliti tako velikim doprinosom, kakvo je za otkriće povijesti Bosne i Hercegovine imao rođenjem Esseker – Ćiro Truhelka. Ovaj je arheolog radio na nalazištima diljem te zemlje, osnovao je u Sarajevu Zemaljski muzej, te objavio niz znanstvenih djela. Od njega potječe i riječ „bosančica“ kao izraz za bosansku ćirilicu prisutnu na tamošnjim stećcima.

Poznati hrvatski arheolog Ćiro Truhelka rođen je u Osijeku 2. veljače 1865. godine. U gradu na Dravi pohađao je pučku školu, a nakon toga i gimnaziju, da bi se nakon toga uputio u Zagreb, na studij povijesti umjetnosti i arheologije. Obitelj Truhelka osim Ćire dala je još jednog velikog Essekera, odnosno – Essekerku. Njegova sestra Jagoda poznata je osječka spisateljica i pedagoginja. Ćiro je rođen u obitelji intelektualnih korijena – otac Vjenceslav bio je učitelj i uvelike je utjecao na razvoj i usmjeravanje karijera njegove djece.

Ćiro Truhelka najveći dio svojeg profesionalnog djelovanja vezao je uz Bosnu i Hercegovinu, odnosno arheološka nalazišta u toj, tada prilično neistraženoj riznici prapovijesnih nalazišta.

                                            

1886. godine Truhelka je u Sarajevu imenovan tajnikom tamošnjeg Muzejskog društva, te se na toj funkciji prihvatio pokretanja Zemaljskog muzeja u zemlji koja do tada nije posebno arheološki bila istraživana. Bosna i Hercegovina bila je do tada u svakom, pa i arheološkom pogledu, zapuštena zemlja. Truhelka je to odlučio promijeniti. U početku je istraživao prapovijesni kompleks na Debelom Brdu nedaleko Sarajeva. Već 1888. godine pokrenut je Zemaljski muzej.

Od 1888. do 1897. godine Truhelka je otkrivao važne lokalitete diljem Bosne i Hercegovine, a 1899. godine u Hercegovini, nedaleko Posušja otkrio je prapovijesnu kultnu arhitekturu, do tada nepoznatu u krajevima sjeverno od Grčke.
U to vrijeme Bosna i Hercegovina bile su dio Austro-Ugarske monarhije. 1891. godine Ćiro Truhelka priredio je veliku izložbu bosanskih nošnji, namijenjenu sudjelovanju na izložbi nošnji u Monarhiji. Truhelka je 1896. godine sudjelovao na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, gdje je paviljon Bosne i Hercegovine dobio najbolje ocjene. Posebnu pažnju u svojem bosansko-hercegovačkom arheološkom istraživačkom radu ovaj je Osječanin posvetio objavljivanju skupnih nalaza bakrenih i brončanih predmeta, te je u tom području dao značajan znanstveni doprinos.

Najveća arheološka iskapanja pod Truhelkinim nadzorom događala su se u Donjoj Dolini na Savi, nedaleko Bosanske Gradiške, a sva je istraživanja s tog područja odmah objavljivao. Sintezu tih djela objavio je već 1904. godine – tekst na njemačkom jeziku brojio je čak 152 stranice i sadržavao 108 ilustracija. Svoje brojne radove Truhelka je učestalo objavljivao u Glasniku Zemaljskog muzeja, kojeg je i uređivao. Donja Dolina do danas je ostala najbogatije sojeničarsko nalazište na području Panonije i sjevernog dijela Balkanskog poluotoka. U petogodišnjem arheološkom radu na Donjoj Dolini Truhelka je otkrivao velike površine – čak 4.000 četvornih metara uz 5 do 9 metara debljine kulturnog sloja. Na obalama Save česti problem u iskapanjima bile su poplave, no Truhelka je nalaze uspio očuvati i pažljivo dokumentirati – izrađujući rekonstrukcije, tlocrte, ali i fotografirajući pronađene artefakte.

Uoči početka Prvog svjetskog rata, čiji je plamen iskrom zapaljen upravo u Sarajevu, Truhelka je bio ravnatelj Zemaljskog muzeja, koji je osnovan zahvaljujući njegovoj stručnosti i velikom angažmanu. I po pokretanju muzeja bio je zauzet izgradnjom novih muzejskih zgrada, no ipak nije zanemario znanstveni rad. Napisao je sintezu „Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prethistoričko“, čime je praktički i završilo njegovo djelovanje na području prapovijesne arheologije Bosne i Hercegovine.

Osim prapovijesti, Truhelku su zanimale i rane kršćanske zajednice s područja BiH, kao i srednjovjekovno razdoblje, te spomenici koje je ovo doba ostavilo u baštinu naroda Bosne i Hercegovine. Otkrivao je i javnosti prezentirao slavne bosanske stećke, koje je on sam radije nazivao starobosanskim spomenicima, odnosnon starobosanskim mramorima. Prema pojedinim izvorima, bosanskom obliku ćirilice, datiranom upravo u srednjevijekovno doba, upravo je Truhelka nadjenuo ime – bosančica. I na ovu je temu objavio niz radova.

Značajan Truhelkim istraživački opus povezan je s – numizmatikom. Objavljivao je znanstvene radove na temu starog novca pronađenog u njegovim brojnim istraživanjima. Između ostalog, objavio je skupni nalaz srebrnog dubrovačkog novca i novca bosanskih banova Kotromanića iz Vranjske kod Bileće (Stjepana I i Stjepana II). Ovaj je svestrani i aktivni znanstvenik djelovao i kao albanolog.

Osim povijesti, zanimala ga je i bosansko-hercegovačka aktualna politika. Borio se za ravnopravnost svih naroda prisutnih na području te zemlje – objavljivao je anonimne članke u “Hrvatskom dnevniku“ 1907. godine, te u brošuri „Hrvatska Bosna. Mi i 'oni tamo'“. Tražio je da se nitko izvana ne miješa u život tamošnjih naroda. Borio se i protiv radikalne agrarne reforme od 1911. do 1918. godine, te je upozoravao da bi se njome uništio srednji stalež. Već je tada naslučivao velikosrpske težnje, protiv kojih se suprotstavljao. Njegovo djelovanje kasnije mu je priskrbilo nadimak „apostola hrvatstva Bosne“. 1918. godine na ovim je prostorima prevladala jugoslavenska ideja, a Truhelkino političko djelovanje nove su vlasti dobro upamtile. Nastojao je biti lojalan novoj vlasti, no ipak je ukazivao na brojne postojeće probleme. Nakon prisilnog dopusta iz 1921. godine uslijedile su nove drastične akcije. 1922. godine, kao 57-godišnjaka, umirovili su ga prema ukazu kralja Aleksandra zbog njegovih političkih stavova u „vrijeme austrougarske okupacije“. Sam Truhelka smatrao je da ipak još može pridonijeti arheološkoj znanosti, pa se pdazvao pozivu da predaje arheologiju i povijes umjetnosti na tek osnovanom Filozofskom fakultetu u Skopju. U Makedoniji provodi pet godina, gdje piše brojne sveske o prapovijesnoj arheologiji Europe, Mediterana i Bliskog istoka, dok poseban naglasak stavlja na područje Balkana. Ti se rukom pisani radovi danas čuvaju u Državnom arhivu u Zagrebu.
Zbog nedostatka sredstava u Makedoniji se nije uspio baviti istraživačkim radom, te je napisao tek jednu studiju o grobnici iz starijeg željeznog doba u Vučjem dolu. Rad je rezultat zajedničkog obilaska sa studentima!

1931. godine i u Skopju je umirovljen, također zbog netipičnih i otvoreno hrvatskih stavova. U svibnju 1931. godine nastanjuje se na Griču, gdje mu od ranije živi sestra Jagoda. I ovdje je nastojao aktivno djelovati u znanstvenim krugovima, poglavito onim numizmatičkim. Od 1939. godine sve do smrti surađivao je sa slavnim sarajevskim kulturno-prosvjetnim društvom Napredak. Urednici Hrvatske enciklopedije zamolili su ga za suradnju 1941. godine, no on je bio već odviše narušena zdravlja. Preminuo je u Zagrebu 18. rujna 1942. godine.

essekeri.hr

tetoviranicovjek @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 0

OBIČAJ TETOVIRANJA KOD ILIRSKIH BREUKA I POSAVSKIH HRVATA

Ljudi su oduvijek nastanjivali područja pokraj rijeka i šuma, doline i padine planina. Naseljavanje pokraj rijeka i šuma bilo je jako bitno za naše daleke pretke jer su na tim područjima imali izvore pitke vode te obilje svježe hrane. Zbog obilja vode mogli su održavati osobnu higijenu te higijenu nastambi. Tu su gradili primitivna naselja od četverokutnih nastambi sličnim šatorima. Nastambe su pokrivali lišcem, sijenom, mahovinom a kasnije osušenim životinjskim kožama i slamom. Kasnije su počeli graditi nastambe od pletara i gline. Poznato je da na brčanskom prostoru osim rijeke Save postoji još rijeka: Brka, Tinja, Lomnica, Srnica i Lukavac. U neposrednoj blizini navedenih rijeka pronađeno je mnoštvo predmeta koji govore o životu naših predaka. Osim predmeta od keramike, bakra i željeza pronađeni su i drugi predmeti potrebni za svakodnevni život. Pronađeno je razlicito oružje i oružje, nakit, kameni žrvnjevi, bakarne igle i britve, strojevi za tkanje, sjekire, bodeži, novac i dr. Najpoznatija arheološka nalazišta u bosanskoj posavini su: Gradić u Matićima, Grbaci u Slatini, Živkovica Brda u Donjoj Mahali, Ćifutsko groblje u Tramošnici, Garulje u Grebnicama, Kulište u Kruškovu Polju te Lisnik i Mrke Njive u Žabaru, a na brčanskom području: Bašćurine u Rogozanu kraj sela Ulice, Bare, Kućište, Mađarsko groblje, Kamenik i Okućnica, sva u selu Vukšicu, Boljikovci u Krepšicu, Gornji Gaj u Goricama, Brdo u Laništima, Brdo u Poljacima, Janjkuša u Jagodnjaku, Kukan Grad u Bijeloj i dr.1 Osim predmeta za svakodnevnu upotrebu pronađen je i različit novac. Tu ponajprije mislimo na rimski (III.-IV. st.), srednjovjekovni i turski novac. Predmeti od keramike, bakra i željeza su osim u navedenim mjestima pronađeni su i u podmajevičkim brčanskim selima: Zoviku (Kalajdžije), Štrepcima, Bocu i Boderištu. U Štrepcima je pronađena i nekropola stećaka.

                                               

(Slika: Baton)

Ilirsko doba

Pokrajina Illyricum je zauzimala ogromna prostranstva od Albanije do Slovenije. U tadašnjoj su Iliriji živjela mnogobrojna plemena, koja su imala više rodova, a rodovi centurija. Iliri su bili dobri lovci i hrabri ratnici, bili su visokoga rasta i nešto tamnije puti. Uz rijeku su Savu živjela ilirska plemena Breuci, Oserijati i Kolapijani. Breuci su živjeli uz donji tok rijeke Save tj. na području bosanske (brčanske i oraške) i slavonske Posavine, te uz rijeku Dravu (na području Osijeka). Napisano je mnogo knjiga o životu Ilira pa tako i o Breucima. Ova plemena su se najčešce bavila lovom i ribolovom, a po potrebi su bili i ratnici. Breuci su često ratovali protiv Rimljana, osobito nakon uspostavljanja rimske vlasti u Iliriku. U ratovima Breuka protiv Rimljana isticao se breucki vojskovođa Baton. Na početku nove ere breučki kralj je bio Pinnes. U isto vrijeme se u Dalmaciji isticao vojskovođa koji se također zvao Baton. Breučki kralj Pinnes 6. god. podiže veliki ustanak protiv Rimljana jer je bio nezadovoljan lokalnom vlašću koju su mu dodijelili Rimljani nakon zauzimanja ovog dijela Ilirika. U toj borbi protiv Rimljana pridružuju mu se i najjužnija ilirska plemena Dalmati s njihovim, već spomenutim vođom Batonom. Breuci su krenuli na Sirmium (Srijemsku Mitrovicu), a Dalmati na Salonae (Solin). Ti su gradovi bili rimski upravni centri. U Panoniji i Dalmaciji se ratovalo gotovo četiri godine. U tom ratu je sudjelovalo preko 100 000 vojnika s obje strane.2 Breuci su u početku dosta dobro napredovali i prvih su godina rata opustošili čitav Srijem dok su Dalmati nešto slabije napredovali prema Solinu. Kasnije je breucki vojskovođa Baton uvidio na ne može pobijediti brojne rimske legije i odlučio se predati. Zbog tog čina je dobio dozvolu da i dalje ostane breučki vođa. O tim je događajima svjedočio i Strabon koji je zapisao da je u tome ratu poginulo mnogo naroda te da je zemlja Ilirik bila jako devastirana.

                                    

(Slika: Ilirski ratnici)

Sličnosti običaja Breuka i posavskih Hrvata

Kod običaja Posavaca (Hrvata) postoje neke sličnosti s običajima i navikama ilirskoga plemena Breuka. Tu prije svega mislimo na glazbene, graditeljske, higijenske i neke druge navike. Sličnost je ranije postojala i kod izgradnje nastambi, u uporabi glazbala, kod sahranjivanja umrlih osoba itd. Danas se ta sličnost još može zapaziti u nekim navikama poput brijanja brade, tetoviranja kože, odijevanja te redovitog održavanja higijene tijela i nastambi. Neki se od spomenutih običaja i danas vrlo malo ili nikako ne razlikuju od nekih običaja i navika Breuka.

TETOVIRANJE KOŽE

Tetoviranje je ljudske kože bio čest obicaj kod Ilira, posebno kod posavskih Breuka. Bio je raširen u svim krajevima bosanske Posavine, a za tu tvrdnju postoje arheološki dokazi - brončane igle. Breuci su po koži najcešce tetovirali geometrijske likove i zmije, tzv. «čuvare kuće».4 Slične motive možemo pronaći i na ilirskim nadgrobnim spomenicima na kojima je često uklesan reljef koji prikazuje zmiju. Iliri su vjerovali da će spomenute zmije «čuvarkuce» čuvati njihova tijela u zagrobnome životu. Kod katolika u brčanskome kraju postoji običaj da ne ubijaju zmije koje se skrivaju po podrumima i drugim ostavama, jer postoji vjerovanje da je grijeh ubiti takve zmije. Taj se običaj kao i mnogi drugi nije uspio održati do u 21. st. Tetoviranje kože u bosanskoj Posavini ima kontinuitet, Iliri su to radili prije dolaskaRimljana, za romanizacije i nakon propasti Rimskoga carstva. Dolaskom u ove krajeve Slaveni su prihvatili ovaj ilirski obicaj, posebno nakon pokrštavanja. Tada se kao motiv tetoviranja najčešce pojavljuje križ na rukama i prsima. Za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine tetoviranje se nastavilo. Hrvati katolici su po koži ruku i prsa tetovirali različite motive, a najčešce križ i zmije. Radili su to iz tradicije, ali i iz etičkih razloga. Iz povijesti je poznato da su mnogi katolici u to doba bili prinuđeni prijeći na islamsku vjeru iz praktičnih razloga, jer su jedino su tako mogli izbjeći teške radove i velike poreze koje je kršcanima nametala turska vlast. Osim toga, Hrvati su tetovirali kožu kako se ne bi zaboravilo njihovo podrijetlo. Taj se običaj održao kod katoličkoga pučanstva u bosanskoj Posavini sve do današnjega dana pa se često mogu zapaziti tetovirane ruke i prsa kod seoskoga brčanskog pučanstva. Danas se mogu vidjeti različiti motivi: ornamentika, zmije, križevi, osobni inicijali, licitarsko srce, stilizirani portreti zaljubljenih, godine rođenja i slični motivi. Tetoviranje se najčešce radi na stražnjoj strani podlaktice, a nešto rjeđe na koži prsa.

Iz knjige: "Povijest Hrvata brčanskog područja" Autor: Bonislav Grgić

http://www.posavski-obzor.info/attachments/article/1034/Povijest_Hrvata_brčanskog_područja.pdf

tetoviranicovjek @ 08:44 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, ožujak 9, 2011

Sažetak: Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda

Sažetak doktorske disertacije Marija Petrića

OBIČAJ TATAUIRANJA KOD BALKANSKIH NARODA

Karakteristike, uloga i porijeklo



Download:

http://www.mediafire.com/?udmy2ysggsx

  

 

 

 

 

tetoviranicovjek @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 0

Milovan Gavazzi i njegov interes za kulturu dalekih naroda

  Manda Svirac; Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
  Puni tekst (Francuski) Str. 95 - 103 (pdf, 570.7 KB) downloads: 42
  Sažetak
U članku je pozornost čitatelja usmjerena na dio djelatnosti Milovana Gavazzija o kojoj do sada nije pisano. Predmet rada je Gavazzijev interes za kulturu dalekih naroda, napose afričkih crnaca i Pigmeja. O afričkim crncima pisao je više nego o ma kojima drugima u svima trima člancima koji se u ovome radu analiziraju. Prvi je rad Nakit u nekulturnih (primitivnih) naroda, u Omladini, Zagreb, 1928., ili kao prošireni u Misijskom kalendaru, Zagreb, 1932. godine. Članak Misionari među patuljastim stanovnicima centralne Afrike tiskanje u Misijskom kalendaru, Zagreb, 1933. Budući da su članci bili objavljeni u popularnoj i po karakteru poučnoj literaturi, tj. bez određenih znanstvenih popratnih pomagala, teško je bilo doznati kojim se izvorima Gavazzi koristio. Poznato je, naime, da Gavazzi nije putovao u te daleke krajeve. Putokaz je, stoga, bio članak Misionari... u kojemu se spominju autori Schumacher i Schebesta te časopis Anthropos. Gavazzi je čitao njihova izvješća s terena (Anthropos 23, 24, 25), prepričavajući ih na svoj način te dopunjujući podacima drugih autora (Schmidta, Buschana, Graebnera).
Govoreći o nakitu, izdvojio je neke narode širom svijeta te njihove običaje kićenja ili uređenje frizura: brušenje zubi (crnci iz Afrike), bojenje kože (američki Indijanci - "crvenokošci"), ljepljenje perja (Južna Amerika), pletenice i ljepljenje kose (južna Afrika), brijanje glave i čupanje obrva (istočna Afrika), izbjeljivanje i pudranje (Oceanija), nosni štapić (Papuanci) i dr. Dao je uputu kako treba pristupiti proučavanju nakita: osim mjesta, naziva, oblika i načina na koji se nakit upotrebljava, treba razlikovati ukras, tj. ono što se izravno radi na tijelu (šare, brušenje zubi, frizure) i nakit, "tj. sve ono što se na sebe stavlja ili vješa i što se može odložiti, kad se hoće" (Omladina 1928: 16). O značenju je nakita dodao kako, osim estetskog, jedan dio nakita ima i drugu namjenu: pokazivanje statusa, vanjski znak pripadnosti ili podrijetla, zaštitu (amuleti i amajlije), a postanje mu treba tražiti u vezi s religijom. U drugom članku o nakitu (Misijski 1932) u naslovu je izostavljena riječ "primitivni", a prostorno obuhvaća Indijance, Oceaniju i Bosnu (spominje tatauiranje katoličkih žena po prsima, rukama, rjeđe drugdje, a šare su: križići, kružići, nizovi točaka i si.). U članku Misionari godine 1933. čitatelje upoznaje s Pigmejima, "prašumskim ljudima... selcima... patuljcima..." i s njihovim životom. Svojim zaključkom o njihovoj vjeri u Najviše Biće, Imanu, te usporedbom s monoteizmom kršćana dao je povoda da ga svrstamo u školu oca Wilhelma Schmidta. S njim se, doduše, mogao izravno susresti tridesetih godina za vrijeme Schmidtova posjeta Zagrebu i muzeju koji je bio otvoren kod isusovaca u Palmotićevoj ulici (Zorić 1986:128-129), jer je, kako vidimo, Gavazzi surađivao s isusovcima i pisao za njihov časopis. Gavazziju su, svakako, poslužili članci iz Anthroposa, jer su tamo bili podaci misionara i etnologa "koji su u naučne svrhe poduzimali teške pute i napornim radom... privrijedili nauci već dosad dragocjene nove građe" (Misionari 1933: 84). On se kao dobar znanstvenik koristio podacima koji su bili prikupljeni s ciljem i određenim redom, a prema uputama oca W. Schmidta koji je slao svoju subraću na istraživanja (Anthropos 1928: 10SS).
Milovan Gavazzi je bio etnolog za kojega se može reći daje pisao i o dalekim narodima u, doduše, skromnom opsegu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu držao je predavanja o izvaneuropskim narodima sve do godine 1965. kada odlazi u mirovinu, a predmet preuzima drugi nastavnik. Kao etnologu svjetskog značenja na 12. kongresu Unije antropoloških i etnoloških znanosti u Zagrebu godine 1988. dodijeljena mu je posebna plaketa koju je svakako i zavrijedio.
Pročitaj kompletan post

tetoviranicovjek @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, ožujak 3, 2011

Travelingmic: Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini

Trazenje tragova 

 
 
Ko u Evropi danas govori o tradicionalnim tetovažama, misli na jednostavne ali motive jakog izražaja, koje su usađivali mornarima u lukama oko čitavog globusa, ili na tetovaže polinezijskih ostrva, koje su u posljednjem desetljeću doživjele neočekivani povratak.
Malo tko zna, da nedaleko od srca Evrope postoji tradicija tetoviranja, koja doseže najmanje nekoliko stotina godina unazad a danas je u fazi izumiranja.
Moje putovanje u ratom rastrganu Bosnu i Hercegovinu, na koje sam nastupio samo na osnovi maglovite pretpostavke iz jedne preko stotinu godina stare crnobijele fotografije, dokumentira doslovno u posljednjoj minuti, to da su do početka drugog svijetskog rata prije svega ženska djeca katoličkih stanovnika Bosne i Hercegovine bivala tetovirana po šakama, podlakticama ili čak na licu. Sličnost motiva tetovaža - prije svega iz križeva izvedenih ornamenata - i struktura naroda (katolički Hrvati su u Bosni i Hercegovini manjina nasuprot muslimanima i pravoslavcima) upućuju na prvi pogled na porijeklo, slično tetovažama Koptskih kršćana u Egiptu ili kod Armenaca:
Tetovaže djeluju kao jedna vrsta ograničenja razgraničenja nasuprot većinskim narodima druge vjere, one su istovremeno izraz zajedničkog identiteta i vjere.
Stvarnost, što će se ispostaviti nakon iscrpnog proučavanja, izgleda drugačije.

 

Da bih ovim znakovima ušao u trag, morao sam ih prvo jedanput lokalizirati. Ima li uopće još nekoga tamo, koji nosi te tetovaže, ili je ova tradicija vec odavno otišla u zaborav?
To ponajprije je bilo moje pitanje, prije nego sam na licu mijesta mogao započeti potragu.
Ali moji prijatelji Miroslav iz studija Tattoo Tomas i Zele iz studija Zagreb Tattoo su mogli dalje pomoći:
"Da, da, djedovi i bake imaju još uvijek tako nešto. Mi u stvari nismo na to nikada obraćali pažnju.
To se podrazumijevalo. Sve žene su imale ove tetovaže a neke od njih sigurno jos žive."
Sve je dakle ovisilo o pokušaju.

Istraživanja u samoj Bosni i Hercegovini nisu sasvim jednostavna. Uz govorne probleme i infrastrukturu koja se tek nalazila u fazi ponovne izgradnje, dolazi još i to da je veliki dio naroda iskorijenjen ili prognan u druga sela ili inozemstvo, i da se na strance gleda sa razumnom porcijom nepovjerenja. Prije svega onda kada pitate o vjerskim stvarima. Pa vjera jednog čovjeka je ovdje još prije nekoliko godina mogla biti razlog za proganjanje ili čak smrt. Ali s druge strane postoji tradicionalna gostoljubivost ovih ljudi, koji su morali toliko mnogo pretrpjeti.
Iz zahvalnosti za otvoreno uho, iz njih nakon nekog vremena izvire i poneka anegdota. Jedan stari muškarac, koji živi sam u jednom potpuno razrušenom selu, nas je pustio da idemo dalje tek nakon sto je litarska flaša sljivovice bila skroz ispražnjena.

Prva akcija traženja na tržnicama oko Sarajeva je bila razočaravajuća: Niko nije znao o tetoviranim ženama u okolini. Tek je jedan komandant policije, koji je u stvari samo bio priupitan za pravac puta, znao za savjet: njegova vlastita baka, odmah tu u susjednoj kući, je tetovirana. Ona bojažljivo gleda iza ćoska, obučena u nošnju napravljenu iz vlakana konoplje, i zapravo se stidi svojih znakova koji su izblijedili nakon decenija rada na polju ispod užarenog sunca. Ona se ipak daje fotografisati i pripovijeda o svojim djevojačkim godinama, o vremenu kada je dobila tetovaže. Po njenim uputama zatim možemo - uvijek u pratnji policije - da pretražimo susjedna sela za posljednjim, najčešće duboke starosti, tetoviranim gospođama.
Uvijek iznova čujemo slične priče: tetovaže su "stare" i "ružne", nakon (2.sr.) rata su im donijele samo nevolje i skrivale su ih od stranaca. U vlastitoj okolini naprotiv one su se podrazumijevale, jednostavno ih se nije više uočavalo, jer su sve (žene) bile na sličan način ukrašene. Tako stupiše u zaborav posljednje egzistirajucće "plemenske tetovaže" u Evropi.

Interes zapada za starim tradicijama tetoviranja širom svijeta se je tek probudio u posljednjih deset godina, jedne dekade, u kojoj su se u ovoj regiji ispraznile stoljećima stare napetosti u jednom okrutnom ratu. Oni koji su preživjeli etnička čišćenja su raspršeni u svim pravcima. Kako su najjače tetovirane Hrvatice živjele u onim područjima, koja su bila dominirana drugim etnijama - tamo je potreba za razgranienjem bila najveća - nalazimo danas neke od njih u izbjegličkim logorima po čitavome svijetu.

Iako su do u tridesetih godina 20. stoljeća skoro sve katoličke djevojke ( i malo dječaka) bile tetovirane, sa drugim svijetskim ratom ovaj običaj prestaje skoro munjevito. Jedna čitava generacija ljudi, koja je ovu tradicuju mogla dalje prenijeti, je bila izgašena. Preostali su morali da puno rade da bi preživjeli - socijalni život sela nije više postojao. Bijeg iz zemlje i socijalizam, koji je posredovao sistem vrijednosti, u kojem religija i tradicionalna kultura nisu više imali mjesto, su učinili ostalo. Najmlađa tetovirana gospođa, koju smo mogli pronaći, je bila rođena 1941 godine: daleko najviše ih je oko sedamdeset, osamdeset ili su još stariji.

 

Jedna gospođa starija od devedeset godina, koja je oko 1920-te godine u Kotor Varoši dobila njene prve tetovaže, je ponosna nositeljica možda najstarijih egzistirajucih tetovaža na svijetu.
S tim sada definitivno ističe vrijeme za hrvatske tetovaže. Za nekoliko godina ova će tradicija sa njenim starim nositeljicama proći sve zemaljske puteve. Nade za ponovno oživljavanje, u današnjem sekularnom, na zapadnjačke vrijednosti upravljenom svijetu, tamo više nema.

 

 

Tetoviralo se tradicionalno sa normalnom iglom za šivanje i ručno proizvedenom bojom.
Miješala se lađ od određenih vrsta drveta sa jednom mješavinom iz majčinog mlijeka, meda, ponekad pljuvačke i izvorske vode, a posuda bi se prekrivala i ostavljala izmedju jednog dana i jedne sedmice da stoji, da bi se kroz isparavanje dobio jači pigment.

 

Praktično sve tetovaže su bile spravljane na jedan određeni dan tijekom vremena posta prije uskrsa.
Sveti Josip, 19 mart, je bio važan praznik u Bosni i Hercegovini, na koji bi se nakon odlaska u crkvu u okviru društvenog druženja u javnosti pravile tetovaže. Djevojke u starosti od oko 6 do 16 godina su se skupljale i tetovirale se djelomično same, jedna drugu ili bile ukrašavane od starijih pripadnika porodice ili čak porodilje.
Prvo bi se crtala mustra sa bojom a zatim bi se ubadalo iglom. Svake godine bi uz to dolazio idući element dizajna, tako da je tetovaža rasla s vremenom. I usprkos bolovima je bilo mnogo zabave.

 
Gotova tetovaža se utrljavala sa svinjskom masti, ponekad sa svilenim papirom povezivala i idućeg dana temeljito prala. Infekcije su bile rijetke, ali ih je bilo. Povremeno bi natekla šaka, iako bez negativnih utjecaja na entuzijazam za tetoviranjem.
Upotrebljavani dizajni, koji su regionalno bili različito izraženi, ali su pratili vodeće motive - isto tako kao i pitanje o porijeklu i smislu tetovaža - su tema drugog dijela o tradicionalnim tetovažama iz Bosne i Hercegovine.

  

Porijeklo i značenje motiva 

Najzanimljiviji aspekat kod promatranja tradicionalnih tetovaža u Bosni i Hercegovini je pitanje o motivaciji, koja leži u temelju takvog uljepšavanja.
Već u susjednoj Hrvatskoj, koja je gotovo čisto nastanjena katolicima, su tetovaže skoro nepoznate. Zašto su se dakle tetovirale bas katoličke žene Bosne i Hercegovine, ako je vec Biblija odbijala označavanje tijela?
Pri tom se mora prvo točnije pogledati same upotrebljene dizajne: Pored jednostavnog križa, može se jedino još u njegovim ukrašenim varijantama, križeva sa jelicama, pronaći kršćanska simbolika. Ali već i one upadljivo sliče na vezenim šarama, koje se nalaze na tradicionalnoj odjeći. Najupadljiviji medju nekršćanskim motivima je kolo, koje svoje ime izvodi od kružnog plesa, pri kojem bi se na seoskim igrankama držalo za ruke. Tetovirani krug, koji je ukrašen linijama, točkama, jelovim šišarkama ili bobicama, mogao je biti simbol za porodičnu ili seosku jedinstvenost.

Savijene linije oko kruga upućuju na poređenje sa mlinskim točkom. Tetoviralo je se kod žena na gornju stranu šake ili podlakticu, povremeno kod muškaraca na nadlakticu (mišicu). Također iz svakodnevnice izveden je i dizajn ograde. Ovak polukružno savijeni dizajn, koji se ubadao na gornjoj strani šake sa otvorom prema zglobu šake, obuhvata najčešće križeve, zvijezde ili i kolo. Na to se obično priključuje narukvica, koja je na unutrašnjoj strani ruke uvijek ostajala otvorena, jer se nisu usuđivali da tetoviraju preko jasno vidljivih vena zgloba šake.

Nekoliko slojeva dekorisanih cik-cak linija su sačinjavale jednu do deset centimetara široku narukvicu, kojoj se zatim često pridruživalo žito, jedna traka koja se tetovirala po dužini na podlaktici. Dizajn grančice, čiji se poseban oblik takodjer takođe naziva i Jelica (jedna grana na gore, dvije grane na dole), nalazi se često zajedno sa jednim kolom na podlaktici. Za ispunjavanje međuprostora - jedna interesantna paralela sa zapadnjačkom tradicijom - upotrebljavale su se zvijezde, kometa - zvijezda prethodnica, sunce ili mjesec.

Pokazuje se dakle, da daleko najviše dizajnova potiče iz nekršćanske ornamentike i da su uzimani iz neposredne okoline, kao priroda, selo ili porodica. Ljudi su u stiliziranom obliku tetovirali ono što su svakodnevno viđali.
Ćiro Truhelka, koji je 1896 godine u "Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina" objavio jedan - i do danas jedini - naučni rad o tamošnjim tetovažama, vidi radi toga porijeklo motiva u prakeltskom starom vremenu od prije 2700 godina. običaj se u krščanskom vremenu samo zadržao i bio ispunjen novim smislom. Tetovažama zaista slični reljefi se nalaze na starom nadgrobnom kamenju, kojih nalazimo posvuda u selima Bosne i Hercegovine, i oni igraju vaznu ulogu u pričama i legendama regije.

 Najjasnije vidljive tetovaže na čelu i prstima predstavljaju skoro uvijek križeve. A i pripovjedanja tetoviranih takodjer upućuju na religioznu pozadinu, koja uvijek ide u pravcu razgraničavanja od muslimana: "Ja nikada nisam htijela da se udam za jednog muslimana. Sa tetovažama je to bilo nemoguće", objašnjava jedna od starica i misli pri tome na odbijanje bilo kakve tjelesne promjene u Islamu.

Između 15. i 18. stoljeća pod osmanskom vladavinom u Bosni Hercegovini se je jedan dio poreznih davanja sastojao iz danka u krvi. Hrvatsko stanovništvo je dio djece moralo da stavi na raspolaganje, dječake ili za vojničko školovanje i službu u elitnim jedinicama (janjičari), ili djevojke koje su morale raditi kao sluškinje. Tetovaže križeva na eksponiranim mjestima su trebale spriječiti da kćerke Hrvata ne završe u haremu nekog turskog age.
Ali i inace su se, sve do u najnovije vrijeme, djeci nanosile jednostavne tetovaze na podlaktice; kao inicijali ili citava imena, da bi se u nesigurnom kraju kod kradje ili smrti olaksala identifikacija.

Ali postoji takodjer i sasvim univerzalna pozadina za tetoviranje: Javnost postupka tetoviranja - uvijek na Josipovo (19. marta) - ukazuje na ritual inicijacije, koji je u vrijeme puberteta svaka djevojka morala da prođe. Svake godine je time obnavljana povezanost među prijateljima i rodbinom, dok je čitavo selo moglo da vidi kako mlada djevojka trpi bolove.
Što obilnije je žena bila "sicana" - sama riječ "tetoviranje" se u Bosni I Hercegovini nije upotrebljavala - tim više je bila jača i atraktivnija. Pri tkanju i igranju kola na primjer, po šakama i podlakticama izbocane tetovaže su bile u fokusu paznje prisutnih muških stanovnika i mogle su se detaljno i sa divljenjem gledati. Truhelka je u njegovom naucnom radu iz 1896 godine negirao krscansko porijeklo Bosanskohercegovackih tetovaza i ukazao na pagansko-keltske korijene. Ovoj teoriji stoji nasuprot, da tetovaze za oznacavanje pripadnosti krscanskoj manjini u Istocnoj Evropi i Bliskom Istoku posjeduju jednu tradiciju, koja seze unazad sve do ranog krscanstva. Krscansko porijeklo ovih znakova u Bosni i hercegovini, cija je povijest obilježena suprotnošću Islama i Kršćanstva, otuda izgleda čisto logično. Kao Kopti u Egiptu pokušali su i katolici Bosne i Hercegovine da stave jedan jasno vidljivi znak njihovog etničkog identiteta, da bi se ograničili od okolnih grupa, koje su prijetile njihovoj egzistenciji. Tako u stvari ne iznenađuje, da je se pri širenju tradicije od istog označavanja pa do ukrasnog tetoviranja posezalo za sveprisutnom lokalnom a time i keltskom ikonografijom. Jednostavno su se upotrebljavali stari poznati dizajni na jednom novom mediju, veinom bez svijesnosti o njihovom prvobitnom značenju.

Autor: Travelingmic  Prijevod: Branislav Knežević

tetoviranicovjek @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

utorak, ožujak 1, 2011

Katarinina baka Manda

 

My grandmother is Manda Ladan, born 27.2.1924. in Carevo Polje, Jajce Municipality, Bos-nia and Herzegovina. She told me that she was tattooed when she was around 15 years old, i.e. 72 years ago. Tomorrow she will be 87 years old. She said that catholic girls used to rec-ognise each other according to these tattoos. As she told me, they were tattooed around Saint Joseph’s day (19th March). Girls used to gather during Lent and tattoo each other. They would burn the pinewood splinter and mix it with honey, sift it and draw on the arms with a chicken feather. They pricked the drawings with a needle and later left it so it could dry.
She told me one woman tried to take off the tattoo, but she could not. She even cut her skin to take it off, but it did not work because the tattoo was cut deep into the skin.

Written by Katarina Brtan, Jajce
25.02.2011

Tattooing was mainly practiced on St Joseph’s Day 19th March. One of the reasons could be that in June 1687. Croatian parliament chose St Joseph to the patron saint of Croatian King-dom and Croatian people. 2 months after that the Ottomans were defeated (August 1687) at the Second Battle at Mohacs. But Bosnia and Herzegovina was occupied by the Turks from 1463 till 1878, where a lot of Christians were mainly forced to convert to Islam. So it could be the reason why Croatian people tattooed on their patron’s day.
„ While the Turks were here, we were tattoed with crosses so that we could know what we are, to show that we are Catholic. Who did not have a cross-they took him, who had a cross- they left him. My grandmother and my mother had cross tattoos and armband tattoos. All of them had to have tattoos“, says Ana Kafadar from Mala Bukovica, Guča Gora.
 

CROATIAN

Baka mi se zove Manda Ladan (rođena 27.2.1924.) iz Carevog Polja, Jajce. Kako mi je rekla tetovirala se kada je imala 15 godina, prije 72 godine. Prekosutra puni 87 godina. Kaže da su se po ovim tetovažama prepoznavale katoličke cure. Kako je rekla, tetovirale su se oko blag-dana svetog Josipa. Tada su se skupljale cure u korizmi i tetovirale se. Palila se luč koja se promiješa sa pčelijim medom, prosije se i onda su po rukama crtale sa kokošijim perom. Po tim su crtama bocali iglom, i ostavljali su da se osuši.
Rekla mi je i da je jedna žena pokušala skinuti tetovažu, ali nije mogla, čak je i rezala kožu da ju makne, ali ni to nije uspjelo jer je tetovaža ostala duboko urezana u kožu.


Napisala Katarina Brtan, Jajce
25.02.2011.

Tetoviranje Hrvata katolika u srhu očuvanja vjerskog identiteta u BiH

Islam općenito ne razdvaja vjerski i svjetovni život, pa je njegov utjecaj na privatni i društveni život bosanskih muslimana bio sveobuhvatan. Ostale dvije vjerske zajednice morale su se služiti prikrivenijim i suptilnijim oblicima utjecaja na svjetovni život svojih pripadnika. Nastojeći očuvati vjerski identitet, katolički su svećenici `zadirali i u pučke običaje, vršili selekciju, iskorjenjivali ih i unosili konfesionalne razlike u njih` (Džaja, 1999.). Samo je naoko bizarna činjenica da su bosanski franjevci tolerirali i poticali tetoviranje katolika, napose mladih katolkinja, u srednjoj Bosni, kojima su još kao djevojčicama utetovirali križeve na pojedine dijelove tijela, najčešće na ruke. To je bio znak prema kojemu su se katolici razlikovali od ostalih vjerskih skupina. Tetoviranje je općenito imalo ulogu jednoga od `sekundarnih kulturnih znakova` etničke i društvene diferencijacije u povijesti općenito (Hutchinson i Smith, 1996.).

Autor: Mirjana Kasapović

Iz knjige "Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država"

tetoviranicovjek @ 01:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Križ i čovjek, na Bosanski način

 

 

Ono, pak, što na našim pločama

svjedoči o sinkretičkim vezama sa starim, zajedničkim pučkim

predkršćanskim tradicijama, bosanskim i balkanskim, to je obilje

ukrasno-simboličkih motiva iz folklornoga repertoara potvrđenih

na stećcima, u likovnoj obradi tekstila, drveta, u prastarom

običaju tetoviranju koje se zadržalo kod katolika srednje Bosne...

 Autor: Ivan Lovrenović

Izvor:

http://www.svjetlorijeci.ba/pdf/kriz_covjek.pdf

 

tetoviranicovjek @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, veljača 27, 2011

VRIJEDNA ETNOLOŠKA MONOGRAFIJA O HRVATIMA IZ BIH

Knjiga pod naslovom Vila bana zvala priko Vrana autorskog dvojca etnologa karmelićanina o. Zvonka Martića i Vidoslava Vide Bagura svečano je predstavljena 9. veljače u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. U nazočnosti brojne publike, među kojima su bili uglednici iz javnoga života RH i BiH, o knjizi su govorili Katarina Fuček, ravnateljica HMI, recenzenti knjige doc. dr. sc. Nevena Škrbić Alempijević s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te mr. sc. Joško Ćaleta, renomirani etnomuzikolog sa zagrebačkoga Instituta za etnologiju i folkloristiku. Uz dvojezičnu etnološku studiju (na hrvatskome i engleskome jeziku) raspoređenu na 200 stranica, obilje fotografija s autentičnih ruralnih i urbanih lokaliteta, knjiga sadrži dvostruki digitalni nosač slike i zvuka s narodnim pjesmama i plesovima Hrvata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, što ju trenutačno čini najvrednijim nakladničkim projektom u području tradicijske kulture u ovom dijelu jugoistočne Europe.

Knjiga nosi naslov prema početnom stihu iz narodnog napjeva iz okolice Konjica, koji simbolizira cjelovitost kulturnoga prostora Bosne i Hercegovine, istaknuo je Ćaleta.

Nakladnici knjige su Duhovni centar Karmel sv. Ilije s Buškog jezera u blizini Tomislavgrada te Karmelska izdanja Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa iz Zagreba.

Iz riznice tradicijske kulture Hrvata iz BiH osobito dojmljivim se pokazuju polifono pjevanje, tetoviranje i nijemo kolo i to kao relikti ilirske kulture, kazala je recenzentica knjige Nevena Škrbić Alempijević.

Zaboravu su trajno otrgnuti, nemarom i ratovima zapušteni, elementi hrvatske narodne kulture s lokaliteta poput Ivanjske pored Banja Luke, Uništa iz okolice Bosanskoga Grahova, ruralnih naselja pored Sanskoga Mosta, Bosanske Gradiške, Bosanske Dubice i Glamoča gdje su nekada živjele velike skupine Hrvata, ali su nakon Drugog svjetskog i zadnjeg bosanskohercegovačkoga rata 1990-ih gotovo nestale, kazao je o. Zvonko Martić.

Uz tekst o tradicijskoj kulturi Hrvata iz Bosne i Hercegovine čiji su elementi sudjelovali u strukturiranju njihova suvremenoga identiteta, na stranicama knjige čitatelj će steći pouzdanu informaciju o jedinstvenoj Zbirci tradicijske odjeće i nakita Hrvata BiH koja, uz ostalo, sadrži 140 različitih kompleta narodnih nošnji, a osobito se ističe nošnja koja je na smotri u Kini prije par godina proglašena najljepšom na svijetu, naveo je suautor Vidoslav Vido Bagur koji je uložio velik napor kako bi priredio kvalitetne video zapise.

Suvremeno predstavljanje tradicijske kulture Hrvata iz BiH našlo je svoj kontekst unutar rada organiziranih folklornih skupina koje javno nastupaju najčešće na smotrama folklora. Kratkim se osvrtima na pojedine probleme u prezentaciji, promjenama u novim kontekstima tradicijskog odijevanja, pjevanja i plesanja želi skrenuti pozornost na veoma važan prinos tradicijske kulture oblikovanju hrvatskoga etničkoga, državnoga i regionalnoga identiteta Hrvata u BiH, istakao je o. Zvonko Martić.

Putujući tisuće i tisuće kilometara kroz Bosnu i Hercegovinu, zabilježili smo zvukom i slikom dio tradicijske kulture sačuvane i na početku 21. stoljeća, ponosno je istaknuo Vido Bagur. (raskrižje/kta)