HRVATSKE TRADICIONALNE TETOVAŽE 6.

Wytatuovany znak wiary

tetoviranicovjek @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, travanj 19, 2012

Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Uvod

UVOD

U ovoj radnji razmatran je jedan narodni običaj, koji je na Balkanskom poluotoku zastupan samo kod nekih etničkih grupa. U stručnoj literaturi u nas poznat je pod općim nazivom tatauiranje, tetoviranje, tetovisanje - izvedenim od tahićanskog tatau - koji je, s većim ili manjim modifikacijama, preuzet u gotovo sve svjetske jezike. Obzirom na činjenicu, da je raširenost ovoga običaja vrlo velika kod raznih plemena i naroda u svijetu, da je već odavno preuzet i udomaćen u gotovo svima civiliziranim sredinama, mi ćemo se u obradi ovoga običaja kod balkanskih naroda zadržati samo na onim oblicima tatauiranja, koji su u neposrednoj vezi s tradicionalnim, u narodu duboko ukorijenjenim običajem, koji je ostao do danas pošteđen od utjecaja sa strane (grad, vojska i dr.) i iz drugih izvora.

U osnovnim crtama taj običaj sastoji se u ovome: U određeno godišnje doba (uglavnom u proljeće) i njačešće uz određene blagdane (oko Velike nedjelje) djevojčice i dječaci, mahom pastiri, ukrašavaju pojedine dijelove tijela bockanjem iglom i posebnim, za tu svrhu priređenim bojama, stvarajući na taj način likove koji ostaju za cijeloga života. U većini slučajeva osnovni oblik je križ, a zastupani su i drugi motivi (vegetabilni, geometrijski i životinjski).

Na Balkanskom poluotoku ovaj običaj je do nedavno postojao kod većine hrvatskog, katoličkog, stanovništva u Bosni i  Hercegovini, kodvlaško-aromunskih stočara Makedonije, Bugarske, Grčke i Albanije, te kod Sarakačana, stočara grčkog govora u Makedoniji i Grčkoj. Ovaj običaj poznat je i nekim albanskim plemenima, katolicima, na području Malesije (Kostrati), Škreli, Hoti, Gruda, Klimenti), te kod Dukađina i Pulata. Zastupan je, također, i kod Albanaca muslimana u predjelima: Hasi, Vuthaj, Arn i Lurija.

Ovo bi bili, u glavnim crtama, osnovni podaci o raširenosti tatauiranja na Balkanu. detaljnije i više govora bit će u poglavlju o rasprostranjenju ovoga običaja kod balkanskih naroda.

Već iz ovoga kratkog pregleda raširenosti običaja tatauiranja može se uočiti, da se ono kod drugih balkanskih naroda pojavljuje uglavnom uz granična područja prema Jugoslaviji.

Unutar spomenutih grupa stanovništva postoje izvjesne razlike, odnosno posebnosti u tatauiranju, koje su najviše izražene kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. To se, osim nekih značajnih pojedinosti, očituje prvenstveno u vrlo intenzivnom ukrašavanju ljudskog tijela, kao nigdje drugdje na Balkanu, i u aktivnoj primjeni ovoga običaja sve do današnjih dana kod jednog dijela hrvatskog stanovništva Bosne.

Kada je krajem prošloga stoljeća (19) u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu objavljen članak dr Leopolda Gluecka: "Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini", te isti rad na njemačkom jeziku u Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegowina u Beču, znanstveni krugovi Evrope bili su po prvi puta obaviješteni o ovom zanimljivom običaju u jednom dijelu Bosne, gdje je, za vrijeme svojih terenskih obilazaka, dermatolog dr L. Glueck imao prilike vidjeti i pobliže se upoznati s tradicionlanim načinom tatauiranja. Ovaj Glueckov opis potakao je, nekoliko godina kasnije, dr Ćiru Truhelku, kustosa Zemaljskog muzeja, da objavi studiju "Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini" u kojoj, osim prikupljene zbirke ornamentalnih motiva bosanskoga tatauiranja i opisa običaja, iznosi i sovje pretpostavke o postanju ovoga, kako kaže, "varvarskog običaja" koji se "kroz vijekove održao do današnjeg vremena". Kao i njegov prethodnik, i Ć. Truhelka se u svojoj radnji ograničava na prikazivanju tatauiranja samo kod bosanskog katoličkog stanovništva i to isključivo iz središnjeg dijela Bosne. Tako je i u ovome, do danas najopsežnijem radu o tatauiranju u Bosni i Hercegovini, na koji su se pozivali svi oni koji pokazivali interesa za ovaj običaj, ostalo mnogo toga neobuhvaćenog opisom ili do danas nepoznatoga - da spomenemo samo običaj tatauiranja u Hercegovini sa svim svojim različnostima te, i za ovu priliku ne manje značajno paljenje, žeženje, kože - kauterizacija, uobičajeno u jednom dijelu Bosne i Hrvatske kod srpskog i hrvatskog stanovništva. Neumanjujući ovim značaj Truhelkine radnje, koja je u mnogome dopunila Glueckov članak i na taj način još svestranije upoznala naše i strane stručnjake s ovim običajem, ipak, mora se priznati da od vremena objavljivanja Truhelkinog rada do danas nije učinjeno mnogo na dopunjavanju i skupljanju novih etnografskih činjenica u Bosni i Hercegovini. Sve što je kroz proteklo vrijeme objelodanjeno svodi se, više manje, na kratko registriranje spomenutoga običaja.

Gotovo pola stoljeća nakon izlaska Glueckova i Truhelkina rada, javlja se Milenko S. Filipović sa svojim prilogom: "Tetovisanje u Južnoj Srbiji" čime nas opčirnije obavještava o običaju tatuiranja i u ovome dijelu Balkana.  Ako uz do sada spomenute radove o tatauiranju navedemo i djelo Engleskinje Mary Edith Durham: "Some Tribal Origins, Laws and Custom of the Balkans", gdje u jednom opsežnijem poglavlju raspravlja o tatuiranju u Bosni i u Albaniji, obuhvatili bismo time sve što je do danas značajnije o ovome običaju rečeno.

Međutim, i nakon svega što je do sada spomenuto o radovima koji su nas upozorili i upoznali s etnografskim materijalom o tradicionalnom tatauiranju kod jednog dijela balkanskog stanovništva, ipak, treba istaći činjenicu, da taj materijal nije bio ni opsežan ni potpun, a ni sistematski obrađen da bi mogao zadovoljiti i odgovoriti na mnoga pitanja vezana uz postojanje ovoga običaja. Iz tih razloga nametnula se potreba za sistematskim prikupljanjem novih etnografskih činjenica iz svih dijelova Balkana, gdje je tradicionalno tatauiranje bilo uobičajeno, i da se tako prikupljeni materijal obuhvati jednim posebnim radom. To se nastojalo uraditi u ovoj radnji svjesni toga, da se, u prikazanom rasponu etnološke problematike običaja tatuiranja kod recentnog balkanskog stanovništva, nije uvijek mogao dati jedan cjelovit, a pogotovo ne konačan odgovor, na neka pitanja koja su se pojavila u toku rada.

Dr. Mario Petrić, "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda, Karakteristika, uloga i porijeklo", Sarajevo 1972, Str. 1-4.

(Koliko je meni poznato, danas postoje tri originalna primjerka ovog rada. Nalaze se u Zagrebu: Etnološki muzej, Filozofoski fakultet, Sveučilišna knjižnica.  Mislim da je samo primjerak u Filozofskom fakultetu jedini cjelovit.  Primjerak Sveučilišne knjižnice nema nekoliko stranica teksta (Str.1-4 i 88-92), kao i nekoliko karti. Primjerak Etnološkog muzeja nema kompletan Ilustrativni dio i otprilike pola karti. Potrebno je snimiti/kopirati sve karte iz primjerka Filozofskog fakulteta, a u svrhu očuvanja tih karti. Najbolje bi bilo taj primjerak kompletno kopirati/digitalizirati. Napomenu dodao: B.K.)

tetoviranicovjek @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, travanj 18, 2012

Običaj tatauiranja u okolici Žepča (1952 god.)

Andrić, Jasna; Balvanović, Marijana; Palošija, Đurđica, studentice etnologije

Etnografska građa iz okolice Žepča, 1952. NZ 31, 42 str.

Lokalitet: Bosna i Hercegovina: okolica Žepča

Sadržaj: zbirka je podjeljena na 20 poglavlja: Poglavlje 5). "Tatauiranje", str.8-9. Pohranjeno u: HAZU, Zavod za povijesne i društvene znanosti, Odsjek za etnologiju,  Zagreb.

TATAUIRANJE

Tatauiranje se obavlja obično uoči sv. Josipa i to rade djevojčice - rjeđe dječaci - na paši svatko sam sebi ili jedan drugome. Postupak je ovaj: olovkom se iscrta motiv preko kojega se prevuče klipica, umočena u čađ "garež" pomješanu s pljuvačkom. Zatim se "boca" s iglom. Mjesto čađe upotrebljava se danas i tinta. Izbocano mjesto čvrsto se poveže kroz tjedan dana, dok rana ne zacijeli. Nejčešće se to izvodi na ruci i to s vanjske strane podlaktice blizu šake ili na samoj šaki, a rjeđe na najnižim /osnovnim/ člancima prstiju ili na nadlaktici.  U selu Golješnici žena Kata Širić ima tatauiran motiv križa s kukom ispod vrata. Najčešći motivi su križevi, odnosno križevi s kukicama. /na krajevima s dva mala postrana ogranka/. Kako sami seljaci pričaju tatauirali su križeve za vrijeme Turaka kako bi se vidjelo da su katolici. Križ je još danas najčešći motiv pa ga se može vidjeti u više varijanata: to može biti obični križ ili gore spomenuti križ s ograncima, ili to može biti križ s četiri točkice u kutovima. Česta je i svastika, koja također ima naziv križ, redovno je obrnuta, a može biti uglasta i zaobljena. Viđen je i motiv u obliku kruga sa zrakama naokolo kao sunce i križem u sredini /bocano u Zenici/. Dosta je čest i motiv zvan "sabljica", ravan ili zakrivljen s križem na vrhu. Najjednostavniji motiv je točka, koja je viđena u jednom slučaju bocana na najgornjem članku. (Studentice vjerojatno misle na članak prsta. Dodao: B.K.)

     

ORNAMENTALNI MOTIVI

Ornamenata ima na drvetu, tekstilu i tatauirano na tijelu. Kod tatauiranja su česti motivi, točkice, križići, križići s ograncima i svastika /Sl. 16/ = Opširnije opisano u vezi s tatuiranjem. Na drvetu ima vrlo malo ornamenata, a ukoliko ih ima oni su sasvim jednostavni. To su na pr. na drvenom zaponcu na sobnim vratima položeni križevi, zatim nagornjoj strani daski tronoga urezane crte, koje idu koso prema stranama tronoga. Ukrašuju se kadkada i  dršci koničnih preslica i to kosim rombovima izmjenično praznim ili šrafiranim, izlomljenim crtama, te uzdužnim crtama s izdancima. Ovakve ukrašene preslice viđene su u dva slučaja: u zadruzi Tomića u Viništu i kod Kresić Mare u Lupoglavu.

Ornamenti na pisanicama, izvedeni batik tehnikom, također su najčešće razne crte, grančice, trokutići itd. Najviše ornamenata ima na ženskoj odjeći, no i toga je bilo više. Krpa /marama/ je nekada bila bogato ukrašena uz jedan rub i u uglu koji visi niz leđa. Danas je taj rub ukrašen samo utkanom ili vezenom uskom prugom, dok je bogatiji ornamenat ostao samo u uglu. Ženske košulje bile su ukrašavane oko donjeg ruba i uz šavove sprijeda i straga klinasto po dužini i to bijelim vezom križićaa, a danas se više uopće ne ukrašuje. Široki rukavi ženskih košulja bile su nekada vezene po dužini vanjske strane. Danas se još ukrašuje izrez oko vrata i to vezom u dvije do tri boje, obično crveno, crno, bijelo /bučma/. Na muškim košuljama veze se "jaka" /uski ovratnik/ i na prsima. Obilan vez izčezava iza I svjetskog rata, tako da im se danas čini "budalasto kada neko preveliki vez na se navali".  Nekada je žena mogla izvesti kroz zimu dvije krpe, a danas do deset zbog manje količine veziva. Ornamentirane su i marame, koji "diverovi" zatiču o kapu. Najčešći bod su križići, a kadkada i "način". Motivi su geometrijski, a rade ih prema predlošcima, koje izrađuju neke žene same ili jedna od druge posuđuju. Osnovne boje su crvena, crna, plava, zatim žuta, zelena pa i sve ostale.

tetoviranicovjek @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 0

utorak, travanj 17, 2012

Običaj "bocanja" u Ovčarevu kod Travnika

Horak Leopold, profesor

Običaji u Ovčarevu. s.a., SZ 222, 14 str.

Lokalitet: B i H; srednja Bosna; okolica Travnika: Ovčarevo

Napomena: Strojopis (listovi uvezeni špagom), F:21x34 cm.

Poglavlje 2. "Bocanje" - opis tehnike kojom se na kožu "upisuju" (tetoviraju) razni ornamenti (str.4); crteži ornamenata (str.5)

Zbirka pohranjena u: HAZU, Zavod za povijesne i društvene znanosti, Odsjek za etnologiju.

BOCANJE

Kazivanje Luce i Mare Stojak iz Ovčareva

Kao što mnogi običaji iščezavaju po selima, koja su blizu grada, tako nalazimo da i bocanje pomalo iščezava. Razlog zbog kojeg iščezava bocanje nalazi se u tome, što mnoga seljanka polazi u grad u službu te ju je stid da ima one ornamente na tijelu. Još i danas ima žena u gradu koje da sakriju svoje seljačko porijeklo navlače rukavice ili nose duge rukave. Drugi je razlog bol, koja se mora pretrpjeti kod bocanja. U tom selu posve je obrnuto nego u Koričanima, gdje i ono malo dijete želi da ima kakav znak na tijelu.

Kod žena a naročito kod djevojaka u Ovčarevu nalazimo oskudicu u bogatstvu i množini ornamenata na tijelu. Nađe se po koji ornamenat i to bilo kolo, narukvica, križ, grančice i dr.

Bocanje je inače stari bosanski običaj, koji potječe još iz turskog vremena. Bosanski katolici radili su to da se razlikuju od Turaka. Bocanje je bilo zbog toga, što Turci nijesu htjeli trpjet u kući djevojaka s križem, pa je ne bi ni otimali, a katolici su to znali i radi toga su se tetovirali. To sam čuo u Kotor - Varošu. Od križa na čelu dolazi u Korićanima nadimak "Križan".

Bocanje zadaje mnogo boli i gubitak krvi, te se mora i po dva ili više dana odležati. Nitko se negda nije otimao tom običaju, jer bi ga smatrali kukavicom.

"Murećej" je masa, kojom se boca; prpravlja se na svetoga Josipa. Pripraviti ga može svaka žena osim noseće, koja ne smije ni sebe ni drugoga bocati. Murećej se pripravlja na ovaj način: Uzme se dva do tri snopa luča, pa ga se stavi na ognjište i zapali, poklopi se sačem, pošto se sač prije toga dobro očisti. (Sač je poklopac, koji se stavlja na kruh kada se peče). Kada luč izgori sač se oprezno digne i peruškom otrese sa čađi u fildžan (lončić). Tako se ostavi dva do tri dana. U oči dana, kada se želi od te čađi pripraviti murećej, moraj use prije spavanja dobro isprati usta. U jutro prije jela mijesi se čađa s pljuvačkom, dodavajući pri tome med i barut. Miješa se dotle dok ta masa ne postane rastegljiva.

Samo bocanje vrši se na slijedeći način: Ušicom od igle načini se od murećefa križ ili koji drugi lik i taj nacrtani lik boca se iglom. Pri tom se igla zabada duboko u meso i istječe mnogo krvi; kad krv prestane teći, zavije se papirom i tako se ostavi dok papir sam ne spadne. Bocanje zađe tako duboko u kožu, da su pokušaji starih poturica, da to skinu sa sebe, ostali bez uspjeha. Boca se o svetom Josipu. Bocanje vrše međusobno djevojke i momci kao znak uspomene. nekoć je ovo bocanje vršila naročito jedna žena iz Poklareva.

Ornamenti se nalaze najviše na rukama, a manje na čelu ili grudima.

            

 

tetoviranicovjek @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, travanj 16, 2012

Običaj "sicanja" u selu Lipno kod Međugorja (1958-1959 god.)

Miličević Josip, student etnologije

Etnografska građa iz Hercegovine, 1958-1959. NZ 79e, 62-72 str.

Poglavlje 3. "Sicanje",str. 71.

Lokalitet: Lipno

Zbirka je pohranjena u: HAZU, Zavod za povijesne i društvene znanosti, Odsjek za etnologiju, Zagreb - Ul. A. Hebranga 1.

SICANJE U SELU LIPNO

Nekada je sicanje bilo vrlo rašireno, pa se znalo reći za djevojku, koja nije "nasicala" križ: "Vidi je, sram je bilo, k'o Turkinja, nema ni križa". Sicanje je bilo najviše na blagan Križi / u VI mjesecu /, ali se nekada vršilo i na druge dane. Obično se sastalo do 15 osoba i svi su si međusobno "Nasicali križ ili ime". Prvo je svatko sebi na komadu kljenove kore nacrtao ono, što želi da mu se nasica / križ, ime ili neki znak /. Onda to izreže nožem, pa stavi tu koru na ruku i zaveže ju. Tada mu netko sica malom iglom po mjestu, gdje je u kori izrez, sve dok to mjesto potpuno ne izbode. Pri tome bude i dosta krvi. Onda se ta rana pospe "mrčinom" / čađ, nastrugana sa kotlače, ali je najbolji ugalj od tilovog drveta za posipanje terane /. Kora još ostane zavezana na ruci sve dok ne prestane teći krv, a poslije se skine i ruka opere. Kada rana zaraste ostaju tamne šare. Najviše su prije nasicali križeve "granaš", velike i do pet centimetara, pa i veće, zatim skoro redovno uz to i ime, a muškarci razne znakove u vezi s vojskom i.t.d..

tetoviranicovjek @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 0

Bocanje/nabocano: Etnografska građa iz sela Mile kod Jajca, 1958-1959.

Miličević Josip, student etnologije

Etnografska građa iz sela oko Bugojna i Jajca, 1958-1959. NZ 79c, 31-48 str.

Lokalitet: Bosna i Hercegovina: Strojnice kod Janja, okolica Bugojna, Banja Luka, Jajce, Hercgovina

Sadržaj: Bocanje / nabocano /, str. 36.

Napomena: Zbirka je pisana strojem; nastavak zbirke NZ 79b; listovi su povezani spajalicom; originalna paginacija (str. 31-48) Format: 21 x 30 cm.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne i društvene znanosti, Odsjek za etnologiju, Zagreb - Ul. A. Hebranga 1.

BOCANJE / NABOCANO

Kazivač: Ivka rođ. Perak iz sela Mile kod Jajca.

Pravi razlog, zbog kojega se vrši "bocanje" (tatauiranje), seljaci ne znaju kazati. Ivka kaže, da je to moda, dok neki drugi kažu, da je bocanje vrlo davno uveo neki vezir ili paša, kako bi znao tko je kršćanin, a tko musliman. U početku su se bocali samo križevi. Navodno je taj paša štitio kršćane, pa je zato htio znati tko je kršćanin.

Boca se na Josipovo, na prelu ili sijelu, i to kolegica kolegici ili sestra sestri. Obično se jedne jedne godine izboca jedan dio željene šare, a druge godine, također na Josipovo, drugi dio. Najviše se bocaju djeca od 10 godina dalje. Kod bocanja muškarci si izrade samo križ, sablju, ime ili nešto slično i to na rukama, dok si žene bocaju i na rukama i na prsima. Bocanje se vrši ovako: Uzme se luč, stavi pod sač i "napali se" da postane čađ. Zatim se sa sača skine ta čađ i u jednoj kutiji pomiješa s medom. Zatim se tom smjesom zagrabljenom na iglu "napiše na ruci šara", a onda se drugom tanjom iglom po toj šari boca. Kad je sve izbocano stavi se na to opet obične čađi i zamota krpom. Nakon sat vremena može se krpa skinuti i ruka oprati, a šara trajno ostaje na njoj. Obično su ruke, pa i prsti, mnogo našarani, dok se na prsima izrađuje samo krug i u njemu križ.

 Dr. sc. Josip Miličević Etnolog Josip Milićević bio je djelatnikom našega Instituta nepunih pet godina (1.12.1963. - 31.5.1968.), ali će u povijesti ustanove ostati zabilježen kao prvi etnolog u tada osnovanom Odsjeku za običaje. U organiziranju, naime, znanstvenoga rada tadašnjega Instituta za narodnu umjetnost nametnula se potreba proučavanja konteksta folklornih pojava, što je trebalo biti sadržajem djelatnosti novoga Odsjeka. Josip se Milićević zdušno prihvatio posla istražujući ponajprije običaje i vjerovanja, premda ga je, usto, zanimalo i tradicijsko privređivanje. Sučeljen na brojnim terenskim boravcima (jadranski otoci, dalmatinsko primorje i zaobalje, okolica Daruvara i Slavonske Požege i dr.) s ondašnjom etnografskom zbiljom, iskoračuje iz već kanonizirane kulturno-historijske metodologije, kakvu je usvojio kao student i diplomant zagrebačke etnološke škole. Njegovi terenski zapisi nisu zbroj depersonaliziranih podataka, već su u njima portretirane životne sudbine kazivača s kojima je višekratno razgovarao, prateći ih i na njihovim migracijskim postajama. U nastojanju da bolje razumije određenu lokalnu kulturu posezao je i za beletrističkim djelima kao izvorom, što je tada bio prilično neuobičajeni postupak. Ishodi njegova kratkotrajnog boravka u Institutu zapažene su studije o običajima i vjerovanjima uz gospodarske radove u srednjoj Istri (1966.), o narodnom životu i običajima u Sinjskoj krajini (1968-1969) te o narodnom životu i običajima na otoku Braču (1974.-1975.). Bio je i sudionikom ekipe koja je istraživala etnografsko-folklorističku baštinu hrvatske dijaspore u Slovačkoj. Životni se i profesionalni put Josipa Milićevića nastavio u Istri, gdje je radio kao muzejski djelatnik i magistar muzeologije u Etnografskomu muzeju u Pazinu, te kao znanstveni suradnik u pulskome odsjeku riječkoga Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU. Njegov su stručni i znanstveni interes privukle raznolike teme iz istarske etnografske prošlosti i sadašnjosti, pa mu raspon publiciranih radova seže od obradbe pojedinih gospodarskih i rukotovornih djelatnosti, seoskoga graditeljstva, običaja i drugih pojava iz tradicijske kulture, preko proučavanja izvora za etnografiju Istre i prikaza pojedinih istarskih autora, do razmatranja o načinu oživljavanja tradicijskoga folklora i prezentacije običaja na sceni. Raspravljao je i o pojedinim temama muzeološke struke. Složenoj pak problematici osmišljavanja i proizvodnje suvenira u takvu turističkom okružju kao što je Istra, pridonio je i na teorijskoj i na praktičnoj razini, posebice proučavajući istarsko rukotvorstvo, što je bilo i temom njegove doktorske disertacije. Zbog trajnog boravka u Istri Milićević nije narušio kontakte s ostalim sredinama. Baš naprotiv. Aktivno je sudjelovao u stručnim udrugama kao što su Društvo hrvatskih folklorista i Društvo muzealaca i konzervatora Hrvatske. Bio je posebice vrijedan član Hrvatskoga etnološkog društva, nastupajući brojnim izlaganjima na različitim tribinama i skupovima, sudjelujući u radu upravnih organa i povjerenstava, a u razdoblju 1977.-1978. obnašao je i dužnost njegova predsjednika. Bio je srdačan domaćin svima koji su poslom dolazili u Istru, bez obzira radilo li se o praksi studenata, potrebama djelatnika iz muzejskih ustanova ili domaćih i inozemnih istraživača. Suradnja je s našim Institutom bila okrunjena objavljivanjem Milićevićeva djela Narodna umjetnost Istre, koje je godine 1988. otisnuto kao deseta knjiga u institutskoj seriji posebnih izdanja.

Aleksandra Muraj, Institut za etnologiju i folkloristiku

tetoviranicovjek @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, travanj 15, 2012

Tetoviranje katolika u srednjoj Bosni (1933 god.)

 "Napredak" Glasilo hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u Sarajevu.

Vejsil Curcic, "Tetoviranje katolika u srednjoj Bosni". 1933 god, godina VIII, broj 6. Str. 71 - 73.

      

       

             

                 

                

            



                

                

tetoviranicovjek @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, travanj 9, 2012

O običaju tetoviranja Swastike kod katoličkih Hrvata u Bosni i Hercegovini

"Radeći sa prijateljima na istraživanju piramida i megalitskih nalazišta u BiH-Kakanj, Visoko, na više sam mjesta nailazio na reljefe svastika ili po našem kukastog križa . Ti reljefi stariji su više od 2000 godina, a pored toga u tradiciji lokalnog stanovništva je i tetovaža žena katoličke vjere - Hrvata sa raznim varijantama svastike. Napominjem tetovaža se radila stoljećima, sve do završetka II svjetskog rata, što je još vidljivo kod starih žena na tim prostorima."

opstanak.blog.hr, 28.12.2006

U koži: Identitet, simboli i povijest permanentnog obilježavanja tijela

Radoznalost o kršćanskoj hodočasničkoj tradiciji je izraelskom veleposlaniku pri Svetoj stolici doslovno ušla pod kožu. Kada je osamdesetih godina radio u izraelskom veleposlanstvu u Štokholmu, Mordechay Levy je po prvi put u dnevnicima švedskih hodočasnika naišao na izještaje o hodočasničkim tetovažama. Od tada tema fascinira povjesničara specijaliziranog na Srednji vijek tako mnogo, da je sada na jednom papinskom univerzitetu u Rimu priredio konferenciju: "U koži: Identitet, simboli i povijest permanentnog obilježavanja tijela". ("Into the Skin: identity, symbols and history of permanent body marks")

                                            

Levy Mordechay

Istraživači iz Izraela, Europe, Sjeverne Amerike i Novog Zelanda su na Papinskom Urbaniana Univerzitetu ( Universitario Pontificia Università Urbaniana), razmijenili mišljenja o tetovažama u različitim epohama i kulturama, o različitim tehnikama kao i religioznim nazorima u odnosu na obilježavanje tijela.

On se na početku osjećao kao "usamljeni detektiv u potrazi za izvorima", priča Levy sa smjesom ozbiljnosti i ironije. Kršćanske tetovaže su nastale na osnovi azijskih tradicija, kaže medijevist u uredu velposlanika. Na najstariji izvor o "obilježavanju" kršćanskih hodočasnika iz Orijenta naišao je u jednom dokumentu iz 1484 godine. Kopti, Armenci i Etiopljani su sebi vjerojatno prije svog povratka u domovinu urezivali križ na zglobu šake ili na čelo. "To je bila jedna uobičajena praksa u Orijentu, koju su preuzeli kršćani a da je nisu morali nanovo izmisliti", objašnjava Levy.

Žeženje, urezivanje, žigosanje

Mitovi i legende zaklanjaju pogled na povijest tetoviranja, žali se poslanik. Tako križari uopće nisu običavali da sebi utetoviraju raspelo. Neki su u svojoj religioznoj revnosti ipak išli dalje od ostalih, koji križ nosili ušiven na svojoj odjeći, misli William Purkus stručnjak za Srednji vijek sa Univerziteta Birmingham. On je naišao na tadašnje izvještaje o križarima, koji su simbol na svoj koži nosili ožežen, urezan ili tetoviran. Neki od njih je čak tvrdio, da je križ dobio kao stigmatu na čudesan način. "Da li ljudskog ili božijeg porijekla, te oznake izgleda imaju ishodište u tome da su Križni putevi vjernicima predstavljani kao oponašanje Krista.

Hodočasnici u italijanskom hodočasničkom mjestu Loreto su se tetovirali sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, iako je ta praksa bila zabranjena još krajem devetanestog stoljeća, kao što je to na konferenciji objasnila i franjevka Luisa Busani. Jeruzalemski hodočasnici kršćanske simbole sebi nisu urezivali ili žežli, nego su ih sa drvenim šablonama utiskivali na kožu. Tetovirački umjetnik je zatim zarezivao kožu i stavljao krpu sa bojom na ranu, tako da upije tintu. Te tehnike su bile nadaleko rasprostranjene, iako su dobrovoljno ili prisilno označavanje tijela u židovsko-kršćanskoj tradiciji vrijedilo kao grijeh protiv božije Stvoriteljske volje.

Unter die Haut: Eine Konferenz auf der Spur religiöser Tätowierungen
22.12.2011 – von Bettina Gabbe,  Juedische Allgemeine.

                        
Prezentacija

Tetoviranje, žeženje i scarifikacije su oduvijek bili prisutni u različitim kulturama kroz povijest čovječanstva.
Konferencija, prvi akademski interdisciplinarni sastanak na tu temu, naglašava istraživanja provedena do sada na ovom području. To ima za cilj privući pažnju na važnost permanentnog obilježavanja tijela kao izraza identiteta.
Stalna tjelesna obilježja su znakovi s posebnim značenjem, koje se izvršavaju prisilno ili dobrovoljno. Oni mogu predstavljati društveni status; identificirati etničku pripadnost, pokazivati iskustva u vjerskom hodočašću ili obred inicijacije, prikazati terapijske točke, oni također mogu biti znak pobune ili različitosti.
Znanstvenici iz cijelog svijeta predstavit će aspekte ove drevne prakse, kao i povijest i jezik tih simbola u različitim kulturama. Ostaje pitanje zašto označavanje tijela, po definiciji,  trajno, danas čini se slijedi kratke životne modne trendove.

www.intotheskin.eu (Na ovoj adresi možete vidjeti pregled programa i imena sudionika konferencije)

Luc Renaut

Teme ove neobične konferencije o ulozi tetovaža u oblikovanju identiteta na vatikanskom univerzitetu su bile i tetovirane mumije u drevnom Egiptu i tetovirani Maori s Novog Zelanda.  Ova konferencija je bila prva takve vrste. I sami sudionici su bili začuđeni da su se uspjeli sastati s obzirom da je studij tetoviranja relativno novo područje ozbiljnog akademskog istraživanja. "Bio sam iznenađen", rekao je oxfordski povjesničar Jane Kaplan, koji je napisao putokaznu antologiju  tetovažama iz sjevernoameričke i europske povijesti. "Činilo se tako nevjerojatnim", naročito Levyeva rukovodeća ruka pri organizaciji jedne konferencije o tetoviranju u Vatikanu.

Prezentacije su dale uvid u široku uporabu tetoviranja kroz povijest. Prisutan je bio i Sean Mallon kao viši kustos "Pacific culture at the Museum of New Zealand". On je rekao da su tradicionalne tetovaže "opipljiv način izražavanja prošlosti". Luc Renaut s "University of Poitiers" je govorio o tetovažama iskopanih Egipatskih ženskih mumija, rekavši da su one vjerojatno bile u braku s Nubijskim vladarima ili visoko pozicioniranim dužnosnicima i da su bile "živi trofeji" koji su uvećavali prestiž vladara. A izraelski veleposlanik Mordechay Levy je rekao da je mnogo toga još nepoznato o ranijim tetovažama, "jer nestaju iz povijesnog sjećanja kad se koža ukopa zajedno s njenim vlasnikom".

By Nicole Winfield/Associated Press
December 7, 2011

Prijevod: B.K.

tetoviranicovjek @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, ožujak 28, 2012

Luca Ripić

Bok Tea!

Ja sam jučer bila na našem biskupijskom Križnom putu i u jednom mjestu sam naišla na ženu s tetovažama. Slučajno je nas par baš kod nje išlo na WC i po vodu. Ona se zove Luca Ripić, tetovirana je kad je bila djevojka, imala je 16 godina, tetovirala ju njena tetka.

     
Luca je iz Prozora a udala se ovdje u Slavoniji u Šarengrad ( to je mjesto u istočnoj Slavoniji blizu Iloka). Nisam ju baš puno toga stigla pitati, jer smo žurili. Ali uspjela sam joj objasniti da ti imaš stranicu na kojoj objavljuješ slike ljudi s tetovažama i ona je pristala da ju slikam. Pohvalila je to što radiš, jer, kaže da ju u njenom mjestu svi raspoznaju po njenim tetovažama i da po tom ljudi uvijek znaju odakle je potekla. Slike baš nisu najbolje, jer dvije tetovaže su potpuno izbljedile, ali jedna se dobro vidi. Imala je s unutarnje strane ruke tetovirano svoje ime i prezime, ali to su samo tragovi tetovaže. Ivana Koić, 26.03.2012.

     

     

     

tetoviranicovjek @ 01:04 |Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, ožujak 25, 2012

O istraživanju običaja tetoviranja, ili, kako je moralo bit a ipak nije bilo pravovremeno istraženo

            

Ovaj prilog započinje s tekstom Dr. Haberlandta, iz 1896 god., a dalje ispod su neka moja razmišljanja.

Priopćenja o postojanju i vrsti tetovaža u Bosni i Hercegovini

Od ostalog folklornog sadržaja prikazanih "Priopćenja" želimo još samo da istaknemo vrlo zanimljiva priopćenja o postojanju i vrsti tetovaža u Bosni koja je tamo od dva istraživača studirana. Dr. Glueck se u II. svezku  bavio "Tetoviranje kože kod katolika Bosne i Hercegovine" - iako sa nedovoljnom temeljitošću, zbog čega i nije imao pravi uvid u tu starinsku pojavu. Njegov rad je ipak bio zaslužan, jer je skrenuo pažnju na tu čudnu pojavu, tako da je se Dr. Ćiro Truhelka osjetio pozvanim da u IV. svezku točnije obradi taj predmet. Međutim i ovaj autor nije sa poželjnom temeljitošću pristupio rasprostranjenosti tetoviranja u okupacionom području. Studirao ju je uglavnom u katoličkim krajevima srednje Bosne. Truhelka nam daje čitav niz ornamenata tetovaža, za koje je svugdje istaknuo domaće nazive. Pa tako križ i kombinacije istog motiva, kolo, ogradu, narukvicu, grančicu i jelicu, klas, sunce, mjesec, Danicu zvijezdu itd.. Njegove slike prikazujemo uz tekst. Truhelka je sigurno u pravu, kada pretpostavlja prekršćansko podrijetlo običaja, za koje on i prinosi brojne dokaze iz stare literature. Običaj je, kako on misli,  jedva religiozne prirode, nego je više u vezi sa plemenskom pripadnošću. O njihovim tetovažama bi bilo potrebno pregledati selo po selo, obitelj po obitelj, a ta istraživanja se ne bi smjela ostati ograničena samo na okupirano područje, nego bi morala biti proširena na Crnu Goru, Dalmaciju, Bugarsku, Srbiju i Albaniju. Nadamo se, da znanstveni stožer Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ovoj vrlo zanimljivoj i etnološki značajnog stvari trajno pridaje najtemeljitiju pažnju, prije nego za istraživanje bude sasvim prekasno. Upravo takvi običaji kao tetoviranje su kroz u zemlju uvedeni kulturni napredak u njihovoj egzistenciji i razumijevanju u najvećoj mjeri ugroženi.
Zbog već obilnog sadržaja naša četiri svezka, nije moguće približiti ta monumentalna svjedočanstva znanstvene revnosti, koja u Bosni zadovoljavajuće djeluje. Na njih moramo skrenuti pažnju svakom onome koji se pobliže za iste zanima. Kroz liberalnost Zemaljske vlade je naša biblioteka u posjedu jednog primjerka, kojeg ovim preporučujemo na korišćenje našim suradnicima. Neki uspjeh je dakle već postignut, višeg i važnijeg rada još preostaje. Neodgodivo je za poželjeti, da će Zemaljska vlada kroz kompetente i uviđavne prosuditelje utvrditi najhitnije etnografske zadaće,  koje se u zemlji kao prve moraju poduzeti, a u naročitom i na koji način bi se ovdje moralo postupiti. Ne bi bilo teško, postojeće snage i radnike, koji su pak iz drugih struka došli u folklornu znanost, odgovarajuće instruirati, bez više duševnih i materijalnih sredstava nego što se do sada moralo utrošiti, a da bi se pak postigli značajniji, obimniji i znanstveno osigurani rezultati. Folklorna znanost jeste mlada znanstvenost, ali ona je kroz pristup etnografije utvrđena i izgrađena, ona ima svoj sistem i svoje vlastite metode, koje se  naravno mogu još mnogostruko istančati i poboljšati. Školovanje u folklornoj znanosti danas ne bi trebao propustiti ni jedan suradnik, a najmanje ne u jednoj zemlji, gdje je svaki ostali znanstveni rad uzorno organiziran i obavljen. Znanstveni krugovi su se zbilja navikli, da znanstvenu djelatnost u Bosni, onako kako je ona ovdje kroz viđenje Zemaljske vlade uvedena, smatraju kao neku vrstu obrazca za znanstveno izvođenje i istraživanje određenog zemaljskog područja. Kao što je to kod arheološkog, povijesnog i prirodoznanstvenog istraživanja od prosuditelja mnogostruko priznato, tako bi se ta slava morala stremiti i u pravcu folklorne znanosti, utoliko više što smo u Bosni i Hercegovini, kao što je poznato, u jednom području,  gdje folkornoj znanosti mašu barem najmanje isto tako izdašne i vrijedne žetve kao u arheologiji. Tim što Zemaljska vlada kulturološki napredak na ovom starinskom, za etnologe  vrlo poučnom narodnom tlu vodi sa tako sigurnom i darežljivom rukom, ona ometa, čak uništava ovdje za etnologiju prirodno potrebni najskupocjeniji materijal; a taj s drugom rukom sačuvati i spasiti, je jedna od njenih najljepših i s njezinom visokom uviđavnošću priznatih obaveza.

Dr. M. Haberlandt, "Oesterreichische Zeitschrift fuer Volkskunde", 1896.

Iz njemačkog preveo B.K.



Iz ovog članka vidimo da je Dr. Haberlandt još daleke 1896. godine ukazivao na važnost temeljitijeg i opsežnijeg istraživanja tetoviranja u Bosni i Hercegovini i šire na Balkanu. Dakle, dvanaest godina nakon objavljivanja kratkog izvještaja Dr. Gluecka i dvije godine nakon Dr. Truhelke., Ipak, i na veliku žalost, ta šansa je propuštena. Zašto? Sam Dr. Truhelka je, ili smatrao da nema potrebe za daljim istraživanjem, ili je pridavao veću važnost drugim projektima. Ipak, Dr. Truhelka je sigurno bio svjestan važnosti detaljnijeg istraživanja i dokumentiranja običaja tetoviranja. On je znao, da se svojim prvim radom, tek površno i lokalno dotakao ove teme. Dakle, postavlja se pitanje, zašto se stalo u istraživanju tetoviranja? Tetoviranje se ponovo spominje tek kroz otkrića igala na Glasincu, Bosanskoj Gradiški itd., za koje je Dr. Truhelka ispravno pretpostavio da su igle za tetoviranje. Naime, u različitim područjima Europe (Danska, Francuska) su pronađene igle iz bronzanog doba, skoro identične onima iz Bosne i Hercegovine, a za koje se također pretpostavlja da su igle za tetoviranje. Ako Dr. Truhelka osobno nije imao vremena, jer je valjda davao prednost drugim istraživanjima za koja je smatrao da imaju prioritet, zašto nije npr. nekom studentu dao za zadatak da dalje istražuje? U to vrijeme je direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu bio Dr. Kosta Hermann. Zašto on nije poticao istraživanje tetoviranja? Dr. Truhelka i sam postaje direktor Zemaljskog muzeja 1905. godine. Međutim, i pod njegovom upravom se ne dešava ništa. Tisuće i tisuće različitih arheoloških nalaza znanstvenici do u najmanji detalj precrtavaju i katalogiziraju. Sakupljaju se narodne priče i pjesme, istražuje se flora i fauna, arheologija, geologija, heraldika, jezik, itd. itd. itd.. Ali, o tetoviranju, ništa! U to vrijeme europski univerziteti i muzeji šalju svoje znanstvenike u razne krajeve svijeta, sa zadatkom da istraživaju i prikupljaju etnološku, antropološku, arheološku i drugu građu. Ipak, niko od njih ne dolazi u Bosnu i Hercegovinu radi istraživanja običaja tetoviranja. Nekoliko putopisaca, njemačkih i engleskih, krajem 19. i početkom 20 stoljeća, prolaze kroz Bosnu  i Hercegovinu, i samo usput, s nekoliko redaka govore i o tetoviranju. To je bilo sve. Malo i nedovoljno.  Mery Edith Durham, engleska spisateljica, umjetnica i putnica, jeste pisala o običaju tetoviranju u Albaniji i Bosni i Hercegovini, ali također nedovoljno odnosno površno.
Zašto bi istinski znanstvenici zapostavili jednu od malobrojnih živih kultura tetoviranja u Europi? Jednu tako staru i bogatu kulturu tetoviranja na tlu Bosne i Hercegovine, za koju je poznato da u svom repertoaru sadrži prapovijesne simbole,  koje su još u doba ranog kršćanstva preuzeli kršćani, točnije katolici i dali im kršćanski karakter. Zašto je propušteno temeljito istražiti jedan običaj, koji je tada moguće bio na svom vrhuncu, u vrijeme kada je kod naroda u većoj mjeri bila prisutna svijest  i znanje o simbolici, njenom značenju, dakle prapovijesne informacije prenesene u vidu raznih simbola tetovaža?
Da li  je iz nekog razloga, u tom povijesnom trenutku, možda bilo nepoželjno istraživati običaj tetoviranja, ne samo u Bosni i Hercegovini već i na čitavom Balkanu i Europi? Znanstvenici pod pritiskom? Morali se odlučiti za plaću i karijeru? Otkud meni sad ta ideja?
Period od 1876. do 1914. godine je na području jugoistočne Evrope bio relativno miran. Dakle, nemirna vremena i nedostatak novca možemo isključiti kao razlog. Dalje, poznato je, da je tetoviranje krajem 19. stoljeća bilo popularno čak i kod kraljevskih porodica. Tako neki od njih čak pozivaju i čuvene japanske tetovirače da ih oni ukrase lijepim i ekzotičnim tetovažama. Sad bi trebali pomisliti da tadašnji vladari nisu imali ništa protiv tetoviranja. Točno! Ali to ni u kom slučaju ne znači da su oni i odobravali ili čak poticali tetoviranje kod narodnih masa. Tadašnji europski vladari su sebi davali slobode i živjeli su život na način koji im se sviđao. Nedodirljivi. Nebeski. Tako na spomen ploči Franji Josipu I. u zemaljskom muzeju u Sarajevu piše slijedeće: "...Za srećnog i slavnog vladanja... NJEGOVOG VELIČANSTVA, PREJASNOG CARA I APOSTOLSKOG KRALJA FRANJE JOSIPA I."
Za njegovog nećaka, prestolonasljednika Franza Ferdinanda se kaže, da je "imao veliku tetovažu sa zmijama na grudima. Nalazi sa autopsije, posle atenatata 1914., pokazali su da je jedan od metaka koje je ispalio Gavrilo Princip, a koji je usmrtio princa, prošao tačno kroz glavu zmije." Međutim, drugi izvor govori i o masonskom simbolu na Ferdinandovom ramenu. Eni vej.
Ali narodom se moralo manipulisati i vladati. Tako su za narod morale vrijediti drugačije moralne odnosno društvene vrijednosti i zakoni. Zato su u devetnaestom i dvadesetom stoljeću često svjesno i sistematski forsirane "znanstvene" teze o povezanosti tetoviranja s primitivizmom, lošim genetskim naslijeđem, tjelesnim karakteristikama, duševnim i tjelesnim bolestima, kriminalom, itd. itd.. Dakle, narodu su servirane tvrdnje da je tetoviranje karakteristika koja je svojstvena manje vrijednim, lošim ljudima ili narodima. Po potrebi se posezalo i za citatima biblijskih starozavijetnih stihova. Dakle, u Europi je bio prisutan i jak interes crkve da se tetoviranje osudi i anatemizira. Kroz kršćansku povijest je ipak bilo pojave tetoviranja, a crkva je na neki način ipak tolerisala određene vrste tetovaža. Primjerice "kršćanske" tetovaže, koje su nosili hodočasnici i križari u Svetoj zemlji/ Jeruzalemu. Danas je već drugačije. Tetoviranje je u društvu uglavnom prihvaćeno.  Crkva se čak i prilagođava potrebama i običajima kod naroda i njenih vjernika. Tako je u Vatikanu nedavno održana javna konferencija/tribina o  tetoviranju. To svakako treba pozdraviti i nadati se današnjici prilagođenom stavu crkve ka tetoviranju. Što se tiče Bosne i Hercegovine, rimokatolička crkva se ovdje već dugo vremena pomirila s običajem tetoviranja kod hrvatskih katolika. Ne znam, ali pretpostavljam da je crkva igrala i aktivnu ulogu u poticanju tetoviranja. To mi se nameće sasvim logičnim. Duga tradicija i naročite situacije su zahtijevale i tetoviranje krščanskim simbolima u svrhu (između ostalog) zaštite i utvrđivanja vjerske i nacionalne pripadnosti, odnosno identiteta. Ali mislim također da crkva nije poticala istraživanje ovog običaja. Barem meni nisu poznati znanstveni radovi crkvenih znanstvenika. Ali znam da neki samostani sakupljaju i čuvaju etnološku građu.
Mislim da se iz navedenog već može iščitati u čemu počiva odgovor na moje pitanje o razlozima zbog kojih su znanstvenici zapostavili i ignorisali tetoviranje. Pretpostavljam da Austro-Ugarskoj Monarhiji nije bilo u interesu da se naširoko priča kako u jednoj naprednoj i kulturnoj K&K Monarhiji žive 'narodi toliko primitivni da se čak i tetoviraju'. Ništa nije bilo slučajno, a pogotovo ne u jednoj austrougarskoj birokratskoj mašineriji.

Doba Turske okupacije Bosne i Hercegovine je jasno. Turcima je znanost ovdje bila nepoželjna. Nije se smjelo, nije se moglo. Tamni vilajet i crna rupa na karti Europe.Točka.

Doba diktature komunizma. Katastrofa! Komunizam je odgovoran za izumiranje običaja tetoviranja. To je jasno. Komunističkoj strahovladi je kroz razne metode zastrašivanja uspjelo prekinuti jednu, možemo reći, tisućljećnu tradiciju tetoviranja. Ipak, baš u vrijeme komunizma je izvedeno do tada najdetaljnije i najopsežnije istraživanje običaja tetoviranja na Balkanu. Dr. Mario Petrić je 1972 godine obranio doktorat s disertacijom "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Karakteristike, uloga i porijeklo". Do danas najznačajniji rad o običaju tetoviranja kod nas.

Ali, da zaključim ovu moju kratku, početničku i nespretnu analizu, mislim da svakako nije slučajno, zašto je u vremenskom periodu, a naročito od 1876. do 1914. godine., pa do danas, tako malo istraženo o običaju tetoviranja u Bosni i Hercegovini. Povijesno i društveno uvjetovan tragični propust. Sigurno je izgubljeno mnogo simbola i informacija. Ipak, usprkos svemu, a na svu sreću, naslijedili smo nekoliko vrlo bitnih znanstvenih radova, koji nam barem djelimično osvijetljavaju običaj tetoviranja kod našeg hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. VIVA TATAU

B.K. 25.03.2012

tetoviranicovjek @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 0

utorak, ožujak 20, 2012

Vedran Ribarević (Sttattooart Split): Croatian Fighter

Vedran Ribarević: "Naš vrhunski majstor i poznavatelj naše kulture tetoviranja (Zele), tetovira mi znak hrvatskog borca!"

Traditional Croatian tattoo , done by TattooZagreb Zele on a Tattoo Convention in Amsterdam 2010 to Vedran Ribarević Sttattooart Split .

www.sttattooart.com

www.tetoviranje.com

   

tetoviranicovjek @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, ožujak 19, 2012

Liza Zaracko Santiago: I feel very proud!

Liza Zaracko Santiago: "Just had this done today. I love it! I'm Croatian from my father's side but He passed away when i was very young so i didnt learn much about the culture. Im a native of Puerto Rico and live in the States. My mother is of Spanish decent and my father was from Osijek.  Ive done my own research online and found family members on facebook which led me to the traditional crooatian tattoo facebook site. I found several motiffs there and on other sites on the web. When i learned the purpose of these tattoos, i became fascinated. I knew i wanted one and i liked the one i chose because it had a cross and i felt it was pretty! It was something i felt i had to do to honor the women of my culture and to become part of this tradition and i am also a Christian. I also wanted to get it done near St. Joseph's Day. I feel very proud. Thanks for your interest! Liza"18.03.2012







       

                                 Traditional croatian Tattoo "OGRADA"

tetoviranicovjek @ 20:38 |Komentiraj | Komentari: 0

subota, ožujak 17, 2012

La Tradition du Tatouage chez les Croates: Eva et Tea

Snimak radio emisije emitovane 16.03.2012, na radio postaji "La 1ère" Radio Television Suisse (RTS). Gosti emisije: Eva Keškić i Tea Turalija. Tema: Tradicionalno tetoviranje kod Hrvata. Novinar: Adrien Zerbini



Radio Television Suisse

http://www.rts.ch

Traditional Croatian Tattoo

https://www.facebook.com/groups/289387635203/

tetoviranicovjek @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, ožujak 12, 2012

Gaj, Ljudevit: Tko su bili stari ILIRI? (O tetoviranju)

Ljudevit Gaj ili Ludwig Gay (Krapina, 8. srpnja 1809. - Zagreb, 20. travnja 1872.), hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Središnja osoba Hrvatskoga narodnog preporoda ili Ilirskoga pokreta

                                      

            

Svakomu, koi je o posebnih vlastitostih naroda našega bolje obavĕšten, poznato jest, da se kod svih ilirskih granah gdĕ više, gdĕ manje nahodi običaj, nĕke strane tĕla kao mišice i druga gladka mĕsta umĕtnim načinom nabockati ili napikati i zatim u one rupice različne boje, da tako kažemo, ucĕpiti, odkuda nastaju neizbrišljivi bilĕzi t. j. znakovi, koji se u nĕkih dolnjih okolicah »tajni ures« i »kožne kitice« u gornjih pako predĕlih »sveto znamenje« ili »nabodica« i »napik« zovu. Ovi običaj, koi se sveobćim književnim izrazom »tättoviranje« naziva, nahodjaše se po svĕdočanstvu starih pisaocah u najdavnie doba navlastito kod Trakah i Ilirah. Kao što Strabo o Japodih govoreći u Knj. VII. piše: »Notis Compuncti sunt corpora (χαταστιχτοι) in morem reliquorum Illyriorum et Thracum.« t. j. »Bilĕge imadu nabockane na tĕlu, po običaju ostalih Ilirah i Trakah.« Spomenuti J. Ch. Engel u goreimenovanomu dĕlu na str. 215. kaže: »Illyrier und Thracier hatten unter allen Europäischen Völkern, die bekannt sind, allein den Gebrauch, den Körper zu tättowiren.« t. j. »Medju svimi poznatimi europejskimi narodi imadjahu sami Iliri i Traci običaj tĕlo bilĕžiti«.28

28) O tom staroilirskom običaju prispodobiti valja: Muchar Altcelt. Norik. Steyermarkische Zeitschrift, Heft 2. Seite 48. zatim Linhart, Geschichte. y. Kr. B. I. S.147. i Kutančić, De Istro. p. 87


Gaj, Ljudevit, »Tko su bili stari Iliri?«, Danica ilirska, V, br. 13, 30. ožujka 1839., str. 50, u: Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint 56


Pročitaj kompletan post

tetoviranicovjek @ 10:46 |Komentiraj | Komentari: 0

subota, ožujak 10, 2012

Ćiro Truhelka: Narodni život

 I nastupanje puberteta se u pojedinim narodnim krugovima proslavlja po starinskom običaju. To slavlje se sastoji iz izvođenja tetoviranja, a taj običaj poštivaju isključivo katolici. Tetoviranje po današnjem narodnom razumijevanju vrijedi kao vanjsko izražavanje pripadnosti rimskoj Crkvi., a same tetovaže se zovu "križići",  jer su ti oblikovani iz malih križastih ornamenata. Kod naroda je mišljenje da je tetovaža neizbrisiva i da će ponovo pojaviti i ako je izrežu. Kako su muhamedanski vladari zemlje užasavali križa, tetovaža je stvarala prepreku ili otežavala Muhamedancima da uzimaju katolkinje za žene, ili da katolici prelaze u islam, jer kroz tetovaže označeni nisu mogli poricati svoju očinsku religiju.
Tako je narod mislio, da postanak tetoviranja ima korijenje u katoličkom svećenstvu, koje je vjernicima na taj način htjelo otežati odmetanje od religije. Već mnoštvo toga govori protiv te pretpostavke i upućuje na jedno mnogo starije podrijetlo; kao prvo činjenica da svećenstvu običaj uopće nije blizak i da katkad mu se protive ali prije svega, da među ornamentalnim motivima osim križa, nema, kršćanskih, naime katoličkih simbola. Jeste da u okolici nekih samostana ima monograma Krista, ali njihovo podrijetlo se da smjestiti u vrlo mlado vrijeme.
Proceduru tetoviranja iskušavaju kako dječaci tako i djevojčice, a s tim se započinje u  dobi od 12 do 16 godina, dakle u onom stadiju u kojem pubertet obično nastupa.
Tetoviranje se izvodi uvijek u proljeće "kada drveće cvijeta", a narod kao pogodne dane navodi Cvijetnicu i Veliki tjedan; ali u većini slučajeva se izvodilo na dan Svetog Josipa, dakle u predvečerje proljećnog poravnanja dana i noći. (o.p. 21. mart je oficijalni početak proljeća kada je vremenska dužina dana i noći ista)
Zahvatimo li, da bi smo objasnili podrijetlo običaja, u povijesnu prošlost naroda, možemo konstatirati, da taj nije slavonski, niti potiče od nekog drugog nama povijesno poznatog naroda koji je nastanjivao Bosnu i Hercegovinu. Tek kod prastanovnika balkanskog poluostrva nalazimo ovaj običaj općenito raširen preko čitavog područja od Jadrana do Dunava. Skitski Agatirsi, Dačani i Tračani su se tetovirali, da bi učinili vidljivim svoju plemensku pripadnost i status, i na tijelu na određeni način pokazivali svoj grb. Dio Chrysostomus imenom spominje tračke žene, koje su bile ponosne na svoje lijepe tetovaže i s njima sebe smatrale lijepšim i otmjenijim.
Kao i ovi narodi, po Strabi (Strabo) tom običaju su klanjali i njihovi zapadni susjedi, Iliri, prastanovnici Bosne i Hercegovine, a kako je još poneka njihova etnička reminescenca naslijeđena u sadašnjosti, tako možemo i postanak bosanskog tetoviranja ovdje naslutiti.
Tetoviranje se izvodi s  izvjesnom svečanošću. Omladina se jutrom sakuplja i u radosnom raspoloženju započinje bolnu proceduru. Kao alat služi jedna grublja igla, kao boja tuš, koji je umiješan iz čađi luča skinutog s limenog poklopca i pljuvačkom ili vodenim medom. Umjesto toga se upotrebljava i prah (o.p. Barut) ali i kupovni tuš (murećef), kojeg su koristili Muhamedanci. Ornament se nanosi s tupim krajem igle, a kad god se crtež počne sušiti, nanosi se svjež tuš. Tada počinje tetoviranje, tako što se sa vrhom igle ornament kroz bezbrojne ubode utjerava u epidermis (o.p. sloj kože). Kada bol svlada pacijenta, prestaje se s procedurom i zavija se ruka, da bi rana zarasla, što u normalnim okolnostima ide brzo.
Tetovaže se uglavnom stavljaju na zapešće, na podlakticu, nadlakticu, na prsa i čelo, a često su tako obilne, da se ispod jedva može razaznati prvobitna boja kože. Upotrebljeni ornamenti sačinjavaju seriju svojstvenih, konvencionalnih motiva, koji su u izvedbi često vrlo obilni, ali u značenju i načinu uporabe ostaju uvijek isti.

                     

Najjednostavniji je "križ", čiji su krakovi uvijek iste dužine i po pravilu ukrašeni kroz male crte ili polukružnice; ti ukrasi predstavljaju pupoljke jele i zato se nazivaju "jelicin križić". Križ se na leđima kažiprsta upotrebljava kao središnjica veće ornamentalne kompozicije ili kao popunjavajući ornament za ispunjavanje praznih površina.
Jedan s više ili manje bogato ukrašenom kružnicom obuhvaćen križ se zove "kolo". Posjeduje li na periferiji niz lopatičasto savijenih linija onda se zove "mlinsko kolo". "Kolo" ornament se s naročitom brižljivošću tetovira na zapešću, nadlaktici i na prsima.
Prema gore otvorena polukružnica se zove "ograda" i nosi se isključivo na zapešću, s otvorenom stranom prema zglobu ruke. Često se pojavljuje dvostruko, tako što su takva dva prstena okrenuta jedan prema drugom i razgraničeni kroz jednu liniju.
Naročito bogato oblikovan je nakit zglob šake, koji se sastoji iz jedne ili više ukrašenih vrpci, koji zglob zaokružuju i samo radi zaštite arterija na donjoj strani ostaju otvoreni. Motiv se naziva "narukvica" i prekriva zglob nerijetko u širini od 10 centimetara. Dalji motivi su "jelica" i "klas", koje se često nanose na podlakticu ili nadlakticu, i to najčešće po strani, tako da je dužinska os motiva paralelna sa rukom. Osim ovih motiva pojavljuju se također: "sunce", "mjesec", "prehodnica" i jednostavna "zvijezda". Svi su konvencionalni osmišljeni i s izuzetkom križa, koji upravo kod tetoviranja svih naroda igra veliku ornamentalnu ulogu, nemaju ništa zajedničkog s kršćansko-religioznim pojmovima, tako da ih smijemo povezati s jednom starijom i iskonskom tradicijom.

                 
Iz knjige: Die oesterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Bosnien und Hercegovina, Wien, k.k. Hof- und Statsdrueckerei, Alfred von Hoelder, 1901, Band 22. Volksleben, von Ćiro Truhelka.
Preveo iz njemačkog: B.K.

tetoviranicovjek @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 0

petak, ožujak 9, 2012

Broncani ubadači (Igle za tetoviranje?)

Po obliku su kratki četvrtasti broncani trnovi (ubadači) srodni sa iglama. Oni su na oba kraja oštro zašiljeni, 3,5 - 4,5 cm dugi. Izvorna upotreba ovih čudnih komada je dvojbena, ali pomisao, da su možda služili kao igle za tetoviranje i pikiranje, ne trebamo tek tako odbiti.  Po obliku su za taj rad bili sasvim prikladni a pošto su Iliri i Japodi običavali da se tetoviraju, smijemo među našim nalazima naslućivati i za to upotrebljavani alat.
Takvih ubadača je pronađeno pet komada (Tabla LXXXI, Fig. 38) i jedan šesti koji je bio namontiran u jednom kratkom oblom koščanom držaku Tabla LXXXI, Fig. 39). Držak je ornamentiran s rotirajućim ugraviranim prstenovima i jednom cik-cak vrpcom, gore zaobljen, dole djelimično odlomljen. Ovaj exemplar, koji je jedinstven takve vrste, jedva da je mogao biti upotrijebljen za neki drugi rad osim za pikiranje, jer je za šilo premalen i preslab.
Jedna slična "igla za tetoviranje" je pronađena i u XXXIV jarku nalazišta Mate Petrovića mlađeg (Tabla XLVII, Fig.16), dvije druge u jednom tumulu (humku) u Plani kod Bileka.

Prijevod iz njemačkog: B.K.

                               

Bronzendorne (Taetowiernadeln?)

Der Form nach sind kurze vierkantige Bronzedorne mit den Nadeln verwandt. Sie sind an beiden Enden scharf zugespitzt, 3,5 - 4,5 lang. Die ursprungliche Verwendung dieser eigentuemlichen Stuecke ist zweifelhaft, aber vieleicht ist der Gedanke, dass sie als Taetowier- oder Pikiernadeln gedient haben, nicht ohneweiteres abzuweisen. Der Form nach waeren sie zu dieser Arbeit ganz geeignet und da sich die Ilyrer und Japoden zu taetowieren pflegten, duerfen wir unter unseren Funden auch das hierzu verwendete Werkzeug vermuten.
Derartige Dorne wurden fuenf Stueck (Taf. LXXXI, Fig.38) gefunden und ein sechstes, welches in einem kurzen runden Knochenstiel einmoniert war (Taf. LXXXI, Fig.39). Der Stiel ist mit umlaufenden eingrawierten Ringen und einem Zickcackbande ornamentiert, oben abgerundet, unten teilweise ausgebrochen, Dieses Exemplar, welches in seiner Art einzig dasteht, kann kaum zu einer anderen Arbeit verwendet worden sein als zum Pikieren, da es fuer eine Ahle zu klein und zu schwach ist.
Eine aehnliche "Taetowiernadel" wurde auch im XXXIV. Grabe der greda des Mato Petrović jun. (Taf. XLVII, Fig.16), zwei andere in einem Tumulus in Plana bei Bilek gefunden.

Izvor: Dr. Ćiro Truhelka, "Der Vorgeschichtliche Pfahlbau im Savebette bei Donja Dolina"

(Bezirk Bosnisch-Gradiška). Bericht ueber die Augrabungen bis 1904.



            

U prilog tome da se ovdje radi o prastarim iglama za tetoviranje idu i drugi nalazi igala sličnog oblika. U Babinoj Gredi je iskopana jedna igla sa ukrašenom koštanom drškom. U Francuskoj i Danskoj su pronađene igle iz brončanog doba su također na obje strane zaoštrene i mogle su se po potrebi ugraditi u držač. (slika ispod)



Primjer 2.



Primjer 3.

tetoviranicovjek @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, ožujak 8, 2012

Kultni simboli kod Ilira

I POGLAVLJE

STRUKTURA ILIRSKOG SIMBOLIZMA

1. Simboličko značenje geometrijske ornamentike

Da su neki geometrijski motivi imali simbolička ili magijska značenja, dokazali su najprije etnolozi, koji su do tog saznanja došli proučavajući primitivne kulture Afrike, Južne Amerike itd. Oni su također dokazali da različita plemena ili narodi pridaju katkada istim motivima različita simbolička značenja, pa tako cik-cak linijom jedni prikazuju zmiju, drugi munju, treći vatru, četvrti rijeku; trokut obično prikazuje vulvu, ali i oko Božje (u kršćanstvu, npr.), a osim toga može imati i apotropejsku moć itd.
Pažljivije proučavanje ornamentike iz prapovijesnog doba pokazalo je da je i ona, u pojedinim slučajevima, imala - uz ukrasnu - i simboličku funkciju. Takvo gledanje na ornamentiku iz prapovijesnog doba novijeg je datuma. Tek su, u stvari, G. Wilke, F. Adama v. Scheltema i drugi od početka ovog stoljeća potražili dublje, simboličko značenje pojedinim ornamentalnim motivima što se susreću tijekom cijele prapovijesti.
Oslanjajući se na bogatu bibliografiju što je dosada napisana o simbolici prapovijesnih ornamentalnih motiva, možemo zaključiti da su i brojni i raznovrsni motivi što se susreću na ilirskom nakitu, keramici, kamenim pločama, novcu i drugim predmetima imali također simboličko značenje, makar da je teško uvijek reći kakva su značenja Iliri pridavali u različita vremena i u različitim krajevima pojedinim ornamentalnim motivima.
Za neke od tih motiva možemo, međutim, s priličnom sigurnošću odrediti simbolički sadžaj bilo na temelju samih prikaza na ilirskom tlu, bilo, pak, na temelju njihovog simboličkog značenja u drugim indoevropskim i drugim kulturama.
U ovom poglavlju ćemo govoriti samo o "čistim" ornamentalnim motivima, dakle, ne i o antropomorfnim ili zoomorfnim, o kojima će biti riječi u daljnjem tekstu ove radnje. Ograničit ćemo se, osim toga, samo na one motive za koje se sa sigurnošću znade da su imali religiozno, kiltno ili nagično značenje, odnosno da su uglavnom imali takvo značenje, jer je poznato da su mnogi ornamentalni motivi, koji su u početku imali isključivo simboličko značenje, s vrmenom to značenje izgubili i pretvorili se u najobičniji ukras, odnosno da su takvo simboličko značenje sačuvali samo u iznimnim slučajevima - na nadgrobnim spomenicima, grobnim žarama i uopće u predmetima vezanim za religiju ili kult.
Jedan od ornamentalnih motiva, koji je djelomice sačuvao simboličko značenje, a djelomice (pa i najvećim dijelom) služio kao "čisti" ukras, bila je spirala.

SPIRALA

Kao religiozni simbol pojavljuje se spirala nezavisno u najrazičitijim civilizacijama od mlađeg paleolitika do današnjeg dana. Njome se ukrašuju keramičke posude u pretfaraonskom Egiptu, nadgrobni spomenici i keramika u kretsko-mikenskoj kulturi, keramika u nizu neolitičkih kultura, posebno na području srednje Evrope. Motiv spirale dominira u brončanom dobu Skandinavije, a važno mjesto ima u ornamentalnoj motivici u megalitskim hramovima iz eneolitika na otoku Malti, kao i  u megalitskim grobnicama u zapadnoj Evropi.
Na području gdje će kasnije živjeti Iliri spirala se također vrlo rano pojavljuje. Susrećemo je kako u mlađem kamenom dobu (dovoljno je spomenuti spiralnu ornamentiku u butmirskoj kulturi!) tako i u brončano doba, i to gotovo u svim krajevima u kojima će se kasnije razvijati ilirska kultura.
Tijekom željeznog doba spirala je najčešći ornamentalni motiv svih ilirskih plemena. Pojavljuje se u raznim oblicima - kao tekuća spirala, dvostruka spirala, spirala u obliku spojenih koncentričnih krugova itd. Ogroman broj naočarastih privjesaka, naočarastih fibula, spiraloidnih ukrasa na keramici, pršljenovima i kamenim spomenicima dokaz su omiljenosti tog motiva u Ilira, no ta njegova velika učestalost pokazuje ujedno da je spirala po svojoj prilici sližila i kao obični ukras bez dubljeg simboličkog značenja. Pojava, pak, tog motiva ne nekim spomenicima sepulkralnog ili ritualnog karaktera otkriva, ipak, da spirala nije nikada, tijekom cijele prapovijesti, pa ni u rimsko doba, izgubila svoj simbolički značaj. Ovdje imamo u prvom redu u vidu spiralu što se susreće na kamenim arhitektonskim ulomcima iz Nesactiuma za koje se s pravom pretpostavlja da su pripadali jednom prapovijesnom svetištu. Naravno, spirala što je uklesana na tim kamenim blokovima, a koja dominira cijelom njihovom površinom, nije mogla imati samo dekorativnu funkciju. Isto tako simboličko značenje je morala imati i spirala što se pojavljuje na japodskim kamenim pepeonim žarama iz okolice Bihaća, ili pak spirala na pepeonoj žari iz Sv. Lucije (Santa Lucia) kod Tolmina i na sličnim urnama iz brojnih drugih lokaliteta. Posebno podvlačimo pojavu spirala na tim objektima, dakle, na onima što su povezani sa carstvom mrtvih, jer je i simbolički značaj tog motiva tu najjasniji; spirala na tim objektima simbolizira podzemlje, odnosno zamršeni put što ga duša pokojnika mora prevaliti da pronađe svoj mir u tom mračnom svijetu. Na tim spomenicima spirala ima, prema tome, isto značenje koje ima i labirint u prapovijesno i antičko doba. U stvari, spirala i nije ništa drugo nego pojednostavljeni način prikazivanja labirinta.
Veza spirale s podzemnim svijetom jasna je i iz činjenice što je njome prikazana zmija, tipična htonička životinja.
No, to nije jedino simboličko značenje spirale. Kao i mnogi drugi simboli što se često i u raznim varijantama pojavljuju na širokim zemljopisnim prostorima, i spirala ima različito podrijetlo i mnogostruka simbolička značenja. U nekim kulturama ona ima značenje lunarnog simbola., a kako u sebi nerijetko ima inkorporiran motiv koncentričnih kružnica, imala je također i solarno značenje.
Posebnu pažnju moramo obratiti na jednu varijantu ovog motiva, na tzv. dvojnu spiralu.

DVOJNA SPIRALA

Ovaj motiv spada među najčešće prikazane motive u Ilira, i to kako u prapovijesno, tako i u rimsko doba. Ogroman broj privjesaka u obliku dvojne spirale, prikazi tog motiva na keramičkim posudama, na kamenim spomenicima itd. govore o golemoj popularnosti dvojne spirale kao ornamentalnog motiva, no činjenica da se taj motiv također često susreće na pepeonim žarama i uopće na spomenicima koji su povezani sa kultom mrtvih isključuje mogućnost da je on imao samo ornamentalno značenje. Uostalom, pojava dvojne spirale u Egiptu, u etrurskim grobnicama i posebno na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji (stećci), kao i tumačenja tog motiva što ih nalazimo u antičkih pisaca ne ostavljaju nikakvu sumnju u to da je dvojna spirala imala simboličko značenje. Taj je simbol, naime, stilizirana i do krajnosti simplificirana grafička interpretacija prastarog religioznog motiva - drveta života. Uklesan na nadgrobni spomenik, taj je simbol osiguravao pokojniku sretan život u drugom svijetu, a nošen kao privjesak mogao je vlasniku davati životnu snagu. Taj je simbol bio važan osobito ženama, jer im je osiguravao plodnost i pomagao im pri rađanju djece.

MEANDAR

Slično simboličko značenje, kakvo je imala spirala, imao je također i meandar. U stvari, menadar i nije drugo negoli spirala sa linijama lomljenim pod pravim kutom. Jednako kao i spirala, meandar se susreće već u mlađem paleolitiku i već u to vrijeme imao je bez sumnje simboličko značenje. Osobito često se susreće u mlađem kamenom dobu i kasnije u nekim kulturama željeznog doba.
Za razliku od spirale, meandar se prilično rijetko susreće u Ilira. Najčešće ga nalazimo u Istri, i to kako na velikim blokovima iz Nesactiuma, tako i na keramičkim grobnim žarama, na ukrasnim predmetima i brončanim posudama. Izvan Istre ovaj motiv nalazimo također u međuriječju Save, Drave i Dunava i na istočnoalpskom području, dok ga u ostalim krajevima susrećemo prilično rijetko.
Ostavljajući ovdje po strani problem podrijetla meandra, podvlačimo činjenicu da se ovaj motiv u Ilira pojavljuje najčešće na predmetima sakralnog ili kultunog karaktera. Podsjećamo da su kameni blokovi iz Nesactiuma, na kojima se meandra susreće, svakako pripadali nekom kultnom objektu, da grobne žare sa meandrom pripadaju kategoriji predmeta koji su povezani sa vjerovanjima u zagrobni život, da piramidalni utezi imaju također (bar u nekim slučajevima) simboličko značenje i da su kućna ognjišta iz Donje Doline imala značajnu funkciju u kultu mrtvih. Ne smijemo, osim toga, izgubiti iz vida činjenicu da u nekim slučajevima (npr. na pojasnoj kopči iz Picuga u Istri) meandar tvori kombinacije u kojima se pojavljuje i svastika kao konstitutivni element. Sve nas to upućuje na zaključak da su neka ilirska plemena pridavala meandru značenje religioznog simbola. Ali, pojava ovog motiva na narukvicama i brončanim kotlićima upotrebne namjene govori, s druge strane, da je i ovaj motiv tijekom vremena u nekim slučajevima izgubio svoje izvorno simboličko značenje.

VALOVITA CRTA I CIK-CAK CRTA

Još je teže ustanoviti negoli za spiralu i meandar kada valovita crta ima značaj simbola, a kada se radi o običnm ukrasu. Nema sumnje da u velikoj većini slučajeva ovaj vrlo česti ornamentalni motiv ima karakter ukrasa i da, prema tome, ne treba u svakom prikazu valovite crte gledati religiozni simbol. Ipak, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je valovita crta služila prapovijesnom čovjeku za prikaz zmije, dakle, jedne htoničke životinje, i da ju je on vrlo često stavljao na grobne žare. Valovita crta u grobnim žarama na ilirskom tlu je prilično česta, a lijep primjer imamo iz Novog Mesta, gdje je otkrivena grobna žara na kojoj se motiv valovite crte susreće zajedno sa svastikom. Broj sličnih slučajeva je zaista velik i nema potrebe da ih sve spomenemo. Dovoljno je upozoriti na tu činjenicu kao indiciju da je i valovita crta u funerarnoj simbolici morala imati svoje mjesto.
Ono što je ovdje rečeno za valovitu crtu vrijedi, možda u još manjoj mjeri, i za cik-cak crtu. Razne kombinacije ovog motiva susrećemo također na grobnim žarama, pa ne možemo iskljućiti mogućnost da je i ta mala crta imala simboličko značenje u onim slučajevima kada se susreće na kultnim ili funerarnim objektima.

2. Solarni i lunarni simboli i simboli vatre

Odavno su arheolozi, etnolozi i povjesničari religija ustvrdili neobično veliku ulogu što ju je imalo Sunce - taj izvor topline, svjetla i pokretač svega živoga na zemlji - imalo u vjerovanjima primitivnog čovjeka, i odavno su analizirane mnogobrojne i raznolike manifestacije kulta tog nebeskog tijela u vremenu i prostoru. Prapovijesna arheologija dala je značajan prilog poznavanju tog kulta u vremenima koja nisu poznavala pisanu riječ i čija se religija može upoznati gotovo jedino na temelju oskudnih ostataka materijalne kulture. Toj znanosti zahvaljujemo i naše poznavanje heliolatrije i prapovijesnih Ilira.
I oni su, kao i mnogi durgi narodi, imali svoju mitologiju, svoju religiju, svoju magiju i svoje praznovjerje u koje su utakli elemente solarnog kulta. Neke od tih elemenata s lakoćom ćemo identificirati i odrediti njihovo mjesto u simboličkom sustavu Ilira općenito, ili pak pojedinih ilirskih plemena, dok ćemo za druge moći samo nagađati što su mogli značiti u raznim etapama razvoja ilirske kulture ili u pojedinim područjima te kulture. U većini slučajeva bit ćemo prisiljeni generalizirati zaključke na sve Ilire, premda je malo vjerojatno da su čak i tako jasni i definirani simboli kao što je jelen ili koncentrične kružnice imali u svih Ilira i u svim epohama isto značenje. Stoga će nužno analize i zaključci što ćemo ih ovdje iznijeti biti aproksimativni i možda, čak, i ne sasvim točni.

KOLUT, KRUŽNICA, KONCENTRIČNE KRUŽNICE

Našu analizu solarnih   simbola započet ćemo sa najjednostavnijim među njima - kolutom i njegovim inačicama.
Kolut je najuobičajeniji i najrašireniji način prikazivanja Sunca. Jedno od vrlo rijetkih pisanih svjedočanstava koje govorei o ilirskom simbolizmu tiče se upravo ovog Sunčevog simbola. To je poznati podatak što ga nalazimo kod grčkog retora iz II st. n.e. Maksima Tirskog, koji kaže da peonci obožavaju Sunce u obliku malog diska pričvršćenog na visoku motku. Jesu li i durgi Iliri nosili solarni disk na motki, to ne znamo, no da su i svi ostali Iliri prikazivali Sunce najčešće u obliku koluta, odnosno kružnice, o tome se lako možemo uvjeriti i najpovršnijim pregledom dosad iskopanog arheološkog materijala. Od nekropola i naselja u južnim ilirskim krajevima do onih na istočnoalpskom području, te od najstarijih vrmeena za koja se može reći da su Iliri ili Protoiliri postojali kao etnička skupina, pa sve do rimskog doba susrećemo u velikim količinama privjeske u obliku običnog koluta, koluta sa četiri, sa šest ili više žbica, koluta sa zrakama, koluta sa koncentričnim kružnicama u njima - sve to u bezbroj varijanata. Da su ti koluti, kružnice, koncentričme kružnice i sl. simboli Sunca, a ne obični ukrasni predmeti, već se odavno zna. No mnogo ranije nego što su arheolozi na temelju arheološke građe došli do tog saznanja, kolut se općenito smatrao Sunčevim simbolom, a to isto susrećemo i u nordijskim Eddama, gdje se Sunce izričito spominje kao "sjajni kout"m pa i u staroj indijskoj literaturi itd. U raznim varijantama i u kontekstu s nekim drugim simbolima, no uvijek zadržavajući svoj osnovni simbolički sadržaj, kolut (odnosno kružnica) pojavit će se i u keltskoj, germanskoj i drugim religijama, ali i u kršćanstvu, gdje ćemo ga susresti i kao aureolu oko Kristove glave.
među mnoštvom privjesaka što su otkriveni na ilirskom tlu, a za koje se sa sigurnošću može tvrditi da su imali vrijednost religioznog simbola, posebno treba spomenuti primjerak iz Vrepca kod Gospića na kojem je točkicama ugravirano po tri motiva dvojne spirale i dvostruke strelice. Oba ova motiva povezana su sa simbolikom zagrobnog života i simbolikom plodnosti.
U red privjesaka sa sigurnim simboličkim sadržajem treba, osim toga, spomenuti brojne primjerke sastavljene od više koncentričnih kružnica međusobno spojenih prelkama.
Osim u obliku privjesaka (amuleta) kuržnica se susreće vrlo često i na keramičkim posudama, na prijekladama, na brončanim pojasnim kopčama i situlama u istočnoalpskom području i na ilirskim kamenim spomenicima iz prapovijesnog i rimskog doba, kao i na nekim drugim predmetima. Svi ti prikazi kružnice, kao i spomenuta vijest kod Maksima Tirskog, potvrđuju pretpostavku o velikom značenju što ga je solarni kult imao u Ilira u svim epohama i u svim predjelima u kojima su oni živjeli.
Sama činjenica, međutim, da su privjesci u obliku koluta prikazivali Sunčev disk ne objašnjava uvijek i funkciju koju su ti privjesci imali u religijskim i magijskim vjerovanjima njihovih nosiaca. Jednako kao što privjesak u obliku križa, po vjerovanju kršćana, ima profilaktičku i apotropejsku funkciju bez obzira što sam križ nije u svojoj prvotnoj kršćanskoj interpretaciji imao takva značenja, tako su i simboli Sunca obješeni na kopče, pektorale i sl. imali u prvom redu zadatak da štite nosioca os zla, bolesti, zlog pogleda i svih nezgoda u životu. Van svake je sumnje upravo takvu funkciju imao, npr., koncentrični krug što ga nalazimo na štitovima Ilira zajedno sa svastikom.
Kolut i njegove različite varijante, bez obzira na njihovu brojnost, malo nam otkrivaju o karakteru solarnog kulta u Ilira. Nešto više ćemo saznati analizom ostalih solarnih simbola. Među njima ističemo svastiku.

SVASTIKA

Kao i drugi dosad spomenuti solarni simboli, i svastika (kukasti križ) bila je poznata na Balkanu davno prije formiranja ilirskog etnosa. Najstariji prikazi potječu iz mlađeg kamenog doba. Iz brončanog doba, pak, imamo svastiku prikazanu na poznatim glinenim kolicima iz Dupljaje.
Krajem brončanog doba, dakle, u vrijeme kada već možemo govoriti o Ilirima na ovim prostorima, svastiku nalazimo prikazanu na stijenama u Lipcima kod Risna u Boki kotorskoj i u žlijebu kod Višegrada.
Uz iznimku prikaza jedne svastike na fibuli iz Kompolja u Lici, koja se datira u završnu fazu kulture žarnih polja, ovaj se simbol ne susreće na ilirskom tlu sve do konca VI st. pr. n.e., ali tek u V st. postaje vro čest. Zanimljivo je da svastika nije jednako zastupljena na cijelom ilirskom području. Najčešće je susrećemo u  Istri i u istočnoalpskom području, dok je na području između Save, Drave i Dunava susrećemo tek u mlađem željeznom dobu, i to samo na jednom lokalitetu - u Osijeku. nešto je češći na području Japoda, ali ga zato uopće nema na širokom prostoru što su ga nastavali Liburni i Dalmati, dok je s područja Liburna zasada poznat samo jedan prikaz ovog simbola. Ponovo ga često susrećemo na središnjem ilirskom području, kao i u južnim dijelovima ilirske zemlje.
U repertoar nalaza treba pribrojiti i prikaze trikvetruma (triquetrum) koji se od svastike razlikuje po tome što umjesto četiri ima tri zavrnuta kraka. Do sada znamo samo za tri prikaza trikvetruma sa ilirskog tla - jedan na fibuli iz kraja brončanog doba iz Krehina graca i dva nešto mlađa (VIII st. pr. n.e) ugravirana na dvije potkoljenice iz Ilijaka na Glasincu.
Simboličko značenje svastike dobro jepoznato povjesničarima religije. Sama riječ "svastika" sadržava i objašnjenje tog simbola: na sanskritu "svasti" znači zdravlje, dobrota i radost. J. Dechelette, koji je ovom simbolu posvetio posebnu pažnju, okarakterizirao je svastiku kao simbol "Sunca u pokretu". Po njemu, svastika se razvila od obične kružnice, u koju je kasnije ucrtan križ. S vremenom su se krakovi križa savijali, pa je tako dobiven lik svastike sa savijenim kracima unutar kružnice. To bi bio najstariji grafički prikaz svastike. Tip svastike sa razlomljenim kracima pripadao bi daljnjoj evolucionoj fazi ovog simbola.
Osim Decheletta, ovim se simbolom bave vrlo mnogo i drugi stručnjaci i svi se oni slažu da se svastika najranije pojavila u Mezopotamiji, na eneolitičkoj keramici iz Suse i drugih lokaliteta i da se "otuda, zajedno s drugim kulturnim elementima, širi u Podunavlje i dalje prema zapadu.
Na ilirskom području svastika se susreće, kako je već rečeno, u mlađem kamenom dobu, ali će se i s tim simbolom dogoditi ono što se dogodilo i s nekim drugim simbolima na Balkanu. Nakon pojave u mlađem kamenom dobu svastika, naime, uz rijetke iznimke, nestaje, da bi se ponovno pojavila, i to u velikom broju, sredinom I tisućljeća pr. n.e., točnije koncem VI st. Vidjeli smo da se njezin lik susreće često na istraskom i istočnoalpskom prostoru, kao i u nekim dijelovima središnjeg i južnog ilirskog prostora.
Mnogi predmeti na kojima je svastika prikazana, posebno na onim što potječi iz Bosne i Hercegovine, te iz Srbije, rađeni su pod izravnim grčkim utjecajem, pa se stoga može lako zaključiti da je pojava ovog simbola na tim područjima u vezi s prodorom grčkih kulturnih i uopće duhovnih elemenata u unutrašnjost ilirskih  zemalja. Pojava svastike u istri i u istočnoalpskom području također se može objasniti u većini slučajeva istim kulturnim utjecajima što su s helenskog svijeta - izravno, ili neizravno preko Italije - zapljuskivali te ilirske pokrajine. U ovim sjevernim ilirskim dijelovima ilirske zemlje svastika dolazi uglavnom preko etrursko-italskog kulturnog kompleksa. Moguće je, međutim, da je poticaj za prikazivanje ovog sunčanog simbola došao u Istru i izravno iz grčkih gradova u južnoj Italiji; na takav zaključak nas upućuje činjenica da su u Istri otkrivene grčke vaze južnoitalskog podrijetla sa prikazima ovog simbola.
Što se, pak, tiče istočnoalpskog područja, moramo spomenuti još jedan put kojim je svastika tamo doprla. Olovne aplike sa krakovima u obliku konjskih glava što se okreću u smjeru obrnutom od kazaljke na satu tipični su proizvod istočnog životinjskog stila, a njihovo prisustvo u Magdalenskoj Gori, Toplicama i Stični indicira postojanje i istočnog izvora svastike u sjevernim ilirskim krajevima.
Osnovno značenje svastike u Ilira, jednako kao i u drugim zemljama u kojima se ona pojavljuje bilo je - u osnovi - solarno. No, svastika ima također i druga značenja. Lik svastike npr., na ilirskim štitovima prikazanim na novcu ilirskog grada Scodre, pa lik trikvetruma na potkoljenicama iz Ilijaka itd. imao je apotropejsko značenje. Takvo su značenje sigurno imali i prikazi svastike na fibulama, narukvicama i drugom nakitu što su ga Iliri nosili.
Vjerojatno su apotropejsko značenje imale i svastike što se pojavljuju na cinerarnim urnama (npr., na onoj iz Picuga, pa iz Rovišća, i na latenskoj žari iz Osijeka). Ti nas prikazi podsjećaju na brojne svastike što ih susrećemo na nadgrobnim spomenicima, sarkofazima i grobnim žarama u grčkoj, rimskoj i u mnogim drugim civilizacijama.
Nešto je zamršenije tumačenje što ga zahtijevaju prikazi svastike na kućnim ognjištima iz Donje Doline. Ti su objekti, kako smo već spomenuli, osim praktične funkcije, imali i veliku ulogu u vjerovanjima stanovnika tog sojeničkog naselja, pa i pojava svastike na njima morala je biti usko povezana mjestom što ga je u tim vjerovanjima imalo kućno ognjište. Po tumačenju što ga je dao Ć. Truhelka dao, stanovnici Donje Doline su kroz ljevkasti otvor, što se nalazi na dnu tih peći, slali hranu pokojnicima - zaštitnicima kuće i obitelji - koji su bili sahranjeni ispod njihovih kuća. Svastika na tim pećima može biti simbol sreće i radosti, ali i smrti. Poznato je, naime, da je svastika sa kracima okrenutim u smjeru kretanja Sunca bila u staroj Indiji simbol svjetla, radosti i života, dok je ona sa kracima okrenutim u suprotnom smjeru (suavastika) značila smrt i nesreću. U Ilira nalazimo oba tipa tog simbola, a pošto se suavastika nalazi češće na objektima funerarne namjene negoi svastika, vjerojatno je da su i u Ilira ta dva tipa svastike imala jednaka značenja kao i u Indiji.

ZNAK >S<

Vrlo blizak svastici po svom simboličkom značenju je simbol u obliku slova S. Po mišljenju J, Decheletta, taj znak i nije drugo nego krivolinijska polusvastika. Dokaz za tu tvrdnju nalazi ovaj autor na nekim glinenim pršljenovima iz Troje, na kojima se znak S smjenjuje sa spiralom i sa krivolinijskim svastikama. Da bi tu svoju misao potvrdio, iznio je Dechelette slučaj poznatog kipića iz Chateleta, koji ma kao svoje atribute kolut i niz privjesaka u obliku slova S, koji su obješeni o jednom alku.
Na ilirskom tlu najizrazitiji primjer tog simbola nalazimo zajedno sa spiralom na jednom kamenom spomeniku iz Nesactiuma. S obzirom na sakralnu funkciju objekta kojemu je taj kamen pripadao, nema sumnje da je i taj znak imao značenje religioznog simbola. Taj znak susrećemo također i na nekim drugim objektima.

KRIŽ

Prilično čest na ilirskom tlu u predrimsko doba je i simbol križa. Ovaj motiv se, međutim, obično susreće na raznom nakitu (kopče, aplike), a ne kao samostalni simbol, pa se može sumnjati da li se u tim prikazima uopće radi o reigioznom simbolu ili, pak, o funkcionalnom dijelu tog nakita. Ipak, za neke prikaze križa možemo prilično pouzdano tvrditi da imaju simboličko značenje. Takav je slučaj sa križom na amuletu u obliku dvojne sjekire (labrys) iz lokaliteta Visoi I kod Bitole, kao i sa križem ucrtanim na jednoj fibuli iz Osora, pa sa križem napravljenim od niza izbočina na jednoj pločastoj fibuli iz Bilišana kod Obrovca, na kojoj se nalazi također izveden motiv dvojne sjekire, itd. Povezivanje motiva križa sa dvojnom sjekirom navodi na zaključak da je križ i u Ilira imao značenje simbola života i svjetla, kao što je to imao u nizu drugih religija, posebno u kršćanskoj.
U Ilira nalazimo još jednu potvrdu o solarnom karakteru križa. To su brojni kolutići s liburnskog područja, koji se u mnogo manjoj mjeri susreću i u drugim ilirskim krajevima, koji u sredini imaju križ. Posebno je zanimljiv kolutić s križem na nozi jedne fibule iz VI ili V st. pr,n.e pronađene blizu Novalje na otoku Pagu. Taj se kolutić nalazi, dakle, apliciran upravo na mjestu na kojem se vrlo često na fibulama tog tipa nalaze protome barskih ptica, ovnova ii konja.
Ovaj simbol je, inače, veoma rasprostranjen u prapovijesno doba, a na zapadnom dijelu Balkana poznat je i u predilirska vremena.

Aleksandar Stipčević, Kultni simboli kod Ilira, 1981

http://www.scribd.com/doc/78495950/Kultni-simboli-kod-Ilira

tetoviranicovjek @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, ožujak 7, 2012

Redovnica s tetovažom: Upoznajte časnu Martinu

                          Dokumentarni film o časnoj sestri koja ima tetovažu.

Film su snimili učenici OŠ Ivanovec pod vodstvom gđe.Nataše Kralj i Radovana Petkovća



    

Upoznajte časnu Martinu: Osvrt sa snimanja dokumentarnog filma o neobičnoj redovnici i sakristijanki

 Junakinja naše priče za sebe kaže da voli čitati djela Ive Andrića, zazivati srce Isusovo, gledati Dnevnik i Milijunaša, a na rukama ima neobične tetovaže. 

Zahvaljujući učenicima III. OŠ Čakovec koji su intervjuirali časnu Martinu, rodila se ideja da ju i mi upoznamo. Jednostavna i iskrena, vesela i pričljiva, otvorila je vrata svoga srca i ispričala dirljivu priču. Na dan snimanja časna Martina dočekala nas je s velikim osmijehom na licu. Nije se bojala kamera i bez ikakve treme odgovarala na sva naša pitanja.

              

Njeno krsno ime je Manda Dragičević, rođena je u Bosni u selu Golješnica, općina Žepče. U mnogobrojnoj obitelji od devetoro djece, ona je bila sedma po redu. Siromašno i teško djetinjstvo, bez kruha u ruci, ali s molitvom na usnama, jedanaestoročlana obitelj živi svoje dane. Časna Martina puno nam je pričala o svojim roditeljima, no nas je najviše zanimalo što znače i kako su nastale tetovaže na njezinoj desnoj i lijevoj ruci.

             

Tetovaže je dobila kada je imala šest godina i za njih tvrdi da imaju korijenje i jednu obrambenu moć. Na desnoj ruci nosi tetovažu svog krsnog imena Manda, a na lijevoj ruci znak križa. Tetovaža ruku i nogu ima povijesnu vrijednost iz turskih vremena. Poznato je da su Turcu htjeli islamizirati čitavu Europu pa su odvodili bosanske djevojke u svoje hareme. No naš narod se dosjetio kako se oduprijeti Turcima, stoga su svojoj djeci počeli stavljati kršćanske znakove po tijelu. Te su tetovaže značile znak opstanka kršćanskih djevojaka u Bosni. Kao mala djevojčica gledala je kako se tetovaže rade na prstima, na čelu, pod vratom i njoj se to jako svidjelo. Kada je pitala majku za dopuštenje, ona je to dozvolila. U selu je tetovaže radila jedna djevojka, zvala se Ljuba. Kad je gorjela petrolejka, na njoj se skupljala čađ, crnilo tj. prah koji se zamijesio s vodom. Koristilo se kokoškino pero i crtalo se ono što se željelo tetovirati. Uzela se oštra igla, zategla bi se koža na ruci pa bi se počelo bocati. Nakon toga čistom bi se krpom zamotala ruka i tjedan dana ništa se ne bi diralo. Takve se tetovaže više nisu mogle skinuti.

              

Međutim, imale su jednu svoju higijenu i nikada se ništa nije inficiralo. Radile su se isključivo u rano proljeće, oko 19. ožujka, za blagdana Svetog Josipa, tri dana prije i tri dana poslije (ta osmina), kada nije bilo vruće. Danas svoje tetovaže ponosno pokazuje svima, ali kada djeca vide tetovaže i požele se tetovirati, tad im časna Martina ispriča svoju povijesnu priču. Otac i majka, jednostavni i pobožni ljudi, odgajali su svoju djecu u radu i obavezama. Sve što je naučila, naučila je kroz igru. U dugim zimskim večerima sjedila je s mamom kraj tople peći i naučila tkati. Njezin je otac bio pismen čovjek, a majka nepismena jer žene u Bosni u to vrijeme nisu išle u školu. Njezina je majka imala ljudske i kršćanske vrijednosti i u tom duhu je djecu odgajala. U sebi je nosila pedagogiju i psihologiju jer je toliko djece u kući trebalo na neki način odgajati i zaposliti. U kući nikada dosta kruha, ali i to malo dijelilo se sa siromašnom rođakinjom preko puta, koje je imala puno djece, jer važno je bilo darivati. Svakodnevno pješačenje od 5 kilometara do škole, mala pločica i napisana tablica množenja, znala je biti obrisana naletom kiše, a kod kuće im nije imao tko pokazati. Nije bilo čak ni struje... Poziv za časnu osjetila je u petom razredu. Njezin je otac bio jako pobožan, u kući se puno molilo, dva puta dnevno, nedjeljom se išlo u crkvu. Zaređenje je bilo svečano, ali jednostavno i siromašno, kao i sve do tada u njezinu životu. U slobodno vrijeme čita, radi ručni rad, pročitala je sva djela Ive Andrića. Sklonost napisanoj riječi naslijedila je od oca koji je jako puno čitao. Voli pogledati Dnevnik i Milijunaša, prati folklor, kad joj je teško zaziva Srce Isusovo, srce blago i ponizno, voli biti u kontaktu s vjernicima... Osobito puno vremena daruje mladima, razumije njihove potrebe i posvećuje se njima. Nakon završenog snimanja, napuštamo crkvu sv. Nikole. Na samom izlazu zaustavljaju nas ljudi i raspituju se koga snimamo. Čuvši za časnu Martinu, sami su zaželjeli nešto o njoj reći. Ona je zasigurno jedna dobra duša koju vjernici vole i imaju potrebe podijeliti svoje probleme s njom. Dive se njenom načinu uređenja crkve, osobito cvjetnih aranžmana. Dok sjedajući u auto sređujemo svoje dojmove, prati nas milo lice časne Martine i njezin topao glas koji blago i ponizno kaže: Da mogu ponovo birati, opet bih postala časna sestra...

Autor: Iva Tkalčec, 7a

Izvor: "Ivančica", List Osnovne škole Ivanovec, Broj 12. 2010

tetoviranicovjek @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 0

Poratni Garevac: Udri pobro nek palija zveči

Poratni Garevac: Udri pobro nek palija zveči
25. travnja 2009.

Piše: Anto Burić, svećenik

Nova Jugoslavija je nudila novi, bezbožnički tip odgoja mladih generacija i povjeravala ga uglavnom polupismenim «stručnjacima». Sav vjerski tisak je proglašen neprijateljskim pa prema tome i zabranjen. Ni najobičniji molitvenik nije se mogao nabaviti. Starice su od raznih sjemenki nanizanih na špagu pravile «očenaše» da bi mogle moliti krunicu. U mnogim kućama križ na zidu zamijenile su Staljinova i Titova slika. Bilo je zabranjeno nošenje pod vratom bilo kakvog vjerskog simbola. Mnogi «savjesni» bezbožnički odgojitelji su u svojoj revnosti kidali djeci medaljice i križiće ispod vrata i bacali ih u zahod ili korpe za smeće. Poseban problem koji nove vlasti nisu mogli nikako riješiti bile su tetovaže na rukama posebno na vanjskom dijelu šake osobito kod starijih žena.

(Garevac je naseljeno mjesto u sastavu općine Modriča, Bosanska Posavina)

http://www.garevac.net/tekst/403/

Čiro Truhelka : Tetoviranje i igle za tetoviranje, 1904.

A. Stipčević: Bibliographia Illyrica, Posebno izdanje Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984.  Bibliografija Ćire Truhelke. Zapis o članku iz 1904 god. Str. 267-268.

Der vorgeschichtliche pfahlbau in Savebette bei Donja Dolina (Bezirk Bosnisch Gradiška). Bericht ueber Ausgrabungen bis 1904.

Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegowina, 9/1904.  Str. 148—149; TETOVIRANJE I IGLE ZA TETOVIRANJE (TÄTOVIERUNG UND TÄTOVIERUNGSNADELN),

tetoviranicovjek @ 23:03 |Komentiraj | Komentari: 0

Opis brončanih igala za tetoviranje pronađenih u nekropolama Dolina, Plana i Glasinac

Zanimljiv običaj u Ilira je bilo tetoviranje, a ponijeli su ga valjda iz svoje azijske pradomovine, jer su se prehistorički stanovnici Kavkaza također tetovirali. Za tetoviranje služile su kratke, debele brončane igle, četvrtasta proreza, na oba kraja oštro zaoštrene, te bi se jedan kraj usadio u koštanu ili drvenu dršku, a drugim bi se bocala koža. Takih igala nađeno je među nalazima naše prve željezne dobe dosta često, osobito u DOlini, Plani, a i na Glasincu. Taj običaj sačuvao se u bosanskih katolika do današnjega dana, a osobito u području Lašve može se još i sada naći krasno ornamentiranih tetoviranja.

Dr.Ćiro Truhelka: Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistoričko
Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Knjiga 26, Januar-Juni 1914.

tetoviranicovjek @ 22:04 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, veljača 27, 2012

*Klapa Nuša* je prva u Hrvatskoj predstavila hrvatske tradicionalne motive tetovaža izrađenih u zlatovezu

Nastup studentske ženske klape NUŠA u zagrebačkom klubu Roko/Akademija

HERCEGOVAČKA VEČER 24. Veljače 2012

Generalna proba

Nastup




Djevojke nose crvene pojaseve ukrašene s hrvatskim tradicionalnim motivima tetovaža u zlatovezu

 

PAOLO DIZAJN
Studio za proizvodnju sportske odjeće,reklama na tekstilu i promotivne odjeće
Izrađujemo odjeću po mjeri i želji klijenta sa mogućnošću biranja natpisa
Za sve informacije obratite se na e-mail: tanja.paolodizajn@gmail.com
Mob. 091 610 0222
Facebook
https://www.facebook.com/profile.php?id=100001266903274&sk=info

tetoviranicovjek @ 23:13 |Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, veljača 26, 2012

Mirjana Pavlović

                     

 Mirjani je 29 godina. Ona je rodom iz Osijeka u Hrvatskoj. Mirjana je tražila nešto specijalno s čim bi ukrasila svoje tijelo. U mreži je vidjela ovaj stari tradicionalni hrvatski kršćanski ornament i jednostavno je rekla,

                                                       "E to je ta!".

                                 

                                                                                 Mjesto na tijelu: Podkoljenica, list noge

Originalni motiv je u ovom slučaju minimalno modificiran i individualno prilagođen. Mirjana kaže da je željela da u sredini bude klasični krščanski križić. Tako je križ "s grančicama" doživio transformaciju u klasični "grčki" križ.  Zanimljivo je i uzbudljivo uživo doživjeti događanje kulture tetoviranja.  A kako vidimo transformacija ili prolagodba je izgleda sastavni dio žive kulture tetoviranja jednog društva.

B.K.

tetoviranicovjek @ 18:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

petak, veljača 24, 2012

 Il tatuaggio nella Bosnia-Erzegovina

Scritto da Novopress in Cultura 

Traduzione di Verna Schillinger per Novopress Italia sulla base del testo pubblicato da Zentropa

Nella Bosnia-Erzegovina, regione dei Balcani a maggioranza musulmana, la pratica dei tatuaggi religiosi cristiani risale al XIImo secolo. Segno di riconoscimento, oltre che di affermazione della propria fede, si esprime attraverso simboli quali la croce, il cerchio o dei punti tatuati su parti del corpo visibili, come la base del collo o le braccia.

G. Capus, studioso di tale costume, descrive in questo modo il significato dei posti scelti per il tatuaggio: « (…) Tale fatto, futile in apparenza, é da sottolineare perché indice di eloquenti significati: l’affermazione attraverso la visibilita’ e la rivendicazione di una fede religiosa in un’epoca in cui i fedeli erano esposti alla pesante intolleranza di un fanatismo musulmano. Quasi ovunque sono le donne a scegliere tale ornamento, in forma assai dolorosa, ed a sottomettersi al « rituale»  in giovane età.»

Durante il XVImo ed il XVIImo secolo, epoca in cui le conversioni dei cristiani alla fede musulmana, sia per scelta che per costrizione, sono assai frequenti, il tatuaggio cristiano viene incoraggiato dalla istanze religiose, di modo che sia percepito come un ostacolo alla defezione dei rinnegati…

tetoviranicovjek @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, veljača 22, 2012

Eneolitik: Mogući prikazi tetoviranja ili skarificiranja na keramičkim ljudskim figurama iz Vinkovaca u Hrvatskoj

 

Jezgra vučedolske kulture je područje današnjeg Srijema i dio Slavonije do planina Krndije i Dilja na zapadu. Od tuda se kasnije Vučedolci šire u svim pravcima.
O podrijetlu nositelja vučedolske kulture postoji više teorija (teorije o nordijskom podrijetlu, istočnoalpskom podrijetlu, autohtonom podrijetlu i stepskom podrijetlu). Sigurno je da vučedolska kultura barem dijelom vuče svoje podrijetlo iz naslijeđa stanovništva iz mlađeg kamenog doba.
Oblikovanje vučedolske kulture utjecalo je tzv. druga stepska seoba. Ona je obuhvatila i dio današnje Hrvatske. Novi doseljenici su bili indoeuropskog podrijetla. Oni sa sobom donose nove tehnologije vezane za obradu kovina, a obnavlja se i dio drevnih neolitskih tradicija.
Vučedolci su imali čvrstu rodovsku organizaciju na čelu s rodovskim kneževima koji međusobno usko surađuju. Sloj vještih ratnika vjerojatno se razvio od brojnih lovaca jer je divljač imala vrlo važnu ulogu u prehrani. Lov je osiguravao Vučedolcima velike količine mesa. Meso ih je pak činilo jačima i otpornijima na bolesti od okolnih plemena što je mogao biti jedan od preduvjeta kasnijem širenju Vučedolaca.
Prvotno Vučedolci podižu svoja naselja na terasama uz rijeke i na obroncima brežuljaka, a kasnije i na vrhovima brda. Podižu i sojenička naselja. Naselja su opkoljena opkopima i palisadama što može upućivati na to da je razdoblje vučedolske kulture bilo vrlo burno i nemirno.
U kasnom razdoblju Vučedolci se počinju naglo širiti (vjerojatno i vojnim pohodima) na sve strane ponekad prodirući čak 700 km daleko od svoje prapostojbine. Vučedolska se kultura tako proširila sve do okolice Praga i južnih Karpata u Češkoj na sjeveru, rumunjskog Banata na istoku, Alpa na zapadu i južne Bosne na jugu. Ovu seobu Vučedolaca potaknula je vjerojatno njihova sve veća potreba za kovinom koje na prvotnom vučedolskom području nije bilo.
Najvažnija gospodarska djelatnost Vučedolaca je bila obrada zemlje. Važnu ulogu imao je i uzgoj goveda. Njihova prodaja mogla je osigurati važan bakar koga na prvotnom njihovom području nije bilo. Obrada bakra imala je pak posebno važnu ulogu i nju Vučedolci usavršavaju. Razvijaju prvu serijsku proizvodnju predmeta od kovine koristeći se tehnikom dvodijelnih kalupa. Posebno masovno proizvode sjekire.
Vučedolci su uz zajedničke vjerske obrede poznavali i obrede koji su bili ograničeni samo na obitelj. Važnu ulogu je kod njih imao kult bika kao i ptica i jelena koji se obično povezuju s obožavanjem sunca.

Vučedolska kultura je kultura, a u klasičnoj fazi svog razvoja kulturni kompleks mlađeg eneolitika (bakrenog doba), nazvana po lokalitetu Vučedolu (5 km istočno od Vukovara), gdje se nalaze ostaci velikog naselja bakrenog doba. Isprva ju arheolog Gordon Childe naziva "slavonskom kulturom", no nakon sustavnih istraživanja lokaliteta Vučedol, taj naziv se napušta. Vučedolska kultura poznata je u mađarskoj stručnoj literaturi i kao Kultura Zok (prema nalazištu Zok u južnoj Mađarskoj). Do svoje kasnoklasične faze bila je rasprostranjena u okolici Srijema, istočne i posavske Slavonije te okolice Bjelovara. U svojoj kasnoj fazi bila je u svojim regionalnim varijantama rasprostranjena i u Austriji, Mađarskoj, južnoj Slovačkoj i Rumunjskoj.

Premda se često ističe siromaštvo ljudske figuralne plastike u okvirima vučedolske kulture, to baš i nije sasvim tako. Ona nema učestalost i značenje antropomorfnih figura balkansko-anatolskih neolitičkih kultura, ali je nipošto ne smijemo mimoići, osobito ne s umjetničkoga gledišta.
Jednu kategoriju čine jednostavne i neukrašene plosnate figure s elipsasto proširenom stajaćom bazom. Obično su bez ikakvih naznaka spola ili imaju samo blago reljefno istaknute grudi. No mnogo je zanimljivija druga kategorija fino oblikovanih i bogato ukrašenih ženskih statueta. Među njima možemo izdvojiti tip plosnatih figura u obliku violine i voluminozno oblikovane figure u neobičnom, vjerojatno sjedećem položaju. Naime ove posljednje sačuvane su samo fragmentarno pa je teško pouzdano rekonstruirati njihov prvobitni izgled. Bogati ukrasi i na jednim i na drugim figurama načinjeni su tipičnim vučedolskim tehnikama duboreza i rovašenja, a sastoje se od već poznatih i karakterističnih geometrijskih motiva. No zanimljivo je da su često komponirani tako da djeluju kao realističan prikaz nošnje drevne vučedolske žene.
Donji dio trodimenzionalno oblikovane figure s vučedolskoga Gradca zapravo je vjeran prikaz nogu obuvenih u bogato ukrašene čarape i neku vrstu papuča. Tipovi obuće vidljivi su i na nekoliko keramičkih modela nogu, odnosno stopala iz Vučedola i Sarvaša. Iako su svi primjerci oštećeni i nepotpuni, teško je zamisliti da su te noge bile dio neke ljudske figure u cjelini. Naime kad bismo proporcionalno veličini nogu i stopala rekonstruirali cijeli lik, on bi morao dosezati tridesetak centimetara visine. A takvih, gotovo monumentalnih, statua dosad u svom obilju vučedolske keramičke proizvodnje nije bilo. Vjerojatnije je ovdje riječ o zavjetnim modelima pojedinih dijelova tijela, običaju koji se u nekim ljudskim vjerovanjima i vjerskim obredima sačuvao do danas.

Slika: Gornji dio keramičke ženske figure, Vinkovci, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prije Krista, Gradski muzej u Vinkovcima, crtež K. Rončević

Najatraktivniji je primjerak statueta iz Vinkovaca (sl. 62). Od nje je sačuvan gornji dio plosnatog tijela s dva široka batrljka i čepastom glavom. Na donjem dijelu prednje strane nalazi se veće oštećenje na mjestu odakle su vjerojatno izlazile noge koje nedostaju. Nakošeni položaj gornjeg dijela tijela daje naslutiti da je figura prvobitno imala sjedeći stav. Bogati urezani ukrasi predstavljaju zanimljivu odjeću koja se sastoji od nabrane suknje i prekriženih naramenica. Budući da naramenice ostavljaju slobodne grudi, možda možemo u tome vidjeti posebnu, ritualnu odjeću.
Na rukama-batrljcima nalaze se urezani motivi križa. Teško je reći imaju li oni ulogu nekakvog simbola na samoj figuri ili su prikaz običaja tetoviranja ili skarificiranja.
Naime isti takvi urezani križevi prisutni su i na bedrima sačuvanoga donjeg dijela trodimenzionalne figure, također iz Vinkovaca . Ona je oblikovana kao puna plastika u nekom prilično neobičnom, nagnutom položaju.

Donji dio keramičke ljudske figure, Vinkovci, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prije Krista

Ljudski se lik pojavljuje u vučedolskoj kulturi i u jednom drukčijem obliku. Urezan na ulomcima keramike, odnosno na dnu posuda ili na keramičkim amuletima. Stiliziran je u obliku klepsidre kojoj su dodani glava, ruke i noge. Takav lik pokazuje da se s pravom često i sam motiv klepsidre smatra ženskim simbolom.

Izvori: 1. Wikipedija 2. Rekonstrukcija ženske odjeće u eneolitiku, Miličević.

tetoviranicovjek @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, veljača 20, 2012

Bocanje/nabocano: Etnografska građa iz sela oko Bugojna, Banjaluke i Jajca, 1958-1959 god.

Milićević, Josip, student etnologije

Etnografska građa iz sela oko Bugojna, Banjaluke i Jajca, 1958-1959., NZ 79c, 31-48 str.

Lokalitet: Bosna i Hercegovina: Strojnice kraj Janja, Vitorog, okolica Bugojna, Banja Luka, Jajce, Hercegovina Sadržaj: 1) ‘’Pokrivanje krova slamom’’ (str. 31); 2) ‘’Pčelarstvo’’ (str. 31-32); 3) ‘’Slavljenje krsne slave’’ (str. 32); 4) ‘’Obradba drveta’’ (str. 33-35); 5) ‘’Pravljenje ‘’lađe’’ – mo- noksila’’ (str. 35); 6) ‘’Ribolov na rij eci Plivi’’ (str. 36); 7) ‘’Bocanje /nabocano/’’ (str. 36); 8) ‘’Svadbeni običaji’’ (str. 37-43); 9) ‘’Zajednica Ajvazi’’ (str. 44-48); 10) Prilog: Genealogij a porodične zadruge Ajvazi (Lukići), selo Mile kod Jajca (crtež na 1 araku papira). Napomena: Strojopis (neuvezani listovi); orig. pag. (str. 31-48); nastavak zbirke NZ 79b. Format: 21 x 30 cm.

Zbornik za narodni život i običaje, Knj.55.

hazu.arhivpro.hr

tetoviranicovjek @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 0

Bocanje Hrvata: Okolica Travnika - opis tehnike i crteži ornamenata

Zbornik za narodni život i običaje 55(2010) Dokumentacijski pregled arhivskog gradiva Odsjeka za etnologiju HAZU (Stara zbirka); str. 45–149 78

Profesor Horak Leopold

Lokalitet: Bosna i Hercegovina; srednja Bosna; okolica Travnika: Ovčarevo i Korićani

Sadržaj: 1) ‘’Pogrebni običaji’’ (str. 1-3); 2) ‘’Bocanje’’ - opis tehnike kojom se na kožu ‘’upisuju’’ (tetoviraju) razni ornamenti (str. 4); crteži ornamenata (str. 5)  Napomena: Strojopis (listovi uvezani špagom); naknadna paginacija. Format: 21 x 34 cm.

Zbornik za narodni život i običaje, Knj.55.

hazu.arhivpro.hr

tetoviranicovjek @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 0

Sicanje Hrvata: Etnografska građa iz Hercegovine, 1958-1959 god.

Milićević, Josip, student etnologije

Etnografska građa iz Hercegovine, 1958-1959., NZ 79e, 62-72 str.

Lokalitet: Bosna i Hercegovina: Strojnice kraj Janja, Vitorog, okolica Bugojna, Banja Luka, Jajce, Hercegovina Sadržaj: 1) ‘’Svadbeni običaji’’ (str. 62-69); 2) ‘’Običaji uz Badnjak’’ (str. 70); 3) ‘’Ostali obi- čaji: Silo, Sicanje, Mješine, Počivaljke, Suvez, Godišnje vatre, Brojenje prediva’’ (str. 70-72). Napomena: Strojopis (neuvezani listovi); orig. pag. (str. 62-72); nastavak zbirke NZ 79d. Format: 21 x 30 cm.

Zbornik za narodni život i običaje. Knj.55.

hazu.arhivpro.hr

tetoviranicovjek @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 0

Tatauiranje Hrvata: Etnografska građa iz okolice Žepča, 1952. god.

Zbornik za narodni život i običaje 55(2010)

Dokumentacijski pregled arhivskog gradiva Odsjeka za etnologiju HAZU (Nova zbirka)

Andrić, Jasna; Balvanović, Marijana; Palošija, Đurđica, studentice etnologije

Etnografska građa iz okolice Žepča, 1952., NZ 31, 42 str.

Lokalitet: Bosna i Hercegovina: okolica Žepča

Sadržaj: 1) ‘’Kuća, ‘kuća’ i soba’’ (str 1-4); 2) ‘’Zadruga’’ (str. 4-6); 3) ‘’Transportna sredstva’’ (str. 6-7); 4) ‘’Ornamentalni motivi’’ (str. 7-8); 5) ‘’Tatauiranje’’ (str. 8-9); 6) ‘’Šaranje jaja’’ (str. 9); 7) ‘’Preslica’’ (str. 9-10); 8) ‘’Vodiri’’ (str. 10); 9) ‘’Parjenica’’ (str. 10); 10) ‘’Stupa i žačka’’ (str. 10-11); 11) ‘’Lončarstvo’’ (str. 11); 12) ‘’Plug i ralo’’ (str. 11); 13) ‘’Oglavlje’’ (str. 12); 14) ‘’Obuća’’ (str. 12-13); 15) ‘’Vjerovanja (vještice, tmora, vile, vukodlak, naleti, snovi, uroci, razna vjerovanja)’’ (str. 13-17); 16) ‘’Pjevanje u tepsij u’’ (str. 18); 17) ‘’Ostale pjesme’’ (10 pjesama koje se pjevaju ‘’u kolu, uz rad i za zabavu’’; str. 19-27); 18) ‘’Svatovski običaji’’ (str. 27-30); 19) ‘’Pogrebni običaji’’ (str. 30- 31); 20) ‘’Ostali podaci’’ (str. 31).

Napomena: Strojopis (neuvezani listovi); originalna paginacij a; prilozi: I-XI (ukupno 11 stranica s 27 ulijepljenih crteža kuće, pomagala u kući, škrinje, motiva tatauiranja, oglavlja, opanaka, vodira, pisaljki i motiva veza).

HAZU - Zbornik za narodni život i običaje, Knj.55., Zagreb 2010.

hazu.arhivpro.hr

tetoviranicovjek @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 0

Etnografska obrada tatauiranja Hrvata u 1954 i 1955. god.

Izvješčuje Milovan Gavazzi

1954 - Josip Vuletić je imao zadatak, da u selu Gornje Ogorje (kod Muca) pa i u susjednim selima toga dijela dalmatinske Zagore svestrano prouči, pobilježi i snimi sve, što se odnosi na tamošnje još očuvano tatauiranje (žena): oblici šara tataniranja, način njegova izvođenja, uobičajeno oba za tatauiranje, nazivlje s tim u vezi pa uloga, koju tu ima (od­nosno imalo je u prošlosti). S tim u vezi potrebno je bilo na osnovi samih narodnih tradicija kao i pisanih spomenika (matica i dr.) utvrditi po­ drijetlo tamošnjeg stanovništva kao podlogu za temeljitu obradu toga pojava, rijetka na području Dalmacije.

1955 - Josip Milićević, student etnologije, prema planu i na osnovi svojih vlastitih prethodnih ispitivanja i etnografskoga poznavanja područja oko Banjaluke i Jajca uputio se u odabrana sela (Dragočaj, Miloševići, Ivanj­ska, Milakoviei) da sustavno skuplja građu o nekim tamošnjim seljač­ kim rukotvorskim vještinama te oruđu i pomagalima kod tih radova. Napose prikazuje obrađivanje drva, posebno pak izradbu dubenih čunova u području Plive. Osim toga etnografski je obradio tradicije ribolova na Plivi, zatim tatauiranje u onom kraju i dr. Prilikom tih ispitivanja pronađene su u nekim udaljenijim selima toga kraja dvije još dobro održane seljačke obiteljske zadruge (jedna od 54 duše), prethodno su zabilježeni podaci o njima s time, da se posebno i što skorije, dok su još na okupu, iscrpno etnografski obrade. U vezi s ovim radom izradio je i nešto fotografskih snimaka, predanih zajedno s rukopisnom građom.

Ljetopis JAZU. God. 1955. Knj.62.

hazu.arhivpro.hr

(Potražiti u etnografskom muzeju ili HAZU knjižnici!)

tetoviranicovjek @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 0

Kijevo: Tetoviranje Kijevljana

"Govoreći о kićenju napominjemo da je kod Kijevljana poznato i tetoviranje kože. Češće je kod onih koji su rođeni iza 1935. godine nego kod starijih godišta i kudikamo češće kod muškaraca nego kod žena. Rijetko pokoja starija žena ima istetoviran križić na prstu ruke, jer žensko nije ni izlagalo gole dijelove tijela, a kod muškaraca je često na mišici ili podlaktici istetoviran motiv sirene ili si., najčešće s uspomenom iz vojske - što upućuje da je tetoviranje i rađeno izvan Kijeva. Inače, ova je pojava na Balkanu bila poznata već kod neoenelit- skih kultura, a danas se najviše sačuvala kod bosansko-hercegovačkih Hrvata."

(Kijevo: Šibensko-kninska županija, blizu granice s BiH.)

Zbornik za narodni život i običaje, Ante Jurić Arambašić. Knj.54., Zagreb 2000 god.

hazu.arhivpro.hr

tetoviranicovjek @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 0

Borovičani

"Do okupacije muškarci su nosili perčine. Oni koji su htjeli da se drže bolje i istaknu nosili su tursko odijelo u cjelini ili pojedine dijelove. Tetoviranje je bilo raširenije nego danas."

(Borovica: zapadno od Vareša i sjeverno od Kraljeve Sutjeske)

Dr. Milenko S. Filipović, Borovičani,  Zagreb 1932. god. Nadbiskupska tiskara Zagreb.

hazu.arhivpro.hr

tetoviranicovjek @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 0

subota, veljača 18, 2012

Tattoo Origins at the Balkans

 

Ancient Balkan people the Ilyrians and Thracians knew the art of tattoo and 
were known to have practised it a lot. Many ancient authors wrote about it 
mentioning certain tribes and nations in these (and other) areas, and we can 
say that tattooing was wide spread. Sometimes it is difficult to find what it 
really was - scarification, burns, colouring the body or tattooing. Many 
suggestions but none are precise enough. 

Some of the oldest evidence on existence of tattooing were left by Herodotus 
(500 BC) in his "Historia" where he described Thracians: "Stitching was their 
sign for an aristocrat and who has had no tattoos done - descend from ordinary 
people." 100 years later Plutarhus wrote "Thracians mark their wives with 
stitching..." 

Dio Christotomus also wrote that "free women in Thracia were covered with 
signs and scars although they derived from a noble family." Roman poet 
Valerius Flacus (100 B.C.) wrote in his epic poem "Argonautica" that kidnapped 
Thracian girl was a participant at barbaric custom called "coloured and 
stigmatized arms." That should be connected with Thracian tradition to do 
tattoos, scars and burns. 

Artemidos mentioned that Thracians were marking children from noble 
aristocratic families, but Goths were marking their slaves with tattoos. There 
is a note about one of the Thracian tribes the Agatirians. "All of the noble 
had a lot of tattooing on their faces and limbs." Roman geographer Pomponius 
Mela (100 B.C.) remarked "Agatirians particularly the noble ones colour their 
faces and limbs with colour which can not be washed away." We should almost be 
certain that those were tattoos. 

Plinios (100 A.D.) wrote about barbaric people in his "Historia naturalis." 
Another Thracian tribe (the Dacians - they lived in the area of present 
Rumania) is mentioned as their men were tattooed. And the same at the 
neighbouring tribe of the Sarmatians. 

They did not do only the usual colouring of the body because Plinios reported 
that those marks and scars can be inherited from father to son for few 
generations and still remain the same - the sign of Dacian origin. It is a bit 
exaggerated but at the same time shows that those permanent signs were 
tattoos. We should believe it because later Hesychios wrote about tattooed men 
in those areas where among others lived also Dacians. All mentioned peoples 
were settled at the east of the Balkan peninsula. At the west there were 
Japodians and Ilirians. Strabo (100 B.C.) wrote about them in his 
book "Geographica." "Japodians mark themselves with stitching just like other 
Ilirians and Thracians." So the tattooing was widely spread among ancient 
balkan peoples and tribes. 

Written evidence is completed with archeological discoveries. They found a 
mosaic picture of a Thracian girl Menada with "zig-zag" stripes on her legs; 
lines made of dots and a design of a flower. Archeologists explained it as a 
motive from real life. It represents an image of tattooed Thracian women and 
at the same time confirms written remarks of mentioned authors.

www.dacii.go

tetoviranicovjek @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 0

petak, veljača 10, 2012

Ramske žene vijerne čuvarice tradicije tetoviranja Hrvata

tetoviranicovjek @ 15:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

nedjelja, veljača 5, 2012

Tradicionalni motivi hrvatskih tetovaža oslikani na staklu

Prof. Ozrenka Fišić i Hobby Art MultimediaPrint

https://www.facebook.com/profile.php?id=100003211360060

tetoviranicovjek @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 0

Aleksandra Korzeniowska

This photo was sent to me by Aleksandra Korzeniowska (from Poland) in November 2011
This is what she wrote about her decision to get our traditional tattoo:
"I can discribe you my history with tatoos-
I have done this tattoo in May 2011. My friend Natalia Budzyńska is a journalist in Polish Catholic magazine. And she wrote an article about tradition of Croatian tattoos and this history inspired me. I'm in Catholic church and these signs of faith (tattoos) make me feel that they will be always with me, so and I will never forget who is my God. I have also a tattoo of Holy Spirit on my arm. So I have choosen this patern which I like very much."



                        

Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 09:21 |Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, veljača 2, 2012

O običaju Sicanja / Bocanja kršćanskih motiva kod katolika Hrvata u Bosni i Hercegovini

Radiopostaja »Mir« Međugorje, emisija o običaju tetoviranja kod katolika Hrvata u BiH.

Gosti u emisiji: Prof. Tea Turalija i Fra Mijo Šuman.





Slike ispod: Fra Mijo Šuman

 

Predložak motiva za tetoviranje



Tradicionalna katolička tetovaža na desnom ramenu kod Fra Mije Šumana



Jopet Fra Mijo :) (na zidu, slika čuvenog hrvatskog likovnog umjetnika Gabriela Jurkića)



Radiopostaja Mir Međugorje
http://www.medjugorje.hr/hr/radio/mir

Tradicionalno Tetoviranje Hrvata (Traditional Croatian Tattoo)
https://www.facebook.com/groups/289387635203/

Tribalske tetovaže Daunskih žena

Dauni su porijeklom bili Ilirski narod. "Najvjerovatnije je da su Dauni stigli na jug Italije skupa sa Peucetima i Mesapima oko XI stoljeća p.n.e. došavši iz Ilirije preko Jadranskog mora kroz Otrantska vrata." Dauni su živjeli na području današnje Fođije (Foggia).

Arheologistkinja Camilla Norman u svom radu "The Tribal Tattooing of Daunian Women" (European Journal of Archaeology 14 (1-2) 2011, 133-157) predstavlja teoriju, da su znakovi na rukama Daunskih žena u stvari tetovaže.  Mi znamo da su se Iliri tetovirali. Ove stele su pronađene početkom dvadesetog stoljeća u južnoj Italiji. Na stelama (Manfredonia - Museo Archeologico Nazionale ) su neki od simbola identični onima na Stećcima u Bosni i Hercegovini. A na rukama se vide motivi križa i svastike, jedna narukvica (u našem narodu poznata kao "krivulja") - koji se nalaze i u repertoaru tradicionalnih motiva tetovaža kod Hrvata. Dakle prastari motivi tetovaža koje su nosili Iliri a kasnije preuzeli i nosili Hrvati.

O Normanovoj teoriji izvještavaju Eszter Bánffy and Robin Skeates, u  "The European Archaeologist" , Issue 93 no. 34: Winter 2010

"The stelae of Daunia are anthropomorphic, and carry no inscriptions. Each is comprised of a single slab of limestone incised to show a human figure in long, richly decorated robes, with arms held symmetrically across the chest. The men carry weaponry, while the women wear
embroidered aprons, and are adorned with jewellery. The heads of the stelae are separate, standing atop of the slab. Drawn within the geometric borders of their robes, figured iconography is sometimes present. The subject matter depicted is varied and far-reaching. Included are scenes and vignettes of weaving, hunting, fishing and the preparation of food, of banquets, farewells, processions, martial games and warfare—even, arguably, of local myths, legends and rituals. The vast majority of the stelae were gathered together in the 1960s and 70s under the direction of Silvio Ferri of the University of Pisa. Although there are today some 1200 complete and fragmentary examples, there are no known primary contexts or provenances for them, rendering any study of these enigmatic monuments difficult. Nonetheless, headway is being made. Implications are that they were funerary in nature and, thanks to a typology developed by Maria Luisa Nava, they can be dated roughly between the late 7th and mid 5th centuries BC. Knowledge of the social and religious identity of the Daunians is limited. They were a society that, by and large, did not otherwise produce figured art. Their pottery is still decorated with geometric designs at a time when the pottery of the Greek and Italic groups with which they were in contact is regularly figured, and statuettes and architectural terracottas are rare. Furthermore, the Daunians did not embrace literacy. There are no extant religious or civic structures to speak of in the region and their domestic architecture, having not been widely excavated, is poorly understood. Although some of their sites grew to be very large, the archaeological evidence for social hierarchy is restricted. The same is broadly true of their funerary record. The narrative provided by the figured iconography of their stelae is therefore invaluable as it provides the best insight into a society that we would otherwise know relatively little about. There is, however, also much to be gained from a study of the clothing and accoutrements of the main figures themselves. Camilla’s recent paper at the EAA conference in Den Haag investigated one such aspect: the decorated lower arms of the female stelae. The paper, entitled ”The Tribal Tattooing of Daunian Women”, specifically sought to overthrow the longheld assumption that this patterning represents embroidered or woven gloves. Instead she proposed the markings represent tattoos. To support her theory she pointed to the possible Thracio-Illyrian origins of the Daunians, tribes among those of the Balkans whom were well- known to be tattooed in antiquity – as evidenced by ancient authors such as Herodotus and Strabo, and through depictions on red-figured pottery from both Attica and South Italy.
Gloves as a means of protecting and/or embellishing a woman’s hands are not known in antiquity, and do not take hold as a fashion item until Victorian times.That Daunian women would wear such gloves is a modern projection, wholly unsuited to a proto-historic people in temperate climes. Conversely, anthropological evidence suggests that the tattooing of women’s arms and hands is a wide-spread practice that can be traced back many millennia, not only in the Balkans but in indigenous tribal societies across the globe. Looking at the archaeological, literary and ethnographic data, it becomes clear that the markings on the forearms of the Daunian stelae are not gloves, but a form of body decoration, most probably applied at the onset of puberty to celebrate and acknowledge fertility. By questioning a single long-held belief about the stelae, this paper hopes to highlight a very important principle of method: the need to identify and investigate the socio-cultural context of an image or artefact. For too long the Daunian stelae have been looked at through Hellenized or modern eyes. Unlike for other Italic socieites, Daunian material culture remained reasonably unaffected by Greek and the wider Mediterranean influence right up until the region was incorporated into the Roman state in the 3rd century BC, suggesting the Iron Age inhabitants of Daunia retained a strong ethnic identity. Any hope of understanding these people properly relies on a correct reading of their stelae, which can only be achieved by firmly placing these monuments in an Adriatic-Italian milieu." (The European Archaeologist , Issue 93 no. 34: Winter 2010, Eszter Bánffy and Robin Skeates)

B.K.

 

tetoviranicovjek @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

četvrtak, siječanj 26, 2012

OBIČAJ TATAUIRANJA IZVAN BALKANSKOGA PODRUČJA

U prethodnom poglavlju bilo je govora o običaju tatauiranja kod balkanskih naroda u prošlosti, a na osnovi starih sačuvanih podataka o tome običaju. U ovome poglavlju pak bit će iznesene one pojedinosti o običaju tatauiranja izvan balkanskoga područja koje imaju istih ili sličnih pojedinosti s elementima tatauiranja kod balkanskih naroda.

Vijesti iz klasične starine i uopće starije vijesti (pisani izvori) iznijet će se u cijelosti, bez obzira da li neke pojedinosti, ukoliko ih takve vijesti donose, ne odgovaraju recentnom tatauiranju na balkanu.

1. EVROPA

NARODI ZAPADNE EVROPE

a) U prošlosti

BRITANCI- Herodian bilježi kako su Britanci ucrtavali (bockanjem) slike životinja po tijelu i taj dio tijela nisu odijevali niti prekrivali odjećom. "Britanni nudi enim pleraque corporis,... corpora autem compungunt natis variorum animalium imaginibus. Quocirca nec induuntur, ne operiant corporis picturas". 1
- Ubode, ožiljke, kod Britanaca spominje Tertullian "Stigmata Britannorum" 2
- Justin govori o sitno žigosanim znakovima na tijelu "Natis corporis, quo inustae parvula fuerant". 3
- Salinus navodi kako se dječacima različne slike životinja po tijelu upisuju "Per artifices plagarum figuras, jam inde a pueris variae animalum affigies incarparantur, inscriptisque visceribus hominis, incremento pigmentinue crescunt. Net quicquam magis patientiae loco nationes feroe ducunt, quam ut per cicatrioes plurimum fuci artus bribant." 4

PIKTI - O željezom ucrtanim blijedim slikama kod umirućeg Pikta govori Claudiano "Ferroque notates perlegit exsangues Picto mariente figuras." 5
-O Piktima u Škotskoj piše Isidor iz Sevilje kako iglom prave male tačkice po koži služeći se pri tome biljnim sokom. 6

ŠKOTI.- Škotski redovnici, koji su kao izaslanici Kristove vjere došli u Njemačku, bili su tatauirani po tijelu. 7

Općenito Engleska. - Na jednom koncilu u Salcuth-u (u pokrajini Northumberland, u sjevernoj Engleskoj) održanom 787. godine, tatauiranje je ossuđeno slijedećim rijeečima: "Annexuimus, ut unusquisque fidelis Christianus a Catholicis juris exemplum accipiat; et si quid ex ritu Paganorum renarsit, avellatur, contemnatur, abjiciatur. Pagani vero diabolico instinctu cicatrices teterrimas superinduxerunt; dicente Prudentio: "Tinxit et innacuamnaculis sordentibus humum". Domino enim videtur facere injuriam, quicreaturom foedat ac deturpat. Certe si pro Deo aliquis hanc tincturoe injuriam sustineret, magnam inde remunerationem acciperet. Sed quiquis ex superstitione gentilium id agit, non ei proficit ad salutem." 8

NARODI ISTOČNE EVROPE

a) U prošlosti

SARMATI.- Govoreći o Dačanima i Sarmatima Plinije kaže, da su i njihovi muškarci obilježavali svoja tijela: "... marescue etiam apud Dacos et Sarmates corpora sua inscribunt." 1

KAVKASKI NARODI

b) U sadašnjosti

Cahurci (muslimani u Dagestanu).- Cahurske žene su se tatauirale po grudima i u predjelu dojki. Prije 1904. godine tatauirale su se i po licu. Tatauirani znakovi su prstenastog oblika.2

Neimenovani narod u Dagestanu.- Tatauirana žena među obrvama s četiri tačke: jedna tačka na podbratku. 3


2. AZIJA

MALA AZIJA

a) U prošlosti
Neimenovani narod uz južnu obalu Crnog mora, brda Mosyneki, zapadno od Trapezunta.- Ksenofont bilježi, da su "sprijeda sasvim izbockani nalik na cvijeće"

PREDNJA AZIJA

a) U prošlosti

IZRAELCI (Stari zavjet). U Levitskom zakoniku traži se od Izraelaca: "Ne urezujte zareza na svome tijelu za pokojnika, niti na sebi usijecajte kakvih biljega." 1 U istome Zakoniku zabranjuje se, između ostalog, svećenicima da "prave ureze na svvome tijelu." 2 U Ponovljenom zakonu, a u pododsjeku "Protiv jednog paganskog običaja", zahtjeva se od Izraelaca: "Nemojte na sebi praviti ureza..." 3

SIRIJA (prva pol. II stoljeća). Prema Lukijanu, tatauiranje se izvodilo kod nekih na rukama, a kod drugih po vratu. 4

ARAPI (muhamedovo vrijeme). Arapske žene su bockale ruke iglom, a onda na to posipale čađ. Muhamed je to zabranjivao riječima: "Neka je prokleta ona žena koja to čini i ona koja traži da joj se to čini." 5
- Kod arapskih žena (XIII stoljeće)  bila je uobičajena wašama, tj. "ono što žena čini na svojoj ruci iglom, a onda to popunjava bojom (naur), a to je dim loja." 6 "Žena je bockala zapešće i pregib na zglobu ruke iglom odnosno šiljkom sve dok nije izvršilo svoj učinak. A onda bi to napunila kohl-om, nil-om i naur-om, pa to pomodri odnosno pozeleni." 7 "Poznato je sada o tom bockanju da se izvodi na koži i na usnama." 8

b) U sadašnjosti
IRAK.- "Kod muslimana (više kod žena), kod Beduinki i nešto rjeđe kod kršćana (žene) izvodi se tatuiranje, koje se naziva DAK. Tatauira se pomoću šivaćih igala, tri do četiri skupa vezane pri vrhu, koje se umaču u pripremljenu boju i bodu po koži sve dotle dok se ne pojavi krv.- Boju dobivaju tako što, najprije, zapale vatru drvetom ili životinjskom balegom, nad vatru objese lonac dok se ne nahvata dosta čađe. Tu čađu skidaju u jednu posudu i miješaju mlijekom žene (to je najbolje) ili, ako toga nema, kravljim mlijekom. Tatauiraju čelo točkicama, također i bradu, a obavezno šaku, od prstiju naviše. Neke si daju i oko nogu, oko gležnjevam u obliku vitica.
Zašto to rade? - Uglavnom iz estetskih razloga, to je njima lijepo, pa zato se žene tatauiraju više od muškaraca. Drugi razlog zbog čega to rade je zdravstveni; vele da je to efikasni lijek protiv reume ili upale živaca.
Tatauiranje nema nikakve veze s vjerom, niti postoje neki određeni dani kada to rade, ne ovisi ni od dobi, ali svakako ne daju djeci ispod 12 i 15 godina.
Tatauiranje uglavnom pripada prošlosti, ove mlade generacije to ne čine više ili rijetko. Najviše je rašireno među muslimanima i to više kod žena, rjeđe si daju kršćani i ako manje je upadno, poneku točkicu na ruku ili obraz." 1

SIRIJA.- Sirijski kršćani tatauiraju se zankom križa. " Križevi (tzv. "ponovljeni križ", kao na slici broj 5. u ovoj radnji) na licu, lijevom i desnom obrazu, i na čelu kod mlade Sirijke "ne predstavljaju kršćanski simbol, oni pokazuju vjerojatno da je mlada udovica." 3


INDIJA

b) U sadašnjosti
KORAVA.- Muškarci i žene se tatauiraju. Njihovi znakovi su obično kružnog ili polukružnog oblika i često su na čelu i na podlaktici. 1
HINDU.- Kod žena je uobičajeno tatauiranje na ruci, podkoljenicci, čelu, obrazima i bradi. 2
CHEKKILIYYAR (Madras).- Muškarci se tatauiraju na čelu, grudima i po rukama. 3
TODA.- U pravvilu je da se tatauiraju samo žene. Djevojke se tatauiraju kad dođu u pubertet, prije neego što rode dijete. Crteži su obično točke i krugovi, koji predstavljaju zvijezde i mjesec. Boja se pravi od čađa s lampe i miješa se vodom, uzorci se bocckaju trnom. 4
KOTA.- Žene tatauiraju same sebe. Na obim vanjskim stranama ruku tatauiraju se krugovi, točke i crte, na svakoj strani stražnjeg dijela ručnog zgloba krug. 5
MAJHWARS.- Djevojke se tatauiraju prilikom menarhe. 6
BADAGA (Nilgiri).- Žene se tatauiraju trnom. 7

NARODI SJEVERNE I ISTOČNE AZIJE

b) U sadašnjosti
HANTI (Ostjaki).- Još u XIX stoljeću su se tatauirali iglom, najčešće na zapešću. 1
EVENKI (Tunguzi).- Kod nekih jenisejskih Evenka u XIX stoljeću bilo je rašireno tatauiranje. Najčešće su tatauirali čelo i ruke. 2
NANAJCI (Amur i Shalin).- Tatauiraju ruke i čelo. 3
ČUKČI.- Tatauiraju čelo. 4
ESKIMI (Čukotski poluotok).- Tatauiraju čelo, šaku i podlakticu. Obično starija žena crta motive koji se tatauiraju. 5


3. AFRIKA

NARODI SJEVERNE AFRIKE

a) U prošlosti
TUNIS.- Muslimanjke tatauiraju križ na licu. 1
ALŽIR.- Muslimanske žene u Alžiru tatauiraju križeve na svojim licima i rukama. 2

b) U sadašnjosti
EGIPAT.- Egipatski Arapi upotrebljavaju prilikom tatauiranja prah drvenog ugljena, koji se pomiješa s vodom ili ženinim mlijekom. Umjesto drvenog ugljena koristi se i čađa od izgorenog papira, a miješa se također s vodom ili mlijekom žene. 3
NUBIJA.- Nubijke tatauiraju lice. 4
LIBIJA.- Tatauiranje je posebno u običaju kod žena, koje tatauiraju najviše dio iznad korijena nosa sa četiri točkice u obliku križa. 5
ALŽIR.- Kod Kabila se žene tatauiraju više od muškaraca. Znakovi se izvode po licu i po rukamaa i na prednjoj strani noge. 6
MAROKO.- Kod Berbera djevojke su tatauirane po licu. Na čelu križ ("grčki"), po obrazima veće točke, a na bradi motiv "ograde" ii "grančice". 7

KAUTERIZACIJA

Midgan u južnoj Etiopiji i u Somaliji obavljaju kauterizaciju. 8
Tonga i Nguni (jugoistočna Afrika) kauterizaciju sa osušenim kozjim izmetom. Zulu sa izmetom i gubom (trudom) gornji dio ruke, te žene kod Venda sa isušenim kozjim izmetom.

MADAGASKAR

Tatauiranje ili "tombokalana" je rašireno kod plemena zapadnih obala, na jugu i jugoistoku. Tehnika izvođenja je svugdje ista. Onaj koji tatauira, pomoću smjese napravljene od mješavine čađi i vode, pravi na koži početni crtež pomoću tri ili četiri igle ili trna od kaktusa. Mješavina prodire u mnoštvo malih ranica i boja postaje crna ili vrlo zagasita... Kada krasta otpadne, tatuaž se pojavljuje plavičast. 1

Kod Makoa je tatauiranje često kod muškaraca. Motivi su mali sunčani krugovi i svastike, točke. Tatauiraju čelo, obraze, ruke itd. 2
Kod Sakalava muškarci se tatauiraju najčešće po licu, žene po grudima. Na ruci sa motivom "narukvice" ukrašava zapešće. 3
Mahafaly i Antandroy više tatauiraju ruke i to imenima muškaraca na rukama žena i obratno. 4
 Bara su poznavali velike točke na licu i obrazima. 5


4. OCEANIJA

a) Uprošlosti
Tahiti.- O izgledu stanovnika piše kapetan J. Cook u svom dnevniku 1769. godine "I muško i žensko tetovira tijelo, i to tako, da crnom bojom ispod kože išaraju pruge, kje se ne daju izbrisati... Žene većinom imaju znak Z na zglavcima ruku i nogu. Imaju to i muškarcci, a i kod jednih i drugih mogu se po mišicama ruku i listovima nogu vidjeti i ostali različni likovi, kao na primjer krugovi i polumjeseci. ...Kao bojilo služi im čađa, koju dobivaju iz dima nekog uljevitog oraha, što ga upotrebljavaju mjesto svijeće. ... Kako je tetoviranje, ... skopčano s boli, vrši se samo jedanput u životu, i to nikad prije dvanaeste ili četrnaeste godine." 1

Autor: Mario Petrić, "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - karakteristike, uloga i porijeklo" Sarajevo 1973. Str. 166-174

BILJEŠKE

1. Evropa, Narodi zapadne Evrope (u prošlosti)

1. Herodian, prema: Joest W., Koerperbemalen und Taetowieren bei den Voelkern des Alterthums. Zeitschrift fuer Ethnologie, B.20., Berlin 1888., str. 413.
2. Tertulian, prema: Joest W., o.c. str. 413.
3. Justin, prema: Joest W., o.c. str. 413.
4. Solinus, Polyhistor, C.XXXV, 254; prema: Joest W., o.c., str. 413.
5. Claudianus, Joest W., o.c. str. 413.
6. Isidor iz Sevilje, prema Kunter M., Zur Geschichte der Tatauierung und koerperbemalung in Europa. Paideuma, Mitteilungen zur Kulturkundee, B.XVII, Wisbaden 1971., str. 14.
7. Haberlandt Michael, Ueber die Verbreitung und den Sinn der Taetowirung. Mittheilungen der Anthropologischen Gesellschaft in Wien, B.XV, Wien 1885., str. 56.
8. Joest W., o.c. str. 413

Narodi istočne Evrope (u prošlosti)

1. Plinije, Naturačis historia, Lib. XXII, c.2.

Kavkaski narodi (u sadašnjosti)

2. Dirr6 M.A., Zamotka o tatuirovko v' Dagestan. Sbornik materialov dlja opisanija mestnostei i plemen Kavkaza, XLIV, Tiflis 1915., str.23-24
3. Dirr6 M.A., o.c., str. 23.

2.Azija

Mala Azija (u prošlosti)
1. Ksenofont, An. 5, 4, 32.

Prednja Azija (u prošlosti)
1. Biblija. Stari zavjet. Levitski zakonik, 19, 28. Zagreb 1968.
2. Biblija, o.c, 21, 5.
3, Biblija. Ponovljeeni zakon, 14, 1.
4. Lukian, prema Hirt H., Die Indogermanen, B.II, Strassburg 1907., str. 723.
5. Ibn Manzur, isan al.'Arab (prvo izdanje, Bulak), Kairo 1303 (1885-6)., s.v. wašama.
Ibn Manzur, DJamal al - Din Abu 'I-Fadl Muhammed b. Mukarram al-Khazradji al-Ifriki, autor pozantog rječnika Lisan..., rođen 630 (1232), umro 711 (1311). Za prijevod s arapskog dugejem zahvalnost Muhamedu Mujiću, višem stručnom suradniku Orijentalnog instituta u Sarajevu.
6. 7. 8. Ibn Manzur, o.c.

U sadašnjosti
1. Podatke o tatauiranju u Iraku ljubazno mi je dostavila gđa Anđelka Deutsch-Abo Salom iz Bagdada.
2. Hayavadana C. Rao, Note on Tattooing in India and Burma. Anthropos, Internationale Zeitschrift fuer Voelker - und Sprachkunde, B. XXXVII., Freiburg in der Schweiz, 1942-1945., str. 179.
3. Zeller R., Le tatouage chez les peuples primitifs. Revuee Ciba, Nr 42, Bale 1945., str. 1459 (fotografija s tekstom).

Indija (u sadašnjosti)
1. Hayavadana C. Rao, Note on Tattooing in India and Burma. Anthropos,  Internationale Zeitschrift fuer Voelker - und Sprachkunde, B. XXXVII., Freiburg in der Schweiz, 1942-1945., str. 176.
2. 3.  Hayavadana C. Rao, o.c., 177.
4. Hayavadana C. Rao, o.c., 178
5. 6. 7. Hayavadana C. Rao, o.c., 179.

Narodi sjeverne i istočne Azije (u sadašnjosti)

1. Narodi Sibiri. Edicija Narodi mira. Akademija nauk SSSR. Moskva-Leningrad 1956., str. 606.
2. Narodi Sibiri., o.c., str. 723.
3. Narodi Sibiri., o.c., str. 800.
4. Narodi Sibiri., o.c., str. 911.
5. Narodi Sibiri., o.c., str. 941.

3.Afrika
Narodi sjeverne Afrike (u prošlosti)

1. Hasluck W.F., Christianity and Islam under the Sultans. I, Oxford 1929., 31. citirano prema: Covel J., Some Account of the Present Greek Church. Cambridge 1722., str. 391.
2. Hasluck W.F., o.c, str. 30.

U sadašnjosti
3. Virchow R., Agyptische und  andere Augenschminke. Zeitschrift fuer Ethnologie. B.20, Berlin 1888., str. 419.
4. Winkler Alexander Hans, Agiptische Volkskunde, Stuttgart 1936., str. 7.
5. Biasutti R., Le razze e i popoli della terra, III, Torino 1955., str.138.
6. Biasutti R., o.c., str. 130.
7. Englebert Victor, trek by Mule Among Marocco's Berbers. national geographic, Vol. 133, No 6, Washington 1968., 850-875.- Navodi se zbog obdličnih fotografija!

Kauterizacija
8. Biasutti R., o.c., str. 263.
9. Baumann-Thurnwald-Westermann, Voelkerkunde von Afrika. Essen 1940., str. 112.

Madagaskar
1. Decary Raymond, Moers et coutumes des Malgaches, Paris 1951., 82.
2. Decary Raymond, o.c. str. 83.
3. Decary Raymond, o.c. str. 83.
4. Decary Raymond, o.c. str. 84.
5. Decary Raymond, o.c. str. 84.

4. Oceanija (u prošlosti)
1. Cook James, Putovanje oko svijeta, Zagreb 1950., 30-31.

tetoviranicovjek @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 0

srijeda, siječanj 25, 2012

Nestajuća baština - ŠIBENSKO SICANJE

Šibenski list, subota 17. listopada 1998.

Među priprostim, danas već neuobičajenim zabaštinjenim navadama našeg kraja sasvim se tiho skrila i jedna tradicija kojoj istječu zadnja desetljeća dugog trajanja. To je žensko tetoviranje, ili, rečeno hrvatski, sicanje.

Velika seljenja stanovništva iz vremena ratova druge polovice XVII. st. ostavila su tragove koje možemo prepoznavati i danas. Ondašnja utvrđenja, zaživljavanje jednih sela i zapuštanja drugih, promjene u govoru, prezimenska rasprostranjenja i povezanosti, melodije pučkih napjeva i inventari opjevavanih imena, pa i povijesni slijed kojim su redovnici iz dubokog, od samostana Kraljeve Sutjeske, sa svojom pastvom odstupali do Visovca, potom so sv. Lovre na Gorici, postavljajući najdalju točku ovih svojih stradanja sve do pučinskog Žirja, gdje i danas stoje njihova Kućišta, neki su među tim tragovima. Doista su im dugi puti. Sicanje, ili, kako je s Tahitija posredovano reći, tetoviranje, spada među sastavnice baštine prisutne u našem kraju od vremena kandijskog vojevanja a s povijesno najdužim trajanjima.

O sicanju među Ilirima i istočnijim Tračanima pisali su Herodot, Strabon, Plinije i drugi antički pisci. Spominjalo se i za druge drevne narode, uz pripadnu zabranu i za starozavjetne Židove. Već je Plutarh pisao da se ovako među Tračanima rese samo žene. Kasniji opisi svraćaju nam pozornost na češće postojanje ovakvog načina ukrašavanja tijela kod katoličkih populacija na Balkanu, poput sjevernih Albanaca i Hrvata. Primjerice, ono u Srbiji nije poznato. U bližim nam je krajevima najpoznatije među Hrvaticama srednje Bosne. To je ujedno i danas najznačajnije područje tradicijskog sicanja u široj okolici Hrvata. Iz tog je kraja (Glamoča, Kupresa, Livna, Uskoplja, Duvna i Rame) 1699., 1687., 1688., a manje tijekom poznijih godina, pod voditeljstvom bosanskih franjevačkih dušebrižnika značajno naseljena Zagora. Velika je skupina izbjeglih vjerojatno nadošla u staru petrovopoljsku župu, zasnovavši prostranu župu Nevest (zajedno sa Cerom, Visokom, Divojevićima, Kladnjicama, Čvrljevom, Bogdanovićima, Vinovim, Utorama i Sitnim). To je ujedno i kraj koji leži u sredini današnjeg rasprostranjenja navade sicanja u Zagori, obdržavane u petnaestak sela što se na četristotinjak četvornih kilometara protežu od borajskih obronaka do prekosvilajskih sela.

Sicanje se zbivalo u društvu starijih djevojčica, obično uz međusobnu pomoć. Pomagalo se iglom i navlaženim smrvljenim ugljenom. Prva su mjesta sicanja zapešće, potom više uz podlakticu i članci prstiju. Prokrvavljenost je jamčila da će sicani likovi dugo biti vidljivi, i, doista, na izboranim podlakticama starica i danas razabiremo jednostavni izbor sicanih motiva: križeve, stilizirane grane i grančice ili krugove. Ovakav je jednostavni skup najjednostavnijih likova tek zadnji, slabi odraz izdašnije ornamentike iz ranijih razdoblja, okupljenih oko motiva križa (vidi crtež lašvanske Hrvatice s početka našeg stoljeća). Još samo jedna žena Dalmatinske zagore danas nosi sicani lik križa u krugu, jednostavnog i snažnog motiva zasigurno vrlo dugotrajnog rabljenja. Vjerojatno je križ poslužio kao razlikovni znak katolkinja, napose u osmanlijsko doba. Autoriteti su različno ocjenjivali običaj sicanja, o čemu nam svjedoče nastojanja njegova dokidanja od fra Anđela Nuića u Rami koncem prošlog stoljeća, do podržavanja od fra Martina Bajića u Visokoj i Nevestu početkom našeg stoljeća. Može se reći da je poslije zadnjeg svjetskog rata običaj sicanja u Zagori na koncu zanemaren, i najmlađe nekad sicane djevojčice su današnje šezdesetgodišnjakinje.

Naravno da ovim člankom ne propovijedamo obvezan predmet sicanja u petom razredu osnovne škole, s praktičnom primjenom po baštinjenim motivima. Vrijeme je ovog običaja za nama. Istječuće godine njegove očitosti povod su nam za njegovo dostojno ispraćivanje, prije svega razumijevanjem. Doživljavanje zajedništva u sazrijevajućoj ženskoj polovici manjih zajednica danas je, umjesto sicanjem, pospješeno na druge načine. Takvu je očitu prepoznatljivost porijekla ipak teško podražavati nekako drugačije, i ta će crta područnog identiteta nestati bez pravog nasljednika. Za pouku nam ostaje moć kojom je ženski, konzervativniji dio tih zajednica obdržavao svoj pradrevni običaj sve do današnjeg vremena svakovrsnih globalnih integracija. Slično nas podučava i uvriježena ženska nošnja, koja je u pravilu onaj posebniji i uščuvaniji dio mjesne baštine. Ključnim pitanjem svakako ostaje: zašto su upravo Hrvati sačuvali ovaj ulomak baštine drevnih starosjedilaca? Vjerojatno je u pitanju razlikovna prepoznatljivost, koja se tijekom dugih vjekova vezala za naše pretke. U šibenskom kraju još nam živi pred očima jedan od zadnjih njegovih odvjetaka, nakon središnje Bosne najznačajnije žarište tradicije sicanja u širokom susjedstvu.

Jadran KALE

 

 

 

tetoviranicovjek @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 0

ponedjeljak, siječanj 23, 2012

KRIŽ ŽIVOTA

Nekoliko komentara iz teme "Je li tetoviranje grijeh?" s portala "Križ života", a koji se tiču običaja tetoviranja kod katolika Hrvata.

 

TROIVA
Ne mislim da je tetoviranje grijeh, a ni pomodarstvo niti nesto slicno. Jedan banalan primjer: zene u Kraljevoj Sutjesci (BiH) vec 500 godina po sebi tetoviraju krizeve i bosanski fratri to po tiskovinama isticu kao lijepu vjersku tradiciju. Doduse razlog za to su nekad bili Turci koji su zensku djecu vodili u roblje pa se po tim krizevima moglo djete sjetiti da je krscansko. Inace bez obzira odakle potjecu tetovaze nisu grijeh pa cak ni ako su malo "slobodnijeg" sadrzaja jer Crkva nema razloga osudjivati ljude koji se zele malo uljepsati na ovaj ili onaj nacin. Ja osobno 99 % tetovaza posmatram sa zanimanjem pa i divljenjem mada sam redovnik. Dakle sve u svemu kratak odgovor na tvoje pitanje je : NE NIJE GRIJEH nego slobodna volja pojedinca. Meni se osobno veoma dopadaju tetovaze vjerskih simbola i svetaca koje neki tatoo majstori rade sa izuzetnom preciznoscu.

KLIVSAN
moja baka je imala takve tetovaže, a bila je iz Bihaća. kad doživim (ako doživim) 65 godina života i ja ću se istetovirati. točno znam kako i gdje.

TEMPLAR
Evo ja danas poslijepodne idem uradit jos jednu tetovazu na ramenu i mislim da to nije nikakav grijeh.
Stavit cu simbol Bizanta - dvoglavog orla s krunom na glavi i s carskim insignijama, i natpis IC XC. Tetoviranje vjerskih simbola je drevna praksa kod kršćana i na zapad su je krizari donijeli iz Svete zemlje. U Svetoj zemlji ima malo koji kršćanin koji nije tetoviran. Kod na su Bosni su se svi katolici prije tetovitrali.

Tetoviranje je kršćanska tradicija-

SLUGA JAHVIN
Moja baba i tetka imaju istetoviran križ na ruci, baš su mi moćne kad zagrnu rukav, prave frajerice....

TEMPLAR
Moja blagopokojna baba je imala istetovirana po tri mala križa na svakoj ruci i jedan križ na sredini čela.
Znaci ukupno 7 krizeva istetoviranih.

Kad sam bio mali bilo mi je drago gledat njezine ruke sve išarane krizevima dok nam stavlja jesti na stol, a i na samom celu kriz, koji je ispod njezine marame kojom je pokrivala glavu djelovao jako fino. To mi je bilo nesto posebno i volio sam to.

Smatrao sam to bas nasom kršćanskom identifikacijom.

NEDOSTOJNA
to tetoviranje potjece jos od ilirskih plemena, koja su zivjela na podrucju bosne. kasnijom asimilacijom stanovnistva, obicaj se zadrzao, a odigrao je i vaznu ulogu za turskog vremena, kada se djeci tetovirao kriz, da ne zaborave tko su(ako ih prevedu na islam-danak u krvi).

MARGORET
Moja je baka rođena u Bosni, kod Bugojna, i također ima istetovirane stilizirane križeve na zapešćima ruku i na prsima. Kao djetetu, to mi je bilo jako zanimljivo i uvijek sam se pitala zašto se baka tako "našarala". Kasnije su mi objasnili i to mi je jako lijep običaj. I moja je mama tamo rođena, ali ona nema takvih znakova na sebi, ne znam je li se tada to još radilo. Sudeći po onome što pričaju rođaci koji još uvijek tamo žive, gotovo da će to opet biti potrebno...

TEMPLAR
ja imam velike tetovaze na oba ramena i ponosan sam na nje i ne mislim da je ikakav grijeh.Dapače tetoviranje spada u krscansku tradiciju, pogotovo na istoku i kod nas u Bosni i Hercegovini. Jednu tetovazu sam radio u Jeruzalemu u armenskom tattoo salonu i to mi je posebnoi drago.

PELEGRIN
moja je prababa imala mali križić na desnoj ruci..

MOSTARM
tako je, i moja baba je imala tetovaže ali to su bile skroz male, obično u obliku križa,

tetoviranicovjek @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 0

utorak, siječanj 17, 2012

RANIJE VIJESTI O OBIČAJU TATAUIRANJA KOD BALKANSKIH NARODA

Kod većeg broja pisaca iz klasične starine sačuvane su zabilješke o ukrašavanju tijela kod pojedinih plemena i naroda Evrope, Azije i Afrike, iz čega se može zaključiti da je ovaj običaj bio u širokoj primjeni kod naroda Staroga svijeta. Treba priznati da je ponekad teško ustanoviti o kakvoj se vrsti ukrašavanja radi - da li je obično bojadisanje tijela ili dijelova tijela bojom ili se pak radi o ukrašavanju skarifikacijom ili tatauiranjem - jer formulacije pojedinih pisaca nisu uvijek dovoljno jasne ili im manjkaju neke pojedinosti koje bi mogle to objasniti. Uza sve to, smatramo, ove nejasnoće u tekstovima neće umanjiti vrijednost sačuvanih vijesti, kao i njihov značaj u razmatranju običaja tatauiranja u dalekoj prošlosti.

Najstariji podatak o tatauiranju kod balkanskih naroda ostavio nam je Herodot 1 u svojoj "Historiji", a odnosi se općenito na Tračane:

Međutim, kada je nekoliko stoljeća kasnije Plutarh pisao: "Thraces od hunc usque diem compungunt uxorus suas, ulciscendi Orphei causa",2  moglo bi se pomišljati da se muškarci nisu tatauirali, što bi bilo u suprotnosti sa Herodotovom tvrdnjom, doduše uopćenom, da tatauiranje kod Tračana predstavlja znak plemstva. I Dio Chrysostomus navodi kako su  utrakiji slobodne žene pune znakova iako potječu od ugledna roda. "Vidistine in Thracia mulieres liberas, stigmatum plenas, et tanto plura habentes stigmata et magis varia, quanto honestiores et ex honestioribus sunt notae?3 a Valeriuss Flaccus o zarobljenoj tračkoj djevojci kaže: "Picta manus, ustaque placet, sed barbara mento.4 Prema iskazu Artemiodorosa 5 tatauirala su se kod Tračana plemićka djeca, za razliku od Gota kod kojih su robovi bili tatauirani.

O tračkim Agatirsima saznajemo da su svi ukrašavali svoja lica i udove i to u većoj mjeri oni, koji su pripadali uglednijim rodovima. Pomponius Mela za njih kaže: "Agathyrsi ora artusque pingunt, ut quique majoribus praestant, ita magis, vel minus. Ceterum iisdem omnes notis et sic ut ablui nequeont."6 Da se pod ukrašavanjem ovdje može podrazumijevati tatauiranje, proizilazi to iz drugog dijela rečenice koja govori o neizbrisivim oznakama - šarama. "Pictos" naziva Vergilie Agatirse 7 i Gelone.

Govoreći o barbarskim narodima Plinije navodi kako žene zbog ljepote mažu svoja lica različnim biljkama. Kod tračkog plemena Dačana i muškarci obilježavaju svoje tijelo, a to isto rade i Sarmati. "Illinunt certe aliis alice faciem in populis Barbarorum faeminae, maresque etium apud Dacos et Sarmatas corpora sua inscribunt." 8 Da se ovdje ne radi o običnom premazivanju tijela bojom može se zaključiti iz jedne druge Plinijeve bilješke gdje kaže, da se neki znaci i ožiljci naslijeđuju tako da se i "u četvrtoj generaciji vraća na ruci obilježje dakijskog porijekla."9 Iako pretjerana, ova Plinijeva bilješka ne bi se mogla drukčije shvatiti nego kao dakijski običaj, odnosno stalna praksa obilježavanja neizbrisivim, trajnim, znacima, dakle tatauiranjem. U takvom shvaćanju podržava nas i Hesxchios, koji bilježi da u krajevima oko Dunava (a tu su između ostalih živjeli i Dačani - M.P) postoje plemena kod kojih se muškarci tatauiraju.10

Osim spomenutih istočmo-balkanskih plemena, tatauiranje su obavljali Japodi i Iliri u zapadnom dijelu Poluotoka. O tome nas obavještava Strabon 11 koji, govoreći o Japodima kaže da se "bockaju kao i ostali Iliri i Tračani" ("...

Ovim značajnim Strabonovim podatkom iscrpili smo, uglavnom, sve najstarije izvore o tatuiranju, i konačno, još jednom dobii nesumnjivu potvrdu da je običaj tatauiranja bio u veliko raširen kod starog balkanskog stanovništva.

Pisani dokazi o ukrašavanju tijela potvrđeni su i arheološkim nalazima. Iako nije predviđeno da u ovom poglavlju budu objelodaanjeni i arheološki artefakti, koji bi mogli poslužiti kao potvrda o ukrašavanju tijela i u starijim, prethistorijskim epohama, 12 spomenut ćemo samo sliku tračke Menade kod koje se na rukama i na nozi lijepo ističu cik-cak crte (kao na našoj slici br. 173), tačkaste linije (sl.169) i jedan motiv u obliku cvijeta ( ).13 Ovako ukrašenu sliku tračke Menade mogli bi protumačiti kao transponiranu predstavu iz stvarnog života te bi, u tom slučaju, ona predstavljala vjernu sliku tatauirane Tračanke i ujedno bila likovna potvrda bilješkama starih pisaca o tatauiranju kod Tračana.

Poslije ovih podataka o tatauiranju kod starog balkanskog stanovništva, dugo vremena (preko milenija i po) nemamo nikakvih pisanih izvora koji bi nam potvrdili postojanje ovoga običaja u novim, potpuno izmjenjenim etničkim prilikama Balkana. Tek polovicom 17. stoljeća, 1668. godine, izlazi u Londonu djelo Paul Ricaut-a (ili Rycaut), tajnika engleskog poslanstva u Carigradu, u kojem se nalazi bilješka o tome kako u Srbiji neki kršćani svojoj djeci pri krštenju nacrtaju na čelu križ i to sokom nekog bilja, da se to poslije više ne može odstraniti. Na taj način mnogi kršćani ostaju u svojoj vjeri i ne prelaze na islam.14 Ovaj podatak, iako neodređen u pogledu na etničku pripadnost onih kršćana u Srbiji na koje odnosi, značajan je izvor za tatauiranje na južnoslavenskom prostoru jer nam, s jedne strane, potvrđuje postojanje ovog običaja na Balkanu i u takvom vremenskom razdoblju koje je isuviše udaljeno od navedenih izvora iz klasične starine, a s druge strane, relativno je vrlo blizu periodu (19. i 20. stoljeća) iz kojeg nam podaci o tatauiranju čine osnovu ovoga rada. Osim što je vremenski određen, Ricaut-ov podatak je posebno značajan zbog toga što ukazuje na neke već poznate pojedinosti u recentnom tatauiranju: križ na čelo, radi se djeci već prilikom krštenja, da se održe u svojoj vjeri kako taj običaj interpretira Ricaut, ali nije isključena mogućnost da je to saznao od opisanih kršćana. Dvije pojedinosti iz njegovog opisa ostale su nam nepoznate. Prva se odnosi na sredstvo koje su koristili za obilježavanje: sok neke biljke od koje se nacrtani znak ne može više odstraniti, te druga, koja govori o stanovništvu: neki kršćani... u Srbiji. O ovome je iznio svoje mišljenje M.S. Filipović: "U vrijeme kad je Riko pisao svoje djelo gotovo su svi srpski krajevi bili pod Turcima. Pitanje je da li se njegova tvrdnja može uzeti da vrijedi za sve Srbe. U najgorem slučaju ono vrijedi bar za istočne i južne srpske oblasti, koje je mogao bolje poznavati."15 Prema našem današnjem poznavanju običaja tatauiranja i njegovoj raširenosti Ricout-ov opis mogao bi se odnositi na kršćansko stanovništvo makedonije, na Makedonce, ali također i na Vlahe Aromune, koji su se počev od XII stoljeća sve više širili po tadašnjoj Srbiji.

Iako ne raspolažemo više ni s jednim pisanim izvorom iz starijeg doba o tatauiranju na Balkanu, navest ćemo jedno obavještenje prof. Brok Zejzija iz Tirane prema kojem su odseljeni Albanci u Grčku i Italiju u XIV i XV stoljeću zadržali ovaj običaj i u svojoj novoj domovini. To ga navodi na pomisao da se tatauiranje i u Albaniji izvodilo tokom srednjeg vijeka, odnosno bez prekida od antičkih vremena do naših dana.16

Autor: Mario Petrić "Običaj tatuiranja kod balkanskih naroda - karakteristika, uloga i porijeklo" 1972. Str: 162 do 165.

BILJEŠKE

1. Herodot, V,6; Joest W., Koerperbemalen und Taetowieren bei den Voelkern des Althertums. Zeitschrift fuer Etnologie, B. 20., Berlin 1888., str. 414
2. Plutarh, prema: Joest W., o.c.
3. Dio Chrysostomus, XIV, 233; prema: Joest W., o.c.
4. Valerius Flaccus, Argonautica II, 150; prema: Joest W., o.c.
5. Artemidoros, Onirocritica, I.9; prema Hirt H., Die Indogermanen. B.II, Strassburg 1907., str. 591.
6. Pomponius Mela, II, Cap. I,40; prema: Joest W., o.c.
7. Vergilije, Aeneis IV, 146; prema: Joest., o.c.
8. Plinije, Naturalis historia, Lib. XXII, c.2.
9. Plinije, o.c., Lib. VII, c.10.
10. Hesychios, prema: Kazarow I. Gawril, Beeitraege zur Kulturgeschihte der Thraker. Sarajevo 1916., str. 68.
11. Strabon, Geographica, VII, 315.
12. O tome v.: Hoernes M. Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa, II Aufl, Wien 1915., Petrić ;., On tattooing and Cicatrization in Prehistoric Populatiom of a Part of Balkans. Godišnjak IV, Centar za balkanološka ispitivanja ANUBIH, Sarajevo 1966., Kunter M., Zur Geschicchtee der Tatauierung und Koerperbemalung in Europa. Paideuma, Mitteilungen zur Kulturkunde, B. XVII, Wiesbaden 1971.
13. Kunter Manfred, o.c., str. 13, sl. 18.
14. Ricaut Paul, Historia oder Beschreibung von dem jetzigen Zustand dess Ottomanischen Reichs..., Frankfurt 1671., str. 253-254. - "...Dahero haben etliche Christen (die unter ihnen lebeen (oder ihre Nachbarn sind (dieweil sie sich nicht zu wohl in der Standhafftigkeit im Glauben getrauet) ein Mittel erfunden (wodurch sie sich von deer Tuerchischen Religion abdrehen moechten. Die Inwohner in Mingrelien haben einen Gebrauch an sich (das sie ihren Kindern) wann sie sich taufen (ein heilig Kreutz in die Hans machen) und die in Servien machen ihnen eins vornen auff die Stirn mit dem Safft eines Krauts (dessen Farb nimmer abgehet. Daheo tragen die jenige (welche aus dieser Nation abgefalleen sind) allezeit ein sichtbahres Zeichen ihrer Abtruennigkeit und Vntreu welches den weissen Tulband den sie auff ihren Koepffen zu schanden machen; Diese Gottselige Erfindung ist eine Vrsach dass viele bedrangte Christen in ihrer Religion bestaendig bleiben wie sehr man ihnen auch anliegt dieselbe zu verlassen dann sie koennen nicht begreiffen wie sich das Kreutz Jesu Christi mit dess Mahomets Buechern vereinigen koenne."
15. Filipović S. Milenko, Tetovisanje u Južnoj Srbiji. GSFF, VI, (1931-1933), Skoplje 1938., str. 95.
16. Pismom od 12.IV 1966. prof. Brok Zojzi me obavještava: "...Nous manquons d'arguments convaincants prouvant que cette tradition s'est poursuivie de facon ininterrompue depuis l'antique juqu'a nos jours, mais son existence au moyen age nous est attestee par les Arbereches de Grece e d'Italie, lesquels, ayant emigre aux XIV eme et XV eme siecles la conserverent dans leurs pays d'adoption ou ils continuerent de la pratiquer jusqu'aux temps recentss. La constatation que cete coutume se recontre en ces trois periodes si elouignees l'une de l'autre, nous incite cependant a croire qu'elle s'est poursuivie dans notre pays de facon ininterrompue depuits les temps antiques jusqu'aa nos jours."

tetoviranicovjek @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 0

NAZIVI ZA TATAUIRANJE (i kauterizaciju)

Naziv "bocanje" (oblik 1., grupa A) specifičan je za srednji dio Bosne, a kompaktan je i prema zapadu i sjevernim dijelovima Bosne. U srednjem dijelu Bosne oblik 1. prekinut je oblikom 3. iz grupe B. u dva zasebna dijela. Pojedinačno, oblik 1. nalazimo na krajnjem zapadu Bosne te na jugozapadu, a kao nespecifičnog, u dva primjera, u zapadnoj Hercegovini. U drugim krajevima ovaj oblik nije poznat.

S nekoliko primjera zastupan je drugi oblik - "bockanje" (oblik 2., grupa A). Nalazimo ga pojedinačno u sjevernoj, srednjoj i južnoj Bosni, zapadnoj Hercegovini, te kod Makedonaca u Ovče polju i Štipu. Pod ovim nazivom poznata je kauterizacija kod Srba u Ličkim Osredcima.

Nazivi tipa "sicanje" (oblik 3., grupa B), pored naziva "bocanje", predstavljaju osnovni i karakteristični oblik u nazivanju običaja tatauiranja u Bosni i Hercegovini. Za razliku od "bocanja", koje je značajka Bosne, naziv "sicanje" je tipičan za zapadnu Hercegovinu. Tu je kompaktan i ne miješa se s drugim oblicima. Njegovo širenje, međutim, ne ograničava se samo na tu oblast. U obliku klina proteže se i u srednju Bosnu. Pojedinačno, ovaj oblik nalazimo u Lici i u Dalmatinskoj zagori.

Rjeđe se čuje, ali samo u infinitivnoj formi, "nasicati" (Rama). Glagolska imenica za taj oblik nije zabilježena.

Ijekavski oblik "sjecanje" nije mnogo raširen. Nalazimo ga samo u jednom dijelu Bosne (oko Prozora i Donjeg Vakufa) i jedan primjer u okolici Stoca u Hercegovini. Na drugim mjestima nije ustanovljen.

Kao lokalnu varijantu bilježimo i oblik 5. - "šecanje", kod hrvatskog stanovništva u Popovom polju.

U nekim krajevima Bosne (jugozapadna, srednja i jedan slučaj na sjeveru), a samo jedan primjer u Hercegovini, dolazi do miješanja svih do sada navedenih oblika tako, da se istovremeno u nekom mjestu čuje uz "bocanje" i naziv "sicanje" ili "sjecanje". Ova pojava izraženija je u zoni gdje prevladava naziv "bocanje". Sve ove primjere miješanja naziva za tatuiranje svrstali smo u posebnu grupu C.

Preostala je još grupa D. u kojoj su sakupljeni različni nazivi za tatauiranje i kauterizaciju. Nekoliko takvih različnih naziva imaju pretežno lokalni značaj: "drocanje", "drocati" u sjeverozapadnoj Bosni, "krizma" kod hrvatskog stanovništva u okolici Nevesinja, "šaranje" u okolici Stoca, "graditi križ" u jednom dijelu Popovog polja, "križevi" u nekadašnjoj Visočkoj nahiji, te naziv "šaranje" u okolici Titovog Velesa. Za kauterizaciju u Zloselima (Kupres) čuje se: "paliti ruku" ili "trudnjače" (prema trudu - gubi koja se za tu svrhu upotrebljava).

Uzimajući u obzir sve što je rečeno o raširenju naziva za običaj tatauiranja (i kauterizacije) kod balkanskih naroda, može se kao karakteristično izdvojiti slijedeće:

1. Posebni nazivi za tatuiranje postoje jedino u zapadnim dijelovima Balkana, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj (Lika i Dlamatinska zagora), a samo dva primjera na jugoistoku, u Makedoniji (kod Makedonaca). Kod svih ostalih etničkih grupa na jugoistoku nema posebnih naziva za ovaj običaj.
2. Dva su osnovna naziva za tatuiranje: "bocanje" i "sicanje". Svi ostali nazivi ili su izvedenica ili su pak nazivi lokalnog značaja.
3. Naziv "bocanje" tipičan je za Bosnu.
4. Naziv "sicanje" tipičan je za zapadnu Hercegovinu. Penetrantan je i dosegao je srednju i sjevernu Bosnu.

Semantički naziv "sicanje" u Hercegovini istovjetan je s "bocanjem".

Autor: Mario Petrić "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - karakteristike, uloga i porijeklo" 1972 Str: 113-115.

tetoviranicovjek @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 0

nedjelja, siječanj 15, 2012

Mittheilungen ueber das Vorkommen und die Art der Taetowierung in Bosnien und Herzegowina

Von dem uebrigen volkskundlichen Inhalt der angezeigten "Mittheilungen" wolen wir nur noch die hoechst interessanten Mittheilungen ueber das Vorkommen und die Art der Taetowierung in Bosnienn die von zwei Forschern daselbst studiert worden ist, hervorheben. Im II. Band hat sich Dr. Glueck mit der "Taetowierung bei den Katholiken Bosniens und der Herzegowina", befasst - allerdings mit ungenuegender Gruendlichkeit, wodurch ihm auch die richtige Einsicht in diese alterthuemliche Erscheinung verschlossen blieb. Immerhin hatte seine Arbeit das Verdienst, auf die merkwuerdige Erscheinung aufmerksam gemacht zu haben, wodurch sich Dr. Ćiro Truhelka veranlasst fuehlte, im IV. Band den Gegenstand genauer zu behandeln. Indessen ist auch dieser Autor der verbreitung der Taetowierung im Occupationsgebiet noch keineswegs mit der wuenschenswerten Gruendlichkeit nachgegangen. Er studierte sie Hauptsaechlich in den katholischen Gebieten Mittelbosniens. Truhelka gibt uns eine ganze Reihe von Taetowierornamenten, fuer welche er die einheimischen Benennungen ueberall eroben hat. So das Kreuz und Combinationen desselben Motivs, der Kolo, die Ograda (Zaun), Narukvica (Armband), Zweigmotiv (Granćica und Jelica), Aehre (Klas), Sonne, Mond, Morgenstern u.s.w. Wir geben seine Abbildungen nebenstehend im Texte wieder. Truhelka sieht gewiss das Richtige, wenn er einen vorchristlichen Ursprung der Gebreuche annimmt, wofuer er auch zahlreiche Zeugnisse aus der alten Literatur beibringt. Die Sitte ist indessen kaum kaum, wie er meint, raeigioeser natur, sondern wohl in verbindung mit der Stammeszugehoerigkeit zu bringen. Es waere noethig, Dorf um Dorf, ja Familie um Familie bezueglich ihrer Taetowierung zu untersuchen, auch duerften die diesbezueglichen Nachforschungen nicht auf das Occupationsgebiet allein beschraenkt bleiben, sondern muessten auf Montenegro, Dlamatien, Bulgarien, Serbien und Albanien ausgedehnt werden. Wir hoffen, der wissenschaftliche Stab des Landesmuseums zu Sarajevo wendet dieser hoechst interessanten und ethnologisch bedeutsamen Sache fortdauernd die gruendlichste Aufmerksamkeit zu, ehe es fuer die Untersuchung gaenzlich zuspaet wird. Gerade solche Sitten wie die Taetowierung sind durch den ins Land eingefuehrten culturellen Fortschritt auf das Aergste in ihrer Existenz und Verstaendlichkeit bedroht.
Es ist nicht moeglich, noch naeher auf den reichen Inhalt unserer 4 Baende, dieser monumentalen Zeugnisse des wissenschaftlichen Eifers, der in Bosnien erfreulich wirksam ist, einzugehen. Wir muessen jeden auf sie selbst verwiesen, der sich naeher um dieselben interessiert. Durch die liberalitaet der Landesregierung ist unsere Bibliothek in Besitz eines Exemplares, welches wir hiemit der benuetzung unserer Mitarbeiter empfehlen. Manches Erfreuliche ist also schon geleistet, mehr und wichtigeres bleibt zu thun uebrig. Es waere dringend zu wuenschen, dass die Landesregierung von competenten und einsichtigen Beurtheilern die dringendsten ethnographischen Aufgaben, welche im Lande zunaechst in Angriff zu nehmen sind, sowie auch insbesonders die Art und Weise, wie hiebei vorgegangen werden muesste, feststellen liesse. Es waere nicht schwer, die vorhanedenen Kraefte und Arbeiter, welche jedoch von anderen Faechern zur Volkskunde gekommen sind, entsprechend zu instruieren, ohne dass mehr geistige oder materielle Mittel als bisher aufgewendet werden muessten, um doch bedeutendere, umfangreichere und wissenschaftlich gesicherte Ergebnisse zu erzielen. Die Volkskunde ist zwar eine junge Wissenschaft, aber sie ist durch das Zutreten der Ethnographie gefestigt und ausgebildet, sie hat ihr System und ihre eigenen Methoden, die freilich noch vielfach verfeinert und verbessert werden koennen. Dieser volkskuendlichen Schulung sollte kein Mitarbeiter heute mehr entbehren, am wenigsten in einem Lande, wo jede andere wissenschaftliche Arbeit mustergueltig organisiert und geleistet wird. Die wissenschaftlichen Kreise haben sich in der That gewoehnt, die wissenschaftliche Thaetigkeit in Bosneine, wie sie durch die Einsicht der Landesregierung hier inaugriert wurde, als eine Art Muster, wie ein abgeschlossenes Landgebiet wissenschaftlich zu erschliessen und zu erforschen ist, anzusehen. Wie dies bezueglich der archaeologischen, geschichtlichen und naturwissenschaftlichen Forschung von Beurtheilern vielfach anerkannt worden ist, so muesste auch nach der volkskuenlichen Richtung dieser Ruhm angestrebt werden, umsomehr als wir in Bosnien und der Herzegowina bekanntermassen in einem Gebiete sind, wo der Volkskunde mindestens so ergiebige und wertvolle Ernten winken, als der Archaeologie. Indem die Landesregierung den culturellen Fortschitt mit so sicherer und freigebiger Hand auf diesen akthertuemlichen, dem Ethnologen hoechst lehrreichen Volksboden leitet, stoert, ja zerstoert sie ja hier naturnothwendig der Ethnologie das kostbarste Material; und dies mit der andern hand zu erhalten und zu bergen, ist eine ihrer schoensten und mit hoher Einsicht von ihr auch anerkannten Pflichten.

Dr. M. Haberlandt

Oesterreichische Zeitschrift fuer Volkskunde, 1896

 

 

 

 

 

 

 

 

tetoviranicovjek @ 07:02 |Komentiraj | Komentari: 0

subota, siječanj 14, 2012

Podjela na načine/oblike tatauiranja

Prema tome kako se izvodi tatauiranje, kojom tehnikom i na koji način, izvršena je podjela na tri oblika odnosno načina tatauiranja.

Prostorno raširenje oblika 1. (prethodno bockanje kože iglom, a zatim nanošenje boje) nije veliko, ali je veoma karakteristično po svome smještaju. Jedan od ovoga oblika nalazimo na sjeveru, u Slavoniji, drugi na zapadu, u Lici, treći u Dalmatinskoj zagori, pa zatim u Hercegovini istočno od Neretve, oko Stoca, a potom u jednom dijelu zapadne Hercegovine. Dva usamljena primejra, jedan u jugozapadnoj Bosni i jedan u srednjoj Bosni na području Lepenice, predstavljaa ovaj oblik u Bosni.

Oblik 2. odnosi se na bockanje iglom po koži na koju je već nanesena boja. Za razliku od oblika 1. i oblika 3. koji slijedi, oblik 2. je i po svom prostornom raširenju i po primjeni daleko ispred pomenuta dva oblika. Zastupan je na čitavom području Bosne i zapadnog dijela zapadne Hercegovine, a također u dijelu Hercegovine oko Stoca. Na jugoistoku, u Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj i u  Albaniji (istočni dio) ovaj oblik nalazimo raširen kod vlaško-aromunskog stanovništva i Sarakačana u Grčkoj. Nažalost, nedostaju nam podaci za albansko stanovništvo.

S nekoliko primjera zastupljen je oblik 3. u kojem se govori o bockanju iglom koja je namočena bojom. Dakle, ovdje se radi o izravnom unošenju boje pod kožu s iglom. Ovaj oblik nalazimo samo u zapadnom i srednjem dijelu Bosne, a u ostalim krajevima nije poznat.

Oblik 4. odnosi se na paljenje, žeženje kože ili kauterizaciju (terminus tehnikus - kauterizacija) koja se izvodi pomoću zapaljenog komadića truda-gube (Fomes fomentarius). Ovaj običaj srodan tatauiranju, primjenjuje se samo u nekoliko mjesta: u Ličkim Osredcima kod Srba, u Zloselima kod Kupresa u Bosni, kod Hrvata, te kod Srba u Gubinu i Čelebiću u Livanjskom polju. Inače, kauterizacija nije nigdje drugdje na Balkanu registrirana.

Autor: Dr.Mario Petrić "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Karakteristike, uloga i porijeklo" 1972.

tetoviranicovjek @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 0

petak, siječanj 6, 2012

Jazz Topalušić nosi istu tetovažu kao i njena pokojna baka Anđa Parlov

                                                                            Jazz

                 

"Ok... Moje ime je Jazz Topalušić. Ja sam rodom iz Zagreba. Rođena sam 1978 godine.  Inače sam ljubitelj tetovaža .... izabrala sam stari hrvatski motiv, i to baš ovaj jer je moja baka (tatina majka) bila istetovirana na tom mjestu sa istim motivom. Moja baka se zvala Anđa Parlov. Kada sam bila mala baka mi je objašnjavala svaki dan kako da si to sama napravim (jer si je ona to sama istetovirala i izgledalo je sjajno ;-) ) Jer je vjerovala da će me to zaštitit od nečeg. Ona je ispod ovog motiva na ruci imala i križ. Ja sam tada bila premala da razumijem dubinu sveg tog .... Baka je rodom dolazila iz Ričica kod Imotskog.  A razlog zašto sam izabrala taj motiv na tom mjestu je poveznica izmedu mene i nje . Osim toga ja sam ljubitelj takvih motiva i priča vezanih uz tradicije itd..!

                    (Slika ispod: Tradicionalna hrvatska tetovaža na ruci Jazz Topalušić.)
                       

tetoviranicovjek @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

utorak, siječanj 3, 2012

Tradicionalni motivi hrvatskih tetovaža u zlatovezu iz dizajnerskog studija Paolo Dizajn

Paolo Dizajn je studio za proizvodnju sportske odjeće,reklama na tekstilu i promotivne odjeće.

Izrađujemo odjeću po mjeri i želji klijenta sa mogućnošću biranja natpisa.
Za sve informacije obratite se na e-mail: tanja.paolodizajn@gmail.com
Mob. 00385-91 610 0222

www.paolo-dizajn.com

https://www.facebook.com/#!/pages/Paolo-dizajn/45393196946?sk=wall