Na Veliku subotu obavljale bi se posljednje pripreme za Uskrs,
šarale bi se uskrsne pisanice i nosilo jelo na posvećenje. Motivi šara
na jajetu su obično bili jelice sa križićima u sredini, koi podsjećaju
na narodnu tetovažu na rukama žena karakterističnu za Bosnu. Tim
tetovažama, kaže predaja ostavljalo se trajan znak pripadnosti
kršćanstvu i hrvatstvu na rukama djevojaka koje su nerjetko za turski
vremena odvodjene u hareme. Tetovirali bi se mladi momci i djevojke u
dobi od 13 do 15 godina križićima na vidnim mjestima ruku, a cilj je bio
da se obilježe kao pripadnici katoličke vjere da ih Turci ne poturče.
Izvor: Iz Knjige: Lašvanska Dolina - Običaji i jela
tetoviranicovjek @ 12:31 |
Komentiraj | Komentari: 0
Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 16, 2011
Selo
Trešnjevica se nalazi u brdima iznad Bradine i Konjica. Tamo je
četrdesetih godina prošlog stoljeća tetovirala jedna baba Janja. Za
tetoviranje je uzimala tri igle, povezivala ih i tako ubadala u kožu.
Kao crnilo se koristio ugljen. Baba Janja je tetovirala mnogo djece,
kako djevojčice tako i dječake. Dječaci su uglavnom dobijali jednostavne
križiće. Ovo mi je ispričao moj ujak, Mihajlo Ilić. Ujaka je baba Janja
također tetovirala kad je bio djete. Dobio je dva križića. Jedan križić
na podlaktici a drugi na nadlaktici (mišica). Fotografije nisam
napravio, jer su ta dva križića skoro potpuno izblijedili i ne bi se na
fotografiji mogli prepoznati.
Pokojni Petar Ilić iz Trešnjevice je također imao jedan manji križić (s grančicama) na mišici ruke.
Moja tetka Kata Ilić, isto iz
Trešnjevice, ima na gornjem zglobu ruke (šake) nekoliko jednostavnih
(plavih) točaka. Te točke formiraju takozvanu narukvicu.
Branislav Knežević
petak, kolovoz 12, 2011
I
u istinu u djevičanskom narodu bosanskom imade prekrasnih ljudi. Visoki
su, rahati ka gora. Mršavi, ali liepih i junačkih poteza lica. Svakomu
je na glavi saruk, a na noguh šarvare i opanci. Rukavi košulja obično su
zavrnuti, a preko košulje imadu prsluk, ili samo kaparan. Oko pasa svio
se bensilah, ali na njemu nije zataknuto oružje; nema ni handžara, ni
pištolja ni noža, već ih je zamienila lula i maše. Bogatiji imadu kićenu
ječermu i fermen, po kojemu su zlatne pruge izvedene. Ima osobito
liepih djevojaka koje nose odielo što su same otkale. Na glavi biele
debelee vezane mahrame, dugu košulju širokih rukava, preko nje
fermenčić, opasane paftami preko košulje i duljih širokih dimija, koje
mnogo sliče na brnjicu, osim što se kod opanaka suzuju. I žene i ljudi
tetovirani su po laktovih, a gdjekoji i po prsima. Ovaj običaj sačuvao
se je jedino kod katolika, i to s toga razloga, da jedan drugoga mogu po
tom vidljivom znaku poznati za vrieme nemilih turskih progonstva, i da
ih ovi znakovi sjećaju na vjeru otaca ako bi se ikad poturčili, ili ako
bi se koja katolkinja htjela udati za muhamedanca. Ovi su znakovi vrlo
liepo izvedeni, te obično prikazuju križ okružen zrakami, nad kojim su
nekakvi drugi uresi, kano sunce, polumjesec, zviezda, baldahin itd. Ako
je istina, da sada nekoji knezovi i članovi kraljevskih kuća daju
tetovirati na rukuh, ili gdje drugdje na tielu, svoj grb, onda se manje
moramo čuditi ovim ljudima, koji hoće da nose na sebi znak svoje vjere, i
da čuvaju ovaj starinski običaj.
Dr. A.Tresić Pavičić
Dr. A.Tresić Pavičić
Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice
DOM I SVIET, 1. travnja, 1896. Broj 7.
četvrtak, kolovoz 11, 2011
Dobro informirani grčki geograf Strabon izvješćuje da su Japodi imali običaj da tetoviraju svoja tijela "jednako ka i ostali Iliri i Tračani"
(10) Tu Strabonovu vijest potvrđuju i arheološki nalazi: u grobovima na
Glasincu, u sojeničkom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške i
drugdje, otkrivene su kratke brončane veoma zašiljene igle koje bi se
nataknule na držak. S tim su iglama pretpivijesni Iliri bockali kožu i
tetovirali na njoj razne ornamentne motive.(11) Tetoviranje je na
Balkanu bilo poznato već u neoeneolitskim kulturama(12), a sačuvamo se
sve do danas(13) najviše u Hrvata u nekim dijelovima Bosne i
Hercegovine.
-
STRABON, Geographica, VII, 54.
-
Ćiro Truhelka, Die vorgeschichtliche Pfahlbau in Savebette bei Donja Dolina, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, 9/1904, str. 149.
-
M.Petrić, On tattoing and cicatrization in prehistoric population of a part of Balkans, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, 4/1966, str. 151 – 171.
-
Ćiro Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, 6/1894, str. 241 – 257.
Iz knjige: ILIRI, Autor: Aleksandar Stipčević
Skupu
paleobalkanskih elemenata pripada bez sumnje i jedan drugi zanimljiv
pojav u nekim krajevima (Bosna). To je tradicija tetoviranja, napose
žena, koje se mogu naći (na pr. u bihaćkom kraju, oko Kraljeve Sutjeske i
drugdje) redovno išarane po rukama ili prsima različitim elementarnim
znakovima ili geometrijskim uzorcima (sl.3 - krst, zvjezdice, "sunce" s
tracima itd. - apliciraju se na koži ubodima i obično s pomoću praška
baruta). Zna se iz historijskih izvora, da su se upravo neka ilirska
resp. tračka plemena ovih strana Balkana isticala i starini svojom
išaranom (tetoviranom) kožom - pa se s pravom pomišlja, da je rečeno
današnje tetoviranje tradicija održana preko asimiliranih ilirskih ili
tračkih elemenata Balkana, jer nema putokaza, da bi se moglo tražiti
podrijetlo njezino gdje drugdje.
Dr. Milovan Gavazzi: Kulturna analiza etnografije Hrvata (1928 god.)
(ne znam iz koje je godine ova slika. procjenjujem na prijelaz iz 19. u 20. stoljeća)
srijeda, kolovoz 10, 2011
ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA NA MELIORACIJSKOM KANALU ZA
NAVODNJAVANJE BIĐ-BOSUTSKOG POLJA NA PODRUČJU K.O. BABINA GREDA
U 2009. i 2010.
Dva pronađena naselja, Stari Vrt i Gerzine pružaju obilje podataka o svakodnevnom životu ljudi u kasnom brončanom
dobu. Gerzine je kasnobrončanodobno naselje. Stari vrt je
kasnobrončanodobno i latensko naselje. Nalazište Stari Vrt ujedno pruža
i dokaze o keltskom naseljavanju ovog područja. Pronađeno je nekoliko kasnobrončanodobnih kuća sa bogatim naseobinskim materijalom sagrađenih konstrukcijom od kolaca, pruća i kućnog lijepa. U naselju su pronađene i brojne otpadne jame koje zbog količine i raznolikosti naseobinskog materijala pružaju fantastičnu priliku za analizu i izradu tipologije keramičkih i metalnih nalaza ovog područja.
Posebna su zanimljivost, a koje ukazuju na ekonomski ali i bogat
duhovni život keltskih zajednica, jedinstveni nalazi željeznodobnog
drvenog čamca i nalaz igle za tetoviranje sa ukrašenom koštanom drškom. Oba ova nalaza, iako već posebna sama po sebi, pružaju važne dokaze o načinu života, privređivanja i smislu za estetiku prapovijesnih zajednica, ali paralelno s time i o njihovom duhovnom životu. Nalazi željeznodobnih čamaca govore o funkcionalnim, tehnološkim i socijalnim karakteristikama, ali uzevši u obzir očuvanost ovog nalaza, kao i ostale nalaze pronađene u kontekstu čamca – keramički uteg, metalne kukice i posudicu za lijevanje metala, sugerira obredno polaganje čamca u zemlju i kao takav govori i o ritualnim aspektima života u željeznom dobu. Isto se može reći i za iglu za tetoviranje, koja govori o određenom smislu za estetiku ali i o ritualnoj svrsi ukrašavanja kože tetovažama. Uz velike količine uporabne i ukrasne keramike pronađene na ovom nalazištu, važno je spomenuti i nalaze minijaturnih keramičkih posuda koje se uglavnom interpretiraju kao dječje igračke. Kao i u slučaju lokaliteta Zmijino i ovaj je lokalitet tek djelomično istražen, jer se ostatak naselja prostire van granice Melioracijskog kanala, u ovom slučaju prema sjeveru.
Izvor: Zavičajni muzej Stjepana Grubera, Savska 3. 322370 Županja.
Article © 2010 Lars Krutak
BALKAN TATTOOING
Interestingly the same tattoo motifs
occur in varying degrees among several indigenous peoples in the Balkan
countries of Albania, Bosnia, and Greece. Edith Durham, who traveled
extensively in the region in the early 20th century, noted that “among
the Moslems of North Albania tattooing is common…[they] were marked with
a triangle – which forms a star and is the substitute for the rayed
sun.” It is likely that these tattoos had some sort of prophylactic
significance, but none was recorded by Durham because she “could only
observe and make secret notes.” She did, however, see many of the tattoo
designs painted on Muslim houses of the region, similar to cultural
practices in northern Africa.
Bosnian Catholic body tattooing, late 19th Century.
|
Durham, arguably one of the most important British writers on the
culture of Albania, documented the existence of many tattooed
Albanian Catholics, most of whom had migrated to the area from Bosnia
to evade the Turks in the 15th century: “the bulk of these
Catholic…tribes-folk, both men and women, are tattooed on the back of
the hand, the forearm, or the breast with a cross; but never a plain
cross. It has a crescent above and below it; or the arms terminate
in small circles; or some in circles and some in crescents; or the
cross is in the ‘sun-wheel’ form.” Durham stated that “most people
said they did it because they were Catholics. One man remarked it was
to ensure you Christian burial, if you died abroad.” When Durham
asked what the meaning of the circle and crescent represented, she
was told, “Dielli - the sun, and Hana - the moon. The
cross was to show you were Christian.” A local priest offered, “They
have a number of curious pagan beliefs which they will not tell me. I
have found that they believe in two powers – Light and Darkness –
which are in conflict – Good and Evil. These tattoos are in some way
connected with it. So is the Serpent, which they sometimes tattoo
and also draw on walls.” |
Today, traces of these ancient tattoos
continue to be found among a small number of Bosnian Catholics, although
the majority of Bosnians are Muslim. Interestingly, Durham provided us
with several illustrations of the Bosnian tattoos in the same work where
she describes the Albanian ones, and it is noteworthy that many of her
illustrations parallel several salient elements that continue to be worn
as tattoos by contemporary Bosnian women.
Bosnian Catholic tattoos, ca. 1908 (Edith Durham)
Bosnians called the tattooing process sharati (“to color”) and many patterns were as follows: kolo (“the circle”), named after the traditional dance of the region, klas (“ear of corn”), ograda (“ring-fence”), narukvotza (“bracelet”), grancica (“small pine twig”), eliza (“fir tree”), krizh or krizhevi (cross, crosses) and more importantly Sun, Moon, and Star.
Old Bosnian Catholic women who knew
the tattoo patterns worked as tattoo artists and tattoo pigment
consisted of the soot of resinous pinesap collected on a plate, then
combined with honey and water, saliva and mother’s milk. Sometimes
tattoo designs were carved into a piece of willow bark and stenciled on
the skin as a guide.
Certain days of the year were better
for tattooing than others. Annunciation Day (March 25th) and Palm
Sunday were tattooing days, but March 19th (St. Stephen’s Day) was the
most common. According to Durham’s informants, tattooing was connected
to fertility, springtime, new life, religion, and the position of the
sun.
Not surprisingly, sun worship in the
Balkans was an ancient pre-Christian phenomenon: the cross as a sun
symbol, the four spokes representing the four quarters of the heavens
and the wheel as a whole represents the movement of the sun through the
heavens. Many of the Bosnian and Kurdish tattoos depict this symbol, as
well as the Albanian Catholic motifs, however abstract they may be.
The Romans, who
exacted their rule over the Balkans for centuries, brought a variety of
cults to the area, especially that of Mithras. A capital doctrine of
Mithraism was fatalism, where the destinies of humankind were bound to
the planets. The sun, the greatest of them, influenced kings and
emperors. Each day of the week was sacred to a planet and December 25,
the birthday of Sol Invictus (“Invincible Sun”), was especially
holy and is now fêted as Christmas. An immense mountain towered above
the sun, moon, and stars and was the home to the immortals. After death,
the spirits of light and darkness struggled for the soul, which, if it
escaped darkness, rose first to the moon and then passed to the six
other planets to be cleansed before reaching eternal bliss.
(Far left) Bosnian Woman's hand tattoos, 200. Photograph: Michael Laukien
(left) Arab Woman's hand tattoo from Iraq, ca. 1930.
|
After Constantine the Great (ca. 280-337 A.D.) moved the seat of the
Roman Empire to Byzantium (Istanbul) and adopted Christianity as the
religion of the state, Mithraism nearly fell out of favor. However,
Constantine, before taking this step, was a follower of Mithras,
which accounts for the fact that his standard, the Labarum, bears a
striking resemblance to the sun-wheel: it was even marked on
Byzantine coins until the 7th and 8th centuries. In these coins, the
cross, which began as a sun-wheel, is the most prominent, and a small
sun appears at the end of each – or a crescent-like object, which
may represent the moon or be a broken sun-wheel. It is these
combinations of moon, sun and cross that the Arab, Albanian, Bosnian,
and Kurdish tribeswomen tattooed on their arms and bodies. |
Although Mithraism eventually died out,
it is obvious that specific symbols associated with that religion did
not. In the 9th century, Manichaeism, a strange compound of sun
worship, Zoroastrian Dualism, Babylonian folklore, Buddhist ethics and
Christianity, entered the Balkans and spread rapidly throughout
districts where Mithraism had once flourished. This new religion
purported to be the true synthesis of all the religious systems then
known, and the essential part of this faith was a belief in two
antagonistic powers of Light and Darkness, spirit and matter. Durham
stated:
Man was created by the powers of Darkness, but contains some stolen particles of Light. Woman contains no particles of Light and is, therefore, an instrument of destruction. Christ was the efflux of the Power of Light and had His dwelling place in the sun. To the sun where drawn those souls in whom the principle of Light prevailed, and they passed onward for ablution in the pure water that formed the moon. When the moon was full of souls, they passed from it, thus accounting for the waxing and waning of the moon. Finally, the souls dwell in a column of light, because it is filled with perfect souls. The celestial bodies were witnesses of the great strife and took part in it. The spirits of evil were caught and bound to the stars. Hence the maligning influence of the constellations and the destructive force of the elements.
THE VLACHS
The indelible tradition of tattooing
in the Balkans also permeated a small number of indigenous groups
living in northwest Greece. In the remote vastness of the Píndhos
Mountains lives a population of Orthodox Christians called the Vlachsor
Roumaní. The origins of the Vlachsare obscure, shrouded as they are by
time, and most historians agree that they are the last remnants of the
Latin speaking population that existed in the Balkans since the
incorporation of ancient Macedonia into the Roman Empire in 148 B.C.
Their unwritten language – Arouman – has Latin origins and can be described as a proto-Romance language mutually comprehensible to modern Romanian.
Crucifix tattoo on the forehead of a Bosnian woman, 2000. Photograph: Michael Laukien.
During Roman times the Via Egnata,
an old Roman road and trade route connecting Constantinople to the
Adriatic, was heavily guarded by Legionnaires who in turn trained
indigenous shepherds and herdsmen along its route for military work in
the high mountain passes. Greek Vlachs probably learned Latin through
these working associations and down through the millennia preserved it
in undisturbed form in the highlands of the largely inaccessible
Píndhos.
As late as the early 15th century,
the Vlachswere a powerful independent kingdom in parts of Bulgaria and
Greece. But within a century the Ottoman Turks conquered the Balkans and
most of Eastern Europe eventually collapsing Vlach autonomy in their
core area for the next six-hundred years.
|
Today, the Vlachsare a minority population in an overwhelmingly Greek
state. But they continue to retain their traditional dress,
language, and indelible customs – including tattoo. Although
increasingly rare, traditional Vlachtattoo exists on only a handful
of elderly women in the Píndhos region. These marks, tattooed on the
skin by old Vlachwomen, not only reaffirmed their Orthodox Christian
belief, but also affected powerful charms against the evil eye and
other disease spread by spirits encountered while herding sheep and
other domesticates in the wilderness. |
Lampblack, the finely powdered soot
derived from charcoal, was chosen as tattoo pigment because it was
believed to have purificatory power. Charcoal was utilized at Vlach
funerals to not only repel the spirit of the recently deceased, but also
to prevent spirit possession. Through such associations, it would seem
that Vlach tattoo pigment perhaps held baraka-like power,
acting to both purify and protect the physical body from disembodied
metaphysical forces met in the local landscape.
Tattooed
Vlach woman. Giannoula Giannaki was born in Albania in 1906 and later
moved to northern Greece. At the time of this photograph (2002) she was
one of only a handful of tattooed Aromanian Vlachs still living in
Greece. Giannoula wears a large, faded cruciform design on her right
forearm and forehead. Her mother wore five cruciforms upon her brow.
Photographs © Lars Krutak.
Neki su
ostaci paleobalkanske kulturne baštine, koje tijekom stoljeća nalazimo u
Bosni i Hercegovini, pripadali i različitim drugim etničkim elementima
na Balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u Macedoniji, Bugarskoj,
Grčkoj, Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim područjima. U Hrvata je
tetoviranje poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i
primorju, ali je činjenica da se tetovira većina hrvata u Bosni i
Hercegovini.(880) Tetoviranja u našim krajevima bilo je sigurno od
prapovijesti. Strabo, kad piše o Japodima, tvrdi i ovo: "Onaj je kraj
siromašan, oni većinom žive od sijerka i prosa; oružje im je keltičko, a
punktiraju se kao i ostali Iliri i Tračani."(881) Taj Strabov podatak
potvrđuje da je tetoviranje autohtona pojava na velikom dijelu Balkana.
Međutim tetoviranje "kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini
...predstavlja nešto specifično u odnosu prema tatauiranju kod nekih
drugih etničkih grupa na Balkanu (npr. Kod jednog dijela Arbanasa, te
kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji.)"
(882) Ta specifičnost u tetoviranju bosanskih i hercegovačkih Hrvata
izražava se prvenstveno u vitalnosti održavanja toga narodnog običaja do
danas i u obilju ornametalnih motiva kojima se ukrašuje ljudsko
tijelo.(883) Nisu još za sve narode, pa tako ni za Hrvate u Bosni i
Hercegovini, razjašnjeni ni podrijetlo ni pravi smisao održavanja
tetoviranja. Ali na temelju raspoložive građe smatra se da se i u
hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini radi o jednoj jako
ukorijenjenoj staroj tradiciji koja se neprekidno održavala do naših
dana.(883) Bez obzira na to što je tetoviranje zajedničko mnogim
narodima na Balkanu, važno je u Bosni i Hercegovini zbog njegovih
posebnosti koje su dokaz da ono ne potječe ni od kojeg različitog
etničkog elementa iz doba "seobe naroda".
880 – Mario
Petrić, O pitanju porijekla običaja tatuiranja kod balkanskih naroda.
"Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu", vol. 39-40, Beograd, 1967, s.
219.
881 – Ć. Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. GZM, VI/1894, 2, 256.
882 – Mario
Petrić, O pitanju tatauiranja i cikatrizacije kod prahistorijskog
stanovništva jednog dijela Balkana (Na engleskom). Godišnjak ANUBiH,
knj. IV, Centar za balkanološka istraživanja, knj. 2. Sarajevo, 1966, s.
168. Usp. i Zdenka Miletić, Glazbena zrnca iz Bosne. Ed. Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 1986, s. 185.
883 – Mario Petrić, O pitanju tatauiranja ..., ibid., s. 168.
Izvor: Ivan Mužić, SLAVENI, GOTI i HRVATI na teritoriju rimske provincije Dalmacije,
Split 1997. V. Dopunjeno izdanje
utorak, kolovoz 2, 2011
Porijeklo
tetoviranja ne potječe iz jednog određenog dijela svijeta ili određenog
vremenskog razdoblja u prošlosti. Zanimljivo je da je tetoviranje bilo
rasprostranjeno prije nego što su počela svjetska putovanja i otkrivanja
dalekih zemalja. Tako da je taj običaj jednostavno prirodno razvijen
među ljudima u različitim civilizacijama.
Piše: Ksenija Ninić
Iako
je nekim narodima tetoviranje unošenjem tinte posebnim iglama ritual
ili običaj, većini ljudi to je jednostavno način ukrašavanja tijela.
Bosanskohercegovačke tetovaže
Danas
mladi širom svijeta, pa tako i u BiH, ukrašavaju tijelo na ovaj način.
Kada im tattoomajstori nanose trajni ukras oni se odlučuju za tetovaže
indijanskih, maorskih, kineskih, japanskih ili drugih nama dalekih
tradicija. Rijetki su oni koji se odlučuju za tetovaže kakve su imale
naše bake i prabake. Nažalost, rijetki su oni koji znaju za ove običaje
jer smo mi takvi da nam je draže nešto strano nego ono što je istinski
naše.
Tea Turalija, djevojka s Kupresa, odlučila je uzeti stvar u svoje ruke i približiti ovaj stari običaj mlađim naraštajima putem stranice na Facebooku.
Ona skuplja podatke o tradicionalnom tetoviranju žena na našim
prostorima. Također, putujući Bosnom i Hercegovinom fotografira stare
žene koje su se nekoć tetovirale te objavljuje njihove fotografije na
stranicama spomenute ali i drugih društvenih mreža. Odrastajuću, Tea je
bila okružena ženama koje su bile tetovirane tako da je to bila sasvim
normalna stvar za nju. Kada je otišla studirati u Zadar i kada je
prepričavala prijateljima o tetovažama njezine prabake i bake svi su
bili iznenađeni, jer to tamo nije bio običaj. Uvidjevši jedinstvenost
tetovaža svoje bake i drugih žena s Kupresa krenulo je njezino zanimanje
za ovaj običaj.
"Dolazim
s Kupresa i već nekoliko godina istražujem običaj tetoviranja Hrvata.
Malo se zna o tom drevnom običaju koji seže još od Ilira, a koji se na
prostorima BiH i Dalmacije pojačao dolaskom Osmanskog carstva, kako bi
se djeca zaštitila od otmice i prisilnog poturčivanja. Turci su otišli
1878., ali se tetoviranje nastavilo sve do 1970-tih. Posljednji muškarci
i žene tetovirani su uglavnom oko 1950. a neki i između 1975. i 1980.,
dok su još bili djeca između tri i 18 godina. Danas su to stariji ljudi –
posljednja generacija koja je tetovirana na tradicionalni način. U mom
mjestu pronašla sam 25 tetoviranih muškaraca i žena, a najmlađeg je
tetovirala baka kad je imao tri godine. Tetoviralo (sicalo) se majčinim
mlijekom, medom, ugljenom itd.", kaže Tea. Zbog izumiranja čak i
znanja o ovom običaju odlučila je skupiti što više priča i fotografija
kako bi ostavila trag i do sada je uspjela pričati s više od 80
tetoviranih ljudi.
Vrijednost koje još nismo svjesni
O
ovom vrijednom projektu koji j Tea započela napravljen je i mali
dokumentarac koji su snimili francuzi na proputovanju kroz BiH. Kako to i
inače biva, naše vrijednosti prepoznaju stranci dok mi to sve uzimamo
"zdravo za gotovo".
"Svi
su fascinirani ovom temom i pričama koje sam uspjela prikupiti. Ima
dosta naših ljudi koji ne znaju ništa o ovome, a poglavito oni u
Hrvatskoj i inozemstvu. Kada saznaju pišu mi kako bi i oni željeli
istetovirati naše simbole u čast svojih predaka koji su davno odselili. U
BiH naši ljudi još nisu dovoljno osviješteni koliko je ta tradicija
jedinstvena i važna te kako na jedan poseban način svjedoči o zbivanjima
na ovim prostorima", priča ponosno Tea.
Pitali smo i kako stari ljudi reagiraju kada im priđe i pita ih da joj kažu ono što na ovu temu znaju.
"Neki
jedva dočekaju ispričati svoju životnu priču i predaju svojih roditelja
i baka. Neki su začuđeni da to nekog zanima. Jedna baka rođena 1920. iz
Bugojna, koja ima tetoviran križ na prsima, rekla mi je: 'Moj sinko,
imam 91 godinu, nik'o me nikad nije pit'o za ovo, otkud sad ti?' A neki
se boje i ne žele o tome govoriti. Strah ih je ponovnog rata i samo
ponavljaju da se zbog toga moglo glavu nekada izgubit'. To nije bilo
poželjno isticati za vvrijeme ratova i neki ljudi i dandanas imaju
traume od toga".
Tea
skuplja priče iz cijele BiH jer zna da posvuda ima tetoviranih ljudi.
Do sada je najviše osoba uspjela pronaći u ramskom i kupreškom kraju. U
Kupresu je popisala gotovo sve živuće osobe koje imaju "sicane" ruke, a
ima i više od 50 svjedočanstava i fotografija.
"Nekoliko
puta posjetila sam Ramu te otkrila da je tamo neiscrpan izvor za ovu
tematiku. Skoro svaka starija osoba ima 'sicane' ruke. Znam da ih dosta
ima u: Jajcu, Kraljevoj Sutjeski, Varešu itd. Nadam se da ću uskoro
posjetiti sva ta područja i popisati sve 'sicane', kazala nam je Tea i
dodala da uvijek moli sve one koji pronađu 'sicane' osobe da joj pošalju
fotografije na mail: croatiantattoo@gmail.com, ili na Facebook grupu Tradicionalno tetoviranje Hrvata.
Sreća je gdje je dom
Kada smo je pitali za budućnost ovog projekta iznenadila nas je razrađenim planom i posvećenošću: "Plan
mi je popisati što više osoba 'sicanih' i spasiti taj običaj od
izumiranja. Planiram sva svoja saznanja objaviti u knjizi i napraviti
izložbu fotografija. Imam puno planova, samo treba vremena i
financijskih sredstava. Ja to radim iz ljubavi prema svom narodu i
običajima. Ponekad sve svoje slobodno vrijeme iskoristim za obilazak
'sicanih' osoba jer mi svaka kaže drugu priču punu novih detalja. Ujesen
mi dolazi jedna poznata televizijska kuća iz Hrvatske snimiti reportažu
o tom običaju. Zatim planiram napraviti katalog s fotografijama s
jednim poznatim hrvatskim fotografom, a možda čak i milenijsku
fotografiju koja bi prikazivala 'sicane' motive. A najvažniji plan mi je
staviti ovu tradiciju na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine
i tako je zaštititi i očuvati od potpunog zaborava."
Tea je živjela na različitim krajevima svijeta, ali se ipak vratila na svoju rodnu grudu jer zna kako "sunce nigdje ne grije tako toplo kao tamo gdje si rođen."
Još kao apsolvent njemačkog i engleskog jezika i književnosti na
sveučilištu u Zadru izabrana je za volonterku za Svjetski dan mladih u
Sydneyu 2008. Tamo je provela osam mjeseci mjeseci. Nakon povratka je
diplomirala i odlučila vratiti se u BiH. Sada radi u Linu, i zadovoljna
je svojim poslom.
"Tu
mi je srce na mjestu i ipak sam sretna što sam se nakon života u
Hrvatskoj, Njemačkoj i Australiji vratila u BiH. Iako je ponekad teško,
ima puno drugih stvari koje me čine sretnom, moja obitelj, naš narod i
naši običaji", kaže Tea.
Želimo
joj mnogo uspjeha u radu i daljnjem prikupljanju fotografija i priča
tetoviranih osoba. Ljudima kao što je Tea treba pružiti svu moguću
potporu jer spašavaju dio naše tradicije od izumiranja i zaborava.
Katolički tjednik
Godina X, broj 27, 10 srpnja 2011.
www.katolički-tjednik.com
Vrhbosanka nadbiskupija, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Medijski Centar.
VISIT TO ZVIRNJAČA
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
26. Mr Žilić from Rama - Husband from Delfa Žilić, who also has a dot tattoo on his fin-ger that symbolised belonging to Catholic Croatian people.
27. Ružica Iličić, born Žilić in 1969 in Rama municipality. Her mother Delfa, who also has a tattoo, tattooed her when she was a child.
28. Mara Paličević, born Nović in 1934 in village Proslap, Rama municipality. She was tattooed when she was 15-16 years old. Every year she got a new tattoo. The older ones also said to her: “If you don’t tattoo with a needle in this world, on the other world (heaven) you will be tattooed with a ćuskija(big stick 2 meters long)”. She was tattooed with a mixture of soot, honey and milk from a sheep while she was taking care of the sheep. It was an ordinary day.
29. Josipa Keškić, born Tovilo in 1930 in village Zvirnjača, Kupres municipality. Her aunty tattooed her while she was a child. She took the soot from the candle and tattooed with a needle. She thought it was beautiful to have a tattoo.
30. Luca Baketarić, born Knežević in 1936 from village Rumboci, Rama municipality. She was around 20 years old when she was tattooed by her cousin. She used a mixture of soot and sugar (usually honey). They would draw a tattoo with that and then tattoo with the needle. She also thought it was beautiful to have a tattoo. She told us that the landlords or richer families used to have honey which they gave to the poor. She did not have honey so she mixed sugar and water for the tattoo.
31. Mara Burečić, born Šarčević in 1936 from village Rumboci, Rama municipality. She was tattooed when she was 12-15 years old. The girls competed who will tattoo more tattoos and whose will be more beautiful. Her neighbour, a girl who was 20 years old tattooed her with a thin needle and with a mixture of soot from kerosene lamp and honey. They saw it from each other and everybody wanted to have a tattoo. Her mother and grandmother were also tattooed. She remembers older women who had tattoos on their foreheads also. When we asked her why didn’t she tattoo her children she said: “It was not in the fashion anymore. The children started to go to school.”
Text & Photo: Tea Turalija
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
26. Mr Žilić from Rama - Husband from Delfa Žilić, who also has a dot tattoo on his fin-ger that symbolised belonging to Catholic Croatian people.
27. Ružica Iličić, born Žilić in 1969 in Rama municipality. Her mother Delfa, who also has a tattoo, tattooed her when she was a child.
28. Mara Paličević, born Nović in 1934 in village Proslap, Rama municipality. She was tattooed when she was 15-16 years old. Every year she got a new tattoo. The older ones also said to her: “If you don’t tattoo with a needle in this world, on the other world (heaven) you will be tattooed with a ćuskija(big stick 2 meters long)”. She was tattooed with a mixture of soot, honey and milk from a sheep while she was taking care of the sheep. It was an ordinary day.
29. Josipa Keškić, born Tovilo in 1930 in village Zvirnjača, Kupres municipality. Her aunty tattooed her while she was a child. She took the soot from the candle and tattooed with a needle. She thought it was beautiful to have a tattoo.
30. Luca Baketarić, born Knežević in 1936 from village Rumboci, Rama municipality. She was around 20 years old when she was tattooed by her cousin. She used a mixture of soot and sugar (usually honey). They would draw a tattoo with that and then tattoo with the needle. She also thought it was beautiful to have a tattoo. She told us that the landlords or richer families used to have honey which they gave to the poor. She did not have honey so she mixed sugar and water for the tattoo.
31. Mara Burečić, born Šarčević in 1936 from village Rumboci, Rama municipality. She was tattooed when she was 12-15 years old. The girls competed who will tattoo more tattoos and whose will be more beautiful. Her neighbour, a girl who was 20 years old tattooed her with a thin needle and with a mixture of soot from kerosene lamp and honey. They saw it from each other and everybody wanted to have a tattoo. Her mother and grandmother were also tattooed. She remembers older women who had tattoos on their foreheads also. When we asked her why didn’t she tattoo her children she said: “It was not in the fashion anymore. The children started to go to school.”
Text & Photo: Tea Turalija
VISIT TO ZVIRNJAČA
When
I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St.
Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we
managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from
Rama and the rest from Zvirnjaca.
21. Luca Jeličić, born Lovrić in 1934 from village Varvara, Rama municipality. She tat-tooed herself when she was 17 years old with soot, honey and milk from a black sheep(It had to be from the black sheep). She told us that she used to wash her face with that milk. She wanted to get a tattoo to show that she is Christian.
21. Luca Jeličić, born Lovrić in 1934 from village Varvara, Rama municipality. She tat-tooed herself when she was 17 years old with soot, honey and milk from a black sheep(It had to be from the black sheep). She told us that she used to wash her face with that milk. She wanted to get a tattoo to show that she is Christian.
22. Mara Karlić, born Keškić in 1937 in village Zvirnjača, Kupres municipality. She was tattooed when she was 19 years old. Girls used to tattoo while they were tak-ing care of the cattle (cows). They used the candle, soot and blue card for tattoo-ing. After drawing a sign of a cross, one girl would tattoo with a needle and then you would leave it wrapped with the blue card for 2-3 days.
(Iznad: Tea Turalija, Mara Karlić i Marina Vila)
23. Ivuša Augustinović, born Tadić in 1924 from village Kozo, Rama municipality. She was 25 when she was tattooed with charcoal, honey and milk from a sheep. It was a custom to get a tattoo. She was tattooed in June, on St. John’s day (24. June).
24. Mara Pavlović, born in 1944 from village Rumboci, Rama municipality. They told her that she will be beaten with a stick on the other world if she does not get a tattoo. To get a tattoo was like to have a jewelry.
25. Delfa Žilić, born Tadić in 1938 from village Kozo, Rama municipality. She was tat-tooed together with other girls when she was 20 years old by a neighbour, in order to show belonging to her Catholic religion and Croatian people. She is the sister of Ivuša Augustinović and both of them have a tattoo. Delfa also tattooed her daughter Ružica. Her husband also has a dot tattoo on his finger that symbolised belonging.
Text & Photo: Tea Turalija
VISIT TO ZVIRNJAČA
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
16. Janja Karlić, born Keškić in 1932 in village Zvirnjača, Kupres municipality. She was tattooed when she was 10 years old on St. Joseph’s day (19. March).
17. Ivka Tovilo, born Keškić in 1943 in village Zvirnjača, Kupres municipality. She was tattooed when she was 10 years old to show that she is Catholic.
18. Anđa Sičaja, born Jozić in 1940 in village Podbor, Rama municipality. She was tat-tooed between 10 and 15 years of age by older girls on St. Joseph’s day (19. March).
19. Kata Baraban, born Markešić in 1958, from village Kozo, Rama municipality. “I was about 13 years old when I was tattooed on St. Joseph’s day (19. March). It was beauti-ful to me and that is why I wanted to get a tattoo”, says Kata.
20. Luca Nović, born in 1937. from village Orašac in Rama municipality
Text & Photo: Tea Turalija
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
16. Janja Karlić, born Keškić in 1932 in village Zvirnjača, Kupres municipality. She was tattooed when she was 10 years old on St. Joseph’s day (19. March).
17. Ivka Tovilo, born Keškić in 1943 in village Zvirnjača, Kupres municipality. She was tattooed when she was 10 years old to show that she is Catholic.
18. Anđa Sičaja, born Jozić in 1940 in village Podbor, Rama municipality. She was tat-tooed between 10 and 15 years of age by older girls on St. Joseph’s day (19. March).
19. Kata Baraban, born Markešić in 1958, from village Kozo, Rama municipality. “I was about 13 years old when I was tattooed on St. Joseph’s day (19. March). It was beauti-ful to me and that is why I wanted to get a tattoo”, says Kata.
20. Luca Nović, born in 1937. from village Orašac in Rama municipality
Text & Photo: Tea Turalija
VIZIT TO ZVIRNJAČA
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
11. Mara Nikolić, born Lovrić in 1945. in village Rumboci, Rama municipality.” I was about 15 years old. My sister tattooed me while we were taking care of the flock.”
12. Ivuša Ostojić, born Zelić in 1946 in village Rumboci, Rama municipality. She tattooed herself while she was taking care of the sheep.
13.Karlo Karlić born 1933 in willage Zvirnjača. Kupres municipality. He was tatooed when he was only 6 years old. One woman tatooed him on the mountain Ljubuša using the blue card.
14. Ruža Jonjić, born Tadić 1943 in village Zvirnjača, Kupres municipality. She was about 7 years old. Her neighbour tattooed her on St. Joseph’s day (19. March). She was using the needle and a blue card, which was wrapped around the arm for 2-3 days. “I wanted to have a cross. Our women had tattooed crosses on their foreheads also”, says Ruža.
15. Mara Lozančić, born Keškić 1951 in village Zvirnjača, Kupres municipality.” I was about 3-4 years old and my godmother tattooed me so that I know with which hand I must make a sign of a cross”, says Mara. She was tattooed on the right hand because she was left-handed.
Text & Photo: Tea Turalija
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
11. Mara Nikolić, born Lovrić in 1945. in village Rumboci, Rama municipality.” I was about 15 years old. My sister tattooed me while we were taking care of the flock.”
12. Ivuša Ostojić, born Zelić in 1946 in village Rumboci, Rama municipality. She tattooed herself while she was taking care of the sheep.
13.Karlo Karlić born 1933 in willage Zvirnjača. Kupres municipality. He was tatooed when he was only 6 years old. One woman tatooed him on the mountain Ljubuša using the blue card.
14. Ruža Jonjić, born Tadić 1943 in village Zvirnjača, Kupres municipality. She was about 7 years old. Her neighbour tattooed her on St. Joseph’s day (19. March). She was using the needle and a blue card, which was wrapped around the arm for 2-3 days. “I wanted to have a cross. Our women had tattooed crosses on their foreheads also”, says Ruža.
15. Mara Lozančić, born Keškić 1951 in village Zvirnjača, Kupres municipality.” I was about 3-4 years old and my godmother tattooed me so that I know with which hand I must make a sign of a cross”, says Mara. She was tattooed on the right hand because she was left-handed.
Text & Photo: Tea Turalija
VISIT TO ZVIRNJAČA
8. Luca Lovrić born Cvitanović in 1927 in village Lokve, Rama municipality
10. Marta Šarčević, born Ivić, 1938 in village Rumboci, Rama municipality.
When we asked her why was she tattooed she answered: “So that everybody knows that we are Croatian and Catholic.”
When I
visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony
day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to
photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and
the rest from Zvirnjaca.
6. Manda Burečić (born 1942, maiden name Lovrić) from village Rumboci, Rama mu-nicipality – Was tattooed when she was 15-16 years old while she was a shepherdess.
6. Manda Burečić (born 1942, maiden name Lovrić) from village Rumboci, Rama mu-nicipality – Was tattooed when she was 15-16 years old while she was a shepherdess.
7. Janja Jonjić born in 1943 in village Zvirnjača, Kupres municipality
8. Luca Lovrić born Cvitanović in 1927 in village Lokve, Rama municipality
9. Ruža Keškić born 1938 in village Zvirnjača, Kupres municipality. An old
woman tattooed her and other girls on St. Joseph’s day (19. March). She was about 8 years old. She says that girls who had tattoos were not attacked by Turks in the old days.
woman tattooed her and other girls on St. Joseph’s day (19. March). She was about 8 years old. She says that girls who had tattoos were not attacked by Turks in the old days.
10. Marta Šarčević, born Ivić, 1938 in village Rumboci, Rama municipality.
When we asked her why was she tattooed she answered: “So that everybody knows that we are Croatian and Catholic.”
Text & Photo: Tea Turalija
VISIT TO ZVIRNJAČA
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
1. Kata Pavličić (born Jaklić) from Rama municipality
When I visited Zvirnjaca in Kupres municipality on 13.06.2011 on St. Anthony day, there were a lot of women from Rama on that mass and we managed to photograph 31 tattooed, 2 men and 29 women, 20 of them from Rama and the rest from Zvirnjaca.
1. Kata Pavličić (born Jaklić) from Rama municipality
2. Eva Keškić (maiden name Tovilo) born 1932. in village Zvirnjača, Municipality-Kupres
Eva was tattooed on St. Josephs Day on 19. 3.1938. when she was only 6 years old. Her stepmother Anica was known in the village for tattooing and so she tattooed many girls in the village. Eva was looking how Anica tattooes other girls and she persisted to be tattooed as well, although she was only 6 years old.
The paraffin lamp was on the window and the soot would be taken from it and mixed with water. Then you would heat the needle and tattoo the hand with it. I remember the blood was all over the cross branches and that teh cross was all bloody. It was tattooed on the veins. The blue paper(blue indigo paper that was wrapped around tobacco in the old days) was then put on both crosses and stayed there for 24 hours. That's wher the blue colour on the crosses comes from.
When I asked her why does she carry the crosses, Eva answers: „I carry the cross to show that I am christian“ and tells the stories about times when the Turks tortured christian people. Although are women in her family were tattoed, she did not tattoo her children because it was not modern at that time and the children went to school. Also these women who knew how to tattoo died, like her stepmmother Anica.
3. Mara Baketarić from Rama, 73 years old
4. Mara Ilinčić from Rama- her aunty tattooed her with the needle with a mixture of soot and honey
5. Ana Bešker ( born Čičić) in 1933. in village Zvirnjača, Kupres municipality- She tattooed herself.
Text & Photo: Tea Turalija
Tetovaža na ruci Ivuše Ćališ iz Podbora
Tetoviranje za
blagdan Svetog Josipa (19. ožujka) nema nekih posebnih običaja u Rami pa
se, nabrajajući ramske običaje, ne bismo posebno ni zadržali na ovom
blagdanu da nije tetoviranja. Tetoviranje je običaj raširen posebno među
katolicima Bosne i Hercegovine. Kada bismo tragali za korijenima ovoga
običaja, vjerojatno bismo otišli do predkršćanskog vremena. U Bosni i
Hercegovini, pa tako i u Rami, posebno je njegovan u "tursko doba" i na
osobit način kod djevojaka. U gotovo petostoljetnom prisustvu turske
vlasti i šerijatskog zakona, bilo je nasilnog i dragovoljnog prijelaza
na islam. U takvim su okolnostima posebnom pritisku bile izložene mlade
djevojke. Događale su se otmice djevojaka, ali i svojevoljni mješoviti
brakovi s muslimanima. Stoga su katoličke majke u tetoviranju prepoznale
jednu vrstu zaštitnog znaka od nekrsta. Kada bi djevojčica stasala u
mladu djevojku, na vidnom mjestu bi joj stavili (istetovirali)
neizbrisiv simbol križa, kao učinkovitu zaštitu od nasrtaja nekrsta.
Tako bi svake godine na blagdan svetog Josipa, poslije mise, mlade
djevojke, koje bi već razmišljale o ašikovanju, iz crkve odlazile kod
jedne od rijetkih žena u selu koja je znala sicati
(tetovirati). Kako nije bilo mnogo žena koje su poznavale tehniku
bocanja kože (tetoviranja), znao bi se sabrati čitav red djevojaka.
Različiti su načini tetoviranja. Jedan od načina je da se na tijelu, mjestu koje će tetovirati, najprije olovkom "izvuče" crtež, zatim "majstor" brzo bode (sica)
iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od gareži (čađi ili
ugljena) i meda. Kažu da je najbolji ugljen od smrče koji se sjekirom
stuca u prah. Kao boja upotrebljava se i barut.
Drugi se način
manje primjenjivao u Rami, a primjenjivale su ga žene koje su se u Ramu
udale iz Hercegovine. Od jasenove bi se kore ili od debljeg papira
napravio kalup. Kad posoči jasen, obrezao bi se komad kore u kvadrat i u
njemu bi se usjekao križ, pa bi se onda kora digla s drveta. To bi se
stavilo na ruku i dobro uteglo kanapom. Iglom se bolo u kožu po onome
križu i posipalo prašinom uglja. Rana bi se poslije zavila jasenovim
lišćem koje se držalo dok se ne uhvati krasta (kora od sasušene krvi na
rani koja zarasta).
Simboli su
redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama. Tetoviralo bi se
najčešće po rukama (od lakta prema šaci), na prstima, a kod nekih na
čelu i na prstima. Po nacrtanom bi se simbolu udaralo iglom ili špiodom
(igla s glavom kojom se pričvršćivala krpa na glavi) u posve sitnim
razmacima što je bilo i neugodno pa se zato u Rami tetoviranje zvalo
sicanje. Nekada bi se mjesto tetovaže do krvi iglom izbolo, ali su ipak
sve djevojke rado željele proći kroz ovaj obred. Ovi istetovirani
znakovi bili su i znak odraslosti djevojaka, a nekada i spremnosti za ćosanje
(ašikovanje). Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo
prisutna, posebno kod katolika. U novije se vrijeme izbjegava zbog
nemogućnosti uklanjanja tetovaže koja može postati opterećenje a za neke
i manjak ukusa.
Iz knjige: "Ramske starine", Mato Topić,
Sarajevo: Svjetlo riječi: Rama: franjevački samostan Rama-Šćit, 2005.
petak, srpanj 15, 2011
Primjer
tetoviranog kompleksnog ornamentalnog motiva iz repertoara
tradicionalnih tetovaža hrvatskih katolika iz Bosne i Hercegovine. Motiv
se sastoji iz nekoliko jednostavnijih motiva kao što su grančica, križ
sa grančicama, klas i kolo. Ovaj motiv u slici je ručnom tehnikom i
koristeći borneo alat tetovirao poljski tetovirač Piotr Wojciechowsk kod
Kasia Patryn.
FROM POLISH Tattoo MAGAZINE Tatuaż - Ciało i Sztuka ·
Kasia Patryn is getting a traditional Croatian Catholic tattoo from Bosnia and Herzegovina on her back...
PIOTR WOJCIECHOWSKI COLLECTION EXPERIMENT
It’s our editor again in his new initiative in which he experiments with a collection of his hand tattoo tools from all over the world. This is another one Slavonic accent in this issue although the tools are from Thailand and Borneo.
Kasia Patryn is getting a traditional Croatian Catholic tattoo from Bosnia and Herzegovina on her back...
PIOTR WOJCIECHOWSKI COLLECTION EXPERIMENT
It’s our editor again in his new initiative in which he experiments with a collection of his hand tattoo tools from all over the world. This is another one Slavonic accent in this issue although the tools are from Thailand and Borneo.
Branislav Knežević
-Hrvatske tradicijske tetovaže
-Nositeljica: Marina Mesar iz Zagreba
-Tetovirala: Veronika Poljak, Juni, 2011 u Zagrebu
-Nositeljica: Marina Mesar iz Zagreba
-Tetovirala: Veronika Poljak, Juni, 2011 u Zagrebu
petak, srpanj 8, 2011
Tekst i
slike su iz znanstvenog rada Drage Vidovića "Simbolične predstave na
stećcima". Izvadio sam neke dijelove iz Vidovićevog rada i stavio sam
ovaj članak u Blog, jer je izvjesno da su ovi motivi stare likovne
umjetnosti, križevi, lunarni i solarni motivi, kao što su polumjesec i
sunce, usko povezani sa starom kulturom tetoviranja u
bosanskohercegovačkih Hrvata. Neki od ovih motiva su identični sa
motivima tetovaža koji su nam poznati. Da, naravno, istu simboličnu
predstavu križa, solarnih i lunarnih motiva nalazimo kao srž i u
likovnoj umjetnosti tradicijskog tetoviranja u Bosni i Hercegovini.
KRIŽ I RASPEĆE
Motiv križa, u raznim oblicima,
dosta je čest na bosanskim nadgrobnim spomenicima iz Srednjeg vijeka. Iz
priloženog materijala vidi se da se križ na stećcima pojavljuje
najčešće u formi grčkog i latinskog križa. I jedan i drugi oblik nisu
uvijek u detaljima jednaki, jer se često na njihovim krajevima javljaju
razni u krasi u obliku kruga, krina itd. Križ je često predstavljan kao
rajsko drvo života, te je i ukrašavan po ondašnjim shvatanjima.
(Kupres-Rilić Polje: Ploča sa donje Glavice, snimio Š.Bešlagić)
Jedna ploča sa Kupresa sa T -
križom, (iznad, slika 1.), koji na sebi nosi mnoge ukrase, kao da
predstavlja najbolju ilustraciju ovog shvatanja. Tu ima toliko ukrasa da
je teško odmah shvatiti o čemu se radi. Ponekad je ovo ukrašavanje išlo
dotle da je križ predstavljao manji dio ornamentalne cjeline (vidi
Tabelu III. slika 93. i 94.).
POLUMJESEC I SUNCE
Među najčešće ukrase stećaka spada
polumjesec i razni solarni znaci, koji se na njima nalaze sami ili u
raznim međusobnim kombinacijama. Mada se u raznim krajevima oblici
stećaka među sobom razlikuju i mada i u ornamentu postoje razlike
lokalnog karaktera, spomenuti znaci čine u ovom slučaju izuzetak,
pojavljujući se na spomenicima na čitavom području srednjevjekovne
Bosne.
KOMBINACIJA KRIŽA, POLUMJESECA I SUNCA
Na nekim stečcima se križ,
polumjeseci sunce pojavljuju zajednički. Negdje su povezani s križom, a
na drugim mjestima isklesani su u njegovoj blizini. Da je ovo namjerno a
ne slučajno učinjeno, pokazuje činjenica što su isti znaci ponekada
postavljeni i uz križ antropomorfnog karaktera. Simboli ove vrste mogu
da se vide i na nekim štitovima takođe isklesanim na stećcima.
Solarni simboli u obliku
koncentričnih krugova, poznati su još paleolitskim ljudima, a razvili su
se naročito u bronzano doba. Ovo važi i za druge simbole ove vrste:
svastiku, trokraku svastiku itd. Oni se sreću u asirskoj umjetnosti, kod
Etrušćana, Ilira, u nordiskim krajevima, na grčkim slikanim vazama.
Polumjeces se takođe javlja na grčkim vazama, uz slike babilonskih
bogova, uz predstavu feničanske božice Astarte, a u Evropi mnogo kod
Kelta. ovi znaci poznati su i u kulturama koje jedva da su imale ikakve
veze sa naprijed spomenutim područjem: na Novoj Gvineji, kod urođeničkog
stanovništva Srednje i Južne Amerike itd. U velikoj većini oni su
religioznog karaktera, simboli kulta mjeseca i sunca, tako raširenog u
svoje vrijeme kod Indoevropljana. U Indu kultu mjesec je vrata neba, u
Manikultu - brod svjetlosti. Kod starih Grka on je naseljen dušama.
Mjesec je gospodar ljudskog života, na mjemu počivaju sjene heroja. U
Mitrasovom kultu mjesec i sunce su glavni simboli ovog boga. Ovi simboli
su postojali i u kultu Iziđe i Ozirisa, a u Kilikiji Selena i Helios
su zaštitnici onih koji počivaju u grobu. U rimsko doba polumjesec je
naročito čest na nadgrobnim stelama Panonije i Galije. Slični simboli
solarnih i lunarnih simbola poznati su i kod Kineza i kod drugih
dalekoistočnih naroda.
srijeda, srpanj 6, 2011
"U
tome pikanju ima nečega erotskog", kaže Irena Hodžić, prva tetoviterska
zvijezda Zagreba. "Em osjećaš tu podlogu, to meso, moras to zatezat, em
se cijelo vrijeme pojavljuje miris jer se ljudi prestraše ispočetka pa
se počnu znojiti. Ali to nije smrad, nego specifičan organski miris koji
nigdje drugdje nisam susrela"
Na petnaestome katu negdje na Trešnjevci razgovara se o tetovaži.
"Čuj, znaš
ono, vidiš prvo na spotovima, u časopisima, znaš i sam da se sve
zvijezde sad maksimalno tetoviraju. Ja sam devedeset druge, za dvadeset
prvi rođendan, odlučila da si nešto utetoviram. Našla sam oglas, sve je
to tada bilo još ilegalno, i odmah sam se skompala s čovjekom jer njemu
je trebao dizajner. žBudeš ti meni dizajn crtalaž, veli, jer ove
postojeće stvari to su ti sve žribarskež, a ljudi kad dođu, osobito sad,
traže nekaj novo, traže da se crta baš za njih, da to bude nekaj... ne
znam, svi se vade na to da im to ne znam koliko znači, hoće da to bude
nekakva metafora onoga što su oni prošli. Makar, sve ti je toneka
igrica..." tako o svojim počecima u tetovaciji govori Irena Hodžić,
akademska grafičarka i underground tetoviterka, naša zvijezda vodilja
kroz crnilo tetovaže koje ćemo istražiti u ovoj reportaži pomno, od
uboda do uboda. I natrag. A, meni, dok prekopavam po svojoj zapuštenoj
memoriji što se tih početaka tiče, iskrsavaju od jednom ruke strica
Bože. Te su underground dugopoljske ruke bile ispisane, davno je to
bilo, nekim slovima, i ta su slova meni tada bila, bojim se, jedini
motiv da naučim čitati. Pisalo je VLADO DUŠAN BOŽO. "Moj brat, moj brat,
i moj brat", možda bi na svoje pjesničke ruke istetovirao Pupačić.
Zato, pokušavam naglasiti važnost te "metafore".
PIKANJEM DO PIPKANJA
"To je stvar
identiteta, upisa u kožu, to se ne skida, zato su ljudi valjda toliko
izbirljivi", kažem Ireni, koja me, međutim, lakonski prekida: "O, može
se i skinut", kaže, "Amerikanci sad imaju nekakvu kremu s kojom to nakon
nekog vremena ode bez ikakvih ožiljaka jer to nije duboka stvar."
Kakav je taj rad na koži, ima li nečega erotskog u svemu tome?
Pa jasno da
ima. U svakom slučaju. Crtala sam na papiru, na kartonu, na platnu, na
drvu, ali kad dođeš pred kožu em, osjećaš tu podlogu, to meso, moraš to
zatezat, em se cijelo vrijeme pojavljuje miris jer ljudi se prestrase
ispočetka pa se počnu znojiti. Ali, to nije smrad, to je jedan
specifičan organski miris koji ja nisam nigdje drugdje susrela. Kao da
si s torn osobom negdje u prašumi, sve je drugo isključeno i ti radiš na
tome.
Ostvaruje se neki poseban kontakt?
Čudno je to,
kad se ljudi dođu pikati, upoznate se jako dobro, otprve. Valjda
prijeđete taj prag srama, jer ne samo da se rukujete, nego se nonstop
pipkate, a drugo: ljudi imaju strašu potrebu da ti pričaju o sebi dok
radiš. A, radiš satima... Život, obitelj, što oni rade, kako, itd.,
nakon toga ti nude pomoć u svemu. Meni to jos uvijek nije jasno kaj se
psihologije tiče, ali osjećaju se strašno vezani i strašno zahvalni.
Dolaze jednako žene i muškarci, ili...
Pa, kod nas
više muškarci. Međulim, vani, ljudi koje kontaktiram kažu da se muški
više nemaju gdje istetovirati, da su se totalno ispikali koliko su
mislili, pa je sad glavni atak na djevojke.
RUBENS NA LEĐIMA
Razgovarajući tako upućujemo se ja i Irena u posjet jednome od dva trešnjevačka fafoosalona. Hodamo i nastavljamo priču.
Postoji li spolna razlika što se tiče mjesta na tijelu na koje se tetoviraju?
Većina žena
ima potrebu da to sakrije, da to stavi na neko intimnije mjesto, da se
ne mora producirati puno s time jer sve dođu na ono pitanje što kad bude
baka... Zato dosta rade na butinama, na leđima, a muškarci, njima je
ruka nekako najvažnija. Većina muškaraca se istetovira da bi to
pokazivala. Strašno puno ima klinaca od 18 do 19 godina koji najprije
gledaju dokle mu dođe kratki rukav, da bi mu se to ispod kratkog rukava
vidjelo."
Koji su po tvojem iskustvu najčešći, ili recimo arhetipski, motivi?
Čuj, nisam to
posebno istraživala, ali, strašno puno zmajeva se radi, jer to je ono
žja sam muško, ja sam snažan, ja imam zmajaž, onda imaš strašno puno
brodova, znakova iz horoskopa, škorpiona... Vani je to postala velika
industrija, veliki profit. Onda, puno se teoretizira o tome, ovi hoće da
ih se prizna kao umjetnika. Što će im to? Bolje da sve ostane under
nego da osnuju akademiju, pa žajmo, četiri godine...
Možda bi i mušterije izgubili kad bi počeli furat apstrakciju?
Radi se vani strašno apstrakcija.
Jel?
Čak skidaju slike nekih totalno apstraktnih slikara. I grafiti su strašno aktualni.
Murali ili tegovi?
I jedni i
drugi, ali ove kompozicije su zanimljivije. Sve, točno kao na grafitu.
Sve se može ski nuti. Čovječe, vidjela sam i Rubensa, totalno skinutog,
kao uljena kopija. Preko cijelih leđa.
ODGOVORNOST ZA MUŠTERIJU
Preko cijelih
leđa? Tatoo treba biti velik. Da, ali, bogami, treba i pronaći tipa koji
će ga nositi. Ima ih, uvijek. Ja sam iks ljudi odgovarala da se ne
tetoviraju. Osjećam se nekako odgovornom za njih.
Koga odgovaraš od tetovaže?
Neke mlade
ljude koji ti dođu s idiotskim idejama. Znaš, treba biti svjestan sebe i
svojega tijela i psihe, da bi se odlučio istetovirati. Sad ako mi dođe i
kaže hoću srp i čekić , sigurno ću mu reći nemoj.
Zar ima i takvih?
Pa, dobro, to
sad nije baš popularno, ali, strašno me je iznenadilo, dolazili su mi
ljudi, naši ljudi, sa znakovima Ku Klux Klana i takvih, ekstremnih,
fašističkih stvari. Ili, hoće ime trenutačne djevojke upisati. I? Ništa!
Ako čovjek ima četrdeset pet godina i još uvijek želi upisati ime žene
na ruku onda mu upišem.
Uz priču o iščašenim preferencijama stižemo do Robi’s tatoo salona. Nešto se radi. Tetoviter Marin Urbanec zvani Buncek tetovira nekog tipa. Tip pruža ruku Robert Tubikanec, gazda.
Slika iznad: Meštar Buncek tetovira Roberta Tubikaneca, vlasnika prvoga zagrebačkog salona za kožoris
Ma, nemoj zezat, ja sam čuo da si ti prvi otvorio salon, ali tetovaža to ništa.
Pa, gledaj
čovječe! Dakle, fakat, prisustvujemo povijesnom trenutku što se ZGtatoo
scene tiče. Faca nekog klauna, to će nositi gazda Tubikanec. Tu je već i
Polan, po dogovoru. Fotografira. On je tu u susjedstvu. Kvartovske
spike, gle ti Trešnjevke.
Zakaj baš klaun?
Pa, svida mi
se kao ličnost. Gazda govori o tome kako je 92. godine u lipnju otvorio
salon. Veli, place su bile sto, sto pedeset maraka, nije baš bilo bog
zna što. Radili smo samo sitne stvari, a sad je druga spika.
"GINEKOLOG" BUNCEK
Gledamo po zidovima fotke njihovih tetovaža, ima svega, od Merilyn do Sida Viciousa,
od zmajeva do mrtvačkih glava, onda ribe, gušteri (Irena ima guštera),
neke komplicirane kombinacije s pola ZOOa, onda neka žena (do tetovaže
priložena fotdgrafija žene fakat je dobro "skinuta"), svašta, svaŠta,
uglavnom dosta atraktivno. "O, vi ste fakat napredovali!" kaže Irena.
Njima je drago što ona to kaže. Kužim da je ona tu neka zvijezda. Cijene
su od 100 do 4000 kuna. Ovisno o veličini stvari, kaže gazda. U
posljednje vrijeme rade gotovo samo "velike" stvari. Buncek nema
povjerenja u novinare. Nedavno je u Globusu, kaže, ispao glup. On je
jedan od skinheada s Trešnjevke. Oni su antitotalitarno nastrojeni,
koliko sam uspio shvatiti. A u Globusu su, kaže, ispali idioti.
Fosforescentno žuto, jebemti, kaže. Buljim u jednu fotku.
Hm, je li ovo zmaj na ženskoj zadnjici?
Je.
Jesi ti to radio?
Da.
I, kako si se osjećao?
Ma, njemu ti je to kak ginekologu kaže gazda. Niš!
Pa, nema valjda takvih puno?
Ima, ima ne uzbuđuje se gazda oko toga baš.
Pa, dobro, kakva je ta ženska bila?
Kurva kratko
će Buncek. Kako znaš? He, he, pa izgleda kao kurva. Pa, kako to izgleda?
Ma, Ruskinja, čovjceče. Ne zna hrvatski. Sta radi Ruskinja u Zagrebu?
Kurva se!
BOCANJE & SICANJE
Pretpostavlja se da su na Balkanu već Iliri i Tračani poznavali
tetovažu, a od njih su je preuzeli Slaveni koji su se naseljavali u
prigorskim i krševitim predjelima (jer sc pretslavenski živalj
posakrivao po brdima). Tako je danas na Balkanu tetovaža običajno
prisutna u Bosni, Hercegovini, Lici i kod Albanaca. Činjenica je da se
tetovira mahom katoličko stanovništvo. Pitate se sigurno zašto?
Katolička crkva, naime, nema u tome nikakva udjela, ona je zapravo
oduvijek nastojala iskorijeniti taj originalno poganski običaj. Ali, u
jednom trenutku ljudi su spojili taj običaj s interesima vlastitc vjcre.
Bocanje i sicanje, što su domaći termini (tetoviranje dolazi od
tahitskoga tatau), poslužilo je kao obrana od islamizacije u turskom
dobu. Tetovirali su se križevi i ornamentika simbolike sunca.
Kuriozitcta radi, i kukasti križ, "svastika", koji je zapravo prastari
simbol sunca, spada u mnoštvo sunčevih simbola zastupljnih na Balkanu.
To, dakako, s nacizmom nema nikakve veze.
Autor: Robert Perišić, Ovjavljeno u : Feral Tribune, 12. prosinca 1994 god.
Slike: Hrvoje Polan
Kata
Pavlović iz Čatića kod Kraljeve Sutjeske svoju prvu tetovažu nacrtala
je kad je imala samo deset godina - 1957. Od tada, nekoliko narednih
godina, na dan svetog Josipa 19. marta, dodavala je još po jednu. Danas
na rukama ima iscrtane križeve, godinu rođenja i svoje ime: Znaš kako
kažu, vidla žaba da se konji kuju. Kad vidiš u jedne hoćeš i ti, pa da
ne znam kako boli. Al' imaš u srcu želju, vuče te. Ja sam se našarala na
nekoliko mjesta, imam i ime, prezime, godišće? Fra Stjepan Duvnjak,
bibliotekar u samostanu Kraljeva Sutjeska, kaže da je tetovaža, koja je
inače vjerovatno ilirskog porijekla, u ovom slučaju dobila drugačiji
ikonografski sadržaj: Tema tih tetovaža jesu uglavnom križevi i
najvjerovatnije da su oni bili znak razlikovanja katolikinja u doba kada
su Turci bili okupatori. Ovo tumačenje jeste uvjerljivo, ali koliko je
precizno ne smijem sa sigurnošću reći. Danas je ovo objašnjenje samo
djelimično prihvaćeno u narodu. Kata i njena prijateljica Mara Bojić
pričaju da je razlog zbog kojeg su se one istetovirale bio mnogo
jednostavniji - bilo je u modi. A pučka tumačenja su različita. Mara se,
iako kaže da su stari vjerovali u križ i stvaljali ga kao znak
raspoznavanja, sjeća da je slušala i drugačije priče: Neki su govorili
da su se križevi stavljali da se zna koja žena nije spavala sa Turcima.
Oni su znali spavati sa ženom i prije njenog muža, otimati nevjeste, pa
je ona koja je imala križ ustvari govorila da nije spavala s njima.
Tetovaža kao znak hrabrosti
Tetovaže
su se radile bockanjem iglom, smjesom posvećene vode i čađi, i to
najčešće na podlakticama i šakama. Mara i Kata se sjećaju da su samo
najhrabrije mogle imati tetovažu: Boli to. Boca te iglom i krv ljeva.
Onda namažeš mašću i staviš papir na to da se ne pozlijedi i držiš pet
dana. Znalo se po tetovaži i koja je hrabra. Tada sam bila ponosna, ali
bi danas volila da nisam metnula, sad se to ne uvažava - priča Kata. I
Mara kaže da joj je danas tetovaža ponekad na smetnji: Prije žene nisu
išle na more pa da se to vidi. Nekada smo bile ponosne na nju, a danas
mi je vala svejedno, navikla sam se. Danas odem i na more. Nije
rijetkost da su žene koje su imale ovaj znak bile predmet izrugivanja.
Znali su za nama ići ulicom i govorit Hej, mornarica ili mijau, ko biva
mačke.
Al
ne obazireš se, šta možeš odmahuje Kata rukom i priča da ju je više od
toga bilo strah kada je u ratu hodala po Hercegovini: Kad je bilo
najjebenije išla sam u Vareš i po Hercegovini. I tada me bilo strah oću
li naić na kakvu barikadu pa da bez ruke ostanem, da mi zgule kožu. O
sličnom shvatanju ispričao nam je fra Stjepan Duvnjak, govoreći o
primitivnim interpretacijama tetovaže križeva: U doba rata manipuliralo
se svim i svačim. Gledao sam prilog na Hrvatskoj televiziji, 1993.
godine, kada je novinarka pitala jednu našu ženu u izbjeglištvu šta
znače križevi na njenim rukama. Ta je žena rekla kako su Hrvaticama koje
su ostale u Bosni a imale križeve na rukama, muslimani sve iskružili,
izrezali. To je primitivni način interpretacije jednog znaka i način
manipulacije simbolima.
Mara i Kata: "Znalo se po tetovaži koja je hrabra"
Nestajanje tradicije
Sastavni
dio tradicije, pored tetovaža križeva, bila je i narodna nošnja i crna
marama, koju su žene nosile u znak žalosti za kraljicom Katarinom. Mara i
Kata sa ponosom pokazuju niske dukata, krpe ispod marama koje nose samo
udate žene i košulje koje su same izvezle. Posebno su ponosne na
obobani pas - pojas koji su same izradile. Za pojasom nose zataknute
male peškire, stare desetljećima, u kojima bi njihov prosac donosio
novac. Ipak, danas malo njih nosi nošnje u svakodnevnom životu: Sve smo
se mi prisvukle. Kod mene je muž bio na radu u Njemačkoj i kad je došao
htio je da se prisvučem. To je bilo 1964. Bilo mi je prvo nezgodno, kako
ću se ja sredit u tu odjeću, hoću li znati ko u nošnju. Kad sam se tek
prisvukla bilo mi je ko da sam nešto najgore na sebe stavila - priča
Kata. No, neke od ovih žena nošnju nikada nisu skinule. Janja i njena
strina Jaga Grgić iz sela Brnj kod Kaknja i danas nose bijelu košulju i
pregaču: Nikad nisam ništa drugo obukla. Sve su se prisvukle ali ja
nisam mogla, na ovo sam naučila. Hladno mi u drugome - priča Jaga.
Rođena je 1922. i na rukama ima već uveliko izblijedjele tetovaže
križeva, pahulja i godište rođenja. Oko vrata nose bobke, da bi bile
ljepše, a na glavi crne marame: Marama je u znak što je umrla kraljica
Katarina. A ovi križevi i nošnja, to je naše. Bilo mi je deset godina
kada sam ih nacrtala. Razmutimo saje, pepeo, malo mlijeka i baruta i
crtaš. I rugat su nam se znali, ne za križeve. Sve su nam govorili:
Ratna mornarica ili Dokle će više te vaše gaće hodat ovuda priča Jaga
pokazujući na duge gaće utrpane u čarape. Ni Janja ni Jaga ne znaju
tačno objasniti zašto su bocale križeve. Sjećaju se tek da su ih imale i
njihove majke, te da su iza onoga rata žene prestale tetovirati ruke i
podlaktice. Janja tek kratko kaže: Budalašćina?
Tetoviranje - starobalkanski običaj
O
pravom značenju tradicije tetoviranja križeva danas postoje različita
mišljenja. Fra Stjepan Duvnjak, iako o tradiciji tetoviranja i nošenja
crnih marama zna mnogo, kaže da se ne smatra kompetentnim sa sigurnošću
tvrditi koje je njihovo značenje. Tek pretpostavlja da je tetovaža križa
bila znak raspoznavanja: Tetovaža nije specifikum katolikinja u BiH,
ona je dalekog podrijetla. Teme tih tetovaža su varijacije križeva.
Ipak, ne možemo sa sigurnošću govoriti o početku ove tradicije. Znamo da
se obavljala na blagdan svetog Josipa, 19. marta, a obred je bio veoma
jednostavan i grub. Imao je religijski sadržaj i bio je vjerovatno znak
raspoznavanja. Ne znam kako bi se drugačije moglo protumačiti. Međutim,
moguće je da jedan znak kroz vrijeme dobija drugačiju interpretaciju i
sadržaj. To je slutnja, a što je prava geneza možemo samo
pretpostavljati. To su danas ispražnjeni simboli, kojih ima jako mnogo.
Etnologinja Ljiljana Hadžidedić iz Sarajeva, na osnovu istraživanja kaže
da se običaj tetoviranja zadržao najduže u srednjoj Bosni, ali da je
tetovaža starobalkanski običaj: Ne bih rekla da je tetovaža križa imala
značenje raspoznavanja Hrvatica. Postoji to predanje ali je vrlo teško
dokazivo. Mario Petrić, etnolog iz Zagreba koji je umro prije pet
godina, doktorirao je na temu tetoviranja kod balkanskih naroda, i on
smatra da je to starobalkanski običaj koji je postojao kod svih naroda
tog područja. Inače, žene tog dijela BiH imaju veoma bogat i višeslojan
nakit na nošnjama, a tetoviranje je bilo i dopunski vid ukrašavanja.
Postoji podatak da su se u 19. vijeku tetovirali i muškarci. Običaj
tetoviranja križeva prestao je negdje nakon 60-ih godina prošlog vijeka.
No, običaj nošenja crne marame u znak žalosti za kraljicom Katarinom
održao se i danas: Kraljica Katarina je simbol Bosne i kroz povijest je
doživio sudbinu sjene, ali nikada nije bio izgubljen. Da li je neko u
nekom vremenu oživio taj simbol nošenjem crnih marama ili je ona bila
nošena i prije pitanje je dublje analize - kaže fra Duvnjak. n
Dani kraljice Katarine
Tijelo
kraljice Katarine Kosače-Kotromanić položeno je na počasno mjesto u
crkvi Ara-Celi u Rimu. Umrla je 1478. a ženama koje nose crnu maramu u
znak žalosti i danas je simbol plemenitosti. Danas u Čatićima djeluje
folklorno društvo Bobovac, koje svake godine organizira Dane kraljice
Katarine. Članice ovog društva su i Mara i Kata, a Ana Dojčinov,
predsjednica, jedno vrijeme bavila se istraživanjem tradicije
tetoviranja križeva i nošenja crnih marama: Definitivno je to bio znak
raspoznavanja, a crne marame znak žalosti. Kraljica Katarina podučavala
je pisanje i čitanje, a žene u ovom kraju i dalje je poštuju kao važnu
istorijsku ličnost. U društvu organiziraju druženja na kojima se pjeva
ili izvode tradicionalna kola, poput Zeljanica kola, Radikal, Priskaka,
Zavrzlama ili Ćumurka kola.
Autor: Branka Mrkić-Radević
ponedjeljak, srpanj 4, 2011
Dr.Leopold Glueck - Die Taetowirung der Haut bei den kroatischen katholiken Bosniens und Hercegovina
Separatabdruck aus Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und HercegovinaII. Band, 1894.
von
Dr. Leopold Glueck
Kreisarzt in Sarajevo
Mit 11 Abbildungen im Texte.
Wien, 1894
In commission bei Carl Gerolds Sohn
Druck von Adolf Holzhausen
Die Taetowirung der Haut bei den Katholiken Bosniens und Hercegovina
Mischt man sich Sonntags oder an einem anderen Feiertage nach der Messe vor dem Eingang einer katholischen Kirche unter die aus der Umgebung zusammenstroemenden andaechtigen Landleute, so wird man die auffallende Beobachtung machen, das nahezu jedes erwachsenes Maedchen und jede Baeerin an de Brust, den Oberarmen und Vorderarmen, den haenden meist bis zu den Fingergliedern und in seltenen Faellen auch an der Stirne taetowirt ist.
Den Grundtypus dieser taetowirung bildet das von verschiedene grossen Guirlanden, Zweigen und anderen Zieraten umrahmte kreuz.
Diese erscheinung ist um so auffaelliger, als man bei den Frauen der anderen Confessionen des Occupationsgebietes viel seltener die gleiche Beobachtung macht. Weder bei den Muhamedadanerinnen in Celebici (Bezirk Foca), in manchen orten des Nerentathales und um Kulen-Vakuf, wo sich die Islamitischen Frauen nicht verschleiern, noch bei anderen, die man (als Arzt) unverschleiert und entbloessten Armen zu sehen Gelegenheit hat, findet man die Taetowirung. Bei den Orientalisch-Ortodoxen taetowiren sich die Frauen unvergleichlich seltener als bei den Katholiken, und das meistens nur in jenen Gegenden, wo sie mit letzteren vermischt wohnen; Ihre Taetowirungen sind uebrigens nicht so ausgedehnt und bieten auch keine so reichen verzierungen wie die der Katholischen Frauen.
Was nun die maenner anbelangt, so taetowiren sich die selben im Allgemeinen viel seltener als die Frauen; am heufigsten thun es aber wieder die Katholiken.
Auch bei diesen sind Oberarm und Vorderarm jene Stellen, die am liebsten hiezu ausgewaehlt werden. Bei den Maennern bildet das Kreuz gleichfalls das wichtigste Zeichen, welches eintaetowirt wird; doch wird dasselbe weniger reich mit Verzierungen ausgestattet. Unter Orientalisch-Ortodoxen habe ich die Taetowirung nur bei juengeren Maennern gesehen, welche in der bosnischen Gendarmerie oder als Soldaten gedient haben. Doch spielt bei diesen Taetowierungen nicht mehr das Kreuz die Hauptrolle. Herz und Krone, Anker und die Anfangsbuchstaben des Vor- und Zunahmens des taetowirten, die Jahreszahl, in welcher taetowirt wurde, ja sogar der doppelkoepfige Adler, den ich bei einem gewesenen Trainsoldaten in sehr reiner Asfuehrung gesehen habe, werden viel heufiger als das Kreuz auftaetowirt.
Bei den Muhamedannern findet man Taetowirungen ueberhaupt sehr selten und das nur bei solchen, die im Ottomanischen Heere und ausserhalb ihrer Heimat als regulaere Soldaten gedient haben. Bei solchen Leuten trifft man hie und da am Oberarm einen Krummsaebel oder einen Halbmond mit Stern. Aber dies sind, wie gesagt, nur sehr seltene Erscheinungen.
Ueber dem ursprung und dem Zweck dieser taetowirungen in Bosnien und der Hercegovina lassen sich verschiedene Vermuthungen aufstellen, von denen ich jene, welche mir die warscheinlichste zu sein duenkt, im folgenden darlegen will.
Das Taetowirn war meines wissens bei den alten Slawen, wen auch die frauen derselben keine Veraechterinen von Koerperzierat gewesen sein duerften, nicht Sitte, und fuer die Annahme, dass dasselbe ein in seiner Form veraendertes Ueberbleibsel aus der slavischen Urgeschichte irgendwelche Anhaltspunkte, noch kann man bei den heutigen Slaven aussrhalb Bosnien und Hercegovina, selbst unten der Landbevoelkerung, das Taetowirn in irgend einem ausgedaehntem Masse beobachten. Es duerfte demnach diese Sitte im Occupatiosgebiet kaum auf die Zeit vor dem Ottomanischen Invasion zurueckgehen. Dagegen spricht schon der umstand. dass das Taetowirn nur bei einem Theile der trotz confessioneller Verschiedenheit in ihren Sitten und Gebreuchen so gliedartigen Bevoelkerung geuebt wird. Waere da Taetowirn ein alter Landesbrauch, so haette es sicher eine eigene Bezeichnung; es heist aber im Volke lediglich "kriz nabocati", was wohl scon an und fuer sich auf einen juengeren ursprung der Sitte hindeutet.
Wenn nun das Taetowirn weder ueberhaupt ein altslavischer, noch ein spezifisch bosnischer Landesbrauch ist, so fragt man sich, wieso und wann derselbe entstanden ist, und warum er gerade nur bei den Katholiken Eingang gefunden hat. In der letzten Zeit des Koenigreiches war das Patarenerthum zwar scheinbar durch den katholicismus verdraengt, der letztere aber dem Volke bei Weiten noch nicht in Fleisch und Blut uebergegangen. Jenes Seelenwesen hatte in Bosnien zu lange gewaehrt, es bildete zu lange da Glaubensbekenntniss der Maechtigen und der Armen, als das es in einer kurzen Zeitspanne aus dem Gedaechtnisse und dem herzen des Volkes haette schwinden koennen. haben doch Viele den Katholicismus nur aeusserlich und wiederstrebend angenommen und blieben im Herzen dem alten "bosnischen" Glauben treu.
Als die Osmanen die Balkanhalbinsel ueberflutheten, hat die Bevoelkerung der nach einander eroberten Staaten nirgends in solchen Massen den muhammedanischen Glauben angenommen als eben in Bosnien.
Es ist nun selbstverstaendlich, dass die katholischen Priester, sobald einmal ein gewisser Stillstand eingetretten war, alle erdenklichen Mittel augeboten haben, um die weitere Glaubensabschwoerung zu beschraenken. Da der Islam das Kreuz verpoent, musste es den Katholischen Priestern naheliegen, durch Einpraegung des Kreuzes an einer sichtbaren Koerperstelle die Annahme des muhammedanischen Glaubens zu erschweren.
Wollte nun ein taetowirter katholik den Glauben wechseln, so musste er vor Allem das Kreuz von seiner Haut entfernen, was aber eine recht schmerzhafte procedur war, weil man die Haut bis in die tieferen Schichten des Corims vernichten musste. Da jedoch das ertragen so grossen Schmerzen nicht Jedermanns Sache ist, so duerfte doch mancher aus diesen Grunde vor dem entscheidenden Schritte zurueckgeschreckt sein. Haette sich aber dennoch Einer entschlossen trotzdem den Glauben zu wechseln so waere derselbe durch die sichtbaren und recht ausgedehnten narben, welche nach der Vernichtung der Taetowirung gewoehnlich an Sonn- und Feiertagen nach der Messe und in der naehe der Kirche vorzunehmen, duerfte die obige Annahme ueber den Ursprung des taetowirens in Bosnien einiger massen unterstuetzen. Da die hierlaendische Methode der Taetowirung und die dazu verwendeten Farbstoffe zumeist von den im uebrigen Europa gebrauchten abweichen, so sei es mir gestattet, ueber diesen gegenstand Einiges zu bemerken.
Unter den Matrosen, Soldaten, Arbeitern etc. selbst der cultivirtesten Staaten, herrscht bekanntlich die Unsitte des Taetowirens in recht ausgedaehntem Masse. Die "Tinten" werden aus Loesungen von Carmin, Zinnober, Indigo, Kohlen - Schiesspulver zubereitet. Die Haut der zu taetowirenden Stelle wird angespannt und die gewuenschte Zeichnung mit einer feiner Nadel durch dichte, nebeneinander angebrachte Stiche "vorgestochen", hierauf wird die "Tinte" auf die Stiche eingerieben und Schliesslich ein Verband angelegt. In einigen Gegenden taucht man die Nadel in die Tinte und taetowirt so mit der armirten Nadel, was das verfahren abkuerzt.
In Bosnien werden die Tinten anders hergestellt, und zwar entweder aus Kienruss, oder aus gewoehnlichem Russ, oder aber, in seltenen faellen, aus Schiesspulver.
Mann entzuendet einen Kiehnspahn und sammelt in einen "findzan" (einer kleinen Kaffeetasse) das abttreufelnde Harz, in welches man den Russ mischt. Diese schwarze Pasta wird nun nach vorheriger Spanunng der zu taetowirenden Hautstelle mit einem zugespitzten Holzstaebchen auf die Haut in der gewuenschten Zeichnung aufgetragen und dann mit einer bis nahe an die Spitze mit einem Faden umwickelten Nadel bis zur Blutung durchstochen. Die Einstiche werden natuerlich dicht nebeneinander gemacht. Die taetowirte Stelle wird hierauf verbunden und nach drei tagen abgewaschen.
Die "Tinte" aus Russ wird in folgender Weise erzeugt. ueber eine Licht - oder rauchende Petroleumlampe wird ein Blechdeckel gehalten, auf welchem sich das Russ niederschlaegt; dieser wird gesammelt, mit etwas Wasser gemischt und in aehnlicher Weise wie die frueher erwaehnte Pasta verwenden, das heist, es wird "vorgezeihnet" und dann erst gestochen. Schiesspulver wird im Ganzen nur wenig verwendet.
Da in Bosnien nur schwarze Tinten bei der Taetowirung zur verwendung kommen, so ist es erklaerlich, dass die selbe immer nur einfarbig ist, und zwar Blau mit einem Stich ins gruenliche.
Als taetowirer fungieren meistens aeltere Frauen (vješte žene). Heufig leisten sich aber auch maedchen gegenseitig diesen Liebesdienst, welcher den Zuschauern viel Spass bereitet, namentlich wen ein Wehleidiges Maedchen, das die verschiedenste Gesichter schneidet und auf jeden Stich durch einen Schrei reagiert, taetowirt wird.
Die gruende, welche zur Einfuehrung des Taetowirens gefuehrt haben, sind zwar geschwunden, aber der dem Menschen innewohnende trieb der Nachahmung und das festhalten an der Hergebrachtem duerften hinreichen, um die Verunzierung des Koerpers durch das taetowiren noch lange als Volksbrauch bei den Kathoiken Bosniens und des Hercegovina zu erhalten.
BIBLIOTHECA
MUSEI
BOSNIAE ET HERCEGOVINAE
SARAJEVO
Inv. Broj: 7157
Heftmass: 25 x 18 cm
Pročitaj kompletan post
Ljubica Ćavar (rođ. Grbeša) iz Orašca (župa Šćit, općina Prozor/Rama).
Rođena 1936. godine u Kovačevom Polju, župa Šćit. Sicana s 12 godina starosti na blagdan Svetog Josipa, a sicala ju je pokojna Kata Penava. Sicana je iglicom i smjesom od garavine dobijene iz petrolejske lampe, rastopljenog šećera i sline (pljuvačke). Također, sicana su i njena braća, Stipan i Božo te sestra Marta (časna sestra Kalista).
Ljubica mi je kazala kako su im tada govorili: "Ako se na ovom svitu ne sicaš s iglicom, na onom svitu će te sicat ćuskijom."
Fotografija snimljena 19. lipnja 2011. u Kupresu
Tekst i slika: Ivan Gašpar
Rođena 1936. godine u Kovačevom Polju, župa Šćit. Sicana s 12 godina starosti na blagdan Svetog Josipa, a sicala ju je pokojna Kata Penava. Sicana je iglicom i smjesom od garavine dobijene iz petrolejske lampe, rastopljenog šećera i sline (pljuvačke). Također, sicana su i njena braća, Stipan i Božo te sestra Marta (časna sestra Kalista).
Ljubica mi je kazala kako su im tada govorili: "Ako se na ovom svitu ne sicaš s iglicom, na onom svitu će te sicat ćuskijom."
Fotografija snimljena 19. lipnja 2011. u Kupresu
Tekst i slika: Ivan Gašpar
petak, lipanj 17, 2011
Eva Keškić (maiden name Tovilo) born 1932. in village Zvirnjača, Municipality-Kupres
Eva was tattooed on St. Josephs Day on 19. 3.1938. when she was only 6 years old. Her stepmother Anica was known in the village for tattooing and so she tattooed many girls in the village. Eva was looking how Anica tattooes other girls and she persisted to be tattooed as well, although she was only 6 years old.
The paraffin lamp was on the window and the soot would be taken from it and mixed with water. Then you would heat the needle and tattoo the hand with it. I remember the blood was all over the cross branches and that teh cross was all bloody. It was tattooed on the veins. The blue paper(blue indigo paper that was wrapped around tobacco in the old days) was then put on both crosses and stayed there for 24 hours. That's wher the blue colour on the crosses comes from.
When I asked her why does she carry the crosses, Eva answers: „I carry the cross to show that I am christian“ and tells the stories about times when the Turks tortured christian people. Although are women in her family were tattoed, she did not tattoo her children because it was not modern at that time and the children went to school. Also these women who knew how to tattoo died, like her stepmmother Anica.
Eva was tattooed on St. Josephs Day on 19. 3.1938. when she was only 6 years old. Her stepmother Anica was known in the village for tattooing and so she tattooed many girls in the village. Eva was looking how Anica tattooes other girls and she persisted to be tattooed as well, although she was only 6 years old.
The paraffin lamp was on the window and the soot would be taken from it and mixed with water. Then you would heat the needle and tattoo the hand with it. I remember the blood was all over the cross branches and that teh cross was all bloody. It was tattooed on the veins. The blue paper(blue indigo paper that was wrapped around tobacco in the old days) was then put on both crosses and stayed there for 24 hours. That's wher the blue colour on the crosses comes from.
When I asked her why does she carry the crosses, Eva answers: „I carry the cross to show that I am christian“ and tells the stories about times when the Turks tortured christian people. Although are women in her family were tattoed, she did not tattoo her children because it was not modern at that time and the children went to school. Also these women who knew how to tattoo died, like her stepmmother Anica.
Tekst i slike: Tea Turalija
utorak, lipanj 14, 2011
Dosadašnja
analiza i razmatranje običaja tatauiranja kod balkanskih naroda
omogućili su stvaranje određenih zaključaka o glavnim karakteristikama,
ulozi i porijeklu ovoga običaja. Oni pokazuju slijedeće:
1.
Osnovne komponente tatauiranja zajedničke su svima balkanskim narodima. To su:
a) obavljanje tatauiranja u razdoblju od desete do petnaeste godine života,
b) tatauiranje kod oba spola,
c) tatauiranje samo jednom iglom,
d) bockanje iglom po koži na koju je već nanesena boja,
e) uzajamno tatauiranje koje izvode djevojčice i dječaci,
f) tatauiranje u proljetno doba godine,
g) mali "grčki" križ tatauiran na čelu ili korijenu nosa,
h) tatauiranje
kao obilježje kršćanstva prema shvaćanju i tumačenju ovoga običaja,
odnosno kao obilježje katoličanstva u katoličkim područjima (Bosna,
Hercegovina, Albanija).
2.
Zasebni elementi običaja tatauiranja specifični samo za jednu oblast, bez analogija u drugim dijelovima Balkana, predstavljaju:
a) motiv "ograde" u centralnom dijelu Bosne,
b) termin "bocanje" u Bosni općenito,
c) kalupi od kore u zapadnoj Hercegovini,
d) termin "sicanje" u zapadnoj Hercegovini,
e) ugljeni prah s rakijom, kao bojom, kod Vlaha Aromuna.
3.
Na osnovi većeg
broja sastavnih elemenata u tatuiranja kod balkanskih naroda pokazalo se
da je izvorno značenje i uloga ovoga običaja bila kompleksna, a
sastojala se od nekoliko komponenata:
a) Magijska komponenta, koja je
imala za cilj da se mimonaravnim djelovanjem otkloni od čovjeka
eventualna opasnost (uzroci, ujed zmije), da se pojača životna snaga
čovjeka (upotreba drenove i jasenove kore), za sreću i obilje (znak
svastike).
b) Solarna
komponenta izražena u motivima križeva (1,4,7,57,60) i svastike,
predstavlja sunce u doba jačanja njegove snage nastupom proljeća, dakle u
vrijeme kada se izvodi tatuiranje.
c) Društvena
komponenta, koja se očituje u uzajamnom tatuiranju dvije ili više osoba,
najčešće u životnoj dobi od desete do petnaeste godine, u vrijeme
prijelaza iz djetinjstva u zrelije doba.
d) Ukrasna komponenta, kao izraz estetskih pobuda i dopadljivosti.Može sadržavati i erotsko značenje.
Od svih nabrojenih komponenata,
koje su prestavljale izvorni smisao i ulogu tatauiranja, u današnjem
narodnom shvaćanju i interpretaciji sačuvala se jedino ukrasna
komponenta.
Izgubivši svoj prvobitni smisao i
ulogu, tatauiranje je u narodnom shvaćanju dobilo novo tumačenje koje je
postalo zajedničko svima balkanskim narodima. Po tome tumačenju običaj
tatauiranja predstavlja obilježje kršćanstva, a u katoličkim područjima i
obilježje katoličanstva.
4.
Običaj tatauiranja do slavenskog
naseljenja na Balkanu bio je poznat tadašnjem starobalkanskom
stanovništvu – Japodima, Ilirima, tračanima, Dačanima, Agatirsima.
Prihvaćanje ovoga običaja od strane ranih slavenskih doseljenika bilo je
moguće samo ondje gdje su postojali čvršći doddiri i asimilacija sa
starim balkanskim stanovništvom. Kod neslavenskog stanovništva Balkana
(Albanci, Vlasi Aromuni, Sarakačani) mogao se odvijati sličan proces
prihvaćanja tatauiranja, ukoliko nije već od ranije postojalo kao
autohtona pojava, s obzirom da se radi o stanovništvu za koje se smatra
da pripada starobalkanskom supstratu.
5.
Prostorno
raširenje običaja tatauiranja na Balkanu pokazuje da je ono postojalo u
onim sredinama kod kojih je osnovnu gospodarsku djelatnost predstavljalo
ovčarstvo koje je, bez sumnje, bila značajka i starobalkanskog
gospodarstva. U tom pogledu, osnovne komponente tatauiranja zajedničke
balkanskim narodima (izuzevši narodnu interpretaciju ovoga običaja)
potvrđuju postojanje jedinstva i kontinuiteta običaja tatauiranja koji,
smatramo, pripada jednoj davnoj prethistorijskoj tradiciji.
6.
Mnoge
pojedinosti i sastavni elementi balkanskog tatauiranja (starosna dob u
kojoj se obavlja tatuiranje, sredstva i tehnika tatauiranja, osoba koja
obavlja tatauiranje, motivi i dijelovi tijela koji se tatauiraju)
zajednički su i povezuju ovaj običaj sa stočarskim (ovčari) narodima
Kavkaza (Cahurci, Svani), ovčarima Prednje Azije (Papi u Iranu, Beduin
Iraka, Sirije, Arabije), te sjeverne Afrike (Egipat, Libija, Tunis,
Alžir, Maroko).
Ovaj običaj poznavali su, prema
dostupnim izvorima i stari narodi iste gospodarske strukture: Pikti,
Britanci, Škoti, Sarmati, maloazijski Mosini, Sirijci, stari Izraelci,
Arapi (Muhamedova vremena), stari Egipćani i Libijci, te Tunižani i
Alžirci.
Iz doktorske disertacije Marija
Petrića: "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda, Karakteristika,
uloga i porijeklo" (Sarajevo 1973) Stranica: 203 - 205
ponedjeljak, lipanj 13, 2011
Onoliko
koliko nam iznesene činjenice u ovoj radnji dozvoljavaju, bit će moguće
dati neke određenije zaključke o porijeklu i starini običaja
tatauiranja kod balkanskih naroda. To, naravno, neće biti definitivni
zaključci, koji bi jednom za uvijek dali zadovoljavajući odgovor na
postavljeno pitanje. S raspoloživim materijalom nastojat će se iznijeti
samo najvjerojatnije interpretacije porijekla i značajki ovoga običaja.
Temelj cijeloj ovoj radnji daju
činjenice iznijete u analizi sastavnih elemenata tatauiranja, kao i
njihova karakteristilna raširenost.
Analizom sastavnih elemenata mogle
su se utvrditi i osnovne komponente tatauiranja, koje nam ukazuju na
postojanje zajedničkih osobina ovoga običaja kod svih balkanskih
etničkih grupa. To, na neposredan način upućuje na jedno prvobitno
zajedničko ishodište ovoga običaja.
U tom pogledu karakterističan je
primjer prostornog osnovnog motiva – malog "grčkog križa" tatauiranog na
čelu ili korijenu nosa, koji je zastupan kako kod hrvatskog, katoličkog
stanovništva Bosne i Hercegovine, tako i kod svih ogranaka pravoslavnih
Vlaha Aromuna u Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji, te kod
Sarakačana.
Ovaj oblik
križa, kao i položaj na licu gdje je tatauiran, predstavlja osnovnu
značajku u balkanskom tatauiranju. Moguće je, da je upravp ovaj
jednostavni oblik križa bio tatauiranoj kršćanskoj djeci u Srbiji, kako
to spominje Ricaut u 17. stoljeću. Izvan balkanskogg
područja paralele ovom obliku križa nalazimo u Maroku, kod berberskih
žena, a prema jednom podatku iz početka 18. stoljeća, gdje se spominje
tatauirani križ na licu muslimanskih Tunisa i Alžira, ne isključuje se
mogućnost da se radi upravo o ovom obliku križa.
U nekim djelovima srednje i zapadne
Bosne mali grčki križ tatauira se na ruci, na člancima prstiju, kao što
je to slučaj kod Papi-ja u Iranu.
Osim u tatauiranju, ovaj oblik
križa je naročito raširen u tekstilnom rukotvorstvu kršćanskog
stanovništva Bosne i Hercegovine i na Balkanu uopće, a zastupan je
također na različnim drvorezbarenim predmetima u Bosni i Hercegovini.
Osim na etnografskom materijalu, zastupan je kao element ornamentike i
na arheološkim predmetima, uopćeno govoreći, na srednjevjekovnim
stećcima u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori, te na
spomenicima iz rimskog i predrimskog perioda naše zemlje. Ovaj oblik
križa često se susreće i na arheološkim predmetima iz drugih zemalja,
osobito onih na istoku. Zbog svojih ornamentalnih motiva zaslužuje
spomenuti najnovije brončanodopske nalaze zemljanih statueta iz južnog
Turkemenistana. Veliki broj ukrasa na pronađenim statuetama u potpunosti
odgovaraju našim tatauiranim motivima. Tu je "grčki" križ, te oblici 12, 17, 18 križeva u ovoj radnji. Zastupani su ineki drugi oblici (zvjezdasti križ broj 55, 56, 57, "narukvica"
broj 173, te grančice broj 235 i 237). Neki istraživači sjeverne
Mezopotanije i južnog Irana, gdje su također pronađene statuete slične
turkmenistanskim, smatraju ukrase na statuetama tatauiranim znakovima.
I neke druge pojedinosti balkanskog
tatauiranja imaju svojih analogija u drugim zemljama. Tako, obavljanje
tatauiranja u dobi od 12. do 15. godine rašireno kod balkanskog
stanovništva, nalazimo u Iraku ili u doba puberteta kod Toda i Majhwars u
Indiji. Vjerojatno su paralele ovome mnogo šire, ali ih ne nalazimo u
izvornim opisima.
Upotreba jedne
igle za bockanje, redovita pojava na Balkanu, u primjeni je i kod
Ostjaka. Više igala za bockanje, dvije igle zajedno, kod nas pojedinačno
zastupano u zapadnoj Hercegovini i jugozapadnoj Bosni, nalazimo češće
kod muslimanskog i kršćanskog svijeta u iraku, te općenito na
Madagaskaru. Trn za bockanje se rjeđe upotrebljava. Kod nas je
zabilježen jedan slučaj u jugozapadnoj Bosni i jedan u zapadnoj
Hercegovini, a paralele nalazimo na Madagaskaru i južnoj Indiji.
Ugljeni prah ii čađa pomiješana s
majčinim mlijekom, kao boja u tatauiranju najčešće upotrebljavana u
centralnoj Bosni, također se primjenjuje kod egipatskih Arapa, te
Beduina, muslimana i kršćana u Iraku. Inače, čađa pomiješana s vodom
češće se koristi kod istih naroda.
Kod Kota u južnoj Indiji običaj je
da svako sam sebe tatauira, kao što je to ustanovljeno u nekoliko
slučajeva u Bosni i Hercegovini i, također, pojedinačno kod Vlaha
Aromuna u Bugarskoj i u makedoniji. Primjer da starija osoba tatauira
ili crta motiv koji će se tatauirati nalazimo u centralnoj Bosni i kod
Eskima na Čukotskom poluotoku.
Od drugih pojedinosti, kao što su
tatauiranje određenih dijelova tijela: čelo, grudi, podlaktica, zapešće,
šaka, nalazimo paralele gotovo kod svih naroda.
Motiv malog tzv. "ponovljenog" križa
(oblik broj 5. u ovoj radnji), češće zastupanog u centralnom dijelu
Bosne i tatauiran na čelu, nalazimo u Siriji, također tatauiranog na
čelu. Ili, oblik križa broj 83. (četiri točkice jedna nasuprot drugoj)
iz zapadnog dijela Bosne i Hercegovine, susrećemo u Libiji i Dagestanu
tatauiranog na čelu. Spomenut ćemo da je takav isti motiv križa
kauteriziran, a potječe iz jugozapadne Bosne.
Antropomorfni oblik križa (oblik broj 28.) kod Albanaca u Malesiji nalazimo kod Svana na Kavkazu.
Oblik križa 84. (svastika),
poznata u jednom dijelu srednje i zapadne Bosne, ima svojih analogija
na Madagaskaru. Ovaj oblik križa susrećemo vrlo često i na drugim
etnografskim predmetima (npr. na uskrsnim jajima), a osobito je raširen
na arheološkim spomenicima iz srednjeg vijeka (na stećcima u Bosni i
Hercegovini), te na rimskim i prethistorijskim predmetima iz Bosne i
Hercegovine. Kao ornamentalni motiv poznat je gotovo svim starim
kulturama.
Motiv "narukvice" broj
173. tatauirane na zapešću, poznat je u zapadnoj Bosni i zapadnoj
Hercegovini, te kod Vlaha Aromuna u Makedoniji, nalazimo kod Sakalava na
Madagaskaru. Ovaj motiv nalazimo i na prethistorijskoj keramici iz
Bosne.
Oblik veće točke (broj
311.), tatauirana na prstima ili između prstiju u zapadnoj Bosni, često
se susreće kod muslimanskog i kršćanskog stanovništva Iraka. Ovaj isti
oblik nalazimo kod Toda u južnoj Indiji.
Na kraju treba spomenuti do
nedavno nepoznati običaj paljenja kože trudom (guba) – kauterizaciju,
konstatiranu za sada samo na području zapadne Bosne i u Lici.
Analogije ovom običaju nalazimo kod nekih plemena u Africi, kod Midgan u
južnoj Etiopiji i u Somaliji, te kod Tonda i Nguni, Venda i Zulu na
jugoistoku Afrike. Kod ovih posljednjih, kauterizacija se izvodi pomoću
truda (gube) kao što je to slučaj u Bosni i Lici. Pravi smisao i
značenje ovome običaju, srodnom tatauiranju, nije objašnjeno, a također
nije utvrđeno i njegovo prostorno raširenje.
Iz svega do sada rečenoga pokazalo
se, da veći broj pojedinosti i detalja balkanskog tatuiranja imaju
paralele i na drugim stranama svijeta. Međutim, većina glavnih
elemenata, odnosno osnovne komponente od kojih se sastoji balkansko
tatauiranje nema potpunih ni pravih analogija na drugim stranama te, u
odnosu na sve ostale oblike tatauiranja unutar Balkanskog poluotoka i
izvan njega, ovaj običaj kod balkanskih naroda predstavlja jednu zasebnu
specifičnu pojavu. Jedini izuzetak u tome je izvođenje malog "grčkog" križa (oblik broj 1.) na čelu kod Berberki, a koji je karakterističan i za balkanske narode.
U jednome od prethodnih poglavlja
(V) spomenuto je pored ostalih postojanje i magijske komponente u
tatauiranju kod nekih balkanskih naroda, Albanaca (Kuča) i Turaka (u
Makedoniji), a navedena je mogućnost postojanja nekih magijsskih
elemenata i u nekim drugim sastavnim dijelovima tatauiranja. Spomenuta
je tom prilikom jasenova kora za izradu kalupa u zapadnoj Hercegovini.
Jasen prema narodnom vjerovanju ima posebnu snagu i utjecaj. Vrlo je
staro vjerovanje (zabilježio je i Plinije), da zmija
nikad neće preći preko jasenovog lista i da bi uginula od gladi kad bi
je opkolili vijencom napravljenim od lišća jasena. Za kraj kao što je
Hercegovina, poznata po zmijama otrovnicama, spomenuto vjerovanje nalazi
svoju potvrdu.
Nadalje, u zapadnoj Hercegovini
kalupi za tatauiranje prave se i od drenove kore. Prema narodnom
vjerovanju općenito drijen se smatra izvorom životne snage.
Motivu svastike, osim dekorativnog
značenja, pridaje se i magijsko svojstvo. Ona je općenito zaštitnik od
svih zlih snaga, a donosi sreću i obilje. Potrebno je uz to spomenuti i
solarno značenje svastike, prema kojem ona predstavlja sunce u doba
jačanja njegove snage u proljetnom periodu, a koje se vremenski podudara
s izvođenjem tatauiranja kod balkanskih naroda. Ovome bi se mogao
dodati i križ u nekim svojim oblicima (oblik broj 1, 4, 7, 57, 60) koji,
kao i svastika, pripada predkršćanskom vremenu. Kao simbol sunca nalazi
svoje opravdanje i kod tatauiranja koje se izvodi u proljetnom
razdoblju i to kod adolescenata, dakle u "proljeću života" kako
kaže M.E.Durham. I svastika, kao i navedeni oblici križeva, zastupana
je vrlo često na etnografskim predmetima (da spomenemo samo svastiku na
uskrsnim jajima), te na arheološkim spomenicima iz svih epoha.
Ne bi trebalo ovom prilikom
ispustiti iz vida tatauirane motive "grane" i "grančice" (oblici od
broja 234 do 264 u ovoj radnji), kao i vrlo složene kompozicije
različitih motiva karakterističnih inače za tatuiranje jednog dijela
centralne Bosne, a koji bi možda mogli predstavvljati "drvo života".
Analogije tome nalazimo najčešćee u tekstilnom rukotvorstvu i
drvorezbarstvu Balkana, da ne spominjemo paralele u osstalim dijelovima
svijeta, prvenstveno u Evropi i u Aziji.
I mnoge druge pojedinosti iz
balkanskog tatauiranja mogle bi sadržavati magijsku komponentu. Tako za
očuvanje zdravlja i liječenja upotrebljavaju se u narodnoj medicini:
ugljeni prah, barut, petrolej, rakija, modra galica, med, kopriva,
majčino mlijeko i pljuvačka. Svaki od navedenih sastojaka u upotrebi je i
kod tatauiranja.
Ne smije se ispustiti iz vida ni čisto ukrasno značenje
koje ima tatauiranje. Takvo značenje potvrđuje se primjerima iz Bosne i
Makedonije, a zabilježeno je također i kod pisaca iz klasične starine.
Ukrasnoj komponenti je, po svojoj prilici, blisko i erotsko značenjee, koje se negdje pridaje tatauiranju.
Svi gore navedeni primjeri ukazuju
da je značenje i uloga tatauiranja kompleksna i da prethodi kršćanstvu,
kao i ostalim vjerskim strujanjima (mitraizam, maniheizam, bogumilstvo)
kojima se često pridavao značaj i uloga inicijatora ovome običaju na
Balkanu. Time se ujedno dodiruje i pitanje porijekla tatauiranja kod
balkanskih naroda, čije se interpretacije iznose u IX poglavlju ove
radnje.
Jedna od teza je da je ovaj običaj
nastao pod izravnim utjecajem katoličanstva, kao svjesnog
suprotstavljanja islamu. Ova teza, koju zastupa L. Glueck,
ne može se podržati obzirom da i analiza cjelokupnog materijala u ovoj
radnji upućuje na daleeko veću starinu od pojave kršćanstva općenito.
Osim toga, Glueckovoj "katoličkoj" tezi suprostavlja se i
postojanje tatauiranja kod autohtonih pravoslavnih balkanskih stočara
Vlaha Aromuna i Sarakačana, a da se ne spominju i historijski izvori iz
klasične starine, koji potvrđuju postojanje ovoga običaja kod starih
balkanskih naroda - Ilira, Tračana i dr.
Isto tako neodrživa je tvrdnja G. Capusa,
da porijeklo tatauiranja u bosni treba tražiti u vremenu pojave
bogumilstva (XII stoljeće), kao suprostavljanje katoličke crkve ovoj
herezi.
Proizvoljnim i nedokazanim zaključcima zasniva svoju "bogumilsku" tezu Vid Vuletić-Vukasović, tvrdeći da je običaj tatauiranja "bio
ukorijenjen kod pristaša bosanske narodne crkve, da se raazaznaju braća
kristijani" na što ga upućuju motivi na stećcima koje su, kako on
smaatra, "podizali navlastito pristaše bosanske narodne crkve".
Bogumilski karakter tatauiranju kod bosanskih katolika pridaje i A. Solovjev,
koji svoje mišljenje zasniva na sličnosti nekoliko tatauiranih motiva
iz Bosne s onima na katarskim spomenicima u Occitaniji. Posebno ističe "sunčanikriž" i njegov najjednostavniji oblik kojeg naziva "križ s granama" (oblik
broj 34 u ovoj radnji), te još oblike broj 103 i 144 koje nalazi na
bosanskohercegovačkim nadgrobnim spomenicima – stečcima ili kako ih
naziva "bogumilskim sarkofazima". Ovi oblici križeva su, dakle,
prema Solovjevu bogumilskog porijekla, a sačuvani su kod onog dijela
bogumila koji su prešli na katoličanstvo. Za dokaz, da tatauiranje u
Bosni nije katoličkog porijekla, navodi kao primjer nepostojanje motiva "latinskog"križa. Nalaze se samo samo mali istokračni "grčki" križevi (oblik broj 1.) za koje D. Roche tvrdi da su, kao i oni zaokruženi s jednim ili vviše krugova, bili mitrijački i manihejski simbol, koji su i Katari prihvatili.
Kao i kod V.Vuletića-Vukasovića, tako i kod A.Solovjeva,
zaključci su suviše spekulativni, tim više, što se bez ikakve osnove
bosanskohercegovačkim stećcima pridaje bogumilski karakter. Povezanost
bogumilstva s bosanskohercegovačkim stečcima nije nikada bila utvrđena
ni dokazana, štoviše, istraživači ovih spomenika u Bosni i Hercegovini
odriču bilo kakvu vezu s bogumilstvom i pridaju im kršćanski karakter.
Ova se primjedba u potpunosti odnosi i na neke tvrdnje M.E. Durham
koja tatauirane simbole kod bosanskog i albanskog stanovništva dovodi u
vezu s raznim vjerskim kultovima, kao što su mitraizam, maniheizam i
bogumilstvo.Inače, u drugim svojim zaključcima, M.E. Durham isključuje
bilo kakvu mogućnost da su katolički svećenici uveli tatauiranje kod
svojih vjernika, budući da je ono postojalo u davna predkršćanska
vremena.
Za razliku od ostalih, Ć. Truhelka tatauiranju
ne daje kršćansko, katoličko ili bogumilsko obilježje (ovo posljednje
bilo je kocem prošloga stoljeća (XIX) vrlo aktuelno u znanstvenim
krugovima, a rasprave na temu bogumilstva još i danas traju). Na temelju
većeg broja prikupljenih tatauiranih motiva iz Bosne i činjenice da se
ono izvodi u proljetnom razdoblju "koji slave sve prirodne religije",
te na osnovi arheoloških i nekoliko historijskih podataka, dolazi do
zaključka da ovaj običaj nije ni u kakvoj vezi s kršćanstvom i da
potječe od Ilira i Tračana, koji su ovaj običaj preuzeli od drugih
plemena i naroda na Istoku – Sarmata i Skita. Iako je u svojim
zapažanjima bio na dobrom putu, ipak Truhelka nije
mogao pružiti pouzdanijih argumenata svojim zaključcima. Razlozi tome
su, na prvom mjestu, nedovoljna ispitanost i nedostatak sistematski
sabrane građe o ovome običaju, njegovom razmještaju u prostoru, te
komparativnoj građi iz drugih zemalja.
Veći broj starih historijskih
izvora navedenih u ovoj radnji govori da su običaj tatauiranja poznavali
osim balkanskih i neki drugi stari narodi. U zapadnoj Evropi
tatauiranje je općenito bilo poznato Britancima, Piktima i Škotima, na
istoku pontskim narodima, a zatim prednjoazijskim i sjevernoafričkim
narodima. Ova slika prostorne raširenosti tatauiranja kod starih naroda u
potpunosti se slaže sa današnjim rasprostranjenjem ovoga običaja
(izuzimajući V. Britaniju, gdje je na koncilu u Calcuthu 787. godine
osuđen i zabranjen ovaj običaj od strane crkvenih vlasti, te područja
crnomorskih stepa, gdje su izvršene velike etničke promjene koje su
najvjerovatnije uvjetovale nestanak tatauiranja).
Ovoj prostornoj podudarnosti, s
druge strane, odgovaraju i mnoge pojedinosti balkanskog tatauiranja
koje, svojim sastavnim elementima nalaze prave analogije kod naroda
kavkaza (Cahuci, Svani), Prednje Azije (Papi u Iranu, Beduini Iraka,
Sirije, Aarabije) i Sjeverne Afrike (Egipat, libija, tunis, Alžir,
Maroko).
I napokon, uza sve ovo treba
istaknuti da postoji još jedna vrlo značajna podudarnost između
balkanskih i spomenutih naroda. Naime, svim ovim narodima istovjetna je
gospodarska djelatnost kojoj je glavna značajka ovčarstvo.
Prema tome, uzevši u obzir sve
navedene činjenice, a posebno podudarnost u nekim sastavnim elementima
tatauiranja, izgleda najvjerovatnije, da ovaj običaj spada u red onih
kulturnih pojava koje povezuju Balkan sa područjem Kavkaza, Prednje
Azije i Sjeverne Afrike. Daljnja istraživanja, kako etnološka tako i
drugih znanosti trebala bi pokazaati, kakvi su se sve kulturni i etnički
procesi zbivali na prostoru o kome je do sada bilo govora, a koji su
uvjetovali stvaranje međusobnih veza.
Ovdje je bilo govora o onim
elementima u balkanskom tatauiranju koji imaju svojih analogija i izvan
Balkanskog poluostrva čime je, bez sumnje, utvrđeno, da su postojale
međusobne veze Balkana s jedne, te Kavkaza, prednje Azije i sjeverne
Afrike s druge strane. Sastavni elementi ovoga tatuiranja, međutim, na
Balkanu nisu između sebe čvršće povezani niti prostorno niti unutar
istih etničkih grupa. Nalazimo ih u različnim krajevima ili samo u nekim
lokalitetima.
S druge strane pak, spomenuli smo na
početku ovoga poglavlja, da je analiza sastavnih elemenata pokazala
postojanje osnovnih komponenata tatauiranja, zajedničkih svim balkanskim
narodima. Ove osnovne komponente balkanskog tatauiranja nemaju
analogija u drugim djelovima svijeta, što nas upućuje na prvobitno,
zajedničko ishodište ovoga običaja, čije porijeklo seže u daleku
prošlost Balkana. U to nas uvjerava i činjenica da je tatauiranje, koje
inače slavenskim narodima nije nikada bilo poznato, kako nam to
potvrđuju etnološki i drugi izvori, upoznao i prihvatio jedan dio Južnih
Slavena tek po dolasku u novu domovinu, od zatečenog autohtonog
stanovništva.
Vjerojatno se
sličan proces prihvaćanja ovoga običaja odvijao i kod vlaško-aromunskog
stanovništva, ukoliko već ranije nije postojao, za koje se smatra, da u
svome porijeklu sadrže jedan autohtoni, starobalkanski supstrat.
Dosadašnja
analiza i razmatranje običaja tatauiranja kod balkanskih naroda dovelo
nas je do zaključka o postojanju dva različna kulturna sloja u genezi
ovoga običaja: jedan, koji u sebi sadrži autohtonu komponentu i čeije
porijeklo seže u daleku prošlost Balkanu, u prethistoriju. Ovome sloju
pripadaju osnovne komponente zajedničke samo balkanskom tatauiranju i
bez analogije na drugim stranama. Ovdje, također, ubrajamo i one zasebne
elemente običaja tatauiranja, koji su specifični samo za određeene
sredine – zapadnu Hercegovinu, Bosnu i Vlahe Aromune.
Drugom sloju
balkanskog tatauiranja pripadaju sve one pojedinosti koje imaju
analogija nadrugim stranama i, u tom pogledu, Balkan povezuje s
Kavkazom, Prednjom Azijom i sjevernom Afrikom.
Izvor:
" Mario Petrić ""OBIČAJ TATAUIRANJA BALKANSKIH NARODA, Karakteristika, uloga i porijeklo" Stranica: (193 - 202)
" Mario Petrić ""OBIČAJ TATAUIRANJA BALKANSKIH NARODA, Karakteristika, uloga i porijeklo" Stranica: (193 - 202)
Svastika je dakle također bila sastavni dio repertoara hrvatskih tradicionalnih tetovaža.
"Oblik križa 84.
(svastika), poznata u jednom dijelu srednje i zapadne Bosne, ima svojih
analogija na Madagaskaru. Ovaj oblik križa susrećemo vrlo često i na
drugim etnografskim predmetima (npr. na uskrsnim jajima), a osobito je
raširen na arheološkim spomenicima iz srednjeg vijeka (na stećcima u
Bosni i Hercegovini), te na rimskim i prethistorijskim predmetima iz
Bosne i Hercegovine. Kao ornamentalni motiv poznat je gotovo svim starim
kulturama.
"Motivu
svastike, osim dekorativnog značenja, pridaje se i magijsko svojstvo.
Ona je općenito zaštitnik od svih zlih snaga, a donosi sreću i obilje.
Potrebno je uz to spomenuti i solarno značenje svastike, prema kojem ona
predstavlja sunce u doba jačanja njegove snage u proljetnom periodu, a
koje se vremenski podudara s izvođenjem tatauiranja kod balkanskih
naroda. Ovome bi se mogao dodati i križ u nekim svojim oblicima (oblik
broj 1, 4, 7, 57, 60) koji, kao i svastika, pripada predkršćanskom
vremenu.
Kao simbol sunca
nalazi svoje opravdanje i kod tatauiranja koje se izvodi u proljetnom
razdoblju i to kod adolescenata, dakle u "proljeću života" kako kaže
M.E.Durham. I svastika, kao i navedeni oblici križeva, zastupana je vrlo
često na etnografskim predmetima (da spomenemo samo svastiku na
uskrsnim jajima), te na arheološkim spomenicima iz svih epoha."
Izvor:
" Mario Petrić ""OBIČAJ TATAUIRANJA BALKANSKIH NARODA, Karakteristika, uloga i porijeklo"
Izvor:
" Mario Petrić ""OBIČAJ TATAUIRANJA BALKANSKIH NARODA, Karakteristika, uloga i porijeklo"
nedjelja, lipanj 12, 2011
Interpretacije
običaja tatauiranja prema recentnom narodnom shvaćanju izložene su u
jednome od prijašnjih poglavlja (IV, odsjek 9.). međutim, postoje i
pokušaji pojedinaca koji su, proučavajući ovaj običaj kod balkanskih
naroda, nastojali prodrijeti u njegov smisao i porijeklo. Ostavljajaći
po strani neke manje značajne radove ili usputne zabilješke o
tatauiranju na Balkanu, ovdje ćemo iznijeti samo one interpretacije
ovoga običaja koje su imale veći značaj u rješavanju ovog etnološkog
problema. Pri tome se nećemo pridžavati kronološkog reda, onako kako se
koja radnja pojavljivala, već ćemo slične interpretacije navoditi
zajedno.
Jedan od prvih koji je upozorio i upoznao javnost s tatauiranjem kod bosanskih katolika bio je Leopold Glueck. U njegovom već spomenutom radu ("Die
Taetowierung der Haut bei den Katholiken Bosniens und der Herzegowina"
(Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegowina, band II,
Wien, 1884), tvrdi se da ovaj običaj u Bosni i Hercegovini "nije stari zemaljski običaj" jer to potvrđuje i činjenica "što
se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela stanovništva, koje je i
pored razlike u vjeroispovjesti, jedan te isti po običajima i navikama". Da je ovaj običaj iz novijega doba, prema Gluecku, svjedoči i to što se u narodu ovaj običaj jednostavno zove "križ nabocati". O nastanku ovog običaja i sam postavlja pitanje: "Ako
pak tetoviranje nije ni staroslavenski, niti u opšte poseban bosanski
narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on nastao, i
za što je tetoviranje baš kod katolika našlo mjesta?" U odgovoru na ovo pitanje dato je Glueckovo tumačenje nastanka tatauiranja u Bosni i Hercegovini. "Pošto
muhamedovska vjera zabranjuje križ, kao znak kršćanstva, to izgleda, da
su katolički svećenici došli na tu misao, da su bilježenjem križa na
otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli sredstvo, kojim su
oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji
tetovirani katolik prevrnuti vjerom, to jemorao najprije ukloniti križ
sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčamo, jer se morala koža
do najdonjeg sloja korijuma uništiti. Pošto pak trpljenje tijeh bolova,
naročito kada bi dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što
je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz osvjedočenja bilo, to su se
mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga
koji odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak – zbog
vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi nakon uništavanja
tetoviranja zaostajala – u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled
znao, da pred njim stoji kakav otpadnik.
Običaj, što
su tetoviranja preduzimana obično Nedjeljom i svetačnim danom poslije
službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju
pretpostavku o uzroku samog tetoviranja u Bosni."
Glueckova interpretacija obilaja
tatauiranja u Bosni (Glueck u Hercegovini nije vršio ispitivanja! -
M.P.), zasnovana na jednom trenutačnom dojmu, koji je stekao prilikom
svojih službenih posjeta nekim djelovima Bosne, nije bila lišena onog
shvaćanja i tumačenja ovoga običaja koje je u narodnoj tradiciji najviše
rašireno ("da se zna da smo katolici" ili "da ne bi prešli na drugu vjeru").
Teza, da je tatauiranje nastalo pod izravnim utjecajem katoličkog
svećenstva u nastojanju da se spriječi eventualna konverzija na islam
kako to tvrdi Glueck, te da je ovaj običaj kao obilježje katoličanstva u
Bosni svjesno suprostavljen drugim vjerskim učenjima – nije ostala
usamljena i ona je našla svojih pristalica.
U svojoj studiji o tatauiranju u Bosni i Hercegovini Guillaume Capus razmatra ovaj običaj, njegovo porijeklo i nastanak te navodi: L'usage
da se tatouer, en Bosnie, remonterait ainsi au douzieme seicle (misli
na vrijeme kada se u Bosni počinje širiti bogumilstvo! - M.P.) environ
et cette hypothese expliquerait a la fois le silence, sur cette
patricularite, des vieux ecrits et le choix du signe de la croix comme
marque eminente de la foi chretienne pure des ancetres, d'apres M.G.
Charmes n'avaient ni croix, ni cloches, ni ornements et cette absence de
signes exterieurs de leur culte a pu d'autant plus provoquer
l'exibition de ces signs chez leurs antagonistes. De plus, des
serviteurs du culte chretien et notamment les franciscains ont, de tout
temps, lutte vaillamment pour la coversation de la foi chretienne dans
ces pays. Ils n'ont certainement pas vu sans deplaisir L'introduction
plus difficile en marquant l'eventuel renegat de signes exterieurs
malaises sanon impossibles a detrire."
Nasuprot "katoličke" Glueckove
teze o tatauiranju u Bosni i Hercegovini, javljaju se i zastupnici
ideje o bogumilskom karakteru ovoga običaja koji, na temelju sličnosti
nekih tatauiranih ornamentalnih motiva sa motivima na
bosanskohercegovačkim nadgrobnim spomenicima – stećcima, zaključuju da
je ovaj običaj kod bosanskih katolika stara bogumilska tradicija, pošto
su ti katolici većinom autohtoni. Iako bez ikakvih dokaza i osnove, prvi
je takvu tvrdnju postavio 1984. godine Vid Vuletić – Vukasinović izrazivši "da
je ovaj običaj bio ukorijenjen kod pristaša bosanske narodne crkve, da
se razaznaju braća kristijani, pa je tako ovaj običaj kroz vijekove
nepromijenjen ostao kod onijeh korijenitijeh Bošnjara, a osobito oko
Rame i po Uskoplju, pa me vode do rečenoga zaključka oni drevni motivi,
te su ukresani i na starobosanskijem stećcima, koje su podizali
navlastito pristaše bosanske narodne crkve."
Bogumilski karakter tatauiranju bosanskih katolika pridaje, pola stoljeća kasnije, Aleksandar Solovjev u studiji: "Le tatouage symbolique en Bosnie". Ovaj poznati istraživač "crkve bosanske" i njenog učenja zasniva svoje mišljenje na sličnosti nekoliko tatauiranih motiva iz Bosne s motivima na katarskim spomenicima.
"Notre opinion est que cette coutume curiese pourrait etre un reste du
bogumilisme, vu que les motifs symboliques de ce tatouage coincident
avec ceux des monuments cathares en Occitanie, et que ces catholiques
sont les descedants directs des bogumiles convertis au XV siecle."
On, nadalje, smatra da bosansko tatauiranje nije previše katoličko, je
ne nalazi nigdje latinskog križa (što je sasvim dobro zapazio! - M.P.), a
ni drugih katoličkih simbola kao što su: "plameno srce" (le coer ardent), monograme Isusa Krista (Ćiro Truhelka iznosi
u svojoj radnji, da se inicijali IHS susreću, iako rijetko, samo u
varošici Fojnici i da su nastali u novije vrijeme pod utjecajem
tamošnjeg rimokatoličkog samostana! - M.P.) i sv. Marije. Mogu se
vidjeti samo, a to je dobro uočio, mali grčki križevi. Pozivajuči se na Deodat Rochea,
koji je utvrdio da je križ s jednakim krakovima, a posebno onaj koji je
zaokružen s jednim ili više krugova, bio mitrijački i manihejski
simbol, a kojega su i Katari prihvatili, Solovjev nadovezuje i ujedno
ispravlja rašireno mišljenje da su se Katari gnušali križa. "Ils
abhorraient vraiment le crucifix realiste qui contredisait leur
doctrine, mais ils admettaient la croix comme sxmbole du Christ ayant
etendu ses mains (croix anthromorphe) et la croix grecque (encerclee ou a
douze perles) comme symbole du Christ luminare, comme la croix
solaire."
Da bi potkrijepio svoje mišljenje o bogumilskom karakteru tatauiranja u Bosni, Solvojev izdvaja "sunčani križ" ( la croix solaire), koji može biti više ili manje ukrašen. Najjednostavniji je oblik "račvastog križa" (la croix fourchee) kojeg naziva "križ sa granama" (la croix a rameaux), jer tri manje grančice na krajevima svakog kraka podsjećaju na grane "stabla života"
(v. Crtež broj 34. u ovoj radnji). Ovaj križ s granama može biti biti
upisan u krugu, u osmerokutu (v. Crtež br.103) i tada male grane niču iz
svakog kuta slike okružujući križ. Isti križ u krugu, kao sunčani križ,
može biti popraćen granama različitih dužina koje, pretpostavlja,
simboliziraju "stablo života"... (kod Truhelke sl.59). Posebnu
pažnju obraća na križ s dvanaest grančica smješten između četiri točkice
(v. kod Truhelke sl.59) što podsjeća na isti takav smještaj na
ukrasnim slovima Novog oksitanskog zavjeta.
Osobiti
značaj Solovjev poklanja onoj likovnoj varijanti gdje je križ potpuno
izostavljen, a predstavljeno je samo sunce sa dvostrukim krugom i
dvostrukim redom zraka (sl.144 u ovoj radnji). "Cette figure nous
demontre que, tout somme sur les sarcophages bogumiles, le soleil
pouvait librement remplacer la croix equilaterale, car toux deux ne sont
que des symboles du Christ-lumiere eternelle." I za još jedan
tatauirani motiv, koji potsjeća na tzv. "egipatski križ" (u
Glueckovoj radnji sl.3), a koji se također susreće na
bosanskohercegovačkim nadgrobnim spomenicima – stećcima ili kako ih
Solovjev naziva "bogumilskim sarkofazima" (les sarcophages bogumiles), pretpostavlja da bi mogao simbolizirati Isusa krista.
Na kraju, svoja razmatranja o simboličnom tatauiranju u Bosni završava riječima: "Nous
voyons donc que tous ces tatouages peuvent bien etre herites du temps
du bogilisme. Apres la conversion d'une partie des bogumiles au
catholicisme, le clerge latin tolerait cette coutume, vu qu'elle avait
un caractere chretien, mais il ne fit rien pour y introduire des
symboles plus catholiques. Quant aux bogumiles passes a l'islam, ce
tatouage n'a pu etre tolere chez eux a cause de ce caractere
profondement chretien. Il serait interessant de chercher a decouvrir si
une coutume pareille ne se trouve pas quelque part dans les Pyrenees ou,
en general, en Occitanie."
Nasuprot navedenim interpretacijama
bosanskohercegovačkog tatauiranja, iznosimo i jedno drugačije
posmatranje ovoga običaja. Objavljena Glueckova radnja dala je povoda
Ćiri Truhelki da se više pozabavi ovim pitanjem. Rezultate svoga rada
objelodanio je 1894. godine u studiji "Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini".
Na temelju većeg broja prikupljenih motiva iz Bosne (Hercegovinu nije
obradio!) načinio je je njihovu kvalifikaciju i to mu je omogućilo da
zapazi kako se uobičajena ornamentika razvila iz izvjesnog broja
tipskih, temeljnih oblika, od kojih svaki ima svoje određeno mjesto na
tijelu gdje se tatauira. Raspravlja o oblicima koji se najčešće
tatauiraju, kao i o nazivima za pojedine grupe motiva. Pri tome,
ponekad, odlazi isuviše daleko pa nekim motivima daje proizvoljno nazive
i značenje...ali, ipak, na kraju rasprave o tome oprezno zaključuje: "Svim
tim motivima možda je temeljem simbolika, kojoj se ne možemo puštati u
tumačenje, a da ne zastranimo, ali toliko o njoj smijemo reći, da ni u
kakvoj svezi nije s krišćanstvom." Znajući da je motiv križa glavni
razlog tvrdnjama koje zagovaraju krščanski ili katolički karakter
tatauiranja u Bosni, Truhelka suprostavlja tome obrnute primjere i
navodi kako se "krst kao ornament često nahodi u tetoviranju divljih
plemena pa ih i u Bosni poznajemo davno prije raširenja kršćanstva u
ovim krajevima i na broncima iz halštatskog doba sa Glasinca u mnogim
prigodama i raznolikom obliku." Ostavljajući po strani pitanje, da li je križ u bosanskom tatauiranju samo "drevni ornamentalni motiv",
ili je tek kršćanstvom uveden i postao običajem, Truhelka zaključuje:
"...svakako možemo uzeti, da jekrst bio uzrokom, što se je običaj
tetovirana do danas sačuvao. Da taj običaj unatoč krsta i mnoštva sitnih
krstića, kojima su pojedini , motivi okićeni, ne potječe od kršćanstva,
to slijedi i otuda, što nema drugih simbola. Krščanstvo je već vrlo
rano uvelo više simbola, koje i neuki grafičari lako mogu izvesti,
simbol vjere, ufanja i ljubavi, imena Isusa i Marije, i druge, pa se
ipak u narodnoj praksi pri tetoviranju rijetko kad primjenjuju. Gdje s
pak nahode, ondje potječu od spoljnih utjecaja i nijesu u svezi s
tetoviranjem po drevnom običaju."
U svojim razmatranjima Truhelka se
ne zadržava samo na pitanju ukrasnih motiva u tatauiranju, svoja
pručavanja proširio je i na druge sastavne elemente ovoga običaja i tako
došao do novih saznanja. Utvrdio je tako, na temelju večeg broja
primjera, da se tatauiranje obavlja u životnoj dobi od 13. do 16.
godine, dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. "Mada to
narodu danas nije u svijesti, po tome se cijelom tom ceremonijom, kao u
većine primitivnih naroda, koji se tetoviraju, samo slavi prijelaz u
momačko doba, pa je u drevno doba valjda i imala to značenje."
Ustanovio je, nadalje, da se
tatuiranje vrši u proljetnom razdoblju, najčešće na Josipovo (19.III),
uoči proljetnog ekvinocija. To ga navodi na pomisao o takvim religioznim
nazorima "koji su potekli iz posmatranja i slavljenja znamenitih
elemenata svjetskog života, pa na to valja svesti i tetoviranja u dan,
koji slave sve prorodne religije." Iz svih ovih razmatranja izvodi se zaključak "da
tetoviranje u svome postajanju nije ni u kakvoj vezi s kršćanstvom ni
sa Slovjenstvom, već nam tome izvor valja tražiti u drevnije doba." Ovu tvrdnju potkrijepljuje, zatim, navodima starih pisaca po kojima su tatauiranje poznavala ilirska i tračka plemena. "Postanje
tog "varvarskog" običaja nalazimo dakle megju varvarima balkanskog
poluostrva i moramo pretpostaviti, da se kroz vijekove održao do
današnjeg vremena. Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom
narodnom običaju možemo zamijeniti, da se je oblik, spoljašmost običaja
održao kroz dvije hiljade godina, dok su se predodžbe, koje su se
prvobitno s time spajale, malo po malo izgubile u svijesti naroda i
drugima ustupile mjesto, pa u takvoj prilici stvar prosto našljedstvom
prelazi kao adet.
Paralela izmegju nekadašnjeg i
današnjeg može se u ostalom još uvijek pripustiti : ako je tetoviranje
nekoč služilo za označavanje plemena, danas ono katolicima služi za
označivanje svoje vjere" završava svoje razmatranje Ćiro Truhelka.
Rezultate proučavanja tatauiranja i tatauiranih simbola objelodanila je i Mary Edith Durham u jednom oprežnom poglavlju svoga djela: "Some Tribal Originals, and Customs of the Balkans".
Poglavlje o tatauiranju sastoji se iz dva odsjeka: jedan, koji se
odnosi na Bosnu i , drugi odsjek, koji je posvećen tatauiranju u
Albaniji. Iako nije prvi ispitivač Albanije, koji nam je ostavio
zabilješke o tatauiranju u toj zemlji, njoj svakako treba zahvaliti što
nas je zadužila jednim cjelovitijim pregledom ovoga običaja kod
različitih plemena Albanije. Ovaj njen rad ostaje i do danas glavni
izvor za proučavanja tatauiranja u Albaniji.
Svoja razmatranja o tatauiranju
M.E. Durham postavlja u jedan historijski okvir s nastojanjem da pokaže
kontinuitet u održavanju ovoga običaja na Balkanskom poluotoku od
najranijih vrmena do danas. "As we have the above indubitable evidence that it was a custom of the Balkan peoples from the time of Herodotus (480 B.C) till that of Strabo,
and the Slavs were late comers into the peninsula and were not settled
there in mass till the seventh century A.D., we may farly consider
tattooing as a survival of pre-Roman and pre-Slav days."
Pretpostavlja da bi tatauiranje
moglo biti survival starog pubertetskog rituala obzirom da se obavlja
između 13. i 16. godine života, a kako se izvodilo u proljetno doba,
ovaj ritual je povezan "s proljećem života, s proljećem godine, s položajem sunca",
te je u svijesti svih žena (s kojima je M.E. Durham kontaktirala) to
bilo povezano s religijom. Ali, M.E. Durham isključuje svaku mogućnost
da su katolički svećenici mogli biti uzrok tatauiranju svojih vjernika,
budući da je ono postojalo i u davna pretkršćanska vremena. Da su to
uveli svećenici mi bi našli tatauirane samo kršćanske simbole, a ne
komplicirane crteže u kojima križ često igra vrlo malu ulogu, a ni jedan
kršćanski znak se više ne pojavljuje. "Najvjerovatnije objašnjenje
je da su prvi misionari odobravali i iskorištavali ovu praksu, jer je
križ sačinjavao dio prastarih crteža."
Slučajno otkriće nekih ukrasa
(polukrug sa grančicama) na jednom starom nadgrobnom spomeniku u
sjevernoj Albaniji, koji po shvaćanju tamošnjeg stanovništva
predstavljaju "zrakasti mejsec" (the rayed moon), dalo
je povoda M.E. Durham da objasni cjelokupno bosansko tatauiranje koje
je "mješavina zrakastih sunaca, mjeseca i križeva". ("Once having
the clue of the rayed moon, the wohleof the Bosnian tattoos become clear
as compounds of rayed suns, moons, and crosses."). Tako su, po njenom mišljenju, objašnjeni Truhelkini "krugovi i crtice ili grančice".
Čitavo jedno poglavlje, zatim,
posvećuje razmatranju križa kao simbola sunca i starim religioznim
vjerovanjima, kako bi dala odgovor ma pitanje: zašto su sunce i mjesec
obilježeni na koži i na grobovima. Kod križa četiri kraka označavaju
četiri strane neba, a kotač u cjelini, kao kretanje sunca na nebu
predstavlja davni pretkršćanski simbol. "Da je to bilo i popularno
na Balkanskom poluotoku govori činjenica da je Bizant prihvatio križ sa
četiri jednaka kraka za kršćanski simbol, koji je poznat kao "grčki
križ". Navodi veći broj primjera brončanih i željeznih predmeta iz
prethistorijskih nalazišta na Glasincu u Bosni s predstavom križa; jedni
sa četiri jednaka kraka, neki u obliku kotača sa četiri kraka i
prstenastim središtem, pa i takvi koji na krakovima križa nose
polumjesečaste završetke. Drugim primjerima predstavljene su brončane
fibule kružnog oblika koje ostavljaju dojam zrakastog sunca, a paralele
im nalazi u suvremenim naušnicama izrađenim od balkanskih kujundžija (u
Bosni, Hercegovini, Srbiji i Bugarskoj), mahom vlaškog ili albanskog
porijekla. Također ističe i križ u krugu kao prethistorijsku bosansku
formu. Ovim primjerima M.E. Durham nastoji ukazati na postojanje starih
sunčanih simbola, a s tim u vezi i na održavanje kulta sunca kod starih
balkanskih naroda. Posredstvom Rimljana šire se i mnogi drugi vjerski
kultovi, pa i kršćanstvo, ali je osobito bio raširen mitraizam, kult
Mitre, indoiransko božanstvo sunca i svjetlosti, popularan i u redovima
rimske vojske, koja je njegov kult širila po cijelom carstvu,
identificirajući Mitru sa nepobjedivim Suncem (Deus Sol Invictus
Mithras). "It is, therefore, probable that the traces of sun-cult in
the Balkans derive not so mutch from the Slav invader as from the old
Illyrian cults, intensified by Mithraism and other Roman sun-cults; for
the tattoo pattern, still handed down by woman to the younger
generation, is often very like the designs upon Byzantine coins. The
strong effect of Mithraism and the sun-cult in general upon the rulers
of Byzantium is shown upon numbers of their coins. The Emperor or
Empress wears a crown of sun-rays, and on the reverses are a variety of
crosses combined with sun, moon, and stars."
Tek što je nestao mitraizam, javlja
se jedno drugo vjersko učenje – manihejizam, koji uči da postoje dva
antagonistička svijeta: zemlja svjetla, u kojoj vlada bog svjetla sa
svojom pratnjom, i zemlja tame, u kojoj vlada sotona sa svojim demonima.
Oštro progonjeni od bizantijskih careva sljedbenici Manija iz sekte
poulikijana preseljeni su iz Male Azije u Trakiju da tamo služe kao
vojnici. Budući je tu bio i centar mitraizma, nije čudno da je
manihejizam, koji mu je u nekim crtama bio sličan, uhvatio čvrst
korijen. U Bugarskoj, koja je dugo lavirala između Rima i Bizanta,
stvara se neomanihejska sekta čiji sljedbenici, poznati kao bogumili,
šire svoje učenje i na zapadu. Bosna im je postala uporište. Kasnije,
pod turskom vlašću – kako navodi M.E. Durham, mnogi su bogumili prešli
na muhamedanstvo i još u XIX stoljeću katolički misionari pokrštavali su
njihove posljednje ostatke u Bosni.
Završavajći ovo poglavlje ona zaključuje: We
have now sufficient facts to account for the patterns of the Bosnian
tattoos. 1. The oldest recorded inhabitants of these districts tattooed.
2. The prehistoric inhabitants hare coincidence, the tattooued Thracian
woman on the vase is marked with a star or rayed sun. 3. Mithraism . A
cult of the sun and the planets – flourished here. The only sculptured
record of a Mithraic ritual meal was found at Konjitza (Konjic). 4.
Mithraism was at once followed by a form of Manichaism, witch took
stronger hold here than in any other part of the Balkans. Both tattooing
and the symbols tattooed are pre-Christian an had a religious
significance. As the sross formed part of them, the early missionaries
from Rome did not supress the custom, but emphasized the cross, which
has consequently become in many cases the chief, or only surviving, part
of the design." Ovaj zaključak odnosi se na donekle i na odjeljak
koji govori o tataauiranju u Albaniji dopunjavajući ga primjedbom koja
se odnosi na muslimane da su "napuštajući kršćanstvo odbacili križ, ali su zadržali stare religiozne simbole svojih pretkršćanskih predaka . Sunce i mjesec."
Na kraju ćemo napomenuti i to, da
je M.E. Durham svoja razmatranja o tatauiranju izvodila na temelju
vlastitih proučavanja u Bosni, samo u Jajcu i Bugojnu, koristeći se pri
tome već objavljenim Truhelkinim radom i njegovim usmenim saopćenjima, a
u Albaniji, kod većeg broja katoličkih i muslimanskih plemena. Ali,
više nego što su to pružali raspoloživi podaci o tatauiranju u Bosni i
Albaniji, sva nastojanja M.E. Durham bila su prenaglašeno usmjerena u
dokazivanjima postojanja solarne i lunarne simbolike na primjeru
nekoliko motiva (krug, polukrug, križ s granama) i njihove veze sa nekim
starim kultovima na Balkanu.
O tatauiranju na području Makedonije prvi je opširnije pisao dr. Milenko S. Filipović.
Premda je njegova radnja imala prvenstveno za cilj da prikaže glavne
značajke i raširenost tatauiranja kod različitih etničkih grupa u
Makedoniji, ipak, u pojedinim dijelovima rada i za pojedine slučajeve,
iznosi se i tumačenje ovoga običaja. Tako, za običaj crtanja križića
plavom bojom po tijelu djeteta zbog zaštite od zla (u Skoplju) ili
premazivanja plavom bojom djeteta da se "ne uroči", kad idu s njim u goste ili na kakav skup (u skopskim selima) također radi magijske zaštite, smatra da je ovaj običaj "prethodio
tetovisanju i u kojem se najbolje očuvao prvobitni smisao tetovisanja,
jer se tetovisanje od tog bojadisanja razlikuje samo u trajanju šare:
tetovisana šara ostaje za cio vek (kao ukras ili sredstvo za odbranu), a
šara običnom bojom samo za nekoliko dana i dok traje potreba." Spomenuti običaj odnosi se na Makedonce.
U drugom jednom slučaju, kod Turaka u Štipu, prema nazivu "ašičlk" za običaj tatauiranja, zaključuje da se ovdje radi "o čisto erotskom, a možda i magiskom tetovisanju." Na koncu, M.S Filipović pretpostavlja da je tatauiranje moglo biti naslijeđeno od starih balkanskih naroda: Tračana i Ilira. "Moguće
je da je taj običaj prešao od njih poznijem stanovništvu. Od njih su ga
u prvom redu mogli naslediti Cincari, koji su njihovi naslednici. Ali
je to samo pretpostavka... O velikoj starini tetovisanja kod
stanovništva Južne Srbije i uopšte kod balkanskih naroda govori prije
svega činjenica da je ono veoma rasprostranjeno, zastupljeno kod mnogih
grupa i da je kod hrišćana jednako po tehnici, a stariji ornamentalni
način jednak i po ornamentalnim motivima."
Svemu ovome treba dodati i to, da
je veliki broj pisaca, koji su doticali pitanje tatauiranja kod
balkanskih narodaa, šablonski preuzimao već postojeće mišljenje i
prihvaćao navedene interpretacije ovoga običaja kao manje više gotovu
činjenicu.
U ovom kratkom prikazu dosadašnjih
pokušaja interpretiranja prvobitnog značenja i porijekla tatauiranja kod
balkanskih naroda, jasno se uočava sva složenost i delikatnost u
tumačenju ovih pitanja i opasnost od zastranjivanja u njihovom
tretiranju. Da bi se to donekle izbjeglo i unijelo više svjetla u
objašnjenju pojave o kojoj je riječ, potrebno je, na prvom mjestu,
raspolagati opsežnim i sistematskim sabranim činjeničnim materijalom,
geografski tačno lokaliziranim. Bez toga postupka nije moguće vršiti
nikakve pouzdane komparativne zahvate, a još manje, donositi
prihvatljiva tumačenja i zaključke o dotičnoj pojavi.
Izvor:
Iz doktorske disertacije Dr. Marija Petrića
"OBIČAJ TATAUIRANJA BALKANSKIH NARODA
Karakteristika, uloga i porijeklo", Stranica: (175 - 187)
(Sarajevo, 1973)
petak, lipanj 10, 2011
OSNOVNE KOMPONENTE OBIČAJA TATAUIRANJA KOD BALKANSKIH NARODA
Analiza sastavnih elemenata tatauiranja i njihove prostorne raširenosti kod balkanskih naroda omogućili su stvaranje određenije slike o ovome području.
I po sastavu i po obliku većine glavnih elemenata od kojih je satkan običaj tatauiranja, proizilazi jedna zajednička povezanost osnovnih komponenti koje ovome običaju daju obilježje jedinstvenosti na čitavom prostoru Balkana.
Glavna obilježja ove istovjetnosti sadržana su u slijedećim sastavnim elementima tatauiranja:
1.
Obavljanje tatauiranja u razdoblju od 10. do 15. godine života.
Ovaj vremenski odsjek karakterističan je na širokom području Balkana,
obuhvatajući čitavu Bosnu i Hercegovinu (hrvatsko stanovništvo),
Dalmaciju, Slavoniju (jedan primjer gdje je registriran ovaj običaj kod
srpskog i hrvatskog stanovništva), kod katolika plemena Kastrata,
Škrela, Hota, Gruda, Klimenta, Dukadjina i Pulata u Albaniji, te kod
Vlaha Aromuna u Albaniji, Grčkoj, Makedoniji i Bugarskoj. Također je
zastupan kod Šopa u Makedoniji i Sarakačana u Grčkoj.
2.
2.
Tatauiranje kod oba spola dalje
je zajednička karakteristika, a zastupna je na gotovo čitavom području
Bosne i Hercegovine (ne nalazimo je jedino na krajnjem zapadu Bosne), u
zapadnoj i istočnoj Hercegovini (Popovo polje) kod hrvatskog
stanovništva. Ovdje ćemo spomenuti da se i kauterizaija kod hrvatskog i
srpskog stanovništva Bosne obavlja također kod oba spola. Tatauiranje
kod oba spola karakteristično je, nadalje, kod plemena Malezije, te kod
Dukadjina i Pulata u Albaniji, Grčkoj, te kod Makedonaca i Šopa na
području Strumice.
3.
3.
Tatauiranje samo jednom iglom
rašireno je kod svih grupa balkanskog stanovništva. Ovaj oblik zastupan
je u Lici, Dalmaciji, na čitavom području Bosne i Hercegovine, u
Albaniji (na području Malesije, kod Dukadjina i Pulata, te u predjelima
Hasi, Vuthaj, Arn i Lurija) kod katoličkog i muslimanskog stanovništva,
kod Vlaha Aromuna u Albaniji, grčkoj, Makedoniji, Bugarskoj, kod
Sarakačana u Grčkoj i u Makedoniji, te kod Šopa.
4.
4.
U pogledu tehnike tatauiranja, bockanje iglom je po koži na koju je već nanesena boja
karakteristika je balkanskog tatauiranja. Ovaj oblik raširen je na
čitavom području Bosne, u zapadnom dijelu zapadne Hercegovine te s
lijeve strane Neretve, oko Stoca. U Albaniji, Grčkoj, Makedoniji i
Bugarskoj zastupan je kod vlaško-aromunskog stanovništva, te kod
Sarakačana u Grčkoj.
5.
5.
Uzajamno tatauiranje,
koje izvode djevojčice i dječaci jedni drugima, je i brojčano i
prostorno najzastupniji oblik kod balkanskog stanovništva. Raširen je i
na čitavom području Bosne i Hercegovine, nešto manje u srednjem i
zapadnom dijelu Bosne, a kompaktnije u Bos. Posavini i u zapadnoj
Hercegovini. Nadalje, uzajamno tatauiranje nalazimo zastupno kos Vlaha
Aromuna u Albaniji i u Grčkoj (ovaj oblik se ovdje ne miješa sa drugim
oblicima), te u Makedoniji i Bugarskoj, gdje su zastupani i drugi
oblici. Raširen je i kod Sarakačana u Grčkoj, te kod Šopa u Makedoniji.
Ovaj oblik tatauiranja izražen je kod Makedonaca u Ovčem polju, kao i
kod onih u Drimkolu. Iako nedostaju podaci za albansko stanovništvo,
sama činjenica da je uzajamno tatauiranje prostorno vrlo rašireno nameće
pretpostavku da bi ovaj oblik mogao biti izvorni, prvobitni, oblik ove
pojave na Balkanu.
6.
6.
Tatauiranje u proljetno doba godine
u potpunosti prevladava na Balkanu. Bez obzira na dane (blagdane) u
proljetnom razdoblju i njihove različnosti u pojedinim krajevima kada se
tatuiranje izvodi, može se konstatirati da je proljeće doba godine u
kojem se ovaj običaj izvodio kod svih balkanskih naroda što bi, nadalje,
moglo upućivati na jednu staru, izvornu balkansku tradiciju.
7.
7.
Od različitih vrsta motiva koji se tatauiraju na širem prostoru Balkana posebno se izdvaja mali istokračni križ tzv. "grčki" križ kojeg, tatauiranog na čelu,
nalazimo zastupanog u središnjem i jugozapadnom dijelu Bosne, u
zapadnoj Hercegovini, te istočno od Neretve oko Stoca. Raširen je i u
jednom dijelu Dalmacije, na području Neum Kleka, a u Makedoniji se
sporadično javlja u njenim istočnim dijelovima. Isti ovaj oblik križa,
ali na korijenu nosa, raširen je više kod vlaško-aromunskog
stanovništva jugoistočnog dijela Makedonije, te kod istog stanovništva u
Bugarskoj, Grčkoj i u jogoistočnoj Albaniji, a nalazimo ga i kod
Sarakačana. U Bosni je ovaj oblik raširen u njenom centralnom dijelu, na
području nekadašnje Visočke nahije.
8.
8.
U narodnom
shvaćanju i tumačenju običaja tatauiranja prevladavaju dvije
interpretacije ovoga običaja: jedna, po kojoj je to općenito obilježje kršćanstva,
a raširena je u srednjoj i zapadnoj Bosni, te kod Makedonaca na
području Strumice i Vlaha Aromuna u Ograždenu i, druge interpretacije,
prema kojoj je tatauiranje obilježje katoličanstva. Ovo drugo
tumačenje zastupano je kod katoličkog stanovništva Malesije u Albaniji, a
rašireno je na čitavom području Bosne (više je izraženo u srednjem i
zapadnom dijelu) i u Hercegovini.
Ovo bi bile osnovne komponente običaja tatauiranja kod balkanskih naroda koje, ovom običaju, daju obilježje jedne cjelovitosti, uza sve prostorne udaljenosti i razlike u etničkom sastavu stanovništva. Svakako, ova istovjetnost neće biti plod puke slučajnosti.
U sklopu sastavnih elemenata običaja tatauiranja postoji i čitav niz pojedinosti, netipičnih, prostorno vezanih samo za neke krajeve i lokalitete. Bila bi potrebna posebna proučavanja i takvih pojava. Međutim, ovdje ćemo istaknuti jednu drugu vrstu sastavnih elemenata koja ima i svoj posebni značaj. To su zasebni elementi običaja tatauiranja specifični samo za jednu oblast. U takve specifičnosti spadaju: motiv "ograde" u centralnoj Bosni i termin "bocanje", koji je raširen općenito u Bosni. Za zapadnu Hercegovinu i u jednom dijelu Neretve (južno od Mostara) specifično je tatauiranje preko, za tu svrhu priređenih kalupa (najčešće od jasenove kore) te upotreba termina "sicanje". Korištenje ugljenog praha s rakijom kao boje u tatauiranju, isključivo je rašireno kod vlaško.aromunskog stanovništva i nigdje drugdje nije zastupano.
Sve ove specifičnosti najvjerojatnije su posljedica nekih unutrašnjih diferencijacija (kulturnih ili etničkih) i tradicija za koje ne znamo kako su nastale.
Osim spomenutih osnovnih komponenti običaja tatauiranja potrebno je istaknuti i društvenu komponentu ovoga običaja, koja se izražava u činjenicu, da se tatauiranje izvodilo prvenstveno u zajednici od dvije ili više osoba.
Ovo bi bile osnovne komponente običaja tatauiranja kod balkanskih naroda koje, ovom običaju, daju obilježje jedne cjelovitosti, uza sve prostorne udaljenosti i razlike u etničkom sastavu stanovništva. Svakako, ova istovjetnost neće biti plod puke slučajnosti.
U sklopu sastavnih elemenata običaja tatauiranja postoji i čitav niz pojedinosti, netipičnih, prostorno vezanih samo za neke krajeve i lokalitete. Bila bi potrebna posebna proučavanja i takvih pojava. Međutim, ovdje ćemo istaknuti jednu drugu vrstu sastavnih elemenata koja ima i svoj posebni značaj. To su zasebni elementi običaja tatauiranja specifični samo za jednu oblast. U takve specifičnosti spadaju: motiv "ograde" u centralnoj Bosni i termin "bocanje", koji je raširen općenito u Bosni. Za zapadnu Hercegovinu i u jednom dijelu Neretve (južno od Mostara) specifično je tatauiranje preko, za tu svrhu priređenih kalupa (najčešće od jasenove kore) te upotreba termina "sicanje". Korištenje ugljenog praha s rakijom kao boje u tatauiranju, isključivo je rašireno kod vlaško.aromunskog stanovništva i nigdje drugdje nije zastupano.
Sve ove specifičnosti najvjerojatnije su posljedica nekih unutrašnjih diferencijacija (kulturnih ili etničkih) i tradicija za koje ne znamo kako su nastale.
Osim spomenutih osnovnih komponenti običaja tatauiranja potrebno je istaknuti i društvenu komponentu ovoga običaja, koja se izražava u činjenicu, da se tatauiranje izvodilo prvenstveno u zajednici od dvije ili više osoba.
Magijsku
komponentu u tatauiranju nalazimo više izraženu kod muslimanskog
svijeta, za sada samo kod Albanaca i Turaka, ali se ne isključuje
mogućnost njenog postojanja i u drugim sredinama, kao npr. u zapadnoj
Hercegovini gdje je upravo primjena jasenovih i glogovih kalupa jedan od
indikatora toj pretpostavci.
Izvor:
Iz doktorske disertacije Dr. Marija Petrića
"OBIČAJ TATAUIRANJA BALKANSKIH NARODA
Karakteristika, uloga i porijeklo", Stranica: (150 - 154)
(Sarajevo, 1972)
petak, lipanj 3, 2011
Kod katoličkoga dijela naroda u
Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. "Vele, da je
taj običaj prije imao tu svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali
se je ipak događalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i
danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više
godina prešle na islamsku vjeru. No, tada bi, katolik "kao odmetnik
vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere". Kako se tetoviranje sastoji
od mnoštva malih križića, onda je "narodno shvaćanje" tetoviranje
smatralo "neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini".
Tetoviranje nalazimo u srednjoj
Bosni, tj. kotarima: sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom,
prozorskom, bugojanskom, te niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalučki
kotar, u okolici Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice.
Tetoviranje je obuhvaćalo ruke
(najčešće gornja strana ruke) i prsa (nasred grudne kosti), a ponekad
bi se našao i jedan motiv na čelu. Kod žena je bilo obilatije nego kod
muškaraca. Tetoviralo se obično na Ivanj-dan, Blagovijest, sv. Josipa,
Cvjetnicu ili koji dan u Velikome tjednu. To bi radila starija vještija
žena, a tome su se podvrgavale mlađe djevojke (između 13. i 16.
godine) s radošću do bola, "dok ruku ne bi oblila krv". Ornament se
najprije crtao na koži tupim dijelom igle zamočenim u crnilo, a onda se
po crtežu bockalo iglom dok ornament ne bude gotov. Rana bi se potom
zavila svilenim papirom, papirom za cigarete ili voštanim papirom. Tek
drugi dan bi se rana prala hladnom vodom. Za crnilo je upotrebljavana
čađ koja se miješala s medom i vodom ili barut koji se miješao sa
slinom.
Križ, izvedeni križići, kolo od
točaka, grančice (jelice), bobice nanizane na peteljke, mlinsko kolo,
ograda, narukvica, klas, zvjezdica, sunce, mjesec..., najčešći su
motivi na tetovažama. Tetoviranje nije u svezi s kršćanstvom, nego
nalazi svoje korijene u poganskim običajima.
No, ako je nekoć služilo za oznaku
plemena, bosanskim je katolicima tetoviranje služilo za oznaku vjere i
preventivnu zaštitu od prijelaza na islam. To, dakako, ne znači da
prijelazâ nije bilo, ali ih je svakako taj čin značajno reducirao.
Sicanje
se u selima između Šibenika i Sinja prakticiralo do vremena 2. sv. rata.
U disertaciji o balkanskim tatauviranjima na osnovi seminarskog rada
Vida Vuletića iz 1953 godine u Ogorju Donjem konstatirao ga je i sa
doseljavanjem iz zapadne Bosne koncem XVII stoljeća povezao Mario Petrić
(1973:158-159). Ovaj karakteristično djevojački običaj može se pratiti
u opisima Herodota, Plutarha, Valerija Flaka, Artemiodora, Plinija,
Strabona i dr. (op. cit., 162-163)
Izvor: Narodne nošnje i kultura odijevanja u Sjevernoj Dalmaciji, Dokorska disertacija, Jadran Kale.
utorak, svibanj 3, 2011
U
Bosni i Hercegovini i Albaniji je do u dvadeseto stoljeće bio običaj,
da se mlade djevojke u vrijeme katoličkih blagdana sastaju u crkvi, da
bi tamo tetovirale. Starija žena, nerijetko ciganka, koja je tačno
poznavala šare i tehnike, tetovirala je religiozne simbole po šakama ,
rukama a ponekad i po ramenima. Te šare su se obično sastojale od jednog
križa ili figure, koji su objedinjavali više križeva različitih
veličina i oblika, ali u nekim krajevima je bio dovoljan i jedan
jednostavni križ na ruci. Dječaci i muškarci su bili rjeđe tetovirani. A
ako su bili, u tom slucaju su nosili samo jedan križ na kažiprstu ili
neku tetovažu na nadlaktici.
Sada
se postavlja pitanje, zašto se taj običaj ustalio baš u tim krajevima
na Balkanu? Balkan je od 7. stoljeća sacinjavao tapmpon-zonu između
većinski kršćanske Evrope i islamskog Levanta. Nakon što su Turci u 15.
stoljeću provalili na Balkan, mnogo Bosanaca je prešlo na islam, a
vjeruje se, da su preostali kršćani njihovu neobičnu poziciju unutar
islamsko- otomanskog carstva htjeli da izraze kroz zagonetne tetovirane
simbole. I muslimani, koji su konvertirali u kršćanstvo, su takodje
dobivali kršćansku tetovažu, što im je znatno otežavalo poratak na
islam. Druga interpretacija kaže, da su Turci prisiljavali katolike na
te tetovaže, da bi se oni (katolici) razlikovali od islamista. Objema
teorijama je zajedničko, da kulturi tetoviranja u Bosni i Hercegovini u
osnovi leži taj konflikt između dvije religije.
Ako
domaće stanovništvo upitate, zašto se tetoviranje u Bosni i Hercegovini
prektikuje na taj način, oni će vjerojatno odgovoriti, da je to zbog
katolicizma, jer je jednostavno lijepo ili zato jer je to oduvijek tako
bilo. Iz tih odgovora se može zaključiti, da se radi o običaju koji već
odavno postoji a čije prvobitno značenje je otislo u zaborav. Činjenica,
da se najviše tetoviraju djevojčice u dobi izmedju 13. i 16. godine,
upućuje na to, da je tetoviranje predstavljalo prelazni ritual. Sadašnje
stanovništvo potiče od nomadskih slavonskih plemena, koja su u 6.
stoljeću prvi put došla na Balkan. Moguće je da su kulturu tetoviranja
donjeli iz Azije i da je se kršćanska simbolika tijekom vise stoljeća
umijesala u repertoar šara.
Autor: Maarten Van Heeselt van Dinter, Tatau-Tradicionalno tetoviranje širom svijeta.
Prijevod: Branislav Knežević