ENGLISH
Iva Jaman, born Mašić 17.06. 1934 in village Blagaj, Kupres Municipality, Bosnia and Herzegovina
Iva was tattooed by women from Kupres when they were refugees in Uskoplje after the Second Wold War. Iva does not remember the whole process of tattooing but she remembers that ink and blue paper that came with the tobacco was used. Blue paper was pricked and put on the tattooed spot so that the tattoo could get the blue colour from it. Iva has a small cross tattoo on her right fist. Except the cross tattoo, they often tattooed initials or their name and surname, in order to mark their children with a long lasting identity. This custom probably originated from the time when Turks kidnapped catholic children:

“We went to school back then, it was in the year 1947. We were tattooed when we were refugees in village Bistrica in Uskoplje. Our women did this. Were there as children, saying : “ Tattoo me, tattoo me!” We all wanted to be tattooed. My sister Nediljka tattooed her name and I was also tattooed. They tattooed us with the ink and pricked blue paper which was wrapped around the tattoo for 2-3 days. “

All the women in Iva’s family had tattoos with crosses. Except cross tattoos on their arms and chests, they also tattooed crosses on their foreheads:

“My grandmother and my mother also had a tattoo. We had only a few tattoos but they had whole hands full of tattoos. Zela Jukić had a cross tattoo on her forehead. They also had chest tattoos in our village. Almost everybody had tattoos. I did not see men with tattoos, but all the older women were tattooed and the younger ones were not so much. “

Although many hid their crosses because of the fear from the communists, Iva says that she never had problems because of her cross tattoo:

“ I was never hiding it.”

Tea Turalija
Kupres, January 2011

HRVATSKI

Iva Jaman, rođena Mašić 17.06. 1934 u selu Blagaj, općina Kupres, Bosna i Hercegovina

Ivu su sicale kupreške žene dok su bile u izbjeglištvu u Uskoplju nakon 2. Svj. Rata. Iva se slabije sjeća procesa sicanja, ali zna da se upotrebljavala tinta i plavi papir koji bi dolazio s duhanom, koji bi se bocao te stavio na sicano mjesto kako bi tetovaža poprimila plavu boju. Iva ima istetoviran mali križ na desnoj ruci. Osim križa sicalo se ime i prezime kako bi se zauvijek zabilježio identitet, što je vjerojatno ostalo iz vremena kada su Turci otimali katoličku djecu :

„Išli smo u školu tada, bilo je to 1947.godine. Sicali se dok smo bili u Bistrici (Uskoplje) u izbjeglištvu. Radile su to naše žene. Bilo nas dice pa govorili : De meni, De meni! Svi mi tili da nešto nasicamo. Moja sestra Nediljka ime sicala i ja. S tintom se sicalo i nabockat plavi papir i zamota se oko 2-3 dana.“

Sve su žene u Ivinoj obitelji imale sicane križeve. Osim sicanja križeva na rukama i prsima, sicalo se i na čelu:

„Imale su i moja baba i mater. Mi smo to samo malo, a one pune ruke križeva. Zela Jukić imala i na čelu križ. Imale su i na prsima u našem selu. Malo ko da to nije imo. Ja nisam muško nijedno vidila, a žene jesu sve starije, a mlađe više nisu.“

Iako su mnogi krili svoje križeve zbog straha od komunista, Iva kaže da nikad zbog križa nije imala problema :
„Ja to nisam nikad krila.“

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 20:33 |

Isključeno | Komentari: 0

Stana (Begovo Selo, Kupres)

ENGLISH
Stana Raštegorac (born Šarić) 15.02. 1925. in Begovo Selo, Kupres Municipality, Bosnia and Herzegovina

Stana is one of the rare ones from Begovo Selo who has a traditional cross tattoo today. She remebers the day when she was tattooed very well. She also testifies about tattooing of male children, although it was more practicised among girls:

„ My deceased aunty Kebuša, (Ruža Turalija) tattooed me when I was little. I was about 10 years old. She told us: “Let me tattoo you!” She took the needle and the feather, dipped it into the ink and made a sign of a cross with it. We were tattooed on Sunday. They would tattoo us on the chests and on the hands. Boys were also tattooed with crosses on their hands. My grandmother and my mother were also tattooed. My mother had a whole arm full of tattoos. I have also a tattoo with my name and surname. One woman from village Goravci (surname Radić) but born in Begovo Selo had a cross tattoo on her chest,” says Stana.

Stana remembers the stories about Turkish chiefs –begs who used the right of the first wedding night with a Christian girl. She also remembers the stories about Turkish people kidnapping the children and taking them far away. That is why tattooing was necessary in order to protect the children from Turkish hardships:

„ When a wedding took place the beg (chief) had to sleep with the bride first (before her Christian husband) . Our women hid that they've married. Turks kidnapped children also. Everybody had crosses at that time; women, girls and men.“

After the Turks came communists who also did not like to see crosses. They stopped tattooing their children because of fear. When I asked Stana why they stopped with the tattoing, she answered:

„ Oh, I was scared a lot trying to hide my tattoo during II. World War in Serbia in Srijem when we've worked on the corn fields, so that they could not see that I am a Croat. ...We did not dare to tattoo anymore because of the communists.“

Tea Turalija
Kupres, January 2011

HRVATSKI
Stana Raštegorac (rođena Šarić) 15.02. 1925.godine u Begovu Selu, općina Kupres, Bosna i Hercegovina

Stana je jedna od rijetkih iz Begova Sela koje danas imaju nasican križ. Dobro se sjeća dana kada je sicana. Također nam svjedoči i sicanju muške djece:

„Radila mi pokojna tetka Kebuša-Ruža Turalija, kad sam bila nejačka. Imala sam oko 10 godina. Ona nama dici: „Daj da vam nasicam!“ Uzme se iglica i pero pa zamoči u tintu i prikriži... Nediljom su nas sicali. Sicalo se po prsima i po rukama. Imali su i muški po rukama križeve. Imale su i moja baba i mater po svoj ruci. Ja imam ime i bezime (prezime). Jedna žena iz Goravaca, (Radić) rodom iz Begova Sela imala je križ na prsima.“

I Stana se sjeća priča o begovima koji su koristili pravo prve bračne noći s kršćanskom djevojkom. Sjeća se i priča kako su Turci krali kršćansku djecu, te ih odvodili daleko da se nikad više ne vrate. Upravo zato je sicanje djece bilo neophodno kako bi ih zaštitili od turskih nedaća:

„Kad bi svatovi bili beg bi moro spavat s mladom prvu noć. Naše žene bi krile da su se vinčale. Turci su krali i dicu. Svi su u Begovu Selu imali križeve u to doba,i žene i cure i muški.“

Nakon Turaka došli su komunisti kojima isto tako nije bilo drago vidjeti križ. Zbog straha su prestali sicati svoju djecu. Na pitanje zašto se nije više sicalo Stana odgovara:
„Šta sam devera (straha) vidila za vrime 2. Svjetskog rata, nisam smila pokazat u Srbiji u Srijemu kad smo radili na kukuruzištima, da se ne bi znalo da smo Hrvati.. Nismo više smili zbog komunista.“

Kupres -Siječanj, 2011.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 20:21 |

Isključeno | Komentari: 0

petak, siječanj 21, 2011

Kata i Božo (Donja Borovica, Vareš)

Kata Šimić rođena Vukančić 1935. godine u selu Donja Borovica, općina Vareš, Bosna i Hercegovina
Božo Šimić rođen 1933. godine selu Donja Borovica, općina Vareš, Bosna i Hercegovina

Katu i njenog supruga Božu sam susrela u Kupresu(Siječanj, 2011) gdje su se skrasili nakon što su izbjegli iz Donje Borovice tijekom rata. Ona na svojoj desnoj ruci ima križ, a na lijevoj je velikim slovima izbocano njeno ime i djevojačko prezime. Njen muž Božo također ima istetoviran manji križ na lijevoj ruci. Turci su za vrijeme svoje vladavine običavali otimati kršćansku djecu te ih odvoditi u Tursku kako bi ih poturčili. Zato su katolici svojoj djeci tetovirali ime i prezime kako bi uvijek znali komu pripadaju.

Kata dolazi iz mjesta nadomak kraljevskog grada Bobovca, gdje je tradicija bocanja (tetoviranja) katolika snažno izražena:
„Naloži se vatra lučem i stavi se peka na luč, na vatru i onda skinu gar s peke. Taj se gar stavi u svetu vodicu i to da stoji oko 3 nedilje. Tintom bi se napisalo i bocalo. Sve muke gorke pritrpit bilo. Ako bude krasta, onda se primi i čekaš da krasta sama otpane. Kad su iglom bocali krv je išla, okreneš glavu i pritrpiš. Stavili bi podebeo plavi papir i po njemu bi bocali. Kod nas su radili i na prsima i šare na cile ruke. Ne sjećam se kad je to bilo, imala sam oko 10ak godina, ne sjećam se točno. Jelka Kostić je imala na prsima križ i još poneka žena. Imale su i moja mati i sestra Ana.

To je bilo moda tada. Mi smo to sami tili kada smo vidili od drugih žena. Nije bilo pod moranje. To su samo Hrvati radili. Nije svaka bila bocana, bilo ih je više da su imale neg nisu.
Mi smo blizu Bobovca bili. Čula sam od braće da su prije begovi spavali s curom katolkinjom kad bi se ona oženila s katolikom. Pa bi se svi sabirali i vjenčali skupa na isti dan, da beg ne bi mogo spavat sa svima. Pa bi se mećali križevi da beg ne spava više s njima. Ujak Pavo mi pričo da su ih begovi maltretirali, uzjaši katolike kao konja za vrat i stavi noge u džepove od prsluka. Turski zulum je najjači bio.“

„Borovica, prvi susjed Bobovcu, prava planinska ljepotica. Smjestila se povrh Bobovca, na padinama Zorkovice, Javorja i Lipničkog brda, 20-ak kilometara između Vareša i Kraljeve Sutjeske. Prostire se poput nebeskog saga na nadmorskoj visini od oko 1300 m.“ Ove riječi včl. Mate Majića opisuju ljepotu Borovice koja je do rata uspjela sačuvati mnoge običaje i tradiciju Hrvata, koji su sada raštrkani po svijetu. Kata je sve do početka prošlog rata(1992.) nosila narodnu nošnju u svojoj rodnoj Borovici svaki dan: „Nosila sam nošnju do rata kao i svi u selu. Kad sam izbjegla u Zagreb skinula sam.“

Kao i svaki rat, i ovaj je pridonio nestanku tradicije i običaja na mjestima koja su ih stoljećima njegovali. Od nekadašnjih prijeratnih 989 stanovnika Borovice vratilo ih se samo oko 100. Ova priča je posvećena njima. Kata je jedna od onih koja se nije vratila, ali ona svoju povijest i tradiciju Borovice čuva na svojoj koži.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 16:36 |

Isključeno | Komentari: 0

četvrtak, siječanj 6, 2011

Rama: Tetoviranje Hrvata za dan blagdana Svetog Josipa

Sveti Josip

Za blagdan Svetog Josipa (19. ožujka) nema nekih posebnih običaja u Rami pa se, nabrajajući ramske običaje, ne bismo posebno ni zadržali na ovom blagdanu da nije tetoviranja. Tetoviranje je običaj raširen posebno među katolicima Bosne i Hercegovine. Kada bismo tragali za korijenima ovoga običaja, vjerojatno bismo otišli do predkršćanskog vremena. U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Rami, posebno je njegovan u "tursko doba" i na osobit način kod djevojaka. U gotovo petstoljetnom prisustvu turske vlasti i šerijatskog zakona, bilo je nasilnog i dragovoljnog prijelaza na islam. U takvim su okolnostima posebnom pritisku bile izložene mlade djevojke. Događale su se otmice djevojaka, ali i svojevoljni mješoviti brakovi s muslimanima. Stoga su katoličke majke u tetoviranju prepoznale jednu vrstu zaštitnog znaka od nekrsta. Kada bi djevojčica stasala u mladu djevojku, na vidnom mjestu bi joj stavili (istetovirali) neizbrisiv simbol križa, kao učinkovitu zaštitu od nasrtaja nekrsta. Tako bi svake godine, na blagdan Svetoga Josipa, poslije mise, mlade djevojke, koje bi već razmišljale o ašikovanju, iz crkve odlazile kod jedne od rijetkih žena u selu koja je znala sicati (tetovirati). Kako nije bilo mnogo žena koje su poznavale tehniku bocanja križa (tetoviranja), znao bi se sabrati čitav red djevojaka.
Različiti su načini tetoviranja. Jedan od načina je da se na tijelu, mjestu koje će se tetovirati, najprije olovkom "izvuče" crtež, zatim "majstor" brzo bode (sica) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od gareži (čađe ili ugljena) i meda. Kažu da je najbolji ugljen od smrče koji se sjekirom stuca u prah. Kao boja upotrebljava se i barut.
Drugi se način manje primjenjivao u Rami, a primjenjivale su ga žene koje su se u Ramu udale iz Hercegovine. Od jasenove bi se kore ili od debljeg papira napravio kalup. Kad posoči jasen, obrezao bi se komad kore u kvadrat i u njemu bi se usjekao križ, pa bi se onda kora digla s drveta. To bi se stavilo na ruku i dobro uteglo kanapom. Iglom se bolo u kožu po onome križu i posipalo prašinom uglja. Rana bi se poslije zavila jasenovim lišćem koje se držalo dok se ne uhvati krasta (kora od sasušene krvi na rani koja zarasta).
Simboli su redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama. Tetoviralo bi se najčešće po rukama (od lakta prema šaci), na prstima, a kod nekih na čelu i na prsima.
Po nacrtanom bi se simbolu udaralo iglom ili špiodom (igla s glavom kojom se pričvršćivala krpa na glavi) u posve sitnim razmacima što je bilo pomalo i bolno i neugodno pa se zato u Rami tetoviranje zvalo sicanje. Nekada bi se mjesto tetovaže do krvi iglom izbolo, ali su ipak sve djevojke rado željele proći kroz ovaj obred. Ovi istetovirani znakovi bili su i znak odraslosti djevojaka, a nekada i spremnosti za ćosanje (ašikovanje).
Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo prisutna, posebno kod katolika. U novije se vrijeme tetoviranje izbjegava zbog nemogućnosti uklanjanja tetovaže koja može postati opterećenje a za neke i manjak ukusa.

Izvor: rama.co.ba

tetoviranicovjek @ 23:30 |

Isključeno | Komentari: 0

Običaj tetoviranja Hrvata u Vitanovićima

"Tetoviranje ruku, a i ostalih dijelova tijela (grudna kost, čelo) spada u posebnosti hrvatskog katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Stariji će se sigurno sjetiti nježnih ruku bake ili majke koje su bile ukrašene tetoviranim križevima ili drugim ornamentima".

Zanimljivo je da se običaj tetoviranja ruku križevima isključivo veže za područje Središnje Bosne, dok se Posavina u tim izvještajima ne spominje. Iz Središnje Bosne potiču i detaljni opisi tetovaža koje su napravili Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tetoviranje je jedan od običaja koje Hrvati Bosne i Hercegovine preuzimaju od prastanovnika ovih prostora Ilira (u ilirskim grobnicama su pronađene igle za tetoviranje) nastavljajući tako ovu tradiciju od pradavnih vremena do danas. Britanski povjesničar Noel Malcolm, u djelu "Bosnia: A Short History" piše da običaj tetoviranja nije poznat među drugim Slavenima, već da je tetoviranje posebnost katolika Središnje Bosne. Ni Truhelka, ni Durham (Malcolm samo prepisuje/citira Truhelku) ne spominju tetoviranje u sjeveroistočnoj Bosni. Tetoviranje je i jedan od dokaza da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini nasljednici i baštinici kulture i običaja prastanovnika ovih prostora (u Bosni i Hercegovini je tetoviranje rasprostranjeno samo među Hrvatima). Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića na prstima i rukama, te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Česte su i tetovaže krune, te sitnih točkica u krugu koje možda simboliziraju kolo. Jedan od razloga rasprostranjenosti tetoviranja križeva kod Hrvata u BiH je pokušaj da se spriječi odpadništvo od katoličke vjere tj. islamizacija. Tetovirani križ na ruci je bio vidljivi znak pripadnosti Kršćanstvu i u „zlim vremenima" je bilo potrebno puno hrabrosti imati takve tetovaže.

Isto tako, po narodnoj predaji, ovaj običaj je pomogao da se spriječi tursko otimanje katoličkih djevojaka, te otmice muške djece za tursku vojsku (Janjičari?). Postojalo je više načina tetoviranja, a tetovirale su uglavnom žene. Jedan od načina je da se na mjestu, na tijelu, koje će se tetovirati najprije nacrta crtež, a zatim se brzo bode iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Drugi način je da se od kore drveta izreže križić, te po njemu bode iglom i posipa smjesom od uglja, a domaća rakija je služila kao dezinfekcijsko sredstvo. Tetoviranje je bilo vrlo bolno i tetoviralo se je obično na proljeće ili u vrijeme crkvenih blagdana. Ovaj običaj je, prije dolaska komunista na vlast, bio rasprostranjen u većini sela brčanskog kraja (Boće, Laništa, Vitanovići, Ulović, Zovik). Danas su modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.

Napomena: na prvoj slici su tetovirane ruke Ane S. iz Vitanovića, a na drugoj slici je ruka Kaje B. iz Vitanovića. Ovaj članak je prvotno objavljen na informativnom portalu Posavski obzor.

Autor: Anto Sluganović

tetoviranicovjek @ 23:16 |

Isključeno | Komentari: 0

Cro Tattoo

Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa.

Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje katolika među ostalima, te sprječavalo „odmetanje" od vjere.

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž.
Po predaji, katolici su tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa. Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje katolika među ostalima, te sprječavalo „odmetanje" od vjere. Verzije su brojne. Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a od zaborava ju pokušava otrgnuti i posebna facebook grupa „Tradicionalno tetoviranje Hrvata" (Traditional Croatian Tattoo), čiji je cilj prikupljanje fotografija s tradicionalnih tetovaža, a koje, između ostalih, koristimo i u našem prilogu. Tetoviranje kod katolika u našoj zemlji istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a saznanja o istome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. On navodi da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Guče gore, a više-manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjaluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. Truhelka dalje navodi da se pri tetoviranju postupa na način da se ujutro na Ivandan, na Blagovijest, na Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu iskupi „mlađarija" neke obitelji te da otpočne tetoviranje.

Tetoviralo se s čađi, slinom ili prokuhanim majčinim mlijekom

„S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruke ne oblije krv, te se bol više ne može snositi", opisuje Truhelka. Podrobno prikazuje i način tetoviranja. „Ornament se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priređeno, pa se onda po crtežu šiljatim rtom dotle bocka, dok ornament ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenim papirom za cigarete ili voštanim papirom obloži i zavije. Istom, drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priređen od čađi. Čađ od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čađi često se upotrijebi barut, a nerijetko se čađ razmuti slinom, koja se rano ujutro nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu", opisuje Truhelka postupak tradicionalnog tetoviranja. Na području Kupresa, tetoviralo se s prokuhanim majčinim mlijekom u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se užarenom iglom radili simboli križeva.

Zategneš dok krv ne udari

I danas po selima, gdje živi starija „čeljad", žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Da one ne budu zaboravljene brinu se zaljubljenici u ovu pojavu, koji su na facebooku oformili grupu Tradicionalno Tetoviranje Hrvata, a koji donose i priče o tetoviranju-sicanju hrvatskih žena Pavka Bralj rođena je 15.travnja1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres. „Anđa Patrun me sicala kad sam imala desetak godina. Rekli su nam stariji kako se sica. Mi se tri-četiri curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu. Uzme se mliko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli. Uzme se, onda, plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica", priča Pavka. Na pitanje zašto se sicala odgovara: „Vikalo se da se ne može poturčit 'ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije im'o. Ni'ko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila." 'Sicala' se i Smiljka Ćaleta, rođ. Pašalić, 1934. u Kupresu. „Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla 'ajde Smilje da ti to napravim'. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko' tio. Pomišala se čađ i tinta, sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala". Na pitanje zašto se „sicala" odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!". Smilja nije „sicala" svoje kćeri, a ni njena majka nije bila „sicana". „Ja sam jedina u svojoj obitelji", kaže Smilja te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.

Nisu se dali izbrisati

Maricu Vuković (rođ. Dadić ) 1920 u selu Bristovi, u Bugojnu, „sicala" je Anđa Dadić 1930. kad je imala samo deset godina, na blagdan sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi „primilo", onda bi se sicalo na Blagovijest, 25. ožujka. „Kolegica mi je sicala kada sam imala deset godina. Bilo nas je deset, a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla, a nije znala da imam križ na prsima", priča Marica. Na pitanje kako se tetoviralo odgovara: " Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zamotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti. Na sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno devet miseci". Maričina majka nije bila sicana, ali baka jest. „Mater mi nije imala pa je i mene ružila, a baba je imala. To je bilo početo za turskog vakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski vakat, kad su žene bježale, a beg dolazio da noći s mladom". Tetoviranje poslije 1945. bilo je iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već bilo zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe, a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije ih mogla izbrisat", kaže ona.

Kristina Perić

tetoviranicovjek @ 23:04 |

Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini

(Znanstveni rad iz 1896 godine)

tetoviranicovjek @ 13:54 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

ELEKTRONIČKA ZBIRKA: Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine - Godisnjak [1889-1940]

Kompletan izdavački period od 1889 do 1940.
Pedeset i jedan digitaliziranih svesaka Glasnika – Godišnjaka Zemaljskog muzeja BiH.
Ovo je bogata zbirka koja se sastoji iz nekoliko stotina naučnih radova koji obuhvaćaju više naučnih grana, kao što su: Arheologija, Povijest, Spomenici, Heraldika, Jezik, Statistike, Prirodne nauke, itd. Itd.

Download file:

http://oron.com/nq1jpg50tkbk

Tradicija ženske tetovaže od starog doba - Lijepota, ljubavna igra i socijalna cijenjenost (DIO sa NAPOMENAMA!!)

1.Ovaj model se između ostalog odlikuje kroz istovremeno saznanje i praksu poljoprivrede, izgradnje gradova, pisma i vrlo komplikovanih oblika raspodjele rada. To sve je bilo pod snažno diferenciranim i cenralizovanim vladajućim sistemom na nivou grada ili saveza gradova.
2.Vgl. Luc Renaut: Les tatouages d'Oetzi et la petite chirurgie traditionelle. U: L'Anthropologie 108, 2004, S. 69-105.
3.Vgl. C. P. Jones: Stigma: Tattooing and Branding in Graeco-Roman Antiquity. U: The Journal of Roman Studies 77, 1987, S. 139-155.
4.Dokazi o ovoj praksi se nalaze u tekstovima (posebno P.Harris I. 77, I. 5-6) i u ikonografiji (Ravni reljef hrama u Medinet Habu, Ramses III).
5.D. Arnaud: Un document juridikue concernant les oblats. U: Revue d'Assyriologie et d'Archeologie Orientale 67, 1973, S. 147-156
6.Slika 6 pokazuje koegzistenciju dvije tehnike. Naročito u Sahelskoj zoni su kod tamnoputih sa relativno svijetlim tonom primjenjivani miješani oblici obilježavanja (reljefne skarifikacije, koje su prethodno bojene sa pepeelom i čađi)
7.Henry Field: Body-Marking in Southwestern Asia. Cambridge Mass. 1958
8.A.Vila: Aksha II. Le cimetiere moroitique d'Aksha, Paris 1967.
9.Cassius Felix (1.polovina 5. stoljeća): De medicina, 13, 1-2: stigmata (...) feminarum maurarum vultus ostendit.
10.Vgl. Glavno djelo o ovoj temi: S.Searight: The Use and Funktion of Tattooing on Moroccan Women, 3. Bde. New Haven (Connecticut) 1984.
11.J.E. Montgomery: The Deserted Encampent in Ancient Arabic Poetry: A nexus of Topical Comparisons. U: Journal Semitic Studies 40, 1995, S. 283-316.
12.Ovdje se radi o varijaciji jednog vrlo čestog motiva, “češlja”, koji se katkad izričitije ponovo upotrebljava u obliku stonoge. To nalazimo u tetoviračkom repertoaru iračkih beduinskih žene, koje mu ne pripisuju poseban značaj.
13.Herodot, Historien, V, 6.
14.Dissoi Logoi (Krajem 5.St. pr. Kr.), fr. 2. 13.
15.Dion Chrysostomos, Govori 14, 20.
16.Ć. Truhelka: Die Taetowierung bei den Katholiken Bosniens und Hercegowina. U: Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und Hercegowina (Beč) 4, 1896, S. 493-508.
17.A. Testart i J.-L. Brunaux: Esclavage et prix de la fiancee. La societe thrace au risque de l'ethnographie comparee. In: Annales, Histoire, Scineces Sociales 59, 2004, S. 615-640.
18.Geti, susjedi Tračana sa druge obale Dunava, ponose se time, da imaju ne samo pet ili šest, nego deset ili dvanaest žena. (Menander kod Strabe, Geografija, VII, 3, 4).
19.Pomponius mela, Chronographia, II, 2, 21.
20.Ove u Slovačkoj, Rumuniji i drugim mjestima potvrđene tržnice nisu stajele na putu kod pregovora između dvije obitelji.
21.Kod Bantua u južnoj Africi djevojka koja sa pogodnim izgledom nije zbog toga vrijednija, ali to omogućava njenoj obitelji, da u kratko vrijeme pronađe mladoženju, koji je spreman, da odjednom isplati sav “dar”, što se relativno rijetko dešava, vgl. H.-A. Junod: Mceurs et coutumes des Bantous, 1, Paris, 1936, S. 170. 172-173, 264-271). Jedan evropski promatrač čak tvrdi, da Zulu žene sa skarifikacijama dobrog izgleda “imaju veću cijenu, kada se radi o tome, da bi je stekao neki muškarac”, vgl. A. Delegorgue: Voyage dans l'Afrique australe. Paris 1847 (Bd. 2), S. 228.
22.Jedan evropski promatrač čak tvrdi, da Zulu žene sa skarifikacijama dobrog izgleda “imaju veću cijenu, kada se radi o tome, da bi je stekao neki muškarac”, vgl. Edb. U Indiji žena koja ima samo malo ili uopće nema tetovaža može postati predmetom ismijavanja. - n.pr. Kod njene svekrve, koja zbog toga optužuje mladine roditelje zbog siromaštva i škrtosti. Vfl. R. H. R. Trivedi: The Mers of Saurastra: A Study of their Tattoo Marks. U: Journal of the Maharaja Sayaji Rao University of Baroda, Bd. 1, 2, 1952, S. 125.
23.Tračke elite su bile spremne, na prosipanje značajnih suma novca, samo i jedino, da bi demonstrirali njihovu moć, vgl. Testart/Brunaux, Esclavage, 2004. i ovo.: Don, banquet et funerailles chez les Thraces. In: L'Homme 170, 2004b, S. 165-180.
24.Vgl. J. Nevadomsky i E. Aisien: The Clothing of Political Identity: Costume and Skarification in the Benin Kingdom. U: African Arts 28, 1995, S. 62-73 i 100 kao i A.Gell: Wrapping in Amages. Tattooing in Polynesia. Oxford: 1993, S. 51-52 (Samoanska ostrva)
25.J. Barker i A.M. Titjen: Women's Facial Tattooing among the Maisian of oro proviance, Papua New Guinea: the Changing Significance of an Ancient Custom. U: Oceania 60, 3, 1990, S. 228.
26.W. Smeaton: Tattooing Among the Arabs of Iraq. U: American Anthropologist 39, 1937, S. 56.
27.R. E. Guise: On Tribes Inhabiting the Mouth of the Wanigela River, New Guinea. U: The Journal of the Anthropological Institute of Great Britain and Ireland, 28, 1989, S. 205-219 (insbes. S. 207 i 214-216); Barker/Tietjen, Women's Facial Tattooing, S. 224-225; Gell, Wrapping in Images, S. 77-80 (Fidži ostrva); L. L. Turner, Ethnology of the Ungava District, Hudson Bay Territory. U: Annual report of the Bureau of American Ethnology 11, 1889-1890 (1894), S. 207-208 (Inuit).
28.Stvarni rituali inicijacije imaju kao cilj integraciju u znatno ograničeniju grupu od čitave starosne klase. Zajednica iniciranih uz to sebe vidi kao protivnikom vanjskog svijeta. Dakle znanje koje je stečeno prilikom inicijacije nema nikakvu praktičnu svrhu: to je samoreferencijalno i upućuje u prvoj liniji u svoj vlastiti svijet.
29.Vgl. Iscrpan inventar u C. Chippaux: Des mutilations, deformations, tatouages rituels et intentionnels chez l'homme. U: His Historie des maeurs. Paris: 1990 (Bd. 1), S. 492-493.
30.Arnold van Gennep: Les rites de passage. Paris: 1909, S. 103 i 106.
31.Vgl. F. R. Barton: Tattooing in South Eastern New Guinea. U: The Journal of the Anthropological Institute of Great Britain and Ireland, 48, 1918, B1. IX, Slika. 2; B1. X, Slika. 3 i 4.
32.Guise, tribes of the Wanigela River, n., S. 215-216.
33.Gell, Wrapping in Images, S. 78-79.
34.Sigurno je, da se ovdje radi o ukrasnim ožiljcima, jer unutrašnja trbušna deka nije dirnuta, što bi kod jednog pravog kirurškog zahvata najvjerovatnije bio slučaj. Jedna druga, u susjednom grobu pronađena tetovirana žena je imala sličan keloid, koji je iznad stražnjice nastavljen sa drugačijim reljefnim ukrasnim ožiljcima.
35.L.Keimer: Remarques sur le tatouage dans l'Egipte ancienne. Le Caire: 1948, S. 38, Abb. 32.
36.Ebd. S. 38, Slika. 33-37.
37.C.M. Firth: The Archeological Survey of Nubia. Report for 1910-1911. Le Caire: 1927, Bl. XXV, Slika. D2 (Kubban); D. Randall-Maciver i C.L. Wooley: Arcika. Oxford: 1909. Bl. VIII, Nr. 4026 (Amada).
38.G. Marcy: Origine et signification des tatouages de tribus berberes. U: Revue de l'Histoire des Religions 102, 1930, S. 27; J. Herber: Tatouages du pubis au Maroc. U: Revue d'ethnographie et des traditions populaires 3, 1922, S. 37-47.
39.Field, Body-marking, Slika. 21E, Slika. 23 (Nr. 4512, 4507), Slika. 36 (Nr. 4427).
40.D. Fouquet: Le tatouage medical en Egipte. U: Archives d'Anthropologie criminelle 13, 1898, S. 270-279; F. Legey: Essai de folklore marocain, Paris, 1926, S. 71-71; 220-221; T. Riviere: Les tatouages berberes dans l'Aures. U: Journal de la Societe des Africanistes 12, 1942, S. 67-68; M. Czapkiewicz: Taetowierung bei den irakischen Arabern. U: Folia orientalia (Krakau) 4, 1962, S. 41-46.
41.M. C. Berns: Ga'anda Scarifications: A Model for Art and Identity. A. Rubin (Hg.): Marks of Civilisation. Artistic Transformations of the Human Body, Los Angeles: 1988, S. 71-74.
42.N. David, J. Sterner, K. Gavua: Why Pots are Decorated. U: Current Anthropology, 29 (3), 1988, S. 65-389 (Ovdje: Analogije između ukrašavanja glinenih posuda i ljudi, kao i u načinu opisivanja grnčarije i ljudske anatomije kod Mafa i Buluhaya u sjevernom Kamerunu); o tome vidi u istom svezku komentar od I. Hoddera, S. 382 (Ovdje: Analogije između ukrašavanja ženskih figura i keramičkih posuda).
43.T. M. Evers i T. N. Huffman: On Why Pots Are Decorated the Way they Are. In: Current Anthropology 29 (5), 1988, S. 739-740.
44.Ako je ovdje samo riječ o heteroseksualnosti, to zato jer izvori ne pružaju nikakve elemente, koji bi dozvolili, uključivanje ostalih seksualnih tendencija u istraživački okvir.
45.The Sexual Life of Savages je posvećen stanovnicima Trobian ostrva (Papua Nova Gvineja). Malinowski ipak spominje – ne vraćajući se više nikad na tu temu - da “po onome što mi je rečeno, mlade djevojke se u vrijeme njihove prve mjesečnice moraju podvrći tetoviranju vagine. Ta takozvana ki'uki'u tetovaža se po riječima mojih informanata praktikovala u estetske svrhe.” Bronislaw Malinowski: La vie sexulle des sauvages du nord-quest de la melanesie. (1930) Paris: Payot, 1970, S. 221.
46.Potvrde za slične nasilne ljubavne igre nalazimo i kod plemena Mundugumora (Highlands u na sjeveru Papua Nove Gvineje), vidi M. Mead: Mceurs et sexualite en Oceanie (1935), Paris: 2004, S. 245.
47.Malinowski, La vie sexuelle, S. 189 i S. 240.
48.M.- L. Bastin: La sculpture Tshokwe. Meudon: 1982, S. 50-51.
49.P. Bohannan: Beauty and Scarification Amongst the Tiv. U Man: 56, 1956, S. 120.
50.Heidi Gegenbach: boundaries of beauty. Tattooed Secrets of Women's history in Magude District, Southern Mozambique. U: Journal of Women History 14, 2003, S. 115.
51.Legey, Folklore marocain, S. 221.
52.Georges Bataille: L'erotisme. (1957) Paris: 1965, S. 158.
53.Želim da se zahvalim kod Kristine Kot (Christine Kott) za prevod iz francuskog i kod Ane Gajger (Anette Geiger) za općim poboljšanjima teksta. L.R.

Die Tradition der weiblichen Tätowierung seit dem Altertum: Schönheit, Liebesspiel und soziale Wertschätzung (Le tatouage féminin dans les sociétés anciennes et traditionnelles : beauté, sexualité et valeur sociale) by Luc Renaut

tetoviranicovjek @ 16:50 |

Isključeno | Komentari: 0

Tradicija ženske tetovaže od starog doba - Lijepota, ljubavna igra i socijalna cijenjenost

Die Tradition der weiblichen Tätowierung seit dem Altertum: Schönheit, Liebesspiel und soziale Wertschätzung (Le tatouage féminin dans les sociétés anciennes et traditionnelles : beauté, sexualité et valeur sociale) by Luc Renaut

U takozvanim tradicionalnim društvima ornamentno tetoviranje predstavlja, tamo gdje se primjenjuje, kulturno sredstvo seksualnog diferenciranja. Obično se žena više tetovirala od muškarca: s ovim predmetom ćemo se pozabaviti i u potonjem. Samo u ponekim grupacijama su muškarci više tetovirani od žena. A u još rijeđim slučajevima ornamentnu tetovažu, neovisno o spolu nose i muškarci i žene. Svugdje oko sredozemnog bazena ima potvrda/dokaza o jednom već od najranije antike praktikovanom, prvenstveno ženskom tetoviranju. Iz mnogobrojnih područja svijeta su putnici izvještavali o praksi, koja je danas u potezu nestajanja. Usporedba povijesnih i suvremenih, bližih i daljih podataka, omogućava izradu različitih svojstava, koji tetoviranje žene iz formalnog, funkcionalnog i semantičkog gledišta pokazuju kao relativno homogenu estetsku praksu.

Obilježavanje tijela u antici

Potvrđena su tri glavna oblika trajnog obilježavanja tijela u sredozemnom prostoru za vrijeme antike: I. isključivo žensko, velikopovršinsko ukrasno tetoviranje; II. ozljeđivanje kože (zarezivanje kože, tetoviranje, kauterizacija) u terapeutske ili profilaktičke svrhe; III. prinudno obilježavanje (tetoviranje ili kauterizacija) i/ili identifikacijsko obilježavanje (samo tetoviranje) osuđenika, ratnih zarobljenika i neposlušnih robova. U antiknim društvima, koja su organizovana po modelu takozvanog grada-države(1), međutim nema prvog navedenog oblika obilježavanja tijela (I.). Taj model odgovara onome od velikog mezopotanskog, egipatskog, hititijskog, fenicijskog, grčkog i rimskog sociolingvističkog ansambla. Poradi jednostavnosti želim u potonjem na pomalo šematski način razlikovati državna društva od poludržavnih (šeferije ili mala kraljevstva) i nedržavnih društava (segmentna društva, koja se sastoje iz grupa po porijeklu). Uglavnom u trećem navedenom obliku obilježavanja nalazimo tragove ženskog tetoviranja, i to sasvim jasno u Trakiji, Nubiji i sjevernoj Africi i obliku ljudskih preostataka (mumije) kao i u pismenim, slikovnim i/ili etnografskim izvorima. I u dinarskom planinskom masivu (u današnjoj Bosni i Hercegovini) i u sirijsko-palestinskom zaleđu, izvan gradova, ima potvrda., pri čemu jeste da se radi o znatno kraćim pisanim dokumentima, ali koji su nadopunjeni sa modernim etnografskim metodama.

Geografija ženskog tetoviranja dakle crta uzduž sredozemlja opširnu, sa tri četvrtine obuhvaćenih područja zatvorenu elipsu, koja se prostire od Balkana preko dunavskih područja, Levanta, Arabije, Nubije i sjeverne Afrike pa do Magreba. Tu zonu se još može produžiti sve do Orijenta i Dalekog Istoka. U Indiji, centralnoj Aziji, Sibiru i u Arktisu je više naroda praktikovalo žensko tetoviranje, djelimično čak do u 20. stoljeće. Tetovaže i/ili koloidno zarezivanje kože kod žena se takođe pojavljuje u Okeaniji i crnoj Africi. Kao što je već napomenuto, taj prostorni obruč oko Srdozemnog mora prekidaju državna društva, kao i u sjeverno- i sjeverozapadno evropskim područjima, iako su ta područja većinom bila naseljena sa nedržavnim društvima.

Terapeutsko obilježavanje tijela (II.) se susreće u njegovim najrazličitijim oblicima svugdje tamo, gdje je potvrđeno žensko tetoviranje. U državnim društvima je medicina takođe poznavala i praktikovala čitav niz terapeutskog povređivanja kože. Ali uvijek je odbijala tetoviranje pacijenata i pokušavala, koliko je mogla, da umanji unakažavajući karakter kožnih povreda.(2)

Obilježavanje ljudi (III.) u puno pogleda sliči obilježavanju stoke. Ali dok treći oblik obilježavanja susrećemo skoro svugdje u svijetu (pa i tamo, gdje se praktikuju žensko i terapetusko tetoviranje), prvi oblik obilježavanja, kako kažu u antikni izvori, se pojavljuje samo u državnim društvima: jednom pečatu sličan biljeg je pravna garancija, koja robovlasnika štiti od bjega ili protupravnog prisvajanja njegovih robova. Suprotno daleko raširenom mišljenju identifikacijsko obilježavanje ljudi nije skoro nikada sprovođeno pod upotrebom užarenog željeza(3). Za oslikavanje znaka, simbola ili alfabetskog slova, čista i jasna tetovaža se iskazuje kao znatno eficijentnija u odnosu na kauterizaciju.

Ramzes III je naredio da njegovo ime tetoviraju na kožu zatvorenika, koje je on uzeo kao robove(4); u novoj babilonskoj epohi prijašnji gospodar robova tetovira robovima, koji su poklonjeni ili obećani hramu Uruk, naziv i simbol hrama (zvijezdom Ištara)(5). Taj postupak se ponovo pojavljuje krajem 4. stoljeća n.Kr., kada je rimska vojska tetovirala njene regrute, kao sredstvo u borbi protiv dezertacije i kao kontrolu vojnim akcijama. Ako nije bila uključiva reprodukcija rukopisa, prinudni biljeg se tada mogao nanjeti i sa jednostavnom željeznom šipkom. Tu se radi o često praktikovanom tjelesnom odgajanju, koje je često bilo popraćeno sa bičevanjem i udarcima.

Ovaj prvi pregled pokazuje, da je praksa obilježavanja tijela već u državnim društvima antike bila negativno konotirana. Malo po malo potisnuto iz medicinskog liječenja, nanosi se samo individuama iz najnižih socijalnih socijalnih slojeva kao odgojna ili kontrolna mjera. Najzad ta društva smatraju običaje tetoviranja kod stranih naroda kao vrhunac barbarstva, dakle predodžbe koje su zapadnu kulturu trajno oblikovale.

Nakit žena

U mnogobrojnim nedržavnim društvima (ili poludržavnim, kao afrička kraljevstva) je prvenstveno praktikovano ornamentsko obilježavanje tijela žena. Zarezivanje kože, koje treba da se razvije u reljefni ožiljak (keloid), se najviše izvodi kod tamne kože, dok se kod svijetle kože daje prednost ukrasnoj tetovaži. Ipak pritom se ne radi o strogom pravilu.(6) U društvima, koja praktikuju žensko tetoviranje, ponekad se tetoviraju i muškarci, ali uvijek u manjoj mjeri nego žene. Uzmimo primjerice slučaj beduinskih plemena u Iraku, koje su 1930tih godina pregledali Henry Field i njegovi suradnici(7): Najčešće tetovirane ženske tjelesne zone su brada, vrat, prsa (između sisa), stomak, slabine, donje područje leđa, vanjska strana bedara, zglobovi stopala, gornja strana stopala, podlaktica i gornja strana šake. Nasuprot tome je zglob šake jedino mjesto tijela, koje su muškarci ponekad spremni da ukrase sa ornamentalnim motivima. Ipak većinom se naglašava terapeutsko-profilaktički razlog (ublažavanje bolova, ojačavanje zgloba šake). Kao i žene tako mogu i muškarci, pogotovo u djetinjstvu, iz terapeutskih i profilaktičkih razloga dobiti više manjih tetovaža po sljepočnicama, čelu ili u blizini nosa.

Ova šema vrijedi za sve krajeve sredozemnog prostora, u kojima se praktikovalo ornamentalno tetoviranje. Ona je preovladavala već u Nubiji s početka računanja našeg vremena, kao što potvrđuju ljudski ostatci, koji su pronađeni u meroitskom groblju Akše (nedaleko od Farasa, u sjevernom Sudanu)(8): Muškarci i žene imaju dijelom tetovaže u obliku finih horizontalnih crta po vanjskim kutovima očiju, ili u obliku jednog niza od tri točke iznad nosnog korijena (terapeutsko-profilaktičko tetoviranje (Slika. 1-3). Žene su pak te, koje dekorativni repertoar za sebe zahtijevaju: on prekriva trbuh, donji dio trbuha, kukove i penje se često do između sisa (Slika. 4). Dekorativni motivi u Akši su upadljivo slični onima, koje su prije 2000 godina nosile više žena (vrlo vjerovatno nubijskog porijekla) koje su bile sahranjene u nekropolama Deir el-Baharia u gornjem Egiptu (Slika. 5-6). Ovaj zadnji primjer pokazuje, kako repertoar tetovaža može da nadživi mijenjanje vremena.

Naprotiv katkad postavljanim tvrdnjama, tetoviranje žene u Magrebu za vrijeme arapskih invazija je dobro dokazano.(9) Izdašni nalazi u tom kraju poduzetih etnografskih sakupljanja upotpunjavaju oskudne, iz antike prenesene inforamacije.(10) U Arabiji prvi dokazi potiču iz 6. i 7. stoljeća: Preislamskim pjesnicima ženska tetovaža služi kao metafora, da bi podsjetili na tragove sa tla napuštenih sela i logora.(11) Dok u Kuranu nema spomena o tetoviranju, u Haditama citirani pravnici više puta osuđuju tu praksu. Tetoviranje je u njihovim očima isto kao i uklanjanje tjelesnih dlaka i nošenje perika znak ženske koketerije.

Repertoar bez simbola

Ornamentalno tetoviranje je nadvremenski fenomen, njegov repertoar se kroz epohe malo promijenio. Anikonski i gusti uresi se dobivaju ponavljanjem i spajanjem relativno jednostavnih i većinom geometrijskih motiva.

(1). Aksha, Meroitska nekropola, Ženska mumija, Grob Br.43 (lijevo)

(2). Aksha, Meroitska nekropola, Ženska mumija, Grob Br.65 (desno)

Uspoređivanje između ranijeg i današnjeg stanja unutar iste tradicije pokazuje, da ti motivi nisu stilizirani oblici simbola, koji su prvobitno bili figurativni ili ideogramatički. Elementarni figurativni motivi, koji se dijelom pojavljuju u repertoaru – iz točki sastavljeni, u jednom nizu poredane ptice uNubiji (Slika. 4), motiv jednog četveronošca u Trakiji (Slike. 7-9) (12) - proizilaze iz formalne igre bez ozbiljnih semantičkih posljedica. Nazivi, koji su se davali tetovažama, su ponajčešće nastali iz misaonih asocijacija.

(3). Aksha, Meroitska nekropola, Muška mumija, Grob br.81

(4). Aksha, Meroitska nekropola, Ženska mumija, Grob Br.43 (lijevo)

(5). Deir el-Bahari (gornji Egipat), Amunet sa njenim tetovažama, oko 2020 pr. Kr. (desno)

(6). Deir el-Bahari (gornji Egipat), Tetovirana žena, oko 2020 pr.Kr.

Kod žena u Bosni i Hercegovini, kao nasljednica jedne vrlo stare tradicije tetoviranja (Slike. 10-11), nomenklatura odražava formalnu bliskost, koju su pojedinačni motivi imali sa prozaičnom realnošću: krug, ograda, narukvica, grančice, jela, klip, sunce, mjesec, zvijezde itd. Ali na osnovi te nomenklature nije razvijen ni simbolični diskurs ni mitologijsko pripovjedanje. Na koncu ostaje konstatacija: Kako unutar jedne te iste kulture isti motivi često mogu nositi različita imena, to pokazuje, da tetovirani repertoar nije određen da bi funkcionirao kao sistem lingvističke ili simboličke transkripcije. Doduše socijalni konzens može u svako vrijeme ovaj ili onaj motiv uzdignuti ka simbolu. Ali promatranje pokazuje, da se žensko tetoviranje u većini slučajeva odriče toga. Samo jedno je važno, da su tetovaže djevojaka iste kao one kod njihovih predaka, iako pri izboru i redanju motiva vlada izvjesna sloboda.

(7). Tračanka prati/ganja Orfeja (lijevo)

(8). Tračanke prate/ganjaju Orfeja (desno)

Značenje tetoviranja kao običaja se ne razjašnjava kroz repertoar – jer dovoljno je da taj odgovara tradiciji – nego kroz tetovažine inherentne osobine (neotklonjivo, u tijelo upisano), kontekst i njegov prateći diskurs. Ko se tetovira, u kojoj dobi, koji dio tijela i sa kojim ciljem, to su bitna pitanja, o kojima se moraju istražiti izvori.

(9). Tračanke napadaju Orfeja

Tetovaža i socijalna cijenjenost

Antiknu Trakiju suvremeni autori opisuju kao ansambal naroda, koji su naseljavali jugoistočni dio balkanskog poluostrva između dunava i Makedonije. U grčkoj mitologiji, koja Orfeja pravi junakom tračanskog porijekla, se pripovjeda, da su ga ubile njegove zemljakinje. Kada se ta epizoda u 5. i 4. stoljeću p.Kr. Predstavlja na grčkim vazama, scena pokazuje tetovirane žene (Slike. 7-9, 12, 13). U Trakiji “se smatra otmjenim, ko je tetoviran, a prostim, ko to nije”.(13) Dalje se kaže “Tetoviranje mladih djevojaka je ukrašavanje”(14) i “Tamošnje žene imaju utoliko brojnije i šarenije tetovaže, koliko su poznate po otmjenom i izvrsnom porijeklu.”(15) Općenito postoji suglasnost o tome, da su ženske tetovaže u seoskim, katoličkim zajednicama Bosne i Hercegovine (Slika. 10-11) preostatak te stare tradicije tetoviranja u prostoru Dunava i Balkana.(16)

(10). Bosna i Hercegovina (Lašvanska dolina), Tetovirana žena, oko 1890. (lijevo)

(11). Bosna i Hercegovina (Pokrajčići), Tetovirana žena, oko 1890. (desno)

Da li se grčkim autorima smije povjerovati, kada oni prave vezu između tetoviranja i socijalnog statusa? Suprotno od Grka i Rimljana, koji su njihove kćerke udavali po režimu miraza, Tračani su isto kao i drugi narodi praktikovali “davanje ženi”(17) Muškarac je ženu mogao samo onda oženiti, nakon što je njegovom budućem svekru i svekrvi isporučio niz dobara (stoku, žitarice, zlatne proizvode). Njihova ponekad zamašna vrijednost je bez sumnje bila proporcionalna socijalnom statusu mladine obitelji. Bogatstvo muškarca se dijelom mjerilo po broju njegovih žena, koje je on bio u stanju oženiti.(18) U 1. stoljeću djelatni rimski kompilator Pomponius Mela tvrdi, da su tračke djevojke očigledno ocjenjivane “po njihovim tjelesnim i moralnim kvalitetima” (ex specie et moribus), pri čemu su “čestite i ljepe” (probae et formosaeque) po najvišoj cijeni prodavane, dok su ostale prodavane u budzašto ili čak u zamjenu za nagradu.(19) Ta zabilježba nije daleko od karikature; ipak treba nadodati, da Pomponius mela nije bio u krivu, jer takozvani “sajmovi nevjesta” su zaista dokazani u srednjoj evropi sve do sredine 19. stoljeća.(20)

(12). Tračanka napada Orfeja (lijevo)

(13). Tračanka nožem probada Orfeja (desno)

U društvima, koja su praktikovala “davanje ženi”, ljep vanski izgled je igrao direktnu ulogu u ženidbenim pregovorima. Otuda su se interesovali i za tetovirani ili u kožu urezani nakit.(22) Da li je tetovaža bila dodatna vrijednost, koja je cijenu žene mogla tjerati u visinu? Na osnovi kvantiteta, kvaliteta ili izvjesnog formalnog oblika tračanske tetovaže su moguće je davale indicije o socijalnom položaju. Zna se, da su u jednom društvu, koje je prožeto jakim nejednakostima – što je u trakiji bio slučaj – (23), elite mogle preuzeti kontrolu nad tetoviračkim obrtom, tako što su norme socijalnih diferencija stavljali u repertoar formi.(24) Da li je dakle bilo dovoljno, biti izdašno tetoviran, da bi bio priznat kao otmjena i dobra partija? Ne, jer tetovaža ne donosi donosi socijalni status, ona ga u najboljem slučaju može potvrditi. Jedna ljepa tetovaža može biti posljedica, ali ne i uzrok pogodne socijalne pozicije. Zbog njenog neizbrisivog karaktera tetovaža dakle tendira tome, da simbolično učvršćuje, što izražava. Tako što su tračanske elite na koži njihovih kćerki vidjele nacrtan preslik svog vlastitog prestiža, dobro su se osjećali u vjerovanju, da su dobro osigurani od propasti, do koje je loša ženidba mogla dovesti. Ukoliko je praksa tetoviranja u Trakiji zaista reagirala na socijalne razlike, moglo bi se pretpostaviti, da je jedna od njihovih vrlina, za mlade udavačice bilo stvaranje jedne vrste “socijalnog oblačića za tekst”, odnosno, za muževe permanentni zahtjev, da održe status obitelji.

Stjecanje podobnosti za udaju

Tetovaža žene se u više pogleda pojavljuje kao certifikat podobnosti za udaju. Ona se u većini slučajeva dovršava prije zaruke ili vjenčanja, tako npr. U sjevernoj Africi, u Iraku i u Indiji. Ako jedna žena ili djevojka nije tetovirana, ženidbeni planovi mogu pasti u vodu. Nerijetko muž nakon vjenčanja njegovu ženu šalje da se tetovira (ili skarificira), ako je mišljenja, da ona nije dovoljno ukrašena. Tetoviranje radi stjecanja podobnosti za udaju se takođe zahtijeva, da bi se moglo sudjelovati u prvim ljubavnim igrama, ukoliko su one dozvoljene: kod Maisina u Papua-Novoj Gvineji djevojke bez tetovaža ne smiju ići na Mangu via (“igranje na plaži”), tijekom kojeg u noćima punog mjeseca mladići i djevojke plešu i slobodno skupa spavaju.(25)

U Sredozemnom bazenu tetoviranje se izvodi u više, vremenski odvojenih seansi. Kao tipičan primjer može se navesti slučaj jedne oko 1913 godine rođene mlade djevojke iz Al-Hilla (Irak): U dobi od 10 godina joj je tetovirano lice, podlaktice, šake i prsa, sa 11 godina su uslijedili bedro i leđa, sa 12 stopala i ruke, prije nego je se udala godinu dana kasnije.(26)

U drugim mjestima se tetoviranje izvodi po određenom redosljedu ritualnih aktova, individualno ili u grupi. 1. Tijekom unošenja u kožu djevojke se odvajaju od zajednice i moraju poštovati izvjestan broj zabrana (zabrana jedenja određenih prehrambenih proizvoda ili imanje veza, naročito sa muškarcima) i 2. Kada je tetoviranje okončano, brižljivo tetovirana djevojka se ponovo vraća u selo, gdje je njena obitelj (ili čitava seoska zajednica) za nju organizovala slavlje; Jer je nekoliko dana oslobođena od rada, ona ide u mnogobrojne posjete. U ovim dvijema fazama 1 i 2 prepoznatljive su dvofazne ili trofazne sekvence (odvajanje – ograničavanje – priključivanje), koje po modelu Arnolda van Gennepa označavaju većinu prelaznih rituala (rođenje – pubertet -smrt).

Ovdje se sasvim jasno radi o prelaznom ritualu (i to prelazu u podobnost za udaju) a ne o inicijacijskom ritualu, koji općenito sadrži prenošenje tajnog znanja.(28) Ovo je temeljna različitost, jer mnogi autori brkaju tetoviranje radi stjecanja podobnosti udaje sa tjelesnim markiranjem inicijacije. Repertoar tetovaža u njihovim očima tada nije više do rezervoara ezoteričnih znakova, a tetoviranje jedan oblik magijsko-religioznog pomazanja, koje je rezervisano pristalicama nekog tajnog kulta, svećenicima nekog božanstva ili vračevima.

Stjecanje tetovaže za podobnost udaje se ne sastoji uvijek iz dvije gore navedene faze 1 (odvajanje) i 2 (priključivanje). Da li se onda mora odstupiti od govora o prelaznim ritualima? Arnoldu van Genuppu se smije priznati izvjesna genijalnost kada on svako nepovratno izobličavanje tijela (tetoviranje, skarifikaciju, ablaciju, perforiranje, itd.)(29) istovremeno vidi kao odvajanje i kao priključivanje. Mutilacija ponajprije izdvaja individuu od “ostale ljudske zajednice”, tako što promjenjuje sa rođenjem dobiveno tijelo. Ona je zatim priključuje jednoj određenoj grupi, čiji se članovi upravo kroz to prepoznavaju, tako što su njihova tijela sva izobličena na isti način. I jer tjelesno izobličavanje ostavlja “trajne tragove”, i to priključivanje se vidi kao definitivno. Izobličavanje predstavlja po činu “sredstvo definitivne diferencijacije”, dok je “nošenje naročitog kostima ili maske, ili takođe boja na tijelu” samo “vremenski ograničena diferencijacija”.(30)

Tjelesna izobličavanja su kao reprezentacije dakle opremljene sa specijalnim semantičkim osobinama, koje im omogućavaju simbolično praćenje najvažnijih etapa fiziološkog i psihološkog razvoja individuuma. Pritom su moguća dva slučaja: Ako se izobličavanja izvode redom u više zahvata, prate i ritmiziraju dugo vrijeme odrastanja do odrasle dobi; izvode li se jednokratno, naglašavaju presudnom smatranu etapu tjelesnog razvitka, na primjer pubertet. Ženska tetovaža pritom često ide srednjim putem: Više zahvata je već izvedeno tijekom djetinjstva i mladosti, ali težište leži na tetovaži, koja se u kožu unosi kratko prije ženidbe ili prigodom javnog priznanja podobnosti za udaju.

Tetoviranje spolnih organa

Kao krunisanje procesa za sticanje pogodnosti za udaju ženska tetovaža postavlja razliku između onog prije (mala djevojčica bez seksualnih odnosa) i onog nakon (mlada djevojka, koju se proglašava zrelom za seksualne odnose). Zato jer je ona ženski prerogativ, tetovaža pojačava i akcentuira i razliku između spolova. To duplo razlikovanje je u glavnom seksualne prirode, a tetoaža vrlo često eksplicitno upućuje na to, naime tako što ona pokriva stidno područje, donji dio trbuha (a time i maternicu) i okolne tjelesne zone (slabine, kukove i zadnjicu).

Kod Papuanaca, koji naseljavaju obale Kemp-Welch rijeke (Hood Bay, Papua-Nova Gvineja, prilikom priključne ceremonije (Kuiriga) tetovirani spolni organi od mlade djevojke se pokazuju čitavoj seoskoj zajednici.(31) Zadnjica slabine, donji dio trbuha, stidno područje i Labia majora (velike stidne usne) su ukrašavani tom prigodom. Ti djelovi tijela su obično pokrivani sa pregačom za slabine, osim za vrijeme Kuiriga ceremonije: tokom glavnog plesa, koji se izvodi na jednom za ceremoniju određenom podijumu, mlade djevojke skidaju svoje pregače, starije žene nauljavaju kožu sa kokosovim uljem, ples ide dalje a mlade djevojke dijele slatkiše. (32)

Na Fidži ostrvima za udaju podobne djevojke su takođe tetovirane oko spolnih organa, i to u jednom povučenom mjestu sa imenom “crna guzica”. Rezultati pak nisu javno pokazivani kao u Papua-Novoj Gvineji, ali ostale, istovremeno izvedene tetovaže u licu i po šakama su bile upute na to, da su mlade djevojke bile tetovirane ispod njihovih pregača. Te tetovaže su trebale poticati njihov razvoj i rast i učiniti ih seksualno neodoljivim.(33)

Etnografska istraživanja u sredozemnoj oblasti nisu uočila ni jednu ceremoniju usporedivu sa Kuirigom u Papua-Novoj Gvineji. Tetovirane mumije, koje su pronađene u Nubiji i gornjem Egiptu, takođe imaju tetovaže, koje dovode do izražaja trbuh, donji dio trbuha i stidno područje. Tetovaže donjeg dijela trbuha iz Amuneta (Slika. 5) obilježavaju prostrani trougao koji je prekinut u njegovom donjem užem dijelu. Moguće je da su stidne dlake bile njegov produžetak. U Akši (Slika. 4) se trougao napravljen od stidnih dlaka nastavlja na isti način, sa razbacanom mustrom ureza, koji su deblji od onih iz ostatka dekora. Kod jedne druge mumije iz Deir el-Baharija (Slika 6.) stidno područje nije tetovirano, nego je pojasno uokvireno sa nizom rambova u obliku točki i sa jednim, horizontalnim ožiljkom (keloid). (34) Nekoliko u nubijskim grobnicama pronađenih ženskih figura su ukrašene sa nakitom, koji imitira takav način obilježavanja tijela. One potiči iz 1. polovine 2. tisućljeća prije našeg računanja vremena a njihove mustre su urezane ili ubodene u glinu. Jedna od tih statueta (35) nosi pojas od točkastih romba, pored kojeg prolazi jedna puna linija, koju se može uporediti sa horizontalnim ožiljkom iz Deir el-Baharija (Slika. 6). I na drugim statuetama se nalazi ta horizontalno urezana linija.(36) Motiv točkastih romba, koji se dodiruju u vrhovima, se takođe često nalazi: On pokriva gornje tijelo, kukove i bedra.(37)

U etnografskim dokumentima o sjevernoj Africi i bliskom Istoku uvijek iznova se opisuju tetovaže trbuha, donjeg trbuha i čak stidnog područja.(38) Pupak pritom često predstavlja izlaznu točku kompozije, koja se proteže prema dolje u pravcu stidnog područja i prema gore ka području između sisa.(39) Linija se često produžava do grla i brade.

Jedna estetika zadovoljstva

U svim tim kulturama koje su etnografi istražili, praksa tetoviranja se najviše obrazlaže sa estetskim argumentima. Ona jest društvena obveza, prouzrokuje bolove i nije se promijenila već generacijama, ali ipak: Tetovaža je svima lijepa. A ona i posjeduje vlastitu ljepotu, koja se procjenjuje sa odgovarajućim različitim kriterijima, koje ona dijeli sa ostalim primjenjenim umjetnostima: izbor motiva, jednolikost i simetrija kompozicije, finoća izvođenja, intenzitet i sigurnost linije itd..

Ipak ta tetovažina osobna estetika nije odmah prepoznatljiva u diskursu. Ono što se računa, je ljepota tetoviranog tijela: tetovaža čini ljepim, prije nego ju se i samu nazove ljepom. Tetovaža osobi daje ljepotu, ne samo, jer ona ukrašava njeno tijelo, već i, jer ona kroz jedan ili u više koraka prati ili okrunjuje razvoj mlade djevojke. Rasti i proljepšavati se, doseći spolnu zrelost i razmnožavati se, zdravo živjeti, sve to kod većine starinskih i tradicionalnih društava znači “biti ljep”. Terapeutsko tetoviranje se, kao što smo već vidjeli, praktikuje uz žensko tetoviranje. O tome ovdje ne nedostaje etnografskih izvora:(40) točke, crte, križevi ili mali dekorativni motivi se u mnogim mjestima na zemlji unose u kožu, sa ciljem spriječavanja, terapije i “magije” (Pojam “magijski” često upotrebljavaju sami dotični). Postoje i različite izlike: bolovi zglobova, upale očiju, glavobolje, bol u trbuhu, strah od podbačaja itd.. Iako one prije ženidbe realizovane dekorativne kompozicije nemaju terapeutske svrhe, često im se pripisuju profilaktičke vrline: navodno ojačavaju djevvojke, pomažu im da se razviju a kasnije pospješuju i začeće itd..

Uporediva sa glinenom posudom, koja izlazi sviježa iz peći, mlada, fino oblikovana djevojka se dovršava kroz šare. Vrijeme oblikovanja (djetinjstvo) je okončano. Mala djevojčica se pretvorila u ženu i sada može da ispuni najvažniju funkciju od svih: Iznjeti i darovati život, kao glinena posuda, u kojoj se čuva i priprema hrana. Ova metafora je daleko raširena. Kao Ga'anda na sjeveroistoku Nigera ukrašavaju isti geometrijski motivi, sa kojima su skarificirane djevojke, više objekata, posebice trbušaste amfore sa dugačkim vratom na gornjem kraju, koji za vrijeme žalosti imaju ulogu otjelovljenja nedavno preminulog člana obitelji.(41) “Pots are people” (“Lonci su ljudi”): to vrijedi za crnu Afriku, sjevernu Afriku kao i za neolitik.(42) U Zimbabveu nekoliko posuda suimboliziraju ženu i naročito matericu. Još neispečene glinene posude se upoređuju sa mladim, prepubertetskim djevojčicama; žene i glinene posude su ukrašene sa istim motivima.(43) Tetoviranje žene je posljednji potez, koji kultura izvodi na njenom djelu. Ljepota koju ona slavi je ona od ženskog tijela u njenom kako plastičnom tako i funkcionalnom dovršavanju. Snagu, zadovoljstvo i plodnost društvo mora označiti, priznati i zagovarati, tako da mogu održati njihovo obećanje. To priznanje i prisvojenje ne bi funkcioniralo bez duboko konzervativnog repertoara: Tako što reprodukuje identificirajući i prije svega priznati nakit njenih suvremenika i predaka, tetovaža stvara legitiman i konforman žig. Kao žig ona nudi garanciju protiv odstranjenja i mijenjanja osobe, na koju je nanešena. Ta tako usvojena sigurnost garantuje duševni oslonac koji nije za podcijeniti. I onaj kod prelaznih rituala često nastupajući bol predstavlja strukturirajući element: Oni koji su pretrpjeli tetoviranje, izvlače iz tog ponos i samopouzdanje. Normativni diskurs je preko tog prvog izazova ali i priprema, da bi se bolje podnjeli bolovi prilikom porođaja.

Ljubavne igre

Ako se žensko tetoviranje čita kao koncept ljepote, tu se ne radi ni o formalnoj abstrakciji, ni o vječno ženskom u smislu Geteovog Chorus Mysticusa, nego o jednom duboko vitalističkom stavaralačkom pojmu. Tetovaža doduše pojačava i okrunjuje ljepotu žene, to ali u specifičnoj perspektivi rasplođivanja i stvaranja novih srodstvenih veza. Ali da se ostvari rasplođivanje, seksualni čin se naravno mora dogoditi. Tatovaža koja osposobljava za udaju upućuje vrlo jasno i često vrlo izričito na to, tako što na primjer obilježava zadnjicu, donji trbuh i spolne organe. Ipak tetovaža se ne zadovoljava s time, da pokazuje. Ona osim toga obogaćuje i uslovljava raspon osjećaja i predodžbi, koji bude i održavanju seksualnu želju. Ukratko rečeno, tetovaža je erotska i uzdiže seksualnu fantaziju.

Razlike između spolova (44) se mogu direktno uočiti i osjetiti po onome, što biolozi nazivaju primarnim i sekundarnim spolnim odlikama (spoloni organi, grudi, veličina tijela, građa kostiju,, raspodjela masne i mišićne mase, rast kose, madeži, glas itd.). To u najširem smslu uočiti – može se govoriti o svih pet čula – može biti dovoljno da bi se probudila žudnja. Ipak muškarac i žena to uočavanje obogaćuju, oblažu i insceniraju sa uvijek novim modalitetima. Doduše socijalno i kulturno okružje vrši, u tom i mnogim drugim krajevima, presudan utjecaj na osobne sklonosti. Nastajanje žudnje uključuje jednu skalu predodžbi vrijednosti, koje zahtijevaju odbijanje ovih ili onih osobnosti (npr. tjelesne dlake ili brada) kao i isticanje tih i takvih ( veličina sisa, širina kukova, mišićna masa).Uz te, u permanentnom stanju novog stvaranja prirodne karakteristike ide još i habitus, koji na manje ili više svojevoljan način kodificira spolni i socijalni identitet: tjelesni stav, gestika, frizura, odjeća, nakit, šminka, itd.. Taj habitus, kome društvo pridaje erotsku vrijednost, zahvata na napredan način u zajedničke igre i predodžbe žuudnje i zavođenja.

Ženska tetovaža spada u drugu kategoriju, onu od drugog habitusa. Zbog njenog neizbrisivog i u tijelo upisanog karaktera, i jer je namijenjena ženama, ona ima tendenciju, da prekoračava granice ka prvoj kategoriji, onoj urođenih spolnih odlika. I jer se ona općenito dovršava kratko nakon puberteta, osim toga je blisko povezana sa tjelesnim karakteristikama, po kojima se može prepoznati jednu zrelu, potencijalno za koitus sposobnu ženu (dobro oblikovane sise, široki kukovi, mesnata guzica i bedra, stidne dlake). Te osobitosti dozvoljavaju, definiraju ženske tetovaže kao jedan inkorporirani habitus sa jakom seksualnom konotacijom.

Raspoloživi povijesni i etnografski izvori ne omogućaavaju detaljno istraživanje uloge ženske tetovaže pri seksulnim praktikama i u njihovim pripadajućim predodžbama. Za žaljenje je, to što majstorska studija Bronislawa Malinowskog, The Sexual Life of Savages in North-Western Melanezia (1929) nije posvećena jednom društvu, u kojem je prevladavalo tetoviranje žene.(45) Jedna činjenica ipak zaslužuje spomen: na Trobiand ostrvima ljubavni akt često dovodi do ogrebotina, koje partneri u vrućoj strasti zadaju jedno drugom.(46) U nekim svečanostima, sličnim orgijama, djevojke navaljuju na mladiće i udvaraju im se pomoću predmeta za rezanje, na primjer kao sa luskama od školjki ili bambusovim nožem. Ožiljci od tih ogrebotina su povod za smijeh, ali su i izraz ponosa.(47)

U crnoj Africi se skarifikacije (keloidi) kod žene često dovode u vezu sa seksualnim praktikama. Kod Čokva u istočnoj Angoli prva mjesečnica je uvod u ritual osposobljavanja za udaju: “Majstorica (cikolokolo) raširuje male stidne usne, u stidnu kost ubada Mikonda tetovažu, koja ima erotsku funkciju i djevojku upućuje u seksualni život.” Erotski plesovi i pjevanje se odvijaju daleko od muškaraca. “Nakon toga prelaznog rituala mladu djevjku raskošno dočekuju u selu i predstavljaju je njenom zaručniku, za kojeg se ona obično ubrzo udaje.”(48) Tivi (u istočnoj Nigeriji) pak tvrde, da skarifikacije na trbuhu pospješuju plodnost žene; Keloidi s vremenom postaju mekši a time i erogeniji: žene sa skarifikacijama su navodno seksualno zahtjevnije i tako imaju veću šansu za dobivanje djece.(49) U Mozambiku su prije 1950tih godina skarificirane žene objasnile etnologinji Heidi Gegenbach, kako njihovi urezi u koži (tinhlanga) poboljšavaju njihove seksualne odnose: s jedne strane pozivaju muža, da njegovu ženu tokom predigre duže miluje, s druge strane nakon prvog orgazma on može da trlja svoj penis po tinhlangama na bedru i trbuhu, da bi se ponovo uzbudio u ukrutio.(50)

Što se tiče tetovaža žena u sredozemnom bazenu, nije ništa uporedivo pronađeno. Početkom 20. stoljeća marokanske prostitutke su ponekad imale tetovaže protiv čarolija, tako protiv zlog oka (male pojedinačne geometrijske motive, točke ili crte). Neke su uz to u koži iznad stidnog područja imale “mali lanac” (senisla), čiji su članci ljubavnike trebali da zavežu i zadrže. Ta senisla bi mogla imati sličnosti sa izvjesnim tetovažama donjeg trbuha u gornjem Egiptu i Nubiji (Slika. 4 i 6). Ali zapažanje Francoise Legeya je previše lokalno i specefično, da bi se dozvolilo takvo poređenje.(51)

Tetovaža sigurno ne stimulira u istoj mjeri kao opipni keloid. Ipak se možemo upitati, da li su linije predstavljale i tragove, koje su ruke i usne ljubavnika samo trebale slijediti. Tetovaže iračkih bediunskih žena, koje su se katkad protezale od brade preko zone između sisa pa do stidnog područja i uokviravale bedra i kukove, spadaju u one, koje su takve predigre mogle inspirisati. Moglo bi se reći, da tetoviranje u svrhu podobnosti za udaju nije obilježavalo samo prisvajanje žena kroz društvenu strukturu, nego je osim toga predstavljalo i jednu vrstu kartografije za muško uzimanje ženskog tijela u posjed. Praćenje tih ljepih uvijenih linija, prvo sa očima, zatim sa rukama, je poziv u izviđanje sve skrivenijih zona. Jer, tako piše Georges Bataille, “ljepota obožavane žene naglašava njene stidne dijelov tijela”.(52)

Fantazija autora ovih stranica sigurno nije dovoljna, da bi se ispunile praznine u izvorima. Ipak ovdje sabrani podaci ne daju mjesta sumnji u erotski aspekat ženske tetovaže. Kao što smo vidjeli, ta erotika se uklapa u jedan širi semantički okvir, kojim preovladava potvrđivanje podobnosti za udaju. Tetovaža je sigurno predstavljala jedan od stimulacijskih faktora, koji je trebao da pobudi erotske fantazije ili barem ljubavnu fantaziju kod mladih muškaraca; mladi muškarci, koji su bili za to određeni, da jednog dana zagrle žene, koje su se baš tetovirale imajući u vidu takve odnose. Banalnost tetovaže tu ništa mijenja. Pomislimo samo što reprezentira žensko rublje u našem današnjem društvu.

Tetoviranje žene se pojavljuje samo u društvima, u kojima fiziološki atributi predstavljaju snažan strukturirajući element, u kojem identiteti i socijalne funkcije bitno ovise o tome, da li je neko žena ili muškarac, djete, odrasli ili stari čovjek. U toj svezi spolna zrelost mlade djevojke predstavlja temeljnu etapu, koju društvo proslavlja i označava sa svojim neizbrisivim žigom. Kao i ukrasi na glinenim posudama i tetovaža dovršava tjelesni razvoj. Ona predstavlja legitiman nakit, jer njen nepromjenjivi repertoar ponovno pokazuje one od predaka. Tetovaža daje ljepotu i zaštitu, ona daje povjerenje u nedavno promijenjeno tijelo, kojeg će seksualnost i majčinstvo uskoro potrebovati. Ljepota tijela obećava zdravlje i plodnost. Promicati ljepotu na izvjestan način znači, tjerati zle duhove.(53)

Autor: Luc Renaut

Prevod iz Njemačkog: Branislav Knežević, Sarajevo

NAPOMENE SA OBJAŠNJENJIMA SE, ZBOG PREDUGAČKOG TEKSTA OVOG RADA, NALAZE U POSEBNOM BLOGU. POGLEDAJTE U DRUGI DIO OVOG RADA!!! VIDI ARHIV OD 24.12.2010

tetoviranicovjek @ 15:47 |

Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, prosinac 23, 2010

Ana (Mala Bukovica, Guča Gora)

Ana Kafadar rođena 14.05.1933. u Maloj Bukovici, Guča Gora

Anu sam srela u Gučoj Gori 19.12.2010. Iako sam se nadala da ću vidjeti više tetoviranih žena Ana je jedna od rijetkih iz tog kraja koja danas na rukama ima križeve.

Na blagdan Svetog Josipa 19.03. njena strina je tetovirala svu djecu, mušku i žensku, koja su bila prisutna. Iako nitko tada nije tetovirao križ na čelo, sjeća se žena iz sela Korićani koje su imale križeve na čelima:
„Tetovirala me strina sa 10ak godina. Bilo nas je devetero a i muški su mećali križeve. Korćanke imaju križeve i na čelu.“

Za tradicionalno tetoviranje koristilo se majčino mlijeko od žene koja ima muško dijete, med pomiješan sa pepelom (što je variralo od kraja do kraja) a po Aninim riječima u Gučoj Gori su koristili pljuvačku pomješanu s pepelom luča koji stoji 9 dana :
„9 dana prije Sv. Josipa pomiješa se pepel luča, koja se zapali u saču, sa pljuvačkom i tako stoji 9 dana. I onda se tim sica oko Sv. Josipa.“

Razlog tetoviranja je bila zaštita od Turaka koji su okupirali BiH više od 400 godina, i koji su odvodili djecu koja nisu imala križeve. Sve žene u Aninoj obitelji su imale tetovaže kako bi iskazale pripadnost katoličkoj vjeri:
„Dok su Turci bili, rizali su križeve da znamo šta smo, da smo katolici. Ko nema križ luče ga, ko ima ostavi ga. I baba i mater su imale tetovaže križa i narukvice. Sve su morale imat tetovaže“, kaziva Ana.

ENGLISH

Ana Kafadar born 14.05.1933. in Mala Bukovica, Guča Gora, Bosnia and Herzegovina

I met Ana in the village Guča Gora on 19.12.2010. Although I have hoped to see more of the tattooed women Ana is one of the rare ones living today who has crosses on her hands.

On the Saint Joseph's Day (19th March) her aunty tattooed all the children, male and female, who were present on the ceremony. Even though nobody tattooed a cross on the forehead at that day, Ana remebers the women from village Korićani who had tattooed crosses on their foreheads:
„ My aunty tattooed me when I was about 10 years old. Nine of us were there and the boys were also tattooed. Women from village Korićani have (tattooed) crosses on their forehead.“

Mother's milk (from a mother who has a male child), honey mixed with soot (what varied from region to region) was used for traditional tattooing, but according to Ana's words they used mixed saliva and soot, that stayed for 9 days:
„ 9 days before Saint Joseph's Day (19th March) you would mix the soot, which was burned in baking lid called „sač“, with the saliva and leave it for 9 days. You would tattoo with it around St. Joseph's Day.“

The reason for tattooing was the protection against Turks, who occupied Bosnia and Herzegovina for more than 400 years, and who would take away children who did not have crosses. All the women in Ana's family had crosses in order to show belonging to Catholic religion:

„ While the Turks were here, we were tattoed with crosses so that we could know what we are, to show that we are catholic. Who did not have a cross-they took him, who had a cross- they left him. My grandmother and my mother had cross tattoos and armband tattoos. All of them had to have tattoos“, says Ana.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:20 |

Isključeno | Komentari: 0

petak, prosinac 10, 2010

Tatauiranje i Stigmatizacija kod nekih prapovijesnih populacija jugoistočne Evrope

UDK 903.2 (497.6)

Dr.Mario PETRIĆ
Originalan naučni rad

TATAUIRANJE I STIGMATIZACIJA KOD NEKIH
PRAPOVIJESNIH POPULACIJA JUGOISTOČNE EVROPE
(Prilog paleoetnološkim razmatranjima)

U ovom radu neće biti govora o ukrašavanju ljudskog tijela tatauiranjem ili drugim srodnim oblicima stigmatizacije (cikatrizacija odnosno skarifikacija i kauterizacija) kod recentnog stanovništva jugoistočne evrope, pobliže, jednog dijela Balkana, iz razloga što je to posebna tema o kojoj je bilo već dosta napisa u dijelima većeg broja istraživača i opisivača ovih običaja. Naročito se to odnosi na običaj tatauiranja kod katoličkog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, gdje ono predstavlja nešto specifično i osebujno u odnosu na tatauiranje kod nekih drugih etničkih grupa na Balkanu (nur. kod jednog dijela Albanaca, pretežito katoličke viere, te kod pravoslavnih aromunskih stočara u Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj i Grčkoj).
   Specifičnost u tatauiranju katolika Bosne i Hercegovine odražava se prvenstveno u vitalnosti održavanja toga narodnog običaja gotovo sve do današnjih dana, te nadalje, u obilju ornamentalnih motiva kojima je ukrašeno ljudsko tijelo.
   Mnogo je radova koji su na različite načine pristupali razmatranju ukrašavanja ljudskog tijela, a posebno pitanju tatauiranju kod balkanskih naroda s manje-više zadovoljavajućim rješenjima i rezultatima, naročito kada je u pitanju porijeklo tog običaja na spomenutom području. (1) Razloga ima više, ali je osnovni, po našem misljenju, bio taj, što se ovim pitanjima nisu bavili stručnjaci s metodama koje se primjenjuju u etnološkoj i srodnim znanostima, ali i zbog toga što se nije prilazilo sustavnom prikupljanju građe kao neophodnom uvjetu zu svaki dalji rad na tom problemu. U tom je pogledu studija Ćire Truhelke o tatauiranju katolika u Bosni i Hercegovini bila je značajan pomak u razjašnjenju povijesnih izvora antičkih pisaca, kao i mogućih saznanja o smislu i značenju tog običaja. (2) Kasnija su istrazivanja išla onim putem koji je, u znatnoj mjeri, pridonio objašnjenju gotovo svih sastavnica ovog običaja kod balkanskih naroda.(3)
Prije nego što nastavimo s navodima pisaca iz klasične starine, dužni smo objasniti i druge oblike ukrašavanja tijela osim tatauiranja. Naime, još u ne tako davnoj prošlosti bila je poznata u jednom dijelu Bosne i Hercegovine STIGMATIZACIJA, odnosno jeden njen oblik - KAUTERIZACIJA. Sve donedavna se mislilo da postoji još jeden oblik stigmatizacije - SKARIFIKACIJA ili CIKATRIZACIJA u Hercegovini. Taj običaj, koji se sastoji od urezivanja određenih znakova u kožu poslije čega ostaju trajne brazgotine, raširen je kod naroda tamne kompleksije, a u našim krajevima nie nikada postojao. (4) Međutim, gotovo istovremeno kad se saznalo da u Hercegovini ne postoji skarifikacija, otkriven je običaj žeženja kože pomoću zapaljenog komadića truda-gube (Fomes fomentarius) kod Hrvata (Zlosela, Kupres) i kod Saba (Gubin, Čelebici, Čaprazlije u Livanjskom Polju) u Bosni, te u ličkim Osredcima u Hrvatskoj. Taj obicaj žeženja kože zovu u Livanjskom Polju “palit trudnjače”, a stručni mu je naziv KAUTERIZACIJA. (5)
   Kao i tatauiranje, tako je i stigmatizacija bila raširena na velikom prostoru koji su zauzimala ilirska i traka plemena. O tom nas obavještavaju stari grčki i Rimski pisci. Druge pak vijesti, koje su također zabilježene kod starih, mahom rimskih analista, potvrđuju rasprostranjenost tih običaja ne samo na tlu naseljenom ilirsko-tračkim plemenima, nego i drugdje, kod drugih tadašnjih naroda. Dovoljno je spomenuti samo Tertulliana i Solinusa, koji posve jasno govore o tatauiranju i cikatrizaciji kod starih Britanaca: “Stigmata Britannorum”(6) ili “Per artifices plagaarum figural, jam inde a pueril variae animalium effigies incorporantum, inscriptiscue viscebirus homonis, incremento pigmentinotae crescunt. Net quicqam magis patientae loco nationes ferne ducunt, quam ut per cicatrices plurimum fuci Artus brisant” (7) Isto tako, i na drugoj strani Europe, na donjem Dunavu, zatim na sjevernim obalama Ponta sve do Volge, stari pisci obavještavaju o održavanju takvih običaja kod tamošnjih plemena.
   Najstariji izvor o postojanju tatauiranja u jugoistočnoj Europi, pa tako i kod balkanskih naroda ostavio nam je Herodot (V Stoljeće a. Chr. N.) u svojoj Povijesti a odnosi se općenito na Tračane: “Bockanje je kod njih znak plemstva, a onaj koji nije izbockan potječe iz prostog staleža” (8) Dio Chrysostomus još nadodaje da so u tom običaju bile odane naročito žene, pri čemu su plemenitije imale bogatije i šarenije znakove. (9) Rimski pjesnik Valerius Flaccus u svom mitološkom epu Argonautica navodi, da je zarobljena tračka djevojka voljela barbarski običaj “šarenu i žigosanu ruku” (“picta manus, usaque placet, sed Barbara mento”), (10) što se bez sumnje može odnositi na običaj kauterizacije kor Tračana. I, napokon, da ne bi navodili još brojne antičke izvore, navest ćemo zu nas i naše krajeve najpoznatiji podatak o ilirskom plemenu Japodima, o kojima nas obavještava Strabon (I. st.) u svom djelu Geographica gdje, govoreći o njima, kaže da se “bockaju kao i ostali Iliri i Tračani…” (11)
   Pisani dokazi o ukrašavanju tijela potvrđeni su i arheološkim nalazima. Spomenut ćemo sliku tračke Menade kod koje se na rukama i na nozi ističu cik-cak crte, točkaste linije i jeden Motiv u obliku cvijeta. (12) Tako ukrašenu sliku tračke Menade možemo protumačiti kao transponiranu predstavu iz stvarnog života te bi, u tom slučaju, ona predstavljala vjernu sliku tatauirane Tračanke i ujedno bila likovna potvrda bilješkama starih pisaca o tatauiranju kod Tračana (v. sl. 01).

   Ovih nekoliko navoda dovoljno ukazuju da je običaj tatauiranja, kao i srodne stigmatizacije (cikatrizacija i kauterizacija), bio u znatnoj mjeri prakticiran kod starih naroda Europe i da je rasprostranjenost običaja bila također vrlo velika.
   Prije trideset godina, kada je prva verzija ovoga rada iznesena na Savjetovanju etnologa u Splitu, a s nešto izmjena u radu i proširena, te tiskana pod naslovom On Tattooing and Cicatrization in Prehistoric Population of a part of the Balkans(13) Naša saznanja o običaju tatauiranja te stigmatizacije (cikatrizacija odnosno skarifikacija i kauterizacija) nisu bila potpuna (nepostojanje skarifikacije u Hercegovini i općenito u Europi, te otkriće kauterizacije 1965. godine kod današnjeg stanovništva u Bosni i Hrvatskoj). Tek nakon završnih analiza i razmatranja običaja tatauiranja i kauterizacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini, te kod drugih balkanskih naroda, mogle se 1973. godine pristupiti stvaranju određenih zaključaka o glavnim karakteristikama, ulozi i porijeklu tih običaja. Za ovu priliku izdvajamo i navodimo jedno od završnih poglavlja, koje glasi: “ iz svega što je do sada rečeno o tatauiranju kod balkanskih naroda proizilazi da se u genezi ovoga običaja postojala dva različna kulturna sloja: jedan, koji u sebi sadrži autohtonu komponentu i čije porijeklo seže u daleku prošlost Balkana, u prethistoriju. Ovom sloju pripadaju osnovne komponente zajedničke samo balkanskom tatauiranju i bez analogija na drugim stranama. Ovdje, također, ubrajamo i one zasebne elemente običaja tatauiranja, koji su specificni samo zu odredjene sredine - zapadnu Hercegovinu, Bosnu i za Aromune, koji su iz Makedonije odselili u Grčku.
   Drugom sloju balkanskog tatauiranja pripadaju sve one pojedinosti koje imaju analogiju na drugim stranama i , u tom pogledu, Balkan povezuju s Kavkazom, prednjom Azijom i sjevernom Afrikom.” I nadalje: … Običaj tatauiranja do slavenskog naseljavanja na Balkan bio je poznat tadašnjem starobalkanskom stanovništvu - Japodima, Ilirima, Tračanima, Dačanima i Agatirsima. Prihvaćanje ovoga običaja od strane ranih slavenskih doseljenika bilo je moguće samo ondje gdje su postojali čvršći dodiri i asimilacija sa starim balkanskim stanovništvom. Kod neslavenskog stanovništva Balkana (Albanci, Aromuni, Sarakacani) mogao se odvijati sličan proces prihvaćanja tatauiranja, ukoliko nije već odranije postojalo kao autohtona pojava s obzirom na to da se radi o stanovništvu zu koje se smatra da pripada starobalkanskom supstratu.” (14) Dok je pitanje prihvaćanja običaja tatauiranja i stigmatizacije od ilirskih starosjedilaca nedvojbeno, dotle je postojanje ovih običaja u prapovijesnim formacijama jugoistočne Europe sasvim neizvjesno, premda so postojali pokušaji da se i ovo pitanje riješi. Postoje li neke indicije koje bi mogle uputiti na održavanje običaja o kojima je riječ i u prapovijesno doba koje je prethodilo Ilirima i Tračanima?
   Namjera ovog priloga jest da se zu pomoć arheoloških artefakata pokuša odgovoriti na postavljeno pitanje.

´…..    …..    …..

Prije nego što predjemo na razmatranje ovih pitanja, dužni so upozoriti na nekoliko činjenica u vezi s ukrašavanjem, a koje so u etnologiji općepoznate. U osnovi postoje četiri tehnike izvodjenja ukrasa na ljudskom tijelu: 1.ukrašavanje bojom, odnosno izvodjenje ukrasa na tijelu premazivanjem jedne ili više razičitih boja; 2. Unošenje boje pod kožu pomoću uboda iglom ili drugim šiljastim predmetom; 3. Pravljenje brazgotina (ožiljaka) na tijelu i 4. Pravljenje ožiljaka žeženjem kože.
   Dok je prvi način ukrašavanja tjela privremenog karaktera s obzorom na nestalnost boje, druga tri načina su trajna. Bojenje ljudskog tijela zabilježeno je kod velikog broja današnjih etnografski zanimljivih naroda, a takodjer je bio poznato i narodima Starog vijeka.
   Drugi način ukrašavanja poznat pod stručnim nazivom tatauiranje izvodi se, kako je već spomenuto, unošenjem boje pod kožu pomoću bocanja iglom ili pak ušivanjem obojenog konca pod kožu.
   Treći način je ukrašavanje bez upotrebe boje pomoću urezivanja ukrasa u kožu, poslije čega ostaju trajne brazgotine ili ožiljci, a poznato je pod nazivom cikatrizacija ili skarifikacija. Ove dvije poslednje tehnike, tatauiranje i cikatrizacija so srodne, ali se, kao što to potvrdjuju etnološka ispitivanja, ipak primjenjuju kod različitih naroda i rasa drugačije. Tako je, općenito uzevši, tatauiranje više rašireno kod naroda sa svjetlijom bojom kože, dok je cikatrizacija zastupljena pretežno kod tamnoputih naroda.
Ima slučajeva da se oba načina ukrašavaju, pa čak i obično bojenje, primjenjuju isto kod iste plemenske grupe.
   Četvrta tehnika je žeženje (paljenje) kože pomoću nekog upaljenog drvenog predmeta; u Bosni i u Hrvatskoj pomoću zapaljenog komadića truda-gube (Fomes fomentarius). Terminus technicus zu takav način izvodjenja ukrasa je kauterizacija. I kauterizacija i cikatrizacija mogu se svesti pod isti naziv - stigmatizacija, kao što smo to na početku ovoga rada naveli. To stoga što kod jedne i druge tehnike na koži ostaju bezbojni žigovi, brazgotine (ožiljci).
   Kao što smo već spomenuli, od svih nabrojanih tehnika ukrašavanja ljudskog tijela jedino cikatrizacija (skarifikacija) nije poznata kod recentnog stanovništva jugoistočne Europe, dotično kod balkanskih naroda. Bojenje tijela u određenim prigodama, kao npr.prilikom rođenja djeteta, poznato je u nekim krajevima.
   Osim načina izvođenja ukrašavanja ljudskog tijela, osnovno i najvažnije je pitanje - značenje ukrašavanja ljudskog tijeela. Da li se u svakom slučaju radi o težnji pojedinca, ili grupe ljudi, samo za ukrašavanjem zbog ukrašavanja, ili postoje i neki drugi razlozi koji na to navode? Taj je problem naročito zamršen kada su u pitanju prapovijesne kulture. Brojni su primjeri gdje je ukrašavanje (tatauiranje i cikatrizacija) označavalo plemensku pripadnost, ili je pak bilo obilježje položaja pojedinca u društvu (npr. kod Tračana, a i kod mnogih današnjih zaostalih naroda, nadalje je ono ponekad bio znak - biljeg ropstva, ili pak religijsko-magijska oznaka, znak zrelosti u inicijacijama i so.) Iz svega navedenoga se vidi da je upravo kod ukrašavanja pojedinca potrebno razlikovati s jedne strane otvorene, ili pak prikrivene i zaboravljene apotropejske elemente i funkcije pojedinih oblika, boja (naročito crvena boja), a s druge strane, razlikovati čisto ukrasne elemente od socijalnih i ekonomskih.
    Pitanje značenja smisla ukrašavanja ljudskog tijela, na primjerima ustanovljenim kod recentnih etnoloških naroda, kao i kod plemena Staroga vijeka, vrlo je kompleksno. Problem postaje jos više zamršen kad se ta pitanja razmatraju na arheološkom, prapovijesnom materijalu kakav je prikazan u ovome radu. Budući da pitanje, koje će se ovdje tretirati, pripada znanstvenoj domeni i arheologije i etnologije podjednako, mi ćemo u našim razmatranjima respektirati i rezultate do kojih je došla u tim pitanjima arheološka znanost, a isto tako, kozultirati ćemo etnološka tumačenja takvih pojava, svakako u najvećim granicama opreznosti.


Pročitaj kompletan post

tetoviranicovjek @ 12:56 |

Komentiraj | Komentari: 0

TATTOOING AND STIGMATIZATION IN SOME PREHISTORIC POPULATIONS OF SOUT-EASTERN EUROPE

TATTOOING AND STIGMATIZATION IN SOME PREHISTORIC POPULATIONS OF SOUT-EASTERN EUROPE
(CONTRIBUTION TO PALEOETHNOLOGICAL STUDIES)

AUTHOR: Dr. MARIO PETRIC

SUMMARY

In order to establish the existence of tattooing customs ans stigmatisation (cicatrization, that is scarification and cauterization) in prehistoric cultures, the author can only use those matherials that could have been related to human body. it is for this reason that the author of the paper studied statuettes - plastic products represented especially in the neolithic prehistoric period. Prior to this period and partly after it, it is not (or at least has not to date been) possible to find plastic products that would enable such studies. Relative numerousness of the statuettes enabled a selection of such artifacts that can be regarded as realistic images from lives of people at the time. The best examples used in these studies belong to the Butmir cultural complex, that is the archeological site of Butmir situaated near Sarajevo, wherein the found plastic products are of such an exellent workmanship that they were even used in determining of racial and ethnic characteristics of the inhabitants of the settlement. Accepting the finding of anthropologists and archeologists related to racial andethnic characteristics of the Butmir settlement inhabitants, the author was able to study the existence of tattooing and cicatrization customs with stronger argumentation. Establishing of the Negroid and Armenoide racial features of the Butmir anhabitants is only one in the line of evidence that plastic scarves and punctured ornaments on statuettes can be treated as marks that in reality created a part of its inhabitants customs at the time. This would, in other words, mean that the Butmir inhabitants knew tattooing and cicatrization customs. The examples given by the author show that this custom was also known in some other Neolitic sites (Vinca, Sesklo, Cucteni, etc.).
Numerous examples listed in this paper clearly confirm that this is truly the case of transposition of the images from real life on the statuettes and that the images we claim to be tattooed, that is cicatrized marks, should not be doubted. This would at the same time provide a "missing link" that can connect the discussed Neolithic epoch with later Illyrian - trachian period also mentioned in this paper.

tetoviranicovjek @ 12:54 |

Isključeno | Komentari: 0

S kao sicanje

Uskopaljski abecedarij (17): S kao sicanje

Kada danas uskopaljski mladići i djevojke na svoja tijela stavljaju ponovo popularne tetovaže, to, za razliku od brojnih drugih mjesta, u Uskoplju nikako ne izaziva sablazan starijih, budući da oni čine ono što se stoljećima činilo na području Uskoplja, a i među katolicima gotovo cijele BiH. No, glavna razlika između moderne tetovaže i nekadašnjeg sicanja jest svakako izbor motiva koji se sicaju. Dok danas postoji mnoštvo motiva koji se tetoviraju, nekad su se na tijelo sicali isključivo križići i ornamenti sastavljeni od množine malih križića (“ograde”, “grančice”, “klasovi”, “zvijezde”, “sunca” i dr.)
Također, različiti su i dijelovi tijela koji se tetoviraju. Danas tetovažu možemo vidjeti svuda (od noge do ramena), a nekada su se križići sicali isključivo na rukama i grudima, te, rijetko, jednostavni motivi, na čelu.
Sicanje bi se, nekad, obično vršilo u proljeće, “onda, kad drveće cvate”, na dan sv Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili, pak, koji drugi dan Velike nedjelje. Sicalo bi se običnom iglom i crnilom napravljenim od čađi od luči, rastvorenim mladim medom i vodom, a nerijetko i mlijekom koje bi dala neka dojilja. Ruku, koja bi se sicala, oblijevala bi krv, a bol bi bila tolika da se “više nije mogla snositi”. Najčešće bi se sicali mladići i djevojke u dobi od 13. do 16 godina, dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. Dolaskom stare Jugoslavije, mladići s isicanim križićima imali su problema prilikom odlaska u vojsku, pa su polako počeli izbjegavati sicanje, te je ono postalo karakteristika samo žena katolkinja iz BiH.
Sicanje je, kako rekoh, običajno samo kod katolika, dok ga drugi narodi u BiH, kako to bilježi Truhelka, često smatraju i sramotom. Prema shvaćanju naroda, sicanje se smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u BiH, a vršilo se upravo da bi se spriječilo odmetnuće od vjere.
Prema svemu do sada rečenom, moglo bi se zaključiti da sicanje odnosno tetovaža ima svoje korijene u kršćanstvu, no, znanstveno je dokazano da postanje sicanja moramo tražiti u još drevnije doba. Riječ je, naime, o starom, predkršćanskom, barbarskom običaju ( čemu ide u prilog vrijeme sicanja: uoči proljetnog sunčeva obrata; dob onih koji se sicaju (prijelaz u mladenačko doba) i dr), koji se, zahvaljujući katoličkim ženama i muškarcima BiH održao kroz stoljeća, sve do današnjeg vremena.
Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz više od dvije tisuće godina, dok su se predodžbe koje su se prvobitne s time spajale, malo – pomalo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile svoje mjesto, veli Truhelka, te dodaje:

“Paralela između nekadašnjeg i današnjeg može se uostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoć služilo za označavanje plemena, danas ono katolicima služi za označavanje svoje vjere”.

Ćiro Truhelka navodi da je najljepše isicane ornamente našao upravo na rukama stanovnika skopaljske i lašvanske doline, pa zbog toga, obratimo pozornost i pokušajmo, prije nego što potpuno nestanu, zamijetiti ljepotu isicanih motiva na rukama naših majki i baka (I fotografirajmo ih, da bismo ih sačuvali).
Možda na njima nađemo motiv za vlastitu tetovažu, kojom ćemo produžiti preko dvije tisuće godina star običaj.

tetoviranicovjek @ 12:50 |

Isključeno | Komentari: 0

Mamine ruke

Tetovirale su se iz dva razloga:

-radi očuvanja katolicizma i sprečavanja prelaska na islam (iako je bilo i dalje prelazaka, unatoč tetovažama, ali manje)
-radi sprečavanja da budu silovane-ukrašene kršćanskim simbolima tako su postale odbojne turskim osvajačima.

Bosanskim katolicima, dakle, tetoviranje je služilo za oznaku vjere i u doslovnom smislu predstavljalo neizbrisiv simbol katolicizma.

Ti običaji tetoviranja su se zadržali i dugo nakon turskih osvajanja, sve do iza drugog svjetskog rata, a dokazi se mogu pronaći kod mnogih žena koje još nose takve tetovaže.

Ove običaje istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka , a više o ovoj temi možete čitati tu i tu .

Ali zašto vam ja pišem o svemu tome?!

Zato jer jedna od tih žena koje i dan danas imaju takve tetovaže je i moja mama. Kao mala nisam pridavala pažnju tim «šarama po njenim rukama», a i nisu bile ništa specijalno s obzirom da je bilo još dosta žena u selu koje su to imale.

Međutim, čitajući nedavno na jednom forumu o tom običaju i samom značenju i porijeklu tih tetovaža, shvatila sam koliko su one posebne (imaju i povijesnu vrijednost cerek

).

Kad sam ju pitala zašto se je ona tetovirala i kada, rekla mi je da se tetovirala s nekih 15-16 godina zato što je to bilo moderno.

A kako je tekao postupak?
Odgovorila je slijedeće:
Zapalio bi se gaz (petrolej) i ona saja (čađ) bi se navatala u kutiju pa se pomiješala s čelijim medom (pčelinjim) i od toga napravila maza (mast). Zatim se iglom bocalo po rukama po prethodno odabranim i iscrtanim simbolima . ( pa tko shvatio shvatio zubo

)

Ispričala mi je još dvije anegdote vezane za njene tetovaže po rukama.

Naime, kad smo kao izbjeglice došli u Hrvatsku jedan joj je muškarac prijetio i htio ju tući zbog tetovaža, ali je drugi muškarac priskočio u pomoć i stao u njenu obranu smijeh

.

A druga anegdota zbila se u bolnici, također u izbjeglištvu.
Mama je u Bešpelju bila pala na zaleđenoj cesti i slomila obadvije ruke. Bolovi u rukama se, zbog te nezgode, javljaju i dan danas.
Jednom tako, zbog neizdrživih bolova u rukama, završila je u bolnici, a doktorica sva u čudu počela pregledavati tetovaže i pitati ju da zašto je to napravila, misleći da ju ruke bole zbog tetovaža smijeh

.

A da ne ostane sve na riječima tu su i slike maminih ruku.

tetoviranicovjek @ 12:48 |

Isključeno | Komentari: 0

Jakov (selo Miši, Livno)

Jakov Pavlović – Pajo rođen 12.05.1968, Livno, selo Miši, Bosna i Hercegovina

Jakov je jedan od rijetkih muškaraca koji na sebi nosi istetoviran križ koji su njegovi preci sicali od davnina. Jakova je tetovirao rođak Draško kada je imao oko 11 godina. Iako su komunističke vlasti bile protiv vjere i zabranjivale običaj sicanja, Jakov je u inat njima na sebe stavio neizbrisivi znak vjere na vidljivo mjesto, iako je znao da zboga toga može primiti udarce i biti kažnjen kao njegov prijatelj.

„Oko 1978. godine u 6. razredu Osnovne škole „Đuro Pucar“ u Podhumu, kada smo bili na satu hrvatsko- srpskog jezika moj kolega je na svojoj ruci kemijskom olovkom nacrtao dvije crte u vidu križa. Nastavnik tog predmeta je to uočio, ustao ga i dao mu jedan dobar šamar, te rekao da ide u wc i obriše to s ruke. Iako ja nisam vidio što je napisao, po završetku sata pitao sam kolegu : „Zašto te je ošamario?“. On mi je odgovorio da je nacrtao križ kemijskom na ruci. Po završetku nastave, kad sam stigao kući, vidio sam rođaka Draška (Jakova) Klišanina i u razgovoru snjim tražio da mi isto napravi križ. Draško je tada imao oko 14 godina i imao je križ na ruci, koji je sam sebi istetovirao. On mi je to odmah odradio na desnoj ruci. Uzeo je iglicu i tintu. Na toj iglici je navio malo konca i stavio u tintu pa me ubado u prst nekih pola sata. Prst se crvenio oko 4-5 dana a zatim je spala krasta i to je ostalo ovako.“

Običaj sicanja bio je raširen među Hrvatima katolicima u BiH i nekim djelovima Hrvatske u Zagori, gdje su izbjegli pred Turcima. Iako su se ranije sicala i muška djeca, sicanje djevojčica je bilo raširenije, tako da je Jakov jedan od rijetkih koji danas nose križ na ovim prostorima:
„To mi je predstavljalo da sam katolik i ništa drugo. Ja sam tio stavit nešto što se ne može skinut.
I moja i Draškova baba Mila Pavlović je imala križ kao i većina starijih žena u našem kraju. To je ostalo od vremena Turske da bi se mogli prepoznat.“

Iako ta tradicija potječe još od Ilira, običaj sicanja je bio najizraženiji za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Sicanje križa je bila jedna vrsta obrane od Turskih nedaća: "Tuci su pravili belaja, ubijali su i fratre pa ih je narod zato zvao „ujaci“ kako Turci ne bi prepoznali tko je fratar.“, veli Jakov.

Tekst i slike: Tea Turalija (Tattoo Hunter Tea :))

tetoviranicovjek @ 12:16 |

Isključeno | Komentari: 0

četvrtak, prosinac 9, 2010

Tetoviranje u tradicijskoj kulturi naroda na Balkanu

Sveučilište u Zadru

Odjel za etnologiju i kulturnu antropologiju

Kolegij: Izabrane teme iz društvene kulture južnih Slavena

Nastavnik: Tomislav Oroz, asistent.

Student: Marin Borzić

TETOVIRANJE U TRADICIJSKOJ KULTURI NARODA NA BALKANU

SEMINARSKI RAD

U Zadru, siječanj 2009. godine
Tetoviranje u tradicijskoj kulturi naroda na Balkanu

Za razliku od arhitekture, kiparstva, slikarstva i sličnih formi izražavanja, tetoviranje je teško precizno datirati jer ostavlja malo arheoloških ostataka. Tetovaže žive i umiru zajedno sa svojim nositeljima, dok tetovirački alati zbog minijaturnosti i razgradivosti rijetko bivaju nađeni i pravilno prepoznati u izvornoj namjeni. Također službena arheologija često odbija prihvatiti da je ornamentalna površinska dekoracija kipova pretpovijesnih kultura u biti prikaz tetovaža. Upravo na toj vrsti dekoriranja temeljit će se prikaz tetoviranja kod naroda Balkana u ovom seminarskom radu. Specifičnost u tetoviranju naroda Balkana, posebice katolika Bosne i Hercegovine od kojih postoji najviše primjera, odražava se prvenstveno u vitalnosti održavanja tog narodnog običaja gotovo sve do današnjih dana te, nadalje, u obilju ornamentalnih motiva kojima je ukrašeno ljudsko tijelo.

Ključne riječi
Tetoviranje, stigmatizacija, kauterizacija, skarifikacija

Uvod
Cilj ovog seminarskog rada je prikazati načine ukrašavanja ljudskog tijela na području Balkana. Najbolji način za prikazivanje ove tematike vjerojatno je kronološki. Zbog manjka dokaza teško je zorno prikazati kako je izgledalo ukrašavanje tijela kod južnih Slavena, a možda još teže objasniti što je njima čin ukrašavanja zaista značio. U pronalaženju odgovora na ta pitanja najviše pomažu arheološke iskopine. Na području Bosne i Hecegovine pronađene su mnoge ukrašene statue za koje se smatra da nose sve atribute iz realnog svijeta pa tako i svijet ukrašavanja tijela. Kroz ovaj rad biti će govora o ukrašavanju ljudskog tijela tatuiranjem ili drugim srodnim oblicima stigmatizacije (cikatrizacija odnosno skarifikacija i kauterizacija). Najstariji pronađeni arheološki tragovi koji ukazuju na tetoviranje stari su otprilike 12000 godina. Radi se o već spomenutim statuama s prikazima tetovaže. Prvi nepobitan dokaz je ledena mumija s očuvanim tetovažama zvana „OTZI“ pronađena u Alpama između Austrije i Italije.

TETOVIRANJE NA PODRUČJU BALKANA
U početku izlaganje tematike o tetoviranju treba spomenuti i ostale načine ukrašavanja tijela. U jugoistočnom dijelu Bosne i Hrvatske poznata je stigmatizacija, odnosno njen oblik-kauterizacija. Kauterizacija je stručni naziv za običaj žeženja kože koji u Hrvatskoj nalazimo na području Livanjskog polja. Iako nije poznat na našem području nego uglavnom kod naroda tamnije puti, treba spomenuti i skarifikaciju ili cikatrizaciju. Običaj koji se sastoji od urezivanja određenih znakova pod kožu poslije čega ostaju trajne brazgotine. Prve pisane izvore o postojanju tetoviranja kod naroda jugoistočne Europe donosi nam Herodot u svome dijelu Povijest. Njegovo pisanje o ovom području odnosilo se na Tračane. Također kasnije još nalazimo pisanje Strabona o ilirskom plemenu Japodima u svome djelu Geographica gdje je, govoreći o njima napisao „ bockaju se kao i ostali Iliri i Tračani“(Strabon, Geographica). Kada razmatramo pitanje tetoviranja sigurno da su glavna pitanja kako su se ljudi tetovirali te zašto su se ljudi tetovirali.
U osnovi postoje četiri tehnike ukrašavanja tijela. Bojenje je način ukrašavanja tijela koje je privremenog karaktera s obzirom na nestalnost boje. Ova tehnika poznata je kod velikog broja naroda, pa tako i narodima Starog vijeka. Tatauiranje je tehnika koja se svodi na unošenje boje pod kožu pomoću bockanja iglom ili ušivanjem obojenog konca pod kožu. Treći način ukrašavanja tijela je cikatrizacija ili skarifikacija. U ovom načinu ukrašavanja tijela ne koristi se boja, nego urezivanje ukrasa pod kožu, poslije čega ostaju trajne brazgotine ili ožiljci. Posljednja tehnika koju je već spomenuta je žeženje kože pomoću nekog upaljenog drvenog predmeta. Znanstveni naziv ovog ukrašavanja kože je kauterizacija. I kauterizacija i cikatrizacija mogu se svest pod isti naziv stigmatizacija.
Osim pitanja načina ukrašavanja ljudskog tijela, možda i najvažnije pitanje je značenje ukrašavanja ljudskog tijela. Pitanje koje se nameće je da li je tetoviranje bilo težnja pojedinca, ili grupe ljudi. Smatra se da ovaj način tetoviranja pod težnjom pojedinca pripada današnjem, modernom vremenu, dok su grupna tetoviranje sigurno vezana za daleku prošlost. Tradicionalno tetoviranje je djeljivo u više skupina:

PLEMIĆKE TETOVAŽE: U svim kulturama je uz najbolje oružje, opremu, odjeću, hranu i nastambe posjedovalo najkvalitetnije i najskuplje tetovaže, u pravilu rad vrsnih, dobro plaćenih majstora. Često su postojali određeni simboli rezervirani isključivo za plemiće kao oznaka ranga i podrijetla.

IDENTIFIKACIJSKE TETOVAŽE: Nebrojene varijacije ovakvih tetovaža označavale su pripadnost plemenu, regiji, religiji, profesiji ili ideologiji.

TETOVAŽE KAO OZNAKE POSTIGNUĆA: Obično sastavni dio regionalnih stilova, ove tetovaže su bile rezervirane za članove zajednice koji su se istakli iznimnim uspjehom u ratu, nekom poštovanom zanatu ili liječenju. Također su poput pečata u putovnici dokazivale daleka putovanja ili hodočašća. Vjerodostojnost ovih oznaka je bila zaštićena raširenim vjerovanjem da se tetoviranjem oznake postignuća na čovjeku koji ju nije zaslužio priziva zla sreća, kletva ili bolest na tetoviranog.

TERAPIJSKO TETOVIRANJE: U svim kulturama postoje nekakvi obredi inicijacije koji su često popraćeni tetoviranjem. Radilo se tu o povijesnom plemenu, današnjoj navijačkoj skupini ili nekom drugom zatvorenom krugu ljudi, pojedinac svojom spremnošću da podnese neugodan proces izrade neizbrisive oznake pripadnosti dokazuje da je spreman zauzeti čvrst stav i snositi posljedice koje taj stav nosi. Još jedan oblik obrednog tetoviranja je tetoviranje talismana koji navodno donose snagu, hrabrost, sreću, bogatstvo i sl.

DEKORATIVNO TETOVIRANJE: Sve nabrojene forme tetoviranja s vremenom postupno gube izvorna značenja i postaju dio običaja raznih kultura, tako das e dizajni nastavljaju tetovirati kao ukras čak i kada je funkcija i značenje potpuno zaboravljeno. Većina stilova današnjeg tetoviranja, iako bazirana starim tradicijama, nositeljima služi samo kao ukras.

KAZNENO TETOVIRANJE: Najčešće spominjano od strane protivnika tetoviranja, ovakvo tetoviranje je prakticirano da obilježi zločincem preljubnike, robove, poražene protivnike ili izopačne. Na primjer, stari Atenjani su ratne zarobljenike tetovirali znakom sove koja je bila simbol Atene. Grci su imali običaj robu tetoviranjem na licu napisati prijestupe poput lijenost ili proždrljivost. Posljednji primjer kaznenog tetoviranja su dobro poznati brojevi s podlaktica zatočenika nacističkih logora iz drugog svjetskog rata.

RAZLOZI TETOVIRANJA
Kako je već spomenuto, jako je teško otkriti prave razloge tetoviranja kod naroda prapovijesnih populacija isključivo zbog manjka dokaza. Kao glavni dokaz postojanja tetoviranja su plastične tvorevine s predstavama ljudskih likova koje nose sve atribute iz realnog svijeta. Najbolje sačuvani plastični kipići su iz Butmira, te je butmirska plastika pobudila interes zbog izvanrednih realističkih detalja i glave uopće. Od mnogih kipića možda je najbolje sačuvan jedan pod nazivom Crnkinja . Na tom kipiću za koji se smatra da je bio odraz tadašnje stvarnosti te da je prikazivao žene toga doba nalaze se mnogi ožiljci na leđima koji bi se mogli označiti kao ukrasne predstave, skarificirane ili tautirane oznake, koje također možemo dovoditi u vezu s kulturnim običajima. Heterogeni rasnoetnički sastav butmirskog stanovništva, sastavljen od armenoidnih, europeidnih i negroidnih rasnih elemenata mogao bi, vrlo vjerojatno, biti jedan od razloga održavanja dvaju načina, ovisno o boji kože. Bitno obilježje butmirskih figura koje nam također može posvjedočiti kako se živjelo u to vrijeme je da sve figure predstavljaju isključivo ženska bića. To, bez svake sumnje, nedvosmisleno govori o posebnom statusu i značajnoj ulozi žene u društvu, što nadalje upućuje na postojanje matrijahalnih odnosa tadašnje rodovske zajednice.
Još jedan lokalitet kojeg bi trebalo spomenuti je nalazište Vinče u Srbiji. Kipići s ovog područja prikazuju likove ljudi, pa čak i životinja. Kako u prošlom slučaju, tako i na ovom nalazištu prevladavaju kipići s likovima žena. Istraživači ovog područja bavili su se isključivo glavama statua, dok su tijelo uglavnom zanemarivali iz nepoznatih razloga. Na području Vinča prevladavaju takvi plastični proizvodi kod kojih su dijelovi tijela, kao i lica posebno, u tolikoj mjeri stilizirani da nije moguće odgovoriti što upravo predstavljaju te statuete. Pomišlja se da bi to mogle biti predstave lica sa maskom, a postoje i druga tumačenja. Međutim, ono što upada u oči na tim kipićima je njihovo ukrašavanje preko čitave površine tijela, ruku i glave, i to dvjema vrstama tehnika: slikanjem i urezivanjem. Urezani ornamenti na licu, kao i na tijelu statueta, u znatnoj mjeri brojem nadmašuju slikane ornamente. Razlog zbog kojeg su istraživači ovog područja davali manje pažnje tijelu a više glavama statueta možda leži u tome što se vjerovalo da su ornamentirane predstave na tijelu tih statueta trebale protumačiti kao prikaz odijela. Zanimljiva činjenica je ta što su se paralelno primjenjivala oba načina ukrašavanja, slikanje i urezivanje.

ZAKLJUČAK
Jedini izvor koji indicira postojanje običaja tetoviranja i cikatrizacije kod prapovijesnih ljudskih zajednica jugoistočne Europe, posebno jednog dijela Balkana, jesu plastične predstave ljudskih figura pronađene u nekim nalazištima Bosne (Butmir) i Srbije (Vinča). Svi ti plastični predmeti s naznakama za koje tvrdimo da predstavljaju tetovirane, odnosno cikatrizirane ukrase pripadaju isključivo neolitskom kulturnom sloju. U pogledu na spol, svi ti plastični oblici predstavlaju ženska bića, što opet ima poseban značaj za istraživanje o rodovskim zajednicama. Konačno, može se pouzdano govoriti o postojanju običaja tetoviranja kod neolitskog stanovništva jugoistočne Europe, odnosno balkanskih zemalja.

SAŽETAK
Nabrojane vrste tradicionalnog tetoviranja su uz manje varijacije u samoj tehnici ostale nepromijenjene kroz povijest. Skoro sve tradicionalne tetovaže su u pravilu crne, tetovirane bojama na bazi čađe koja je u raznim rastvorima unošena pod kožu pomoću jedne ili više igala. Motivi su u pravilu apstraktni ornamenti ili ornamentalne životinjske i biljne forme izražene linijama i popunjenim plohama. Neke od ovih tradicija preživjele su i do danas na mjestima zaštićenim od naleta imperijalizma i globalizacije, npr. Bosni. Nama najvažniji lokalitet svakako je Butmir na kojem su pronađene mnogobrojne plastične statuete koja prikazuju tadašnji svijet tetoviranja ali u jednoj mjeri i života općenito. Moderno tetoviranje je probudilo interes za izumiruće tradicije, te ono što se prije smatralo zaostalim i primitivnim danas se gleda kao moderno. Tradicionalni, etnički motivi i tehnike stječu sve veću popularnost i među zapadnjacima.

POPIS LITERATURE
1. PETRIĆ, Mario. 1983. Tatauiranje i stigmatizacija kod nekih prapovijesnih populacija jugoistočne Europe, originalan naučni rad

Mara (selo Rustičevo, Kupres)

Mara Ivić rođena 02. 07. 1934. u selu Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina

Mara je sicana sa samo 6 godina ali se dobro sjeća tog dana: “Sicali smo se u proliće. Nastružeš iz fenjera ćađi i plavog papira od šibica, razmutiš s vodom čađ i napišeš križ i onda sicaš. Plavi papir prilipiš i jedan-dva dana držiš. Bilo nas troje-četvero i moja tetka Stana Ivić nam sicala. Imala sam oko 6 godina. “

Sicanje je bila zaštita od Turaka koji su otimali kršćansku djecu te ih odvodili. Iako je sicanje na rukama bilo najraširenije, sicalo se na prsima i čelu kako bi bilo što vidljivije. Mara također ima i sicane inicijale svoj imena i prezimena:
“Kod nas su sicali ženske. I moja mater i baba su bili sicani, da muslimani ne uzimaju dicu.
Tetka Stana je imala križ na prsima a moja tetka Anica Ivić je imala križ na čelu. Sicalo se zbog toga što su muslimani uzimali dicu i cure, pa da se zna da je hrvatsko dite. To se nemore izbrisat…da se zna da je Hrvat.”

Kad su Turci okupirali BiH vršili su ogroman pritisak na kršćane koji su tu živjeli. Za njih je pogotovo bilo ponižavajuće to što je beg zahtjevao pravo prve bračne noći. I dan danas u narodu kruže priče o tome o čemu nam svjedoči i Marina priča o Turcima:
“I u Raščevu su bili muslimani i njihova avlija. Pritisak je bio veliki! Uzimali su trećinu žita i zemlje, pa su ljudi u polju pravili armene da ih beg ne bi vidio. Baba mi je pričala da je Zlosela bilo Suvo Polje prije. Beg uzimo curu da je iskoristi prvo, a onda mladoženja. Onda jedan fin momak opremi se da je on djevojka i otišli ležat i ubije bega pa pobigne. Pričalo se: “Bega ubili a nema cure !“ I onda se nazvalo Zloselo, zato što je pobijedio bega. I onda su muslimani napustili taj dio.”

Razloge prestanka ovog običaja Mara vidi u ratnim poteškoćama zbog koji su mnogi napustili ovaj kraj, te se nastanili u krajevima po Hrvatskoj u kojima je sicanje smatrano primitivnim običajem. I tako je nestalo onih koji su sicali i ovaj pradavni Ilirski običaj stoljećima čuvali od zaborava :
“Onda je rat rastro svit i ove što su radili to i onda je prestalo. U Slavoniji to nije bilo i smatrali ih zaostalim ako to rade.”

Studeni, 2010. Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:23 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Ljuba (Rilić, Kupres)

Ljuba Turalija (djevojačko Mršo), rođena 19.09.1922, selo Rilić, Kupres, Bosna i Hercegovina

Ljuba je sicana kada je imala oko 9 godina ali je zbog bolova odustala, tako da se danas slabo vidi započeti križ: “Radile su stričevke, ajde i mi ćemo tebi napravit. Donili materijal, počelo da sica po ruci križ,
Ja vidila od drugih, volila da imam. Oni počeli, bilo mi mučno i napušćala. Imala sam oko 9 godina. Točno, bila je korizma, sastale se, učile vjeronauk jedna od druge.
Baško tinta, mišali ćađi i malom, najmanjom iglicom bockali. Ja napušćala, nisam smila, sve mi se smijale,,,Bilo nas 4, sve od mene starije u blizo…”

Sicanjem su se katolici čuvali od prisilnog poturčavanja koje se odvijalo za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Žene su se osjećale sigurnije sa sicanim križem na vidljivom mjestu:
“Ja ugledala u žena križ i ja bi volila na ruci da mi se vidi kad govorim 5 Očenaša.
Oćemo da imamo križ da se zna da smo katolkinje, Hrvatice i tili smo to da imamo u svojoj vjeri. I mater i strina su imale. Bojalo se Turaka. Ako nasicam križ ja se ne mogu poturčit. Strine bi pričale kako bi Turci osvajali dobru ženu i ne bi je dali Hrvatima. Neka bila jaka Hrvatica, svakom kupila sjeno, pribacila vile, išla begu i kad je došla tio da je iskoristi i ona s vilama njeg namlatila i otišla od njeg!”

Imali su neki i na prsima, a najviše se sicalo na rukama, prstu, točke 4 kod prsta, kako će izvest križ i onda vuče po njima križ.
Na pitanje zašto nije sicala svojoj djeci kaže: “Nisam vodila računa o tome, nije bilo potribe.”
Komunisti govorili: “To je laž, toga nema, to je petljanija”. Mi bi rekli čuvam dušu, a oni : “Ajde nema duše!” Zabranjivali to, govorili da to nije ništa, to nije važno nosat, da nam ne treba.”

Studeni, 2010 Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:21 |

Komentiraj | Komentari: 0

Ružica (Kute, Kupres)

Ružica Ivić (djevojačko Perija) rođena 05.05.1929. u selu Kute, Kupres, Bosna i Hercegovina

I ova priča svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, ali isto tako o upalama kože kod sicanja:
“Imala sam jedno 6 godina. Sicali križeve na ruke na Veliki Petak popodne. Uzmeš mliko od žene i ugalj drveni stuci u mliko i namuti. Uzmi pero od kokoši i nacrtaš. Uzmi iglicu na šibicu grijat da se dezinficira. Strina Mara ruku zategla i uzela iglicu, našarala ugljenom i mlikom po tome , I opet namazala mlikom i ugljenom, metla plavi papir po tome i zamotala zavoj. Drži 5-6 dana i otkriješ.
U nekog se izvali (upali) pa bi bilo ko čir. “

Sicali su se djevojčice i dječaci. Običaj sicanja inicijala bio je isto tako raširen kao i sicanje križeva. Sicanje križa na čelo je odavno izumrlo ali se mnogi, kao i Ružica, sjećaju žena koje su to imale:
”Bilo još starijih, jedno 10 dice, i muške i ženske. Muški bi najviše slova. Od njih sam samo ja živa.
Na Veliki Petak bi se skupilo i sicalo ali i na Svetog Josipa. Narukvicu mi sicala tetka, a križ strina na isti dan. I moja mater i baba su imale.
Ja navalila da me sicaju drage volje. To je meni bio ukras ko da sam metla zlatnu ogrlicu.
Baba Janja Rebrina je imala križ na čelu. Žene su imale i na prsima i na ramenu. U našem selu najviše na ruke i prst. “

Razloge prestanka vidi u dolasku komunističke vlasti koja je u mnogim krajevima zabranjivala običaj sicanja, smatrajući ga primitivnim:
“Kad je 2.Svjetski rat došo to je bilo demoderno. Nije se smilo zbog partizana. Krili smo od njih. Pitali bi: Što si to? Što vam je to trebalo?”

Studeni 2010, Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:18 |

Isključeno | Komentari: 0

srijeda, studeni 17, 2010

Terezija (Rastičevo, Kupres)

Terezija Ivić (rođena 01.10.1929.) selo Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina
Terezija je sicana kada je imala 18 godina i dobro se sjeća procesa sicanja: „Nećete vi pritrpit smo mi mogli pritrpit. Uzme se mliko od žene i onda se pomiša ćađi iz saluntara u fildžan, i time ispišeš, more narukvica, more križ. Onda modre karte isicaš prije po njemu i metneš na ruku i izbocaš križ i narukvice, i zaviješ ruku. Imala sam 18 godina. Moja strina Stana je meni sicala. Bilo nas je dice kolko god oš.“

Običaj sicanja kod Hrvata katolika bio je do 2. Svjetskog rata jako uvriježen a sicali su se većinom djevojčice, iako u manjoj mjeri i dječaci. Osim na ruke i prsa, sicalo se i na čelo. Dosta često su se sicali i inicijali imena i prezimena, vjerojatno zbog toga što su Turci često otimali kršćansku djecu: „Uvik se u našoj sredini sicalo. Nije nas niko nagonio, vidim ja od tebe, ti od mene...Ime i prezime isto imam. Moja rodica Zelica imala je križ na čelu a moja stričevka Mara je imala križ na prsima. Imala je i baba moja. Imali su i muški. I moj ćaća Mijo je imo križ na lijevoj ruci. Svi su se divili križu mog oca. U nas je to bio običaj i prije mene i poslije mene“.

Križ je bio znak katoličanstva i pripadnosti jednom narodu i zato su mnogi skrivali tetovaže za vrijeme rata: „Jedna rodica je izrizala u 2.svj.ratu kožu na čelu di je bio križ, al se to vidilo uvik.“
Na pitanje zašto je običaj izumro, Terezija odgovara: „Izumrlo što nije više imo ko. Mladi to nisu više tili.“

Studeni 2010. Autorica: T. Turalija

tetoviranicovjek @ 20:38 |

Isključeno | Komentari: 0

četvrtak, studeni 11, 2010

Marica (Bristovi, Bugojno)

Marica Vuković (rođ. Dadić ) 06.10.1920 u selu Bristovi, Bugojno. Sicala ju Anđa Dadić 1930. Godine kad je imala samo deset godina, na dan Sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi primilo, onda bi se sicalo na Blagovijest, 25.3.
Marica : „ Kolegica mi je sicala kada sam imala 10 godina. Bilo nas je 10 a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla a nije znala da imam križ na prsima.“ Na pitanje kako se tetoviralo odgovara :“ Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zmotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti držiš ( tj. Od 19. Do 25. Ožujka) Na Sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno 9 miseci.“
Maričina majka nije bila sicana, ali baka je. „ Mater mi nije imala pa je i mene ružila,a baba je imala. To je bilo početo za turskog fakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski fakat, kad su žene bježale, a Beg dolazio da noći s mladom ( pravo prve bračne noći)“
Tetoviranje poslije 1945. je bilo iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije mogla izbrisat.“

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:26 |

Isključeno | Komentari: 0

Smiljka (Kupres)

Smiljka Ćaleta, rođ.Pašalić, 24.04.1934 u Kupresu
„Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla :“ Ajde Smilje da ti to napravim.“ " Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko tio. Pomišala se čađ i tinta, sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala."
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“
Smilja nije sicala svoje kćeri a ni njena majka nije bila sicana. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“ kaže Smilja te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma nije bilo poželjno isticati.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:25 |

Isključeno | Komentari: 0

Pavka (Buč, Rastičevo, Kupres)

Pavka Bralj rođena 15.04.1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres
„Anđa Patrun me sicala kad sam imala 10ak godina.. Rekli su nam stariji kako da sicamo. Mi se tri- četiri curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu. Uzme se milko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli...uzme onda plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica“
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Vikalo se da se ne može poturčit ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije imo. Niko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila. “

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:25 |

Isključeno | Komentari: 0

Gospova (Osmanlije, Kupres)

Gospova Dumančić (rođ. Kuna) 1929. u selu Osmanlije, Kupres
Gospovu su sicali sa samo 7 godina : „ Imala sam oko 7 godina kad su se žene sastale i sicale, a ja navalila de i meni. Bio je Veliki Petak. Isus se patio i mučio, pa smo se zbog tog i mi sicale. Ja sam bila najmlađa. Iglom su mi sicali na zategnutoj ruci, onda stavili ćađ, plavi papir...Brzo je zaraslo.“
Razni motivi su se sicali, najčešće križ, ali i inicijali imena. Turci su običavali odvoditi kršćansku djecu u sužanjstvo, tako da je vjerojatno ostao običaj sicanja inicijala kako bi ih kasnije mogli prepoznati : „Curice veće su i ime sicale, 2 slova, neke narukvice, neke križ na prsima. I moja je mater imala u obliku narukvice.“
Gospova je iz straha krila križ u zarobljeništvu, jer je on bio oznaka Hrvatica, katolkinja:„Kad sam bila u Kninu u zarobljeništvu za ovog rata, krila sam križ,nisam tila da ga vide, a sve me Srbi pitali: „Što ti je to“? U izbjeglištvu u Dalmaciji nisu me pitali ništa. Mislim da su i starije Dalmatinke imale isto to. „
Točno je da je u Dalmaciji održan običaj tetoviranja žena, a donijeli su ga Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji su prebjegli u Dalmaciju za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Hrvatski etnolog Jadran Kale piše : U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset... To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika...

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:15 |

Komentiraj | Komentari: 0

Marta (Osmanlije, Kupres)

Marta Kuna (rođ. Dumančić) 17. 05. 1917. u selu Osmanlije, Kupres
Iako joj je 93. godine Marta se dobro sjeća dana kada je sicana: „ Sicala me Kaja Dumačić (rođ. Ivić) kad sam imala oko 13 godina. Bio je Veliki Petak a kako je Isus trpio na križu, tako smo i mi to stavljali u to ime. Ima naših da su i na čelo stavljali. Bocano je iglicom, sjećam se ćađe u čašici i plavog papira koji bi se stavio na križ i odma skino... Sastale bi se po tri četri žene i dica i sicalo bi se...
Sicala su se i muška djeca : „I moj je pokojni brat Jokan imo križ.“
Dok je Marta bila mlada „većinom se sicalo“ jer je običaj bio raširen među Hrvatima katolicima. Poslije 2. Svj. rata ovaj običaj je gotovo zaboravljen. „ Kasnije nije sicalo.“, kaže Marta.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:14 |

Isključeno | Komentari: 0

Ivanka (Goruša, Bugojno)

Ivanka Grabovac (rođ. Barišić) 1937. godine u selu Goruša, Bugojno

Ivkina nam priča također svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje i to od žene koja je rodila muško dijete :
„Imala sam 18. godina kada su me sicali. Uzeli smo mlijeko od strine, koja je taman rodila sina Petra, koje bi se pomiješalo sa čađi. Onda napišeš drvetom križ, uzmeš iglu što se šije i bocaš. Nismo smili prat ruke 3 dana. Ja sam se bojala pa sam pobigla, nisam dala da mi sicaju treću granu.
Nikad se to oprat ni izrizat nemere. Sestra mi Dragica sicala, jer smo mi cure navalile „ajmo to crtat“. Jedna je sicala križ na prsa, a mi na ruke. Jako je bolilo.
Radili smo to na blagdan, negdi oko Uskrsa. I moja mater Janja je imala 2-3 križa na rukama i slovo J kao Janja. I sestra mi je sicana.“

Na pitanje zašto se sicalo Ivka odgovara: „Najviše sa se zna da si Hrvatkinja. Nije se smilo kazivat da si Hrvatkinja. „

Ivka nam isto tako svjedoči o komunističkom režimu koji je zabranjivao prastari običaj sicanja među Hrvatima katolicima. Zabranjivanje je išlo do te mjere da si mogao izgubiti posao ako bi ti vidjeli križ. Zbog straha od režima oni nisu sicali svoju djecu, a neki su dugo vremena nosili duge rukave čak i ljeti, kako se križevi ne bi vidjeli:

„Jedno se vrime krilo, nosili smo duge bluze. Od naše dobi pa vamo nisu se sicali kašnje, nije se smilo. Krilo se to dugo vrimena. Odma te izbaci od posla ko što su Ivu Barišić iz Bugojna. Kad se kupala na izletu, vidila joj jedna Srpkinja križ i odma su je izbacili s posla.“

Za Ivku je križ simbol njene vjere i simbol pripadnosti njenom narodu: „Krst ne može pobit niko.“

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:11 |

Isključeno | Komentari: 0

Ljuba (Karapaj, Rastičevo, Kupres)

Ljuba Šimić (rođ. Raič) 09.09. 1927. u zaseoku Karapaj, Rastičevo, Kupres

U mnogim je selima postojala žena koja je svima sicala križeve. Većinom bi se to odvijalo na Svetog Josipa (19. Ožujak) Blagovijest (25. Ožujak) i Veliki Petak, kada su žene sicale okupljenu djecu, žensku i mušku. „Sicala mi ujna Doma Bušić kad sam imala jedno 10 godina. Ujna je svima crtala, bila je tu još Luca, Mara, Iva Bušić, Jela, Terezija...“, pripovijeda Ljuba Šimić.

Proces sicanja Ljuba opisuje ovako : „Bila petruljača (petrolejska lampa), u mliko (od žene koja ima muško dite) bi ubacila čađ( iz petrolej lampe), uzela je pero, umakala u to i bocala križ na rukama. „

Zanimljivost u nekim selima je bila upotreba majčinog mlijeka za sicanje :

Uzela je fildžan,u njeg ubacila čađ i mliko od žene, pa crtala iglom, bocala križ na rukama sve dok krv nije išla. Onda je na križ metla plavi papir, ... otrnula mi ruka, nisam ništa čula. Ne smiš skvasit! Svezala mi i jedan dan je trebalo držat. Uzimalo se mliko od žene jer ne more primit od nikoga,samo od žene mliko i koja ima muško dite. Tim mlikom bi se i oči natrljale kada bi bolile.“

Križevi su se sicali na raznim dijelovima tijela: prstima, prsima, čelu i rukama. Ljuba se jasno sjeća da su i muškarci bili sicani, no u znatnoj mjeri manje od žena. „Svi bili , iđem i ja. Sicalo se na prsima, prstu, čelu...Sjećam se da je naša Zelica Jukić imala križ na čelu. I muški su imali, većinom križeve. „

Iako su se i stari Iliri tetovirali tetoviranje ili kako s eu narodu zove sicanje je bilo jako izraženo za vrijeme turske okupacije BiH. Mnogi katolici su sicali svoju djecu kako bi ih sačuvali od prisilnog „poturčavanja, tj. prelaska na islam, koje se stoljećima odvijalo na prostorima BiH. Ne zaboravimo da su Turci otimali mnogu kršćansku djecu od 1463. kada su osvojili BiH pa sve do 1878. dok je nisu napustili. A begovi su imali pravo na prvu bračnu noć, tj. ako bi se dvoje katolika vjenčalo, beg je bio taj kojemu je pripadala ta noć. Turcima je križ bio odbojan, pa je sicanje vjerojatno bila svojevrsna zaštita od Turaka. Na pitanje zašto je sicana, Ljuba odgovara :„Da se nemeremo poturčit!!!“

Za katolike je taj običaj bio od velike važnosti jer bi svojoj djeci sicanjem dali neizbrisivi trag vjere i pripadnosti hrvatskom narodu. „Imala je i moja baba i mater. Nikad mi nije branila. Žene su volile da se to napravi.“
„Pitali su me na moru( u Dalmaciji) u izbjeglištvu „Što si to radila ?“, a ja sam im rekla : „Da se zna da smo Hrvati! Ovo se nikad nemore izbrisat, to je unišlo do kosti. I u Njemačkoj su me često znali slikat i pitat: „Što ti je to što nosiš?“ „ Nosim svoj križ“, rekla sam.“

Razloge izumiranja ovog običaja Ljuba vidi u ratnim nedaćama 2. Sv. rata, kada su mnogi bili raseljeni a samim tim izgubilo se dosta običaja. Naravno da s dolaskom komunizma nije bilo poželjno isticati svoju vjeru. „Rat je bio pa izumrlo“, kaže Ljuba.

Ljuba i Milica (o Milici vec ima clanak, vidi starije priloge u blogu)

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:11 |

Isključeno | Komentari: 0

Marica (Botun, Kupres)

Marica Džeko (rođ. Kusić) 20.11.1933. godine u selu Botun, Kupres
Marica je sicana u ranoj dobi, između 5. i 6. Godine, pa se slabo sjeća procesa sicanja : Bila sam mala, nisam još ni u školu krenula. Bio je neki svetac. Sestra Jela nije se volila sicat pa je mene potpučila, ona se bojala. Bilo je curica koliko oćeš... i većih od 15-17 godina. Mater moja je imala križeve na obe ruke.
Sicanje je u vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine bilo nužno kako bi se djeca zaštitila od otmice. Mnogi su uz križeve sicali i inicijale imena kako bi znali tko su ako ih jednom Turci otmu. Turci su napustili Bosnu i Hercegovinu 1878. godine s dolaskom Austro-Ugarske. Strahote koje su Turci radili nad kršćanskim pukom prepričavale su se generacijama:
Mater moja Kata mi pričala“ Otimali su dicu Turci da ih poturče. Mušku najviše. Kad bi došli primećat, sakrij malo dite pod košulju da ga ne vide. Nije moglo ostat muško dite. Ubijali bi ih ili ih poturči.“
Nakon nedaća s Turcima došao je komunizam za vrijeme kojeg se običaj sicanja iskorijenio. U to vrijeme je crkva bila progonjena. Mnogima koji su imali sicane križeve je bilo teško nositi se s komunističkim vlastima. Marica pripovijeda: Nisam smila kazat da sam Hrvatica. Jedna žena iz Poriča u Bugojnu je ima više križeva na rukama i na prsima i tili je izbacit s posla. Pozivali je da odgovara, išla direktorima na ispitivanje.
Kad bi mene pitali komunisti : „Što si sicala, ko te sico?“, ja bi rekla: „Ne znam, sestra me sicala kad sam bila mala.“
Prezirali su nas zbog tog. Rekli bi : „Vidi prava katolkinja“.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 10:58 |

Isključeno | Komentari: 0

Anica (Mlakva, Kupres)

Anica Radoš (rođ. Lozančić) 23.08.1923. u selu Mlakva, Kupres
Anica ima 3 sicana križa na jednoj ruci te 4 točkice kod palca:
Sestra Ruža mi sicala prvi, Marica drugi kad sam imala oko 7 godina na Svetog Josipa 19. ožujka .
Sicali su se kako bi označili pripadnost kršćanskoj vjeri : „Da imamo križeve, da smo kršćanke“, veli Anica.
I Anica svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, koje bi se pomješalo s čađi iz fenjera. U to doba se upotrebljavao plavi papir, sličan indigu, koji bi se par dana držao na sicanom križu kako bi poprimio plavu boju:
Sicali se s materinim mlikom i čađi iz fenjera. Bocka se dok krv ne poteče, metneš papira pa ga isicaš. 2-3 dana smo držali plavi papir na ruci.
Sicanje je bio običaj na kojem bi prisustvovale mlađe curice i dječaci. Dječacima su uz križ sicali i ime kako bi ih obilježili jer su ih Turci otimali za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine 1463.-1878. godine:
„Bile moje neviste, stričevke i još dice mojih godina. Svaka je imala po križ. Muški su ime pisali“, veli Anica.
Za vrijeme komunizma običaj je potpuno iskorijenjen jer su komunisti običaj smatrali primitivnim a i nije bilo poželjno isticati katoličku vjeru :
„Nije se više radilo onda i nisam svojoj dici sicala. Krili smo od komunista. Smrknuli bi se. Nije im bilo drago da to vide.“

Anica Radoš, maiden name Lozančić, born 23. 08.1933 in village Mlakva in Kupres municipality.
Anica has 3 tattooed crosses on one hand and 4 dots near the thumb on left hand:
My sister Ruža tattooed the first cross, Marica the second when I was about 7 years of age. It was Saint Joseph's Day on 19. March.
We were tattooed because of the belonging to Christian faith: “ So that we have crosses in order to show that we are Christian“, says Anica.
Anica also testifies about the use of mothers milk for the process of tattooing, wich would be mixed with ....from the lamp. She also tells about the use of blue paper that was put on the tattoo for a couple of days so that the tattoo could take the blue colour:
We were tattooed with mothers milk and ...from the lamp. They would... until the blood would ran, then put the blue paper and cut. We would leave the blue paper for a 2-3 days on the tattooed hand.
Young girls and boys attended the tattooing ceremony. Except crosses also initials would be tattooed mainly to boys because they were often kidnapped during Turkish occupation of Bosnia and Herzegovina from 1463-1878:
„There were my aunties, uncle's daughters and a lot of children of my age. Everybody had a cross. Boys were tattooed with initials“, says Anica.
During communism this custom died out because communists considered it primitive and it wasn't welcome to express catholic faith:
We stopped doing it and I didn't tattoo my children. We were hidding it from the communists. They didn't like to see it.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 10:57 |

Komentiraj | Komentari: 0

Tea (Kupres)

Tea

"ja sam to stavila zbog bake, ona je imala na obje ruke takve tetovaze. tetovirali su ju kao curicu, rekla je da ih je to tada razlikovalo od muslimana( baka marica je rodom iz otinovaca, kupres, i djevojacko joj je prezime lozancic). baka mi je puno zacila u zivotu, bila je divna zena i prema svojoj djeci i prema nama unucadi. najdraza sjecanja na nju su mi razvijanje pite u botunu prije rata i kasnije nase zajednicko moljenje krunice. dok je ona molila ja sam cesto gledala njene ruke, vec tada sam olovkom znala sama sebi iscrtati te krizice na rukama da budem kao baka. ona mi je usadila vjeru u Boga i naucila me moliti. i kad god vidim sklopljene ruke mene one podsjete na njene ruke i te plave krizeve na njima. nekako mi je ta tetovaza bila simbol toga. zeljela sam ju staviti kao trajnu uspomenu. dugo sam razmisljala da li da se tetoviram i odlucila sam da hocu. htjela sam ju prvo staviti na ruku ali predomislila sam pa sam ju ipak stavila iza uha gdje je manje vidljiva. kasnije sam se pocela malo vise interesirati o tome kako su se te tetovaze ranije radile ...to sam napravila 2006, imala sam 21 godinu "

Tekst i slika: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 10:56 |

Isključeno | Komentari: 0

Svaki križ na ruci kao sigurna "ulaznica“ u raj

Mirela Tučić

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa.

Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a jedan od njih je zasigurno i Ramski kraj gdje i danas po selima, gdje živi starija “čeljad”, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Marija i Luca iz sela Jaklići, udaljenog nekoliko kilometara od grada Prozora, ispričale su nam svoju priču o tetoviranju, odnosno kako one to kažu “sicanju” hrvatskih žena.Bolna iskustva

Luca je, kaže, bila sicana još dok je bila djevojčica. Sicalo se uglavnom na Ivandan, Blagovijest, Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu kada se iskupi “mlađarija” neke obitelji. I dok su se jedni s velikom radošću podvrgavali toj bolnoj operaciji koja se produžuje dok ruke ne oblije krv te se bol više ne može snositi, Luca je prilikom svog prvog sicanja pobjegla.

“Kata Pavlović zvana Džeanka me sicala kada mi je bilo samo 14 godina. Sjećam se da me jako boljelo, pa sam pobjegla. Moja majka, koja je i sama bila tetovirana, na mene je galamila da moram to do kraja završiti, u protivnom neću u raj”, prisjeća se Luca tog bolnog iskustva iz svog djetinjstva. Tada se, osim što se na ovaj način čuvalo od turskih begova, vjerovalo da tko nema križa na ruci, neće otići u raj. Što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju. Luca se zbog toga opet vratila, pretrpjela sve to i danas joj je, kako kaže, drago zbog toga.

“Ja imam samo jedan križ i svoje ime i prezime koje sam sama isicala kasnije kada sam se “zacurila”. Ali bilo je dosta žena koje su imale križ i na čelu, znam jednu ženu koju su zbog toga zvali Križulja”, kaže Luca.

Umjetnost na rukama

Tetoviranje u ramskom kraju se uglavnom radilo s čađi i medom, ali i na način da se pljuvačka pomiješa s ugljenom.

“Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je tko htio”, objasnila nam je Marija postupak tetoviranja tih davnih godina kada ju je, kao i Lucu, sicala Džeanka.

Sicana je bila i Anđe Selak zvana Faletaruša iz sela Ripci na čijim se rukama može vidjeti prava umjetnost iz ondašnjih vremena. Ova starica, koja je rođena davne 1924. godine, sjeća se da ju je, još kao dijete sicala Ruža Jurić.

Tetoviranje poslije 1945. godine bilo je iznimka. Tetoviranje je tada, kada je bilo zabranjeno ići i u crkvu, bilo zabranjeno. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati. Danas su u modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.

tetoviranicovjek @ 10:52 |

Isključeno | Komentari: 0

BILJEŠKE O ZAVIČAJU

TETOVIRANJE KOD BOSANSKIH KATOLIKA

Piše Željko Ivanković

Koliko smo starijih žena u našim djetinjstvima vidjeli s istetoviranim rukama?! Otkud im to? Običaj tetoviranja kod katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a nalaze o tome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. godine.

Kod katoličkoga dijela naroda u Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. "Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak događalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag." – piše Truhelka. (O tome, na primjer, možemo čitati i u Benićevu Ljetopisu u godini 1760.) No, tada bi, kaže Truhelka, katolik "kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere". Kako se tetoviranje sastoji od mnoštva malih križića, onda je "narodno shvaćanje" tetoviranje smatralo "neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini". Truhelka to, kao i slavljenje Ilindana ili Ivanj-danske krijesi, vidi kao staroslavenske običaje, koje je svećenstvo trpjelo kao "koncesiju tradiciji".

Tetoviranje Truhelka nalazi u srednjoj Bosni, tj. kotarima: sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, te niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalučki kotar, a taj običaj "popušta" u okolici Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice, a gdje i dalje ima tetoviranja to je više da se "zadovolji formi". Autor kaže da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Gučje gore. Otamo je bila moja baba po ocu i još uvijek se živo sjećam njezinih tetovaža po nadlanici i rukama.

Tetoviranje je obuhvaćalo ruke (najčešće gornja strana ruke) i prsa (nasred grudne kosti), a ponekad bi se našao i jedan motiv na čelu. Kod žena je bilo obilatije nego kod muškaraca. Tetoviralo se obično na Ivanj-dan, Blagovijest, sv. Josipa, Cvjetnicu ili koji dan u Velikome tjednu. To bi radila starija vještija žena, a tome su se podvrgavale mlađe djevojke (između 13. i 16. godine) s radošću do bola, "dok ruku ne bi oblila krv". Ornament se najprije crtao na koži tupim dijelom igle zamočenim u crnilo, a onda se po crtežu bockalo iglom dok ornament ne bude gotov. Rana bi se potom zavila svilenim papirom, papirom za cigarete ili voštanim papirom. Tek drugi dan bi se rana prala hladnom vodom. Za crnilo je upotrebljavana čađ koja se miješala s medom i vodom ili barut koji se miješao sa slinom.

Tu bolnu "operaciju" Truhelka vidi kao doba inicijacije, doba prijelaza u mladenačko doba, dakle ostavštinu iz pretkršćanskih vremena. I vezano je, kako kažu ispitanici, za proljeće, "onda kada drveće cvate", a pokazalo se najčešće na Josipovo (19. ožujka), tj. uoči proljetnog sunčanog obrata. To Truhelka, također, vidi kao staroslavensko, pretkršćansko vjerovanje, kao pretkršćanske običaje.

Križ, izvedeni križići, kolo od točaka, grančice (jelice), bobice nanizane na peteljke, mlinsko kolo, ograda, narukvica, klas, zvjezdica, sunce, mjesec..., najčešći su motivi na tetovažama. To, dakako, Truhelku navodi na pomisao da tetoviranje nije u svezi s kršćanstvom, nego da su ga znali i u ove krajeve donijeli Rimljani, a poznato je bilo i Galima, Dačanima, Sarmatima. Plinije govori o Dačanima i njihovu tetoviranju, Herodot svjedoči o Tračanima, od Tračana je taj običaj prešao na Ilire, a od Ilira na Slavene. Osim u Bosni, Truhelka kaže da tetoviranja na Balkanu ima i kod Albanaca koji se smatraju izravnim potomcima Ilira. Čak se kod njih može naći i tetoviranih muslimana.

No, ako je nekoć služilo za oznaku plemena, bosanskim je katolicima tetoviranje služilo za oznaku vjere i preventivnu zaštitu od prijelaza na islam. To, dakako, ne znači da prijelazâ nije bilo, ali ih je svakako taj čin značajno reducirao. Slično je bilo i s običajem zajedničkih vjenčanja (svatova) u Kraljevoj Sutjesci da bi se izbjeglo pravo prve bračne noći na koje je polagao turski silnik, ali ne znači da to "pravo" nije zbog toga i konzumirano.

Što se pak tiče tetoviranja u vareškome kraju (ono je, evo, na primjer u Borovici), počelo nestajati u godinama poslije Drugoga svjetskog rata (1945.-1950.) – otkad i potječu današnje tetovaže – kad je nova komunistička vlast dovela učitelje "sa strane" koji su počeli zabranjivati tetoviranje i tako se taj običaj vremenom iskorijenio. Tetoviranje je, kako su nam kazale žene koje još uvijek nose tetovaže, vršeno na primitivan i veoma bolan način, pa su djevojčice nerijetko znale istrgnuti ruku u nezgodnom trenutku i tetovaža ne bi ispala onako kako je bila zamišljena.

tetoviranicovjek @ 04:09 |

Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje Hrvata u Rami

Kod ramskih katolika postoji običaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali naročito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a tvrde da se sada uopće manje tetoviraju nego ranije. Kažu "sicati" ili "nasicati križeve (križove)", po tome što je križ najveći ornamentalni motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to običaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se općenito "da se znamo da smo kršćani". Stariji, međutim, znaju da se fra Anđeo Nuić, docniji profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.

Tetoviraju se, "sicaju križove", obično na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjeđe na dan sv. Ive. U Doljanima samo na Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopće s proljeća, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a prije nego što prispije zeleno voće; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voće.

Tetoviranje izvode obično žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao čobanice, izuzetno i udate žene.

Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica") iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami upotrebljavaju i smjesu od baruta i luča). Drugi način, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili od debelog papira napravi "kalup". Kad posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se poslije zavije jasenovim lišćem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.

Osim križeva, prave se točke, u novije vrijeme ispisuju na taj način ime i prezime, godinu rođenja i sl.

Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišićima. Tu se stavljaju križevi. Viđaju se i muškarci i ženske koje imaju tetoviran mali znam križa na čelu. Vrlo često se vide mali križići i na prstima između članaka, kao i između palca i kažiprsta. Viđao sam u žena i samo točke na čelu i obrazima.

Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.

Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.

izvor:

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html

tetoviranicovjek @ 04:08 |

Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje kod Hrvata katolika u BiH

AUTOR: Ciro Truhelka (1894)

U jednom članku, priopćenom u „Glasniku zemaljskog muzeja", prvi put je dr. Glück spomenuo danas još u Bosni i Hercegovini običajno tetoviranje. Ta me je radnja potakla, te sam se prigodom svoga putovanja zanimao za taj predmet i prikupio zbirku ornamentalnih motiva bosanskog tetoviranja. Što sam tom prilikom opazio, priopćujem ovdje, nadovezujući na rečeni članak dra. Glücka. Kao što je već dr. Glück primijetio, mogao sam i ja konštatovati, da je osim rijetkih izuzetaka, tetoviranje jedino i splohom u katoličkog dijela naroda u Bosni običajno. Tetoviranje u žiteljstva ostalih vjera, na koje se tamo amo nailazi, nikada ne ide na račun kojeg etničkog momenta, već ga vazda valja svesti na spoljašne utjecaje. Naročito momke, koji su u vojsci služili, zaveli su kadšto drugovi da se tetoviraju, ma da im to na domu i nije običaj, pa tako dolazi, te ponegdje, ali veoma rijetko, u muslima i pravoslavnih nailaziš na tetoviranje. U prijašnja vremena bio je u izvjesnim prilikama i u turskoj vojsci običaj, da su vojnike bilježili tetoviranjem. Naročito za vremena bojeva s Crnom Gorom običavali su vojnike, koji su bili u sumnji, da bi htjeli pobjeći, bilježiti tetoviranjem. Tako mi je pripovjedao neki seljak u Vitezu, koji je bio u zadnjem boju na Crnu Goru, da je jednoć, kad je od njegove satnije pobjegla sva momčad osim četrnaestorice, naregjeno vojničkom lječniku, neka one, koji su još ostali, tetovira. Obilježiše ih mačem nad desnim laktom, kako mi to pripovjedač i pokaza. Ja sam dosele samo rijetko kad nailazio na takve izuzetke, nasuprot tomu mogao sam konštatovati, da žitelji drugih vjera tetoviranje smatraju sramotom, pa bi muslimu ili pravoslavnome vazda mrsko bilo, kad bih kojeg upitao, da li je tetoviran. Danas pače katolici tetoviranje tako shvaćaju, da je tetoviranje oznaka, po kojoj se jedino katolici raspoznavaju. Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu, da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak dogadjalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag. Misli se u narodu, — da li s pravom ili krivo, ne ćemo ispitivati — da se tetoviranje nikad ne može izbrisati, pa da bi se i onda, kad se dotično mjesto izreže zajedno s mesom, opet pokazalo. Tako bi katolik i kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere. I u tomu valja tražiti uzrok, što su katolici veoma rijetko prelazili na drugu vjeru. U tom bi smislu dakle tetoviranje svojoj praktičnoj svrsi svakako zadovoljilo. Ja ću da ovdje spomenem samo jedan primjer takvog prijelaza na drugu vjeru. U Prozoru upoznao sam jednog katolika, koji je negda bio muslim, pa se pokrstio. Jedva što je bio pokršten, zaiskao je, da ga tetoviraju.Vro čeljade, kome u ostalom duševno stanje nije baš u najboljem redu, stade se za više godina kajati, pa htjede da opet bude muslim. Od onda mu je najviša briga, kako da posve zatare tragove onome tetoviranju. Ako se uz ovo, što je rečeno, još uzme na um, da tetoviranje obično sastoji iz množine malih krstića, onda izlazi već po dru. Glücku utvrgjena činjenica, da se po sadašnjem narodnjem shvaćanju tetoviranje smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini. Ja hotice naglašavam sadašnje narodno shvaćanje, jer sam ja toga mnijenja, da tetoviranje, ma da ga označuju karakterističnim kolektivnim imenom „križ", „križevi", baš onoliko posla ima s kršćanstvom, kao i onaj gromovnik Ilija, koga pripadnici sviju vjera u Bosni osobito slave, u kome nam slavljenju valja tražiti uspomenu na staro-slovjenskog Peruna. Njegova uspomena živi i megju muslimima pod imenom Alidžuna, pa je na dan svetoga Ilije svečano slave. Poznata je u Bosni i Hercegovini poslovica: „Prije podne Ilija, poslije podne Alija", koja se na to odnosi. Takve reminiscencije na staro-slovjensku mitologiju nipošto nijesu rijetke. Tako je preskakivanje krijesa u oči Ivanj-dana stari poganski običaj, koji se samo hvata jednog dana u kršćanskom kalendaru, kao što i palenje bunjišta na prvi dan proljeća za izmirivanje zmija očevidno nije drugo, već žrtva, koju su stari Slovjeni prinosili Vesni (Erdgottin, božici zemlje). Na to mnijenje, da tetoviranje nije u uzročnoj svezi s katolicizmom, sili nas već to, što se domaće svećenstvo nikako ne zanima za taj običaj, i što su katolički misijonari u onakim krajevima, gdje su taj običaj nailazili, protiv njega revnovali. Svećenstvo ga je samo trpjelo, ono je samo koncesiju učinilo tradiciji, duboko zavriježenoj u duši naroda. Ali i u slovjenskom svijetu uzalud tražimo tragove postanju tetoviranja: ni u južnih, ni u sjevernih Slovjena ne nalazimo ih izvan Bosne i nekojih susjednih krajeva, pa tako im postanje valja tražiti u starijem vremenu. Ono područje, u kom sam do sada imao prilike, potanje študirati tetoviranje, obuhvaća katoličke krajeve srednje Bosne, naročito u kotarima sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, i niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalučki. Pri tome sam primijetio, da taj običaj na južnoj i istočnoj periferiji rečenog područja znatno popušta, te se n. pr. u okolini Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice svijet samo još za to tetovira, da zadovolji formi. Ovuda se većinom zadovoljavaju samo s jednostavnim krstićem na ramenu. U sjeverozapadnim područjima taj je običaj još u punom jeku, pa se vidi, kako se ondje gizdaju i obilatošću i ljepotom tetoviranja. Najljepše sam oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Gučje gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjeluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. U tim je krajevima jezgra katoličkog žiteljstva, pa je po tome to područje najviše proširenog tetoviranja paralelno najjačem području katolicizma u Bosni. Tetoviranje obično obuhvata ruke i prsa, a kadšto se nahodi jednostavan motiv na čelu. U ženskinja je mahom obilatije nego u muškaraca, koji se obično zadovoljavaju po jednim ornamentom na desnoj mišici nad laktom i krstićem na kažiputu. U ženskinja obično je našarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom; tetoviranje često je produženo i na donju stranu ruke, pa je katkad tako gusto, da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično se obje ruke približno pojednako tetoviraju, ali sam redovno nahodio ljevicu jače tetoviranu, a to izvodim otuda, što desnu ruku tetovira druga osoba, a ljevicu dotično čeljade samo, kojemu je drago tu proceduru više puta ponoviti. Prsa se obično tetoviraju nasred grudne kosti. Pri tetoviranju postupa se ovako: U jutru na Ivanj-dan, na Blagovijest, na Cvijetnicu ili na koji dan u Velikoj nedjelji, iskupi se mlagjarija dotične porodice i otpočne tetoviranje. Ako dotičnoj osobi nije draže, da to sama izvrši, onda taj posao preuzme starija žena, koja je u tome dostigla osobitu vještinu, ili uzajmice prijatelji i prijateljice. S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruku ne oblije krv, te se bol već ne može snositi. Ornamenat se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priregjeno, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka, dok ornamenat ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenom hartijom (hartijom za cigarete) ili voštanom hartijom (omotom nekojih vrsta duhana) obloži i zavije. Istom drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priredjen od čagji. Čagj od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čagji često se upotrijebi barut, a ne rijetko se čagj razmuti slinom, koja se je rano u jutru nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu. Ovo potonje sa sanitarnog gledišta zavregjuje pažnju i treba držati na oku. Mogao sam naime opaziti, da sifilitična bolest najviše vlada baš u onim krajevima, gdje se crnilo za tetoviranje priregjuje slinom. Dr. Glück, kome sam kao stručnjaku stavio to pitanje, reče, da se zarazna materija na taj način sasvim pouzdano prenosi, ako iza tetoviranja ostavlja brazgotine. Od onda imao sam prilike stvar ispitivati, pa sam našao, da tetoviranjem učinjena rana svaki put ne zacijeli već za nekoliko dana, kako to biva u naravnom stanju, već da se pokazuju pošljedice. Rana se stane gnojiti, dugo ne će da zacijeli i ostavlja iza sebe vidljivu brazgotinu, pa se tetoviranje na onome mjestu zatare. Vidio sam takih brazgotina u veličini do 3 cm u premjeru. Tako mi se razjasnila druga jedna pojava, da je proširenje sifilitične bolesti megju katolicima u jednakom razmjeru s tetoviranjem, i da je baš najviše onuda ima, gdje je ornamentiranje tetoviranjem najobilatije i najljepše, — u dolini Lašve i Vrbasa. Da se na taj način slinom prenose i druge priljepčive bolesti, lako se je domisliti. Mjesto opisanog crnila, koje sami priregjuju, kadšto kupuju muredef, kojim muslimi pišu. Za svoga istraživanja nastojao sam, da utvrdim životno doba, kada je običajno tetoviranje, pa sam kao normalno doba našao vrijeme od 18. —16. godine, dakle u godinama prije1aza u mladenačko doba. Ma da to narodu danas nije u svijesti, po tome se cijelom tom ceremonijom, kao u većine primitivnih naroda, koji se tetoviraju, samo slavi prijelaz u momačko doba, pa je u drevno doba valjda i imala to značenje. Misao, da se ta znamenita epoha u Ijudskom životu proslavi pokušajem fizičkog bola, tako je drevna, tako proširena, da na nju nailazimo u svih naroda sad u ovom sad u drugom obliku. Još nešto svodi tetoviranje na pretkršćansko doba. Tečajem svoga istraživanja nastojao sam, da saznam, u koje se godišnje doba vrši tetoviranje. Na moje upite odgovoriše mi, da se to radi „onda, kada drveće cvate", na dan sv. Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili u koji dan Velike nedjelje. Kad sam onda stao bilježiti dan, kada je ko tetoviran uvjerih se, da je u svim prigodama, za koje sam ja saznao, vazda bilo na Josipovo. Danas narodu nije ni na kraj pameti, za što se ta procedura vrši u proljeće i baš na Josipovo, pa mi ne rekoše ni očekivano mnijenje, da u proljeće rana lakše zacijeli. Pa ipak to predajom odregjeno vrijeme tetoviranja ima dublju misao, kojoj se je lako dosjetiti, ma da se je u narodnoj svijesti izgubila, jer Josipovo pada na 19. marta, dakle u oči proljetnog sunčanog obrata. To nas pak navodi na takve religijozne nazore, koji su potekli iz posmatranja i slavljenja znamenitih elemenata svjetskog života, pa na to valja svesti i tetoviranje u dan, koji slave sve prirodne religije. Terminus technicus za ukupnost ornamentalne kompozicije pri tetoviranju je „križ", „križevi", a ako ornamente pomnije razmotrimo, onda čemo opažiti, da obično sastoje od množine malih krstića. Po obojem bi se doduše tetoviranje moglo svesti na kršćanske utjecaje, ali se ovdje ipak nameće pitanje, da li se i ovdje, kao pri spomenutom nekoliko puta gromovniku Perunu nije staroj ideji dalo novo ime, starom motivu nov oblik, ili da pitanje preciziramo: da li krst valja smatrati glavnim motivom tetoviranja, ili samo sporednim oblikom. Osim mnogih proba, koje sam samo ogledao, imao sam prilike, da precrtam to tetoviranje od stotine čeljadi po prilici, pa sam tako ustanovio, da se je običajna ornamentika razvila iz izvjesnog broja tipskih temeljnih oblika, od kojih u poregjaju svaka ima svoje običajno mjesto i ime. Izuzevši krst, ne prikazuje ni jedan od njih kršćanske simbole niti po imenu na njih podsjećava. Krst je obično jednostavnog oblika i ukrašen. Najjednostavniji oblik sastoji od jednako dugačkih ukrštanih linija (1.), a taj se temeljni oblik na takav način ukrašava, da su na polugama krstovim smještene sad prave (3., 4.) sad na oblik srpa savijene linije (5.—7.) ili tačke (2.) Takav više manje ukrašen krst zove se Jeličin križić (4.—7.), pri čemu ukrasi na krajevima imaju da prikazuju jelove pupove. Obilatije snabdievene oblike krstova, kako se često vigjaju u okolini Sutjeske, prikazujem u slikama 8.—11. Krstići se pri tetoviranju nahode stranom samostalni, na prstu ili na čelu, ili po ruci rasuti, stranom u srednjem polju drugih kompozicija. Serija „nekršćanskih' ornamentalnih motiva počinje kolom od tačaka ili od jedne kružnice i to se od svih najviše nahodi. Mjesto mu je od starine na gornjoj strani ruke, ispod lakta i na prsima. Kolo je na periferiji raznoliko ukrašeno, i to nizom tačaka (12. —14., 18.), jednostavnim crtama (15.), malim od linija sastavljenim grančicama (jelice, 16., 17), ili i bobicama, nanizanim na peteljkama (19., 20.). Oblik kola, kakav se često nahodi, prikazuju slike 21. i 22., gdje su žbice izragjene na oblik lopatica, te ornamenat ima da prikaže mlinsko kolo. Kolo obično obuhvata krst, ali se često dešava, da u sredini ili nema ništa (21.) ili ondje ima po jedna tačka (22.), ili po jedna zvijezda (18.). Kolo je često dvostruko, te jedno veće obuhvata po jedno manje (20., 21). Drugi je tipski motiv ograda. Ima oblik polukruga, pa se na gornjoj strani ruke na taj način našara, da je ždrijelo polukruga otvoreno prama pregibu, a svod obrnut prama prstima. Kako u kolu, tako se i tu spoljašna periferija ukrašava crtama, bobicama, ili jelicama, dok su krajevi dosta puta označeni krstom (25.), ili zvijezdom od više trakova (28.). Kako kolo, tako i ograda više puta bude dvostruka, i to ili manju obuhvata veća (27.), ili su pak dva slična motiva ždrijelima jedan obrnuti prama drugomu (26., 29.). Sredina ograde ukrašena je krstom ili drugim motivom. Dok se kolo u muškaraca kadšto vigja nad laktom, nalazi se ograda jedino u ženskih na gornjoj strani ruke. Iznad ograda često je pregib ruke od jedne koštane kvrge do druge ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom. U najjednostavnijem obliku to je crticama ukrašena linija (31.), ali se ipak motiv dodavanjem dojako poznatih dekorativnih elemenata više ili manje obilato snabdjeva. Više puta sastoji od dviju s obje strane zatvorenih paralela (33.) ili od isprekidanog ornamenta (39., 40.). Svojevoljnim ponavljanjem više sličnih ornamenata postaje raščlanjen, ukusno štilizovan trak, koji ruku ispod lakta često pokriva u širini od 10 cm. S donje je strane dakako vazda otvoren, jer bi opasno bilo nad žilama kucavicama tetovirati. U toliko je tetoviranje ženske ruke vazda vezano na pravila, a ornamenti se primjenjuju naznačenim redom svaki na svome injestu. Nad laktom je šaranje tetoviranjem više samovoljno. Krst i kolo, — a nikad ograda, — ovuda se ponavljaju raznoliko, simetričkim i nesimetričkim redom. Tomu još pridolazi čislo drugih motiva. Jedan ornamenat, koji primitivno izveden prikazuje granu, zove se grančica (43.). Isti motiv, obilatije okićen i ne rijetko tako udešen, da grančice na jednoj strani stoje usprav, dok su na drugoj strani spuštene, zove se jelica (44.—46.). Kadšto služi kao akroterijama sličan nastavak, kojim je okićeno kolo (47.-48.). Motiv, koji se u dolini Bile često vigja, jest k1as. Osnovna je misao uspravljena linija, po kojoj su nasagjeni krstići i grančice. Primjenjuje se na donjoj strani ruke niže lakta (49.—53.). Naročito valja istaknuti četiri motiva, koji su nazvani po zvijezdama. Z v i j e z d i c a ima oblik osmotrake , od linija složene zvijezde (57.), ili malog kola, kome su po periferiji nasagjene crtice (58.). U tome je obliku smanjeno kolo. Te zvijezdice služe za popunjavanje praznili polja, što ih ostavljaju glavni motivi. Imenom zvijezde prehodnice nazivaju ornamenat, sačinjen od duguljaste elipse, na kojoj su nasagjene crtice (56.). Našao sam taj ornamenat na donjoj strani ruke niže lakta. Sunce je ogradi sličan motiv, koji je na gornjoj strani zatvoren linijom (54.). Drugi, srpoliko udešen motiv, koji je na svakom kraju okićen kolom, zove se mjesec (55.). Oba se, kao i ograda, koju zastupaju, primjenjuju na hrptu ruke. U slici 59. prikazani su još neki, osobito vješto izragjeni ornamenti, sastavljeni od raznih gore spomenutih elemenata; slika 60. predočava pak poregjanje ornamentalnih motiva na ruci. Kako se vidi iz navedenih primjera, ornamentalni su motivi mahom štilizovani. Oni su izvorni motivi, a tek je ime zbog sličnosti uzeto: od zvjezdanog neba, kao sunce, mjesec, zvijezde i zvijezda prehodnica; od biljevnog carstva, kao jela i klas; ili najposlije iz najbliže okoline ljudske, kao kolo, koje valjda u prenesenom smislu prikazuje porodicu, i ograda, koja obuhvata kuću i dvorište. Svim tim motivima možda je temeljem simbolika, kojoj se ne možemo puštati u tumačenje, a da ne zastranimo, ali toliko o njoj smijemo reći, da ni u kakoj svezi nije s kršćanstvom. Ma da se krst kao ornamenat često nahodi u tetoviranju divljih plemena, pa ih u Bosni poznajemo iz vremena davno prije raširenja kršćanstva u ovim krajevima i na broncima iz halštatskog doba sa Glasinca u mnogim prigodama i raznolikom obliku, ne ćemo se baviti pitanjem, da li je krst u bosanskom tetoviranju samo drevni ornamentalni motiv, ili da li je istom po kršćanstvu postao običajem u tetoviranju; ali svakako možemo uzeti, da je krst bio uzrokom, što se je običaj tetoviranja do danas sačuvao. Da taj običaj unatoč krsta i mnoštva sitnih krstiča, kojima su pojedini motivi okićeni, ne potječe od kršćanstva, to slijedi i otuda, što nema drugih simbola. Kršćanstvo je već vrlo rano uvelo više simbola, koje i neuki grafički lako mogu izvesti, simbole vjere, ufanja i ljubavi, imena Isusa i Marije, i druge, pa se ipak u narodnoj praksi pri tetoviranju rijetko kad primjenjuju. Grdje se pak nahode, ondje potječu od spoljašnih utjecaja i nijesu u svezi s tetoviranjem po drevnom običaju. Dosele naišao sam samo na jedan takav motiv, monogram Hrista, ali i taj je bio izveden bez ikakvog razumijevanja. Znaka I nije bilo, megju H i katkad naopako napisano S tureno je kolo, iz koga izlazi ornamenat, kombinovan od više krstića. U pridanim ovdje slikama 61.—63. prikazujem tri takva motiva, koje sam u varoši Fojnici dosta često našao u ženskinja na ruci niže lakta. Karakteristično je, da se taj motiv nahodi samo u Fojnici, te ga samo varošani primjenjuju. Kako je ondje postao, tome se je lako domisliti: za cijelo je prvi nacrt za to dao koji fratar, a svijet ga je onda sa više ili manje shvaćanja kopirao, dok se otuda ne razviše oni gore priopćeni oblici. Kako sam saznao, taj je motiv postao tek u novije doba, pa po tome nema nikakvog etnološkog temelja. U tu kategoriju pripada i po dru. Glucku fotogralisano čeljade, koje na ruci ima tetovirane simbole triju kršćanskih kreposti u jednom vijencu, i koje je za potvrdu toga, da tih motiva nema u narodnoj praksi, iznad njih namjestilo krunu Stjepanovu, a na prsima dvoglavog orla. Ali toj kategoriji pripadaju i mačevi i buzdovani, koji su više puta u muškaraca tetovirani nad laktom, i koje bih ja sveo na utjecaj slovjenskih junačkih pjesama, nadalje imena i godine, — utjecaji moderne škole, — kao i neuspjeli pokušaj seljaka ratara, koga sam upoznao u Čepku, i koji je na lijevoj ruci nad laktom htio tetovirati upregnute volove. Iz dojakošnjeg razmatranja mislim da mogu zaključiti, da tetoviranje u svome postanju nije ni u kakvoj svezi s kršćanstvom ni sa Slovjenstvom, već nam tome izvor valja tražiti u drevnije doba. Rimljani su doduše poznavali običaj, označivati ruku žigom, ali se je to činilo usijanim željezom. Takav žig, nazvan stigma, udarali su ili kazne radi za zločine, ili na robove, koji su bili u sumnji radi bijega (žig u vidu slova F), ili radi opreznosti kod novaka (Veget. L, 8.; II., 5.) i kod onih, koji su bili osugjeni ad ludum i ad metalla. Potonje žigove po odredbi Konstantinovoj nijesu više udarali na lice, već na ruci. I ako su ta stigmata katkada i tetovirali, to već skopčani time odium isključuje mogućnost, da su taj običaj Rimljani prenijeli u ove krajeve. U ostalom niti za njih, niti za poznije osvajače ne smijemo mislili, da bi oni starosjediocima mogli nametnuti takav običaj, da bi on postao integrirajućim sastojkom ukupnih njihovih životnih običaja. Postanje tetoviranja valja nam dakle tražiti u starijem vremenu, pa ćemo ga i naći rasprostrto u varvara balkanskog poluostrva. U tehničkom pogledu potječe tetoviranje od drugog varvarskog običaja, po kome se tijelo šara bojom. Po Pliniju, XXII., 2., običavale su žene gdjekojih varvarskih plemena lice šarati nekojim biljevnim bojama. Galkinje običavale su sve tijelo načiniti sa Isatis tinctoria (u Plinija Glastum), a od susjednih balkanskom poluostrovu plemena megju Dačanima i Sarmatima običavali su i muškarci šarati tijelo. Kada bi se dotična šara kroz rasparanu gornju kožu upila i u donje partije epiderme, onda bi nastao neizbrisiv biljeg, koji se naziva tehničkim imenom manka, a iz ovog se je tek razvilo pravo tetoviranje, pri kome je boja kroz nebrojene iglene ubode natrta u kožu. U Plinija o istim Dačanima nalazimo još jednu primjedbu, po kojoj možemo misliti, da im je bilo poznato tetoviranje. Veli se ondje (VII., 10., 1.), da se dačko podrijetlo još u četvrtom koljenu poznaje po biljegu, što ga imaju na ruci. Ne će valjati, da se tu pomišlja na mladež, jer to onda Plinije ne bi istakao kao nešto nenaravno. Prilika je dakle, da je ta „nota" bila tetoviranie ili barem manka, a vjera u ponavljanje do četvrtog koljena bila bi analogija današnjoj bosanskoj praznovjerici o neizbrisivosti tetoviranja. Taj običaj u ostalom potječe s istoka, te su ga Skiti prenijeli megju susjedna plemena balkanskog poluostrva. O skitskim Agatircima, koji su živjeli uz Dunav, izvješćuje Pomponije Melas, II., ovo: „Agatirci šaraju svoja lica i udove; to svak čini više ili manje prema odličju svoga roda". A da pod tim šaranjem valja razumijevati tetoviranje, to slijedi odmah iz ove druge stavke: ,,U ostalom svi grade jednake šare, i to tako, da se ne mogu saprati". Nadalje poznajemo taj običaj u više tračkih plemena. Po Herodotu, V., 3., zasvjedočavali su u Tračana na koži užignuti biljezi plemićku krv; u koga nije bilo takih biljega, taj je bio neplemenit. Prije toga još se primjećuje, da su tračka plemena po životu i običajima jedno drugom posve jednaka, iz čega možemo zaključiti, da je i taj naročito istaknuti običaj megju Tračanima bio proširen. Protivno od Tračana označivali su po Artemidoru (Onirocritica L, 9.) Geti svoje robove tetoviranjem. I Hesvchios izvješćuje za plemena, koja žive uz Dunav, da su se tetovirala. Time se pak utvrgjuje gore izrečeno mnijenje, da su u Plinija spomenute „note" Dačana bile tetovirane. Da su se i odlične tračke gospogje tetovirale, kazuje nam Dio Chrysostomus; što su obilatije bile tetovirane, to su se smatrale ljepšhna i otmenijima. Od Tračana prešao je taj običaj i na susjedne Ilire, i čini se, da se je protegao do Adrije; jer Strabo, VII., 54., spominje o Japodima: „Onaj je kraj siromašan, oni većinom žive od sijerka i prosa; oružje im je keltičko, a punktiraju se kao i ostali Iliri i Tračani". Pod punktiranjem može se pak samo tetoviranje razumijevati, pa ako Strabo u svome isporegjivanju navodi Ilire i Tračane, onda slijedi, da je to njemu bila opće poznata činjenica. Postanje tog „varvarskog" običaja nalazimo dakle megju varvarima balkanskog poluostrova i moramo pretpostaviti, da se kroz vijekove održao do današnjeg vremena. Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti, da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz dvije hiljade godina, dok su se predodžbe, koje su se prvobitno s time spajale, malo po malo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile mjesto, pa u takvoj prilici stvar prosto našljedstvom prelazi kao adet. Paralela izmegju nekadašnjeg i današnjeg može se u ostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoč služilo za označivanje plemena, danas ono katolicima služi za označivanje svoje vjere. Vrijedno je zabilježiti, da taj običaj nalazimo i kod drugih indo-evropskih naroda drevnoga doba, u Pikta i Gela na sjeverozapadu. Ostanci im se održaše do u srednji vijek, a škotski redovnici, koji su kao vjesnici Isusove vjere došli u Njemačku, bili su takogjer tetovirani. Za osvjetljenje našeg pitanja još će i to poslužiti, što se je tetoviranje i izvan Bosne održalo na nekim mjestima balkanskog poluostrva. Ovdje naročito valja spomenuti Arbanase, koji se općenito smatraju potomcima starih Ilira, te bi dakle u njih bilo tetoviranje istog postanja kao i u Bosni. Megju katolicima općenit je taj običaj u okolici Prizrena, Gjakovice i Peći, pa sam dosta puta imao prilike vigjati tetoviranu čeljad iz Prizrena, Janjeva i Prištine. Nego vele, da u nekim krajevima i u muslima ima taj običaj, a naročito u kraju oko Elbasana, Tirana i Selaničke vodine, dok Toski ne mare za nj. U potonjem pogledu ne mogu se pozivati na svoje iskustvo već na vijesti, što ih imam od Arnauta, koji za vrijeme borave u Bosni, te me uvjeravahu, da su u onim krajevima često vigjali tetovirane muslime.

tetoviranicovjek @ 04:07 |

Isključeno | Komentari: 0

Samo za prekooceanske mornare, vojničine i hrvatske pastirice!

Da li je sjevernodalmatinsko čobanovanje put južnog i jugoistočnog Velebita ili Šator-planine neopozivo zamrlo i pored toga što još ubuduće mogu donijeti ekološke navade privrjeđivanja, nisam siguran. No, nešto se iz te pastirske sredine neporecivo mijenja. To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika. Danas se podrazumijeva da se tetoviraju pomorci ili vojnici, no prije su se sicale pastirice.

U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset. Tema nije posve nova i neočekivana, jer je ukupni pregled balkanske tradicije u disertaciji 1973. dao svojedobni ravnatelj Etnografskog muzeja u Zagrebu Mario Petrić, a dalmatinsko je sicanje u seminarskom radu 1953. prvi opisao Josip Vuletić iz Sinja.

Što se sa sicanjem mijenja? Gotovo sve: narodni naziv, karakterističan izbor ukrasa, način unošenja pigmenta pod kožu, neposredni društveni kontekst, a ponajprije crta prenošenja koja se može pratiti sa hrvatskim migracijama iz srednje i zapadne Bosne koncem XVII. st. i duboko u povijest do spomena u antičkih pisaca. Strabon ga spominje u Japoda (”kao i kod ostalih Ilira i TraĿana”), Herodot u Tračana, a Plutarh pomnije samo za njihove žene. Valerije Flak ga osvjedočuje na zarobljenoj tračkoj djevojci.

Ostaje li s njim nešto isto? Kao znak napora i trpljenja će se nanovo upražnjavati kao svojevrsna inicijacija, samo što to više ne će biti djevojke već momci i mladi muškarci. I dalje će se nastojati uresiti, no praktikantski vidici su od vremena izvoza polinezijske inačice sicanja širi pa je i izbor ornamenata veći. I ubuduće će se raditi o nekoj vrsti dokolice, samo što je ova djevojačka dokolica bila ponajprije pastirska a novovjeka je mornarska, vojnička, urbana subkulturna ili jednostavno pomodna.

Zasigurno će isto biti i zanimanje za ove neobične tjelesne urese, bilo u prepričavanoj staroj ženskoj zgodi iz bolnice ili iz današnjih tattoo-salona velegradskih ulica. Nasmijehne li se njihov izbor domorodnom repertoaru, možda još osvane i kakav retro-stil s ornamentalnim certifikatom iz Kladnjica…

Što bi onda bilo isto, a što doista različito? (Objavljeno na blogu 9. siječnja 2006.)

Posted by Jadran Kale

tetoviranicovjek @ 04:06 |

Isključeno | Komentari: 0

Tetovaže u Bosni i Hercegovini

Autor: nepoznat (1889)

Tekst članka Kod Muhamedovaca se u opšte vrlo rijetko viđa ovo tetoviranje, i to samo kod onijeh, koji su u osmanlijskoj vojsci i izvan svoje domovine služili kao redovni vojnici. Kod ovakih ljudi viđa se ovda onda na mišici turska sablja ili polumjesec sa zvijezdom. — No kao što je račeno, ovo su vrlo rijetke pojave. 0 postanku i cijelji ovog tetoviranja u Bosni i Hercegovini mogu se postaviti raznovrsne pretpostavke, od kojih ću ja onu, koja mi se ponajvjerovatnija čini, u slijedećem istaći. U koliko mi je poznato, ni kod starijeh Slovena, i ako njihove žene ne smjedoše biti nevjernice i izdavati dražesti svojega tijela, ne bijaše tetoviranje u običaju, da bi se moglo reći, da je ono samo u promijenjenom obliku preostalo joga iz credhistorijskog doba. Za ovu pretpostavku nema ni u ljetopisima slovenske stare povjesnice nigdje ni jedne tačke oslonca, pa ni kod današnjih Slovena, izvan Bosne i Hercegovine, šta više, ni u samom narodu po selu raznih slovenskih plemena, ne može se primjetiti, da je ma gdje bilo raširenije tetoviranje. Što se sadanjeg posjednutog područja cosebno tiče, to bi se moglo reći, da ovaj običaj potiče iz doba prije osmanlijske navale. — Na protiv, da ovo nije stari zemal.ski običaj, potvrđuje već ta okolnost, što se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela otanovništva, koje je i pored razlike u vjeroispovijesti, jedan te isti po evojim običajima i navikama. . Kad bi tetoviranje bilo zemal.ski običaj, to bi ono imalo i svoj sopstveni izraz; ovo se u narodu zove prosto „krizv nabocati", što već samo po sebi svjedoči, da je taj običaj iz mlaćeg doba. Ako pak tetoviranje nije ni staroslovenski, niti u opšte poeeban bosanski narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on postao, i za što je tetoviranje baš kod katolika našlo mjesta ? Bilo bi izvan okvira ove crtice, kad bi se u njoj govorilo o vjerskim odnošajima Bosne u potonjem vremenu njezinog kraljevstva; ja ću jedino da konstatujem tu činjenicu, da je patarenstvo istom primjetno katodičanstvom bilo potievuto, no ovo potonje ne bijaše još bog zna, I kako varodu za erce prvraslo. — Ovo raekolništvo zadugo je bilo u Bosvi zaštvćeno, ovo bnjaše vjera vlastele i siromaha, a da bi mogla kroz malo vremena iz pameti i srca narodnog iščeznuti. Jesu li pak kao što je poznato mnogi radi časti ili po nastojanju primili katoličku vjeru, a ovamo su u srcu ostali potajno vjerni svojoj staroj vjeri. Da je katolička vjera ovom narodu još tuđa bila, najbolji je za to dokaz ta činjenica, da narod kad su Osmanlije prekrilile balkansko poluostrovo, nigdje ni u jednoj osvojenoj državi, nije u tolikoj množini prigrlio muhamedovsku vjeru, kao štoJjje baš u|Bosni bio^slučaj. Većim dijelom to je bilo zbog materijalne koristi, no podisto i zbog skore uspomene na gonjenja od strane katoličke crkve; razlog, koji je bosanskim stanovgicima davao povoda da primaju muhamedovsku vjeru« Samo se po sebi razumije, da je katoličko sveštenstvo upotrebilo svako moguće sredstvo, kako bi ograničilo jatomično otpadanje od vjere Pošto muhamedovska vjera zabranjuje krst, kao znak hrišćanstva, to izgleda, da su katolički sveštenici došli na tu misao, da su bilježešem krsta na otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli srestvo, kojim su oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji tetovirani katolik prevrnuti vjerom, to je morao najprije ukloniti krst sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčano, jer se morala koža do najdonjeg sloja koriuma uništiti. — Po što pak trplenje tijeh bolova, naročito kad bi dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz osvjedočenja bilb, to su se mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga koji odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak — zbog vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi nakon uništenog tetoviranja zaosta-jali — u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled znao, da pred njim stoji kakav otpadnik. Običaj, što su tetoviranja pred-uzimana obično Nedjelom i svetačnim danom poslije službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju pretpostavku o uzroku samog tetoviranja u Bosni. Što se Način tetoviranja u ovoj zemlji i za to upotrebljavana mate-rija boje većinom razlikuje od onog u Jevropi, to nek mi je dozvoljeno, da o ovom predmetu iznesem neke primjedbe. Meću laćarima, vojnicima, radenicima i t. d., pa i u samim najprosvećenijim državama u veliko se, kao što je poznato, raširio običaj ili prosto neobičaj tetoviranja. — Boje se prave rastapljanjem karmina, cinobera, indiga, praška kamenog uglja ili puščanoga praha. Koža se na onom mjestu, koje će se tetovirati, dobro zategne, i znak po želji „nabocka" se tankom iglom vrlo čestim ubodima, pa se onda ti ubodi natope bojom i onda se nabockano mjesto zavije zavojem. U nekijem predjelima zamaču iglu u bo]u i tetoviraju napojenom iglom, čim posao postaje kraći. U Bosni te boje drukčije spravljaju: ili od lučeve čađi, ili od obične čaći, ili — no vrlo rijetko — od puščanoga praha. Zapali se zublja luča i u se nahvata smola, koja kaplje, u koju se miješa u isto doba na komadu tenećeta nahvatana čać od zapaljenog snopa luča. Ovo se crno tijesto pošto se najprije zategne koža na mjestu, gdje će se tetovirati, na zaošid,enom drvcetu namaže po koži onako, kakav se znak želi i onda se iglom, koja je gotovo do vrha koncem obmotana, bocka dok krv ne poteče; bockanje se dakako često, jedno do drugoga čini. — Po tom se tetovirano mjesto zavije i poslije tri dana opere. Boja od čaći pravi se na ovaj način: Nad svijećom ili zapaljenom svjetiljkom kamenog ulja, koja se dimi, drži se tabla tenećeta, na koju se nahvata čaći; ona se skupi i u malo vode razmuti i isto se onako upotrebljava, kao prije spomenuto tvjesto, t. j. „nacrta se" pa se tek onda nabocka. Puščani prah vrlo se malo upotrebljava. S tog, što se u Bosni samo crna boja za tetoviranje upotrebljava, jasno je, što je ono uvijek jedne te iste boje, i to plave sa po kojim ubodom zelenkastim. Tetoviranje vrše većinom stare žene tako zvane „vješte žene , češće se podvrgavaju uzajamno i djevojke ovoj ljubavnoj službi, koja gledaocu izgleda vrlo šaljiva, osobito, ako se tetovira djevojka, koja je osjetljiva, pa raznim krivdzenjem dica i gdasnom vikom propraća vsaki ubod. Razloga, koji su bili povod te se tetoviranje uvelo, već ih je nestalo, no s jedne strane nagon podrazkavanja, koji se u ljudima nahodi, a s druge strane što domaće stanovništvo čvrsto čuva narodne navike, dovoljno je, da će se nakaženje tijela ovijem tetoviranjem još zadugo kao narodni običaj održati među katolicima u Bosni i Hercegovini.

tetoviranicovjek @ 04:04 |

Komentiraj | Komentari: 0

Tetoviranje Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini

Tetoviranje je u Bosni (osim veoma rijetkih izuzetaka) jedino i splohom u katoličkog dijela naroda u Bosni uobičajeno.Tetoviranje je oznaka po kojoj se jedino katolici raspoznavaju.Taj je običaj imao tu svrhu da se spriječi otimanje katoličkih djevojaka od Turaka i kradja, otmice djece u janjičarsku vojsku te poturčivanje. Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetoviranje obuhvaća katoličke krajeve srednje Bosne, naročito u kotarima sarajevskim, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, i niz Donji Vrbas, kotorvaroški i banjalučki.U sjeverozapadnim područjima taj je običaj jos u punom jeku, dok u dolini Neretvice, Vareša, Vijake tetovira se samo još da se zadovolji formi. Najljepše oblike tetoviranja pronadjeni su u dolini Lašve, oko Guče Gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banje Luke. U tim je krajevima jezgro katoličkog žiteljstva pa je po tome to područje najviše proširenog tetovriranja paralelno najjačem području katolicizma u Bosni.
Tetoviranje obično obuhvata ruke i prsa, u žena je mahom obilatije nego u muškaraca. U žena obično je išarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom, tetoviranje često je produženo i na donju stranu ruke, ponekad je tako gusto da se prava boje kože jedva moze razaznati. Prsa se obično tetoviraju nasred grudne kosti. Pri tetoviranju se obično postupa tako sto se najprije nacrta ornament na koži tupim krajem igle zamočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka dok ornament ne bude gotov. Iza toga se rana svilenim papirom obloži i zavije. Istom drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Tetoviranje se obicno vrši u proljeće uoči proljetnog sunčanog obrata.tj. na Josipovo(19.ožujka)
Križ je jednostavnog oblika i ukrašen, taj se temeljni oblik sastoji od jednako dugačkih ukrštanih likova koji se dalje ukrašavaju da su na polugama križica smještene sad prave, sad na oblik srpa savijene linije ili u točke, takav se ukraseni križ zove Jelicin Križić pri cemu ukrasi na krajevima imaju prikazati jelove pupove. Takodjer, jedan od oblika rasprostranjenih motiva je i Kolo. Mjesto mu je od starine na gornjoj strani ruke, ispod lakta ili na prsima. Kolo je obično dvostruko, te jedno veće obuhvata jedno manje. Drugi je tipski motiv Ograda. Ima oblik polukruga, sredina ograde je obično ukrašena križem ili jelicama. Kolo se ponekad vidja kod muškaraca nad laktom, dok kod žena jedino ograda se nalazi na gornjoj strani ruke. Iznad ograde često je od jedne koštane kvrge do druge ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom. Često puta narukvica postaje raščlanjen, ukusno stiliziran trak, koji ruku ispod lakta često pokriva u širini i do deset cm. Drugi ornamenti koji se mogu često vidjeti jesu klas, zvijezdica, sunce i mjesec. Ovo su izvorni motivi, a tek je ime zbog sličnosti uzeto, od zvjezdanog neba, kao sunce,mjesec, od biljnog carstva kao jela i klas ili naposljetku iz ljudskog vidokruga, kao kolo koje u prenosenom smislu označava obitelj i ograda, koja obuhvaća dom i dvorisše. U Fojnici se dosta često može vidjeti u žena tetovirano Ime Isusovo, monogram Krista IHS koji se mahom nailazi kod varošanki.

Ulomci iz Napretkovog hrvatskog narodog kalendara za 1992.godinu.

tetoviranicovjek @ 04:03 |

Isključeno | Komentari: 0

Vesica piscis

Opet moram citirati već spomenutog autora iz Hrvatske, A. P. Kezelea: „Evo jednog primjera.

.. ..

Prilikom diobe stanice, koja predstavlja osnovu života, javlja se jedan tipičan oblik sastavljen od dva preklopljena kruga. Reći ćemo skupovi ili logotip nekih zapadnih kompanija.....

U zapadnom svijetu ovaj oblik se naziva Vesica piscis, a u kršćanstvu se povezuje s Kristom kojeg vječito prati simbol ribe. No, ovaj simbol je poznat i u Indiji kao mandorla, kod nas mandula (badem), a pojavljuje se i u drugim ranim civilizacijama poput Mezopotamije ili afričkih kultura. Gdje god se našao on ukazuje na stvaralački proces rađanja i umnožavanja......“

Citat.

.. ..

Neobično je što isti znak susrećemo kod katolika u Kraljevoj sutjesci.

Naime, ženskoj djeci se tetovira na nadlanici niz sličnih ili istih znakova. Ako se uzme u obzir da su stanovnici područja najstariji ostaci Ilira, onda možemo govoriti i o nasljeđu običaja od Prailira koji su živjeli na tom području. Naziv sela Obre, asocira na pleme Ilira koje je živjelo u navedenom području. Očito je, stoga, da kontinuitet života postoji, a i običaji, koji predstavljaju trajni karakter življenja prema obrascima kojih nismo ni svjesni.

tetoviranicovjek @ 04:00 |

Isključeno | Komentari: 0

Isjecak iz clanka "Bosanska narodna medicina"

Autor: Karl Steiner

Publikacija:

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA

Datum izdavanja:

01/10/1903

U katolika je povrh toga još i tetoviranje u običaju i ono se provagja naročito kod djevojaka, kad nastupi doba menstruacije. Narod vjeruje, da urezani „križevi" čuvaju od zlih demona i gjavla, da su ti znakovi neizbrisivi i da će se opet pojaviti, ako ih upravo i izrežeš. Raznovrsno se tumače uzroci ovog, u katolika opće raširenog običaja. Jedni nagagjaju, da je tetoviranje u davnini uvelo i preporučivalo katolicko svećenstvo, kako bi se zapriječilo, da katolikinje prelaze u islamsku vjeru i da katolicke djevojke, našarane ovim čisto kršćanskim znakovima ne ugrabe muslimani, što se u prijašnja vremena kad i kad dogagjalo. Da se shvati ovakovo nagagjanje o postanku i uzrocima tetoviranja spomenućemo, da se usječeni znakovi mogu ukloniti samo time, što bi se na našaranim mjestima koža izrezala, dakle provela operacija, koja bi prouzročila silne bolove i ostavila ružne brazgotine. Drugi opet tvrde, da s ovim običajem svećenstvo nije imalo baš nikakva posla, da mu je pače protivno pa navode, kako osim „križeva" svim drugim ornamentalnim motivima manjkaju kršćanska, naročito katoličko-kršćanska obilježja. Pouzdano je ipak to, da u nagonu našljedovanja i u pridržavanju tradicijonalnih običaja iz doba predaka leži glavni uzrok, što se tetoviranje održalo do u sadašnjost. U proljeće na Cvjetnu nedjelju ili u Velikom tjednu pred Uskrs, zatim na blagdan sv. Josipa, dakle u predvečerje početnog dana proljeća (proljetnog ekvinokcija) sabraće se mladići i djevojke od 12.—16. godine pred crkvom, da se poslije mise podvrgnu tetoviranju. Tom će se prigodom razviti šarolika slika kao kakvo narodno slavlie. Sa svih strana nagrnuo narod u prazničkim haljinama pješice, na konju ili kolima, jer slušati misu njemu je pravi duševni užitak. Crkva je puna puncata seljačkog svijeta, koji se ili klečeći ili stojeći sasvijem predao pobožnim čuvstvima. Muškarci skinuše crveni saruk te pognuše cisto obrijane glave, gdje ostaviše tek lijepo spleteni perčin, pa se ko i žene za podizanja glavama dotiču poda, da onda raspruživši ruke upru poglede u oltar. Pažljivo i mirno sluša narod riječ Božiju, sa sviju lica čita se čista pobožnost i sve, i staro i mlado predalo se potpunoma vrućoj molitvi. Posmatrač može tom prilikom opažati štošta zanimljiva; tu vidiš staračka, od teško brige, i možda i strasti narovašena lica, na drugoj strani eno ti nabakamljene žene i djevojke, onda opet junacke glave sa sjajnim ocima, a tamo u okrajku po gdjekoje tupo seljačko lice. Ali ćeš zapaziti i luetičke sedlaste nosove, lupus ex foliativus, lepra tuberosa i čitavu kliniku kožnih bolesti. Majke su donijele svoju naprščad, domaćine pak koriste se ovakom zgodom, da što prodadu ili kupe, i tako će se uz crkvu poslije mise razviti pravi pravcati pazar u čisto istočnjačkom šarenilu. Došao i ciganin sa gajdama i ćemanetom, Arnaut s halvom i šećerlemama, karavlah sa upitomljenim megjedom, džambazi, pretrge, trgovci i, da bude slika potpuna, po koji mehandžija i kavedžija. Cijelo to društvo veselo je raspoloženo, pjeva se i smije na sve strane a nekoliko baka prihvatilo se posla, da uz šaljive razgovore i dosjetke djevojkama i mladićima tamo u prikrajku „nabocaju križeve", da ih tetoviraju, košto su po vijestima grčkih i rimskih pisaca stari poganski Iliri, Skiti i Tračani u davna vremena svojoj mlagjariji na kožu šarali grbove, plemićka znamenja i druge ornamente i slike. U smjesu čagje i pljuvačke, u tuš, razvodnjeni barut ili drveni ugljen (murećef), karmin, indigo, cinober, ili u pastu od luči i smole, stavlja se šiljak okrupne igle pa se njome po dotičnoj osobi odabrani ornamenat našara na podlaktici, gornjoj strani ruke, na grudima, čelu ili nadlaktici. Kad se boja počinje sušiti, nabocaće je baka vještakinja u kožu. To umakanje igle u onu smjesu i ubadanje u kožu čini se nebrojeno puta, a onda se izbocana mjesta obavijaju kroz tri dana travama ili lanenim platnom. Obično će ta izranjena mjesta ubrzo zacijeliti, a da ne ostanu brazgotine; no dogagja se kad i kad, da se rane zagnoje (Sklerose) i da nastupi luetičko ili septičko otrovanje krvi (Lymphengioitis) sa čirovima u pazuhu. Daleko opasniji su oni slučajevi, kad se pljuvačkom iz ustiju žene, koja obavlja tetoviranje, prenosi sifilistički virus u kožu osoba, koje se daju tetovirati. Na ovakovo izvangenitalno prenašanje sifilisa dosad se prilično slabo svraćala pažnja, jer tim načinom zaražena osoba ne mari mnogo za sićušne prvotne znakove, koji se javljaju oteklinom žlijezde, a i sekundarne pojave često se previgjaju. Megjutim prelazi ovaj otrov sve to dalje te se dogagja, da se i čitava familija inficira i tako se može protumačiti, što se je ova bolest mogla prilicno raširiti u ovim našim krajevima. Obično se za tetoviranje upotrebljava krst (križić) u jednostavnom ili ukrašenom obliku. Na gornjoj strani ruke nabocaće se krst u kolu, jeličin križić, starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda), na podlaktici narukvica. Rado se upotrebljavaju i velikom vještinom i strpljivošću izvagjaju ko uzorci tetoviranja još i ovi likovi: srce, sidro, početna slova imena, godišnje brojke, orao, ukrštani mačevi, sunce, mjesec, danica (prethodnica), večerna zvijezda i klas. Sjećam se jednog težaka, koji je imao na grudima vrlo vješto izbocano raspeće Hrista sa obadva zločinca postrance i placucim ženama ispod krsta. Uz ovu sliku na grudima imao je taj čovjek na obadvije podlaktice ubocana početna slova svojeg imena, godinu rogjenja i još neke vojničke znakove. Kako rekoh, tetoviranje u Bosni i Hercegovini rašireno je ponajviše megju katolicima, no ja sam ga našao i kod pravoslavnih i muslimana, kod ovih ipak samo onda, ako su služili u vojništvu ili ako su mnogo drugovali s radnicima iz zapadne Evrope. Dogagja se, da od tetoviranja ima i neka korist; to biva onda, ako se radi o identitetu. No uopće je taj običaj vrlo štetan, jer, kako rekoh, njime se često prenose bolesti krvi i kože.

tetoviranicovjek @ 03:59 |

Isključeno | Komentari: 0

Bocanje križeva

Novinar: Stjepan Stjepic
Dokumentarni film: bocanje krizeva (2006)

(isjecak iz intervjua)

Dok smo snimali bocanje križeva, nisam odlio – ispružio sam ruku

SV: Kako ste došli na ideju da snimate dokumentarne filmove o običajima našeg kraja? Što Vas je za to potaknulo?

- Bavljenje TV novinarstvom od 1991. učinilo je svoje. Napravio sam tisuće priča o ljudima i kraju u kojem živim od kraja 1985. godine. A to izbivanje, prostorni i vremenski odmak od ljudi i kraja gdje sam odrastao kod mene je vremenom stvarao sve veću potrebu za dolascima. Neki to zovu nostalgijom. Čudno je to, ali meni ne vjeruju kad kažem da se ni na kakvom godišnjem odmoru ne mogu opustiti kao kad dođem kući. A kad dođem nema mi većeg zadovoljstva nego izaći na Goru na greblje, sresti nekoga, otići u Sutjesku, provozati se po našim selima. E sad, kud god kreneš vidiš ili čuješ nešto, dođe ti ideja, i imaš cijeli film pred očima. Potreba za snimanjem kraja rezultat je iskreno rečeno i očajnog stanja našega kraja. Ja sam osjećao obavezu napravit što mogu, a mislim da sam s kamerom mogao napravit najviše. Jesam li dovoljno napravio neka drugi sude. A što se tiče bocanja, to je posebna priča. Meni su još pred očima ruke moje pokojne majke, onako pune križeva. Puno sam o tome razmišljao i shvatio da je iz dana u dan sve manje tih križeva. Iako sam u knjigama čitao o tome običaju, slušao kako se to radilo, odlučio sam to po svaku cijenu zabilježiti na filmu. Jer vremena je ostalo malo, nema puno onih koji to znaju radit.

Bocanje križeva Ivke Stjepić na ruci Mateje Stjepić, Poljice (detalj iz filma)

SV: Zašto se se Vi dali nabocati?

- Dok smo snimali, nisam odolio, ispružio sam ruku mojoj rodici Ivki Stijepić i ona mi je izbocala mali križić. Kako do sada nisam imao prigodu, sada javno zahvaljujem svim ženama koje su sudjelovale u tome snimanju, ne mogu ih sve poimence nabrojiti jer sam im zaboravio imena, zatim velika hvala obitelji Ante Tuša koja mi je otvorila vrata njihove stare kuće u Sutjesci, vama fratrima. Posebno posthumno zahvaljujem mome kolegi snimatelju Borisu Zegnalu koji je to sve profesionalno odradio. Koliki smo mi posao napravili možda najbolje govori podatak da prema standardima produkcije takav projekt radi ekipa od 10-ak ljudi barem 3-4 dana. Taj film kao što je poznato emitiran je na HTV-u nedugo nakon što je kolega Boris Zegnal iznenada umro

tetoviranicovjek @ 03:58 |

Isključeno | Komentari: 0

Ivan Mužić - Hrvatska povijest 9. stoljeća

Iz knjige: Hrvatska povijest 9. stoljeća
Autor: Ivan Mužić

stranica 102-103

Neki su ostaci paleobalkanske kulturne baštine, koje tijekom stoljeća nalazimo i u Hrvata, pripadali i drugim etničkim elementima na balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim podrujima. U Hrvata je tetoviranje poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju, ali je činjenica da se tetovira većina Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tetoviranja u našim krajevima bilo je sigurno od prapovijesti. Strabo, kad piše o Japodima, tvrdi i ovo: "Onaj je kraj siromašan, oni većinom žive od sijerka i prosa; oružje im je keltičko, a punktiraju se kao i ostali iliri i tračani. Taj strabonov podatak potvrdjuje da je tetoviranje autohtona pojava na velikom dijelu balkana. Medjutim, tetoviranje kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini... predstavlja nesto specifično u odnosu prema tatauiranju kod nekih drugih etnikih grupa na balkanu (npr. kod jednog dijela Arbanasa, te kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji. Ta specifičnost u tetoviranju bosanskih i hercegovackih Hrvata izražava se prvenstveno u vitalnosti održavanja tog narodnog običaja do danas, i u obilju ornamentalnih motiva kojima se ukrašuje ljudsko tijelo. nisu još za sve narode, pa tako ni za Hrvate posebno u Bosni i Hercegovini, razjašnjeni ni podrijetlo ni pravi smisao održavanja tetoviranja. Na temelju raspoložive gradje smatra se da se i u toga hrvatskog stanovnistva radi o jednoj jako ukorijenjenoj staroj tradiciji koja se neprekidno održavala do današnjih dana. Bez obzira na to što je tetoviranje zajedničko mnogim narodima na Balkanu, važno je u Bosni i Hercegovini zbog njegovih posebnosti koje su dokaz da ono ne potječe ni od kojeg različitog etničkog elementa iz doba "seobe naroda".

tetoviranicovjek @ 03:56 |

Isključeno | Komentari: 0

Križevi su oduvjek bili simbol sreće, blagostanja, zdravlja i života samog.

tetoviranje/skarificiranje u eneolitiku
strana 15-16

Marina Miličevic
Rekonstrukcija ženske odjeće u eneolitiku
medjurječja dunava, drave i save

...Na dva idola iz vinkovaca vide se urezani križevi. Opet se nalazimo pred ranijom dilemom da li je to samo ukrašavanje idola, posvećenom nekom božanstvu, religijskim simbolima ili je precrtavanja načina na koji su ukrašavali svoje tijelo. Uzmimo kao točnu predpostavku da se radi o tatauiranju. Taj ukras može zapravo bit izveden na tri načina: bojenjem (koje nije trajno), tatauiranjem (stavljanjem boje ispod kože ubadanjem iglom ili nekim drugim šiljastim predmetom) ili skarificiranjem (cikatrizacijom, pravljenjem ožiljaka po tijelu-cicatrix). Posljednja dva načina su trajna. Vec je M. Hoernes pretpostavio postojanje tatauiranja kod predhistorijskih naroda. I u tom nainu ukrašavanja postoji problem: da li je to samo ukrašavanje ili ima drugačiju pozadinu. danas je poznato da tatauiranje i skarificiranje oznaava pripadnost plemenu ili društvenom sloju, npr. u Africi kod Nilota, Ba tonga, naroda centralnog i istocnog Sudana, etiopije... moze biti i kultna oznaka- u vučedolskoj kulturi kriz je čest motiv, većina je ukrasa organizirana po sistemu križa; ima mnogo kupa na križnoj nozi, andrijinih križeva, sunčanih krugova sa križom, kukastih križeva itd. križevi su oduvjek bili simbol sreće, blagostanja, zdravlja i života samog. Svastika se izvodi od sanskrtskog su (dobro) i ast (jest) ili pak od svasti (sreća) . Svastika sa rukama položenim na desno se smatra solarnim simbolomjer imitira kretanje sunca koje u sjevernoj hemisveri izgleda kao da dolazi sa istoka i preko juga kreće na zapad. Svastika sa rukama okrenutim prema lijevo često označava noć i magijske radnje. Prema tome je lako moguće da su nosioci vučedolske kulture ukrašavali tijelo motivima križa kao želju za sretnim zivotom i zdravljem pojedinca. Pojava kao tatauiranje ili skarificiranje raširena je kod prethistorijskih naroda balkana: u Butmiru, Vinci, te dalje u čučuteni kulturi. Prema tome ta pojava u vučedolskoj kulturi bi prije bila pravilo nego izuzetak.

tetoviranicovjek @ 03:55 |

Isključeno | Komentari: 0

Tekstil bez tekstila

Kojim bi se dijelom vlastite baštine tekstilac mogao nadahnuti u ambijentu gdje manjka podrazumijevanog gradiva za svoj posao, poput oskudne odjeće na kupalištima, ili čak posve izostaje – kako se to zbiva na nudističkoj plaži? Doista, može li tekstilac nešto zaraditi i među ljetnim nudistima (ostavivši postrance njihove specijalizirane dućane sa svim usputnostima, od torbica do kapa), pa još k tome i ukorijenjeno u svojoj kulturi?

Pitaju li vas ovo u ključnom pitanju “Milijunaša”, odgovor je potvrdan, i glasi: “sicanje”. To je, naime, naš narodni naziv za “tatauiranje”, odn. “tetoviranje”, riječ nadošlu iz antipoda. Stare Hrvatice svoja sicanja, istina, nisu radile da bi ih pokazivale na nudističkim plažama, već su ih preuzele od djevojaka iz prastarih balkanskih naroda da bi ih u sličnim adolescentskim situacijama uobličile kao znak raspoznavanja od susjeda, u novijim stoljećima uglavnom među slavenskim muslimanima.

Zateknete li se ovih dana u kakvom kninskom dućanu, možda vam upadne u oči rukav podignut nad sicanim zapešćem bosanske Hrvatice. Nevolje kakve su ih nagnale napustiti svoje krajeve podsjećaju na doba mletačko-turskih ratovanja koncem XVII. st., kad su množine zapadnobosanskih i srednjebosanskih Hrvata potražile utočište i u selima između Sinja i Šibenika. Danas je to jedini dio Hrvatske gdje postoji narodni običaj tetoviranja, osoben samo ženama. Za mlađe čitatelje može se dometnuti da naša tradicija ne poznaje bušenje kože, pomodni “piercing”, no bila je zabilježena kauterizacija – paljenje kože u likovima ukrasnih šara. O svemu tome podrobno je pisao Mario Petrić još 1973.

Što sicanje može došapnuti prijemčivom tekstilcu na nudističkom kupalištu? Ova nas navada prisjeća prapočela ljudskog ukrašavanja, na svojevrsno odijevanje bez odjeće. Njena elementarna ornamentika (točka, križ, krug, cik-cak, grana) s osobitostima Bosne i Dalmatinske Zagore može naputiti na predindustrijske, gotovo plemenske naboje kakve može polučiti susret s iskonskim šarama i kontrastima, slično kako se osjećamo pred risotinama Keitha Harringa otisnutima na majicama iz suvenirnica prestižnih svjetskih muzeja. I zadnjih pedesetak sicanih stanovnica Dalmatinske Zagore, iz vremena kada su to djevojke sredinom prošlom stoljeća to još upražnjavale, mogu postati heroinama nove mode.

Prvi put objavljeno u NIB 28. srpnja 2003.

tetoviranicovjek @ 03:54 |

Isključeno | Komentari: 0

Heinrich Renner: Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, hodanje

Prijevod: B.K.

Jajce i okolina u sadasnjosti

Ja spomenuh već turske frizure u katolika.

Ali ima još jedna vrlo spomena vrijedna pojava kod njih, koja se može vidjeti kada se nakon crkvene mise umješate u grupe žena i djevojaka. Naime, one su sve tetovirane, najčešće na (većinom otvoreno nošenim) grudima, gornjoj strani ruku, šakama, i ponekad čak i na celu. Skoro ni jedna posjetiteljica crkve nije oskudjevala ovoga posebnoga plavog nakita (misli tetovaže). Kako Dr. Leopold Glück u Sarajevu, u „Glasniku“ saopštava, tetoviranje katolika je u toliko više upadljivo, jer je u ostalih konfesija u Bosni i Hercegovini mnogo rjeđe, skoro da se nikako ne pojavljuje. Ni kod muhamedanki u Čelebicima (okrug Foča), nekih područja Neretvanske doline i oko Kulen Vakufa, gdje se islamske žene ne pokrivaju, a ni kod drugih, koje je on kao doktor, nepokrivene i ogoljene, imao priliku da vidi, nije našao ni jednu tetovazu. Također i kod grčkih ortodoksa su se žene vrlo rjeđe tetovirale nego u katolika, i to samo u krajevima gdje su one sa njima izmješano živjele. Njihove tetovaže također nisu tako raširene i ne pružaju tako bogate ukrase kao one kod katoličkih žena. Muškarci se tetoviraju mnogo rjeđe, tu također ponovo uglavnom katolici. Kod muškaraca čini križ najvažniji znak, ali bez ukrasa. Medju grčkim ortodoksima je spomenuti doktor vidio tetovaže samo kod mlađih muškaraca, koji su služili u bosanskoj žandarmeriji ili kao vojnici. Ali kod njih ne igra više križ glavnu ulogu, već Merz, kruna, sidro, požetna slova imena i prezimena, godišnji brojevi itd. Čak se kod jednog bivseg vojnika našao i dvoglavi orao. I kod prijašnjih turskih vojnika se može u pojedinim slućajevima na gornjoj ruci ( iznad lakta ) naći kriva sablja ili polumjesec sa zvijezdom.

Tetoviranje kod starih slavena nije bilo običaj, a za mišljenje de je isti jedan u svojoj formi izmijenjeni zaostatak iz pretkrišćanskog vremena, ne nalaze se ni u analima slavonske prahistorije nekakva uporišta, niti se kod današnjih slavena izvan okupiranog područja moze vidjeti, pa ni u narodu, tetoviranje u nekoj rasprostranjenoj mjeri. Po tome, ovaj običaj u Bosni ne ide vjerovatno prije osmanlijske invazije. Protiv toga govori vec okolnost da se tetoviranje prakticira u samo jednom dijelu, ovoga, i pored konfesionalnih razlika, ali u njegovim običajima sličnog naroda. Kada bi tetoviranje bilo jedan stari zemaljski običaj, onda bi sigurno imalo svoju vlastitu oznaku. Ali se u narodu označava samo kao „bocanje križeva“, što vrlo na i po sebi upućuje na mlađe porijeklo običaja. Dr. Glück misli pak da je našao slijedece objašnjenje. U zadnje vrijeme kraljevstva je bogumilstvo bilo kroz katoličanstvo naizgled iskorjenjeno, ali se ovo zadnje narodu još dugo nije bilo ušlo u meso i krv. Ono sektaštvo se predugo u Bosni zadržalo, činilo je predugo vjeroispovjest moćnih i siromašnih, da bi tek tako u jednom kratkom vremenskom razdoblju moglo da nestane iz sjećanja i srca naroda. Pa su mnogi katoličanstvo primili samo površinski i nevoljno, i oštadose u srcu vjerni staroj bosanskoj vjeri.

Kada su osmanlije preplavili balkansko poluostrvo, nije ni jedan narod, jedne iza druge osvojenih država, tako masovno prihvatio mohamedansku vjeru, kao u Bosni.

Pa se razumije samo po sebi da su katolički svećenici, čim je jednom nastupilo izvjesno primirje, posegli za svim postojećim sredstvima, da bi ograničili dalja odstupanja od vjere. I kako je islamu simbol križa mrzak, moralo je katoličkim svećenicima biti lako za predpostaviti, da se kroz žigosanje križa na jednom vidljivom dijelu tijela, otežava prihvatanje mohamedanske vjere. Ako je neki tetovirani katolik htio da promjeni vjeru, morao je prije svega da odstrani križ sa njegove kože, što je ali bila pravo bolna procedura, jer se koža morala uništiti do dubljih slojeva korijuma. Ali kako izdržavanje velikih bolova nije svačija stvar, tako je poneko radi toga sigurno bio prepadnut prije odlučujuceg koraka. Ali ako bi se usprkos tome neko odlučio da promjeni vjeru, bio bi kroz vidne i prilične ožiljke, koje su nakon uništavanja tetovaža morale preostati, na fatalan način kao neofit prepoznatljiv.

Običaj priređivanja tetoviranja uglavnom nakon mise i u blizine crkve, podupire unekoliko gornju predpostavku o postanku tetoviranja u Bosni i Hercegovini.

Među mornarima, vojnicima, radnicima itd. I samih najkultiviranijih drzava, vlada kao što je poznato loš običaj tetoviranja u dosta rasprostranjenoj mjeri.

Tinte se pripremaju iz tvari karmina, cinobera, indiga, ugljene i puščane prašine. Koža na mjestu tetoviranja se zateže i željeni crtež se ubada finom iglom gustim ubodima jedno pored drugog, zatim se tinta utrljava u ubode i na kraju se stavlja zavoj. U ponekim krajevima se igla umače u tintu i tetovira tako sa armiranom iglom, što skraćuje postupak. U Bosni se tinte drugačije proizvode, i to ili iz čađi luča, ili iz obicne cađi, ili pak u rijetkim slučajevima iz puščane prašine/baruta. Zapali se trijeska luča, i u fildzanu se skuplja kapajuća smola, u koju se istovremeno miješa cađ skupljena tokom sagorijevanja trijeske luča na jednom limu. Ova crna pasta, nakon zatezanja mjesta koje se tetovira, se nanosi sa jednim zašiljenim drvenim štapićem po željenom crtežu na koži, i onda se ubada do krvarenja sa jednom iglom omotanom skoro do vrha sa koncem. Ubodi se naravno stavljaju gusto jedan pored drugoga. Tetovirana koža se zatim zamotava i pere nakon tri dana.

Kako u Bosni kod tetoviranja dolaze samo crne tinte u upotrebu, tako je objašnjivo, da su iste uvijek jednobojne, i to plave sa sjenilom zelenila. Tetoviranje vrše uglavnom starije žene.

Razlozi, koji su doveli do uvođenja tetoviranja, su nestali, ali ljudima svojstveni nagon oponašanja i održavanja običaja, bi smio biti dovoljan da se ukrašavanje tijela kroz tetoviranje održi još dugo kao narodni običaj kod katolika Bosne i Hercegovine.

Autor: Heinrich Renner, 1896 god.

Iz knjige: "Durch Bosnien und die Herzegowina kreuz und quer, Wanderung 1896."

Knjiga je objavljena i u Bosni i Hercegovini.

Izdavač: Dobra knjiga, Sarajevo, 2006

tetoviranicovjek @ 03:53 |

Isključeno | Komentari: 0

Križićanje

........

Iz knjige „ poetika i povijest hrvatske usmene knjizevnosti“

autor: marko dragic

KRIZICANJE

poznata je predaja kako su turci upadali u cicinarska sela i otimali djecu, uglavnom zensku. Tako od nekog bogatog cicncara beg zatrazi kcerku za zenu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dodje nakon mjesec dana kad bude sve spremno za svadbu. Djevojci su istetovirali kriz na celu pa je beg nije mogao uzeti za zenu. Otada su sve cicinarske zene djevojke tetovirale kriz na celu i na rukama.

U tursko doba, kada su age i turski gospodari bili strah i trepet katolickom pucanstvu, posebno zenskom stanovnistvu, zene su vjerovale da ih samo bog moze u tome sacuvati. Zato su jos od rane mladosti crtale krizeve po rukama.

Na dan svetog josipa djevojke i mladici u dobi od trinaest do sesnaest godina su se krizicali. Pored blagdana svetog josipa krizicalo se i na blagovijest, cvijetnicu, u dane velikog tjedna i na ivandan.

U jednoj zdjelici zamijesao bi se med i usitnjeni ugljen od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomjesao sa medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade zene iglom zamocenom u tu smjesu crtale krizeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovo manjom iglom bockale u to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kozu.

Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi ta crna smjesa ostala plavkasta na kozi. Ranice bi zarasle i crtezi kriza ostajali su za cijeli zivot. Vjerovalo se da ih ti krizevi stite od napasnika. Cuvalo se postenje i ponos. S tim se krizevima i umiralo i svaka od njih je vjerovala da ju je samo bog tako zastitio od napasnika (238).

u imotskoj krajini jos uvijek se na rukama starica moze vidjeti tetoviran jedan veci ili vise manjih krizica. Ti krizici su ostali kao podsjetnik na vrijeme osmanskog terora. Sam postupak tetoviranja je bio sljedeci: ostrom iglom bi se bockala koza pa se u ranice ubrizgavala boja da se na kozi trajno vidi kriz – simbol krstene duse. U imotskoj krajini tetoviranje je uzelo maha za vrijeme turskih provala. Oni bi vrsili razne zulume te bi, izmedju ostalog, lovili krscanske djevojke i zene te ih silovali. Da bi se to nasilje sprecilo, jedini nacin je bio da se na rukama utetovira vise manjih krizica

, a na prsima malo veci kriz. Znalo se da turci bjeze od kriza i da se nikada ne bi dotakli rukom ruke krscanske na kojoj bi ugledali kriz, ili prsiju, na kojima bi bio jos veci kriz. Cak su i majke svoje mladje kceri tetovirale, i to obavezno na saci, zbog obicaja nosenja dugih rukava.

(238)

katarina tomas zapisala je 2007 godine, a prenjela joj je majka ana tomas (djevojacki. Todorovic, rodj. 1949 godine) rkp. Ff mostar, d 60, str 41.

tetoviranicovjek @ 03:52 |

Isključeno | Komentari: 0

Sestra Martina - opatica s tetovažom

Za sestru Martinu, sakristanku u crkvi svetog Nikole biskupa, saznala sam sasvim slučajno, u jednom razgovoru s prijateljima nakon župnog vjeronauka. Sestra Martina naoko nije uopće drugačija od ostalih časnih sestara. Jednostavna je, tiha, skromna, potpuno posvećena Bogu. Sada je u mirovini, ali još uvijek vrlo aktivno sudjeluje u životu i radu Crkve. Ipak, po nečemu jest posebna. Ona ima nešto, inače sasvim nespojivo s jednom opaticom. Svaku njezinu ruku krasi po jedna tetovaža!

Odlazeći na ovaj razgovor, silno sam željela otkriti kako to da jedna opatica može biti istetovirana. Saznala sam i to, ali i mnogo, mnogo više…

Sestro Martina, odakle ste rodom?

Dolazim iz Bosne i Hercegovine.. Rođena san u jednom malom selu u srednjoj Bosni. Mjesto se zove Golješnica, a pripada općini Žepče. Žepče je između Zenice i Doboja. To je jedno malo mjesto, jedna mala Hrvatska enklava s 15 000 Hrvata. Ima i Muslimana i Srba, ali ima i tolerancije, tako da nema problema sa suživotom.

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?

Vrlo se rado sjetim tog razdoblja svog života.. Bilo je mnogo radosti, veselja, igre. Kao dijete sam kroz igru i mnogo učila. Mama me, na primjer, učila tkati. Napravila bi mi mali tkalački stan, dala mi malo materijala, malo potke, i ja bih igrajući se na njemu usput učila tkati. Učila sam i plesti, vesti, kuhati, obrađivati lan, ali sve kroz igru! Imam i tu sreću što imam dvije mlađe sestre pa smo se nas tri zajedno igrale čuvajući stoku. Uglavnom, moje je djetinjstvo bilo jako lijepo, i zahvalna sam na svemu što sam tada naučila.

Male djevojčice maštaju da će kad odrastu postati balerine, pjevačice, glumice...Jeste li Vi oduvijek željeli biti časna sestra?

Ja sam zaista zahvalna Bogu što potječem iz jedne obitelji u kojoj su Bog, molitva i rad uvijek bili na prvom mjestu. To je jako utjecalo na mene pa sam već u 5. razredu razmišljala o tome kako ću svoj život posvetiti Bogu.

Kako je izgledalo Vaše školovanje?

Bilo je to davne 1961. Iz mog kraja jako je malo djevojčica išlo u osmogodišnju školu. Išle su u redovnu četverogodišnju školu, dalje ne bi išle. Uglavnom bismo sve sami učili. Nama roditelji nisu mogli pomagati kao vama danas, jer oni nisu išli u školu.

Jeste li voljeli čitati školsku lektiru?

O, da. Jako sam voljela čitati. Posebno sam voljela pjesmice. Čak i one duže s lakoćom sam učila napamet i onda ih, onako sva važna i ponosna, recitirala mami.

Jeste li u mladosti imali simpatije i zaljubljivali se poput drugih djevojaka?

Da, jesam! To je sasvim normalno za jednu zdravu, mladu osobu. No za mene je Bog uvijek bio prva i jedina ljubav, pa sam uz Njegovu pomoć uspjela nadvladati sve druge izazove.

Sjećate li se tko Vam je onda bila najbolja prijateljica?

Sjećam se. To je bila jedna djevojka koja je išla sa mnom u školu i zvala se Marija Antolović. Kasnije smo se razišle, otišle smo svaka svojim putem. Ona je otišla u Slavoniju, udala se, a ja sam otišla u samostan, tako da se rijetko viđamo

Razlikuju li se današnja djeca od one s kojom ste Vi nekada rasli i provodili djetinjstvo?

Djeca su uvijek djeca, i svakom je djetetu potrebna ljubav i igra. Mislim da bi djecu i danas trebalo još od malena učiti raditi i upućivati na ono pozitivno.

S koliko ste godina položili zavjete?

U samostan sam otišla po završetku 8. razreda. Nakon 18. godine položila sam prve zavjete, a vječne zavjete položila sam u 24. godini.

Kako je to prihvatila Vaša obitelj?

Moji su roditelji bili vrlo sretni kad sam im rekla da sam odlučila otići u samostan. Uvijek su mi bili potpora. Jedino su se pomalo pribojavali hoću li ja to moći i hoću li biti ustrajna u tome. Bila bi za njih velika sramota da sam otišla u samostan, a onda odustala i vratila se kući. Započeti školu, a ne ju završiti, u ono je vrijeme bilo neprihvatljivo.

Je li Martina Vaše krsno ime?

Moje krsno ime je Manda, a redovničko sam dobila na dan kad sam primila i redovničko odijelo. Tim sam činom postala jedan potpuno novi čovjek: po svom opredjeljenju, po oblačenju, po zavjetima. Novi život – novo ime! Danas promjena imena više nije nužna. Može se zadržati i krsno.

Što za Vas znači biti časna sestra?

Za mene to znači biti potpuno predana Bogu i na pomoć ljudima, bez nekakve računice.

Kako ste dugo ovdje, u Čakovcu?

U Čakovcu sam tri i pol godine. Znači, već četvrtu godinu, Nakon isteka mog mandata kućne poglavarice u Koštar Ivaniću, dobila sam redovni premještaj. U Čakovcu je u to vrijeme trebalo nekoga za sakristiju, a budući da sam ja obećala poslušnost svojim poglavarima, naravno da sam pristala doći.

Objasnite nam što ustvari radi sestra sakristanka,?

Sestra sakristanka priprema sve za svetu misu kao i sva liturgijska događanja: molitve, klanjanja... Osim toga, brinem se o čistoći crkvenog posuđa, crkvenom rublju, izrađujem cvjetne aranžmane za crkvu. Jednostavno, brinem se za čistoću i urednost crkve. Otvaram i zatvaram vrata. Naravno, tu sam i za ljude koji često dođu sa svojim potrebama i problemima pa malo popričam s njima, pokušam im pružiti riječ utjehe,. Molim za njih, molim s njima.

Čuli smo da ste vrlo kreativni i da su vaši cvjetni aranžmani posebno lijepi. To vam je hobi?

Ma nije mi to hobi, nego još jedan posao koji radim s ljubavlju. Ja se svakom svom poslu potpuno predajem, nastojim ga napraviti najbolje što mogu..Trudim se….

Što onda radite u slobodno vrijeme?

Jako volim čitati i sve svoje slobodno vrijeme koje imam provodim čitajući. Uglavnom čitam knjige duhovna sadržaja, ali volim i knjige s drugom tematikom. Pročitala sam, na primjer, sva djela Ive Andrića. Prije sam vezla, radila sam puno ručnih radova, ali mi oči više ne daju… Ponekad pogledam i televizijski program. Volim „Milijunaša“

Možete li nam opisati život u samostanu?

Život u samostanu je vrlo lijep i sastoji se od molitve, rada i reda. Imamo pravila kojih se trebamo držati, kao i u svakoj obitelji, a osim toga imamo i zavjete koje smo položili i koje smo obećali Bogu preko svojih poglavara, unutar svoje redovničke zajednice kojoj pripadamo.

Kakav je odnos između vas sestara i otaca franjevaca?

Mi smo jedna neovisna redovnička zajednica, ali na službu u samostanu.Znači, ne ovisimo jedni od drugih, svatko ima svoja pravila i tu nema nikakvih problema. Mogu reći da među nama vlada sklad, razumijevanje i međusobno poštovanje. Jedni smo drugima uvijek spremni pomoći.

Znamo da postoje različite zajednice sestara: sestre Uršulinke, Karmelićanke,...Kojoj zajednici Vi pripadate?

Ja pripadam zajednici Školskih sestara trećeg reda svetog Franje, bosansko-hrvatske provincije, sa središtem u Sarajevu.

Otkrijte nam tajnu Vaše tetovaže!

A, da! Moja tetovaža! Svi me pitaju za nju!. Kad bi pater Josip krizmanicima rekao da ne smiju pravit tetovaže po rukama, svi bi odmah pitali: “A kako sestra Martina može, a mi ne?“ Ovako...Ova tetovaža potječe još iz onih vremena kad su Turci bili u Bosni i Hercegovini. Njome su se označavala kršćanska, posebno ženska djeca.

Zbog čega?

Turci su u to vrijeme djevojke odvodili u Tursku, za svoje... možemo to reći…hareme. One koje su imale tetovažu, bile su zaštićene.Na taj su način roditelji označavali i branili svoju djecu od Turaka. Znači, to je bio svojevrsni zaštitni znak za kršćanske djevojke.

Kako ste se odlučili tetovirati?

Sjećam se, imala sam tada 5 ili 6 godina. Bila sam mala i sve što sam vidjela kod drugih, bilo mi je zanimljivo.Tako sam i kod nekoliko djevojaka vidjela ovakve tetovaže.Radila ih je jedna žena u selu. Zvala se Ljuba. Došla sam mami i samo rekla: „Mama, mogu li i ja ići da mi teta Ljuba nabocka križ?“ Mama je pristala i tako sam ja dobila tetovažu, a teta Ljuba od mene šaku bombona!

Kako su se nekad radile tetovaže?

To vam nije bilo kao danas. Zategli bi vam kožu na ruci i onda pomoću čađi od petrolejke i oštre igle nabockali što ste već htjeli. Kasnije se sve to zamotalo nekom krpom i tako stajalo tjedan dana. Kad bi se to skinulo, napravila bi vam se neka kožica koja bi brzo sama otpala. Ne vjerujem da su tada postojala neka posebna dezinfekcijska sredstva, a ako i jesu, naša teta Ljuba za njih nije znala. Ipak, ništa se nikada nije inficiralo, ali je bilo jako bolno.

Nedostaje li Vam obitelj, Bosna?

Nedostaju mi, ali ne previše jer imam svoju redovničku obitelj, svoju zajednicu koja se o meni brine i imam sve što mi je potrebno za život. U kontaktu sam sa svojom obitelji, skoro se svakodnevno čujem s njima, a vrlo ih rado i posjetim pa podijelimo probleme. Baš sam sad između Božića i Nove Godine bila kod kuće i bilo je lijepo.

Tko su Vaši uzori?

Moji su uzori blaženi Alozije Stepinac, papa Ivan Pavao II, majka Terezija, a posebno moja utemeljiteljica, časna majka Margareta Kuhar, koja još nije proglašena blaženicom, ali je cijeli svoj život posvetila djeci i napuštenim djevojkama za koje je otvarala domove i prihvatilišta.

Kad biste se mogli vratiti u prošlost, biste li išta u svom životu promijenili ili učinili drugačije?

Da se sto puta vratim u prošlost, bila bih ovo što jesam. Časna sestra.

Često nam se nešto učini monotonim i nezanimljivim na prvi pogled, ali ja sam upravo naučila da uvijek treba zagrepsti ispod površine i proviriti u unutrašnjost. Sestra Martina pravi je dokaz istinitosti ove tvrdnje. Ona je baš kao biser koji se skriva u jednoj naizgled sasvim običnoj, sivoj školjci.

Izvor: www.os-treca-ck.skole.hr

tetoviranicovjek @ 03:50 |

Komentiraj | Komentari: 0

Tetovirani Križevi

Tetoviranje ruku a i ostalih dijelova tijela (grudna kost, čelo) spada u posebnosti hrvatskog katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine.
Stariji će se sigurno sjetiti nježnih ruku bake ili majke koje su bile ukrašene tetoviranim križevima ili drugim ornamentima.
Zanimljivo je da se običaj tetoviranja ruku križevima isključivo veže za područje srednje Bosne, dok se Posavina u tim izvještajima ne spominje.

Iz srednje Bosne potiču i detaljni opisi tetovaža koje su napravili Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Tetoviranje je jedan od običaja koje Hrvati Bosne i Hercegovine preuzimaju od prastanovnika ovih prostora Ilira (u ilirskim grobnicama su pronađene igle za tetoviranje) nastavljajući tako ovu tradiciju od pradavnih vremena do danas. Britanski povjesničar Noel Malcolm, u djelu "Bosnia: A Short History" piše da običaj tetoviranja nije poznat među drugim Slavenima, već da je tetoviranje posebnost katolika srednje Bosne. Ni Truhelka, ni Durham (Malcolm samo prepisuje/citira Truhelku) ne spominju tetoviranje u sjeveroistočnoj Bosni.
tattoo1

Tetoviranje je i jedan od dokaza da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini nasljednici i baštinici kulture i običaja prastanovnika ovih prostora (u Bosni i Hercegovini je tetoviranje rasprostranjeno samo među Hrvatima).

Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića na prstima i rukama, te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini.

Česte su i tetovaže krune te sitnih točkica u krugu koje možda simboliziraju kolo.
ornamenti

Jedan od razloga rasprostranjenosti tetoviranja križeva kod Hrvata u BiH je pokušaj da se spriječi odpadništvo od katoličke vjere tj. islamizacija.

Tetovirani križ na ruci je bio vidljivi znak pripadnosti kršćanstvu i u „zlim vremenima“ je bilo potrebno puno hrabrosti imati takve tetovaže.
tetovirana-ruka

Isto tako, ovaj običaj je pomogao da se spriječi tursko otimanje katoličkih djevojaka, te otmice muške djece za tursku vojsku (Janjičari).

Postojalo je više načini tetoviranja, a tetovirale su uglavnom žene.
bosna_tetoviranje

Jedan od načina je da se na mjestu, na tijelu, koje će se tetovirati najprije nacrta crtež, a zatim se brzo bode iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Drugi način je da se od kore drveta izreže križić, te po njemu bode iglom i posipa smjesom od uglja a domaća rakija je služila kao dezinfekcijsko sredstvo.

Tetoviranje je bilo vrlo bolno i tetoviralo se je obično na proljeće ili u vrijeme crkvenih blagdana.

Ovaj običaj je, prije dolaska komunista na vlast, bio rasprostranjen u većini sela brčanskog kraja (Boće, Laništa, Vitanovići, Ulović, Zovik).
tattoo2

Danas su modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.

Anto Sluganović

tetoviranicovjek @ 03:49 |

Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje u BiH i svijetu

Piše: Mirsad Đulbić

Tekst je objavljen u reviji „Nova arka“ broj 63 juli/august 2002. g., str.: 24-28, pod naslovom: „Tradicija tetoviranja“. Ovo je integralni teskt, bez dodatnih zahvata.

Od kada se ljudi tetoviraju, pouzdano se ne može utvrditi iz razloga što nema pisanih podataka, ali i iz razloga što arheolozi nisu u mogućnosti utvrditi početke tetoviranja. Nemoguće je pronaći sačuvane ostatke kože na arheološkim nalazištima. Ono šta svijet zna o istorijatu tetoviranja, vezano je uglavnom za vrijeme nastanka pismenosti i kasnije pomodne trendove tetoviranja. Istoričari vjeruju, da je tetoviranje bilo praktikovano i hiljadama godina prije pojave pismenosti. Na ovaj zaključak upućuju i otkrića iz XIX i XX stoljeća o tetoviranju kod plemena brazilskih vlažnih šuma i sa otočja Mikronezije i Polinezije. Za neka od tih plemena i rodovskih zajednica se nije znalo sve do kraja XX stoljeća. Obzirom na civilizacijski nivo tih plemena, koji odgovara onom od prije desetak hiljada godina, sam po sebi se nameće zaključak, da je i tadašnji indoevropski čovjek poznavao metode izbrisive i neizbrisive tetovaže!

U prilog takve tvrdnje ide dobro očuvano tetovirano tijelo smrznutog lovca iz bronzanog doba, kojega su oktobra 1991. godine pronašli u vječnom ledu Tirolskih Alpa, na granici Italije i Austrije. Primjetno je, da su tetovaže lovca iz bronzanog doba izvedene približno na danas poznatim akupunkturnim tačkama, što navodi na pomisao, kako je tetovaža urađena iz nekih medicinskih razloga. Modernom tehnologijom je utvrđena starost smrznutog lovca na oko 5.000 godina.

Tradicija tetoviranja u Bosni i Hercegovini
Kao za cijeli svijet, tako i za Bosnu i Hercegovinu se ne može pouzdano kazati, kada i ko se prvi počeo tetovirati. Karakteristično za Bosnu i Hercegovinu je to, da prema pouzdanim podacima, najmanje osam stoljeća postoji običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke religijske pripadnosti. Ovaj običaj se zadržao u ruralnim područjima sve do kraja XX stoljeća, naročito u centralnim i sjevernim dijelovima Bosne i sjeverozapadnim dijelovima Hercegovine. Mnoge je istraživače etnologe i folkloriste ova tradicija tetoviranja zaokupljala. Međutim nikada se nisu složili u izvorištima nastanka običaja ove vrste tetoviranja. Pismenih tragova o ovom tetoviranju nema mnogo. Nešto su u svojim izvještajima pisali dubrovački trgovci, ponešto uzgredno spominjali neki putopisci kroz Bosnu, a domaće vlasti, ma koje bile, nisu o tome ništa ostavile zapisano.
Prema etnolozima i folkloristima, običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke vjeroispovijesti bi mogao potjecati iz:
* Predkršćanskog perioda kao preneseni običaji iz ilirskog ili slavenskog mnogobožačkog religijskog miljea, ali nije jasno, zašto taj običaj nije zahvatio sve južnoslavenske narode, naročito pravoslavne vjeroispovijesti u Bosni.
* Obreda ukrašavanja, koji su imali za cilj da štite ženu od uroka, naročito od neplodnosti i pomora djece. I ova teza stoji labavo, jer se postavlja isto pitanje kao i u prethodnoj, uz dodatno pitanje – zašto onda nisu i djeca tetovirana?
* Zaštita od odvođenja u roblje ili harem te ženidbe sa turskim vojnicima. Ovdje se postavlja pitanje, zašto to nisu radile žene pravoslavne ili bosanske crkve?
* Običaja južnoslavenskog plemena Viti, s čijim postojanjem se u naučnim i nenaučnim krugovima spekulira. Viti su navodno nastanjivali prostore uz Neretvu, a kao uspomenu na njihovo postojanje postoji naselje Vitina? Navodno se ovo pleme ukrašavalo raznobojnim šarama od biljnih sokova i bojama od pigmenata minerala. Ova postavka je gotovo šaljiva, jer da nije, kako bi to moglo biti da Viti nametnu običaje i nestanu u prostoru i vremenu!?
* Radi razlikovanja od žena pravoslavne vjeroispovijesti, nakon raskola kršćanstva 1054. godine na istočnu (pravoslavnu) i zapadnu (katoličku) crkvu.
* Bojazni od nadirućeg patarenskog religijskog pokreta, koji se u Bosni jako raširio od konca XII do XV stoljeća. Žena je uvijek cijenjena kao posebno bogatstvo svake civilizacije. Izgubiti žene, značilo je propadanje nekog društva iz jednostavnog prirodnog zakona – nema reprodukcije plemena, naroda i/ili religijske skupine. U prilog ovoj i prethodnoj tezi idu izvještaji dubrovačkih trgovaca, da se ženama katoličke religije strogo zabranjivalo komuniciranje i pristup pripadnicima pravoslavne religije i patarenske vjerske sekte, izuzev na dvoru bosanskih vladara, gdje su sve tri kršćanske religije bile zastupljene (katolička, pravoslavna i patarenska).

Sačuvana narodna predaja ide u prilog posljednjoj tezi, da se time pokušalo zaštiti najveće blago – žene, da ne prelaze iz katoličke religije u patarensku (dualističku) kršćansku religiju ili kako je još zvahu Bosanska crkva (bosanski krstjani), ali i da ne prelaze na pravoslavnu. Uz ovo se iz narodne predaje može ćuti, da je običaj tetoviranja, ali izbrisivog, bio prisutan i kod drugih religijskih skupina naroda koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu. To izbrisivo tetoviranje se obavljalo u terminima vezanim za proljeće, jesen ili neke narodne praznike. Obavljale su ga uglavnom djevojke da bi time dale do znanja o svojem djevojačkom statusu, ali i muškarci u nekim narodnim obrednim običajima. Ovo izbrisivo tetoviranje, bolje rečeno nanošenje šara, najčešće na gornjem dijelu šake, izvodilo se prirodnim bojama od kantarionovog cvijeta, orahove ljuske, broćike i drugih biljaka. Neizbrisivo tetoviranje se u Bosni radilo dugo vremena trnovima raznih vrsta grmlja, a kao boja koristili su se prirodni mineralni pigmenti, koji su se mogli naći u prirodi ili mješavina pigmenata i biljnih boja. Metalne igle su se u Bosni počele koristiti za tetoviranje po svoj prilici tek od početka XVIII stoljeća.

Šare koje su se najčešće crtale po rukama u tehnici neizbrisivog tetoviranja su bile one, koje se najčešće susreću na nadgrobnim spomenicima iz perioda od X do XIII stoljeća, kao što su na primjer: rozete raznih oblika, pletenice (dvostruke i trostruke), krugovi sa i bez križa u njima, zvjezdice, ljiljani (krinovi), križevi (čak i biskupski križ!) četverolisne djeteline, i slični likovi i njihove kombinacije, a vrlo rijetko inicijali ili imena te neki drugi cvijetni motivi osim spomenutih.

Kada su u pitanju izbrisive šare izvođene raznim biljnim sokovima koji su ostavljali boju na koži, tu je već bilo mnogo više likova koji su se crtali, ali su preovladavali cvijetni motivi, srca, djeca, a kod mladića životinje koje označavaju snagu i moć (vuk, medvjed). Zmije se sve do početka XX stoljeća nisu susretale ni u izbrisivim ni u neizbrisivim tetovažnim šarama!

U Evropi je tokom XVIII stoljeća tetoviranje bilo pravi pomodni hit, što je navelo papu Pia VI da sazove 1787. godine savjet crkava u Calcuthu koji je zabranio tetoviranje. Osnovni razlog je bilo tetoviranje doneseno sa prekomorskih putovanja, naročito brojnih ekspedicija Jamesa Cooka (1728-79). Misionarima i redovnicima je bilo naređeno skidanje tetovaža. Tako je zabilježeno, da su misionari na pacifičkim otocima «čistili» tetovaže trljanjem pijeska i kamenom nerijetko i do mesa.

Interesantno, u Bosni ova zabrana nije imala odjeka, niti je zabilježeno, da su je redovnici prenijeli vjernicima! U Bosni zabrana nije poštovana, niti se za zabranu znalo!

Tetoviranje u svijetu
Najstariji zapis o tetoviranju potječe od Herodota iz V stoljeća prije nove ere. On je zabilježio kako je jedan zarobljeni visoki dostojanstvenik na glavi svoga roba istetovirao poruku za svoju rodbinu. Robu je navodno kazao, kako mu tetovira kožu obrijane glave radi njegova dobra zdravlja a naročito će dobro djelovati na sve slabiji vid roba. Kad je robu porasla kosa, poslao ga je svom zetu, koji je nakon čitanja poruke pokrenuo oružanu pobunu protiv kralja Dariusa.

Sve do XVIII stoljeća u Evropi se tetoviranje gotovo i ne spominje. Onda proslavljeni istraživač James Cook između ostalih brojnih krajeva svijeta posjećuje Tahiti i druge pacifičke otoke. Tu zatiče istetovirane domorodce. Njegovi mornari odmah počinju koristiti metode tetoviranja koje su vidjeli na Tahitiju, dolaze u Evropu istetovirani i šire modu tetoviranja. Čak i sama riječ tetoviranje potječe iz tahićanskog jezika, gdje se kaže tatau, što je u engleski jezik ušlo kako tatoo (tatu) i iz engleskog u ostale, pa i u južnoslavenske jezike. Tetoviranje kod Tahićana i ostalih pacifičkih otočnih naroda je bilo u funkciji dokazivanja muškosti, spremnosti za žrtvovanje i pokazivanje bliskog odnosa sa Bogom, odnosno božanstvima. Tetoviranje kod mornara u XVIII i XIX stoljeću je za razliku od Tahićana poprimilo značenje pređenih vodenih puteva. Tako su mornari koji preplove Atlantik imali istetovirano sidro, a brod sa punim jedrima je nosio mornar koji je oplovio rt Dobre nade (Cape Horn), dok bi kornjaču istetovirao mornar čim preplovi ekvador. Koliko su bile dobre mornarske tetovaže, toliko su bile i loše – upravo za njih. Za vrijeme suđenja u Londonu uhapšenim mornarima, koji su učestvovali u čuvenoj pobuni na brodu ¨Bounty¨, oficir William Bligh je pobunjenike prepoznavao po tetovažama koje su imali prije i za vrijeme ove pobune, a napravili ih na Tahitiju. Mornari su Evropu ¨zarazili¨ još jednom pomodnošću vezanom za tetoviranje. Nakon otkrića Novog Zelanda, sa sobom su ponijeli kao trofeje tetovirane glave umrlih Maora, starosjedioca ovoga otoka. Maori su imali običaj za života tetovirati svoje glave raznim šarama u bojama, sa vrlo filigranskom izradom unatoč korištenja jednostavnih prirodnih sredstava (trn i biljne boje). U Evropi je nastala pomodnost da se obavezno u salonima, na kaminima kao vrsta ukrasa, posjeduje istetovirana glava Maora. Iz potražnje, a u nedostatku dovoljno glava prirodno umrlih, pustolovi su ubijali Maore sa zanimljivim tetovažama, pa čak i sami izrađivali tetovaže na glavama zarobljenih – koje su potom ubijali. Guverner Novog Južnog Walesa je 1831. godine, donijeo uredbu o zabrani trgovine istetoviranim maorskim glavama.

Pomodnost tetoviranja nije mimoišla ni krunisane glave tadašnje Evrope. Prvo su se tetovirali svojim tajnim znacima radi raspoznavanja, pa čak i tek rođenu djecu, da se zna ko je čiji?! Istina u Engleskoj se vlastela i kraljevska porodica po tradiciji tetovirala još od X stoljeća, vjerovatno iz istih razloga. Zabilježen je slučaj identifikacije upravo po tetovaži, engleskoga kralja Harolda II, poginulog u boju 1066. godine kod Hastingsa. Od znamenitijih vladarskih tetovaža u Evropi su poznate: egleski princ kasnije kralj Edward VII je istetovirao križ u Jerusalemu (1862. god.), njegov sin Georg V je u Japanu istetovirao si zmiju, ruski car Petar Veliki, carica Katarina Velika, car Nikolaj II, te i austrougarski nadvojvoda Ferdinand (ubijen u Sarajevu 1914. god.).

Tetoviranje kao biznis
Prvi atelje iliti studio, kažu otvoren je u Londonu 1870. godine. Historijski podaci kazuju, da bijaše vrlo posjećen. Nedugo poslije, kroz 20 godina, uslijed sve više zahtjeva za tetoviranjem, da bi se mukotrpan i dugotrajan rad tetovaža mehanizovao, izmišljen je i patentiran prvi ručni pištolj za tetoviranje. Izumio ga je 1890. godine Samuel O’Reilly. Do tada je tetoviranje bilo vrlo skupo i mogli su ga sebi priuštiti članovi aristokratskog društva i naravno mornari. Zabilježeno je, da je tetovažu u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, početkom XX stoljeća imao gotovo svaki iole bogatiji čovjek, ali i gotovo 90 % mornara američke mornarice. Tetoviranje je nakon I Svjetskog rata kao običaj ostao uglavnom kod mornara i osuđenika u zatvorima, da bi poslije II Svjetskog rata opet oživio interes za tetoviranjem. Tokom II Svjetskog rata su nacisti logorašima u koncentracionim logorima tetovirali na lijevoj ruci broj, a ponekada i oznaku logora. Nakon II Svjetskog rata, u većini evropskih armija, ako i u armiji SAD, raste broj vojnika koji na dijelovima tijela izrađuju tetovaže, kao svojevrsnu uspomenu na služenje armije. Tetovira se sve i svašta, počev od naziva armije, armijske jedinice, do raznih grbova, životinja i naoružanja. Pojava tetoviranja je bila značajno prisutna kod vojnika bivše JNA za vrijeme odsluženja vojnog roka, ali i kod zatvorenika u kazneno popravnim i maloljetničkim domovima.

Posljednjih dvadesetak godina usavršena je mašinska tehnika tetoviranja, ali i postignut napredak u izradi takozvanih izbrisivih tetovaža, kojima voda ne može naškoditi, a skidaju se dječijim uljem. Danas, gotovo da i nema glumaca i pjevača da su bez tetovaža, jer je tetovaža opet jako moderna. Istina, mnogo se koristi izbrisiva tetovaža, koja može unatoč kupanju ostati na tijelu i do 20 dana, što posebno koriste pjevači i pjevačice, kako bi za različite nastupe imali neke nove tetovaže. Postignut je značajan napredak u proizvodnji kvalitetnih pigmentnih boja i pištolja za tetovažu, a ateljeima za tetovaže stoji na raspolaganju hiljade šema i motiva za tetoviranje, koji se jednostavno nanose na kožu klijenta, umjesto ranije tehnike ručnog iscrtavanja željenih šara i motiva.

Svjetski rekorderi u tetoviranju
Prema Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda svega i svačega, najistetoviraniji čovjek na svijetu je Škotlanđanin Tom Leppard, čije je tijelo pokriveno tetovažama sa nevjerovatnih 99,9 %. Jedini dijelovi tijela ovog svjetskog rekordera, koji nisu istetovirani nisu oni na koje bi svako pomislio odmah – nego između nožnih prsta i u unutrašnjosti ušnih školjki. Inače tetovaža Toma Lepparda je u znaku leopardove kože! Kod žena su najviše tetovirane Kanađanka Krystine Kolorful i Amerikanka Julia Gnuse. Obje imaju isti procent pokrivenosti tetovažama, po 95 % tijela! Julia Gnuse se počela tetovirati kao djevojčica, da bi prikrila teže kožno oboljenje. Tetovira se sve i svašta. Originalan je Amerikanac George C. Reiger Jr., koji je uz dozvolu kompanije Disney na 80 % površine svojega tijela istetovirao više od 1.000 likova iz produkcije ove poznate kompanije, pa čak i svih 101 dalmatinca. On je Disneyeve likove po sebi rasporedio tako, da su negativni ispod koljena, morski ispod želuca, dobri na prsima i gornjem dijelu leđa i tako redom. Po ugovoru sa kompanijom Disney, on ne smije zarađivati na pokazivanju svoje tetovaže.

tetoviranicovjek @ 03:48 |

Isključeno | Komentari: 0

Robert Munro: "Rambles and Studies in Bosnia-Herzegowina and Dalmatia (1895)

Tetoviranje

Vlasnik kućice,obučen u odjeću koja bi zadovoljila i škotske seljake, sjedio je i mlio kahvu u jednom od onih lijepih mlinova tako uobičajenih kod Turaka. Nas kao da nije primjećivao.
Približavanje kola, je međutim, uzbudilo ženu i kćerku, koje su se odmah pojavile. Kćerka, veoma lijepa djevojka od oko osamnaest godina, bila je uredno obučena u dimije, a hodala je u nanulama. Odmah je prišla mojoj saputnici, pažljivo je osmotrila od glave do pete, opipala materijal njene haljine,zagledala nakit i uporedila sa svojim. Upitao sam je, uz gestikuliranje, je li muhamedanka, no ona je već na samu tu rijec ustuknula. Ne ! Katolkinja je - činjenica koju je trebalo da shvatim po njenom nepokrivenom licu. Na to je prišla i majka i,zavrčući rukav haljine,
pokazala mi križić istetoviran kao dokaz da su krišćani. Izgleda da je međju katoličkim ženama u Bosni i Hercegovini raširen običaj da tetoviraju na grudima i mišićima, a ponekad i na čelu znak križa, kao i neke druge neobične ukrase.

Munro,1895.

Robert Munro, 1895, "Rambles and Studies in Bosnia-Herzegowina and Dalmatia"

tetoviranicovjek @ 03:47 |

Isključeno | Komentari: 0

Stigmatizacija ili Kauterizacija u naroda Bosne i Hercegovine

Autor: Dr. Mario Petric

Za kauterizaciju pomocu upaljenog komadica truda (guba, Fomes fomentarius) saznao sam 1965 godine od Djordja Djurana, viseg vrtlara u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, rodjenog u Caprazlijama (Livanjsko polje) gdje je, po pricanju njegovog oca (koji je kauteriziran na zapescu lijeve ruke s cetiri vece tocke, jedna nasuprot drugoj u obliku kriza), kod srpskog stanovnistva u sjevernom dijelu Livanjskog polja bio rasiren ovaj obicaj kod omladine od 12. do 18 godine, a zvali su ga "palit trudnjace". To se palilo pred "svitnjak" tj. pred rkt. sv. Ivana Krstitelja. Kauterizacija je zabiljezena i 1966 godine kod hrvatskog stanovnistva Zlosela (Kupres) od Jasne Andric, kustosa Muzeja Bosanske krajine u Banja Luci. Ovaj obicaj je zabiljezen i u upitnicima EAJ, sv. III., inv. br. 726 za Livanjsko polje, te u Lickim Osredcima, takodjer kod srpkog stanovnistva, upitnics EAJ, sv. III., inv.br. 360

OBJASNJENJE!

Fomes fomentarius je Gljiva zvana GUBA,

Труд, буков труд или кресива губа, (лат. Fomes fomentarius), је гљива из фамилије Polyporaceae класе базидиомицета.

Развија се угинулим или ослабљеним живим стаблима листопадног дрвећа, посебно се често среће на букви. Плодоносно тело је конзоласто са светлосивом кором. Испод коре је мрки део који се посебно припремао и раније користио за паљење ватре помоћу варнице настале ударцем о кремен.

tetoviranicovjek @ 03:45 |

Isključeno | Komentari: 0

Iliri - Igle za tetoviranje

Tetoviranje na koje se i danas može naići, posebno kod hrvatskog stanovništva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojeničkom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške otkrivene su kratke, bronzane veoma našiljene igle koje bi se nataknule na držak a služile su za bockanje kože i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.

Autor: Aleksandar Stipcevic
Knjiga: Iliri

tetoviranicovjek @ 03:44 |

Isključeno | Komentari: 0

Kod groba Dive Grabovčeve

Usred derneka, kod groba Dive Grabovčeve, primijetim Božu Krištića, akademskog kipara koji već godinama samozatajno prikuplja gore spomenute krhotine. Bože slika istetoviranu ruku jedne bake iz Rame.
— Vidiš ovu tetovažu, vidiš li da su detalji isti kao oni na stećcima — kaže Bože. — Nevjerojatna podudarnost. Vidiš ovu rozetu, ovaj stilizirani križ na ruci? Zar nije isti kao ono što vidimo na stećcima? Moram to uslikati kao dokument, živi dokaz što je čije.

tetoviranicovjek @ 03:42 |

Isključeno | Komentari: 0

S kao sicanje

tetoviranicovjek @ 03:40 |

Isključeno | Komentari: 0

Mamine ruke

Tetoviranje, tattooing tako popularno u današnje vrijeme ili izvorna riječ teutaniranje (preuzeto od Tahićana, a znači tuckanje) seže u daleku prošlost.

I dok danas tetovaže predstavljaju, uglavnom, modni izričaj, u prošlosti su se tetovaže koristile kao oblik označavanja pripadnosti obiteljima ili plemenima, zatim kao način obilježavanja kriminalaca i izgnanika ili se tetoviralo u obredne svrhe.

U Bosni su, za vrijeme Turaka, katolici-pogotovo žene- tetovirali svoje tijelo kršćanskim simbolima. Tetovirale su se po nadlanici i rukama i to gornja, vidljiva strana.

Tetovirale su se iz dva razloga:

-radi očuvanja katolicizma i sprečavanja prelaska na islam (iako je bilo i dalje prelazaka, unatoč tetovažama, ali manje)
-radi sprečavanja da budu silovane-ukrašene kršćanskim simbolima tako su postale odbojne turskim osvajačima.

Bosanskim katolicima, dakle, tetoviranje je služilo za oznaku vjere i u doslovnom smislu predstavljalo neizbrisiv simbol katolicizma.

Ti običaji tetoviranja su se zadržali i dugo nakon turskih osvajanja, sve do iza drugog svjetskog rata, a dokazi se mogu pronaći kod mnogih žena koje još nose takve tetovaže.

Ove običaje istraživao je arheolog i povjesničar Ćito Truhelka ,
Ali zašto vam ja pišem o svemu tome?!

Zato jer jedna od tih žena koje i dan danas imaju takve tetovaže je i moja mama. Kao mala nisam pridavala pažnju tim «šarama po njenim rukama», a i nisu bile ništa specijalno s obzirom da je bilo još dosta žena u selu koje su to imale.

Međutim, čitajući nedavno na jednom forumu o tom običaju i samom značenju i porijeklu tih tetovaža, shvatila sam koliko su one posebne (imaju i povijesnu vrijednost cerek

.

A da ne ostane sve na riječima tu su i slike maminih ruku.

tetoviranicovjek @ 03:34 |

Komentiraj | Komentari: 0

Crni jasen - Fraxinus ornus

Evo sto sam doznala od svog dida o samom postupku tetoviranja:

Kora crnog jasena u narodu se koristila kao izvor crne boje, kako za bojanje
vune tako i za tetovaze. U proljece, kada kroz stablo kolaju sokovi,
kora se lako odvaja od debla, puna je boje i kao takva pogodna za
koristenje. U koru se urezu inicijali djevojke koja æe se tetovirat te
model kriza. Kora se zavije oko dlana tako da rezovi doðu na dio koji
se zeli tetovirat. Iglicom se bocka koza kroz te utore kako bi se
omoguæio dodir s krvlju i prijelaz boje pod kozu. Radi boljeg prijelaza
boje kora se drzi na ruci 24 sata.

autor: andjeo s greskom 03.03.2004
Crni jasen - Fraxinus ornus

Jasen crni, Fraxinus ornus, visoko je stablo vrlo dekorativne krosnje. Doegne visinu 10 m, sive je kore koja ostaje glatka do
poznijih godina i zaobljene krosnje. Crni jasen uspijeva u sredisnjim,
juznim i istocnim dijelovima Europe poznat jos iz rimskog doba. Listovi
su neparni, perasti, sastavljeni od 5-9 ovalnih na vrhu zasiljenih
liski, glatkog lica lista i na nalicju uz glavnu zilu maljavi. Cvjetovi
su bijeli, mirisavi, skupljeni u guste metlice. Bijeli cvatovi vrlo su
dekorativni i lijepi. Cvate kasno u proljece nakon sto je prolistao.
Plod je sitan s jednom jedinom sjemenkom crvenkastosivosmedje boje. Osim
kao ukrasno drvo uzgajao se i jos se danas uzgaja zbog ukusna soka,
mane koja istjece iz debla nakon zarezivanja. Sok se na zraku zgusne u
bijelu ili zuckastu masu slatkasto i blago kisela okusa. Drvo je
otporno i gipko, nakon obrade postaje masno i sluzi za izradu sportskih
sprava. Razmnozava se sjemenom, korijenovim izdancima. Voli suncane
polozaje i dobro podnosi suha stanista.

tetoviranicovjek @ 03:33 |

Isključeno | Komentari: 0

Škrinja uspomena - Imotska krajina - Tetoviranje Hrvata

Ponekad, u Imotskoj krajini i danas, dode covjek u priliku da na ruci (šaki) ženske (obično) starije osobe, ugleda utetoviran jedan oveći ili više manjih križica. Križ ili križić vidjeti
na šaci, ne moze a da i nehotično ne skrene pažnju, koja izazove pomisao vezanu za davne, raširene, preživjele običcaje življa na ovom našem današnjem tlu. Pođemo li tragom prošlosti, doznat ćemo od grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira, prastanovnika naših krajeva, da je medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice ubrizgivati boju da se na koži trajno
lijepo vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u pravilu na ruci urisavao križ- simbol - kršćanske duše. Ovako šaranje kože po ljudskom tijelu - tetoviranje uzelo je maha u našim krajevima u vrijeme turskih provala u naše zemlje, kao i za vrijeme njihovog višestoljetnog vladanja nama. Turci su za svoje vrijeme vršili razne zulume nad našim nedužnim stanovnicima, izmedu ostalog, lovili bi kršćanske žene i djevojke
silovali do mile volje, a da bi se to teško nasilje sprijecčilo, jedini izlaz bio je na rukama urisati vise križića, a na prsima povelik u svake ženske. Naime, znalo se da su Turci bili krajnji fanatici, da od križa bježe kao vrag od tamjana i da se za živu glavu ne bi dotakli rukom ruke krišćanke na kojoj bi ugledao križ, ili prsiju na kojima se isticao jos veci križ. Nedužne siromašne majke krišćanke ne bi propustile priliku, a da ne utetoviraju križiće na šakama kćerke, kao i ovećeg na prsima. Na šakama bilo je prvotno obaveza zato što su uvijek
otvorene, a drugi djelovi ruke bili su stalno skriveni zbog običaja nošnje dugih rukava.
I muškarci poput žena, bockali bi iglicama kožu, bojali rupice i utetovirali križ ali obično iza šake. Na podlaktici, nadlaktici, a posebno na prsima našarali bi kakav simbol junašva i muške snage. Zato bi, za razliku od žena zagrebali rukave, da im se vide snažni mišići, a usput, neka se mogu ugledati motivi tetoviranja na ruci junackoj. Običaj tetoviranja ponajviše se održao u Dalmatinskoj zagori juznoj Bosni i Hercegovini. Danas je taj običaj na izdahu, jer ga svijet smatra zaostalim, neprikladnim i suvišnim, ali se još može vidjeti koja ženska šaka s križićem na njoj, pa i kojeg mladića s križićem i slikama po tijelu. Običaj je običaj, on je
sastavni dio života i dio kulturnog naslijeda svojih predaka, njeguje se, čuva se, i dugo žive u svojoj sredini, vezan čežnjom za proslost, stoga nije čudo da se i danas nađe utetoviran križić uz drugi motiv na tijelu mlade osobe u našoj Krajini.

Vinko Tolic, Škrinja uspomena, str.204., Imotska krajina, Imotski 1997.

tetoviranicovjek @ 03:32 |

Isključeno | Komentari: 0

Križ na ruci kao zaštita od uroka

Evo što sam doznala od svog strica koji takodjer ima tetoviran križ na ruci...o samom postupku tetoviranja (da ne zaboravim imao je 6 godina kada si je tetovirao križ, a osobno im je to predstavljalo zaštitu od uroka): Tetoviranje se radilo tako da se uzme ugljen i namoči vodom....nakon toga se iglica oko koje je cijelom dužinom omotan konac umače u tu smjesu te se bocka koža preko unaprijed nacrtanog križa.

autor:aurorax (imoart team) 0303.2004

tetoviranicovjek @ 03:30 |

Isključeno | Komentari: 0

Putopisne crtice

Napisao Dr.Trešić Pavičić

Iz: DOM I SVIET, 1. travnja 1896 godine

Pročitaj kompletan post

tetoviranicovjek @ 03:28 |

Isključeno | Komentari: 0

Dvadesetčetiri Očenaša za “čandrkalo”

U našu staru obiteljsku kuću ne ulazim baš često, ali evo jutros kao da me nešto vuklo da uđem i razgledam stvari koje su ostale sačuvane. Pod je prašnjav, na starim svetim slikama pauci
su ispleli mreže, na stolu je klupko i u njega zabodene četiri igle za
pletenje...

Uz staru zahrđalu peć nalazio se tronožac koji je bio omiljeno mjesto za sjedenje moje pokojne tetke, odnosno ćaćine najstarije neudane sestre. Iz stare kuće tetka nikada nije htjela
iseliti i do smrti je ostala živjeti u njoj. Bila je nižeg rasta, uvijek
nasmijana, na rukama i čelu imala je tetoviran križ. Njene ruke nikad
nisu bile prazne, ako nije plela, kroz prste bi “prometala” krunicu i
dugo dugo šaputala, a kad nije ni plela ni molila u rukama je imala
slatkiše koje bi nama djeci dijelila i usput nam davala smiješne
nadimke.

Za razliku od svojih vršnjakinja koje nisu išle u crkvu, znala je zahvaljujući fra Jerku,tadašnjem župniku i čitati i pisati i

ništa na svijetu nije bilo ljepše nego slušati priče koje bi nam prije spavanja čitala, a pored toga radovali su nas i njeni doživljaji koje bi s nekim čudnim sjajem u očima rado
pričala.

Jednom je otkrila i razlog zašto se nije nikada udavala. Počela je ovako pričati: “Svake godine i prve nedilje u sedmom misecu bila je misa na
Kedžari. Tu bi se skupljalo svitine sa sviju strana, iz Duvna, Posušja,
Širokog, Rakitna, Rame. I vas svit bi se mogo pripoznat oklen je.
Rakickulje su uvik bile rumenkaste, Duvnjaci su bili krupne ljudeskare i
svi nekako crnkasti u licu, Posuške bi igrale trusu, a Brižanke su
imale oštro grlo kad bi gangale, Ramke je jopen bilo najzgodnije
pripoznat po nošnji, na taj dan bi nosile “građene” košulje, a što je,
je znale su brate lipo i zapivat… Dolazilo se pješke i na konjima, a
bilo je dobrinjak bosi cura i momaka što su zavitovali i oblazili na
kolinima oko Divina groba.

Nike godine i ja sam išla bosa i taman što sam izašla i obašla grob sila sam pod jednu jeliku, kad moj dragi imaš šta vidit, jaši na konju momčetina ko brdo, a za njim polako koračaju
dva kera uredni ko išta. Jedan je bi malo crnkastiji po leđima, a drugi
prošaran po ušima i blizu repa. Dlaka se na njima rasula mašu repovima
ko zastavama iznad leđa i čim momče sjaši oni
legoše odma pored konja. Još sam samo jednom vidila nake sličite i
uredne kad sam išla u Masnu Luku k misi. Oklen je divojka upita momče i
pođe se primicat, a ja ti jadna se skupila, a srce lupa oće iskočit. I
taman kad sam jedvo izgovorila da sam iz Doljana, dođe nesritni Juka i
pođe navaljivat da mu proda paščad. Navalio ko mutav: Ako ćeš dat jednog
eno ti ovan; a ako ćeš oba goni vola iz pojate. Momče reče: Ni čut, te
namignu meni ko da ćemo se vidit posle mise. Tako i bi, nađe on mene i
vazdan smo razgovarali i igrali, a ganga je ječala niz Vran sa sviju
strana. Posle toga vidili smo se još za Ilindan, a onda druge godine kad
je bila misa na Kedžari tribali smo se nać,kad dođe meni njegov rodijak
Ćipa i kaže da on neće doć jerbo su ga vlasti protirale, a kad je vidio
da nam se približavaju dva milicajca reče moram ti i ja bižat i nestade
kroz kleke i jelovinu. Ko da me je grom smirio u
sri srca, nikad nisam bila žalosnija i nikad više nisam ništa čula za
njega i nikad više nisam tila nikoga jer ni jedan mu nije bio ravan.
Posle toga, svake sam godine išla na Kedžaru i pivala istu pismu: Moj
dragane iz Runjavog sela, brzo dođi ja ti nevesela”.

Ovo je bila jedina tužna tetkina priča, sve druge su bile vesele kao što je priča kad je Ilija Jurišin nabavio prvi traktor u selu pa pokojna Joza htjela da svi
nedjeljom idu k misi na traktoru. “Ilija, najbi
bolje bilo da mi svi iz sela iđemo kmisi na ovom traktoru. Slobono ti
njega moreš ostavit ispricrkve,vidiš jadan da je i traktor Rvat, ime mu
Tomo, a bezime Vinković”.

Pričala je i to kako joj je dolazio Ivić da mu pročita za što su zdrave tablete koje je držao u ruci i mogu li se pit kad boli trbu? Ona mu je rekla da slobodno popije dvi, pa nakon što
je popio, problijedio je i otrčao za prvi žbun i počeo svlačit gaće. To
ti je za ono, vikala je za njim, pa ti laži i iznosi na me!

... i kaže”Niko nije znao molit ko pokojna Zorka. Jednom je na večernjoj molitvi molila sedam Očenaša za brku s televizije što određuje vrime i
Bog ga poživio što nije tio dat kišu kad su kupili sino.

Također, Zorka nije mogla smislit telefon, kad bi zazvonio sva bi se “zgužvala” i zvala bi nevjestu da se javi: “Požuri, probi uši ovo čandrkalo!" Tako je bilo sve dok je
nije nazvala kćer iz Zagreba, te na jedvite jade su je nagovorili da se
javi, a nakon toga je bila presretna i u
večernjoj molitvi je ovako molila: “Rećemo

2 Očenaša svetom Anti, 5 Očenaša za spasenje duša i dvadeset i četeri za čovika koji je izumio “čandrkalo”.

Najglasnije bi se smijala dok bi pričala o nekom Anti iz Posušja. “Grom ga ne smirio, jednom mu dolazio neki bezobrazan milicajac te nageo odman bez pitanja vareniku iz šerpe i počeo pit. Kaže njemu
Ante: Pij ti pij pobro, a u toj šerpi je se miš utopio. Ovaj je nakon
Antinih riječi bacio posudu, a Ante će na to: Ne bacaj pogrdo, to triba
babi, slabi su joj bubrezi pa joj to ostavimo pod
krevet da ne izlazi vani po noći!"

Tomo Raič, Doljani

07. srpnja 2002.g.

tetoviranicovjek @ 03:18 |

Komentiraj | Komentari: 0

Djevojke tetoviranim križem tjerale osmanlije

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa. Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje katolika među ostalima, te sprječavalo „odmetanje“ od vjere. Verzije su brojne. Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a od zaborava ju pokušava otrgnuti i posebna facebook grupa „Tradicionalno tetoviranje Hrvata“ (Traditional Croatian Tattoo), čiji je cilj prikupljanje fotografija s tradicionalnih tetovaža, a koje, između ostalih, koristimo i u našem prilogu. Tetoviranje kod katolika u našoj zemlji istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a saznanja o istome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. On navodi da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Guče gore, a više-manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjaluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. Truhelka dalje navodi da se pri tetoviranju postupa na način da se ujutro na Ivandan, na Blagovijest, na Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu iskupi „mlađarija“ neke obitelji te da otpočne tetoviranje.
Tetoviralo se s čađi, slinom ili prokuhanim majčinim mlijekom
„S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruke ne oblije krv, te se bol više ne može snositi“, opisuje Truhelka. Podrobno prikazuje i način tetoviranja. „Ornament se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priređeno, pa se onda po crtežu šiljatim rtom dotle bocka, dok ornament ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenim papirom za cigarete ili voštanim papirom obloži i zavije. Istom, drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priređen od čađi. Čađ od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čađi često se upotrijebi barut, a nerijetko se čađ razmuti slinom, koja se rano ujutro nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu“, opisuje Truhelka postupak tradicionalnog tetoviranja. Na području Kupresa, tetoviralo se s prokuhanim majčinim mlijekom u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se užarenom iglom radili simboli križeva.
Zategneš dok krv ne udari
I danas po selima, gdje živi starija „čeljad“, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Da one ne budu zaboravljene brinu se zaljubljenici u ovu pojavu, koji su na facebooku oformili grupu Tradicionalno Tetoviranje Hrvata, a koji donose i priče o tetoviranju-sicanju hrvatskih žena Pavka Bralj rođena je 15.travnja1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres. „Anđa Patrun me sicala kad sam imala desetak godina. Rekli su nam stariji kako se sica. Mi se tri-četiri curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu. Uzme se mliko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli. Uzme se, onda, plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica“, priča Pavka. Na pitanje zašto se sicala odgovara: „Vikalo se da se ne može poturčit 'ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije im'o. Ni'ko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila.“ 'Sicala' se i Smiljka Ćaleta, rođ. Pašalić, 1934. u Kupresu. „Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla 'ajde Smilje da ti to napravim'. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko' tio. Pomišala se čađ i tinta, sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala“. Na pitanje zašto se „sicala“ odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“. Smilja nije „sicala“ svoje kćeri, a ni njena majka nije bila „sicana“. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“, kaže Smilja te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.
Nisu se dali izbrisati
Maricu Vuković (rođ. Dadić ) 1920 u selu Bristovi, u Bugojnu, „sicala“ je Anđa Dadić 1930. kad je imala samo deset godina, na blagdan sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi „primilo“, onda bi se sicalo na Blagovijest, 25. ožujka. „Kolegica mi je sicala kada sam imala deset godina. Bilo nas je deset, a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla, a nije znala da imam križ na prsima“, priča Marica. Na pitanje kako se tetoviralo odgovara: “ Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zamotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti. Na sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno devet miseci“. Maričina majka nije bila sicana, ali baka jest. „Mater mi nije imala pa je i mene ružila, a baba je imala. To je bilo početo za turskog vakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski vakat, kad su žene bježale, a beg dolazio da noći s mladom“. Tetoviranje poslije 1945. bilo je iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već bilo zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe, a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije ih mogla izbrisat“, kaže ona.

tetoviranicovjek @ 03:16 |

Isključeno | Komentari: 0

srijeda, studeni 10, 2010

Darko Periša o tetoviranju u Hrvata

Darko Perisa o tetoviranju hrvata (Iz recenzije knjige)

Može se govoriti samo
o heterogenom starobalkanskom etničkom supstratu u etnogenezi
Albanaca na području gdje nije bilo masovnijeg slavenskog
naseljavanja u ranom srednjem vijeku, a samo je jedna od
komponenata u tom supstratu bila dalekog ilirskog porijekla.
Za razliku od Albanaca sasvim je iluzorno tražiti ilirsku komponentu
i davati joj veliku važnost u etnogenezi nekog južnoslavenskog
naroda, a posebno Bošnjaka čija je etnogeneza vezana
tek za doba turske osmanske vladavine. Međutim, to je postala
moderna tendencija (trend) kod jednog dijela bošnjačke “intelektualne
elite”, pa na nju nije otporan ni M. Filipović.
Tako on na jednom mjestu ističe sljedeća biološka obilježja Ilira:
“Po opisu starih pisaca Iliri su bili visoki i u pravilu lijepi ljudi.
Bili su snažne građe i neustrašivi u ratu. Pisci, međutim, primjećuju
da se nisu odlikovali brzinom misli i intelektualnih reakcija,
pa se smatralo da su bili duhovno tromi.” (str. 156). Ostaje nejasno
je li autor taj opis navodi kao uvjerljiv dokaz da su njegovi
sunarodnjaci i zemljaci potomci ili nasljednici Ilira?
Navodeći Strabonov podatak da su se Japodi tetovirali, autor
zaključuje da bi to “moglo biti jedno od naslijeđa koje su nam iza
sebe ostavili (tetovaže na rukama naših žena u vrijeme njihove
prisilne katolicizacije).” (str. 157). Dobro je poznato da su si
katolici u unutrašnjosti osmanskog Bosanskog pašaluka (tamo
gdje nije bio razvijen buntovnički hajdučki mentalitet kao na
graničnom potezu od Livna do Ravnog) zbog golog opstanka
masovno tetovirali križeve na licu, rukama i prsima čime su na
taj način pokazivali ili isticali svoju vjersku pripadnost što je
imalo višestruko značenje – djevojke bi lakše izbjegle otmicu i
nasilnu ženidbu pojedinih pohotnih muslimana, dječaci vjerojatno
odvođenje u janjičare, a ako bi kojim nesretnim slučajem
do toga ipak došlo, tetovirani su križevi bili doživotno svjedočanstvo
i podsjetnik kojoj su vjeri rođenjem pripadali. Običaj
tetoviranja kršćanskih simbola se kod katolkinja u pojedinim
dijelovima Bosne zadržao do danas. Lijepa i mlada, ali nesretna
Diva Grabovčeva najvjerojatnije nije imala, za razliku od većine
žena u Rami, tetoviran(e) križ(eve) na vidljivom mjestu, jer da je
to imala možda bi bila pošteđena nasrtaja napasnog Tahir-bega
Kopčića da ju oženi i prevede na islam i da ju, nakon neuspjeha,
razljućen ubije gazeći konjem kojeg je jahao. Dakle, autorovo je
objašnjenje razloga tetoviranja bosanskih katolkinja nastrano
i neukusno, otprilike toliko kao kada bi netko objasnio da su
bosanske muslimanke u doba osmanske vladavine pokrivale
lice feredžom zbog njihove prisilne islamizacije! A, možda su se
i one na taj način samo skrivale zbog straha pred “prisilnom katolicizacijom”?

Autor: Darko Perisa

tetoviranicovjek @ 02:01 |

Isključeno | Komentari: 0

Miljenko Jergović o tetoviranju i (ne)zaboravu

Miljenko Jergović

Gloria in excelsis

Ulomak iz romana

Nebo iznad Bosne, jutro 2. aprila 1945.

Prije nego što smo ispustili drugu bombu, tačno u sedam sati i dvadeset osam minuta, iz baze je stiglo naređenje da se operacija prekida.

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.

Vidio sam ljude kako trče niz čaršiju, pokraj bezistana i Slatkog ćošeta, pa niz Sarače. Učinilo mi se da nisu u uniformama. Valjda su kasnili u sklonište. Zatim sam aparat vinuo prema nebu, znao sam da dolje ispod ostaju Dariva i Bentbaša, put prema Palama i Romanija, nad kojom pravimo krug i vraćamo se prema jugu.

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.

Nisam siguran je li to već rekao, ili mi se samo čini. Žao mu je što nećemo nastaviti. Zapisuje koordinate na kojima trebamo ispustiti preostale bombe. Uz nenaseljene planinske kose, nad Neretvom i nad morem.

Nad livadama istočno od Glavatičeva ispustili smo prve dvije. Tu u blizini dundo Franjo je prije rata držao svoje košnice, sve dok 1934. nije zavladala pčelinja kuga i pomorila rojeve. Bio je kraj augusta kada nas je vodio da sahranjujemo pčele. Dragan je imao osam godina, Mladen trinaest, a ja sam bio najstariji, bilo mi je sedamnaest. I jedini se nisam plašio pčela. Njih dvojica, iako su mu sinovi, premirali su u strahu od uboda. Uzalud bi dundo Franjo uzimao pčelu u ruku, pokazivao da pčela ne bode iz čista mira. Mene je na Glavatičevo vodio da uza se ima nekog svoga dok ih bude sahranjivao.

Do Konjica smo išli vlakom, a dalje nas je na kamionu vozio dundov prijatelj. Zvao se Franz Sternberger i radio je kao inžinjer u Šipadu. Bio je rodom iz Frankfurta, ali je život proveo u Konjicu i Jablanici. Imao je ženu Anđu, koju je doveo iz Kreševa. Ona bi uvijek ispekla krompirušu za puta. Jednom sam je, kao mali dječak, valjda nisam navršio ni pet godnina, gledao kako razvlači jufke, šakama gnječi tijesto, pa ga rasteže preko stola. Na rukama je imala tetovirane križeve, modre kao tinta. Poslije smo sjedili na ledini, Franz, dundo i ja, i nisam htio ni okusiti krompirušu.

Zašto, bolan, nećeš, da nisi bolestan?, pitao je Franz.

Dundo mi je prislonio ruku na čelo, da vidi imam li temperaturu.Bio se zabrinuo.

Hajde uzmi, meni za ljubav, samo komadićak, navaljivao je Franz.

Neću i neću i neću, rasplakao sam se, jer sam bio gladan, a pita je mirisala.

Pa zašto nećeš?

Zato što je prljava!

Šta je prljavo?, iznenadio se dundo.

Pita je prljava od tinte, odgovorio sam.

To ih je tako zainteresiralo da su zaboravili i zašto smo došli, batalili su i košnice i vrcanje meda, nego su me satima gnjavili i mamili da kažem kako je to pita prljava od tinte. Prvo se nisam dao, jer sam znao da na dobro ne može izaći, a onda je Franz izvadio dva dinara iz džepa, stavio ih pred mene i rekao:

Tvoji su, ako kažeš!

Počeo sam zaobilazno, kako me je dundo Vilko vodio sa sobom na posao, u direkciju željeznica, pa mi je dao list papira, jastučić i pečat, i rekao — ajde, dedera sad ti muhurlejiši, da vidimo jesi li za činovnika prvoga ili drugog činovničkog reda! I kad sam vidio da moj pečat ostavlja ista krila na papiru, ista slova iako ne znam čitati, i isto je okrugao kao njegov, oduševio sam se, pa sam tako muhurlejisao sve dok dundo Vilko nije posvršavao sve poslove u kancelariji. I naravno, prsti su mi ostali zamrljani tintom.

Ne prinosi ruke licu, ako Boga znaš, zavapio je tad dundo Vilko! Ko lizne tintu, taj se namah razboli od kuge. Eto, rekao sam, dundu Franji i Franzu, pita je prljava od tinte, a vas dvojica ćete dobiti kugu, jer vam dundo Vilko nije rekao da se od tinte dobija kuga.

Njih dvojica su se najprije zgledali, dundu ama baš ništa nije bilo jasno, ali Franzu je na koncu sinulo, pa se počeo smijati, Glavatičevo je odjekivalo i grmilo od njegovog smijeha. A kad se konačno smirio, dundu je nešto rekao na njemačkom. Spomenuo je Anđu i pružio svoje dlanove prema nebu. Dundo Franjo me je ljutito pogledao, pa se zacrvenio i uhvatio za glavu, a Franz ga je grlio i govorio:

Ima mali pravo, moja je Anđa dušu dala za kancelarije.

Sutradan, dok smo se vlakom vraćali u Sarajevo, dundo Franjo mi je objašnjavao šta su tetovaže. Rekao je da se tetoviraju mornari, jer ako se utope u oluji, da ih mrtve familija može prepoznati. Neki drugi se tetoviraju iz obijesti, a žene u Kaknju i Kreševu tetoviraju se da nešto ne zaborave. Ne zna se šta ne smiju zaboraviti, jer je to nešto davno zaboravljeno, pa se danas tetoviraju samo zato što znaju da su njihove matere i babe bile tetovirane. One isto ne pamte o čemu se tu zapravo radi, o kakvoj tajni, ali su tetovaže vidjele u svojih baba i matera. I tako, ono što se ne smije ni za živu glavu zaboraviti, zaboravljeno je tko zna kad. Ništa mi nije bilo jasno, osim što sam naučio da se od tetovaža ne dobija kuga.

I opet je mirisala Anđina krompiruša, dok nas je Franz, krajem augusta 1934. vozio da sahranjujemo pčele. Dundo Franjo je šutio i gledao niz prašnjav put, Mladen i Dragan su se svađali tko je kakanjac, a tko usranac, jer je jedan rođen u Kaknju, a drugi u Usori, dok je Franz iz kabine na sav glas pjevao neku njemačku pjesmu. Čini mi se istu onu koju su, nekoliko godina kasnije u filmskim žurnalima, pjevali Hitlerovi vojnici.

Bio sam još dječak, taman onoga uzrasta kada si, po prvi i posljednji put, u stanju jednako razumjeti dječji i odrasli svijet. Znao sam zašto se njih dvojica svađaju, i rado bih se uključio u njihovu svađu, a znao sam i zašto je dundo tako tužan. Njemu su pčele bile malo manje od rodbine i prijatelja, a malo više od ostalih ljudi na svijetu. I sad ih ide sahranjivati. Nisam razumio samo Franza, ali ni od samoga sebe, nesretnik, nikada neće razumjeti.

Dundo je otvorio košnicu. Stajao je malo zagledan u mrtvi pčelinji svijet, pa bi je zatvorio i nastavio do druge. Nakon što je obišao posljednju, samo je digao ruku, a mi smo, bez riječi i pitanja, krenuli prenositi košnice na sredinu livade. Mali Dragan je s dundom sakupljao suho granje, bilo je vedro, zrak je bio kao kristal u prstenu, nisu se čule ptice. Zapravo, ništa se nije čulo. Svečaniji trenutak nisam doživio.

Kada je planula lomača, i proširio se miris meda i voska, pomislio sam zašto tako ne može mirisati u crkvi. Tamjan nije Kristu drag. Tako su mi krenule suze. Dundo je plakao, plakao je Franz, i Mladen. Dragan je stajao nekoliko metara od nas i gledao u vrhove cipela, kao da je loptom razbio susjedov prozor, i sad čeka da se otac vrati s posla.

Eto, tako je to bilo krajem augusta 1934., bistrog i čistog dana kada smo sahranjivali dundove pčele. Košnice više nije postavljao kod Glavatičeva, nego se prebacio na Romaniju, jer je bliže Sarajevu. Franz je uskoro otišao u penziju, a nije od toga prošlo ni pola godine, kad li se Anđa, prava zdrava, srušila mrtva dok je u vrtu brala salatu. Srce, rekli su. Njemu je nakon toga prahnulo da bi se vratio u Frankfurt. Na dopisnicama koje je svakoga mjeseca slao dundu je u prvo vrijeme pisalo: »Dragi moji, ja sam vam dobro! Kada ćete mi u vizitacije, uz Majnu, na pivo i kobasice?« Poslije je pisalo samo: »Dragi moji, ja sam vam dobro!«, da bi na zadnjoj dopisnici koja je stigla stajalo: »Dragi moji, najdraži Franjo, treba li ti šofer za Glavatičevo? Ako treba, misli na mene, ja bih došao.«

Bilo je to pred Božić 1940. Dundo Franjo je čitao Politiku, vijesti iz svijeta, slušao je Radio London, a mene bi, kad sam dolazio iz Beograda na dopust, pitao je li istina. Valjda jest ako tako piše, odgovarao sam. Pa šta će biti s Franzom? Ništa, rekoh, isto što i s drugim Nijemcima. E, jadan Željko, pa nije ti on pravi Nijemac.

Sredinom aprila 1941. dundo Franjo je s prozora svoga stana gledao kako ustaše razbijaju židovski templ. Pričao mi je o tome kada sam prvi put došao iz baze u Rajlovcu. Tetka Olga je iznijela govedsku juhu, zveckao je srebrni escajg po porculanu, a on nije prestajao.

Dundo, a zašto ti to meni govoriš?

Ustao je od stola, odmakao zavjesu s prozora i mirno, sasvim mirno i tiho, rekao je:

Dođi, pa vidi šta je ostalo! Dundo, ja sam samo domobranski pilot.

Nakon ručka je otišao na posao, bio je dežurni u direkciji željeznice, a meni je ostalo još dva sata do povratka u vojarnu u Rajlovac. Ležao sam na otomanu, tetka Olga je heklala u fotelji, Mladen i Dragan su bili negdje vani. Šutjeli smo baš onako prisno, kao što šutiš s ocem ili majkom. I onda je u neka doba, ne dižući glavu od igle i konca, onako u miru, da ne znaš brine li se, ili se gorko šali, progovorila: Vani rat, a on ti po vas dan samo kune pčelinju kugu, onu iz 1934. Veli, da nije bilo toga, nikad ne bi rasturao košnice na Glavatičevu. A Franz bi ostao u Konjicu, jer bi imao društvo i jer bi mu bilo nezgodno ostaviti ga bez prijevoza. Ne bi se vraćao u Njemačku. Eto, to ti moj Franjo vergla bez prestanka. E pa, majka mu stara, gdje je to pčelinja kuga ubila čovjeka!

Ispustismo tako dvije bombe kod Glavatičeva, jednu ćemo u Neretvu, a ostale ćemo nad morem. Sve bi bilo lako i sve bi prošlo za ne upamtit, da nije one koju smo bacili na bivšu Zemljoradničku štedionicu, ispred koje je bio sat, pred kojim bi mi, dječaku, dundo Franjo uvijek govorio:

Puno je sati, ubit će nas tetka ako zakasnimo na ručak! Muči me ta bomba, na koga je pala i gdje je eksplodirala, kao što dunda muči pčelinja kuga. Ne možeš si pomoći, čim počneš tako misliti. A nisi balvan, niti si Alban, pa da ne misliš.

Šteta, rekao je, koja jebena, jebena, jebena šteta!

Pod nama se zelenila Neretva, po boji joj se vidi da je gotov rat. Jutros baš nitko po nama nije pucao.

tetoviranicovjek @ 02:00 |

Komentiraj | Komentari: 0

O uklesanim simbolima na dva nišana

Muslimanska nekropola, okolina Kaknja.
Opis i stanje objekta:
Odmah iznad autoputa Sarajevo –
Zenica nalazi se veoma staro
muslimansko groblje. Same forme
nadgrobnika ukazuju na veliku starost
ovog groblja. Nemaju tariha, ali na
vecem ima uklesana dvostruka kružnica
i u njoj pet krakova, dok je na onom
1,85 isti znak, ali u jednoj kružnici. Po
svoj prilici to je simbol petokrake
zvjezde. Ovaj motiv se je pocetkom
ovog vijeka cesto tetovirao na rukama
katolickog stanovništva. Pretpostavljam
da je u njemu pokopano stanovništvo
ovog podrucja koje neposredno po
osvajanju Bosne je prešlo na islamsku
vjeru. Groblje se nalazi u veoma gustoj
šumi, tako da nisam mogao izvršiti
identifikaciju i valorizaciju nadgrobnih
spomenika.

tetoviranicovjek @ 01:59 |

Isključeno | Komentari: 0

Tatauiranje Hrvata Bišćana

Iz običaja Hrvata Bišćana može se ukratko istaći samo nešto dosad zapaaženih osobina i posebnosti. Dobro im je bilo poznato, a bilo je to i vrlo uočljivo, tatauiranje, tako značajno za većinu bosanskih katolika i još više katolkinja. Izostaje taj običaj u nekim sjevernim i sjeverozapadnim hrvatskim selima i područjima, a nije ga bilo ni među "Mađarima" oko rijeke Sane, pa je njegova pojava u Hrvata oko Bihaća prostorno prilično udaljena od svojih usporednica u drugih bosanskih i hercegovackih Hrvata. Motivi koji se izvode tatauiranjem (tetoviranjem) brojni su i često vrlo složeni, no obvezni su svojevrsni oblici križa. U okolici Bihaća možda je češća pojava križa ovdje...

Izvor:
Marulić: hrvatska književna revija i časopis za književnost i kulturu.
Band 5. Ausgaben 1-3, Stranica 81.

tetoviranicovjek @ 01:57 |

Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje Hrvata u Travniku i Gornjoj Rami

Tetoviranje u Travniku i Gornjoj Rami

Dr. Leopold Glueck u svojoj studiji "Tetoviranje kože kod katolika u BiH" prikazuje na rukama i prstima krstove koji se dolje, ali i na krajevima drugih krakova, račvaju.
Prof.Đoko Mazulić mi je pričao da je na rukama katoličkih seljaka i u narodnom vezu u okolici Travnika vidio tetoviran krst koji se dolje račka. Seljaci takav krst zovu "krst na nonama". I ja sam takve krstove na rukama nekih stanovnika Gornje Rame također vidio. I na jednom nadgrobnom kamenu kod sela Ploče u Gornjoj Rami vidio sam uklesan krst koji se dole nešto račva (nadgrobni spomenik je bio u obliku tanke, dosta uske i gore zašiljene ploče, zaboden kod glave pokojnikove)

Izvor:
Kupres, srednjevjekovni nadgrobni spomenici
Autor: Šefik Bešlagić

LOOK INTO MY FACE

24. 09. 2014.

HRVATSKE TRADICIONALNE TETOVAŽE 10.

TATTOOING AND STIGMATIZATION IN SOME PREHISTORIC POPULATIONS OF SOUT-EASTERN EUROPE

Uskopaljski abecedarij (17): S kao sicanje

Mamine ruke

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html

stranica 102-103

Mamine ruke

Arhiva bloga

Zbirka tetovaža i motiva