Običaj tetoviranja kod Hrvata u Rami (1951 god.)

Tetovisanje
Kod katolika je veoma u običaju tetovisanje. Tetovišu se i muškarci, ali naročito zene. Mnogo više se tetovišu u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a tvrde da se sada uopšte manje tetovišu nego ranije. Kažu: "sicati" ili "nasicati križeve (križove)", po tome što je križ (krst) najvešći ornamentalni motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da ne bi ženske mogle menjati veru, prelaziti na islam i "da se znamo da smo kršćani". Stariji, međutim, znaju da se je fra Anđeo Nuiž, docniji profesor na Širokom Brijegu, oko 1876 borio protiv tetovisanja.
Tetovišu se, "sicaju križove"obično na Jozipovo ili na Blagovest, ređe na dan sv. Ive. U Doljanima samo na Jozipovo. U nekim selima ne drže se samo tih praznika, nego se tetovišu uopšte s proleža, ali ne nedeljom, i to u vreme posle Đurđeva, a pre nego što prispe zeleno voće: nalaze da rane od tetovisanja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voće.
Tetovisanje izvode obično ženske, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade devojke kao čobanice, izuzetno i udate žene.
Razni su načini tetovisanja. Jedan je način da se na mestu na telu koje će se tetovisati najpre olovkom izvue crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica") iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smesom od uglja i meda. Mesto meda drugi kanu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami upotrebljavaju i smesu od baruta i ugljenisana luča). Drugi je način, koji se primenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, da se od kore jasenove ili od debele hartije napravi "kalup". Kad posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat i u njemu isecanjem napravi krstić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne kanapom. Iglom se bode u kožu po onome krstu i posipa prašinom od uglja. Rana se posle zavije jasenovim lišćem koje se drži dok se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti sem krsta (sl. 10). Sem krstova prave se tačke, u novije vreme ispisuju na taj način ime i prezime, godinu rođenja i sl.

Ženske se tetovišu najviše po rukama i prsima, a muškarci na mišicama. Tu se stavljaju krstovi. Viđaju se i muškarci i ženske koje imaju tetovisan mali znak krsta na čelu. Vrlo često se vide mali krstići i na prstima između članaka, kao i između palca i kažiprsta. Viđao sam u žena i samo tačke na čelu i na obrazima.
Iako kažu da tetovisanje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u toku deset godina izvode po jedan križ.
Otkako deca idu u školu i manje su kod stoke, sve manje se tetovišu.

Autor: Dr. Milenko S. Filipović, "Glasnik Zemaljskog Muzeja" 1951./n.s. 6 (2)

tetoviranicovjek @ 14:49 |

Komentiraj | Komentari: 0

O običaju tetoviranja Hrvata u Lipnici kod Tuzle (1969 god.)

LIPNICA KOD TUZLE

"Veoma je sada u običaju BOCANJE (tetovisanje), ali kod muškaraca mnogo manje nego kod ženskih. To izvode devojke u proleće, u dane oko Sv. Josipa. Na koži se nacrta šara (krst) tako sto se metlika umoči u boju (smesa od čađi i baruta) i onda se boca. U tursko vreme su se tetovisali ispod pazuha da se "tatau" (krst) ne vidi."

Izvor: "Prilozi etnološkom poznavanju sjeveroistočne Bosne",

Autor: Dr. Milenko S. Filipović, Sarajevo 1969 god.

tetoviranicovjek @ 11:58 |

Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, prosinac 26, 2011

Indogermani: Tjelesna njega, nakit i likovna umjetnost

O tetoviranju čujemo kod starih pisaca mnogo češće nego o bojenju (kože). Kako se ono kod klasičnih naroda svakako samo rijetko pojavljivalo, utoliko više im je moralo biti upadljivo, tamo gdje su ga susretali. Ovaj običaj je bio odomaćen naročito na sjevernom balkanskom poluostrvu kod Ilira, Tračana, Sarmata i Agatirsa. Običaj se rasprostire i do male Azije. Tako Xenophon Anab. 5, 4, 32 izještava o jednom maloazijskom narodu koji je običavao tetoviranje djece sa cvijećem po prsima - a Lukian kaže, da su se Asirci tetovirali po rukama i vratu. Dalje je dokazano, da se ovaj običaj prakticirao i u premikenskom dobu. Kod Britanaca nije bilo prisutno samo bojenje kože, nego također i tetoviranje. Tako Hrodian iz Aleksandrije u 3. stoljeću po Kristu pripovjeda, da su Britanci svoja tijela istačkavali sa šarenim slikama svakakvih životinja i nisu tijela pokrivali sa odjećom da te slike ne bi prekrili. Isto piše učeni biskup od Španije Isidor u prvoj polovici 7. stoljeća o Piktima.: Oni nose ime po oslikanim (piktum) tijelima, jer se pomoću željeznih igala i crnilom označavaju s različitim slikama. A još 787. godine je tetoviranje na jednom crkvenom koncilu u Škotskoj moralo biti zabranjeno. U grobovima starijeg broncanog doba su pronađene brojne igle (vidi oblik 48.), koje su po S. Muelleru teško mogle služiti za nešto drugo osim za tetoviranje. Dakle, ne treba se sumnjati, da su i Indogermani, barem djelomično, prakticirali ovaj običaj, a iz toga postaje jasnim razvoj značenja izraza pik u pojedinim jezicima. Međutim se ne smije previdjeti, da se običaj uglavnom pojavljuje u krajevima koji su bili nastanjeni sa ne-indogermanskim stanovništvom. Tetoviranje je duga, djelimično dosta bolna procedura, čije trpljenje je pretpostavlja veliku postojanost. Kako je to karakterna osobina koja se ističe kod gospode, tako nas ne smije začuđivati da se obilna tetovaža izričito označava kao plemićka. Otuda je čudna vijest da se kod Tračana tetoviraju plemići ali kod Geta robovi, što bi možda moglo uputiti na to da su Geti bili pokorni Tračanima. Još i danas je tetoviranje u upotrebi, ali dok je ono kod našeg morskog stanovništva tek uvedeno, u unutrašnjosti Bosne se svakako održava može bit iz ranijih vremena. O postojanju tetoviranja u toj zemlji nas je izvjestio Ćiro Truhelka (Wissenschaftliche Mitteilung aus Bosnien IV, S, 493). Ono se održava u dobi od 13 do 15 godine, i to uvijek u predvečerje proljećne sunčeve prekretnice, a kao motiv se upotrebljava križ, nebo sa suncem, mjesec, zvijezde i zvijezda Danica, biljni svijet (flora) sa smrekom i klasom, kružnicama i sličnim. Ako se svako sa istim slikama i znakovima označava, onda u tome imamo isto kao i kod Agatirsa plemensko obilježje.

Original:

Die Indogermanen Ihre Verbreitung, Ihre Uhrheimat und Ihre Kultur

Sehr viel oefter als vom Bemalen hoeren wir bei den alten 
Schriftstellern von der TÃtowierung. Da diese bei den klas- 
sischen Voelkern jedenfalls nur selten vorkam, so musste sie 
ihnen dort um so mehr auffallen, wo sie sie antrafen. Be- 
sonders war dieser Brauch auf der noerdlichen Balkanhalbinsel 
bei Illyrern, Thrakern, Sarmaten, Agathyrsen zu Hause. Die 
Sitte geht auch nach Kleinasien hinueber. Denn Xenophon 
Anab. 5, 4, 32 berichtet von einem kleinasiatischen Volke, das 
die Kinder auf der Brust mit Blumen zu tÃtowieren pflegte, 
-und Lukian sagt, dass sich die Assyrier auf den HÃnden und 
dem Halse tÃtowierten. Ferner ist nachgewiesen, dass dieser 
Brauch auch in der premykenischen Zeit geuebt wurde. Bei den 
Briten war nicht nur die Koerperbemalung, sondern auch die 
TÃtowierung vorhanden. Denn Hrodian aus Alexandria im 
3. Jalnhundert n. Chr. erzÃhlt, dass die Briten ihren Koerper mit 
bunten Bildern von allerlei Tieren punktierten, sie bedecken den 
Leib nicht mit Kleidern, um diese Bilder nicht zu verhuellen. 
Das gleiche schreibt der gelehrte Bischof von Spanien Isidor in 
der ersten HÃlfte des 7. Jahrhunderts von den Pikten: Sie haben 
ihren Namen von dem bemalten (pictum) Koerper, weil sie sich 
mit Hilfe von Eisennadeln und SchwÃrze mit verschiedenen 
Bildern bezeichnen. Und noch im Jahre 787 musste das TÃto- 
wieren auf einem kirchlichen Konzil in Schottland verboten werden. 
In den GrÃbern der altern Bronzezeit sind zahlreiche 
Nadeln gefunden (s. Fig. 48), die nach S. Mueller 
kaum zu etwas anderm als zur TÃtowierung gedient 
haben koennen. Es ist also wohl nicht daran zu 
zweifeln, dass auch die Indogermanen, wenigstens teil- 
weise, diese Sitte geuebt haben, und daraus erklÃrt 
sich die Bedeutungsentwicklung der Sippe pik in den 
einzelnen Sprachen. Indessen darf man nicht unbe 
achtet lassen, dass der Brauch vorwiegend in Ge 
bieten vorkommt, die von einer nichtindogermanischen 
Bevoelkerung bewohnt waren. 
Das TÃtowieren ist eine lange, z. T. recht schmerz- 
hafte Prozedur, die zu ertragen eine grosse Stand- 
haftigkeit voraussetzt. Da dies eine Charaktereigenschaft ist, 
die den Vornehmen auszeichnet, so kann es uns
 nicht wundernehmen, dass eine reiche TÃtoierung 
ausdruecklich als adelig bezeichnet wird. Merk- 
wuerdig ist daher die Nachricht, dass bei den Thrakern 
die Adligen, bei den Geten aber die Sklaven tÃtowiert werden, 
was vielleicht darauf hinweisen koennte, dass die Sklaven der 
Geten unterworfene Thraker waren. 
Noch heute ist das TÃtowieren gebreuchlich, doch wird 
es wohl bei unsrer Seebevoelkerung neu eingefuehrt sein, wÃhrend 
es sich allerderdings im Innern Bosniens aus frueherer Zeit er- 
halten haben kann. Aber das Vorkommen der TÃtowierung 
in diesem Lande hat uns Ciro Truhelka unterrichtet (Wissenschaft- 
liche Mitteilung aus Bosnien IV, S, 493). Sie findet statt im 
Alter von 13 bis 15 Jahren, und zwar stets am Vorabend der 
Fruehlingssonnenwende, und als Motiv werden verwendet das 
Kreuz, der Himmel mit Sonne, Mond, Sternen und Morgen- 
Stern, die Pflanzenwelt mit Fichten und Ãhren, Kreise und 
aehnliches. 
Wird jeder mit denselben Bildern und Zeichen geaetzt, so 
haben wir darin wie bei den Agathyrsen zugleich ein Stammes- 
merkmal. 
 

Izvor: "Die Indogermanen Ihre Verbreitung, Ihre Uhrheimat und Ihre Kultur" 
Autor: Herman Hirt, 1907.
Iz Njemačkog preveo B.K.

tetoviranicovjek @ 09:21 |

Komentiraj | Komentari: 0

Le tatouage, une traditions ancestrale

Le tatouage des avant-bras des femmes avec des croix est l’héritage d’une vieille tradition catholique secrète typique pour la ville de Fojnica. On dit que cette pratique, qui a aujourd’hui presque disparu, s’est développée à l’époque ottomane. Il s’agirait par ce geste de tatouage, dont l’ancre était composée de charbon de bois, de crasse, de miel et de lait maternel, de confirmer sa fidélité à la foi chrétienne catholique, dans un contexte où les conversions à l’Islam ont été fréquentes. Les motifs les plus utilisés sont les croix, les initiales du nom de l’enfants ou encore des divers décorations. Cette tradition de ferveur spirituelle a été pratiquée dans les maisons, ce sont en effet les mères qui tatouaient leurs filles en général avant leur 10e anniversaire.
Certains historiens pensent néanmoins que les origines du tatouage de Fojnica date d’une époque antérieure à la christianisation des Balkans et le considérent comme un héritage des pratiques observées par les auteurs grecs et latins chez les peuples barbares de la Péninsule (Thraces, Iapodes, Illyriens). On mentionne aussi d’autres attestations de cette pratique en dehors de la Bosnie-Herzégovine, dans les régions reculées de l’Albanie par exemple où certaines musulmanes étaient tatouées.
Si cette pratique s’était maintenue tout au long de l’occupation ottomane et austro-hongroise, elle fut interdite en Yougoslavie de Tito et elle s’est petit à petit éteinte à partir des années 1950. Aujourd’hui, on peut apercevoir ces tatouages seulement chez les vieilles femmes de Fojnica.

www.bhinfo.fr

tetoviranicovjek @ 09:00 |

Komentiraj | Komentari: 0

subota, prosinac 24, 2011

Tetoviranje Hrvata - Tetovaže kao simboli hrvatstva

"Tetoviranje Hrvata" je televizijski prilog o običaju tetoviranja Hrvata na Kupresu i Bosni i Hercegovini. Isječak iz HRT-ove emisije "Globalno sijelo" emitiran 23. prosinca 2011. U emisiji učestvuju žene koje nose tradicionalne hrvatske tetovaže: Tea Turalija (Kupres), Ruza Jonjić (Kupres), Marica Vuković (Bugojno), Ruža Ivić (Kupres), Kata Dumančić (Kupres), Kata Šimić (Borovica, Vareš), Marta Kuna (Osmanlije,Kupres) i Gospova Dumančić (Osmanlije, Kupres).

Reporterka: Vesna Zovko

Snimatelj: Dragan Tomić

Snimatelj zvuka: Damir Kožul

Montažer: Hrvoje Horvat

Tea Turalija: "Meni je cilj obići što više sela, zapisati što više simbola, da se ti simboli zaštite i da se ne zaborave."

Da se nađu i na popisu UNESCO-ve zaštićene kulturne baštine.

Kada su je za studentskih dan u Zadru, njezine kolege pitali, što misli o tetoviranju, kuprešanka Tea Turalija, mrtva hladna je odgovorila, "Kod nas su i bake tetovirane!". Tek kada je vidjela njihovo čuđenje, shvatila je da tradicionalno tetoviranje kršćanskih simbola nije uopće raširena pojava kao što je to do tada mislila, nego posebnost bosanskohercegovačkih Hrvata. Tragajući za podacima o toj temi, Tea je shvatila da je to potpuno neistraženo podrucje i dala se u akciju. Kad god ima vremena, obilazi razne krajeve BiH-a u potrazi za mahom starijim osobama koje su se nekada tetovirale iz sasvim drugih razloga nego današnje generacije. A prabakama ovih baka, tetoviranje kršćanskih simbola na vidljivim djelovima tjela bilo je jedno od oružja u borbi protiv otmica i nasilne islamizacije i prve bračne s turskim osvajačem. U spomen na te hrabre zene, običaj se zadržao i poslije. Čak i onda kada su roditelji zabranjivali djevojicama da se na taj način obilježavaju. Sva ispovijesti je o tetoviranju, koje su više od samog tog ina zapravo romani o cijelom svom životu, ove bake najradije prenose svojoj ljubimici Tei, s početka naše priče. Mlada profesorica engleskog i njemačkog jezika, s pažnjom i ljubavlju ih sluša, fotografira i dodiruje tetovaže na njihovim umornim rukama. One su je inspirirale da tetovira motiv kupreskog križa na svojim rukama. Tea Turalija: "To je nešto posebno i to pripada, nama. Lijepi su i drugi motivi iz drugih kultura. Ali, pošto je ova tema jako neistražena, meni je cilj obić što više sela, zapisati što više simbola, da se ti simboli zaštite i da se ne zaborave."

Da se nađu i na popisu UNESCO-ve zaštićene kulturne baštine. Za sad putuju internetom, društvenim mrežama preko kojih Tea prikuplja podatke o toj temi. A ujedno inspirira mnoge virtualne prijatelje na izbor motiva za tetoviranje. Vezano za ovu temu, Teu čeka i objavljivanje knjige i izložba, upravo u ovom slikovitom prostoru etnografskog muzeja na Kupresu. Zbog diplomskog o kulturi Aboridžina, posjetila je daleku Australiju, a njezin doktorat zasigurno će biti o tradicionalnom tetoviranju bosanskohercegovačkih Hrvata, kojoj pomaže da na drukčiji način upozna i zavoli svoju zemlju.

Ruža Jonjić (Kupres. Nije iz Vareša!): "Tko me je god upito, ja kažem, ovo je bilo uz rat, da me poznaju, da sam ja kršćanka, nisam druge vjere."

Marica Vuković (Bugojno): Devedeset jednogodišnja (91) bugojanka Marica Vuković kaže da su joj roditelji umrli a da nikada nisu doznali za tetovažu na njezinim prsima.

Ruža Ivic (Kupres): "Ja znam, sicali se ovi križevi, i ja hoću nasicati, mater je nije dala, ali ja hoću i jadna mi je moja strina ta, strina koja je umrla i ostala njena kcer, ona je to meni nasicala. Ja kad sam dosla kuci, mater me je ružila, šta ce ti to toliko...poslje ono i oteklo, ono nabubrilo i sve. Ali prošlo i dobro, ali meni bilo to zadovoljstvo." "Uzme od žene koja je tada sisala dijete, mlijeka. I one čađi iz sandara, iz dimnjaka, i to pomišaj. I onda su to zvali mureće. A sad sto je, po čem je to mureće, ja to ne znam."

(Murecen: od arapske riječi "murrakab" "vrsta crnog mastila", u turskom "murekkep" ("mastilo"). Bosanskohercegovački Hrvati su za tetoviranje ponekad koristili i crno mastilo za pisanje. To mastilo su kupovali u lokalnim prodavnicama. Turcizam!

No, nekima je cijeli taj proces tetoviranja, odnosno sicanja, pučki rečeno, bio daleko od zadovoljstva. Pa tako pripovjeda Kata Dumančić (Kupres): "Kad mi je bilo sedam, osam godina, ja, i onoga rata (2.S.r.), i to sam ja bila u Žepču, uzeta, ona dica, kad nas je uzimalo, jedna me gospođa uzela i u nje to bio običaj, na Veliki Petak sicaju svi. Mi nije bilo drago, džabe, morala sam.

A sicalo se metodama zasigurno teško shvatljivim današnjim ljubiteljima tetoviranja. Pa pripovjeda Lucija Turalija (Kupres) "Jedna kobila se oždribila i bila imala mliko svoje. I onda oni namuzli mlika, to tako se kažu radilo. I onda zamakali onu olovku u mlijeko i nama crtala po rukama. Kad nas je počela bost, bockat, mi oteli svoje ruke, haha."

Kata Simić (Borovica kod Vareša): "se pravilo (crnilo), od luča se to naloži vatra i onda se metnu ona peka i ono se upati, ono, ko lug. I ono se metne u vodicu svetu i ono se poslije s onijem napiše kao eto."

Marta Kuna (rođ. Dumančić) 17. 05. 1917. u selu Osmanlije, Kupres
Iako joj je 93. godine Marta se dobro sjeća dana kada je sicana: „ Sicala me Kaja Dumačić (rođ. Ivić) kad sam imala oko 13 godina. Bio je Veliki Petak a kako je Isus trpio na križu, tako smo i mi to stavljali u to ime. Ima naših da su i na čelo stavljali. Bocano je iglicom, sjećam se ćađe u čašici i plavog papira koji bi se stavio na križ i odma skino... Sastale bi se po tri četri žene i dica i sicalo bi se...
Sicala su se i muška djeca : „I moj je pokojni brat Jokan imo križ.“
Dok je Marta bila mlada „većinom se sicalo“ jer je običaj bio raširen među Hrvatima katolicima. Poslije 2. Svj. rata ovaj običaj je gotovo zaboravljen. „ Kasnije nije sicalo.“, kaže Marta. (Intervju uradila Tea Turalija)

Gospova Dumančić (rođ. Kuna) 1929. u selu Osmanlije, Kupres
Gospovu su sicali sa samo 7 godina : „ Imala sam oko 7 godina kad su se žene sastale i sicale, a ja navalila de i meni. Bio je Veliki Petak. Isus se patio i mučio, pa smo se zbog tog i mi sicale. Ja sam bila najmlađa. Iglom su mi sicali na zategnutoj ruci, onda stavili ćađ, plavi papir...Brzo je zaraslo.“
Razni motivi su se sicali, najčešće križ, ali i inicijali imena. Turci su običavali odvoditi kršćansku djecu u sužanjstvo, tako da je vjerojatno ostao običaj sicanja inicijala kako bi ih kasnije mogli prepoznati : „Curice veće su i ime sicale, 2 slova, neke narukvice, neke križ na prsima. I moja je mater imala u obliku narukvice.“
Gospova je iz straha krila križ u zarobljeništvu, jer je on bio oznaka Hrvatica, katolkinja:„Kad sam bila u Kninu u zarobljeništvu za ovog rata, krila sam križ,nisam tila da ga vide, a sve me Srbi pitali: „Što ti je to“? U izbjeglištvu u Dalmaciji nisu me pitali ništa. Mislim da su i starije Dalmatinke imale isto to. „ (Intervju uradila Tea Turalija). Točno je da je u Dalmaciji održan običaj tetoviranja žena, a donijeli su ga Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji su prebjegli u Dalmaciju za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Hrvatski etnolog Jadran Kale piše : U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset... To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika..

tetoviranicovjek @ 07:15 |

Komentiraj | Komentari: 0

petak, prosinac 23, 2011

Tetoviranje hrvatskih katolika u BIH - bocanje križeva

SRIJEDA, 21. Rujna 2011

Tetoviranje Hrvata Katolika u Bosni i Hercegovini se najviše prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile. Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Teme su bile: razbojnički križ, Jeličin križ itd. Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu.

Ovaj kratki pregled preuzet je sa wikipedije. Postoji više izvora gdje možete saznati više, ali vrijedi posebno istaknuti blog posvećen ovom običaju: Tetovirani čovjek na svome blogu Tradicionalno tetoviranje u Hrvata već dulje vrijeme čuva od zaborava taj već pomalo zaboravljeni običaj, na blogu možete pronaći mnoštvo zanimljivog materijala i fotografija sa tetovažama.

Osim bloga možete pogledati i kratki dokumentarni film redatelja Stjepana Stijepića pod nazivom Bocanje Križeva. Film možete pronaći na youtubu u 3 dijela (1dio, 2dio, 3dio)

Izvor: www.katoliksdnakace.blogspot.com

tetoviranicovjek @ 10:02 |

Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, prosinac 21, 2011

Kazmierz Moszynski: Kultura ludova Slowian

Kultura ludowa Słowian – monumentalne dzieło Kazimierza Moszyńskiego wydane w Krakowie w latach 1929-1939 (drugie wydanie w Warszawie, 1967-1968 w opracowaniu Jadwigi Klimaszewskiej). Dzieło było pierwszym w Europie syntetycznym opracowaniem ludowej kultury dużej grupy etnicznej, a jego publikacja wysunęła etnografię polską na czołową pozycję w europejskim słowianoznawstwie. Dzieło składa się z dwóch tomów. Pierwszy z nich - pt. Kultura materialna - poświęcony jest m.in. gospodarce, odzieży, broni, komunikacji, przechowywaniu żywności); w tomie drugim (cz.1 i 2), zatytułowanym Kultura duchowa, opracowane są m.in. takie tematy jak wiedza, kult, wierzenia, magia, wróżby, sztuki plastyczne, muzyka, onomastyka i symbolika. Autor oparł się na rozległej rozproszonej literaturze oraz gruntownych badaniach terenowych jakie prowadził w Polsce, na Białorusi, Polesiu i Ukrainie.
Dzieło liczy ponad 2300 stron druku, zawiera ryciny prawie 2500 obiektów, w większości wykonane przez samego autora, a także mapy i dodatki nutowe.

W 1936 roku I tom ukazał się w przekładzie szwedzkim, plany przekładu niemieckiego nie zostały zrealizowane wskutek wybuchu wojny.

Dziekuje Monika :)

tetoviranicovjek @ 10:06 |

Komentiraj | Komentari: 0

utorak, prosinac 20, 2011

Illyrian, The tattooed Barbarians

Title: The new frontiers of freedom from the Alps to the Aegean, by E. Alexander Powell.

Author: Powell, E. Alexander (Edward Alexander) 1920.

tetoviranicovjek @ 11:30 |

Komentiraj | Komentari: 0

The outgoing Turk; impressions of a journey through the western Balkans

Title: The outgoing Turk; impressions of a journey through the western Balkans,

Author: Thomson, H. C. (Harry Craufuird) 1897.

Jajce people: "Their arms are generally profusely tattooed with religious emblems and devices."

tetoviranicovjek @ 11:22 |

Komentiraj | Komentari: 0

Siscia: Tattooed Ilyrian slaves

Title: Through Bosnia and the Herzegóvina on foot during the insurrection,

Author: Evans, Arthur, Sir, 1851-1941.

tetoviranicovjek @ 10:57 |

Komentiraj | Komentari: 0

Bosnia and Herzegovina, some wayside wanderings, by Maude M. Holbach

Bosnia and Herzegovina, some wayside wonderings, by Maude M. Holbach, 1909.

tetoviranicovjek @ 10:27 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

četvrtak, prosinac 15, 2011

Etnološki film: Tetoviranje II. - Banja Luka

Etnološki film Milovana Gavazzija

Tetoviranje II. - Banja Luka / Zavod za etnologiju FF, 1952. - autor Milovan Gavazzi, k. Milovan Gavazzi. - dok. ktm. - c/b, nt, 16.0 mm, 30m.

Hrvatski državni arhiv

Hrvatska kinoteka: Filmski fond, dokumentacija.

Marulićev trg 21, 10000 Zagreb

Tel: 0038 51 4801 999

info@arhiv.hr

kinoteka@arhiv.hr

Tel:003851 606 532

arhinet.arhiv.hr

tetoviranicovjek @ 09:40 |

Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, prosinac 11, 2011

Kraljevski Grad - ljudske brige

Kraljevski grad. O običaju tetoviranja u Kraljevoj Sutjesci.

Ana Franičević. Kraljeva Sutjeska, 2011.

"Ovo sam napravila kad mi je bilo sedam godina. Nisam smjela tati ni kazat. Kad...zavijena ruka. ´Šta ti je to Ana?´ Ja reko, sebi tetovirala. Kaže ´dabogda ti ruka otpala, što si to radila.´ (tetovirana oko 1960 godine)

Baka Ljuba, iz sela Poljani. Kraljeva Sutjeska, 2011.

tetoviranicovjek @ 14:04 |

Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Mjesečnik "Spektar": Intervju o tatauiranju

Napisi o Etnografskome muzeju i njegovim aktivnostima objavljivani su u većini tiskovina u Hrvatskoj, a kopije tekstova pohranjene su u hemeroteci Muzeja. Svi veći listovi i regionalni mediji objavljivali su intervjue, osvrte na izložbe, a kustosi su im slali svoje prikaze i odazivali se na razgovore. Navodimo broj napisa u pojedinim tiskanim medijima.

- Intervju za Spektar (mjesecnik) o tatauiranju-

Hemeroteka ( Iz novina i drugih publikacija izvađeno je i u hemeroteku pohranjeno 335 str. s napisima o Muzeju i njegovim aktivnostima te o etnologiji i folkloru.)

BILJEŠKA: Pogledati u Muzeju. Napraviti kopiju. Pitati za fotografije Milovana Ragazzija i ostalih etnologa.

Etnografski Muzej, Trg Mazuranića 14., Tel: 00385-1-4826220, Tramvajem: Linije broj 12, 13,14 i 17.

Radno vrijeme: ut, sr, ce : 10 do 18. pe,su,ne : 10 do 13. Ulaznica:15 kun. Četvrtkom besplatno!!

tetoviranicovjek @ 11:01 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

srijeda, prosinac 7, 2011

Niezmywalny znak wiary

W Bośni i Hercegowinie żyją jeszcze kobiety z wytatuowanymi krzyżami na dłoniach. To Chorwatki, katoliczki. Zwyczaj tatuowania krzyży sięga XV w. Miał chronić chorwackich katolików przed tureckimi prześladowaniami. Został pokonany przez komunizm.

To mieszanka starożytnych szlaczków z niezliczoną liczbą krzyży. Katolickie Chorwatki, zamieszkałe na terenach Bośni i Hercegowiny, tatuowały krzyże na dłoniach: żaden długi rękaw nie był w stanie zakryć tych znaków. Wiemy o podobnych zwyczajach wśród Koptów zamieszkujących Egipt i Etiopię.

Tymczasem mało kto zdaje sobie sprawę z tego, że jeszcze przed stu laty w Europie był to ryt dość rozpowszechniony. Dziś już niemal całkiem wymarły – od lat 50. XX w. nikt już nie tatuuje dzieci. Tradycja, która przetrwała okupację turecką i której nie zmógł islam, została ostatecznie pokonana przez komunizm.

Tea

Tea Turalija ma 26 lat. Jest Chorwatką, mieszka w mieście Kupres, w Bośni i Hercegowinie. Jest nauczycielką języka angielskiego i niemieckiego. Na Facebooku założyła grupę Tradicionalno Tetoviranje Hrvata (Tradycyjny Chrowacki Tatuaż). Opowiada mi, że jej praprababka i babcia miały wytatuowane na rękach krzyże. Wzrastała, oglądając je na co dzień. Kiedy dorosła, uświadomiła sobie, jak wyjątkowy jest to zwyczaj w Europie. Zrozumiała, że kobiety, które noszą takie tatuaże, są coraz starsze i wkrótce umrą, więc postanowiła zebrać jak najwięcej ich historii.

Szuka ich po wsiach w okolicach Kupres, fotografuje i opisuje. „Mało wiadomo na temat katolickich tatuaży w Bośni i Hercegowinie, a ja próbuję zebrać tak dużo zdjęć i historii, jak tylko to możliwe, i kiedyś je opublikować, żeby świat także dowiedział się o tej tradycji” – mówi Tea. Na swojej stronie na Facebooku zamieściła, z pomocą znajomych, ponad sto zdjęć.

Każdej ze spotkanych osób zadaje kilka pytań. Notuje datę i miejsce urodzenia oraz okoliczności powstania tatuażu. Wzory i zwyczaje różnią się w zależności od regionu.

„Niepokoi mnie to, dlaczego ta tradycja wymiera. Dlaczego moja matka nie została wytatuowana? Obserwuję, jak ta tradycja zanika w tej generacji” – stwierdza Tea. Zachęca swoich rodaków do poszukiwań: „Jak wiele starszych kobiet z tatuażami na rękach widziałeś w swoim otoczeniu? Przyślij zdjęcie!”. Wśród wielu fotografii znajdziemy tak podpisane: „To moja babcia i dziadek”. Z trudem odczytuję chorwacki komentarz: „Moja babcia miała takie same znaki na dłoniach!”.

W krzyżu ochrona

Turecka okupacja Bośni i Hercegowiny trwała cztery wieki. Według etnografów zwyczaj tatuowania ciała na tych terenach może pochodzić z czasów starożytnych plemion iliryjskich. Podobne tatuaże spotykane są na terenach Albanii. Jednak do tych tradycyjnych szlaczków w pewnym momencie zaczęto dodawać znaki krzyża.

Dla katolików zwyczaj ten zaczął mieć głębszy sens podczas tureckiej okupacji, która trwała w latach 1463–1878. Tureccy muzułmanie porywali chrześcijańskie dzieci i wychowywali je w religii islamskiej, dorosłych zaś zmuszano do zmiany wyznania. Chrześcijanki były gwałcone, a panny młode zmuszane do spędzenia pierwszej nocy z tureckimi dowódcami. Wytatuowany krzyż miał być ochroną.

„Żeby nie móc zmienić wiary na islam” – mówi Ljuba Šimić urodzona w 1927 r. w wiosce Karapaj. „Moja ciocia Doma Bušić wytatuowała mnie, kiedy miałam mniej więcej 10 lat. Wzięła filiżankę i włożyła do niej trochę sadzy i mleka, a potem igłą tatuowała krzyż na mojej ręce, dopóki nie pojawiła się krew. Potem na krzyż przyłożyła niebieski papier, owinęła nim rękę i nosiłam go bez mycia jeden dzień. Moja ręka była ścierpnięta i nic nie czułam” – wspomina Ljuba. Pamięta również wytatuowanych mężczyzn, choć ich tatuaże nie były tak bogate jak kobiet.

„Wszyscy byli tatuowani, więc ja też chciałam. Pamiętam, że nasza Zelica Jukič miała wytatuowany krzyż na czole”. Kobiety zachęcały swoje dzieci do takich tatuaży nawet po tym, jak minęła groźba tureckich porwań. Ten zwyczaj był wciąż bardzo ważny dla katolików, ponieważ oznaczał ich dzieci niezmywalnym znakiem wiary i przynależności do mniejszości chorwackiej.

Ljuba mówi: „Moja babcia i moja matka były wytatuowane. Kiedy byliśmy uchodźcami w Chorwacji w latach 90. ubiegłego wieku, pytano mnie: – Dlaczego to robiliście? Odpowiedziałam: – Żeby każdy wiedział, że jestem Chorwatką! Ten znak nigdy nie zostanie zmyty, on jest wycięty do kości. Noszę mój krzyż”.

Mleko matki z sadzą

Zwyczaj tatuowania krzyży dotyczył dzieci w wieku od 10 do 16 lat. Ceremonia odbywała się najczęściej 19 marca, w uroczystość św. Józefa lub w uroczystość Zwiastowania Pańskiego, 25 marca, a w niektórych regionach w Wielki Piątek. Zbierały się wówczas dzieci z okolicznych wsi i były tatuowane przez specjalizującą się w tym kobietę.

Eva Keškić była tatuowana w 1938 r., kiedy miała zaledwie 6 lat. Obserwowała swoją macochę, która wytatuowała wiele dziewcząt we wsi i uparła się, że chce mieć tatuaż jak najszybciej. „Pamiętam, że krew była na ramionach krzyża, cały krzyż był okrwawiony. Został wytatuowany na żyłach”.

Anica Radoš, która ma trzy wytatuowane krzyże, pamięta swoją ceremonię. „Tam były moje ciocie, córki wujka i wiele dzieci w moim wieku. Każdy miał krzyż. Chłopcom tatuowano też inicjały”. Chłopcy za czasów tureckiej okupacji byli często porywani, inicjały i krzyż miały im przypominać, kim są. Do tatuowania potrzebne było mleko matki, która karmiła chłopca. Mieszano je najczęściej z sadzą z parafinowej lampy, czasem z miodem lub śliną.

W niektórych regionach taką mieszankę przygotowywano 9 dni przed dniem
św. Józefa. Potem maczano w tym igłę i tatuowano krzyż, dopóki rana nie zaczęła krwawić. Wtedy obwiązywano rękę niebieskim papierem, jaki kiedyś używany był do zawijania papierosów.

Całą dobę barwnik przenikał do rany. Najczęściej tatuowano przedramiona, dłonie, palce, a nawet czoła i dekolty.

„Kobiety ze wsi Korićani miały wytatuowane krzyże na czołach” – wspomina Ana Kafadar. I mówi: „Gdy Turkowie byli tutaj, byliśmy tatuowani, żebyśmy wiedzieli, kim jesteśmy, żeby pokazać, że jesteśmy katolikami. Moja babcia i moja matka miały wytatuowany krzyż i tradycyjne opaski. Wszyscy musieli nosić tatuaże”.

Wytatuowane dewotki

Jak to się stało, że niezmywalny znak wiary przeżył turecki najazd, ale zanikł w czasach komunizmu? Kościół był prześladowany, wiele osób z tatuażami na rękach miało problemy z władzą. „Nie przyznawałam się, że jestem Chorwatką” – wspomina Marika Džeko – „Jedna kobieta z Poriče miała wiele krzyży na rękach i piersi, chcieli zwolnić ją z pracy. Była przesłuchiwana”.

Niektórym grożono i traktowano jak kryminalistki. Wiele z nich straciło pracę. Komuniści gardzili nimi i wmawiali, że zwyczaj tatuowania jest prymitywny. „Chorwackie dewotki” – mówiono o wytatuowanych katoliczkach. Tea spotkała mężczyznę, który w tamtych czasach wytatuował krzyż na dłoni.

W 1978 r. Jakov Pavlovič miał 10 lat. Opowiada, jak w czasie lekcji jeden z kolegów narysował sobie długopisem krzyż na ręce. Nauczyciel zobaczył to, uderzył go w twarz i kazał zmyć. Kiedy rok szkolny się skończył, Jakov poprosił swojego czternastoletniego kuzyna Draško, żeby wytatuował mu krzyż. „Ten krzyż pokazuje, że jestem katolikiem, to wszystko. Chciałem nosić coś, czego nie można zmyć. Moja i Draška babcia także miała wytatuowany krzyż, jak większość starszych kobiet w naszej okolicy”.

Chorwatki przestały tatuować swoje dzieci ze strachu przed represjami komunistycznych władz. Jednak wiele młodych osób zaczęło interesować się znów tym starym zwyczajem i jego korzeniami, o czym świadczy liczba odwiedzających stronę na Facebooku. „Jestem szczęśliwa, że chcesz o tym napisać” – powiedziała mi Tea.

Natalia Budzyńska

W starej francuskiej książce opisującej zwyczaje ludów bałkańskich napotykam zdjęcia i rysunki pięknych, wytatuowanych kobiet. Ubrane są w tradycyjne stroje ludowe, spod podwiniętych rękawów białej koszuli widać przedramiona i dłonie. Całe pokryte tatuażami. Francuscy etnografowie skrupulatnie przerysowali charakterystyczne wzory z rąk Chorwatek. To mieszanka starożytnych szlaczków z niezliczoną liczbą krzyży. Katolickie Chorwatki, zamieszkałe na terenach Bośni i Hercegowiny, tatuowały krzyże na dłoniach: żaden długi rękaw nie był w stanie zakryć tych znaków. Wiemy o podobnych zwyczajach wśród Koptów zamieszkujących Egipt i Etiopię.

Tymczasem mało kto zdaje sobie sprawę z tego, że jeszcze przed stu laty w Europie był to ryt dość rozpowszechniony. Dziś już niemal całkiem wymarły – od lat 50. XX w. nikt już nie tatuuje dzieci. Tradycja, która przetrwała okupację turecką i której nie zmógł islam, została ostatecznie pokonana przez komunizm.

Tea

Tea Turalija ma 26 lat. Jest Chorwatką, mieszka w mieście Kupres, w Bośni i Hercegowinie. Jest nauczycielką języka angielskiego i niemieckiego. Na Facebooku założyła grupę Tradicionalno Tetoviranje Hrvata (Tradycyjny Chrowacki Tatuaż). Opowiada mi, że jej praprababka i babcia miały wytatuowane na rękach krzyże. Wzrastała, oglądając je na co dzień. Kiedy dorosła, uświadomiła sobie, jak wyjątkowy jest to zwyczaj w Europie. Zrozumiała, że kobiety, które noszą takie tatuaże, są coraz starsze i wkrótce umrą, więc postanowiła zebrać jak najwięcej ich historii.

Szuka ich po wsiach w okolicach Kupres, fotografuje i opisuje. "Mało wiadomo na temat katolickich tatuaży w Bośni i Hercegowinie, a ja próbuję zebrać tak dużo zdjęć i historii, jak tylko to możliwe, i kiedyś je opublikować, żeby świat także dowiedział się o tej tradycji" – mówi Tea. Na swojej stronie na Facebooku zamieściła, z pomocą znajomych, ponad sto zdjęć.

Każdej ze spotkanych osób zadaje kilka pytań. Notuje datę i miejsce urodzenia oraz okoliczności powstania tatuażu. Wzory i zwyczaje różnią się w zależności od regionu.

"Niepokoi mnie to, dlaczego ta tradycja wymiera. Dlaczego moja matka nie została wytatuowana? Obserwuję, jak ta tradycja zanika w tej generacji" – stwierdza Tea. Zachęca swoich rodaków do poszukiwań: "Jak wiele starszych kobiet z tatuażami na rękach widziałeś w swoim otoczeniu? Przyślij zdjęcie!". Wśród wielu fotografii znajdziemy tak podpisane: "To moja babcia i dziadek". Z trudem odczytuję chorwacki komentarz: "Moja babcia miała takie same znaki na dłoniach!".

W krzyżu ochrona

Turecka okupacja Bośni i Hercegowiny trwała cztery wieki. Według etnografów zwyczaj tatuowania ciała na tych terenach może pochodzić z czasów starożytnych plemion iliryjskich. Podobne tatuaże spotykane są na terenach Albanii. Jednak do tych tradycyjnych szlaczków w pewnym momencie zaczęto dodawać znaki krzyża.

Dla katolików zwyczaj ten zaczął mieć głębszy sens podczas tureckiej okupacji, która trwała w latach 1463–1878. Tureccy muzułmanie porywali chrześcijańskie dzieci i wychowywali je w religii islamskiej, dorosłych zaś zmuszano do zmiany wyznania. Chrześcijanki były gwałcone, a panny młode zmuszane do spędzenia pierwszej nocy z tureckimi dowódcami. Wytatuowany krzyż miał być ochroną.

"Żeby nie móc zmienić wiary na islam" – mówi Ljuba Šimić urodzona w 1927 r. w wiosce Karapaj. "Moja ciocia Doma Bušić wytatuowała mnie, kiedy miałam mniej więcej 10 lat. Wzięła filiżankę i włożyła do niej trochę sadzy i mleka, a potem igłą tatuowała krzyż na mojej ręce, dopóki nie pojawiła się krew. Potem na krzyż przyłożyła niebieski papier, owinęła nim rękę i nosiłam go bez mycia jeden dzień. Moja ręka była ścierpnięta i nic nie czułam" – wspomina Ljuba. Pamięta również wytatuowanych mężczyzn, choć ich tatuaże nie były tak bogate jak kobiet.

"Wszyscy byli tatuowani, więc ja też chciałam. Pamiętam, że nasza Zelica Jukič miała wytatuowany krzyż na czole". Kobiety zachęcały swoje dzieci do takich tatuaży nawet po tym, jak minęła groźba tureckich porwań. Ten zwyczaj był wciąż bardzo ważny dla katolików, ponieważ oznaczał ich dzieci niezmywalnym znakiem wiary i przynależności do mniejszości chorwackiej.

Ljuba mówi: "Moja babcia i moja matka były wytatuowane. Kiedy byliśmy uchodźcami w Chorwacji w latach 90. ubiegłego wieku, pytano mnie: – Dlaczego to robiliście? Odpowiedziałam: – Żeby każdy wiedział, że jestem Chorwatką! Ten znak nigdy nie zostanie zmyty, on jest wycięty do kości. Noszę mój krzyż".

Mleko matki z sadzą

Zwyczaj tatuowania krzyży dotyczył dzieci w wieku od 10 do 16 lat. Ceremonia odbywała się najczęściej 19 marca, w uroczystość św. Józefa lub w uroczystość Zwiastowania Pańskiego, 25 marca, a w niektórych regionach w Wielki Piątek. Zbierały się wówczas dzieci z okolicznych wsi i były tatuowane przez specjalizującą się w tym kobietę.

Eva Keškić była tatuowana w 1938 r., kiedy miała zaledwie 6 lat. Obserwowała swoją macochę, która wytatuowała wiele dziewcząt we wsi i uparła się, że chce mieć tatuaż jak najszybciej. "Pamiętam, że krew była na ramionach krzyża, cały krzyż był okrwawiony. Został wytatuowany na żyłach".

Anica Radoš, która ma trzy wytatuowane krzyże, pamięta swoją ceremonię. "Tam były moje ciocie, córki wujka i wiele dzieci w moim wieku. Każdy miał krzyż. Chłopcom tatuowano też inicjały". Chłopcy za czasów tureckiej okupacji byli często porywani, inicjały i krzyż miały im przypominać, kim są. Do tatuowania potrzebne było mleko matki, która karmiła chłopca. Mieszano je najczęściej z sadzą z parafinowej lampy, czasem z miodem lub śliną.

W niektórych regionach taką mieszankę przygotowywano 9 dni przed dniem
św. Józefa. Potem maczano w tym igłę i tatuowano krzyż, dopóki rana nie zaczęła krwawić. Wtedy obwiązywano rękę niebieskim papierem, jaki kiedyś używany był do zawijania papierosów.

Całą dobę barwnik przenikał do rany. Najczęściej tatuowano przedramiona, dłonie, palce, a nawet czoła i dekolty.

"Kobiety ze wsi Korićani miały wytatuowane krzyże na czołach" – wspomina Ana Kafadar. I mówi: "Gdy Turkowie byli tutaj, byliśmy tatuowani, żebyśmy wiedzieli, kim jesteśmy, żeby pokazać, że jesteśmy katolikami. Moja babcia i moja matka miały wytatuowany krzyż i tradycyjne opaski. Wszyscy musieli nosić tatuaże".

Wytatuowane dewotki

Jak to się stało, że niezmywalny znak wiary przeżył turecki najazd, ale zanikł w czasach komunizmu? Kościół był prześladowany, wiele osób z tatuażami na rękach miało problemy z władzą. "Nie przyznawałam się, że jestem Chorwatką" – wspomina Marika Džeko – "Jedna kobieta z Poriče miała wiele krzyży na rękach i piersi, chcieli zwolnić ją z pracy. Była przesłuchiwana".

Niektórym grożono i traktowano jak kryminalistki. Wiele z nich straciło pracę. Komuniści gardzili nimi i wmawiali, że zwyczaj tatuowania jest prymitywny. "Chorwackie dewotki" – mówiono o wytatuowanych katoliczkach. Tea spotkała mężczyznę, który w tamtych czasach wytatuował krzyż na dłoni.

W 1978 r. Jakov Pavlovič miał 10 lat. Opowiada, jak w czasie lekcji jeden z kolegów narysował sobie długopisem krzyż na ręce. Nauczyciel zobaczył to, uderzył go w twarz i kazał zmyć. Kiedy rok szkolny się skończył, Jakov poprosił swojego czternastoletniego kuzyna Draško, żeby wytatuował mu krzyż. "Ten krzyż pokazuje, że jestem katolikiem, to wszystko. Chciałem nosić coś, czego nie można zmyć. Moja i Draška babcia także miała wytatuowany krzyż, jak większość starszych kobiet w naszej okolicy". Chorwatki przestały tatuować swoje dzieci ze strachu przed represjami komunistycznych władz. Jednak wiele młodych osób zaczęło interesować się znów tym starym zwyczajem i jego korzeniami, o czym świadczy liczba odwiedzających stronę na Facebooku. "Jestem szczęśliwa, że chcesz o tym napisać" – powiedziała mi Tea.

tetoviranicovjek @ 21:11 |

Komentiraj | Komentari: 0

Tatauiranje kod oba ili samo jednog spola - Pregled

A. Kod oba spola
Za tatauiranje kod balkanskih naroda znacajno je da se taj obicaj obavlja kod oba spola (ne uzevsi u obzir cinjenicu da je u novije vrijeme, u ovom stoljecu, ono manje izrazeno kod muskaraca). Medjutim, pokazalo se, da to nije uvijek strogo pravilo i da postoje i neka odstupanja od toga. Stoga su i podaci svrstani u tri osnovne grupe: tatauiranje kod oba spola i samo kod zenskog spola, a kao zaseban primjer, navodi se samo jedan slucaj tatauiranja iskljucivo muskaraca.
Na citavom prostoru Bosne (s rijetkim iznimkama), zapadne Hercegovine (takodjer s iznimkama) i istocne Hercegovine (Popovo polje) kod hrvatskog stanovnistva, pravilo je da se tatuiranje obavlja kod oba spola. Ovdje se podrazumijeva, takodjer, i kauterizacija (kod hrvatskog i srpskog stanovnistva). Tatauiranje kod oba spola karakteristicno je i kod albanskog stanovnistva u predjelima Malesi e Madhe i kod Dukadjina i Puleta, te kod vlaskog, aromunskog stanovnistva na citavom podrucju Albanije, Grcke, Makedonije i vecim dijelom Bugarske, a takodjer kod Sarakacana u Grckoj te Makedonaca i Sopova u podrucju Strumice. Kako se iz ovoga vidi, tatauiranje kod oba spola prostorno je rasireno na citavom podrucju Balkana gdje je poznat ovaj obicaj, dakle kod cjelokupnog balkanskog stanovnistva, bez obzira na etnicke razlike.
B. Samo kod zena
Grupom B. oznaceno je tatuiranje samo kod zenskog spola. Ovaj oblik nije znatnije zastupljen i ogranicava se samo na kontinentalnu Dalmaciju, djelimicno zapadnu Hercegovinu, a pojedini primjeri ovoga oblika prodiru preko srednje i sjeverne Bosne u Slavoniju. Jos ga nalazimo kod Makedonki u Drimkolu, Ovcem polju i kod Sopkinja u Radoviskom Sopluku. U Bugarskoj je zabiljezen u nekoliko primjera kod Vlahinja.
C. Samo kod muskaraca
Kao sasvim netipican, samo kod muskaraca, nalazimo jedan primjer u Lici (kod katolika i pravoslavaca).

Nakon pregleda rasprostranjenosti navedenih podataka, mozemo kazati da je grupa A. odnosno tatauiranje (i kauterizacija) kod oba spola bila prvobitno opca pojava na Balkanu.

Autor: Mario Petric "Obicaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Karakteristika, uloga i porijeklo" Sarajevo 1972.

Obradio: B.K. (ovo je sazetak! neke dijelove ovog poglavlja sam izostavio!)

tetoviranicovjek @ 09:51 |

Komentiraj | Komentari: 0

utorak, prosinac 6, 2011

"I have also a tattoo of Holy Spirit on my arm!"

This photo was sent to me by Aleksandra Korzeniowska (from Poland) in November 2011
This is what she wrote about her decision to get our traditional tattoo:
"I can discribe you my history with tatoos-
I have done this tattoo in May 2011. My friend Natalia Budzyńska is a journalist in Polish Catholic magazine. And she wrote an article about tradition of Croatian tattoos and this history inspired me. I'm in Catholic church and these signs of faith (tattoos) make me feel that they will be always with me, so and I will never forget who is my God. I have also a tattoo of Holy Spirit on my arm. So I have choosen this patern which I like very much."

Tea Turalija & Aleksandra Korzeniowska

tetoviranicovjek @ 20:23 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

subota, prosinac 3, 2011

Magijske komponente u tetoviranju kod hrvatskog naroda

Jasen, drijenak, svastika i dr.

Spomenut ćemo jasenovu koru za izradu kalupa u zapadnoj Hercegovini. Jasen prema narodnom vjerovanju ima posebnu snagu i utjecaj. Vrlo je staro vjerovanje (zabilježio je i Plinije), da zmija nikada neće preći preko jasenovog lista i da bi uginula od gladi kad bi je opkolili vijencem napravljenim od lišća jasena. Za kraj kao što je Hercegovina, poznata po zmijama otrovnicama, spomenuto vjerovanje nalazi svoju potvrdu. Nadalje, u zapadnoj Hercegovini kalupi se za tetoviranje prave se i od drijenakove kore. Prema narodnom vjerovanju općenito drijenak se smatra izvorom životne snage.

Slika: Jasenova kora/kalup i urezani motiv. Kroz otvor se ubadalo s iglama. (Jasen crni ili lat. Fraxinus ornus)

Motivu svastike, osim dekorativnog značenja, pridaje se i magijsko svojstvo, Ona je općenito zaštitnik od zlih sila a donosi sreću i obilje. Potrebno je uz to spomenuti i solarno značenje svastike, prema kojem ona predstavalja sunce u doba jačanja njegove snage u proljetnom periodu, a koje se vremenski podudara s izvođenjem tatauiranja kod balkanskih naroda. Ovome bi se mogao dodati i križ u nekim svojim oblicima koji, kao i svastika, pripada predkršćanskom vremenu. Kao simbol sunca nalazi svoje opravdanje i kod tatauiranja koje se izvodi u proljetnom razdoblju i to kod adolescenata, dakle u "proljeće života" kako kaže M.E.Durham. I svastika, kao i neki oblici križa, zastupna je vrlo često na etnografskim predmetima (da spomenemo samo svastiku na uskrsnim jajima), te na arheološkim spomenicima iz svih epoha.

Slika: Tetovirana svastika ( zaokruženo) na ruci Hrvatice iz sela Kralje, kod Bihaća. (Slika: 18. VIII 1923, Euharistijski kongres u Zagrebu)

Ne bi trebalo ovom prilikom ispustiti iz vida tatauiran motive "grane" i "grančica", kao i vrlo složene kompozicije različnih motiva karakterističnih inače za tatuiranje jednog dijela centralne Bosne, a koji bi možda mogli predstavljati "drvo života". Analogije tome nalazimo najčešće u tekstilnom rukotvorstvu i drvorezbarstvu Balkana, da ne spominjemo paralele u ostalim dijelovima svijeta, prvenstveno u Evropi i u Aziji. I mnoge druge pojedinosti u balkanskog tatauiranja mogle bi sadržavati magijsku komponentu. Tako za očuvanje zdravlja i liječenje upotrebljavaju se u narodnoj medicini: ugljeni prah, barut, petrolej, rakija, modra galica, med, kopriva, majčino mlijeko i pljuvačka. Svaki od navedenih sastojaka u upotrebi je i kod tatauiranja.

"Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Karakteristika, uloga i porijeklo" Autor:Dr.Mario Petrić

Ilirski Breuci i zmije "čuvari kuće" ili "čuvarkuće"

Tetoviranje je ljudske kože bio čest obicaj kod Ilira, posebno kod posavskih Breuka. Bio je raširen u svim krajevima bosanske Posavine, a za tu tvrdnju postoje arheološki dokazi - brončane igle. Breuci su po koži najcešce tetovirali geometrijske likove i zmije, tzv. «čuvare kuće». Slične motive možemo pronaći i na ilirskim nadgrobnim spomenicima na kojima je često uklesan reljef koji prikazuje zmiju. Iliri su vjerovali da će spomenute zmije «čuvarkuce» čuvati njihova tijela u zagrobnome životu. Kod katolika u brčanskome kraju postoji običaj da ne ubijaju zmije koje se skrivaju po podrumima i drugim ostavama, jer postoji vjerovanje da je grijeh ubiti takve zmije. Taj se običaj kao i mnogi drugi nije uspio održati do u 21. st. Tetoviranje kože u bosanskoj Posavini ima kontinuitet, Iliri su to radili prije dolaska Rimljana, za romanizacije i nakon propasti Rimskoga carstva. Dolaskom u ove krajeve Slaveni su prihvatili ovaj ilirski obicaj, posebno nakon pokrštavanja. Tada se kao motiv tetoviranja najčešce pojavljuje križ na rukama i prsima. Za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine tetoviranje se nastavilo. Hrvati katolici su po koži ruku i prsa tetovirali različite motive, a najčešce križ i zmije. Radili su to iz tradicije, ali i iz etičkih razloga. Iz povijesti je poznato da su mnogi katolici u to doba bili prinuđeni prijeći na islamsku vjeru iz praktičnih razloga, jer su jedino su tako mogli izbjeći teške radove i velike poreze koje je kršcanima nametala turska vlast. Osim toga, Hrvati su tetovirali kožu kako se ne bi zaboravilo njihovo podrijetlo. Taj se običaj održao kod katoličkoga pučanstva u bosanskoj Posavini sve do današnjega dana pa se često mogu zapaziti tetovirane ruke i prsa kod seoskoga brčanskog pučanstva. Danas se mogu vidjeti različiti motivi: ornamentika, zmije, križevi, osobni inicijali, licitarsko srce, stilizirani portreti zaljubljenih, godine rođenja i slični motivi. Tetoviranje se najčešce radi na stražnjoj strani podlaktice, a nešto rjeđe na koži prsa.

Iz knjige: "Brčko hrvatski povijesni grad" Autor: Dr. Zlatko Jakobović

Snake as Symbol in the Prehistory of the Area of Croatia

Snake appears as religious symbol as early as in the Neolithic. In the prehistoric period of the area of present Croatia, that phenomenon is especially visible in the religious culture of prehistoric Illyrian tribes. The Illyrian cult of the snake inspired Greek and other myths connected to these tribes. Even the name Illyria contains root “illo” that is closely connected to snake. The Greek legend says that Illyrians origin from Illyrios, the mythical son of Cadmus and Harmonia. The myth says that after his birth, a snake wrapped around him, and thus gave him all its magical powers. The symbolism of snake has been very complex. It appeared on coins as well as on ships, clearly illustrating its protective aspect. That aspect is closely connected to the snake as a symbol of healing. In that form, it is usually the attribute and follower of a god of medicine, as it is the case with the Greek god, Asclepius. It seems that similar deity has been worshipped on the eastern Adriatic coast in the pre-Roman times. That was a good base for later syncretism of that god with before mentioned Asclepius. Although we cannot yet document it with actual archaeological material, snake must have been closely connected to the chthonic principles. The proof of that lies in the very legend of Cadmus and Harmonia: in the moment of their departure from this world they were transformed to snakes. From their mythical forefathers, up to the historic times, snake had an important role in the religious world of Illyrians. It even survived the rise of Christianity, and in a transformed form, entered the culture of people that inhabited this area in later periods, as symbolic legacy of Illyrians. The remains of that ancient cult are still present in the concept of a snake as a grave protector and in the tattoos that some Catholic women in Bosnia wear on their arms.

Authors:     Potrebica, Hrvoje; Perkić, Domagoj
Source:     The Fourth Annual Meeting of the European Association of Archaeologists, Gothenburg 1998 / Andersson, Anna-Carin ; Cornell, Per ; Karlsson, Hakan (ed). - Gothenburg : European Association of Archaeologists , 1998. 172.
Meeting:     The Fourth Annual Meeting of the European Association of Archaeologists, Gothenburg 1998
Location and date:     Gothenburg, Švedska, 23-28.09.1998.

tetoviranicovjek @ 06:21 |

Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Illyrian: The Dalmatia Tribe

The Illyrian tribes-- or Illyrians -- were a race of people who inhabited the eastern seaboard of the Adriatic and the Western Balkans through the Iron Age. The Illyrians were viewed as a tattooed, barbaric and sexually permissive society by ancient Greek and Roman writers. They engaged in high-seas piracy and made the Adriatic a feared destination for merchant ships.
There are no first-hand accounts of Illyrian life, which left them shrouded in myth. Many historians believe the Illyrian tribes were cast into unfavorable light by the Greeks and Romans, whom they battled with often. Archeology has uncovered a society quite similar to the Greeks. Excavations of their land uncovered evidence of busy urban centers, complex archeology, modern tools and fine art. This look at four of the largest Illyrian tribes and their lifestyle can shed some light on their mysteries.

The Dalmatia Tribe

The Dalmation tribe shocked the Romans, as they were spotted with tattoos. The word "Dalmatian," used to describe spotted dogs, may have origins in ancient Rome.

South of Liburnia, beyond the Krka River, the Dalmatia rose to power. They were a defiant tribe. In 168 B.C., when King Gentius had united and ruled over much of Illyria, the Dalmatia seceded from the kingdom. After the Romans invaded in the second century B.C., it took them nearly 200 years to finally conquer the Dalmatia. The Roman defeat of the southern Dalmatians led to the formation of Illyricum under Augustus. The Romans marginalized their culture, and their language eventually went extinct. John Wilkes says the once prosperous Illyrians "barely make the footnotes of history" since the Romans conquered them.

Michael Auryn

Years Of Balkan Tangle, by Durham M. Edith

BOSNIA AND THE HERZEGOVINA (1906)
The Lamp of the Past illumines the Present.

Stranica 90 - 91

The summer of 1906 saw me no longer restricted to two months' travel, but free to go where I pleased for aslong as I liked. I planned a great scheme for the study and comparison of the traditions and customs of all theBalkan races, and in August started for Bosnia.In ancient days all Bosnia and the Herzegovina formed part of Illyria, and was inhabited by the ancestors of the modern Albanian. Thousands of prehistoric graves, similar to those found also in Serbia and Albania, arescattered over the land. A huge cemetery exists at Glasinatz above Serajevo. The multitude of objects found inthese graves reveal a very early Iron Age. Bosnia was one of Europe's earliest "Sheffields." Iron tools andbronze ornaments show that their makers were skilled workmen. The ornaments are of particular interest, asmany are very similar in design to those still worn by Balkan peasantry, and as the bulk of Balkansilversmiths are Albanians or Vlachs both craft and design would appear to have been handed down from veryancient days.The Illyrians were great warriors. "The difficulty," says J. B. Bury, the eminent historian of the later RomanEmpire, "experienced by the Romans in subduing and incorporating the brave tribes is well known." Briefly,Rome's first punitive expedition to Illyria was in 230 B.C., but the land was not finally annexed till 169 A.D.The Romans colonized Illyria. Christianity reached the coast early and slowly penetrated inland. Illyriaformed part of the Patriarchate of Rome, and Latin became the official language throughout the Peninsula,save in the extreme south and south-east coast-line. Up-country and in the mountains the people evidentlyretained their own speech, that from which modern Albanian derives. The people in the plains, in directcontact with the Roman settlers, developed a sort of bastard Latin speech and doubtless intermarried largelywith the Romans. They and their language exist to-day. They are known as the Kutzovlachs, and are thicklysettled on the old Roman routes and the hill-tops. As frequently happens in history, but is invariably forgottenby those who go out to conquer, the marked individuality of the vanquished speedily re-asserted itself andgradually absorbed the victor. The Roman Empire shortly split in twain, and the East was largely ruled byEmperors of native Balkan blood, Diocletian, Constantine the Great, and many of lesser note. Greatest of allwas Justinian (527-565), who was of Illyrian birth and succeeded his uncle Justin, a common soldier risen tothe purple."In four departments," says Bury, "Justinian has won immortal fame. In warfare, in architecture, in law and inChurch history." To him the world owes St. Sofia. He and his uncle Justin both strove against the schismbetween the Roman and Byzantine Churches, and he was powerful enough to carry a measure which tended tounity by modifying, the Synod of Chalcedon without breaking with Rome. And he prided himself uponspeaking Latin. Yet there are those to-day who would hand over his Church of the Holy Wisdom to Greek propagandists. He dealt the final blow at Paganism and denounced the Manicheans--of whom we shall hearmuch later--and enacted severe laws against them.The history of modern Bosnia begins in Justinian's reign. The Slavs then began to threaten the Empire. Tribesbegan to drift across the Danube and settle in groups already in the fifth century, but were stopped for a whileby the Huns and Ostrogoths, who swept over the Peninsula and infested Illyria and Epirus."The departure of the Ostrogoths," says Bury, "was like the opening of a sluice. The Slavs and Bulgars, whomtheir presence had held back, were let loose on the Empire. . . . The havoc made by these barbarians was soserious that Justinian made new lines of defence." In 548 and 551 A.D. masses of Slavs ravaged the land."The massacres and cruelties committed by these barbarians," says Bury, "make the readers of Procopius shudder." The readers of the Carnegie report of 1913 do likewise.Among the fortresses built by Justinian was Singidunum, now Belgrade, which, founded to hold back theSlav, is now his capital. The invading Slavs were pagan, the natives largely Christian. "The Christians," saysPresbyter Diocleas, "seeing themselves in great tribulation and persecution, began to gather on the mountainsand tried to construct castles and strongholds that they might escape from the hands of the Slavs until Godshould visit and liberate them." This is probably the origin of the Vlach settlements on hill-tops and theAlbanian mountain strongholds. "The year 581," says John of Ephesus, "was famous for the invasion of theaccursed Slavonians . . . who captured cities and forts, and devastated and burnt, reducing the people toslavery, and made themselves masters of the country and settled it by main force. Four years have elapsed andstill they live in the land . . . and ravage and burn." The Romans and their civilization were swept coastward,and in Dalmatia their civilization never quite died out. In later times the term "Romanes" was used in a specialsense to denote the Romans who maintained their independence against the Slavs. Ragusa and Cattaro aresome of the towns they founded. Of the native population many refuged in the Albanian mountains, where they retained their language. Manydoubtless remained and were absorbed by the Slavs. Traces, however, of the Illyrian still remain in Bosnia.Tattooing is still common there in many districts. Tattooing is not a Slav custom, but is specially noticed byclassic authors as a characteristic of the ancient Balkan tribes. Neither have the Bosnians, as a whole, everbeen attached to the Orthodox Church as have the remainder of the Balkan Slavs

Stranica 96.

The Archduke arrived with a portmanteau full of medals, and took them all away with him again. His onlyenthusiastic reception was from the deputation of Albanian Bishops and other ecclesiasts who came fromScutari to greet him. He was a brave man, for after the demonstration he went into the town on foot almostunescorted, and during the drive, though he must have expected a bomb every moment, he showed no loss of self-control save the blanching of his face. From Ragusa I went to Serajevo. I took the phonograph to collectsongs, and wished specially to collect tattoo patterns and see the Bogumil and all other local historicalremains, but was badly hampered, nor is it my purpose here to describe things anthropological. Had I been left to my own devices I should doubtless have made larger collections and seen less of the political situation. Butthe Austrian police, like the Serbian in 1902, insisted on rubbing my nose in it.

Stranica 97 - 98

Travel in the interior was forbidden without a special pass. The British Consul was absent, and had referredme to his Italian colleague who muddled the business badly, whether because he was stupid or for reasons of his own, I did not find out. A little of both, I think. I was asked to call at a certain hour on the Governor of Serajevo. He was a Croat, spoke German to me and told me it was the wrong time of year to travel in Bosnia.Much surprised, I said I had wintered in Macedonia and could stand anything. He then spoke Serb, and Ifoolishly replied in the same tongue. I told him all I wanted was the permit, and that I could shift for myself.He objected that the food was bad; native houses dirty; winter near --such a journey as I proposed among thepeople in short impossible. I replied I was used to bugs, lice and fleas, could sleep on the ground and eatanything. All I wanted was a pony and a respectable guide. He stated that unfortunately there were no guidesin Bosnia, so I said if I could have a pony I would find the way myself by map. Remembering my trump cardat the Serb Legation, I asked if the country were in too dangerous a state. He hastened to say it was not. Atlast, countered at every point, he offered to lend me his man-servant for a fortnight; could not spare himlonger. I should then have seen enough and could return to England. I said I could not so inconvenience him;that I could not get any work done in the time and that I thought of staying months not weeks. He said hewould think it over and I was to call again. Next time he was all smiles and had a map ready. "Here," he said,"is your route. Here is a letter"--he pointed to a large pile--"for the Bezirksvorsteher of every place. You willpresent it on your arrival and do nothing till the authorities have arranged for you. The tour will take threeweeks, and then you will go back to England." It was a great disappointment to me. You cannot get a native totell you folk-tales while you draw the interior of his hut, if a policeman is sitting waiting till it is done. Norcan you live with a family and see its habits. Just as I had plodded round Serbia in spite of the police, so Iwould not be put off Bosnia, but to this day I regret the great amount of most interesting material that wasthere at my hand and which I could not gather. Bosnia was a mine of old-world lore and belief. As in Serbia,however, it was obvious that there was something the authorities wanted to conceal. And as "DORA" had notyet been born in England the affair seemed to me unutterably silly and tiresome. The first part of the journey Iwas, for all practical purposes, under arrest. Met on arrival everywhere by a most polite young official, whotold me his whole time was at my disposal. "This is a mosque," he said, "this is a Turkish coffee-house. Wewill have a cup of coffee. This is the Catholic Church, or Orthodox, as the case might be." We inspected theschool, and took a walk in the environs. "Now you have seen all. I will go with you to the post office and get aplace for you on the diligence to-morrow. It starts at eight." The evening was spent in the hotel where all theBeamters had their meals. I tried to get information about local customs. Sometimes my hosts supplied them.More often the topic bored them. We talked of Vienna and London. After a good deal of this I reflected I waslosing time and money. Every one was politeness and kindness itself. But I missed the long evenings inAlbanian or Montenegrin huts round the fire; the talk and the doings. The Austrian official who sighed onlyfor the Opera or the Ringstrasse and thought himself an exile wearied me. But as I was not allowed to studythe native I had to study him. I startled some of them one night when they asked me as usual, how I likedBosnia, by telling them that so far I had seen none of it, nothing but the Austrian occupation. This sort of thing went on a bit longer. Then on the Herzegovinian frontier I accidentally picked up an official to whom Ihad no letter of introduction. A cheery, enterprising individual who said he did not know to which of the manyraces of the Empire he belonged--and did not care. Was a geologist and a bit of an antiquarian. Took me up an8,000 foot mountain and incidentally almost killed me. For on the desolate summit we surprised a chamois atclose quarters, which snuffed us, gathered its feet and jumped over what looked like a precipice, though it hadfootholds for chamois. My new friend insisted on following it, as the shortest way down. When we were on aslippery grass slope so steep I could see the bottom of the valley a thousand feet below between my ownboots, and the native servant lad refused to further risk his life, I too struck, and the chase was given up. Whenwe arrived at a gendarmerie outpost on the night of the second day, and I was nearly dead-beat after seventeenhours' continuous struggle over many rocks and other obstacles, he confessed he had had no idea of the way.The stolid gendarmerie captain was appalled. "But if the Fraulein had died?" he asked. "Ah, but I knew shewas English!" cried the other, "they can do these things. She will be all right to-morrow." He was delightedwith the exploit, and suggested all kinds of places I should go to. I told him about my route and my previous experiences. He roared with laughter. Said it was silly nonsense. Some of the Serajevo people were too stupidfor words. "Have you a passport? And it is in order. Very well. You are a British subject. They dare not stopyou. Why should they? They ought to be glad to get tourists, and they won't if they go on like this. Burn allthose letters and go where you please."He made me a list of places where I should find Bogumil monuments, tattooed people, Roman remains and soforth. Told me that in his opinion Austria was wasting time and money in the provinces. The changes were tooquick for the people; they preferred the old Turkish tracks and pack beasts to carts and the new roads, and thatthey suspected everything new. He himself got on with the people excellently, took me into several houseswhere they had portraits of Prince Nikola of Montenegro, and chaffed them about wanting to join that land."They are all of them plotting across the border," he said, laughing. "They would far rather pig along like theMontenegrins. I've tried hard to persuade them to use iron ploughs. Our government supplies them at less thancost price. But they won't. They say, 'No, it is a Schwab thing.' We have spent no end of money trying toimprove the live stock: bulls, stallions, rams, boars of the finest breeds. We sent a splendid boar last year to avillage in charge of a man who was supposed to be reliable. And when Christmas came he killed it, roasted itand asked all the village to a feast. It was worth a lot of money. He only said that there was so much meat onit, it seemed a pity to let it live! It will take them several generations to get new ideas. Why worry. All thistalk of going to Salonika is folly. This place is too much for us." His own job were beautiful irrigation workswhich kept a whole district fertile through the heats of summer. "But," he laughed, "the people are not a bitpleased. They say that in the old days it rained when it was God's will. They have quite forgotten they lostmost of their crops every year from the drought. This is a Schwab thing, so they think it bad." On parting withhim I took his advice and went where I liked. I was "shadowed" a good deal and my correspondence wasgenerally ten days late, but otherwise was not interfered with. Living in native houses and going as guest tofestivities, weddings, etc., as I had done in other Balkan lands was, however, impossible. It would have gotmy hosts into trouble. As it was, the wife of an official was very angry when I said I could get a meal in anyvillage. For she declared she and her husband had even been refused coffee, the people all vowing they hadnone.

tetoviranicovjek @ 15:22 |

Komentiraj | Komentari: 0

petak, studeni 25, 2011

Tetovirani katolici Hrvati u Travniku i Jajcu (1898 god.)

Travnik

Travnik svakako nema politički značaj koji je imao kad je bio sjedište turskog vezira. Ali, na posljednjem popisu imao je 6.894 stanovnika i jedan je od najmuhamedanskijih gradova u zemlji, mada je broj katolika u porastu. Ako se ovaj krak pruge ikad produži do Jadrana i Splita, trgovački značaj Travnika bi se veoma povećao i u vremenu između moja dva boravka primijetio sam priličan napredak u njegovom razvoju. Na primjer, prošle godine mjesne vlasti smatrale su poželjnim da izgrade novi hotel, u kojem ima pozorište, oficirski kasino i sala za zabave, tako da u tome Travnik ima prednost nad većinom gradova iste veličine u Engleskoj. Ali ova moderna poboljšanja nisu nimalo oduzela od njegovog istočnjačkog šarma. Nijedno mjesto u Bosni nije tako poznato po muslimanskim grobovima—ogromnim građevinama opasanim željeznim ogradama i natkrivenim kupolama, poput velikih grobnica naših predaka. Ova turbeta, koja su gotovo kao kuće, posljednja su počivališta muhamedanskih guvernera Bosne.

Jedan drugi istorijski spomenik je sasvim drukčije vrste. To je kafana Derventa, gdje je zlosretni nadvojvoda Rudolf za vrijeme svoje posjete Travniku pio tursku kafu, po kojoj je ovo mjesto poznato. Šoljica iz koje je pio i čaša vode, koja se uvijek služi uz kafu na Bliskom istoku, još se čuvaju, ali svaki put kad sam sjedio pored brze vode u njenoj sjenovitoj bašti, ta kafana mi se činila trošnija i prljavija. Vrtovi i obilje tekuće vode zaista su ljepote Travnika, čije ime znači “prostor obrastao travom”, a čiji je položaj takav da se dopada muslimanima. Duga, krivudava ulica, od koje se uglavnom sastoji grad, puna je veoma zanimljivih likova. Tada mnogi katolici dođu sa sela i među njima se mogu vidjeti tetovirane žene, jer u okolini Travnika i Jajca tetoviranje uopšte nije neobična praksa kod katolkinja, mada je gotovo nepoznata kod drugih vjera, a ne vidi se često ni kod muškaraca katolika. Doktor Glück, koji je istraživao ovu pojavu, pretpostavlja da su u doba turskog osvajanja, kad je prelaženje na islam bila česta pojava, katolički svećenici tako sprečavali svoju pastvu da pristupi vjeri osvajača. Sada, kada više nema potrebe za ovu predostrožnost, običaj se održao, a stare žene obično vrše tetoviranje.

Jajce

Od svih gradova na Bliskom istoku malo njih ima tako lijep položaj kao ova posljednja prijestonica bosanske kraljevine, gdje je posljednji od domaćih vladara Bosne uzalud tražio utočište pred nadirućim Turcima. Tu je još dvije generacije mađarski garnizon odolijevao kao najisturenija predstraža hrišćanstva, a prema lokalnoj legendi, evangelist Luka je sahranjen ispod italijanskog zvonika koji nosi njegovo ime. Možda najljepši vodopad u Evropi uz huku se obrušava niz stijene na čijem vrhu se smjestio grad s brzom rijekom u podnožju. Na jajolikom brdu s tvrđavom na vrhu, po čemu je je grad i dobio ime—“malo jaje”—a ne po navodnoj sličnosti sa Castel dell’ Uovo-m u Napulju, stoje zbijene crne i bijele drvene kuće, smještene između krošanja oraha, dok se vitki italijanski zvonik srušene crkve čini sasvim neprikladan u ovom tako orijentalnom mjestu. Dolje u čaršiji, pored stare kapije, bosanski seljaci sa crvenim čalmama na glavi pogađaju se za robu. Stasiti Dalmatinci u ovčijim kožusima i malenim, jarkocrvenim kapama kupuju belegije za kose, a katolkinje, ovdje kao i u Travniku sa tetoviranom rukama, čavrljaju u staroj kapiji o dječijim bolestima i novim keceljama. Ove prugaste kecelje, napravljene od vune i gotovo kvadratnog oblika, izdvajaju žene iz Jajca od ostalih žena u Bosni. Ovdje su katolici i muslimana otprilike jednaki po broju i, kao što je u Bosni obično slučaj, ove dvije vjere se bolje slažu nego muhamedanci i pravoslavci. Čak i prije dolaska Austrijanaca, muslimani su slali svoju djecu da se uče pismenosti u franjevačkoj školi, a uticaj fratara, koji su igrali značajnu ulogu u istoriji zemlje, toliko je velik da smo jedne nedjelje vidjeli seljanku kako na koljenima obilazi oko crkve, sa dječakom koji ju je slijedio; činili su to da ispune neki zavjet ili u znak pokore za grijeh koji su možda počinili. Takođe smo vidjeli jednu djevojku kako kleči ispred vrata tokom cijele službe u crkvi; saznali smo da je to uobičajena kazna za prekršaj moralne prirode. U crkvi je klečalo desetine ljudi, dok su im neobični perčini, kakve nose u mnogim dijelovima zemlje, visili niz obrijane glave. I konačno, kao relikvija prošlosti, u staklenoj vitrini sa strane čuva se kostur posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, s lobanjom odvojenom od vrata, upravo kako je bila odsječena po podmukloj sultanovoj naredbi prije četiri vijeka.

William Miller (1864-1945)
Knjiga: "Putovanja i politika na Bliskom istoku" (1898)
(Travels and Politics in the Near East, pp. 144-147; 150-160; 202-203; ove stranice su uključene u knjigu Na vratima Istoka: Engleski putnici o Bosni i Hercegovini od 16. do 20. vijeka od Omera Hadžiselimovića (Veselin Masleša, Sarajevo, 1989, 226-232; preveli O. Hadžiselimović i Zulejha Riđanović)

tetoviranicovjek @ 21:55 |

Komentiraj | Komentari: 0

utorak, studeni 22, 2011

HRVATSKE TETOVAŽE: Običaj tetoviranja na KUPRESU

"Antiknu Trakiju suvremeni autori opisuju kao ansambal naroda, koji su naseljavali jugoistočni dio balkanskog poluostrva između Dunava i Makedonije. U grčkoj mitologiji, koja Orfeja pravi junakom tračanskog porijekla, se pripovjeda, da su ga ubile njegove zemljakinje. Kada se ta epizoda u 5. i 4. stoljeću p.Kr., predstavlja na grčkim vazama, scena pokazuje tetovirane žene. U Trakiji “se smatra otmjenim, ko je tetoviran, a prostim, ko to nije”. Dalje se kaže “Tetoviranje mladih djevojaka je ukrašavanje” i “Tamošnje žene imaju utoliko brojnije i šarenije tetovaže, koliko su poznate po otmjenom i izvrsnom porijeklu.” Općenito postoji suglasnost o tome, da su ženske tetovaže u seoskim, katoličkim zajednicama Bosne i Hercegovine preostatak te stare tradicije tetoviranja u prostoru Dunava i Balkana." Autor: Luc Renaut

"Dobro informirani grčki geograf Strabon izvješćuje da su Japodi imali običaj da tetoviraju svoja tijela "jednako ka i ostali Iliri i Tračani". Tu Strabonovu vijest potvrđuju i arheološki nalazi: u grobovima na Glasincu, u sojeničkom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške i drugdje, otkrivene su kratke brončane veoma zašiljene igle koje bi se nataknule na držak. U Babinoj Gredi je pronađena igla za tetoviranje s koštanom drškom iz kasne brončane dobi. S tim su iglama pretpovijesni Iliri bockali kožu i tetovirali na njoj razne ornamentne motive. Tetoviranje je na Balkanu bilo poznato već u neoeneolitskim kulturama, a sačuvalo se sve do danas najviše u Hrvata u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine." Autor: Aleksandar Stipčević

tetoviranicovjek @ 13:29 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

ponedjeljak, studeni 21, 2011

Tetovaže na bakama

Tea Turalija istražuje značaj tetovaža u starijih naraštaja

Tetovaže na bakama

Tetoviranje križa djevojku se nastojalo 'sačuvati' i stvoriti odbojnosti prema njezinu tijelu kod Turaka

Željka Mihaljević
bih@vecernji.net

Tradicionalne tetovaže koje su krasile, a i danas krase ruke baka, prabaka i majki, dio su kulturne baštine Hrvata BiH kojim se djevojka s Kupreške visoravni Tea Turalija intenzivno bavi već nekoliko godina.

Različiti motivi

Motivi tih tetovaža različiti su, iako su križevi najčešći i imaju posebnu simboliku i priču. Ovaj stari običaj Tea nastoji putem društvene mreže Facebook približiti mlađim naraštajima, koji su skloni tetoviranju, no, to su najčešće simboli i znakovi nekih drugih kultura (indijanska, kineska, japanska...) ili slike iz životinjskog i biljnog svijeta. U tom cilju dio podataka do kojih je došla putujući diljem BiH, razgovore i fotografije žena koje su bile tetovirane, objavljuje na spomenutoj društvenoj mreži. Priča je došla i do nas. Tea je zapravo odrastala pored žena koje su bile tetovirane, tako da je to za nju bilo, uvjetno rečeno, normalno, nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Za vrijeme studija u Zadru prijatelji su pričali o tetoviranju, a ona je lakonski na to dodala kako se kod njih na Kupresu tetoviraju i babe. Da bi im to zorno prikazala fotografirala je ruke svojih bližnjih, a pričala im je i o tetovažama svoje bake i prabake. Po njihovu iznenađenju je shvatila da je to posebnost bh. prostora, što pobudilo njeno zanimanje za ovaj običaj. Slobodno vrijeme Tea je posvetila tradiciji tetoviranja, a dodatno ju je u tome ohrabrio slučajni razgovor s jednom bakom u autobusu na čijim je rukama zamijetila 5-6 tetovaža koje su nastale 1946.

Bakina priča

Ispričala joj je svoju priču, koju Tea uprvi mah nije zapisala. Nakon godinu dana posjetila ju je, fotografirala, zapisala priču i to je bilo to. Tada je zacrtala sebi cilj, kaže i dodaje: "Htjela sam da mladi danas prepoznaju koje je značenje tetoviranja u našem narodu, da te simbole ne zaborave i ako će se već tetovirati da to bude nešto što je pripadalo njegovu narodu preko 2000 godina." I onda je počela surfati po internetu, tražila je sve što je vezano uz tetoviranje, ima li igdje objavljenih slika, napravia grupu, a onda je pozvala mlade diljem BiH da joj fotografiraju svoje bake, djedove, rođake, da bi se što više priča i slika sačuvalo za budućnost. Danas Tea vodi tri grupe na Facebooku, zovu se "Tradicionalno tetoviranje Hrvata", jedna je i na engleskom, i ima ukupno oko 3000 članova. Samo u svom rodnom Kupresu Tea je popisala oko 50 ljudi s tetovažama, uglavnom su to žene, rjeđe muškarci, i u narodu je tetoviranje poznato pod nazivom 'sicanje'. "Na ovim prostorima malo tko zna da običaj tetoviranja seže još od Ilira. Na području Bosne u grobovima su pronađene iglice korištene za tetoviranje. Za vrijeme Osmanlija tetoviranje je sve učestalije, a cilj je bio zaštititi katoličku djecu od otmice i prisilnog poturčivanja. A zašto tetovaža na ženama? Naime, u tursko doba na begov zahtjev djevojke su morale svoju prvu bračnu noć provesti s njim, tako da se tetoviranjem križa djevojki nastojalo 'sačuvati' i stvoriti neku vrstu odbojnosti prema njenom tijelu." priča nam Tea. Turci su otišli 1878., ali se tetoviranje nastavilo sve do 1970-tih. Danas su to stariji ljudi, posljednja generacija koja je tetovirana na tradicionalan način.

Večernji list, Ponedjeljak, 21. Studenoga 2011. Bosna i Hercegovina, br. 17.219

tetoviranicovjek @ 18:36 |

Komentiraj | Komentari: 0

subota, studeni 19, 2011

ETNOGRAFIA Y FOLKLORE DE CROACIA

Tatuaje

Entre los croatas católicas de Bosnia se practica el tatuaje, especialmente entre las mujeres. Los motives son gaométricos, semejantes a los más antiguos decorados de huevos. Las más frecuentes son soles radiantes y numerosas cruces. La técnica consiste en preparar una mezcla de negro de humo con leche y miel, o simplemente usar la pólvora y luego aplicarla con una aguja sobre los dibujos marcados de antemano en la piel.

En Bosnia y Herzegovina se hacen tatuajes (bocanje, sicanje) en ciertas fechas (San José, Semana Santa o San Juan). Los tatuajes predominan entre las mujeres, son más frecuentes entre los católicos y los musulmanes, y raros entre los ortodoxos.

croaciaychile.blogspot.com

tetoviranicovjek @ 18:36 |

Komentiraj | Komentari: 0

petak, studeni 18, 2011

Vizualni utisci s misnog slavlja beatifikacije Drinskih mučenica

U Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu u subotu, 24. rujna je održano svečano misno slavlje na kojem su beatificirane prve blaženice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi: s. Jule Ivanišević, s. Berchmane Leidenix, s. Krizine Bojanc, s. Antonije Fabjan i s. Bernadete Banja a koje su četnici ubili u prosincu 1941. u Goraždu.

Slavlje je predvodio izaslanik pape Benedikta XVI., prefekt Kongregacije za proglašenje svetih kardinal Angelo Amato. U koncenebraciji misnog slavlja su bili vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari i apostolski nuncij u Kuvajtu, Bahrainu, Kataru, Arapskim Emiratima i Jemenu te apostolski delegat na Arapskom poluotoku nadbiskup Petar Rajič.
U misi beatifikacije suslavili su i svi biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, potom biskupi Hrvatske biskupske konferencije.

Iz Crne Gore na slavlje beatifikacije sudjelovali su nadbiskup barski Zef Gashij i mons. Ilija Janjić, biskup kotorski, iz Makedonije mons. Kiro Stojanov, biskup skopski i apostolski egzarh, iz Slovenije mons. Andrej Glavan, biskup iz Novog Mesta, i mons. Stanislav Lipovšek, biskup celjski. Iz Mađarske pečuški biskup mons. György Udvardy, a iz Albanije nadbiskup skadarski mons. Angelo Massafra.

U koncelebraciji je bilo i tristotinjak svećenika. Na misi je sudjeluvalo oko osamnaest tisuća vjernika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih zemalja iz kojih su nove blaženice, kao i hodočasnici iz drugih europskih zemalja, kao i prekooceanskih poput Brazila.

Papa je bio odobrio Dekret o mučeništvu pet redovnica družbe Sestre kćeri Božje ljubavi, poznatijima kao Drinske mučenice, koje su četnici ubili 'iz mržnje prema vjeri' između 15. i 23. prosinca 1941. Naime, 14. siječnja primio je pročelnika Kongregacije za proglašenje svetih, kardinala Angela Amata, te ga je pozvao da odobri Dekret o mučeništvu službenica Božjih Marije Jule Ivanišević (svjetovnog imena Kata Ivanišević), s. Marije Bernadete Banje (svjetovnog imena Terezija Banja), s. Marije Krizine Bojanc (u svijetu Josipa Bojanc), Marije Antonije (svjetovnog imena Josipa Fabjan) i Marije Berchmane (svjetovnog imena Carolina Anna Leidenix).

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.
Sestre su te večeri, zajedno s nekoliko drugih zarobljenika, započele svoj četverodnevni križni put po brdima i šumama Romanije, po oštroj hladnoći i dubokom snijegu. Uz razna preslušavanja, prijetnje i vrijeđanja, put ih je najprije vodio do Sjetline, gdje je 76-godišnja s. M. Berchmana, iznemogla od puta, odvojena od ostalih sestara i zadržana. Ostale sestre odvedene su u Goražde i smještene u vojarnu na drugi kat. Iste večeri, 15. prosinca 1941., četnici su provalili sestrama u sobu i nasrnuli na njih, tražeći od njih da ostave svoj način života. U obrani svoga ljudskog dostojanstva i zavjetovane čistoće, sestre su skočile kroz prozor, nakon čega su noževima usmrćene i bačene u Drinu.
Sestra Berchmana ostala je desetak dana u Sjetlini u zatočeništvu, a zatim je, kako joj je rečeno, trebala poći u Goražde k ostalim sestrama koje su već bile ubijene. Četnici koji su je odvezli izjavili su po povratku da je sretno stigla svojim sestrama. Međutim s. M. Berchmana ubijena je kod pračanskog mosta 23. prosinca 1941.
Glas o mučeničkoj smrti ovih pet sestara, poznatih u narodu kao Drinske mučenice, brzo se širio od samih početaka. Nadbiskupijski postupak za njihovu beatifikaciju otvoren je u Sarajevu u prosincu 1999., a nakon njegova završetka postupak je nastavljen na Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu. Nakon pozitivnog ishoda i zaključka teoloških i ostalih stručnjaka, u siječnju 2011. papa Benedikt XVI. odobrio je njihovo proglašenje blaženima.

Foto: Tea Turalija

Tekst: Glas Koncila i Večernji List

tetoviranicovjek @ 14:53 |

Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, studeni 14, 2011

INTERVJU: Tetoviranje na starinski način

Kuprešanka Tea Turalija nekoliko godina skuplja podatke o tradicionalnom tetoviranju žena na našim prostorima. Na koji način ova djevojka spašava običaj tetoviranja od izumiranja saznajte u nastavku.

INTERVJU (Audio)

Snimak preuzet sa: www.radiostudion.com

tetoviranicovjek @ 17:50 |

Komentiraj | Komentari: 0

O običaju tetoviranja Hrvata za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine

tetoviranicovjek @ 15:17 |

Komentiraj | Komentari: 0

subota, studeni 12, 2011

OBIČAJ TATAUIRANJA KOD BALKANSKIH NARODA - Karakteristike, uloga i porijeklo : SADRŽAJ

SADRŽAJ

I UVOD...........1

II IZVORI PODATAKA O OBIČAJU TATAUIRANJA
KOD BALKANSKIH NARODA.......5

Popis mjesta.........8

Oznake mjesta na karti........ 49

III RASPROSTIRANJE OBIČAJA TATAUIRANJA

KOD BALKANSKIH NARODA......... 66

IV SASTAVNI ELEMENTI OBIČAJA TATAUIRANJA

KOD BALKANSKIH NARODA

1.Godina starosti kada je obavljeno tatauiranje......... 71

2.Spol......... 78

3.Sredstva i način tatuiranja......... 82

4.Osoba koja obavlja tatauiranje........ 98

5.Vrijeme obavljanja tatauiranja......... 104

6.Nazivi za tatauiranje.......... 110

7.Vrste motiva i dijelovi tijela koji se tatauiraju.....116

8.Nazivi tatauiranih motiva.......... 141

9.Narodno shvaćanje i tumačenje običaja tatauiranja.......... 146

V OSNOVNE KOMPONENTE OBIČAJA TATAUIRANJA

KOD BALKANSKIH NARODA.......... 150

VI O ODRŽAVANJU, ŠIRENJU I PROPADANJU OBIČAJA

TATAUIRANJA KOD BALKANSKIH NARODA........... 155

VII RANIJE VIJESTI O OBIČAJU TATAUIRANJA

KOD BALKANSKIH NARODA.......... 162

VIII OBIČAJ TATAUIRANJA IZVAN BALKANSKOG PODRUČJA......... 171

1. Evropa

Narodi zapadne Evrope............ 171

Narodi istočne Evrope........... 173

Azija

Mala Azija............ 173

Prednja Azija......... 174

Indija......... 175

Narodi sjeverne i istočni Azije............ 176

3. Afrika

Narodi sjeverne Afrike............ 177

Kauterizacija........... 177

Madagaskar.......... 178

4. Oceanija........... 178

IX INTERPRETACIJE OBIČAJA TATAUIRANJA KOD BALKANSKIH
NARODA U DOSADAŠNJOJ LITERATURI............ 180

X PITANJE PORIJEKLA OBIČAJA TATAUIRANJA

KOD BALKANSKIH NARODA......... 193

ZAKLJUČAK.......... 203

BILJEŠKE.......... 206

LITERATURA.......... 222

POPIS KRATICA I ZNAKOVA.......... 228

ILUSTRATIVNI PRILOG............ 231

SADRŽAJ........... 256

tetoviranicovjek @ 14:42 |

Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, studeni 10, 2011

NAZIVI TATAUIRANIH MOTIVA

U prethodnom poglavlju svi ukrasni motivi koji se tatauiraju svrstani su u nekoliko osnovnih grupa, već prema tome kojoj vrsti pripada određeni motiv. Ova podjela zasnovana je na narodnoj interpretaciji i nazivima motiva koji su najrašireniji i uobičajeni u narodu. Prema tome, u prethodnom poglavlju su, pored ostaloga obuhvaćeni i nazivi svih postojećih ornamenata svrstanih u odgovarajuće grupe motiva koje imaju svoja posebna, narodna imena, a navedeni su i izvori podataka za svaki oblik koji je rednim brojem naznačen na tabli crteža, kao i na kartama VIII A,B,C,D.

U ovom poglavlju bit će navedeni samo oni nazivi pojedinih ornamenata, koji se razlikuju od općih naziva, zajedničkih cijeloj jednoj grupi motiva. (U protivnom slučaju to bi bilo ponavljanje svega onoga što je već rečeno za svaki oblik posebno u 7. poglavlju ove radnje). Za svaki takav specifični naziv određenog motiva navodit će se odgovarajući redni broj iz tabele crteža motiva kao i njegov izvor (slova i broj koordinaata odgovarajućeg lokaliteta). Potrebno je naglasiti da ovi specifični nazivi nisu karakteristika jednog većeg područja ili oblasti, oni su u većini slučajeva individualni i za njih znaju samo pojedinci, a samo ponegdje su u općoj upotrebi.

Velika grupa motiva poznata pod općim nazivom "križevi", (karta VIII A i tabka crteža motiva od broja 1. do 89.), zastupljena je svim onim oblicima koji predstavljaju motiv križa. Naziv "križ" raširen je isključivo kod hrvatskog stanovništva u Bosni, Hercegovini i u Dalmaciji, "krst" kod srpskog stanovništva općenito, te kod Makedonaca iŠopova, "kruc" kod Vlaha Aromuna u Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj i u Albaniji, a kod Albanaca naziv "kryzi". Napominjemo da se pod nazivom "križevi", "križi, kod Hrvata u Bosni i Hercegovini ponekad kaže i za sveukupnost ornamentalnih kompozicija koje u sebi sadrže motiv križa, štoviše i u onim slučajevima kada motiv križa uopće i ne postoji na jednom tatauiranom crtežu.

U grupi križeva postoje još i ovi posebni nazivi za pojedine oblike "križ s krilima" (crtež broj 2, kj 321), "muški križ" (broj 4, IK 213), "četvrtuškasti" (broj 23, Gi 424), "križ s jelicom" (broj 34, KK 311), "grančica križ" (broj 34, gK 147), "križ granaš" (broj 34, jJ 343), "ruka sv. Franje" (broj 37, ff 414), "granjčica" (broj 38, Gi 412). križ sa sitnim perkicama" (broj 38, fL 224) , "gusti križ" (broj 39. Gi 322), "križ sa krupnim perkicama" (broj 40, fL 224), " križ čakmaš" (broj 53, ff 142), "križ sa ogradom" (broj 69, hK 212), "diduka (broj 71, ff 142), "križ od bocki" (broj 53, l 334), "kukica" (broj 87, gK 141).

Grupa motiva pod nazivom "kolo" (karta VIII B, crteži od broja 90 do 146, obuhvaća sve kružne oblike, koji u svom središnjem dijelu najčešće sadrže križ ili neki drugi motiv, a nerijetko su to kružnice bez posebno ucrtanih znakovau sredini. Ukoliko središnji crtež svojim krakovima dodiruje ili prelazi okvir kružnica, takav motiv ne spada u "kola" (npr. Crteži 60, 61, 62.

Posebni nazivi za pojedine oblike "kola" su "prešljen" (crtež broj 90, ff 414), "križ sa ogradom," (broj 91, HJ 243), "mlinsko kolo" (broj 92, Gi 312), "ograda", (broj 93 E 142), "luna si stele" (broj 95, mt 444), "grane" 114, "ograđeni križ" (broj 120 IJ 141), "grančica (broj 121, Hj 312) "zvizdica" (broj 133, Gi 234), "sunce" (broj 133, Ij 214), "mjesec" (broj 134, Hj 312), "zvizdica" (broj 135, HJ 243), "ograda kukošica" (broj 140, ff 414).

Motiv "ograda" (karta VIII Bm crteži od broja 147 do 168.), polukrug različno ukrašen, a u svom unutrašnjem, srednjem dijelu vrlo često ispunjen crtežom križa ili nekog drugog ukrasa, spada u zasebnu grupu motiva. Prostorna raširenost ovoga motiva ograničena je isključivo na centralni i zapadni dio Bosne, dok ga u ostalim krajevima Balkana nema nigdje. Od posebnih naziva zabilježeni su: "Ruka sv. Franje (broj 147, ff 142), "jelka" (broj 151, Ij 214). osim polukruga, koji predstavlja pravu "ogradu", u ovoj grupi mogu se naći i drugi oblici kao što su npr. Dva spojena polukruga koji djeluju kao kružnica (crteži broj 165, 166), izdužena kružnica (crtež broj 164.) ili jedna kvadratična forma polikruga (crtež broj 168).

U ovu grupu motiva uvrstit ćemo i takve podatke koje nam je ovjekovječila narodna pjesma, Naime, u narodnoj deseteračkoj poeziji nailazimo na stihove koji se nedvosmisleno odnose na tatauiranje, stovarište i na oblike tatauiranih motiva. Pretpostavljamo da se motiv "ograde" odnosi na "međeda šapu" u pjesmi "Ženidba Golotrba Ive" kada Turkinja djevojke prepoznaje Ivan -kapetana po slijedećim znacima:

..."na prsima Danica zvijezda

na koljenu od međeda šapa

na mišicu sablja uslikana"

Ili pak, u jednom drugom primjeru narodne pjesme iz Kule Narinske "U Bogdana devet vinograda"

..."Govori mu Ljuba Bogdanova

ja bih svoga brata poznavala

na mišnici, na desnici ruki,

konjska ploča i devet čavala"

Navodimo još stihove iz Ostojićeve zbirke:

"Moja ga je bilježila majka

vučjom stopom na desnom ramenu. 3

NEČITLJIVO bit će još dorađeno!

Navedeni primjeri iz narodnih pjesama "međeđa šapa", "konjska ploča i devet čavala, "vučja stopa" u stvari su polukružni, lepezasti, motivi, koji bi mogli predstavljati "ogradu".

Posebnoj grupi pripada motiv "narukvica" (karta VIII C, crteži od broja 169 do 228.) čiji je naziv adekvatan obliku i mjestu na ruci (zapešće) gdje se tatauira. Oblici "narukvica" variraju od najjednostavnijih – obična ili tačkasta crta – do složenih oblika: dvostruke paralelne linije u vidu široke trake različno ukrašene, cik-cak ili valovite linije. Narukvice se tetoviraju u čitavoj Bosni, zapadnoj Hercegovini i kod vlaškog stanovništva u Makedoniji i u Albaniji.

Osim raširenog naziva "narukvica" postoje i ovi: "bocke" (crtež broj 170, Ij 214), "krivica" (broj 173, ii 341, ji 221), "kngelj" ili "šarka" (broj 173, mt 444, nt 233), "naruknica" (broj 175, ff 414), narukvica očenaš" (broj 176, ff 414), "očenaš" (broj 176, ff 142), "vijugica" (broj 177, ff 414), "verige" (broj 181, FL 412, fL 224), "rešma" (broj, 183, ff 142), "narukvica" (broj 183, ff 414), "belenzuk" (broj 192, hK 212), "križići" (broj 194, IJ 331), "naruknica s direcima (broj 214, Gi 312), "Naruknica s metlama" (broj 217, Gi 312), "loza" (broj 219, HJ 243).

U grupu pod nazivom "grane", "grančice" (karta VIII D, crteži od broja 234 do 300.) spadaju svi oni motivi koji predstavljaju različne oblike grana, od najjednostavnijih do vrlo složenih, a često puta to su kompozicije od svih do sada spomenutih motiva. Posebni nazivi su: "jela" (crtež broj 237, IJ 343), "grabljica" (broj 240, GI 321), "jelčica" (broj 241, lj 214) "grana s kolicom" (broj 257, gi 322). Za oblik, sličan našem crtežu broj 290., Truhelka je zabilježio naziv "klas".4 Ovome i srodnim oblicima, prostorna raširenost ograničena je na okolicu Travnika u Bosni.

Osim ovih osnovnih grupa naziva s njihovim općim i posebnim nazivima, postoje i drugi oblici koji nemaju neko svoje posebno ime. To su npr., geometrijski, romboidni ukrasi (crteži od broja 229 do 232).

Posebno mjesto zauzimaju slika zmijem ribe, polunjeseca, heksagrama, sablje, tačkice itd. (crteži od broja 301 do 317) koje imaju svoja imena, već prema tome što predstavlja određena slika. Izuzetak u tome je tačka (crtež 311) koja može imati različne nazive ka ošto su: "ben" ()Ij 223, Ij 342, IK131, IK 133, IK 234, III. -Lapanica), "bobak" (gi 312, gi 424), "boca" HJ 442, hi 244, hJ 333, IJ 343, Ij 334, IK 413, JI 233), "bocka HJ 433, hI 444, hK 224, IJ 143, IJ 231, IJ 343, Ij 343, iI 334, JI 114) "NEČITLJIVO" (Makedonci, IX. - Driinksi, "puška"Lj 212), "ubodi" (KK 311).

Mario Petrić

Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda -

Karakteristike, uloga i porijeklo

Sarajevo, 1972.

Stranica: 141 do 145

tetoviranicovjek @ 22:12 |

Komentiraj | Komentari: 0

NARODNO SHVAĆANJE I TUMAČENJE OBIČAJA TATAUIRANJA (i kauterizacija)

Prema raspoloživom materijalu u ovom odsjeku su izneseni podaci o tome kako narod shvaća i tumači običaj tatauiranja.

1. Kao obilježje kršćanstva

fJ 423 ("Po starom običajum da se pozna kršćanin."), gl 233, gl 432, gi 312, gi322, hI 444, Ij 334, jJ 424, I. - Rama, II.-Lepenica, VII.-Ogrežden ("...da se zna oti risjani sme."), VIII.-Strumica (Makedonci:"...da se obeleže kao hrisjani.").

2. Kao obilježje katoličanstva

Fk 133, ff 414, Gi 124, Gi 413, Gj 343, gK 132, hK 224, HJ 432, HK 443, Hk 412, hJ 333, II 441, lj 131, lj 334, IK 133, IK 141, JI 132, kj 421, XII.-Malesi e Madhe (katolici!).

3. Da ne prelaze na drugu, "tursku" vjeru

HJ 433, hi 244, IK 131, Lj 212, I.-Rama.

4. Služi kao ukras

gi 322 ("To je starobosanska gizda."), lj 333 ("Ko bi imao zelene oči da bi jepše izgledao."), Ji 241, Ji 314, Ji 342, ji 231, ji 234 ("...da bude lipo na ruci."), kj 321, VIII.-Strumica (Šopi: "... da budu lični."), IX.- Drimkol (Makedonci: "Bilo ubavo taka.")

5. Znak izdržljivosti

Gi 321 ("Čast je ko može više durat, ko je hrabar i ko ima više šara."), hl 444 (kauterizacija! - "Natječu se tko će duže izdržati.").

6. Nije poznat pravi razlog

Gi 124, Gi 413, IJ 233, IJ 343, IJ 343 (Ploča, G. Vakuf), ji 221, iJ 234, kj 313, kj 333, Nu 133.

7. Različna objašnjenja

ff 142 ("Turci ih tukli što su ruke gole, a Mađari ako ruke nisu bocane."), HJ 144, Hk 412, hJ 333, Ij 242 ("Isus je bio na križu, pa se to onda radilo."), Ij 333 ("Isus je mučen na križu, pa se u to vrijeme to radilo"), IK 131 ("Bia mala debela pa su na čelu stavili tačku."), iI 312 ("... od obisti."), iI 334 ("uspomena iz prošlog vremena"), ji 121 ("od dragosti"), iJ 412 ("Ko na ovom svitu ne nasica iglom, na onom svitu će polugom"), Kj 234, KK 311 ("da se zna koje je vjere"), kJ 243 (isto), Nu 133 ("da se zna da smo Vlahinje" – "S štim k him Armn."), nt 233 ("... da se zna da smo Vlahinje.").

Gore navedene pojave prikazane su na karti IX. Prema podacima s kojima smo raspolagali, cijeli ovaj odsjek koji govori o narodnom shvaćanju i tumačenju običaja tatauiranja, podijeljen je u sedam različitih oblika. Već sam taj broj oblika pokazuje znatne razlike narodne interpretacije tatauiranja, a da se i ne govori o različnim tumačenjima shvaćanja i tumačenjima ovoga običaja uvrštenih u zasebnu grupu (oblik 7).

Prva tri oblika imaju vjersko obilježje. Već prema tome kakvu karakteristiku pridaje narod tatauiranju, dijelimo ih na:

Oblik 1., koji predstavlja općenito znak kršćanstva. Raširen je u središnjim i zapadnim dijelovima Bosne, a na jugoistoku kod Vlaha u Ograždenu i Makedonaca na području Strumice, javlja se sam, u "čistom" obliku, a također i u zajednici s drugim oblicima.

Obilježje katoličanstva naznačeno je u obliku 2. Nalazimo ga na čitavom području Bosne i Hercegovine, ali nepovezanog. Izvan Bosne i Hercegovine zastupljen je kod katoličkih Albanaca u predjelima Malesi e Madhe gdje je kompaktan.

Tumačenje, da se ne prelazi na drugu vjeru, "tursku vjeru", registrirano je s nekoliko primjera u srednjem dijelu Bosne i jednim u Dalmaciji. U drugim krajevima ovaj ooblik nije poznat.

Pored ovih oblika u kojima se izričito naglašava vjerska pripadnost ili naglašava neprelaženje u drugu vjeru, postoje i drugačija tumačenja i shvaćanja običaja tatauiranja. Tako se u obliku 4. tatauiranja pripisuju ukrasno značenje. Karakterističan je razmještaj ovog oblika koji se u zapadnoj Hercegovini pojavljuje kompaktno, kao i kod Makedonaca u Drimkolu, a u zajednici s drugim oblicima ili pojedinačno nalazimo ga kod Šopa na području Strumice i u Bosni, u okolici Jajca. Drugdje, na drugim mjestima, ovaj oblik nije poznat.

Dva primjera u obliku 5. označavaju tatauiranje odnosno kauterizaciju kao znak izdržljivosti jer "Čast je ko može više durat...". Oba primjera su iz Bosne.

Oblikom 6. obuhvaćeni su svi oni primjeri gdje nije poznat pravi razlog (tumačenje) zašto se obavlja taatauiranje. Pojedinačno, ovi primjeri su iz zapadne i srednje Bosne, zapadne Hercegovine, Dalmacije i iz istočne Makedonije (kočeni).

U obliku 7. prikupljeni su svi oni najrazličniji podaci koji se nisu mogli uvrstiti u jedan od prethodnih oblika. Prostorno, ovaj oblik obuhvaća s pojedinačnim primejrima, krajnji zapad Bosne, srdnju i jugozapadnu Bosnu, zapadnu i istočnu Hercegovinu, Dalmaciju, na jugoistoku, s dva primjera, Makedoniju (područja Štipa i Kačare) kod vlaškog stanovništva.

Kao rekapitulacija svega do sada rečenoga može se navesti ovo:

1. za srednje i zapadne dijelove Bosne karakterističan je oblik 1., koji je također zastupljen kod vlaškog stanovništva Ogreždena i Makedonaca na području Strumice (kod ovih posljednjih u zajednici s oblikom 4.).

2. oblik 2. je tipičan za katoličke Albance u području Malesi e Mehdi, a raširen je na čitavom području Bosne (više izražen u srednjim i zapadnim dijelovima) i u Hercegovini.

Oblik 3. je rijetko zastupan, javlja se uglavnom tamo gdje su rašireni obici 1. i 2.

Općenito uzevši, prostorno su najraširenija prva dva oblika tako da se može kazati da je u narodnom shvaćanju i tumačenju običaja tatauiranja vjersko obilježje najviše izraženo.

3. Svi preostali oblici prostorno su rašireni (osim u Albaniji), kao pojedinačne pojave, na čitavom području vršenja tatauiranja. Za Sarakačane i Vlahe Aromune u Grčkoj i za ove posljednje u Albaniji, nedostaju podaci.

Mario Petrić

Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda -

Karakteristike, uloga i porijeklo

Sarajevo, 1972.

Stranica: 146 do 149

tetoviranicovjek @ 22:06 |

Komentiraj | Komentari: 0

O ODRŽAVANJU, ŠIRENJU I PROPADANJU OBIČAJA TATAUIRANJA KOD BALKANSKIH NARODA

Na osnovu podataka o tatauiranju kod balkanskih naroda s kojima raspolažemo u ovoj radnji može se kazati, da najveći broj izvornih podataka potječe iz ovog stoljeća i to nakon Drugog svjetskog rata (šezdesetih i sedamdesetih godina), a manjim dijelom su oni podaci, koji pripadaju drugim vremenskim razdobljima Iz najnovijeg vremena su i brojčano najzastupljeniji podaci prikupljeni sa područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Bugarske, Albanije i Grčke. I, upravo zahvaljujući ovim podacima može se najopćenitije reći, da se ovaj običaj kod balkanskih naroda (ali samo kod ženskog svijeta) održao do naših dana, odnosno da se obavljao i neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, najveći dio prikupljenog materijala, posebno onoga iz vlastitih istraživanja u vremenu od 1960 d0 1970. godine, ukazuje i na činjenicu, da se upravo u ovom vremenskom razdoblju običaj tatauiranja sasvim napušta i da se više uopće ne održava ili, ukoliko ga i nalazimo, to je sasvim rijetko, samo u nekim sredinama.

Stupanj očuvanosti toga običaja može se vidjeti iz podataka priloženih na slijedežoj tabeli u kojoj su, kao osnove, uzeta dva vremenska razdoblja: vrijeme prije Drugog svjetskog rata i doba koje je uslijedilo nakon toga, do danas. Osim toga, s obzirom na razlike koje postoje u vremenu nastajanja ovoga običaja kod različitih spolova, posebno su naznačeni stupci za muškarce (m), a posebno za žene (ž).

(Napomena blogera: Ovu tabelu trenutno nemam. Bit će, uskoro.)

Iz naprijed navednih podataka mogu se uočiti slijedeće činjenice, koje najbolje ilustriraju stupanj očuvanosti tatauiranja kod balkanskih naroda:

a) prije Drugog svjetskog rata započelo je u nekim krajevima napuštanje toga običaja i to, uglavnom, kod predstavnika muškog spola (takav jei slučaj najviše izražen u Hercegovini, zapadnoj i južno od Mostara do Metkovića, u čitavoj Dalmaciji, a također i u nekim prigradskim naseljima u Bosni, zapravo u selima oko industrijskih revira), b) u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, iako u znatnoj mjeri oslabljeno, tatauiranje je još uvijek živ narodni običaj kod ženskog svijeta (kod muškaraca već sasvim rijetko), a to se može reći i za kauterizaciju u Bosni, te c) u vrijeme intenzivnijeg ispitivanja ovoga običaja, od šezdesetih godina ovoga stoljeća pa nadalje, tatauiranje gotovo u potpunosti prestaje živjeti u narodu, izuzimajući jedno malo područje srednje Bosne, gdje je i u doba kada je ovaj običaj istraživan, bilo primjera održavanja ovoga običaja.

I navedeni podaci, premda nepotpuni, pokazuju da je tatauiranje kod svih balkanskih naroda i do najnovijeg doba bilo još dosta živo i da se održavalo i u novim, promijenjenim društvenim prilikama. Pravi razlozi za takvo stanje nisu nam pobliže poznati ali, kako se čini, snaga i upornost održavanja nekih vidova narodne tradicije, pa i ovoga običaja, pokazala je svoju vitalnost i u novim prilikama i vremenu koje je uslijedilo neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Potrebno je naglasiti i to da nikakvih zabrana i spriječavanja u održavanju toga običaja nije bilo ni sa kakve strane.1 (Napomena blogera: s ovom izjavom u zadnjoj rečenici se ne slažem. Petrić je ovaj rad pisao u vrijeme vrhunca komunističke diktature. A tada je pogrešna riječ mogla koštati i karijere)

Neki podacim nadalje, ukazuju i na to da je "stara" tradicija našla svoje plodno tlo i u onim krajevima gdje tatauiranja, koliko je poznato, nikada nije ni bilo. Takav je slučaj zabilježen u Slavoniji, u neposrednoj blizini Osijeka (di.331, kod srpskog stanovništva ali je, kako se vidi iz podataka, bilo poznato i drugim vjeroispovjestima (misli se na katolike). Ovdje se, najvjerojatnije radi o jednoj migracijskoj struji iz dinarskih krajeva, odnosno poslijeratnoj kolonizaciji (poslije Drugog svjetskog rata) i naseljavanju pojedinih ili većeg broja porodica sa područja Dalmatinske zagore, po svoj prilici iz okolice Vrlike ili Knina, koliko se može zaključiti iz prezimena kazivača.

Iako nije istovjetan slučaj, navodimo i primjer grupe Vlaha Aromuna, tzv, Ašana, koji su se u potrazi za boljim uvjetima stočarenja, naselili dosta daleko od uobičajenih stočarskih revira. Oni su, kako se može zaključiti iz bilješki zapisivača, zadržali i u novoj sredini (okolica Vrnjalke banje u Srbiji) svoje običaje, pa između ostalog i običaj tatauiranja.2 Nije nam poznato da li je i u kojoj mjeri prisustvo ove grupe Vlaha imalo utjecaja na susjedno, srpsko, stanovništvo.

Navest ćemo i dva primejra iz Like (GF 442, gG 443) zabilježena kod srpskog i hrvatskog stanovništva. Moglo bi se pretpostaviti da je tatauiranje u ovim krajevima rašireno posredstvom migracije iz susjedne Bosne i Dalmatinske zagore. Na to nas upućuje i postojanje kauterizacije koja je u zapadnoj Bosni (okolica Livna) sve do najnovijeg vremena bila dosta živ i raširen običaj. Inače, koliko je do danas poznato, tatauiranja uopće nema na širem području Like.

Da su migracije stanovništva mogle imati veći značaj i udio u prostornom raširenju običaja tatauiranja, navest ćemo, za potvrdu, nekoliko primjera iz Dlamatinske zagore. U literaturi starijoj i onoj iz novijeg doba, koja je bilježila i donosila između ostaloga i etnografsku građu iz Dalmatinske zagore, ni jednom riječi nije spomenuto postojanje ovoga običaja. Tek pedesetih godina nakon Drugog svjetskog rata otkriveno je tatauirane u selu Donje Ogorje kod Sinja3 a zatim nekoliko godina kasnije, u milešinama i Gornjem Ogorju na istom području podno Svilaje.4 Također je otkriveno i u Kijevu, selu u blizini Vrlike.5 Proučavanjem porijekla stanovništva ovoga dijela Dalmacije na osnovu historijskih dokumenata, utvrđeno je naseljavanje Ogorja seljacima iz Rame i Duvna u većem broju neposredno nakon završetka Kandijskog rata (1669), kada su i granice između mletačke Dalmacije i Osmanskog carstva bile nešto izmjenjene. Ovo doseljavanje stanovništva iz Bosne došlo je na inicijativu turskih vlasti.6 Drugi put, i kako se čini u još većem broju, Ogorje i neka druga dalmatinska sela, naseljavaju franjevci iz Ramskog samostana (1687., 1688. godine) za vrijeme trajanja Marejskog rata iz svojih župa u zapadnoj Bosni (Glamoč, Kupres, Livno, Skoplje, Duvno, Rama).7 Poslije ovih direktnih potvrda o naseljavanju ovoga dijela Dalmacije bosanskim prebjezima, spominje se i kasnije doseljavanje, npr. 1715. godine za vrijeme novog mletačko-turskog rata (1714-1718) kada "turski podanici iz Bosne kao i ostali iz Duvna i Livna pređu u velikom broju u Mletačke podanike".8

Koji su razlozi bili da se običaj tatauiranja održao samo u spomenutim selima, a ne i u ostalima gdje su se također naseljavali doseljenici iz Bosne, nije nam poznato. Moglo bi se pretpostaviti da je Ogorje kompaktnije naseljeno bosanskim doseljenicima, udaljenije i više izolirano od ostalih naselja Dalmatinske zagore, dok su druga brojna sela bila više izložena unutršnjim premještanjima stanovništva tzv. Lokalnim seobama, što je moglo djelovati na nastajanju tradicije. A možda su i neki drugi faktori bili presudni u gubljenju tradicije tatauiranja kod doseljenih bosanskih porodica u Dalmaciji ali, za sada, ostaju nam nepoznati.

U drugom dijelu Dalmacije, na području Zažablja prema Stonu (južno od Metkovića), tatauiranje je zabilježeno samo među ženskim svijetom. Pretpostavljamo da je ovaj običaj unesen preko hercegovkih doseljenika koji, uostalom, i sačinjavaju većinu stanovništva u ovom graničnom području Dalmacije.9

Da se ovaj običaj širio i među stanovništvom koje ga ranije nije poznavalo, navest ćemo primjer iz Makedonije. U ohridskom Drimkolu, makedonsko stanovništvo tatauira se pod utjecajem Vlaha Aromuna.10 Danas, međutim, u tom kraju, kao i općenito kod Makedonaca (osim jednog primjera, v. Karta I) ovaj običaj je sasvim napušten.

Običaj tatauiranja nije bio poznat među Bugarima ali, pod utjecajem Vlaha Aromuna, u nekim krajevima, ponekad su ga prihvaćale i bugarske djevojčice.11

Primjeri pomodarskog tatauiranja, koji su prihvaćeni od pojedinca iz gradova ili pak pod utjecajem vojske ili stranih doseljenika, kao što je to zabilježeno u Makedoniji, ovdje se neće navoditi, jer izlaze iz okvira ovih proučavanja.

Proces nestajanja ovoga običaja kod balkanskih naroda kao što se vidi iz priložene tabele, započeo je već ranije, prije Drugog svjetskog rata, dobio velike razmjere i zahvatio sve grupe stanovništva. Također, kao što se vidi, muškarci su prije napustili tatauiranje, još prije Drugog svjetskog rata. Podržavano je jedino od ženskog svijeta. S tim u vezi, nameće se i pitanje uzroka nestajanja ovoga običaja. Negdje su to i sami kazivači navodili. Kao najčešći razlog, koji se odnosi na muškarce, spominje se utjecaj škole (izvor 50, 75, 134, 203), odnosno učitelja, koji su savjetovali svojim učenicima da to ne rade iz zdravstvenih razloga (mogućnost zaraze), a u jednom slučaju navodi se kao razlog "...nestalo je jer naord odlazi po svijetu" (368), odnosno tatauiranje se smatralo zastarjelim. Općenito uzevši, muškarci na tradicionalno tatauiranje gledaju s neskrivenim omalovažavanjem, za razliku od tatauiranja koje se izvodi u vojsci, po gradovima i sl.

Iako nije bilo nekih posebnih, službenih, zabrana tatuiranja (do danas nismo uspjeli nešto tako saznati), bilo od strane državnih ili crkvenih vlasti, spomenut ćemo nastojanje fra Anđela Nuića, oko 1876. godine u Rami, da se ovaj običaj ukine. 12 Nisu nam poznati rezultati ove akcije, koju je fra A. Nuić, profesor na Širokom Brijegu, pokrenuo na spomenutom području. Da su pravoslavni svećenici i učitelji gledali na tatauiranje kod katolika kao na jedan "odvratan" običaj, spominje to engleska spisateljica Mary Edith Durham, u jednom svom svom djelu.13

Za razliku od muškaraca, koji su navodili uzroke propadanja ovog običaja, žene su se zadovoljavale tvrdnjom: "to se danas više ne radi, jer nije potrebito" (203, 306, 327). Nisu rijetki slučajevi pokušaja brisanja tatauiranih motiva (različnim kiselinama) nekih žena koje danas žive u gradu ili pak onih koje su u češćem doticaju s gradom, odnosno sa svojim rođacima i znancima koji žive u gradu (21, 54, 598). U jednom slučaju naveden je kao odlučujući faktor u nestajanju ovoga običaja i to, "što danas više nema čobana, svi su školarci" (353), a tatauiranje se, gotovo isključivo, izvodilo uoravo u vrijeme čuvanja stoke. Ovaj narod, iako iz sasvim druge sredine (zapadna Hercegovina), kao da nalazi svoju najbolju potvrdu kod izrazitih stočara – Vlaha Aromuna i Sarakačana u Makedoniji. Velike društveno-ekonomske promjene sredine u kojoj su se našli, prelazak sa nomadskog načina gospodarenja na sjedilački način života u stalnim naseljima, našle su svoga odraza i u kulturi spomenutog stanovništva. Kao i neki drugi vidovi narodne kulture tako je i napuštanje običaja tatauiranja nastupilo kao posljedica promjena nastalih usljed utjecaja sa strane, iz nekih drugih kulturnih sredina te, s druge strane, zbog promjena unutrašnjeg sastava dotične tradicionalne kulture. To, što vremenski tok napuštanja ovoga područja nije bio ravnomjeran u svim sredinama Balkana, svakako je posljedica različnoga djelovanja i intenziteta spomenutih faktora na tradicionalnu kulturu različnih grupa balkanskog stanovništva.

Mario Petrić

Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda -

Karakteristike, uloga i porijeklo

Sarajevo, 1972.

Stranica: 155 do 161

Zaboravljamo tetovaže iz vlastite tradicije

tetoviranicovjek @ 02:10 |

Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, listopad 27, 2011

Hrvatska udruga ljubitelja tetovaže i piercinga : Tradicionalno tetoviranje Hrvata

TRADICIONALNO TETOVIRANJE HRVATA

PREDGOVOR

Oni na svojoj koži nose neizbrisive znakove pripadnosti, znakove koji su preživjeli stoljeća i stoljeća. Njihova obilježja su dio svih nas...Oni su posljednji tradicionalno tetovirani Hrvati koji su svoju povijest tetovirali na svoje ruke, čela i prsa. Njihove priče svjedoče o nekom davnom vremenu kada je jedino svijetlo bilo voštana svijeća na stolu i kada su se prakticirali običaji, koji su nama danas tako strani.

Jedan od tih običaja bilo je i tetoviranje, ili kako bi se u narodu reklo „ sicanje“ ili „bocanje“.

Predstavljamo vam skoro zaboravljeni dio naše tradicije...

Ova priča počinje kada sam 2008. poslikala tradicionalno tetovirane u svojoj obitelji i u svom gradu. Nakon toga počinje moja potraga za posljednjom osobom koja je „sicana“ na stari način. U periodu od 2008. pa sve do 2011. uspjeli smo skupiti par stotina svjedočanstava i fotografija tradicionalno tetoviranih Hrvata. Bilježim njihove simbole i značenja i nadam se da ovaj prelijepi dio naše baštine neće izumrijeti nikada i da će naši mladi na svoju kožu ponosno stavljati naše simbole koji su koristili naši preci.

A priča sa našim simbolima je počela davno...

Ljudi se na Balkanu tetoviraju tisućljećima. Igle za tetoviranje koje su nađene na našim prostorima datiraju još iz Ilirskog doba pa čak su ih i Kelti zatrpali u svoje grobove, o čemu svjedoči nedavni pronalazak igle za tetoviranje u Hrvatskoj. Ali najveća potreba za tetoviranjem je nastala kada su Osmanlije okuprale Bosnu i Hercegovinu 1463. godine. Od tada pa u idućih 400 godina, sve do 1878. Hrvati se masovno tetoviraju kako bi svoju djecu spasili od otmice, janjičara i prava prve bračne noći koju su koristili begovi. Najviše se tetoviralo u Bosni i Hercegovini, ali i u Dalmaciji.

Međutim, tu nestaje priča jer se tetoviranje nastavilo još 100 godina kasnije. Posljednja osoba tetovirana na tradicionalan način koju sam ja pronašla je 1969. godište i majka ju je tetovirala oko 1984. godine. Možda ih ima još, tko zna...A najstarija je rođena 1914. godine ima oko desetak tetovaža koje su joj tetovirali dok je još bila djevojčica. Susrela sam je u listopadu 2011. godine i ona mi je ponosno ispričala svoju priču.

Većinom su tetovirani dok su još bili djeca i to na čelo, prsa i ruke. Proces tetoviranja uglavnom se odvijao na proljeće, na blagdan Svetog Josipa, 19. ožujka, Blagovijest, 25. ožujka, Veliki Petak, Svetog Ivu 24. lipnja i na ostale proljetne dane kada su djeca išla čuvati stada po planinama.

Smjese koje su se korstile različite su od mjesta do mjesta, pa se tako koristilo majčino mlijeko od žene koja ima muško dijete staro godinu dana, čađ i voda, mlijeko od crne ovce, mlijeko od kobile, mješavina pljuvačke i čađi koja odstoji 9 dana prije Sv. Josipa, mješavina meda, čađi i mlijeka od ovce ili krave, itd.

Neki su tetovirani kad su imali samo 3 godine a neki sa 20 godina.

Sa svakom novom pričom dobili smo nove detalje, nove motive i razloge zbog kojih su tetovirani. Bilo zbog vjere, spasa ili ukrasa, tetovaža je na ovim prostorima bila oduvijek i nadamo se da će tako i ostati. Moja želja je doživjeti REVIVAL.

Tea

Kontakt: croatiantattoo@gmail.com

Facebook: https://www.facebook.com/pages/Traditional-Croatian-Tattoo/222413247770680



                 PRIKAZI SAMO NEKIH OD HRVATSKIH TRADICIONALNIH MOTIVA

SUVREMENA IZVEDBA STARIH MOTIVA

PROCES

Sveti Josip

Za blagdan Svetog Josipa (19. ožujka) nema nekih posebnih običaja u Rami pa se, nabrajajući ramske običaje, ne bismo posebno ni zadržali na ovom blagdanu da nije tetoviranja. Tetoviranje je običaj raširen posebno među katolicima Bosne i Hercegovine. Kada bismo tragali za korijenima ovoga običaja, vjerojatno bismo otišli do predkršćanskog vremena. U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Rami, posebno je njegovan u "tursko doba" i na osobit način kod djevojaka. U gotovo petstoljetnom prisustvu turske vlasti i šerijatskog zakona, bilo je nasilnog i dragovoljnog prijelaza na islam. U takvim su okolnostima posebnom pritisku bile izložene mlade djevojke. Događale su se otmice djevojaka, ali i svojevoljni mješoviti brakovi s muslimanima. Stoga su katoličke majke u tetoviranju prepoznale jednu vrstu zaštitnog znaka od nekrsta. Kada bi djevojčica stasala u mladu djevojku, na vidnom mjestu bi joj stavili (istetovirali) neizbrisiv simbol križa, kao učinkovitu zaštitu od nasrtaja nekrsta. Tako bi svake godine, na blagdan Svetoga Josipa, poslije mise, mlade djevojke, koje bi već razmišljale o ašikovanju, iz crkve odlazile kod jedne od rijetkih žena u selu koja je znala sicati (tetovirati). Kako nije bilo mnogo žena koje su poznavale tehniku bocanja križa (tetoviranja), znao bi se sabrati čitav red djevojaka.
Različiti su načini tetoviranja. Jedan od načina je da se na tijelu, mjestu koje će se tetovirati, najprije olovkom "izvuče" crtež, zatim "majstor" brzo bode (sica) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od gareži (čađe ili ugljena) i meda. Kažu da je najbolji ugljen od smrče koji se sjekirom stuca u prah. Kao boja upotrebljava se i barut.
Drugi se način manje primjenjivao u Rami, a primjenjivale su ga žene koje su se u Ramu udale iz Hercegovine. Od jasenove bi se kore ili od debljeg papira napravio kalup. Kad posoči jasen, obrezao bi se komad kore u kvadrat i u njemu bi se usjekao križ, pa bi se onda kora digla s drveta. To bi se stavilo na ruku i dobro uteglo kanapom. Iglom se bolo u kožu po onome križu i posipalo prašinom uglja. Rana bi se poslije zavila jasenovim lišćem koje se držalo dok se ne uhvati krasta (kora od sasušene krvi na rani koja zarasta).
Simboli su redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama. Tetoviralo bi se najčešće po rukama (od lakta prema šaci), na prstima, a kod nekih na čelu i na prsima.
Po nacrtanom bi se simbolu udaralo iglom ili špiodom (igla s glavom kojom se pričvršćivala krpa na glavi) u posve sitnim razmacima što je bilo pomalo i bolno i neugodno pa se zato u Rami tetoviranje zvalo sicanje. Nekada bi se mjesto tetovaže do krvi iglom izbolo, ali su ipak sve djevojke rado željele proći kroz ovaj obred. Ovi istetovirani znakovi bili su i znak odraslosti djevojaka, a nekada i spremnosti za ćosanje (ašikovanje).
Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo prisutna, posebno kod katolika.

                                          Materijal preuzet sa stranice

         HULJTP : Hrvatska udruga ljubitelja tetovaže i piercinga



http://catpe.info/home.html

tetoviranicovjek @ 12:37 |

Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, listopad 26, 2011

"Globalno sijelo" u Kupresu

Kupres, 26. Listopad, 2011. 10:06

Tea Turalija, djevojka iz Kupresa, osim što je poznata po tomu što je na našem web portalu imala serijal "Kupreška u Australiji", postala je poznata i po svojoj ljubavi prema kulturnoj i povijesnoj baštini Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jedna od njenih najvećih strasti su tradicionalne tetovaže koje su krasile, ili pak krase i dan danas, ruke naših majki i baka.

Svoju ljubav prenijela je i na druge pa će stoga sutra, 27. listopada, u Kupres doći i ekipa emisije HRT-a "Globalno sijelo" s namjerom da snimi reportažu o Tei, ali i njenoj potrazi za bogatstvom kulturnog i povijesnog nasljeđa naših krajeva. Emisija će se snimati u Hrvatskom domu u 13 sati, stoga, pozivamo sve bake i žene s tetoviranim križevima na rukama da dođu sutra u 13 sati u Hrvatski dom u Kupresu na snimanje ove emisije.

Dodatne informacije možete potražiti kod same Tee na broj telefona: 063/998-410.

Više detalja o Teinoj ljubavi prema "sicanju" i svemu vezanom uz kulturu i povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini pročitajte u nastavku gdje Vam donosimo članak "Katoličkog tjednika" koji je objavljen ovog ljeta.

---

Danas mladi diljem svijeta, pa tako i u BiH, ukrašavaju tijelo na ovaj način. Kada im tattoo-majstori nanose trajni ukras oni se odlučuju za tetovaže indijanskih, indijskih, maorskih, kineskih, japanskih ili drugih nama dalekih tradicija. Rijetki su oni koji se odlučuju za tetovaže kakve su imale naše bake i prabake. Nažalost, rijetki su oni koji znaju za ove običaje jer smo mi takvi da nam je draže nešto strano nego ono što je istinski naše.

Tea Turalija, djevojka s Kupresa, odlučila je uzeti stvari u svoje ruke i približiti ovaj stari običaj mlađim naraštajima putem stranice na Facebooku. Ona skuplja podatke o tradicionalnom tetoviranju žena na našim prostorima. Također, putujući Bosnom i Hercegovinom fotografira stare žene koje su se nekoć tetovirale te objavljuje njihove fotografije na stranicama spomenute ali i drugih društvenih mreža. Odrastajući, Tea je bila okružena ženama koje su bile tetovirane tako da je to bila sasvim normalna stvar za nju. Kada je otišla studirati u Zadar i kada je prepričavala prijateljima o tetovažama njezine prabake i bake svi su bili iznenađeni, jer to tamo nije bio običaj. Uvidjevši jedinstvenost tetovaža svoje bake i drugih žena s Kupresa krenulo je njezino zanimanje za ovaj običaj.

Tea s tetoviranom bakom Janjom Ćuljak iz Rame

"Dolazim s Kupresa i već nekoliko godina istražujem običaj tetoviranja Hrvata. Malo se zna o tom drevnom običaju koji seže još od Ilira, a koji se na prostorima BiH i Dalmacije pojačao dolaskom Osmanskog carstva, kako bi se djeca zaštitila od otmice i prisilnog poturčivanja. Turci su otišli 1878., ali se tetoviranje nastavilo sve do 1970-ih. Posljednji muškarci i žene tetovirani su uglavnom oko 1950. a neki i između 1975. i 1980., dok su još bili djeca između tri i 18 godina. Danas su to stariji ljudi - posljednja generacija koja je tetovirana na tradicionalan način. U mom mjestu pronašla sam 25 tetoviranih muškaraca i žena, a najmlađeg je tetovirala baka kad je imao tri godine. Tetoviralo (sicalo) se majčinim mlijekom, medom, ugljenom itd.", kaže Tea. Zbog izumiranja čak i znanja o ovom običaju odlučila je skupiti što više priča i fotografija kako bi ostavila trag i do sada je uspjela pričati s više od 80 tetoviranih ljudi.

Vrijednost koje još nismo svjesni

O ovom vrijednom projektu koji je Tea započela napravljen je i mali dokumentarac koji su snimili Francuzi na proputovanju kroz BiH. Kako to i inače biva, naše vrijednosti prepoznaju stranci dok mi to sve uzimamo „zdravo za gotovo".

„Svi su fascinirani ovom temom i pričama koje sam uspjela prikupiti. Ima dosta naših ljudi koji ne znaju ništa o ovomu, a poglavito oni u Hrvatskoj i inozemstvu. Kada saznaju pišu mi kako bi i oni željeli istetovirati naše simbole u čast svojih predaka koji su davno odselili. U BiH naši ljudi još nisu dovoljno osviješteni koliko je ta tradicija jedinstvena i važna te kako na jedan poseban, način svjedoči o zbivanjima na ovim prostorima", priča ponosno Tea.

Pitali smo i kako stari ljudi reagiraju kada im priđe i pita ih da joj kažu ono što na ovu temu znaju.

„Neki jedva čekaju ispričati svoju životnu priču i predaju svojih roditelja i baka. Neki su začuđeni da to nekog zanima. Jedna baka rođena 1920. iz Bugojna, koja ima tetoviran križ na prsima, rekla mi je: 'Moj sinko, imam 91 godinu, ni'ko me nikad nije pit'o za ovo, otkud sad ti?' A neki se boje i ne žele o tome govoriti. Strah ih je ponovnog rata i samo ponavljaju da se zbog toga moglo glavu nekada izgubit'. To nije bilo poželjno isticati za vrijeme ratova i neki ljudi i dandanas imaju traume od toga."

Tea skuplja priče iz cijele BiH jer zna da posvuda ima tetoviranih ljudi. Do sada je najviše osoba uspjela pronaći u ramskom i u kupreškom kraju. U Kupresu je popisala gotovo sve živuće osobe koje imaju „sicane" ruke, a ima i više od 50 svjedočanstava i fotografija.

Tea s tetoviranom bakom Marom Burečić iz Rame

"Nekoliko puta posjetila sam Ramu te otkrila da je tamo neiscrpan izvor za ovu tematiku. Skoro svaka starija osoba ima 'sicane' ruke. Znam da ih dosta ima u: Jajcu, Kraljevoj Sutjesci, Varešu itd. Nadam se da ću uskoro posjetiti sva ta područja i popisati sve 'sicane'", kazala nam je Tea i dodala da uvijek moli sve one koji pronađu 'sicane' osobe da joj pošalju fotografije na mail croatiantattoo@gmail.com, ili na Facebook grupu Tradicionalno tetoviranje Hrvata.

Sreća je gdje je dom

Kada smo je pitali za budućnost ovog projekta iznenadila nas je razrađenim planom i posvećenošću: „Plan mi je popisati što više osoba 'sicanih' i spasiti taj običaj od izumiranja. Planiram sva svoja saznanja objaviti u knjizi i napraviti izložbu fotografija. Imam puno planova, samo treba vremena i financijskih sredstava. Ja to radim iz ljubavi prema svom narodu i običajima. Ponekad sve svoje slobodno vrijeme iskoristim za obilaske 'sicanih' osoba jer mi svaka kaže drugu priču punu novih detalja. U jesen mi dolazi jedna poznata televizijska kuća iz Hrvatske snimiti reportažu o tom običaju. Zatim planiram napraviti katalog s fotografijama s jednim poznatim hrvatskim fotografom, a možda čak i milenijsku fotografiju koja bi prikazivala 'sicane' motive. Najvažniji plan mi je staviti ovu tradiciju na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine i tako je zaštititi i očuvati od potpunog zaborava."

Tea je živjela na različitim krajevima svijeta, ali se ipak vratila na svoju rodnu grudu jer zna kako „sunce nigdje ne grije tako toplo kao tamo gdje si rođen". Još kao apsolvent engleskog i njemačkog jezika i književnosti na sveučilištu u Zadru izabrana je za volonterku za Svjetski dan mladih u Sydneyu 2008. Tamo je provela osam mjeseci. Nakon povratka je diplomirala i odlučila vratiti se u BiH. Sada radi u Livnu, i zadovoljna je svojim poslom.

"Tu mi je srce na mjestu i ipak sam sretna što sam se nakon života u Hrvatskoj, Njemačkoj i Australiji vratila u BiH. lako je ponekad teško, ima puno drugih stvari koje me čine sretnom, moja obitelj, naš narod i naši običaji", kaže Tea.

Želimo joj mnogo uspjeha u radu i daljnjem prikupljanju fotografija i priča tetoviranih osoba. Ljudima kao što je Tea treba pružiti svu moguću potporu jer spašavaju dio naše tradicije od izumiranja i zaborava.

Gašo / Katolički Tjednik

Članak je preuzet s portala kupresportal.com

tetoviranicovjek @ 11:19 |

Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, listopad 23, 2011

Anđa, selo Cvitović, Jajce

Croatian Catholic woman Anđe Jakovljević (born Glavaš) in 1940, in village Cvitović, Municipality Jajce , Bosnia and Herzegovina
A woman int he village tattooed her when she was 15 years old on St. Joseph's Day (19 March) They used a mix of honey and soot for tattooing. It was done with a needle for sewing.

23.10.2011. U Kraljevoj Sutjesci smo susreli Anđu.,.,
Anđe Jakovljević(djevojačko Glavaš), rođena 1940. godine u selu Cvitović, općina Jajce
Tetovirala ju je žena u selu kad je imala 15 godina na Svetog Josipa (19. ožujak). Koristila se saja(čađ) na vatri od luča i pčelinji med. Peruškom od kokoši bi se iscrtalo i iglicom bocalo, ili bi pisali kresom od šibice.

Tekst i slike: Tea Turalija. 23.10.2011

tetoviranicovjek @ 20:23 |

Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, listopad 12, 2011

Ljubica, iz sela iz Đakovački Selaca, Pougarje

Ljubica Poplašen iz sela Đakovački Selaca (Pougarje)

Slike: Danijel Čakarić Čaka

tetoviranicovjek @ 13:04 |

Komentiraj | Komentari: 0

Anđa, iz sela Bunar, Pougarje

Danijel Čakarić Čaka: Ruke Anđe Alandžak iz sela Bunar (Pougarje) .
Tea Turalija: Imas li priču,,,jesu ti što posebno rekle , što možda nismo čuli do sada??
Danijel Čakarić Čaka: Priče su uglavnom iste, na isto se svode.
Tea Turalija: Znači sve su na svetog Josipa tetovirane i kojom smjesom?
Danijel Čakarić Čaka: Pa tetovirale su se kod nas u Pougarju tjekom cjele korizme, jer to je jedini razlog bio da se skupi prelo u korizmi. Naravno bez pjesme i igre, jer žene koje su tetovirale ( a nije ih bilo puno i bile su cjenjene) nisu mogle sve cure za jedan dan nabocati šare. A ko je uspio doći na red za Sv. Josipa, kažu da su su su se te šare najbolje primale na taj dan, a koristili su garež sa sača (prije naloženog jelovog luča) pomiješanog s medom.

Tea Turalija: Znači, tamo nisu koristili majčino mlijeko??
Danijel Čakarić Čaka: Ne, nikad čuo da se u tu svrhu koristilo. Samo med i garež sa sača.

Slike: Danijel Čakarić Čaka

Tekst: Preuzet iz grupe Traditional Croatian Tattoo, Facebook.

tetoviranicovjek @ 12:41 |

Komentiraj | Komentari: 0

Milan, iz sela Otinovci, Kupres

Milan Lozančić, rođen 10.06.1937. godine u selu Otinovci, Kupres.

2011. godine ja i Marijan posjetili smo Milana, zvanog Miljenko i njegovu ženu Dragicu (rođenu Vila) koji su nam ispričali priču o „sicanju“ i o razlozima zbog kojih su se Hrvati tetovirali.
Miljenko ima dva križa na desnoj ruci koji se slabo vide, ali se dobro sjeća kako su tetovirani:

Milan: „ Imo sam oko 3 godine, to je bilo oko 1940. pred sami rat. Sjećam se da je bolilo. Bila mi je tu i mater i strina Turaluša (Ljuba Turalija, udata Lozančić). Bio je tu plavi papir, koji je plavilo davo i iglica. Strina je došla i rekla: „ajde oćeš i ti“, a ja reko: „oću“. Sićam se da je bilo krvi.
Nama je to bilo lipo i drago vidit. Zna se po križu da je Hrvat. Pitali su me u vojsci što mi je to, ja bi im reko križ. Nisam imo problema s tim.“

O razlozima sicanja križeva:

Milan: „Križevi su se u povisti radili radi Turaka. Turci su gonili dicu u sepetim, ko što su oteli i kraljice Katarine. Mušku su najviše otimali. To su poslje bili poturice. Spominjalo se da je moralo se tako da beg spava s divojkom. „
Dragica : „Moja prababa Džaluša, beg je zvao u jasiku, a ona ponila nož i razrizala bega. On je bio iz Vrila.“

Iako Dragica nema tetovaža, mnogi u njenoj obitelji su „sicani“: „Imala mi je baba Anđa Šujička, mater i punica, a imo je i ćaća na desnoj ruci dva križa. Došo je rat i niko nije više.
Nismo zbog komunizma više smili. Nisi mogo nosit u školu lančić s križem, a kamoli to. Prije smo to radili radi Turaka, a poslije radi komunizma nismo smili. Prije nisu ženska dica išla u školu pa daj ruku da sicaju a poslje se išlo u školu.“

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 12:32 |

Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, listopad 9, 2011

Berislav, iz sela Osmanlije, Kupres

Berislav (Bire) Mioč, rođen 14.04.1927 u selu Osmanlije na Kupresu.

Preminuo 21.12.2011 u 84. godini života.

2011. posjetili smo Berislava koji nam je ispričao kako je tetoviran:

„Bilo je to 1942. godine u izbjeglištvu u Bugojnu. Imo sam 15 godina. Sicala mi Goja Pavić, rođena 1917., zvana Romuša. Bilo je tu oko 6-7 obitelji iz Kupresa. Bilo je to u korizmi u 4. mjesecu. Žene su sicale a bile su tu još pok. Neda Mioč, Anđa Mioč, Lucija Jurič, Iva Pavić Finka Jurič i ostali. Bilo je tu još dice, neki od 6-7 godina i Slavko Pavić. Tili mu na čelo križ sicat i baba mu nije dala, pa su mu na ruci.
One su pripremale taj melem, to je trajalo 5-6 minuta. Znale su motat i po 3 iglice. Obična iglica paljena na vatri i kroz plavi papir bi izbockali križ. Jedna Fata je pravila smolu jelovu pa im dala. A jelovom smolom bi se premazala ruka di će križ bit sican. Smola nije dala zarazi. I onda se papir zamota na ruci, 2-3 dana se drži i baci to.
To je bilo vezano za hrvatstvo i katoličanstvo. To je bilo iz običaja. Imala je i moja mater i sestra, a i neki muški u selu.“

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 01:22 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

petak, listopad 7, 2011

Narodni običaj tetoviranja kod Hrvata u busovačkom kraju

Poseban fenomen u običajima hrvatskog rimokatoličkog stanovništva Busovače predstavlja široko rasprostranjena navika tetoviranja.

(Iznad: tetovirana desna ruka Serafine Petrović - selo Ravan)

Iz istorijskih izvora se zna da su se neka ilirska plemena ovog dijela Balkana isticala svojom tetoviranom kožom, otud i pretpostavke da je "današnje tetoviranje tradicija održana preko asimiliranih ilirskih ili tračkih elemenata Balkana." Glik je, naprotiv, smatrao da je taj običaj, koji u narodu najčešće oslovljavaju riječima "križ nabocati", mlađeg doba. Svoj sud objašnjavao je činjenicom da je za glavni motiv tetoviranja izabran križ oivičen velikim vijencem cvijeća, grančica i drugim nakitom. Taj je elemenat koristilo katoličko svećenstvo u namjeri da spriječi osipanje od vjere putem ubilježavanja križa na otvorenom tijelu rimokatolika, čime je stvarana mogućnost da se taj znak može lako da vidi. Na taj način trebalo je otežati prelaz rimokatolika na islam, koji je zabranjivao upotrebu križa. U prilog ovom tumačenju Glik navodi da su tetoviranja vršena nedjeljom i u blagdane, poslije bogoslužja, i uvijek u blizini crkve. Vremenom, međutim, taj je razlog otpao, ali su, i pored toga, urođeni nagon podražavanja i čvrsto ukorijenjena navika čuvanja tradicije, bili dovoljni razlozi da taj običaj ostane i dalje na snazi. Iz svega što smo rekli moglo bi se pretpostaviti da L. Glik ovu pojavu kod bosanskih rimokatolika stavlja negdje u period turske uprave u Bosni i Hercegovini.

I dr Truhelka je tumačio da su Hrvati-rimokatolici u Bosni objašnjavali tetoviranje potrebom usvajanja trajnog sredstva u svrhe njihovog raspoznavanja i identifikacije. Obzirom na činjenicu da se tetoviranjem urezani znaci ne mogu izbrisati, rimokatolik bi bio prepoznat čak u slučaju kada bi promijenio religiju, i to je svakako bio jedan od razloga, objašnjava Truhelka, da su oni rijetko prelazili na islam i bilo koju drugu vjeru, pa je time tetoviranje imalo i svoje praktično opravdanje. Međutim, Glikovo mišljenje da ovu naviku bosanskih Hrvata-katolika treba shvatiti kao neizbrisivi simbol katolicizma u BiH, Truhelka nije prihvatio. Kao razlog takvom stavu naveo je činjenicu da se domaće katoličko stanovništvo nije uopće angažovalo na provođenju ovog običaja, štaviše, katolički misionari su u svim prilikama kada su nailazili na ovu pojavu, bili protiv nje. To što je, međutim, svećenstvo pasivno tolerisalo taj običaj, činilo je samo za ljubav domaćoj tradiciji, koja je ostala duboko zasađena u narodnoj duši.

Tetoviranje se, primjećuje Truhelka, najčešće primjenjivalo na mladićima i djevojkama između 13 i 16 godina starosti, tj, na prelazu u mladenačko doba. I čitav taj ceremonijal, kao i kod većine primitivnih naroda koji provode ovakvo ukrašavanje, slavi prelaz u momačko doba, iz čega se onda može zaključiti da je u najstarije vrijeme ovaj običaj mogao imati takvo značenje. Poznato je, naime, da namjera da se to doba ljudskog života obilježi fizičkim bolom, datira od najstarijih vremena, i ona se javlja kod gotovo svih naroda i u najrazličitijim formama. Na koncu i okolnost da se tetoviranje vršilo na Josipovo, 19. marta, na dan uoči sunčevog obrata, svodi ga, zaključuje Truhelka, u predkršćansko doba.

Objašnjene dra Truhelke o porijeklu tetoviranja u Bosni i vremenu njegovog nastanka, za nas je prihvatljivo i, uglavnom, podudara se sa savremenim naučnim tumačenjem ovog fenomena.

Tetoviranje hrvatskog katoličkog življa u Bosni ograničeno je gotovo iskjučivo na ruke i prsa, rijetko je neki motiv ucrtan na čelo. Kod muškaraca najčešći je ornament na desnoj mišici iznad lakta, dok je kod žena, koje su inače bogatije tetovirane, ukrašena gornja strana ruke-pregib, i ruka ispod i iznad lakta. Tetoviranje se, i nerijetko, produžavalo na donju stranu ruke, gdje je katkad dato tako gusto da formalno prekriva svu kožu. Prsa bi se obično tetovirala po sredini grudnog koša. Najčešći znak je križ jednostavne forme. Pojavljuje se sam ili u sastavu složenijih kombinacija, i predstavlja jedini kršćanski simbol, dok su nekršćanski elementi daleko brojniji: kružnice i kolo od tačaka, ograda, grančica, jelica, klas, zvjezdica, "sunce" sa zracima, i drugi elementi. Svi ornamenti su stilizovani i njihovo značenje je, veli Truhelka, najvjerovatnije simboličnog karaktera.

Ovaj običaj tetoviranja je bio najviše rasprostranjen među hrvatskim katoličkim življem srednje Bosne, osobito na teritoriju bivšeg visočkog, fojničkog, sarajevskog, travničkog, prozorskog i bogojanskog kotara, te u oblasti niz Donji Vrbas. Najljepši primjeri tog umijeća mogu se sresti u dolini Lašve.

Običaj tetoviranja rimokatoličkog, osobito seoskog življa svih navedenih oblasti živo je održavan sve do oslobođenja zemlje, 1945 godine, kada se naglo počeo da gasi. Takva tendencija izražena je i u busovačkom kraju, gdje su mlade generacije danas gotovo sasvim napustile tu drevnu, u ovoj oblasti ranije veoma raširenu tradiciju, čije ostatke još uvijek i često nalazimo, ali samo kod osoba starijih uzrasta.

Kao daleka reminiscencija na taj stari paganski običaj upražnjavana je i navika knijenja kose i ruku (vrškovi prstiju snoktima na obje ruke), koja je potrajala do posljednjeg rata i bila osobito prihvaćena kod muslimanskih žena i djevojaka u svim krajevima Bosne i Hercegovine, pa i u području Busovače.

Iz knjige: "Busovača"

Volksleben, von Ćiro Truhelka

342

Auch der Eintritt der Pubertaet wird in einzelnen Volkskreisen nach althergebrachter Sitte gefeiert. Diese Feier besteht in der Vornahme von Taetowirungen, und diesem Brauche huldigen ausschliesslich nur Katholiken. Nach der gegewaertigen Volksauffassung gilt die Taetowirung als aeusseres Zeichen der Zugehoerigkeit zur roemischen Kirche, und die Taetowirungen selbst heissen "kreuzchen" (križevi), da die aus kleinen kreuzartigen Ornamenten gebildet sind. Man ist im Volke der Meinung, dass eine Taetowirung unverwischbar ist und selbst wenn man die ausschneidet doch wieder zum Vorschein kommt. Da aber die mohamedanischen Beherrscher des Landes das Kreuzzeichen perhorrescierten, so bildete die Taetowirung ein Hinderniss oder erschwerte es, dass Mohammedaner Katholikinnen zu Frauen nahmen, oder das Katholiken zum Islam uebertraten, denn die durch Taetowirung gezeichneten konnten ihre vaeterliche Religion nicht verleugnen.

So meinte das Volk, das die Entstehung der Taetowirung auf die katholische Geistlichkeit zurueckzufuehren sei, welche dadurch ihren Gleubigen den Abfallen von der Religion erschweren wollte. Allein Mehreres spricht gegen diese Annahme und weist auf einen viel aelteren Ursprung hin; zunaechst der Umstand, dass die Geistlichkeit dem Brauche ganz ferne steht und mitunter dagegen eifertm vor Allem aber, dass unter den ornamentalen Motiven ausser dem kreuze, christliche, namentlich katholische Symbole fehlen. Wohl kommen in der Umgebung einiger Kloester Monogramme Christi vor, aber ihr Uhrsprung laesst sich in sehr junge Zeit verlegen.

Die Procedur des Taetowirens lassen sowohl Knaben als Maedchen ueber sich ergehen, und zwar wird damit im Alter von 12 bis 16 Jahren begonnen, also in jenem Stadium wo die Pubertaet gewoehnlich eintritt.

Das Taetowiren wird stets im Fruehling "wenn die Beume bluehen", vorgenommen, und das Volk gibt als die geeigneten Tage den Palmsonntag und die Kharwoche an; aber in den meisten Faellen wurde sie an St, Josephi-Tage, also am Vorabend

343

des Fruehlings-Tag- und Nacht gleiche vorgenommen. Dieser Umstand fuehrt uns auf Anschauungen einer Naturreligion, die mit dem Christentum in keinerlei Zusammenhang stehen.

Greifen wir, um den Ursprung des Brauches zu erklaeren, in die historische vergangenheit des Volkes, so koennen wir constatiren, dass er weder slavisch ist, noch von irgend einen anderen uns geschichtlich naeher bekannten Volke, welches Bosnien und die Hercegovina bewohnte herruehrt. Erst bei den Urvoelker der Balkan-Halbinsel finden wir diesen Brauch allgemein ueber das ganze Gebiet von der Adria bis zur Donau verbreitet. Die scythischen Agathyrsen, die Daker und Thrakier taetowirten sich, um ihre Stammeszugehoerigkeit und ihren Adel ersichtlich zu machen, und trugen gewissermassen ihr Wappen am Koerper zur Schau. Dio Chrysostomus erwaehnt namentlich die thrakischen Frauen, die stolz auf ihre schoene Taetowirung waren

344

und sich damit schoener und vornehmer duenkten.

Wie diese Voelker, huldigten nach Strabo auch ihre westlichen Nachbarn, die Illyrier, die Ursassen Bosniens und der Hercegovina, desen Brauche, und wie noch manch andere ethnische Reminescenz von ihnen auf die Gegenwart vererbt ist, so koennen wir auch den Ursprung der bosnischen Taetowirung hier vermuthen.

Die Taetowirung wird mit einer gewissen Feierlichkeit vorgenommen. Die Jugend versammelt sich Morgens und beginnt in froehlicher Stimmung die schmerzliche Procedur. Als Werkzeug dient eine groebere Naehnadel, als Farbe eine Tusche, die aus dem auf einem Blechdeckel aufgefangenen Kienruss mit Speichel oder Honigwasser angerieben wird. Statt dessen wird auch pulver oder aber keufliche Tusche (murećef), deren sich die Mohammedaner bedienen, verwendet. Das Ornament wird mit dem stumpfen Ende der Nadel aufgetragen, und so oft die Zeichnung einzutrocknen beginnt, wird frische Tusche aufgetragen. Nun beginnt das Taetowiren, indem mit der Spitze der Nadel durch unzaehlige Stiche das Ornament in die Epidermis getrieben wird. Wenn der Schmerz dem Patienten ueberwaeltigt, hoert man mit der Procedur auf und verbindet den Arm, damit Wunde verheile, was unter normalen Verhaeltnissen rasch vor sich geht.

Die Taetowirung wird hauptsaechlich am Handruecken am Unterarm, Oberarm, an der Brust und der Stirne angebracht, und ist oft so reich, dass man darunter kaum die urspruengliche Hautfarbe erkennt. Die verwendeten Ornamente bilden eine Serie eigenthuemlicher, conventioneller Motive, die in der Ausfuehrung oft sehr reich sind, in der Bedeutung und Anwendungsweise aber immer gleich bleiben.

Das einfachste ist das Kreuz (Križ), dessen Arme stets gleich lang und in der Regel durch kleine Striche oder Halbkreise verziert sind; diese Verzierungen stellen Tannenknospen dar und heissen deshalb Tannenkreuze (jelicin križić). Das Kreuz wird am Ruecken des zeigefingers als Mittelpunkt groesserer ornamentaler Compositionen oder als Fuellornament zum ausfuellen leerer Flaechen verwendet.

Ein von einem mehr oder minder reich verzierten Kreise umschlossenes Kreuz heisst Kolo (Ring). Besitzt es an der peripherie eine Reihe schaufelartig gekruemmter Linien, so nennt man es Muehlrad. Das Kolo-Ornament wird am Handruecken, am Oberarm und an der Brust mit besonderer Sorgfalt taetowirt.

Ein oben offener Halbkreis heisst Ograda (Umzaeunung) und wird ausschliesslich am Handruecken, die offene Seite dem Armgelenke zugekehrt getragen. Oft erscheint es verdoppelt, indem zwei solche Ringe einander zugekehrt und durch eine Linie abgegrenzt sind.

Besonders reich gestaltet sich der Schmuck des Handgelenkes, welches aus einem oder mehreren verzierten Baendern besteht, die das Gelenk umschliessen und nur an der

345

Unterseite zur Schonung der Pulsadern offen bleiben. Das Motiv wird als Armband (narukvica) bezeichnet und ueberdeckt das Gelenk nicht selten in einer Breite von 10 Centimetern. Weitere Motive sind der Tannenzweig (jelica) und die Aehre (klas), welche am Unter – oder Oberarm, und zwar zumeist an der Seite so angebracht werden, dass die Laengsachse der Motive mit der des Armes parallel ist. Ausser diesen Motiven kommen auch vor: die Sonne (sunce), der Mond (mjesec), der Morgenstern (prehodnica) und der einfache Stern (zvijezda). Alle sind conventionell aufgefasst und haben mit Ausnahme des Kreuzes, welches aber gerade bei den Taetowirungen aller Voelker eine grosse ornametale Rolle spielt, mit christlich-religioesen Begriffen nichts gemein, so dass wir sie auf eine aeltere und urthuemlichere Tradition zurueckfuehren duerfen.

Aus dem Buch: Die oesterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Bosnien und Hercegovina, Wien, k.k. Hof- und Statsdrueckerei, Alfred von Hoelder, 1901, Band 22.

http://austria-lexikon.at/ebook/wbin_experimental/ambrosius.html#book=Kronprinzenwerk/Kronprinzenwerk_Band_22_dt&pagenum=0&thumbview=off&layer=default2&pageid=00000001

tetoviranicovjek @ 17:11 |

Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, rujan 26, 2011

Marqouage corporel et signation religieuse dans l'antiquite : Regions danubiennes et balkaniques

tetoviranicovjek @ 13:26 |

Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, rujan 15, 2011

Tetoviranje kao raspoznavajući i zaštitni znak hrvatskog katoličkog puka

Jednako je i tetoviranje, koje je pretkršćanskog porijekla, s vremenom postalo gotovo isključivi raspoznavajući i zaštitni znak katoličkog puka, prvenstveno ženskog svijeta. (341)

(341) Povijesnih podataka o tetoviranju, koji bi se izravno odnosili na razdoblje ove studije, nemamo. Ali isto tako nema sumnje da je tetoviranje tada među katolicima bilo rasprostranjeno. - Prvi je znanstveno pristupio ovome fenomenu liječnik L. Glueck (Tetoviranje kože kod katolika u BiH). Glueck je konstatirao da je tetoviranje kod muslimana vrlo rijetko, kod pravoslavaca nešto češće, a kod katolika vrlo rasprostranjeno. Utetovirale bi se razne stilizacije križa, pa se zbog toga i tehnika tetoviranje nazivala bocanje križa. Redovito bi se to činilo u doba adolescencije. Najčešće i najobilnije bi se tetovirale žene, odnosno mlade djevojke. Naknadno brisanje tetoviranih dijelova bilo je bolno. Osim toga, i nakon brisanja ostali bi ožiljci "nabocanog križa" , pa je to predstavljalo kočnicu prelaska na islam.

Tetoviranje je bilo najrasprostranjenije među katolicima srednje Bosne, tj. gdje su se nalazile najkompaktnije katoličke naseobine i najmanje izvrgnute migracionim kretanjima.

Glueckova istraživanja nadopunio je i korigirao Ć.Truhelka (Tetoviranje katolika u BiH) - Oslanjajući se na Truhelku o tetoviranju je pisao i Vejsil Ćurčić, (Tetoviranje katolika u srednoj Bosni). Truhelka argumentirano pokazuje na pretkršćansko porijelo tetoviranja kod bos. katolika. - Nije li i ta Truhelkina konstatacija još jedan znak da je katoličko pučanstvo u Bosni najstariji i najautentičniji sloj od postojećih etničkih i religijskih skupina?

Srećko M. Džaja

Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18 u 19 stoljeće - Doba fra Grge Varešanina (1783-1813), Str. 169.

Dodatak:

Vejsil Ćurčić je o tetoviranju pisao u "Napredak" Glasilo hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u Sarajevu. Članak se zove "Tetoviranje katolika u srednjoj Bosni". Objavljen 1933 god, godina VIII, broj 6. Ovo glasilo nije lako pronaći. Naslovna stranica izgleda ovako,

tetoviranicovjek @ 14:46 |

Komentiraj | Komentari: 0

Lištica: Tetoviranje

Sem ukrašavanja koje je izvođeno dodavanjem pojedinih detalja nošnji u vidu nakita i veza, u okolini Lištice je bilo rašireno i ukrašavanje tela tetoviranjeem odnosno "sicanjem". Ovaj način ukrašavanja kod stanovnika okoline Lištice upražnjavan je svve do II svetskog rata. Tetoviranje su izvodile devojke, najčešće čobanicce dok su čuvale stoku, i to obično na korenu šake preko jasenove kore. Motiv krsta u najjednostavnijim oblicima najviše je primenjivan. (Podatke dobila od M. Petrića kustosa Zemaljskog muzeja).

Bratislava Vladić-Krstić

"Narodne nošnje u okolini Lištice", Glasnik zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, Etnologija, Sveske 24-25, Str. 256.

tetoviranicovjek @ 14:38 |

Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, rujan 14, 2011

Sicanje Hrvata (tetoviranje-tatuaž) u Herceg-Bosni.

Bilježi za "Bosansku vilu", Vid Vuletić-Vukasović.

Prošao sam Herceg-Bosnom, te sam upazio i ovaj narodni običaj, biva sicanje, te ga zabilježio, jer mi je i to u pomoći, baš kao i različiti ukrasi i uresi na robi, na posudama i t.d., za prispodabljanje različitijeh motiva na starobosanskijem stećcima, koje ja eto proučavam tomu je nekoliko godina. - Ovdje nijesam ni najmanje pozvan, da kažem, da su stećke isključivo podizali jugoslavljani svojijem pokojnicima, a to osobito u Herceg-Bosni. - Motivi su nam na stečcima svjedokom, da su oni prava jugoslavenska svojina, te jih je taj narod od davnina dizao, a rimski mu je sarkofag dao, ako i dalek, pojam, da kreše ove žestoke, da ne reče, ogromne spomenike, kojijeh je, dakako s narodnijem motivima, po Hereceg-Bosni, Staroj Srbiji itd., neizmjeran broj, baš na hiljade, a ne na stotine.

Doveo sam u svezu sa rečenijem stečcima sicanje, kao i ostale motive, osobito na drvu i na robi.

Još s početka godine 1889., pisao sam u Viestniku Hrv. Ark. Dr. u Zagrebu pripomenak u dopisima o sicanju, al rek' bi, da to nijesu neki učenjaci ni pročitali, jerbo iste godine dr. Leopold Glik piše u III. Knj. Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini na str. 81-88. pod naslovom: "Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini od dra Leopolda Glika."

Rađa se hvaljenoga gospodina odlikuje sa slikama, te jih je jedanaest na broju, al' neke su suvišne, pa se njima to toliko može pozvati duh današnje kulture. - Nije s gorega, da i ja, uz materijal gospodina doktora, navedem neke motive, a i to, jer jih isti nije istaknuo.

Narod se sica u zapadnoj Bosni, a nevlastito kršćani (katolici). Evo nekoliko primjera: Oko njeke se Rame narod sica, pa sam gledao na Ustirami a u selu Slatini, na desnici Stipa Drinovca, težaka katolika, slijedeće zlamenito sicanje, koje se donekle po tradiciji sudara sa zlamenijem (grbom štitom) ove drevne zemlje: sa dva polumjeseca.

Ovo je sicanje na ruci prosta čovjeka, te je baš s toga zlamenito, jer se po njemu može zaključiti, da su neke ideje u narodu ucijepljene od davnijeh davnina.

Ovako su mi, po prilici, kazivali o sicanju u G. Vakufu: - Svaki će se kršćanin (katolik) nasicati, a neće rišćanin ni Turčin. Malo će se naći čeljadi bez ovoga obilježja, a svakako ga ima svaka ženska, biva, kad bi koju poturčili, to bi joj Turci izrezali, jer je sicanje zazor za Turčina, a kršćani se po tome poznaju. Obako će kršćanin postupati u tom poslu: - Na Josipovo (svetoga Josipa) se razmuti mućerefa (crnilo od izgorjela luča), pa se na koži napiše perom ili šiljkom, a onda se nasica iglom, te se zamota krpom dokle prođe. - "Ovo ti je sve što sam čuo o sicanju u G. Vakufu, a sicaju vješte žene i drugarice, biva druga drugu. Nijesam se namjerio na sicanju, pa ne znam govorili su štogod, kad se to radi, ali mislim, da se ne baje."

Oko G. Vakufa je tako rečeno Skoplje, pa se na to radi po Skoplju, a tako je po prilici i u Rami, al' toga nijesam izobilja viđao na Ustirami, u selu Uduckomu, gdje su dobre zgrade, gdje lijepo raste sliva, jabuka i tunja, a žene rade preju (konoplju) i nose na glavi poćelicu žensku mučenicu, al' cure nose od ponosa fes. U Rami je naglasak kako i u Crnoj Gori, te oni izgovaraju knjez mješte knez, mjeso mješte meso i t. d. - Na Ustirami me je pratio Pero Biloš, te mi kazivao, da su oni življeli u dobro s Turcima sve do bune.

Dr. Leopold Glik nije kazao s kojega je čeljadeta skinuo tetoviranje, a to ne ide radi prispodobe u narodoslovlju.

Rekao sam, da su mu bile suvišne neke slike, jer je toga posla izobilja u svijem stranama, a osobito između uznika i mrnara, gdje se nasicaju najrazličitije stvari, kao n. p. vijenac, srce, a u njemu ime i prezime, pa sidro (kotva) i t. d. - Spomenuto sicanje između mrnara, vojnika i t. d. nema narodnoga karaktera, no je nekako izniklo u nižoj ruci čeljadi, te se promiče po svijem stranama svijeta.

Dr. Leopold Glik na dugo je naveo kako se u Bosni spravlja spomenuta boja za sicanje, pa ovdje nije kud tamo, da ponavljam tu običnu stvar, no mi je dosta, da sam napomenuo neke stvari što jih je propustio hvaljeni gospodin doktor.

Opazit mi je, da su motivi u sicanju čisto starobosanski, a krst je obično kao i na starobosanskijem stečcima t. j. djetelinasti krst, pa bi se po tomu usudio misliti, da je odavnina sicanje između kršćana u Herceg-Bosni, a svakako prije dolaska Osmanlija, pa mi se nekako čudno čini, da su ga u narod uveli rimokatolički sveštenici, biva da tako besmisleno ne prelazi na muhamedovsku vjeru radi krišćanskoga biljega, jer bi se radi toga uzroka tu spasonosnu stvar bili prikačili i pravoslavni sveštenici, a oni su mogli i bolje, kaonuti što su zborovi kod pravoslavnijeh crkava i manastjera, kao i dan današnji, imali neki veliki utjecaj na narod, pa bi tijem zborovima bili slobodno kaluđeri uveli i kod pristaša istočne crkve ovaj čudnovati običaj.

Meni je naprotiv do skromnoga mnjenja, da je ovaj običaj bio ukorijenjen kod pristaša bosanske narodne crkve, da se razaznaju braća krstijani, pa je tako ovaj običaj kroz vijekove nepromijenjen ostao kod onijeh korjenitih Bošnjaka, a osobito oko Rame i po Uskoplju, pa me vode do rečenoga zaključka oni drevni motivi, te su uklesani i na starobosanskijem stećcima, koje su podizali navlastito pristaše bosanske narodne crkve.*)

*) Ovaj članak poslat je ima dve godine no je zbog sličica tako zaostao. Molimo pisca da oprosti. Jezik je prema originalu.

http://scr.digital.nb.rs/view/IB-bosanska-vila-1894&p=365&e=f&w=1280&h=866

tetoviranicovjek @ 23:15 |

Komentiraj | Komentari: 0

Tatuaž: Viesnik hrvatskog arheološkog društva, 1889

Viesnik hrvatskog arheološkog društva, 1889 godine. Vid vuletić-Vukasović na dva mjesta govori o tetoviranju u hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini.

Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol.11, No.1 Rujan 1889

tetoviranicovjek @ 13:42 |

Komentiraj | Komentari: 0

petak, rujan 9, 2011

Hrvatski filmski arhiv

U hrvatskom filmskom arhivu se eventualno nalazi snimak o tradicionalom tetoviranju Hrvata.

HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV

HRVATSKI FILMSKI ARHIV

IZVORNO FILMSKO GRADIVO – ABECEDNI POPIS

Tatauiranje:Tetoviranje, DN, 1 Rola

tetoviranicovjek @ 13:29 |

Komentiraj | Komentari: 0

Borovica: Starinske tetovaže

Vremena u kojima su u Borovici po rukama tetovirane ženske osobe prije nego će se zadjevojčiti, a napose razlozi zbog kojih je to rađeno, sve dalje su iza nas. (Više o tome možete pročitati u Bilješkama o zavičaju, str. 6) Svjedokinje koje su taj ritual iskusile na vlastitoj koži prisjećaju se da nije bio nimalo bezbolan, ali je prihvaćan u nastojanjima da se zaštiti ženska čast i označi pripadnost katoličkoj vjeri.

Danas se na to može gledati tek kao na jednu iz niza neobičnosti ove gorovite i veoma religiozne župe, no to je ipak i svjedočanstvo o dijelu borovičke povijesti koja nikad nije bila laka. A od toga se, bez trunke izmišljanja, može sklopiti turistima jako zanimljiva priča.

Priredio J. Klarić

tetoviranicovjek @ 12:28 |

Komentiraj | Komentari: 0

petak, rujan 2, 2011

Podmilačje na blagdan Sv. Ive

Tu su zastupljeni sve vjere, staleži i krajevi. Tu su muslimanke iz Hercegovine s maskama od crvenog baršuna, travnički seljaci s napola obrijanim glavama i perčinima, tetovirani katolici sa zamotanim svijetlocrvenim turbanima, Sefardi, bosanski žandari, Albanci odjeveni u bijelo sukno s crnim svezama (oni nude pecivo i pivo od žita), Srpkinje u svilenim gacama, s ogrlicama nanizanih dukata i kapicama ukrašenim zlatnim vezom, djevojke iz Posavine, prepoznatljive po kosi u koju su upleteni crna vuna, biljke pustikare i metalni novci, gizdavo nacifrani ciganski muzikanti s cvijećem zadjevenim za podvezice, Turci iz Carigrada i s Krete, Grci, Austrijanci, elegantne dame, prosjaci s grdnim manama, siromašno i bogato, sa sjevera i juga.

Iz knjige: Johannisfeier

Autor: Sandor F. Rosenfeld

tetoviranicovjek @ 18:38 |

Komentiraj | Komentari: 0

Narodni plesovi i običaji Hrvata središnje Bosne

Jajce: Općenito o narodnim nošnjama i posebnostima (tetoviranje) ovoga područja

Uvažavajući osnovnu podjelu narodnih nošnji u BiH, koju su napravile stručne i odgovorne osobe u svom dugogodišnjem istraživačkom i znanstvenom radu u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, može se konstatirati da nošnje krajam kojega ova knjiga obrađuje, pripadaju skupini srednjobosanskih i gradskih (varoških) nošnji.

Naravno, u okviru ovih dviju skupina nošnji ima varijantnih oblika, koji se ogledaju u krojevima, pojedinim detaljima i ukrasima na odjevnim predmetima. Važan utjecaj na odjevne predmete seoske i varoške nošnje imali su raspoloživi sirovinski materijali od kojih su nošnje izrađivane.

Seoski puk je za osnovni sirovinski sastav u izradi odjevnih predmeta koristio konoplju, lan, vunu, kožu, te pamuk u novijim, tržišnim okolnostima, dok su u gradskim nošnjama prevladavali pamučni materijali tvorničke izrade.

Razvoj trgovine i pojava novih tekstilnih materijala na tržištu, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, imao je za posljedicu različite nazive za pojedine dijelove nošnji, pa se susrećemo sa slavenskim, nešto rjeđe s njemačkim, ali ponajviše s turskim nazivljem, kao posljedicom višestoljetne vladavine turskog osvajača na ovim prostorima.

Manje je poznato da je za vrijeme turske vladavine našim zemljama u više navrata, što potvrđuju povijesni spisi, bilo propisano koje se boje mogu upotrijebiti za odjevne predmetee sva tri naroda.

Tako je bosanski namjesnik Husamudin paša, 1794 god. Izdao zapovijed da kršćani mogu nositi odjeću u ljubičastoj, crnoj i modroj boji (Bašagić - navedeno djelo, str. 116), a vezir Abdurrahman-paša godine 1827. izdaje zapovijed da se kršćani u nošnjama mogu služiti samo crnom bojom (Sutješki ljetopis). Ovi propisi vrijedili su kako za gradsko stanovništvo tako i za seoski puk.

Zbog ovih i drugih okolnosti (ekonomskih, modnih, tržišnih), može se zaključiti da je utjecaj na način odjevanja i nošnje toga vremena bio iz seoskee sredine u varošku i obrnuto.

U seoskoj tradiciji ovog područja, žene i djevojke su s puno mašte i umijeća izrađivale pojedine dijelove ženske i muške nošnje. Tkalje su na vodoravnom stanu tkale platno, od kojega su zatim krojile i šile pojedine odjevne predmete, a potom ih inventivno ukrašavale vezom i pletivom. Složenije haljetke krojili su, šili i ukrašavali obrtnici zvani abdžije.

Nošnje varoške-gradske tradicije bitno se razlikuju od seoske, osobito u dijelovima ženske nošnje. Upravo u ovom tipu nošnji osjeća se snažan utjecaj Orijenta, kako u ženskoj, tako i u muškoj nošnji, osobito u krojevima i nazivlju pojedinih dijelova.

Kao odjevnu posebnost varoškoga područja treba istaknuti crne ženske dimije, raskošne po kroju i utrošku materijala. Obično je prisutna percepcija da je nošenje dimija nametnuto kršćankama, Hrvaticama za turske vladavine, što nije točno. Razlog tomu je nadolazeće novo vrijeme, novi modni trendovi, pa su upravo crne dimije glavna modna karakteristika gradske nošnje krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća.

Kao posebnost u hrvatskom narodu ovoga kraja naveo bih pojavu tetoviranja na vidnim dijelovima tijela, osobito kod žena, a u prošlim vremenima tetoviranje su prakticirali i muškarci.

Razgovarajući s mnogim starijim ženama u ovome kraju, osobito u okolici Travnika, o ovoj pojavi kod kršćana, dobio sam tumačenje da su se djevojke za vladavine turskog osvajača na taj način obilježavale u cilju prepoznatljivosti i zaštite od napasnih tuđinaca.

Činjenica je da je ovaj drevni običaj karakteristika kršćanskog stanovništva, ali na temelju znanstvenih istraživanja utvrđeeno je da je ova pojava naslijeđe predslavenskog vremena, podrijetlom s Istoka, odakle su je preuzeli Tračani, a zatim i susjedni Iliri. Na taj se način ova pojava preko balkanskih plemena zadržala na ovom prostoru kroz minula stoljeća. Višestoljetnin naslijeđem, ova pojava kod Hrvata – katolika služila je kao vidljivo obilježje vjere.

U tradicijim ovaj obredni čin vršio se kod djevojčica od 13 do 16 godine starosti i to na dan Sv. Josipa (Josipovo), uoči ravnodnevnice Ponekad se ovom činu podvrgavalo na Ivandan, Blagovijest ili na Cvjetnicu.

U jajačkom kraju, boja za tetovažu prpremala se od čađi borova drveta pomiješana s medom. Ovu smjesu nazivali su murećef, što bi označavalo boju za pisanje. U žepačkom kraju boja se pripravljala usitnjavanjem drvenog ugljena i miješanjem s mašću.

Kokoškom peruškom umočenom u tako pripremljenu smjesu skicirao se na tijelu željeni ornament, potom se pristupalo bockanju iglom, ubod do uboda, što bliže jedan drugom. Narod je ovaj postupak nazivao sjecanje ili bocanje. Dijelovi tijela na kojima se tetoviralo najčešće su bile podlaktice, ponekad kažiprst, grudi, pa čak i čelo.

Motivi tetovaže vrlo su slikoviti, pa se osim najjednostavnijih križića sreću složeniji, kao grančice, ograde, narukvice, zvjezdice i drugi maštoviti ornamenti, iz čega se iščitava golema kreativnost i inventivnost narodnog umjetnika.

Još je jedna pojedinost karakteristična za hrvatski narod u ovome kraju. Naime, sve do kraja Drugoga svjetskog rata u svakidašnjem govoru koristila se ikavica, koja potom postupno nestaje iz govora, pod utjecajem "novih", zajedničkih jezičnih osnova, ali još uvijek se ova kulturološka lingvistička kategorija susreće kod starijega svijeta, pri spontanom razgovoru.

Iz knjige: "Narodni plesovi i običaji Hrvata središnje Bosne" Str. 70-73. Autor: Miroslav Šilić

tetoviranicovjek @ 17:29 |

Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, rujan 1, 2011

Guslarska pjesma i tetoviranje

Iz knjige: ANTHROPOPHYTEIA. Jahrbuecher fuer folkloristische Erhebungen und Forschungen zur Entwicklungsgeschichte der geschlechtlichen Moral

Band I. Suedslawische Volksueberlieferungen, die sich auf den Geschlechtsverkehr beziehen.

Von Dr.Friedrich S. krauss

Iz jedne guslaske pjesme,

Budućeg junaka ( u vrijeme bosanskog viteštva) je njegova sestra stigmatizirala (žigosala) sa znakom njegovog budućeg zanata već dok je on ležao u koljevci. Stari Ćejvan je u planini sazva sve svoje oficire (svoje poglavice) na ratno vijećanje:

strašan sam vam noćas san usnio!

u Ormanu čeka nas busija.

Nije l majka rodila junaka

a sestrica braca podgojila

na čistome djevojačkom krilu,

junačkim ga pasom opasala,

na desnici napisala ćordu

s oštrom iglom i žeženim lučom,

tko će otić u Orman planinu,

uhoditi klance jadikovce?

(Orman je turska riječ i znači ŠUMA. Ćorda znači sablja krivošija)

tetoviranicovjek @ 19:08 |

Komentiraj | Komentari: 0

Od Banjaluke kroz dolinu Vrbasa do Jajca

Von Banjaluka durch Vrbastal bis Jajce

Iz knjige (turistički vodić) "Illustrierter Fuehrer durch Bosnien und die Hercegovina"

Siromašni žitelji ovog zabačenog kraja se sastoje od rimsko-katoličkih seljaka, za koje su karakteristične tetovaže po rukama i prsima. Iste se pokazuju uvijek u nekom obliku križa i navodno su ih nekada uveli franjevci, koji su kroz ovaj neizbrisivi znak pripadnosti kršćanskoj crkvi narodu onemogućavali prelazak u islam.

LOOK INTO MY FACE

24. 09. 2014.

HRVATSKE TRADICIONALNE TETOVAŽE 7.

Tea Turalija: "Meni je cilj obići što više sela, zapisati što više simbola, da se ti simboli zaštite i da se ne zaborave."

Da se nađu i na popisu UNESCO-ve zaštićene kulturne baštine.

SRIJEDA, 21. Rujna 2011

TRADICIONALNO TETOVIRANJE HRVATA

PROCES

Arhiva bloga

Zbirka tetovaža i motiva