Zabilježila: Ružica Lukić, Rujan 2012
Ana Geljić, Djevojačko prezime: Mijić
Rođena
je 02.06.1919. Svoju prvu tetovažu je napravila 1994. i to na lijevoj
ruci, nakon toga ubrzo radi i na desnoj ruci, al' se nažalost ne vidi
najbolje. Zbog jakih bolova i krvarenja na lijevoj ruci joj nije
najbolje ispala, pa ju je više puta radila. Tetovažu je radila za
vrijeme korizme i svaki dan je dolazio u obzir da se tetovaža radi, osim
nedjelje. Tetovaža je rđjena pomoću svete vodice, čadja i voska.
Ika Jerković ( kćerka Ane Geljić), Djevojačko prezime: Geljić
Rodjena
04.11.1942. Dolazi iz sela Bijela, pored Brčkog. Svoju tetovažu je
uradila sa 6 godina. Bila je to tradicija cijele njene obitelji, da
imaju nekakav znak da su 'katolici'. Tetovažu joj je radila njena ujna,
pomoću svete vodice i cađa i to u vrijeme korizme. Ali posto je Ika puno
krvarila tetovaža nije urađena do kraja.
Ruža Đordić
Rođena 1934. Dolazi iz sela Bijela.
Svoju tetovažu je uradila s 5 godina.
Tetovaže je rađena za vrijeme korizme i to s voskom.
Mada se danas ova tetovaže jako slabo vide na njenoj ruci.
Rođena 1934. Dolazi iz sela Bijela.
Svoju tetovažu je uradila s 5 godina.
Tetovaže je rađena za vrijeme korizme i to s voskom.
Mada se danas ova tetovaže jako slabo vide na njenoj ruci.
tetoviranicovjek @ 06:59 |
Komentiraj | Komentari: 0
Komentiraj | Komentari: 0
petak, rujan 28, 2012
Evo
2 tetovaže. Baka se zove Marta Čubelj, rodom je iz sela Vukovi u Bosni i
Hercegovini, no od rata živi u Rovinju. Za tetovaže kaže da si ih je
sama radila kao djevojčica od otprilike 13 god., sa prijateljicama.
Koristila je smolu od drveta, sa medom i još nećime, zaboravih, i onda
si je iglicom lagano malo pomalo nacrtala.
Autorica: Onnieme Cosmic Art, Rujan 2012
Mara Lastrić
Djevojačko prezime: Biberović .Tetovirala se s iglom, voskom, ugljenom i smrekovim bobicama. Kad je imala 12 godina uoči korizme se tetovirala . Dolazi iz Bijele , godina rođenja 1938. Tetovirala se jer joj taj križ predstavlja neprekidnu vjeru u Boga !
Autor: Dražen Gluhaković, Rujan 2012
Djevojačko prezime: Biberović .Tetovirala se s iglom, voskom, ugljenom i smrekovim bobicama. Kad je imala 12 godina uoči korizme se tetovirala . Dolazi iz Bijele , godina rođenja 1938. Tetovirala se jer joj taj križ predstavlja neprekidnu vjeru u Boga !
Autor: Dražen Gluhaković, Rujan 2012
subota, rujan 1, 2012
I. SUŽANJ U CARIGRADU
U
Carigradu živio je nazad nekoliko vjekova (g. 1470.) mladić, zapravo
još dječak, snažan, zdrav i osobito okretan. Njegov gospodar i njegovi
druzi nazivali ga Jaša Dalmatin. Jaša je, uz mnoge druge mladiće sa
obala Jadrana, dopao u tursko sužanjstvo kad su Turci, iza jedne od
svojih pobjeda, haračili uz svoju granicu sve do dalmatinske obale.
Dovezen kao sužanj u Carigrad, živio je dakako Jaša u oskudici i u
bijedi - no njegova krepka duša bila je puna nade i puna želje da se
podigne na dostojniji život. - Odijelo je na Jaši bilo jadno i odrpano;
bose su mu noge, a svijetli pramovi bez reda padaju do ramena. Sve mu je
to podavalo pravi lik siromaška - no njegovo vitko i uspravno tijelo i
crne, neobično velike i sjajne oči, pokazivale su kolika odlučnost i
kolika vatra leži u tom dječaku.
XVIII. MAHMUD BEGR I JAŠA DALMATIN
- "Što želiš?" - upita sultan.XVIII. MAHMUD BEGR I JAŠA DALMATIN
- "Izvana prijeti opasnost - iznutra mi sputavaju ruke rovari."
- "Iznesi mi svoje želje" - ponovo će sultan ozbiljnim, gotovo opreznim glasom.
- "Treba ukloniti one koji smetaju" - bez okolišanja i resko odvrati Jaša.
- "Kako da ih uklonim?"
- "Pošalji ih u pustinju, u progonstvo, baci ih u tamnicu, pogubi ih - ili obratno: obasipaj ih dukatima, uguši ih zlatom, pošalji ih u razvratne i raskošne ljetnikovce - - svejedno! samo neka ih nema, neka ne smetaju tebi i meni u ovome času."
Hitro i bez prekida nabrajao je Jaša ove gorke lijekove, te sultan nešto podrugljivo primijeti:
- "Mora da si im sve ovo već odavno spremio na izbor!"
No kapetan Az i ne opazi primjedbu sultana - bijaše on upro na jedan cilj te proslijedi zamah svojih misli:
- "Ili - - " - nenadano sustavi Jaša svoje riječi. Velika je mislio izreći. - Začas mu vjeđe trepnuše prije velike odluke.
- "Ili šta?" - upita sultan i potitra prstima po naslonu svog sjedišta.
Upiljiše oči jedan u drugoga. Jaša stisnu lijevu ruku u ramenu i načas upre svoje misli na amajliju djetinjstva, na mali modri križić pod pazuhom. Vjerovao je da mu u odlučnim časovima donosi sreću. Onda reče:
- "Ili ostavi njih gdje jesu, a mene podigni u časti i u vlasti nad sve druge. Daj mi znak povjerenja dostojan tebe - - - a i mene."
Sultan uhvati još jednom kapetana Aza punim pogledom. Onda polako i zamišljeno spusti oči. - Puna i valjana odluka, koliko god ona pripravljena bila, može tek u posljednji čas da se konačno stvori.
Mahmud se Begr zamisli. Kapetan je Az bez sustezanja, možda i odveć snažno, iznio svoje želje. Znao je danas pokazati svoje uspjehe, upro je prstom na koristi koje donosi ugledu države. Osim toga vidjelo se da brodovi, posade, štoviše i stanovništvo grada i sva trgovina, stoji kao na čarobnoj uzici tog zapovjednika. Nije se dalo zamisliti kakav bi bio učinak kad bi sultan bacio u nemilost zapovjednika koji je tek razvio svoju punu snagu i stekao omiljelost.
No upravo ova pomisao u sultanu digne neki otpor. Zar da popusti upravniku svoje pokrajine zato što je ovaj moćan? Ili je nasuprot kapetan Az moćan upravo zato što je valjan? - Misli odvele sultana daleko na polje razmatranja o čovjeku Azu. Dugo je trajalo, dok najednom vladarska učtivost trgnu sultana iz misli: - "Gle kako puštam pravog čovjeka da dugo stoji i čeka!" - te dignu oči.
Zadivi se. Jaša nije gledao k sultanu. Upro je pogled na more; izraz njegova lica bio je pun zanimanja, napetosti i nemira. Tamo na moru plovila je neznatna lučka brodica koja u žurbi i zaposlenosti dana bijaše zakasnila na svoje mjesto. Da obađe dužnim poštovanjem carsku brodicu, vozila je prema luci neobičnim putem. Taj je put zabranjen. Česti nevidljivi grebeni, velike, gotovo bezizlazne pličine, čine ga opasnim za prijatelja i za neprijatelja. Ali brodica plovi, izmiče zaprekama, skreće nevjerojatnom vještinom, obilazi znalački sve zapreke.
Lice kapetana Aza - gnjevno lice zapovjednika kojemu se na očigled krši propis - to lice dobiva sve jasniji i sve sjajniji izraz. I konačno mu oči sinu punim udivljenjem: brodić se sretno i vješto probio. Sad plovi mirno u luku.
Sultan je neopaženo promatrao kapetana Aza. Ovo je promatranje očito uvelike zabavljalo Mahmuda Begra. Smiješak mu titra na licu. - "Traži kraljevske časti, a zaboravlja ih za jedna odvažna jadra!" pomisli Mahmud Begr.
Jaša se konačno trgnu. U najvećoj zabuni obrati se sultanu i reče:
- "Oprosti, care!"
No sultanova oduka bijaše upravo u ovo nekoliko trenutaka dozrela.
- "Imenujem te potkraljem, proširujem tvoju vlast do Kathiavarskih planina, poklanjam ti grad Bassaim i njegovo područje na drugoj obali zatona Kambajet. Dajem ti naslov Meleka!" - Kratka stanka, a onda punom toplinom zazvuči srdačan pozdrav vladara: - "Pozdravljam te, Melek Aze!"
Jedan te isti krug radosti sklopi se oko Mahmuda Begra i Melek Aza, te ih u taj čas spoji neočekivanom blizinom. Osjetiše da u tom sporazumu dvojice valjanih ljudi leži prava vrijednost ovog imenovanja.
- "Tako mi Boga, sultane, nećeš požaliti!" - odvrati Melek Az glasom u kome je silom volje suspregao ganuće.
Ivana Brlić-Mažuranić, 1937.
Kratki tumač nekojim stavkama Jaše Dalmatina
Mali modri križ, koji je Jaši pod pazuhom upisan u kožu, odgovara tadanjim, a i današnjim običajima našega naroda. Ovo urisavanje raznih uresa pod kožu zove se ukratko "bockati križ", a vrši se u svim našim krajevima, pogotovo u Bosni među katoličkim pučanstvom. Začetak tome običaju valja tražiti upravo u razdoblju kad su Turci redom osvajali, i konačno posve osvojili Bosnu. Bogumilstvo je bilo tek izdahnulo, a katolička vjera još slabo ustaljena među bivšim bogumilima. Stoga je tamo narod u velikom broju prelazio na muhamedansku vjeru. Katoličko svećenstvo, među ostalim svojim naporima da održi narod od odmetništva, poslužilo se i običajem tetoviranju. "Ubockanim križevima" oteščavao se prijelaz s kršćanske vjere na islam. Uklanjanje "ubockanog križa" i uresa pod kožom spojeno je s velikim bolovima, a brazgotina koja ostaje značajna je. Tako se nije dao sasvim izbrisati trag bivšeg kršćanina, čime je neodlučnima bilo oteščano odmetništvo.
I danas se uz ostale urese najviše "bocka" baš križ. U Bosni se žene mnogo više podvrgavaju tom bolnom "urehšavanju" negoli muškarci. Više puta su uresi veliki i umjetnički iskićeni. "Bockanje" se obavlja na slijedeći način: od smole drveta i od čađe načini se kaša. Pomoću šiljatog drveta nacrta se tom kašom željeni ures na napetoj koži ruke, noge ili prsiju - pa čak i čela. Zatim se kroz tu smjesu tankom iglom bocka koža, sve ubod do uboda, prema nacrtu. Nakon toga se cijelo mjesto tijesno ovije platnom na nekoliko dana, a tada tek opere. Gdjekad se upotrebljava barut umjesto čađe.
U svim narodima Europe, osobito u mornarici, vojsci i radništvu postoji običaj tetoviranja. Već su Janjičari bockali znak svoje čete na ruku ili nogu. - Pričali su mi radnici u Slavoniji da se ustrajnim oblozima kiseloga kupusa dade izvući boja ispod kože i tako izbrisati tetoviranje.
Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata — Kratki tumač nekojim stavkama Jaše Dalmatina
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
Najpoznatija hrvatska književnica, Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine, a umrla 21. rujna 1938. godine u Zagrebu.
Unuka je prvog hrvatskog bana pučanina Ivana Mažuranića, književnika, pjesnika i političara. Kćerka je Henriete i Vladimira Mažuranića, poznatog pravnika i pisca, koji je u to vrijeme službovao u Ogulinu, otkuda se obitelj preselila najprije u Karlovac, pa u Jastrebarsko i potom u Zagreb.
Rado je posjećivala u rodni Ogulin, o čemu svjedoči i njena autobiografija u kojoj to ističe.
Udala se na svoj osamnaesti rođendan za odvjetnika Vatroslava Brlića iz Slavonskog Broda, gdje je provela veći dio svog života.
U svojoj zanimljivoj autobiografiji, izričito je naglasila: "Moja su dosadašnja književna djela malobrojna, a sadržajem i objemom skromna-moj vanjski život pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo nikad iz okvira moje prve i druge obitelji".
Tri je, međutim, ličnosti Ivana izdvojila kao ljude u kojima je pronalazila i tražila uzore za vlastiti životni put. Na prvom je mjestu njen djed Ivan Mažuranić, zatim pjesnik Franjo Marković i biskup Josip Juraj Strossmayer. Uz to sve, ipak su njena djeca bila ta u kojima je pronalazila neisrpnu snagu za pisanje.
U Zavičajnom muzeju u Ogulinu, Ogulinci su uredili spomen sobu njoj u čast.
Najznačajnija djela:
Ivana Brlić Mažuranić najbolji je hrvatski stvaralac bajki za djecu i zbog toga je prozvana "Hrvatski Andersen". Mnogi je zovu i "Kraljicom hrvatske priče", a jedina je od naših književnica koja je čak dvaput predložena za Nobelovu nagradu za književnost.
Najznačanija su joj djela: "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", "Priče iz davnine" i "Jakša Dalmatin, potkralj Gudžerata", ali je najveći uspjeh postigla pripovijetkom "Priče iz davnine" na motive iz slavonske mitologije i narodnih vjerovanja.
Godine 1937. postala je dopisni član tadašnje JAZU (sadašnja HAZU), u umjetničkom razredu, i na taj način postala prva članica ove najviše znanstvene ustanove u Hrvatskoj.
Marijan Sabljić, 30.08.2012
1. moj hrvatski rukopis nije baš
nakbolji sorry da nesto napišem!! zašto sam se odlučijo....cila desna
ruka mi je tetovažama puna sa isusom , anđelima krunica i tako sam se
odlučio za križ taj. otac mi je is hercegovine a majka iz dalmacije i
kad san vidija stranicu vašu bio san odma ko po strujom!! i tribo tako
nešto tetovirati!! posdrav
2. ovo je bila prva tattoo medugorije!! new school of hrvatski tatto!!
2. ovo je bila prva tattoo medugorije!! new school of hrvatski tatto!!
ponedjeljak, kolovoz 27, 2012
Izvor: Sutiska i Bobovac, Emir Nišić
http://www.scribd.com/doc/103274822/Sutiska-i-Bobovac-Emir-Nisic
petak, kolovoz 17, 2012
Autor: Mag. Anto Sluganović
Godina izdavanja: 2012
Naslov:
Die traditionelle Tätowierung der kroatisch-katholischen Bevölkerung in
Bosnien-Herzegowina (Tradicionalno tetoviranje hrvatsko-katoličkog
naroda u Bosni i Hercegovini), Diplomski rad.
U planu je publiciranje na njemačkom i hrvatskom jeziku.
Ovaj znanstveni rad je za sada dostupan u univerzitetskoj biblioteci Beč - Univerzitet Beč:
Anto Sluganović je i na portalu www.posavski-obzor.info nekoliko puta pisao o običaju tetoviranja kod Hrvata u Bosni i Hercegovini:
B.K.
četvrtak, kolovoz 16, 2012
"Mato Orec (Tvrdo "C") Roden kolovoz 1929 godine u Gornjim Visnjanima, opcina Prozor / Rama.
Imao je dosta tetoaza ali su vecinom izbjedile.
Kaze da je to njemu radila neka zena - Culjkusa, vjerovatno prezime Culjak, kada je bio 6 godina star. Ima dvoje sestra obadvoje su isto izteuirane.
Preko prstiju (na ruci) imao je napisano ime.. M>A>T>O.... i na drugoj ruci O>R>E>C, ime ispod desnog pasuha isto.
Yes, my father said he was tattooed using soot from tree bark, milk and sap from a tree. (Rama).
Hvala
Darko Orec"
Imao je dosta tetoaza ali su vecinom izbjedile.
Kaze da je to njemu radila neka zena - Culjkusa, vjerovatno prezime Culjak, kada je bio 6 godina star. Ima dvoje sestra obadvoje su isto izteuirane.
Preko prstiju (na ruci) imao je napisano ime.. M>A>T>O.... i na drugoj ruci O>R>E>C, ime ispod desnog pasuha isto.
Yes, my father said he was tattooed using soot from tree bark, milk and sap from a tree. (Rama).
Hvala
Darko Orec"
Fotografije i tekst: Darko Orec
Motivi: Križ i križ s grančicama
srijeda, kolovoz 15, 2012
Razgovor s Maricom Popić-Filipović povodom 120 godina Zemaljskog muzeja u Sarajevu
Koliko su vjerski motivi ili nadahnuća bili prisutni na tekstilnim rukotvorinama u Rami, odnosno na području cijele BiH?
"Običaj tkanja pokrova za mrtvaca u Rami je vrlo zanimljiv jer pokrov nije običan komad platna, nego je ukrašen karakterističnim motivima - to je posljednji pokrivač koje će pokojnik ponijeti na drugi svijet. Na njemu je uz karakteristične motive s odjevnih predmeta obvezan križ koji je utkan tako da se znalo da je pokojnik kršćanin. To govori o čvrstoći njihove vjere i ispravnosti njihova vjerovanja. Osim pokrova, na nekim odjevnim predmeta je dekoracija izrađena od malih križića, time se željelo pokazati da je nositelj pripadnik kršćanske vjere. Ne javlja se to samo na tekstilu, nego se i u drugim uporabnim predmetima, ali i na dijelovima tijela - tetoviranjem ruku, podlaktice i šake pokazivala se pripadnost katoličanstvu."
Kompletan članak ovdje: http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=885
ponedjeljak, kolovoz 13, 2012
Svi oni
crteži, sva ona ornamentika, sva ona sunca i srca, želje i pozdravi,
ratnički pokliči, mačevi, zmajevi, udavi, strijele, bombe, rašpe,
livorveri, munje i gromovi, nacionalni simboli, pritom naročito nemušto
izvedeni simboli propalih vojski... kad je sve navješćivalo snagu i
pokret, zanos, slatku napetost iščekivanja, zoru novoga doba...
Piše: Željko BARIŠIĆ, monet.ba
Tetovirao sam ti ime na lijevoj klijetci srca, otkad si me ostavila ono isprekidano kuca!
Neki to rade tamo, di se mogu pravit da ga ne vide, ali ti ubrzani i isprekidani ritmovi nepogrešivom preciznošću odaju gdje se aplikacija nalazi i je li taj programski jezik još funkcionira. Dobro je dok sve to još šljaka, ali kako je s tim sofisticiranim stvarima uvijek osjetljivo, što kada se sistem sruši? Što kada naiđe neki virus promjene i zakopa se toliko duboko da ga nikako ne možeš iskopati. Opravke uglavnom iziskuju neizvjestan vremenski period s nedostatkom alata, servisna mreža je vrlo često slabo razvijena, svi pokušaji uvoza rezervnih dijelova i opreme, nebitno jesu li s istoka, opet su krajnje sumnjive kakvoće, premošćivanja su vrlo neizvjesna, uglavnom oporavak je dugotrajan, terapija iscrpljujuća, a troškovi enormni.
A, neki su ga bogme tetovirali na puno nezgodnijim dijelovima tijela, tamo gdje ti se može iscrtati prilikom svake pa i najmanje nužde onako razvučeno poput osmjeha podsjećajući te na dane kad je mehanizam još sasvim dobro funkcionirao; mirišljav, ovlažen i podatan. I može se reći da je u tim vremenima i tim slavnim danima sve bilo za pohvaliti se i sve je šljakalo kao na traci. Ali kako ju zaboga od tamo u neprilici maknuti, kad ono naše moždane antene nisu više na istim frekvencijama i kada nam se drugi ubacuju u program poput dosadnih talijanskih tv stanica u Istri. Kako se praviti da nam ne smeta kada umjesto onog kratkog loga koji označava minule uspomene, a sad se šepuri kao najava neke stranjske stanice na kojoj su programi potpuno drugačiji i na kojima ti više nisi pa niti u sporednoj ulozi.
Tako je to s tetovažama; jednom nam one znače sve, pokazujemo ih okolo kao kakve uspjehe, dobitke na lotu, kao diplome, književne nagrade, potvrde koje su nam bile prijeko potrebne, kao najdraže trofeje. Dočim, već u nekom slijedećem grozomornijem trenutku one nam predstavljaju smetnju kao podsjetnik na nešto čega bi se najradije riješili, s time za svagda raskrstili, uništili dokaze i zatrli spomen kao da ga nikad nije ni bilo. Ali, avaj! Ne možeš, ma koliko da strugao one se zavlače sve dublje i dublje, sve više i više; pod kožu, u krvotok, mile nam po organima, po ganglijama, a ponajviše po duši ranjenoj, trošnoj, izgubljenoj.
A, sve je u onim primordijalnim vremenima bilo još fino i friško, svijetlo i prozračno, puno neke slatke nade i očekivanja, puno napete želje i nekontrolirane strasti. I misliš trajati će vječno, do posljednjeg daha, do posljednjeg smrtnog hropca kada naša duša napušta ovo što neki zovu dolina suza, a mi vječno sretni, vječno zapanjeni, puni neke treperave nade i optimizma. Označeni tetovažom kao registracijskom pločicom.
Da, ali problem nastaje kada sve lađe potonu, kada sve padne u vodu, kada onaj prvi zanos splasne, a naiđu tmasti životni oblaci i kada radosti ni za lijeka, a žalosti na pretek. Svi oni crteži, sva ona ornamentika, sva ona sunca i srca, želje i pozdravi, ratnički pokliči, mačevi, zmajevi, udavi, strijele, bombe, rašpe, livorveri, munje i gromovi, nacionalni simboli, pritom naročito nemušto izvedeni simboli propalih vojski... kad je sve navješćivalo snagu i pokret, zanos, slatku napetost iščekivanja, zoru novoga doba, najedanput nestane, povuče se poput jutarnje magle, sabije se poput loše obrane u šesnaestercu.
Što tad, brajkoviću moj, a ti si iscrtan poput dječje slikovnice?!
Ili pak, dok ploviš nepoznatim morima pun slatkastog očekivanja povratka, naleti ti neki Nemeš i poput tornada sruši sve što si uporno gradio, hranio i zalijevao tu nježnu ljubavnu biljku zasađenu na trusnom terenu emocija, osjećajnosti, najtanahnijih osjećaja i vjere.
Kažu da u ljubavi i ratu nema pravila, no kako poslije jedne takve iscrpljujuće bitke i poraza kada se poput prebijenog pseta vraćaš natrag pokoren i izranjavan, kako skinuti takvu tetovažu nakalemljenu u samom centru bitisanja, u srži bića? Možda nekom novom za koju ćeš vjerovati da ćeš imati više sreće, koja će se pokazati sretnijom, ljepšom, uspješnijom. Hoćeš li možda, nakon niza promašaja, s novom tetovažom pogoditi ili pak tek možda biti pametniji za tetovažu? Teško. Tetovaža na tetovažu, nešto kao kad se utopljenik pokušava uhvatiti za slamku spasa, ali ona je samo slamka; nejaka, lomljiva i nemoćna da izvuče neku takvu grdosiju kao što si ti.
Nekima se, navodno posrećilo izvući pa i iz takvog gliba, no odgovorno tvrdim da se s tetovažom teško nositi, pa bio to i onaj leptirić na zaobljenoj stražnjici, koji nam onako zagonetno svojim klepetom navješćuje kakve se sve radosti tu blizu kriju, ali i takvog naoko pitomog ga je teško uhvatiti, ukrotiti, a kamoli trajno pohraniti u svoju zbirku (pripitomljenih) leptira.
Zašto se onda pobogu tetoviramo kad i mala djeca znaju da države i carstva nastaju i propadaju, vojske dolaze i odlaze, veze se pletu, ali i raspliću, omiljeni nam klubovi gube i dobivaju, ljubavi dolaze i prolaze, a pravda i istina su rastezljive poput žvakaće gume i sijaset kontradiktornosti kojima svakoga dana, svakoga trena svjedočimo i kad zapravo starimo i sve ono što je bilo nekad već slijedeći trenutak nestaje poput lepeta ptica na horizontu, odlepršalih iz naših života i iz naših srca.
Čemu onda taj nadljudski trud, postoperativna bol, vjera i ufanje?
Jesu li tetovaže poput fotografija, pokušaji zamrzavanja vremena, materijalizirana naša sjećanja, ukroćivanja ili sažimanja sila kojima ne upravljamo, jer ima i takvih kojima se pripisuje i takva iscjeljiteljska narav, ili su one tek samo prosti hir mladosti, ushićenje trenutkom ili pak samo poruka, koju bi smo mogli, a da se ne bodemo i običnim SMS-om odaslati?
Dobro, one su nekada uistinu bile onovremeni SMS-ovi i u tom smislu im iskazujem stanoviti rešpekt, no danas zaboga kada imamo priliku staviti običan pano na sebe ili display na čelo na kojem će se izmjenjivati poruke, događaji, lica, znakovi, simboli, šifre, na kojima uostalom možemo iznijeti i našu programsku deklaraciju, te priopćiti sveudilj sve što nas tišti. Zapravo sve o čemu mislimo, čemu se nadamo i kamo idemo, možemo i imamo to nepregledno more mogućnosti koje nam udjeljuje ovaj začudni tehnološki trenutak, nu mi se i dalje ograničavamo na uskom prostoru našeg potrošnog tijela i trpimo nesmiljene bolove da bi željeno učinili samo jedanput. Pa nek se poslije i kajemo.
Tvrdnja o ovisnosti o tetovažama mi je pritom od smješnijih, iz prostog razloga što je sve to onda postaje teški miš maš, te se onda ne zna ni kako je ni s čim je počelo, kako je se nastavilo, niti kako će se završiti. Rekosmo, tetovaža na tetovažu, kao stalno srljanje u poraz, stalni autogolovi tako da tu nikakva taktika više ne pomaže.
Da se primijetiti da se umijeće tetoviranja od onih prvih najprimitivnijih, iz ere klinastog pisma, pa do dan danas razvilo do slobodno se može reći neslućenih razmjera i one doista pričaju jednu neiscrpnu priču, napose ratničku i ljubavnu, dočim su one danas, kada je tetoviranje preraslo u posao, postale, čini se, samoj sebi svrha. Tetoviranje je izgubilo onu oštricu poruke, aureolu tajnovitosti iliti pak opasnosti, jer nekad je istetovirani tip bio frajer, danas je svaka šuša uklizala na taj sveti teren i otkinula od tetoviranosti ono najbolje što je nekoć imala. Otkinula joj je tu draž koju su samo najposvećeniji mogli imati.
Ako je u birtiju ušao tip s mornarskim sidrom na nadlaktici, boksačkom rukavicom iliti pak sa srcem strijelom probodenim, svi bi se razmaknuli. Nu, danas uđe klinjo zamazan tintom poput neke avangardne črčkarije, nitko ga niti ne primjećuje, pa će ga poneka konobarica prije prijezirno pogledati, nego ponuditi pićem. U tom smislu najkomičnije mi je kada ono ispišu ime na glagoljici ili bosančici, dočim ni s latinicom baš ne saobraćaju.
Tetoviranje je nekada imalo posebnu svrhu i naravno estetiku. Ono je označavalo pripadnost plemenu, određenoj kasti ili je imalo stanovitu poruku odnosno identifikaciju, te je jedno od najpoznatijih tetoviranja u ovim krajevima bilo tetoviranje Hrvata iz Srednje Bosne, točnije Hrvatica i to ženske djece od 5-15 godina, jer jedino tako su tamošnji ljudi mogli odvratiti nezajažljive i drčne Turke od poturčivanja ili grozomornog 'prava prve bračne noći'. Te je u nedostatku modernijih kemijskih sredstava uistinu frapantno što se sve koristilo da bi se napravila tadašnja tatoo smjesa. Evo jednog recepta s područja Kupresa; u prokuhano majčino mlijeko bi se dodavalo gareži i tinte, sve to bi se onako miješalo do željene konzistencije, a zatim bi se, uvjeravajući djevojčicu da je ništa neće boljeti, užarenom iglom radili simboli križeva po rukama ili vratu, tamo di je najuočljivije.
Eto, tetoviranje je imalo i takvu svrhu, i neki kažu da tu je zapravo tajna opstanka tamošnjih Hrvata, i ta tradicija tetoviranja vremenom je prerasla u istinsku umjetnost, te se i proširila, tako da se sjećam i moje prabake u Hercegovini i njenih prekrasnih tetovaža po koščatim rukama, kojoj sam onako kao radoznali klinac uputio bezbrojna pitanja u vezi toga u pokušaju njenog dešifriranja, jer tatoo je tada značio nepatvorenu priču i za dječju maštu sjajnu avanturu.
Osim križeva simboli koji su bili najčešće istetovirani su; grančice (jelice), klasje, zvjezdice, sunce, mjesec ili pak kolo koje simbolizira obitelj ili ograda koja simbolizira kuću i dvorište. Naravno da tadašnji muškarci nisu tetovirali te 'nježne' simbole, tetovirali su mačeve, buzdovane, noževe, i sva moguća oružja i to pod utjecajem slavenskih junačkih pjesama. Poslije su se počela tetovirati imena i godine što se pripisuje modernijoj školi. Navodno je bilo i podvrsta tetovaža, recimo, ratarskih, pa je tako bilo pokušaja tetoviranja i upregnutih volova!
Tetoviranje se vršilo i prigodno, za nekih posebnih datuma ili svetaca, a jedno od takvih tetoviranja je zamišljeni prijelaz u momačko doba, a kako se vjerovalo da je to samo po sebi bolno tako bi se i neka tetovaža složila, pa nek' se dotični sjeća točno tog trenutka kada je postao momak i kako ga je to samo boljelo.
Interesantno je da su komunističke vlasti prilično prezrivo gledale na tetoviranje, a sve na fonu omalovažavanja duhovnog, gradeći onaj poznati 'raj na zemlji' koji smo navodno živjeli, ta se zanimljiva navada tetoviranja se već pedesetih godina prošlog stoljeća pomalo gubi, te su danas rijetke žene ili bake kod kojih možemo naći te stvari. No, da ipak ima i dalje tragova, odnosno nastavljanja tradicije, možete potražiti na Facebook stranici 'Tradicionalno tetoviranje Hrvata'.
Naravno da tetoviranje nije bilo u svrhu samo lijepoga; ljude su tetovirali da bi ih označili, npr; na neposlušne robove u starom Rimu stavljali su žigove tj. stigme pa čak i na lice, no to su bili brutalni načini koji naravno u svakodnevnici nisu nikada zaživjeli, te teza da je tetoviranje stiglo u ove krajeve s Rimljanima prilično je diskutabilna. Prije će biti da su zapravo Sikhti naši praoci po tetovažama i kako smo na kolima i kotačima stigli iz tih krajeva tako smo, čini se, donijeli i te navike.
Tatoo je ostala do danas neispričana priča, a Pjesma ovako kaže; ovaj svijet je fuckin' / ok za njih, ali bad za nas / ja sam black tatoo u koži zemlje zauvijek / ja sam black tatoo, black tatoo i ostajem...
Piše: Željko BARIŠIĆ, monet.ba
Tetovirao sam ti ime na lijevoj klijetci srca, otkad si me ostavila ono isprekidano kuca!
Neki to rade tamo, di se mogu pravit da ga ne vide, ali ti ubrzani i isprekidani ritmovi nepogrešivom preciznošću odaju gdje se aplikacija nalazi i je li taj programski jezik još funkcionira. Dobro je dok sve to još šljaka, ali kako je s tim sofisticiranim stvarima uvijek osjetljivo, što kada se sistem sruši? Što kada naiđe neki virus promjene i zakopa se toliko duboko da ga nikako ne možeš iskopati. Opravke uglavnom iziskuju neizvjestan vremenski period s nedostatkom alata, servisna mreža je vrlo često slabo razvijena, svi pokušaji uvoza rezervnih dijelova i opreme, nebitno jesu li s istoka, opet su krajnje sumnjive kakvoće, premošćivanja su vrlo neizvjesna, uglavnom oporavak je dugotrajan, terapija iscrpljujuća, a troškovi enormni.
A, neki su ga bogme tetovirali na puno nezgodnijim dijelovima tijela, tamo gdje ti se može iscrtati prilikom svake pa i najmanje nužde onako razvučeno poput osmjeha podsjećajući te na dane kad je mehanizam još sasvim dobro funkcionirao; mirišljav, ovlažen i podatan. I može se reći da je u tim vremenima i tim slavnim danima sve bilo za pohvaliti se i sve je šljakalo kao na traci. Ali kako ju zaboga od tamo u neprilici maknuti, kad ono naše moždane antene nisu više na istim frekvencijama i kada nam se drugi ubacuju u program poput dosadnih talijanskih tv stanica u Istri. Kako se praviti da nam ne smeta kada umjesto onog kratkog loga koji označava minule uspomene, a sad se šepuri kao najava neke stranjske stanice na kojoj su programi potpuno drugačiji i na kojima ti više nisi pa niti u sporednoj ulozi.
Tako je to s tetovažama; jednom nam one znače sve, pokazujemo ih okolo kao kakve uspjehe, dobitke na lotu, kao diplome, književne nagrade, potvrde koje su nam bile prijeko potrebne, kao najdraže trofeje. Dočim, već u nekom slijedećem grozomornijem trenutku one nam predstavljaju smetnju kao podsjetnik na nešto čega bi se najradije riješili, s time za svagda raskrstili, uništili dokaze i zatrli spomen kao da ga nikad nije ni bilo. Ali, avaj! Ne možeš, ma koliko da strugao one se zavlače sve dublje i dublje, sve više i više; pod kožu, u krvotok, mile nam po organima, po ganglijama, a ponajviše po duši ranjenoj, trošnoj, izgubljenoj.
A, sve je u onim primordijalnim vremenima bilo još fino i friško, svijetlo i prozračno, puno neke slatke nade i očekivanja, puno napete želje i nekontrolirane strasti. I misliš trajati će vječno, do posljednjeg daha, do posljednjeg smrtnog hropca kada naša duša napušta ovo što neki zovu dolina suza, a mi vječno sretni, vječno zapanjeni, puni neke treperave nade i optimizma. Označeni tetovažom kao registracijskom pločicom.
Da, ali problem nastaje kada sve lađe potonu, kada sve padne u vodu, kada onaj prvi zanos splasne, a naiđu tmasti životni oblaci i kada radosti ni za lijeka, a žalosti na pretek. Svi oni crteži, sva ona ornamentika, sva ona sunca i srca, želje i pozdravi, ratnički pokliči, mačevi, zmajevi, udavi, strijele, bombe, rašpe, livorveri, munje i gromovi, nacionalni simboli, pritom naročito nemušto izvedeni simboli propalih vojski... kad je sve navješćivalo snagu i pokret, zanos, slatku napetost iščekivanja, zoru novoga doba, najedanput nestane, povuče se poput jutarnje magle, sabije se poput loše obrane u šesnaestercu.
Što tad, brajkoviću moj, a ti si iscrtan poput dječje slikovnice?!
Ili pak, dok ploviš nepoznatim morima pun slatkastog očekivanja povratka, naleti ti neki Nemeš i poput tornada sruši sve što si uporno gradio, hranio i zalijevao tu nježnu ljubavnu biljku zasađenu na trusnom terenu emocija, osjećajnosti, najtanahnijih osjećaja i vjere.
Kažu da u ljubavi i ratu nema pravila, no kako poslije jedne takve iscrpljujuće bitke i poraza kada se poput prebijenog pseta vraćaš natrag pokoren i izranjavan, kako skinuti takvu tetovažu nakalemljenu u samom centru bitisanja, u srži bića? Možda nekom novom za koju ćeš vjerovati da ćeš imati više sreće, koja će se pokazati sretnijom, ljepšom, uspješnijom. Hoćeš li možda, nakon niza promašaja, s novom tetovažom pogoditi ili pak tek možda biti pametniji za tetovažu? Teško. Tetovaža na tetovažu, nešto kao kad se utopljenik pokušava uhvatiti za slamku spasa, ali ona je samo slamka; nejaka, lomljiva i nemoćna da izvuče neku takvu grdosiju kao što si ti.
Nekima se, navodno posrećilo izvući pa i iz takvog gliba, no odgovorno tvrdim da se s tetovažom teško nositi, pa bio to i onaj leptirić na zaobljenoj stražnjici, koji nam onako zagonetno svojim klepetom navješćuje kakve se sve radosti tu blizu kriju, ali i takvog naoko pitomog ga je teško uhvatiti, ukrotiti, a kamoli trajno pohraniti u svoju zbirku (pripitomljenih) leptira.
Zašto se onda pobogu tetoviramo kad i mala djeca znaju da države i carstva nastaju i propadaju, vojske dolaze i odlaze, veze se pletu, ali i raspliću, omiljeni nam klubovi gube i dobivaju, ljubavi dolaze i prolaze, a pravda i istina su rastezljive poput žvakaće gume i sijaset kontradiktornosti kojima svakoga dana, svakoga trena svjedočimo i kad zapravo starimo i sve ono što je bilo nekad već slijedeći trenutak nestaje poput lepeta ptica na horizontu, odlepršalih iz naših života i iz naših srca.
Čemu onda taj nadljudski trud, postoperativna bol, vjera i ufanje?
Jesu li tetovaže poput fotografija, pokušaji zamrzavanja vremena, materijalizirana naša sjećanja, ukroćivanja ili sažimanja sila kojima ne upravljamo, jer ima i takvih kojima se pripisuje i takva iscjeljiteljska narav, ili su one tek samo prosti hir mladosti, ushićenje trenutkom ili pak samo poruka, koju bi smo mogli, a da se ne bodemo i običnim SMS-om odaslati?
Dobro, one su nekada uistinu bile onovremeni SMS-ovi i u tom smislu im iskazujem stanoviti rešpekt, no danas zaboga kada imamo priliku staviti običan pano na sebe ili display na čelo na kojem će se izmjenjivati poruke, događaji, lica, znakovi, simboli, šifre, na kojima uostalom možemo iznijeti i našu programsku deklaraciju, te priopćiti sveudilj sve što nas tišti. Zapravo sve o čemu mislimo, čemu se nadamo i kamo idemo, možemo i imamo to nepregledno more mogućnosti koje nam udjeljuje ovaj začudni tehnološki trenutak, nu mi se i dalje ograničavamo na uskom prostoru našeg potrošnog tijela i trpimo nesmiljene bolove da bi željeno učinili samo jedanput. Pa nek se poslije i kajemo.
Tvrdnja o ovisnosti o tetovažama mi je pritom od smješnijih, iz prostog razloga što je sve to onda postaje teški miš maš, te se onda ne zna ni kako je ni s čim je počelo, kako je se nastavilo, niti kako će se završiti. Rekosmo, tetovaža na tetovažu, kao stalno srljanje u poraz, stalni autogolovi tako da tu nikakva taktika više ne pomaže.
Da se primijetiti da se umijeće tetoviranja od onih prvih najprimitivnijih, iz ere klinastog pisma, pa do dan danas razvilo do slobodno se može reći neslućenih razmjera i one doista pričaju jednu neiscrpnu priču, napose ratničku i ljubavnu, dočim su one danas, kada je tetoviranje preraslo u posao, postale, čini se, samoj sebi svrha. Tetoviranje je izgubilo onu oštricu poruke, aureolu tajnovitosti iliti pak opasnosti, jer nekad je istetovirani tip bio frajer, danas je svaka šuša uklizala na taj sveti teren i otkinula od tetoviranosti ono najbolje što je nekoć imala. Otkinula joj je tu draž koju su samo najposvećeniji mogli imati.
Ako je u birtiju ušao tip s mornarskim sidrom na nadlaktici, boksačkom rukavicom iliti pak sa srcem strijelom probodenim, svi bi se razmaknuli. Nu, danas uđe klinjo zamazan tintom poput neke avangardne črčkarije, nitko ga niti ne primjećuje, pa će ga poneka konobarica prije prijezirno pogledati, nego ponuditi pićem. U tom smislu najkomičnije mi je kada ono ispišu ime na glagoljici ili bosančici, dočim ni s latinicom baš ne saobraćaju.
Tetoviranje je nekada imalo posebnu svrhu i naravno estetiku. Ono je označavalo pripadnost plemenu, određenoj kasti ili je imalo stanovitu poruku odnosno identifikaciju, te je jedno od najpoznatijih tetoviranja u ovim krajevima bilo tetoviranje Hrvata iz Srednje Bosne, točnije Hrvatica i to ženske djece od 5-15 godina, jer jedino tako su tamošnji ljudi mogli odvratiti nezajažljive i drčne Turke od poturčivanja ili grozomornog 'prava prve bračne noći'. Te je u nedostatku modernijih kemijskih sredstava uistinu frapantno što se sve koristilo da bi se napravila tadašnja tatoo smjesa. Evo jednog recepta s područja Kupresa; u prokuhano majčino mlijeko bi se dodavalo gareži i tinte, sve to bi se onako miješalo do željene konzistencije, a zatim bi se, uvjeravajući djevojčicu da je ništa neće boljeti, užarenom iglom radili simboli križeva po rukama ili vratu, tamo di je najuočljivije.
Eto, tetoviranje je imalo i takvu svrhu, i neki kažu da tu je zapravo tajna opstanka tamošnjih Hrvata, i ta tradicija tetoviranja vremenom je prerasla u istinsku umjetnost, te se i proširila, tako da se sjećam i moje prabake u Hercegovini i njenih prekrasnih tetovaža po koščatim rukama, kojoj sam onako kao radoznali klinac uputio bezbrojna pitanja u vezi toga u pokušaju njenog dešifriranja, jer tatoo je tada značio nepatvorenu priču i za dječju maštu sjajnu avanturu.
Osim križeva simboli koji su bili najčešće istetovirani su; grančice (jelice), klasje, zvjezdice, sunce, mjesec ili pak kolo koje simbolizira obitelj ili ograda koja simbolizira kuću i dvorište. Naravno da tadašnji muškarci nisu tetovirali te 'nježne' simbole, tetovirali su mačeve, buzdovane, noževe, i sva moguća oružja i to pod utjecajem slavenskih junačkih pjesama. Poslije su se počela tetovirati imena i godine što se pripisuje modernijoj školi. Navodno je bilo i podvrsta tetovaža, recimo, ratarskih, pa je tako bilo pokušaja tetoviranja i upregnutih volova!
Tetoviranje se vršilo i prigodno, za nekih posebnih datuma ili svetaca, a jedno od takvih tetoviranja je zamišljeni prijelaz u momačko doba, a kako se vjerovalo da je to samo po sebi bolno tako bi se i neka tetovaža složila, pa nek' se dotični sjeća točno tog trenutka kada je postao momak i kako ga je to samo boljelo.
Interesantno je da su komunističke vlasti prilično prezrivo gledale na tetoviranje, a sve na fonu omalovažavanja duhovnog, gradeći onaj poznati 'raj na zemlji' koji smo navodno živjeli, ta se zanimljiva navada tetoviranja se već pedesetih godina prošlog stoljeća pomalo gubi, te su danas rijetke žene ili bake kod kojih možemo naći te stvari. No, da ipak ima i dalje tragova, odnosno nastavljanja tradicije, možete potražiti na Facebook stranici 'Tradicionalno tetoviranje Hrvata'.
Naravno da tetoviranje nije bilo u svrhu samo lijepoga; ljude su tetovirali da bi ih označili, npr; na neposlušne robove u starom Rimu stavljali su žigove tj. stigme pa čak i na lice, no to su bili brutalni načini koji naravno u svakodnevnici nisu nikada zaživjeli, te teza da je tetoviranje stiglo u ove krajeve s Rimljanima prilično je diskutabilna. Prije će biti da su zapravo Sikhti naši praoci po tetovažama i kako smo na kolima i kotačima stigli iz tih krajeva tako smo, čini se, donijeli i te navike.
Tatoo je ostala do danas neispričana priča, a Pjesma ovako kaže; ovaj svijet je fuckin' / ok za njih, ali bad za nas / ja sam black tatoo u koži zemlje zauvijek / ja sam black tatoo, black tatoo i ostajem...
petak, kolovoz 10, 2012
Vikica: U svezi tog četiristotine
godišnjeg turskog jarma u tim krajevima. Kao mala primijetila sam da
moja baka, strina, tete sve imaju istetoviran križ na ruci.. i svoje
ime ispisano na ruci.. ( Jele, Ruža, Kata)...plava boja.. prava
tetovaža.
Otkrile su mi da je to stara tradicija, još iz turskog doba, a služila je kao zaštita od Turaka... koji su u to doba , posebno spahije- koji su sebi dali privilegiju obeščašastiti katoličku mladenku prije nego što dođe u kontakt sa svojim suprugom, pred Bogom vjenčanu sa svojim mužem--- strahota. Pričalo se da su se mnoge katoličke mladenke radije ubile, nego dopustile takvo obeščašćivanje. Stoga su se štitile križem, kažu da je iz toga nastala ona stara izreka -Bježi ko' nekrst od križa!
Marte: Draga Vikice ovo o Citat: istetoviran križ na ruci... me je podsjetilo da i kod nas na kosovu i danas puno, osobito starijih zena ima istetoviran kriz na ruci. I tu su kod nas Franjevci- iz centra Bosne Srebrene.
Izvor: www.tebe-trazim.com
Otkrile su mi da je to stara tradicija, još iz turskog doba, a služila je kao zaštita od Turaka... koji su u to doba , posebno spahije- koji su sebi dali privilegiju obeščašastiti katoličku mladenku prije nego što dođe u kontakt sa svojim suprugom, pred Bogom vjenčanu sa svojim mužem--- strahota. Pričalo se da su se mnoge katoličke mladenke radije ubile, nego dopustile takvo obeščašćivanje. Stoga su se štitile križem, kažu da je iz toga nastala ona stara izreka -Bježi ko' nekrst od križa!
Marte: Draga Vikice ovo o Citat: istetoviran križ na ruci... me je podsjetilo da i kod nas na kosovu i danas puno, osobito starijih zena ima istetoviran kriz na ruci. I tu su kod nas Franjevci- iz centra Bosne Srebrene.
Izvor: www.tebe-trazim.com
Marija Gavranović, djevojački Juričić, rođena 13.8.1925.g. u (Skopaljskoj) Gračanici, općina Bugojno.
Tetovaža
joj je rađena još kao mladoj djevojci, ali se ne sjeća koliko je
točno godina imala...otprilike u nekoj pubertetskoj dobi ;) Kaže
da bi se zapalilo drvo za potpalu - luč, te čekalo da se ispod sača
(peke) skupi čađa. Čađa bi se sastrugala, a potom bi se u to dodalo
malo majčinog mlijeka kako bi se dobila smjesa nekakve
sivkasto-zelenkaste boje. Na ruci ili jagodicama prstiju bi se,
najčešće šibicom, iscrtao željeni lik tj. križ ili točkice, te bi se
po tome bockalo okaljenom iglom. Također kaže da su se žene u
Gračanici tetovirale isključivo na blagdan Sv. Josipa (19. ožujka).
Ukoliko se tetovaža ne bi primila, ponovno su se tetovirale po tom
istom mjestu na Blagovijest (25. ožujka). I naravno, ta tradicija seže
još od razdoblja Turaka, ali to već sve znaš. Još mi je naglasila da
su se one tetovirale samo po rukama, a da su Kuprešanke i po licu,
prsima... :)))
ponedjeljak, kolovoz 6, 2012
-Već
je spomenuta razlika između dinarske geometrijske ornamentike i one s
biljnim i životinjskim motivima u Hercegovini i oko Kupresa (k tomu i u
drugim krajevima kod muslimana); uz to se u zapadnoj Bosni, sa središtem
negdje oko Bos. Petrovca, javlja i osobita spiralna ornamentika, i to
kao plitki reljef u drvorezbarstvu i vezenje tankim gajtančićima po
suknu. (Ista je ornamentika i u sjev. Dalmaciji, a pokazuje neku
srodnost - u životu danas jedina - s ornamentikom starohrvatskih kamenih
spomenika).
Prema ovim razlikama razmjerno je vrlo malen broj takvih pojava, koje
su zajedničke čitavoj B. i H., a da nijesu istodobno poznate i u drugim
susjednim krajevima. Ovamo ide u prvom redu običaj tatauiranja, koji je
raširen naročito kod katoličkoh žena. U Bosni se motivi tatauiranja -
ponajviše u obliku kružića, križića i grančica - izvode utrljavanjem
boje u iglom izbodenu kožu, dok se u Hercegovini može naći ukras,
sastavljen od sitnih brazgotina bez boje, poredanih u krugu.
-Dobro održano šaranje pisanica batik-tehnikom, s ornamentima, koji sjećaju mjestimice na one u tatauiranju (oko Žepča, u Hercegovini).
Encyclopedia Croatica, Tomus III, Zagreb 1942
-Dobro održano šaranje pisanica batik-tehnikom, s ornamentima, koji sjećaju mjestimice na one u tatauiranju (oko Žepča, u Hercegovini).
Encyclopedia Croatica, Tomus III, Zagreb 1942
Starobalkanski sloj
- Bunja, kažun, ćemer, poljarica, kućica - od nevezanog i neobrađenog kamenja (suhozid), u unutrašnjosti od biljne građe, pločasto kamenje se slaže u spiralni niz ili prstenje koje se sužava, posljednji gornji otvor je prekriven kamenom ploče
- Pekve, vršnik, pokljuka, čripnja, pokrivača, sač, peka - metalne i keramičke
- Dinarsko/ličko – dalmatinska kapa
- Tatauriranje - jednostavni znakovi ili geometrijski uzorci (križ, zvjezdica, „sunce s tracima“)
- Ojkanje, orcanje, rezganje - oteknuto pjevanje nekoliko tonova na slogu „oj“, slijedi ga deseterac
Autor: Jasna Čapo Žmegač. Iz knjige: Etnografija, svagdan i blagdan hrvatskog puka
- Bunja, kažun, ćemer, poljarica, kućica - od nevezanog i neobrađenog kamenja (suhozid), u unutrašnjosti od biljne građe, pločasto kamenje se slaže u spiralni niz ili prstenje koje se sužava, posljednji gornji otvor je prekriven kamenom ploče
- Pekve, vršnik, pokljuka, čripnja, pokrivača, sač, peka - metalne i keramičke
- Dinarsko/ličko – dalmatinska kapa
- Tatauriranje - jednostavni znakovi ili geometrijski uzorci (križ, zvjezdica, „sunce s tracima“)
- Ojkanje, orcanje, rezganje - oteknuto pjevanje nekoliko tonova na slogu „oj“, slijedi ga deseterac
Autor: Jasna Čapo Žmegač. Iz knjige: Etnografija, svagdan i blagdan hrvatskog puka
nedjelja, kolovoz 5, 2012
Najstariji
"zapisi" likovne umjetnosti, uz motive lova, nude nam i prikaze ruku.
Crteži ruku na zidovima paleolitskih špiljskih nastamba, prema
općeprihvaćenim interpretacijama, očituju nečiju prisutnost i
bivstvovanje na tome mjestu. Ruka uprisutnjuje osobu. Premda ljudi u
najstarijoj povijesti nisu imali spoznaju da otisak dlana (ili vrhova
prstiju) čuva jedinstveni identitet osobe, neodoljivo privlači istina da
je ruka već u to doba i samim svojim simbolizmom nosila značenje osobe,
njezinog identiteta, " lica" i prisutnosti. Ne čudi da će ruke biti dio
komunikacijskog koda i u susretu s transcedentnim. Prve čovjekove
spoznaje o transcedentnome svijetu vode k umjetničkom urešavanju ruku.
Ruke su, uz otvore na tijelu, najizloženiji dio tijela pred metafizičkim
zlom, pa će otvori biti zaštićivani tijelu stranim predmetima (tj.
uresima), a ruke oslikavane bojama (tetovaža). Ruke tako stoje u začetku religijskog govora i izricanja odnosa s transcedentnim.
Autor: Ante Crnčević, IZ: "liturgijsko pastoralni list Živo vrelo", 2010, Lipanj.
četvrtak, kolovoz 2, 2012
The town of Travnik, with its impressive hillside medieval castle was once the principal city and military centre of the Ottoman Empire. In ancient times it was important crossroad for caravan's between Istanbul and western Europe, and therefore Travnik gained the nickname "The European Istanbul." Among its citizens Travnik is famous for its "tisina" (silence), something very culturally important to Bosnians. It is through this "silence" that, one might say, you discover Bosnia's secrets. So a time spent in Travnik is considered a time spent in the heart of Bosnia. Travnik is the hometown of Ivo Andric, a Nobel prize winner and the town's most famous son, he once wrote: "Never had anyone counted how many sunny hours nature has taken away from this town. Travnik's people do not deny it, but they also claim the sun, when it shines, shines over their town like nowhere else."
Many unique aspects of the region's Illyrian and Celtic culture are still popular among Travnik's citizens. For example, beautiful jewelry and female tattoos, which are both given at birth.
According to local legends, in the old days elves used to live in these regions and when the fairieswould dance on Vilenica hill, they would come out of hiding.
Earliest evidence of human settlements in the area of Travnik however, date back to the Neolithic Period. Evidence of a culture similar to the Butmir peoples of Sarajevo is found at the archaeological sites of hill Crkvina and Nebo. Crkvina in Turbe and Nebo are multi-strata archaeological sites that date back, in cultural and historical continuity, to the Neolithic and Eneolithic eras. Archaelogical findings in that locations were dated from 5300-4200 years B.C.
Abundance of decorated pottery was found, especially pottery decoration of geomteric shapes like spirals (sun symbolism), but other geometrical shapes were present as well. It's not a case that Lithuanian archaeologist Marija Gimbutas termed Bosnia as "the cradle of spiral art."
The sites of Crkvina and Nebo, together with Obre and Okoliste (near Kakanj/ Visoko) and Lisicici (near Konjic), caused a lot of agitation among archeologists worldwide and were largely responsible for the International Congress of Archeology and Antrophology being held in Sarajevoin August 1894. The most impressive finds and unique ceramics are today kept in the National Museum of Bosnia and Herzegovina.
Under The Lens: Stone Temple in Bandol, Report by Nenad Djurdjevic - in collaboration with Prof. Dr. Paolo Debertolis Photo:
Ramski internet portal: "Jedan od najboljih dokumentaraca o Rami rađen prema scenariju i tekstu fra Mije Džolana 1988. godine"
Živjeti i umirati za život pomagala je vjera u dragoga oca, a znak križa u kućama, na ruci, na čelu.
Baba Delfa, o tetoviranim kršćanskim motivima: "A najviše, da znam gdi sam kao vjernik!" (Foto 1. i 2.)
Živjeti i umirati za život pomagala je vjera u dragoga oca, a znak križa u kućama, na ruci, na čelu.
Baba Delfa, o tetoviranim kršćanskim motivima: "A najviše, da znam gdi sam kao vjernik!" (Foto 1. i 2.)
nedjelja, srpanj 15, 2012
Naš je narod koristio različite tvari za spravljanje boje za tetoviranje i njegu svježe tetovirane kože: pčelinji med, šećer, čađ, pljuvačka, razvodnjeni barut, drveni ugljen/ugljeni prah (murećef), indigo, pasta od luči, smola, jasenova soč, majčino mlijeko, rakija, mast, maslo, jelova smola, mlijeko od ovce, mlijeko od ozimačne krave, varenika od crne ovce, petrolej, tinta, tuš i drugo.
Mislim da sam na podatak o uporabi meda, kao jednog od sastojaka mješavine boje za tetoviranje, prvi put naišao čitajući o običaju tetoviranja kod Hrvata u Srednjoj Bosni.Tada tome nisam pridavao neki naročiti značaj. Mislio sam, ako je narod za spravljanje boje već rabio još i barut, pljuvačku, majčino mlijeko, rakiju itd., onda nije ništa neobična i uporaba meda. Med sam više povezivao s najmerom tadašnjih tetovirača, da na taj način dobiju kvalitetniju smjesu koja je omogućavala bolje unošenje pigmenata boje u kožu. Pretpostavljao sam da su ranije eksperimentirali s raznim mješavinama i otkrili da mješavina s medom također daje dobre rezultate, odnosno boju koja se 'dobro primala' i ostajala u koži. Na pomisao da je med imao i drugu svrhu, da su ga koristili kao sredstvo za iscjeljivanje rana i kao prirodni antibiotik, došao sam tek saznavši o uporabi istopljenog pčelinjeg voska pri tradicionalnom tetoviranju u Gornjim Hrgovima, općina Srebrenik u Bosanskoj Posavini. Nije mi odmah bilo jasno, zašto su ranu premazivali istopljenim voskom. Naslutio sam da su pčelinji vosak mazali da spriječe infekciju. Marina Abramović je to i potvrdila.
Mara iz Gornjih Hrgova kod Srebrenika
Mara ( Pavić ) Abramović rodjena 1930. Selo Gornji Hrgovi, općina Srebrenik.
Križ joj je istetoviran, žena koja se bavila tetoviranjem križeva. Sa samo 6 godina joj je tetovirala križ. Žena joj je izbockala mjesta na ruci gdje je planirala nacrtati križ. Olovkom je nacrtala križ da poslje bolje i preciznije perom ucrta križ. Ta boja križa je zapravo iz peci takozvane "čađi" koja je istopila da bi boja usla u kožu. Da bi upotpunila proces rastopljavanja pčelinjim voskom je premazala izbockano mjesto. Taj križ Mari predstavlja neprekidnu vjeru u Boga.
Tekst i fotografija: Marina Abramović
Branislav Knežević: Ne znam jesam li te pravilno razumio. Prvo su crtali, zatim bocali a na kraju perom nanosilii boju da je upije koža? A obojeno mjesto su nakon toga prekrivali istopljenim pčelinjim voskom. Je li tako bilo?
Branislav Knežević: Je li istopljeni pčelinji vosak imao i svrhu da zaštiti svježu tetovažu od infekcije dok malo ne zaraste? Nešto poput zavoja?
Marina Abramovic: Upravo tako!
Izvor: http://tetoviranicovjek.bloger.hr/post/mara-iz-gornjih-hrgova-kod-srebrenika/17688710.aspx
Zabilježeni slučajevi uporabe meda kao sastojka boje za tetoviranje
RAMA: "Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica") iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah."
Izvor: Franjevački samostan Rama-Šćit http://rama.co.ba/html/obicaji.html
"U jednoj zdjelici zamiješao bi se med i usitnjeni ugalj od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom zamočenom u tu smjesu crtale križeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno manjom iglom bockale to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu. Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi ta crna smjesa ostala plavkasta na koži. Ranice bi zarasle i crteži križa ostajali su za cijeli život."
Izvor: http://www.ffst.hr/dokumenti/izdavastvo/predavanja/Dragic_poetika.pdf
Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene knjizevnosti (fakultetski udžbenik 2007/2008)
RAMA: "i tada ugledah najljepše istetovirane ruke ikada...i njene oči stare sto godina...i pitah ju tko li joj uradi to lijepo zdanje , a ona : Ruža jedna spomću meda i gara od svijeće,,,kad sam imala 10-12 godina."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
KUPRES: "Tetovaže su se radile pomoću majčinog mlijeka i to od majke koja je dojila sina,a u mlijeko su se dodavali pepeo i med, te su užarenom iglicom dodavali simbole križeva kako bi ih zaštitili od rata i moguće otmice."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
"Smjese koje su se koristile različite su od mjesta do mjesta, pa se tako koristilo majčino mlijeko od žene koja ima muško dijete staro godinu dana, čađ i voda, mlijeko od crne ovce, mlijeko od kobile, mješavina pljuvačke i čađi koja odstoji 9 dana prije Sv. Josipa, mješavina meda, čađi i mlijeka od ovce ili krave, itd."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
KRALJEVA SUTJESKA: "U Kraljevoj Sutjesci smo susreli Anđu.,.,
Anđe Jakovljević(djevojačko Glavaš), rođena 1940. godine u selu Cvitović, općina Jajce
Tetovirala ju je žena u selu kad je imala 15 godina na Svetog Josipa (19. ožujak). Koristila se saja(čađ) na vatri od luča i pčelinji med. Peruškom od kokoši bi se iscrtalo i iglicom bocalo, ili bi pisali kresom od šibice."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
RAMA: "i tada ugledah najljepše istetovirane ruke ikada...i njene oči stare sto godina...i pitah ju tko li joj uradi to lijepo zdanje , a ona : Ruža jedna spomću meda i gara od svijeće,,,kad sam imala 10-12 godina."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
KUPRES: "Tetovaže su se radile pomoću majčinog mlijeka i to od majke koja je dojila sina,a u mlijeko su se dodavali pepeo i med, te su užarenom iglicom dodavali simbole križeva kako bi ih zaštitili od rata i moguće otmice."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
"Smjese koje su se koristile različite su od mjesta do mjesta, pa se tako koristilo majčino mlijeko od žene koja ima muško dijete staro godinu dana, čađ i voda, mlijeko od crne ovce, mlijeko od kobile, mješavina pljuvačke i čađi koja odstoji 9 dana prije Sv. Josipa, mješavina meda, čađi i mlijeka od ovce ili krave, itd."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
KRALJEVA SUTJESKA: "U Kraljevoj Sutjesci smo susreli Anđu.,.,
Anđe Jakovljević(djevojačko Glavaš), rođena 1940. godine u selu Cvitović, općina Jajce
Tetovirala ju je žena u selu kad je imala 15 godina na Svetog Josipa (19. ožujak). Koristila se saja(čađ) na vatri od luča i pčelinji med. Peruškom od kokoši bi se iscrtalo i iglicom bocalo, ili bi pisali kresom od šibice."
Izvor: Tea Mihaljević https://www.facebook.com/groups/289387635203/
Fotografije ispod: Anđe Jakovljević pokaziva Tei Mihaljević svoje tetovaže sicane s mješavinom čađi i pčelinjim medom.
FOJNICA: "Na
zategnuto tijelo, čistom iglom se samo trebalo izbockati ono što se
željelo imati na sebi, a izbockanu kožu premazati smjesom za tetoviranje
koja se radila od majčinog mlijeka i čađi (saja) iz peći.
Zvučalo je jezivo, ali i smisleno. Mlijeko koje nas odgoji i načini čovjekom i prah izgorenog drveta, koje nas grijaše od svih zima i davaše nam život. U nekim krajevima se koristio i med, da ublaži gorčine života, dodala bih.
Nakon samo dan, dva, zarasla bi rana i simbol bi već bio spreman za pokazivanje, za život cijeli."
Izvor: Ivana Cvjetković, "Na starim rukama moje bake križ živi", http://www.fojnica.ba/
Zvučalo je jezivo, ali i smisleno. Mlijeko koje nas odgoji i načini čovjekom i prah izgorenog drveta, koje nas grijaše od svih zima i davaše nam život. U nekim krajevima se koristio i med, da ublaži gorčine života, dodala bih.
Nakon samo dan, dva, zarasla bi rana i simbol bi već bio spreman za pokazivanje, za život cijeli."
Izvor: Ivana Cvjetković, "Na starim rukama moje bake križ živi", http://www.fojnica.ba/
SREDNJA BOSNA: "Za crnilo je upotrebljavana čađ koja se miješala s medom i vodom ili barut koji se miješao sa slinom.
Izvor: Željko Ivanović: http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj148/148_06.htm
POUGARJE: "A ko je uspio doći na red za Sv. Josipa, kažu da su se te šare najbolje primale na taj dan, a koristili su garež sa sača (prije naloženog jelovog luča) pomiješanog s medom."
Izvor: Danijel Čakarić Čaka
Dr. Mario Petrić u "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - karakteristike, uloga i porijeklo" navodi tri vrste boja spravljenih s medom i nekoliko lokacija gdje su se rabile:
Med i ugljeni prah (Bosanska Posavina, Hercegovina)
Med i čađ (Bosanska Krajina, Srednja Bosna)
Med i barut ( Srednja Bosna)
Izvor: Dr. Mario Petrić "Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - karakteristike, uloga i porijeklo", 1973. Sarajevo, Karta IV, Sredstva i način izvođenja.
Med je koncentrirana šećerna otopina. Djeluje antibakterijski jer, između ostalog, upravo taj šećer uzročnicima bolesti oduzima vodu, bez koje bakterije ne mogu da se razmnožavaju. Naši su to izgleda znali. Zato su alternativno, u slučaju "ako im gazde nisu tili dat med" (Izvor: Tea Mihaljević) koristili i otopinu čistog šećera, jer je također djelovao protiv bakterija.
Dalje, poznat je i jedan slučaj uporabe jelove smole u svrhu spriječavanja "zaraze". Zitat: "jelovom smolom bi se premazala ruka di će križ bit sican. Smola nije dala zarazi." I onda se papir zamota na ruci, 2-3 dana se drži i baci to."
Izvor: Tea Mihaljević http://tetoviranicovjek.bloger.hr/post/berislav-iz-sela-osmanlije-kupres/13704788.aspx
Med
Med je sladak i gust sok što ga pčele medarice tvore od nektara koji skupljaju na cvjetovima ili slatkim izlučevinama (medene rose) nekih kukaca. Med je i najsavršeniji proizvod prirode, u njemu se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam.
Nektar koji pčele skupljaju iz cvijeća glavni je izvor ugljikohidrata koje pčele pretvaraju u lako probavljivi slador - glukozu i fruktozu, koji je glavni sastojak meda.
Zreli med ne sadrži više od 15% vode, a pčele ga u saću pokrivaju voštanim poklopcima i tako čuvaju od upijanja vlage i kvarenja. U medu se nalaze minerali, aminokiseline, visoko vrijedne organske kiseline kao što su mravlja, jabučna, limunska, octena, jantarna kiselina, pigmenti, razni derivati klorofila, vosak, inulin te elementi kompleksa vitamina B.
Med medljikovac sadrži 13 puta više mineralnih tvari od cvjetnog meda, a osobito željeza.
Svi dosadašnji pokušaji miješanja industrijske proizvodnje meda usprkos silnoj tehnologiji i uloženim ogromnim sredstvima dali su poražavajuće rezultate.
Tajnu proizvodnje pravog prirodnog pčelinjeg meda pčele nose u svom tijelu i organima za probavu koji taj proizvod pretvaraju u lijek gotovo nezamjenjiv u ljudskoj prehrani.
Nema na svijetu pčele koja proizvodi loš med, loš med rezultat je industrijskog punjenja meda ili lošeg nesavjesnog i neobrazovanog pčelara.
Saznajte više o medu: http://hr.wikipedia.org/wiki/Med
Prirodna antibiotička svojstva meda
Med je već u antici bio cijenjen kao lijek, njegova lijekovita snaga je tumačena kao božanska ljubav.
Med se u narodnoj medicini već tisućljećima svestrano koristi, a Aristotel (oko 350 p.K.) ga preporučuje za liječnje različitih bolesti. Danas je utvrđeno: Med spriječava rast brojnih bakterija i gljiva. Na osnovi znanja o antibiotičkoj ljekovitosti meda (Molan, 1997), dobio je pristup i u naše bolnice. Tamo se naročito koristi kao sredstvo za iscjeljivanje rana. (postmes, 1997). Još nisu poznati svi antibakterijalni faktori meda a njegova iscjeliteljska snaga je istraživačima još uvijek zagonetka. Antibakterijalna svojstva meda imaju podrijetlo u mnoštvu faktora. Kao prvo, med je koncentrirana šećerna otopina; njegov sadržaj vode iznosi obično između 15 i 18 %. Med tako djeluje ozmotički i uzročnicima bolesti (patogenima) oduzima životno važnu vodu. Kao drugo, med najčešće pokazuje nizak pH 3-4. Bakterije se u tako kiseloj sredini ne mogu umnožavati. Neki medovi imaju pak značajno viši pH od 5 do 6 (npr. kestenov i medljikin med). Oni su ipak antibakterijski aktivni. Osim toga, i razrijeđeni medovi spriječavaju rast klica. Stoga osim visokog sadržaja šećera i niskog pH mora biti još i drugih antibakterijskih tvari. Zreli med sadrži samo male količine peroksida, koji sami ne mogu biti odgovorni za antibakterijsko djelovanje meda Zadnjih godina su identificirani različiti ovi takozvani Inhibini (antibakterijske tvari, npr. vodikov peroksid). Često podcijenjeni ne-peroksidni Inhibini (npr. Lyzocym, aromatske kiseline) također igraju važnu ulogu, jer oni prilično neosjetljivi na toplotu, svjetlo i skladištenje. Antibakterijska aktivnost meda trpi štetu ako ga se uskladišti na svjetlo u staklu. Med duže zadržava svoju antibakterijsku aktivnost ako je uskladišten u posudama koje ne propuštaju svjetlost. Da bi se zadržala antibakterijsko djelovanje vodikovog peroksida, med se treba držati na hladnom i mračnom mjestu. Za lijekovite svrhe se preporučava upotreba svježeg, prirodnog meda.
Izvor: http://www.palab.ch/Downloads/antibiotische-Eigenschaft-v-Honig.pdf
Natuerliche antibiotische Eigenschaften des Honigs, Stefan Bogdanov und Pascale Blumer
Med je sladak i gust sok što ga pčele medarice tvore od nektara koji skupljaju na cvjetovima ili slatkim izlučevinama (medene rose) nekih kukaca. Med je i najsavršeniji proizvod prirode, u njemu se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam.
Nektar koji pčele skupljaju iz cvijeća glavni je izvor ugljikohidrata koje pčele pretvaraju u lako probavljivi slador - glukozu i fruktozu, koji je glavni sastojak meda.
Zreli med ne sadrži više od 15% vode, a pčele ga u saću pokrivaju voštanim poklopcima i tako čuvaju od upijanja vlage i kvarenja. U medu se nalaze minerali, aminokiseline, visoko vrijedne organske kiseline kao što su mravlja, jabučna, limunska, octena, jantarna kiselina, pigmenti, razni derivati klorofila, vosak, inulin te elementi kompleksa vitamina B.
Med medljikovac sadrži 13 puta više mineralnih tvari od cvjetnog meda, a osobito željeza.
Svi dosadašnji pokušaji miješanja industrijske proizvodnje meda usprkos silnoj tehnologiji i uloženim ogromnim sredstvima dali su poražavajuće rezultate.
Tajnu proizvodnje pravog prirodnog pčelinjeg meda pčele nose u svom tijelu i organima za probavu koji taj proizvod pretvaraju u lijek gotovo nezamjenjiv u ljudskoj prehrani.
Nema na svijetu pčele koja proizvodi loš med, loš med rezultat je industrijskog punjenja meda ili lošeg nesavjesnog i neobrazovanog pčelara.
Saznajte više o medu: http://hr.wikipedia.org/wiki/Med
Prirodna antibiotička svojstva meda
Med je već u antici bio cijenjen kao lijek, njegova lijekovita snaga je tumačena kao božanska ljubav.
Med se u narodnoj medicini već tisućljećima svestrano koristi, a Aristotel (oko 350 p.K.) ga preporučuje za liječnje različitih bolesti. Danas je utvrđeno: Med spriječava rast brojnih bakterija i gljiva. Na osnovi znanja o antibiotičkoj ljekovitosti meda (Molan, 1997), dobio je pristup i u naše bolnice. Tamo se naročito koristi kao sredstvo za iscjeljivanje rana. (postmes, 1997). Još nisu poznati svi antibakterijalni faktori meda a njegova iscjeliteljska snaga je istraživačima još uvijek zagonetka. Antibakterijalna svojstva meda imaju podrijetlo u mnoštvu faktora. Kao prvo, med je koncentrirana šećerna otopina; njegov sadržaj vode iznosi obično između 15 i 18 %. Med tako djeluje ozmotički i uzročnicima bolesti (patogenima) oduzima životno važnu vodu. Kao drugo, med najčešće pokazuje nizak pH 3-4. Bakterije se u tako kiseloj sredini ne mogu umnožavati. Neki medovi imaju pak značajno viši pH od 5 do 6 (npr. kestenov i medljikin med). Oni su ipak antibakterijski aktivni. Osim toga, i razrijeđeni medovi spriječavaju rast klica. Stoga osim visokog sadržaja šećera i niskog pH mora biti još i drugih antibakterijskih tvari. Zreli med sadrži samo male količine peroksida, koji sami ne mogu biti odgovorni za antibakterijsko djelovanje meda Zadnjih godina su identificirani različiti ovi takozvani Inhibini (antibakterijske tvari, npr. vodikov peroksid). Često podcijenjeni ne-peroksidni Inhibini (npr. Lyzocym, aromatske kiseline) također igraju važnu ulogu, jer oni prilično neosjetljivi na toplotu, svjetlo i skladištenje. Antibakterijska aktivnost meda trpi štetu ako ga se uskladišti na svjetlo u staklu. Med duže zadržava svoju antibakterijsku aktivnost ako je uskladišten u posudama koje ne propuštaju svjetlost. Da bi se zadržala antibakterijsko djelovanje vodikovog peroksida, med se treba držati na hladnom i mračnom mjestu. Za lijekovite svrhe se preporučava upotreba svježeg, prirodnog meda.
Izvor: http://www.palab.ch/Downloads/antibiotische-Eigenschaft-v-Honig.pdf
Natuerliche antibiotische Eigenschaften des Honigs, Stefan Bogdanov und Pascale Blumer
Prijevod iz Njemačkog: Branislav Knežević)
Pčelinji vosak (Cera Flava)
Dobiva se iz pčelinjeg saća nakon vađenja meda, cijeđenjem, topljenjem i procjeđivanjem ostatka saće.
Vosak je proizvod voštanih žlijezda pčela radilica. Te su žlijezde transformirane hipodermalne stanice hitinskog pokrivača pčela i nalaze se u parovima na unutarnjoj strani posljednja četiri trbušna članka. Radilice ga žvakanjem oblikuju i njime grade saće, koje grade jedno do drugog. Ako se kojim slučajem raspored saća poremeti ili poruši na tom mjestu pčele odmah počinju graditi novo. Kad pčela medarica iz žlijezde luči voštane pločice, one su u stvari gotovo bijele boje. Tamnija ili žuta boja se u vosku stvara njegovim kontaktom sa zrakom. Boja ovisi i od prisustva cvijetne peludi te propolisa. Sastoji se od ugljikovodika, organskih kiselina, slobodnih alkohola i flavona. Lanci ugljikovodika su najčešće zasićeni, ali ima i nezasićenih razgranatih lanaca. Pčelinji vosak sadrži 11-17% ugljikovodika, 70-75% estera, 12-15% organskih masnih kiselina, 0,1-2,5% vode, karotenoide, aromatske i mineralne tvari i strane primjese (pelud, propolis, dijelove pčela i kukuljice ličinki). Pčelinji vosak je u biti prirodna u potpunosti jestiva i zdrava eko ambalaža za med. Približna kemijska formula za vosak je C 15 H 31 COOC 30 H 61.
Prirodna specifična težina kod temperature od 15°C iznosi 0,956kg (+, - 0,003kg). Točka topljenja mu je od 58 - 64°C i daleko je veća od običnog parafinskog voska gdje je ona već na 30°C. Sama ta činjenica kod razlike u temperaturi topljenja dovoljno govori o važnosti čistog pčelinjeg voska iz kojeg moraju biti izgrađene satne osnove ukoliko pčelar želi da ih pčele prihvate i da na njima nastavljaju gradnju saća, u kojima će skladištiti med koji proizvedu.
Pčelinji vosak ima omekšavajuća i protuupalna svojstva i zbog toga se primjenjuje u medicini, farmaciji, kozmetici i industriji, gdje je on sastavni dio raznih krema, masti, pasta i ruževa za usne. Prirodni konzervans koji koži pomaže da zadrži vlažnost. Koža dobro usisava pčelinji vosak te dobiva gladak i nježan izgled. Medne maske u kombinaciji s voskom znatno su djelotvornije od industrijskih krema i masti. Od davnina se koristi za liječenje rana i kožnih bolesti, jačanje desni te poboljšane probave. (Izvor: www.lunaline2011.blogspot.com)
Na ljekovita svojstva pčelinjeg voska ljudi su obraćali pažnju od davnina i koristili ga kao lijekovito sredstvo. Pčelinji vosak ima izražena antibakterijska svojstva i fizičku plastičnost koju ne gubi i više stotina godina. Parčići voska koji su pronađeni u egipitskim piramidima (smjese za mumifikaciju, kozmetika) bili su još uvek mekani i imali su miris karakterističan za vosak. Takođe, još u dalekoj prošlosti, ljudi su znali da je vosak efikasniji od blata Mrtvog mora (koje je također poznato po svojim antibakterijskim svojstvima). Pčelinji vosak su koristili u mnogim “zdravstvenim” i kozmetičkim mješavinama koje su bile izuzetno cijenjene i vrijednovane. Zbog svega toga, vosak je imao i ulogu svijetske valute (služio je kao etalon mere, kao i trgovcima za razmenu robe). Tokom stoljeća, a u nekim regionima koji čuvaju tradiciju, vinari i dan danas burad sa vinom oblažu voskom zarad boljeg očuvanja vina.
Izvor: http://artlife.info/vosak.htm
Pčelinji vosak (Cera Flava)
Dobiva se iz pčelinjeg saća nakon vađenja meda, cijeđenjem, topljenjem i procjeđivanjem ostatka saće.
Vosak je proizvod voštanih žlijezda pčela radilica. Te su žlijezde transformirane hipodermalne stanice hitinskog pokrivača pčela i nalaze se u parovima na unutarnjoj strani posljednja četiri trbušna članka. Radilice ga žvakanjem oblikuju i njime grade saće, koje grade jedno do drugog. Ako se kojim slučajem raspored saća poremeti ili poruši na tom mjestu pčele odmah počinju graditi novo. Kad pčela medarica iz žlijezde luči voštane pločice, one su u stvari gotovo bijele boje. Tamnija ili žuta boja se u vosku stvara njegovim kontaktom sa zrakom. Boja ovisi i od prisustva cvijetne peludi te propolisa. Sastoji se od ugljikovodika, organskih kiselina, slobodnih alkohola i flavona. Lanci ugljikovodika su najčešće zasićeni, ali ima i nezasićenih razgranatih lanaca. Pčelinji vosak sadrži 11-17% ugljikovodika, 70-75% estera, 12-15% organskih masnih kiselina, 0,1-2,5% vode, karotenoide, aromatske i mineralne tvari i strane primjese (pelud, propolis, dijelove pčela i kukuljice ličinki). Pčelinji vosak je u biti prirodna u potpunosti jestiva i zdrava eko ambalaža za med. Približna kemijska formula za vosak je C 15 H 31 COOC 30 H 61.
Prirodna specifična težina kod temperature od 15°C iznosi 0,956kg (+, - 0,003kg). Točka topljenja mu je od 58 - 64°C i daleko je veća od običnog parafinskog voska gdje je ona već na 30°C. Sama ta činjenica kod razlike u temperaturi topljenja dovoljno govori o važnosti čistog pčelinjeg voska iz kojeg moraju biti izgrađene satne osnove ukoliko pčelar želi da ih pčele prihvate i da na njima nastavljaju gradnju saća, u kojima će skladištiti med koji proizvedu.
Pčelinji vosak ima omekšavajuća i protuupalna svojstva i zbog toga se primjenjuje u medicini, farmaciji, kozmetici i industriji, gdje je on sastavni dio raznih krema, masti, pasta i ruževa za usne. Prirodni konzervans koji koži pomaže da zadrži vlažnost. Koža dobro usisava pčelinji vosak te dobiva gladak i nježan izgled. Medne maske u kombinaciji s voskom znatno su djelotvornije od industrijskih krema i masti. Od davnina se koristi za liječenje rana i kožnih bolesti, jačanje desni te poboljšane probave. (Izvor: www.lunaline2011.blogspot.com)
Na ljekovita svojstva pčelinjeg voska ljudi su obraćali pažnju od davnina i koristili ga kao lijekovito sredstvo. Pčelinji vosak ima izražena antibakterijska svojstva i fizičku plastičnost koju ne gubi i više stotina godina. Parčići voska koji su pronađeni u egipitskim piramidima (smjese za mumifikaciju, kozmetika) bili su još uvek mekani i imali su miris karakterističan za vosak. Takođe, još u dalekoj prošlosti, ljudi su znali da je vosak efikasniji od blata Mrtvog mora (koje je također poznato po svojim antibakterijskim svojstvima). Pčelinji vosak su koristili u mnogim “zdravstvenim” i kozmetičkim mješavinama koje su bile izuzetno cijenjene i vrijednovane. Zbog svega toga, vosak je imao i ulogu svijetske valute (služio je kao etalon mere, kao i trgovcima za razmenu robe). Tokom stoljeća, a u nekim regionima koji čuvaju tradiciju, vinari i dan danas burad sa vinom oblažu voskom zarad boljeg očuvanja vina.
Izvor: http://artlife.info/vosak.htm
Branislav Knežević, 15.07.2012
četvrtak, srpanj 12, 2012
Autor: Ivana Cvjetković
Na
jednim starim rukama, koje prevališe mnoge godine duge, pune bora
teškog rada, tim rukama koje činiše kruh za djecu svoju, i stiskaše
krunicu svake noći u molitvi za dobro sutra, stoji ponosno jedan biljeg,
zelenkasto-plave boje. Znak križa. Vjere koja je vodila kroz cijeli
život. Vjere koja joj je uvijek bila sve.
Stara moja, mila moja, moja baka na sebi ima tri tetovaže i jednu priču o njenom životu, a tako i životu njene majke, te majčine majke i tko zna koliko dobrih i pobožnih majki unazad.
Sjeća se, kaže mi, da su joj pričali, da je sve počelo davno prije. Svaka ta tetovaža nije napravljena poradi ukrasa tijela, nego da zaštiti djevojče, kasnije ženu, koja ju nosi. Svaka bi djevojčica u razdoblju od trinaeste do šesnaeste godine već bila istetovirana križem, bez izuzetka. Jer... Bila su to vremena osvajanja. Kad su age i turski gospodari tjerali "strah u kosti" ovdašnjem katoličkom pučanstvu. Otimali djecu. Mušku učili svojoj vjeri, a žensku ženili ili u većim slučajevima silom obljubljivali, iskorištavali.
Počelo je, stari njeni joj pričahu, kad je jednom, neka prosta i isuviše lijepa djevojka odbila da ode za bega. Iz silnog straha da je silom ne natjeraju da mu postane vječna družica, istetovirala je znak križa, svoje vjere, na čelo i begu se ogadila, pa je ne oženi. Od tada su žene slijedile njen primjer, znajući da se nasilje nad njima može spriječiti samo ako se na vidljivom mjestu istetovira znak njihove vjere, na koji Turci ne bi išli; pogledali bi samo i ne bi htjeli ni dotaknuti.
Tetovaža križa tetovirala bi se na ruci, jer je bila vidljiva jedino na tome mjestu, u vrijeme kad su žene još bile jako pokrivene svojom nošnjom. Postojale su i neke tetovaže na poprsju, ali su bile veoma rijetke, iako su se smatrale učinkovitijima, te na prstima.
Nisu to bili samo veliki križevi, veli mi baka, bile su to razne grančice, kola, narukvice, klasje, jelice, sunašca, a sve načinjeno od malih križića.
Kako su djevojke tetovirane u ranoj mladosti, zanimalo me koliko je bio bolan sam proces bilježenja svog krščanstva, katoličanstva na tijelo.
I reče mi stara moja, da ona gotovo ni osjetila nije bol. Znala je da tako treba i znala je da je za cijeli život, ali se nije premišljala. Nikada i nikako. Tako treba, tako ide, veli ona. Nikakvi ubodi iglica nisu je mogli spriječiti na učini na svome tijelu znak kakav imaše sve žene u njenoj obitelji, njenoj okolini. On je čuva i odavno već tako.
I priča baka, a sve jedna priča povlači za sobom drugu, a svaka uspomene, svaka sjetu za vremenom koje polako prestaje i koje joj više od svega nedostaje. Taj vakat.
Nastavišmo...
Na zategnuto tijelo, čistom iglom se samo trebalo izbockati ono što se željelo imati na sebi, a izbockanu kožu premazati smjesom za tetoviranje koja se radila od majčinog mlijeka i čađi (saja) iz peći.
Zvučalo je jezivo, ali i smisleno. Mlijeko koje nas odgoji i načini čovjekom i prah izgorenog drveta, koje nas grijaše od svih zima i davaše nam život. U nekim krajevima se koristio i med, da ublaži gorčine života, dodala bih.
Nakon samo dan, dva, zarasla bi rana i simbol bi već bio spreman za pokazivanje, za život cijeli.
Ispričala mi je, potom, i kolika je njihova trajnost, kroz priču o ženi koja se udala za supruga druge vjere, koji joj je zgulio kožu kako bi uklonio znak križa. No, kad je koža zarasla, znak je bio ponovo tu, još očitiji. I sav trud uzalud. Kaže mi da je tako i sa vjerom. Kad se jednom naučiš vjerovati u jedno, više nikad ne prestaneš i ako ti pokušaju to oduzeti, ti vjeruješ još jače, još više. Nikad ne zaboravljaš tko si.
Još žive starice, koje su bile stručne u iscrtavanju tih znakova i tetoviranju, kao što još žive i žene koje smjelo i sa ljubavlju nose sve te znakove na sebi. Treba ih samo pitati i uvijek će rado govoriti o tome. Znaju one što ih je cijeloga života štitilo od svih zala, koja su ih stizala i prijetila im. Imaju toliko mudrosti i tajni koje još moraju prenijeti. Treba samo nekoga zanimati.
I polako shvaćam koliko joj znači njen biljeg iz mladosti, koliko treba značiti svima nama, koliko se samo trebamo ponositi njima, njihovim hrabrostima i ustrajnostima.
Gledam je, slušam je, znam - ona taj znak ne nosi, ona ga živi.
Stara moja, mila moja, moja baka na sebi ima tri tetovaže i jednu priču o njenom životu, a tako i životu njene majke, te majčine majke i tko zna koliko dobrih i pobožnih majki unazad.
Sjeća se, kaže mi, da su joj pričali, da je sve počelo davno prije. Svaka ta tetovaža nije napravljena poradi ukrasa tijela, nego da zaštiti djevojče, kasnije ženu, koja ju nosi. Svaka bi djevojčica u razdoblju od trinaeste do šesnaeste godine već bila istetovirana križem, bez izuzetka. Jer... Bila su to vremena osvajanja. Kad su age i turski gospodari tjerali "strah u kosti" ovdašnjem katoličkom pučanstvu. Otimali djecu. Mušku učili svojoj vjeri, a žensku ženili ili u većim slučajevima silom obljubljivali, iskorištavali.
Počelo je, stari njeni joj pričahu, kad je jednom, neka prosta i isuviše lijepa djevojka odbila da ode za bega. Iz silnog straha da je silom ne natjeraju da mu postane vječna družica, istetovirala je znak križa, svoje vjere, na čelo i begu se ogadila, pa je ne oženi. Od tada su žene slijedile njen primjer, znajući da se nasilje nad njima može spriječiti samo ako se na vidljivom mjestu istetovira znak njihove vjere, na koji Turci ne bi išli; pogledali bi samo i ne bi htjeli ni dotaknuti.
Tetovaža križa tetovirala bi se na ruci, jer je bila vidljiva jedino na tome mjestu, u vrijeme kad su žene još bile jako pokrivene svojom nošnjom. Postojale su i neke tetovaže na poprsju, ali su bile veoma rijetke, iako su se smatrale učinkovitijima, te na prstima.
Nisu to bili samo veliki križevi, veli mi baka, bile su to razne grančice, kola, narukvice, klasje, jelice, sunašca, a sve načinjeno od malih križića.
Kako su djevojke tetovirane u ranoj mladosti, zanimalo me koliko je bio bolan sam proces bilježenja svog krščanstva, katoličanstva na tijelo.
I reče mi stara moja, da ona gotovo ni osjetila nije bol. Znala je da tako treba i znala je da je za cijeli život, ali se nije premišljala. Nikada i nikako. Tako treba, tako ide, veli ona. Nikakvi ubodi iglica nisu je mogli spriječiti na učini na svome tijelu znak kakav imaše sve žene u njenoj obitelji, njenoj okolini. On je čuva i odavno već tako.
I priča baka, a sve jedna priča povlači za sobom drugu, a svaka uspomene, svaka sjetu za vremenom koje polako prestaje i koje joj više od svega nedostaje. Taj vakat.
Nastavišmo...
Na zategnuto tijelo, čistom iglom se samo trebalo izbockati ono što se željelo imati na sebi, a izbockanu kožu premazati smjesom za tetoviranje koja se radila od majčinog mlijeka i čađi (saja) iz peći.
Zvučalo je jezivo, ali i smisleno. Mlijeko koje nas odgoji i načini čovjekom i prah izgorenog drveta, koje nas grijaše od svih zima i davaše nam život. U nekim krajevima se koristio i med, da ublaži gorčine života, dodala bih.
Nakon samo dan, dva, zarasla bi rana i simbol bi već bio spreman za pokazivanje, za život cijeli.
Ispričala mi je, potom, i kolika je njihova trajnost, kroz priču o ženi koja se udala za supruga druge vjere, koji joj je zgulio kožu kako bi uklonio znak križa. No, kad je koža zarasla, znak je bio ponovo tu, još očitiji. I sav trud uzalud. Kaže mi da je tako i sa vjerom. Kad se jednom naučiš vjerovati u jedno, više nikad ne prestaneš i ako ti pokušaju to oduzeti, ti vjeruješ još jače, još više. Nikad ne zaboravljaš tko si.
Još žive starice, koje su bile stručne u iscrtavanju tih znakova i tetoviranju, kao što još žive i žene koje smjelo i sa ljubavlju nose sve te znakove na sebi. Treba ih samo pitati i uvijek će rado govoriti o tome. Znaju one što ih je cijeloga života štitilo od svih zala, koja su ih stizala i prijetila im. Imaju toliko mudrosti i tajni koje još moraju prenijeti. Treba samo nekoga zanimati.
I polako shvaćam koliko joj znači njen biljeg iz mladosti, koliko treba značiti svima nama, koliko se samo trebamo ponositi njima, njihovim hrabrostima i ustrajnostima.
Gledam je, slušam je, znam - ona taj znak ne nosi, ona ga živi.
-Ovaj prilog, kao i još mnoge druge, kako moje, tako i ostalih novinara i pisaca, možete pročitati u FOJNIČKOJ ŠKRINJI. Fotografija nije autorska. Preuzeta sa googlea. Objavio/la Ivana Cvjetković u 05:27
http://iveistrazujeee.blogspot.com/2012/06/na-starim-rukama-moje-bake-kriz-zivi.html
utorak, srpanj 10, 2012
"U
likovnoj umjetnosti ornament je pojedinačni motiv koji služi kao ukras.
Sistem ornamenata na jednom objektu kao cjelini naziva se dekoracija, a
termin ornamentika označuje skup ornamenata, karakterističnih za
određeni kulturni krug, stil ili razdoblje. Razvijen u svim kulturama i
vremenskim razdobljima, ornament se u modernim civilizacijama
primjenjuje najviše kod arhitektonskih realizacija i kod proizvoda
primjenjene umjetnosti, a u mnogim primitivnim kulturama gotovo je
jedina manifestacija likovnog doživljavanja i izražavanja.
Ornament nije prazna igrarija, već svjedočanstvo duhovnog života, on je usko vezan uz mišljenje i osjećanje naroda koji ga izvodi". (H.Stolpe, H. Schurtz, W. Worringer),
Ornamenti najčešće imaju ulogu ukrasa (i sam latinski naziv ornamentum znači ukras). Kao takav, ornament ima ulogu komentatora ideje monumentalne građevine na kojoj se nalazi, slike koju obavija i slično. Ipak, ornamenti su više od igre čistih beznačajnih formi. Oni nerijetko imaju svoj sadržaj i nose određenu alegoriju i simboliku. Upravo ovdje je vidljiva razlika među primjercima koji datiraju iz različitih razdoblja.
Ornamentika starih plemena i naroda pokazuje specifičnu igru zaobljenim linijama, ispletene užadi, geometrijskih oblika...
Ornamentalnu umjetnost neki nazivaju prvim alfabetom ljudske misli u sukobu s prostorom. Uz svu ritmičnost kombinacija koje pruža, već najjednostavnija tema ornamenta, savijanje kakve krivulje (lisnata grančica) konfigurira svoj okoliš, daje mu sasvim novu dimenziju.
Tema ornamenta kadkada ostaje uočljiva jer se linearno širi u jendosmjernim nizovima, ponekad buja i razvija se po podlozi."
Izvor: Marina Gabelica, "Ritam u ornamentima", www.likovna-kultura.ufzg.unizg.hr
Prva slika u nastavku: Linearni ornamenti oslikani na keramici, datiraju iz otprilike 5600-5000 god. prije Krista. Pronađene u arheološkom nalazima u današnjoj Njemačkoj i Češkoj: 1. Statenice; 2. Bischleben; 3. Pavlice; 4. Horoměřice; 5. Mauna; 6. Tetín; 7. Bohušice; 8. Praha-Šárka; 9. Geuz; 10. Hrbovice; 11. Statenice; 12. Buštěhrad; 13. Dresden-Prohlis; 14. Statenice; 15. Litoměřice; 16. Dresden-Prohlis; 17. Bohušice; 18. Hrbovice; 19. Praha-Podbaba.
Izvor: Soudský, Bohumil; Pavlů, Ivan. Interpretation historique de l´ornement linéare; 1965. Památky archeologické, Ročník LVII 1966, číslo 1.
Druga slika u nastavku: Keramika iz Bylany, Češka.
Ornament nije prazna igrarija, već svjedočanstvo duhovnog života, on je usko vezan uz mišljenje i osjećanje naroda koji ga izvodi". (H.Stolpe, H. Schurtz, W. Worringer),
Ornamenti najčešće imaju ulogu ukrasa (i sam latinski naziv ornamentum znači ukras). Kao takav, ornament ima ulogu komentatora ideje monumentalne građevine na kojoj se nalazi, slike koju obavija i slično. Ipak, ornamenti su više od igre čistih beznačajnih formi. Oni nerijetko imaju svoj sadržaj i nose određenu alegoriju i simboliku. Upravo ovdje je vidljiva razlika među primjercima koji datiraju iz različitih razdoblja.
Ornamentika starih plemena i naroda pokazuje specifičnu igru zaobljenim linijama, ispletene užadi, geometrijskih oblika...
Ornamentalnu umjetnost neki nazivaju prvim alfabetom ljudske misli u sukobu s prostorom. Uz svu ritmičnost kombinacija koje pruža, već najjednostavnija tema ornamenta, savijanje kakve krivulje (lisnata grančica) konfigurira svoj okoliš, daje mu sasvim novu dimenziju.
Tema ornamenta kadkada ostaje uočljiva jer se linearno širi u jendosmjernim nizovima, ponekad buja i razvija se po podlozi."
Izvor: Marina Gabelica, "Ritam u ornamentima", www.likovna-kultura.ufzg.unizg.hr
Prva slika u nastavku: Linearni ornamenti oslikani na keramici, datiraju iz otprilike 5600-5000 god. prije Krista. Pronađene u arheološkom nalazima u današnjoj Njemačkoj i Češkoj: 1. Statenice; 2. Bischleben; 3. Pavlice; 4. Horoměřice; 5. Mauna; 6. Tetín; 7. Bohušice; 8. Praha-Šárka; 9. Geuz; 10. Hrbovice; 11. Statenice; 12. Buštěhrad; 13. Dresden-Prohlis; 14. Statenice; 15. Litoměřice; 16. Dresden-Prohlis; 17. Bohušice; 18. Hrbovice; 19. Praha-Podbaba.
Izvor: Soudský, Bohumil; Pavlů, Ivan. Interpretation historique de l´ornement linéare; 1965. Památky archeologické, Ročník LVII 1966, číslo 1.
Druga slika u nastavku: Keramika iz Bylany, Češka.
Treća slika u nastavku: primjeri nekih linearnih ornamenata iz repertoara hrvatskih tradicionalnih tetovaža. Ovakvi ornamenti se i danas često mogu vidjeti u vidu tetovaža kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kroz usporedbu se vidi istovjetnost nekih ornamenata tetovaža s ornamentima pronađenih na keramici staroj preko 7000 godina. Iako ornamenti ovdje prikazanih primjera linearne ornamentike iz neolitika nisu podrijetlom iz krajeva današnje Bosne i Hercegovine, oni ipak dokazuju odnosnu ukazuju i na vjerojatnu starost ornamenata koje su nam poznati kao tradicionalni motivi tetovaža kod Hrvata.
Branislav Knežević, 10.07.2012, Sarajevo
nedjelja, srpanj 8, 2012
" Znam ja da su Njemci obilježavali ,,kršćane sa + i kukastim krizom da ih ne smaknu,,to mi je pricala jedna baba iz Prisoja..
(Ovo s Njemcima prvi put čujem. Ne mislim da je tako bilo. o.a.)http://www.livno-online.com/zupanija/22424-zaboravljamo-tetovae-koje-su-krasile-ruke-naih-majki-i-baka
petak, srpanj 6, 2012
http://www.kwintessential.co.uk
Thinking about getting a Croatian tattoo? Read our guide for ideas on some of the best tattoo designs from Croatia...
Tattoos
are distinctive patterns or designs used by a group of people, a tribe
or a clan to distinguish them from others. Tattoos are thus a badge of
recognition like army insignia. Tattoos also served the purpose of
striking terror in the hearts of adversaries. This was especially true
in the case of tribes where elaborate tattoos, covering almost the whole
body were used as ‘war paint’ or even as camouflage. In modern times,
gangs have used tattoos to distinguish their members from others gangs.
Tattoos today have come a long way from their sinister use and most
are used for decorative purposes and for remembering near and dear
ones. The success of ‘Miami Ink’ points to the endearing popularity of
tattoos. However, most tattoos today have become stale; they all look
the same, but not Croatian tattoos designs.
Unique Croatian Tattoos Designs
Croatian
tattoos retain their unique look because the world is still
discovering the gems that are hidden in Croatia. The most popular
ones are the Croatian Cross tattoos. These unique striking tattoos hark
back to the Celtic era and are distinctive with their ‘Viking’ look.
You can also get full tattoos of ‘coat of arms’ which were used by the
Knights Templars in their crusades across Europe. The Croatian Cross is
rather simple to make; it is basically two rectangles perpendicular to
each other forming a cross with a colourful ribbon across, which gives
the tattoo its beautiful clean minimalist look.
Artist: Zele (www.zagreb-tattoo.com)
Croatian Shields for your Shoulder
The
other Croatian Tattoos designs that are popular are Croatian shields.
These tattoos are best displayed on the shoulder and are just right for
those who wish to commemorate the memories of brave Croatian soldiers.
These tattoos even have a sci-fi look, a la ‘Klingon’ from Star Trek.
The Croatian Coat of Arms is striking tattoo design with its red and
white checkerboard shield and a five plate crown. These are extremely
popular amongst Croatian youth.
Artist: MrKidCros (www.myspace.com/cros_tattoo)
Unique Croatian Tattoo Designs for Women (and Men)
Certain
old clans in Croatia and Bosnia-Hezegovina still have traditional
catholic tattoos decorating their forearms. These are found on the
hands of pious ladies depicting their faith in Jesus. Some are
beautiful intricate circular patterns that serve as good luck charms to
guard against the ‘evil eye’. Yet other traditional Croatian Tattoos
designs have simple floral patterns that adorn the hands of Croatian
women. These are uni-color tattoos, usually green, and are beautiful to
look at in their simplicity.
Artist: Maja Krišković (facebook.com/Imaginarium.Tattoo)
Best Place to Get Croatian Tattoos Made
Where
do you get the best Croatian Tattoos Designs made? In Zagreb of
course! Zagreb has some of the best Croatian tattoo artists. Here all
the traditional Croatian tattoo designs are available that are made by
true professionals who know the history of the land and thus lend an
extra air of authenticity to your tattoo rather than have it etched in
some sidewalk shop in New York. Croatian tattoos are unique, simple and
great designs to adorn your body so go ahead and get one made.
srijeda, srpanj 4, 2012
Nekoliko
mjeseci nakon što ih je otac napustio, majke nije bilo cijelu noć. Tomo
se svaki čas budio. Djed je mirno spavao na svojoj sećiji. Majka je već
tada pila, međutim Tomo to tada nije shvaćao. Nekoliko puta prije toga
panično bi nešto skrivala kada bi Tomo iznenada ušao u kuću, a tek je
kasnije shvatio da je to bila boca. Te noći, pred zoru, usudio se ući u
njenu sobu, nešto ga je privlačilo da baš iz te sobe gleda vani,
provukao se ispod platna, u toj sobi platno je bilo plave boje, također
isprano i na pregibima potpuno izbijelilo, i pokušavao gledati vani.
Bila je zima, nekoliko dana zaredom su vladale strahovite studeni i kroz
prozor se ništa nije vidjelo. Cijeli prozor je bio pokriven
srebrenkastim šarama od mraza koje su ga zbog nečega uvijek podsjećale
na bajke. Iako ništa nije vidio, ostao je tu, bez obzira što ga je po
nogama štipala studen i što su mu se dijelovi lica neugodno lijepili za
stakla prozora. Uopće nije imao osjećaja koliko dugo je tu stajao, mraz
na prozoru se na jednom mjestu počeo topiti od njegova daha i stvorio se
sitni okrugli otvor kroz koji je mogao gledati vani. Dahom ga je
proširio, vani je bila mjesečina, čuo se svaki zvuk, čuli su se i nečiji
koraci. Snijeg je hladno svjetlucao i škripio pod nogama, a nešto
kasnije, već se počelo svanjivati, čuo je i majčine korake. Kada je
ugledao njen lik na putu i kada je bio siguran da se radi o njoj, otišao
je iz sobe i zavukao se u krevet. Dok je stajao pored prozora, izgubio
je osjećaj za vrijeme. Tek kada se zavukao u potpuno ohladnjelu
postelju, shvatio je da je na prozoru ostao prilično dugo. Majka je ušla
tiho, dah joj je zaudarao na alkohol, i odmah je, čim je ušla u kuću,
krenula prema njemu. Nagnula se nad krevet, plakala je i nekim ga
grčevitim pokretima pokrivala. On se pretvarao da spava. Svjetlost se
poput slapa ulijevala u sobu. Sve se vidjelo. Kroz spuštene trepavice,
Tomo je nazirao i tetovažu na majčinoj ruci. Boja kože na rukama, koje
su direktno bile obasjane svjetlošću, bila joj je neobično blijeda,
nestvarna, a tetovaža je imala neku bolesnu, blijedu indigoplavu boju.
Nisu se jasno vidjeli vrhovi stiliziranog istetoviranog križa: stapali
su se s bljedilom kože, kao ni sitni detalji kojisu išli dijagonalno od
točke gdje su se spajali krakovi križa, dok su slova njena imena,
Serafina, koje je bilo istetovirano odmah ispod križa, bila potpuno
nejasna: podsjećala su na nejasne plavkaste ranice po rukama.
Iz knjige "Živi i mrtvi", Josip Mlakić, 2002. Str. 31-32.
PDF: http://www.seminarskirad.biz/seminarski/josip%20mlakic%20-%20zivi%20i%20mrtvi.pdf
PDF: http://www.seminarskirad.biz/seminarski/josip%20mlakic%20-%20zivi%20i%20mrtvi.pdf
utorak, srpanj 3, 2012
Rama
je veoma zanimljivo i neistraženo područje kako u svojim prirodnim
ljepotama tako i tradicijskim, a posebno kada je riječ o
tetoviranju-sicanju ženskih ruku. Ovu zanimljivu i nadasve posebnu
tradiciju potrebno je zabilježiti. Stoga je ovih dana započela akcija
prikupljanja podataka o tetoviranju-sicanju.
Prikupljanje vrše članovi KUD-a „Hrvatska sloga“, sekcije Civitas
Srednje škole Prozor a sve pod vodstvom prof. Zorana Stojanović uz
stručnu podršku prof. Tea Turalija iz Kupresa. Cilj ovog projekta je
zabilježiti sve živuće osobe koje imaju sicanje kako bi se otrgnulo od
zaborava i izradila jedna svojevrsna monografija. Prvo prikupljanje
započelo je na Gračacu 29. travnja 2012. uz podršku župe Gračac,
članova HAKUD „Donja Rama“. U narednih nekoliko mjeseci očekivati je
kako će biti prikupljene sve potrebne informacije i izvršeno
fotografiranje. Da bi se što uspješnije provela akcija prikupljanja
potrebna je potpora zajednice, a o načinima potpore uskoro ćemo
obavijestiti uključivši i one osobe koje više ne žive na području Rame.
Sicanje je specifičan običaj za katolike u Bosni i Hercegovini s
posebnim naglaskom na područja Središnje Bosne i Posavine. Rama kao
područje, koje je ne samo političkom nego i crkvenom hijerarhijom vezano
za Bosnu, veoma je zanimljivo u izradi sicanih obilježja kod žena.
Tradicija sicanja nije bila samo pomodarstvo za svoje vremensko
razdoblje nego biljeg koji prenosi poruku prethodnih generacija na nove
naraštaje o vjerskom, ali i posebnom identitetu koji se susreće prije
dolaska Turske vlasti u Bosnu! Vjerodostojan primjer je oblik sicanja
koji je zabilježen na Gračacu i uklesani stilizirani križ na stećku na
lokalitetu Banj Brdo koje se nalazi iznad kanjona Rame. Ovo nije
slučajnost! Prosudite sami!
Tekst i foto: Zoran Stojanović, prof.
http://www.rama-prozor.info/index.php/rama/item/1154-ni%C5%A1ta-nije-slu%C4%8Dajno
http://www.rama-prozor.info/index.php/rama/item/1154-ni%C5%A1ta-nije-slu%C4%8Dajno
Mara ( Pavić ) Abramović rodjena 1930. Selo Gornji Hrgovi, općina Srebrenik.
Križ joj je istetoviran, žena koja se bavila tetoviranjem križeva. Sa samo 6 godina joj je tetovirala križ. Žena joj je izbockala mjesta na ruci gdje je planirala nacrtati križ. Olovkom je nacrtala križ da poslje bolje i preciznije perom ucrta križ. Ta boja križa je zapravo iz peci takozvane "čađi" koja je istopila da bi boja usla u kožu. Da bi upotpunila proces rastopljavanja pčelinjim voskom je premazala izbockano mjesto. Taj križ Mari predstavlja neprekidnu vjeru u Boga.
Tekst i fotografija: Marina Abramović
Branislav Knežević: Ne znam jesam li te pravilno razumio. Prvo su crtali, zatim bocali a na kraju perom nanosilii boju da je upije koža? A obojeno mjesto su nakon toga prekrivali istopljenim pčelinjim voskom. Je li tako bilo?
Branislav Knežević: Je li istopljeni pčelinji vosak imao i svrhu da zaštiti svježu tetovažu od infekcije dok malo ne zaraste? Nešto poput zavoja?
Marina Abramovic: Upravo tako!
nedjelja, lipanj 17, 2012
"U
starim vremenima, sve do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, među
ženskim stanovništvom bio je osobito poznat običaj takozvanog bocanja,
tj., tetoviranja križeva na rukama. Prema predaji, time su se u Tursko
doba katolkinje branile od otmice."
Sutješčani pripovjedaju: 1)
"Posebno je na primjer interesantno to tetoviranje, koje se odvija kod
ženskog svijeta. Uvijek ide 19. Marta, znači, za Svetog Josipa, bez,
ovaj, isti taj datum, bez razlike koji dan. To iz razloga toga, što za
vrijeme Turske okupacije, koja je trajala 415 godina Bosnom i
Hercegovinom, došlo je do otimanja žensko, ovoga, te ženske mladeži. I,
ovi su se, ovaj, tužili kadiji i franjevcima,
-Kažu: Oteli su našu ćerku.
-Nije ona, ona je Turkinja, nije ona više ovo katolkinja.
-Kažu: Nije istina, ima tetovažu na ruci, pogledajte, znaš.
Ta se tetovaža nije mogla izbrisat, jedino da uzmeš pa da oderete kožu."
2)
"Luč upalimo, peku metnemo, malo je, malo podignemo, i onda ono što se
kadi gori, i kad se ono nakadi, uzmemo jednu perušku od kokoške, pa se
to malo sastruže ono, znate, i u jednu posudicu. I mi metnemo te svete
vodice, naše svete vodice, u taj pepeo, i to se izmuti. I onda se to
napiše kako ti očeš šta oćeš, ime i godište, bilo šta. I to se ovaj onda
izboca, iglom. To se nacrta i onda se boca. I, jedno sedam dana to bude
za malo zavijeno, da ne bi zažeglo. I onda kasnije, kad ti otkriješ, to
se samo ono, kožica se digne i ono ostane fino, isto k'o da si, ovaj,
nacrt'o onako, nečim.
Video preuzet odavde: http://visitmycountry.net/bosnia_and_herzegovina/bh/index.php/atrakcije/818-kraljeva-sutjeska
Video preuzet odavde: http://visitmycountry.net/bosnia_and_herzegovina/bh/index.php/atrakcije/818-kraljeva-sutjeska
Kata
K. je 1938 godište. Nije sigurna kad je točno radila ovu tetovažu ali
otprilike je kaže, imala deset godina. Prvi put joj kaže tetovaža nije
uspijela , ali zbog svoje jake želje tetovažu je ubrzo ponovila i iako
ju je bolilo nikad se nije pokajala.
Tekst i fotografije: Irena Mićić
Tekst i fotografije: Irena Mićić
-Ana ( rođena Dudić ) Nikić
-Rođena 25.Maja 1934. godine
Križ na ruci napravila je još kao dijete sa svojih 10. godina.
Taj križ na ruci nosi ponosno.
Ona smatra taj križ kao simbol vjere, ljubavi i najviše od toga podsjeća je na mladost.
Tokom razgovora sa Anom upitala sam je ,, Zašto si napravila taj križ ?" Ona mi je odgovorila da u to njezino vrijeme svi su to pravili.
Tekst i fotografija: Ružica Ruky Zečević
četvrtak, lipanj 7, 2012
Digni der mi rukav desne ruke,
da ti vidim tri biljege crne,
jer i u mene taki bratac bio
pak su ga zarobili turci.
On joj diže rukav desne ruke
i ugleda tri biljege crne.
Tu se pozna bratac i sestrica.
Friedrich S. Krauss, Das Mundschaftsrecht des Mannes ueber die Ehefrau bei den Suedsklaven. Mittheilungen des Antropologischen Geselschaft in Wien, B. XV, Wien 1885., 109. - bilježi pjesmu iz koje se vidi kako sestra prepoznaje brata po tatuiranim oznakama.
Mario Petrić, Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda, 1973, Sarajevo
Friedrich S. Krauss, Das Mundschaftsrecht des Mannes ueber die Ehefrau bei den Suedsklaven. Mittheilungen des Antropologischen Geselschaft in Wien, B. XV, Wien 1885., 109. - bilježi pjesmu iz koje se vidi kako sestra prepoznaje brata po tatuiranim oznakama.
Mario Petrić, Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda, 1973, Sarajevo
srijeda, lipanj 6, 2012
Konja kuje Ljiljan Marijane,
Anđuša mu čavle dodavala.
Desnom rukom čavle dodavala,
lijevom rukom lice zaklanjala.
Govorila Ljiljan Marijanu:
"Oj, bora ti, Ljiljan Marijane,
kome kuješ dobroga Dorina?
Je l' ga kuješ bratu u svatove?
Il' ga kuješ sebi po djevojku?
Il ga kuješ na carevu vojsku?"
Govori joj Ljiljan Marijane:
"Nit' ga kujem bratu u svatove,
nit' ga kujem sebi po djevojku,
već ga kujem na carevu vojsku."
Govori joj Ljiljan Marijane:
"Čuješ mene Anđušo djevojko,
čekaj mene devet godin' dana,
i još više tri bijela dana.
Ak' ne dođem za devet godina,
udaji se se Anđušo djevojko
za onoga ko ti prvi dođe."
To joj reče pa na konja kleče.
Ode Marijan poljem jahajući,
ostade ga Anđa čekajući.
Čekala ga devet godin' dana,
mlađa joj se braća poženila
i mlađe se sestre poudale.
Bratova je djeca prekorila:
"Naša tete što se ne udaješ?
Koga čekaš ne dočekala ga!
Ako čekaš Ljiljan Marijana,
sinoć mu je đogat dolazio,
u zobnici glavu donosio!"
A da vidiš Anđušine majke,
sa stolice ona je skočila,
Anđuši je silne udarila.
Kako je je jako udarila,
dva su masca krvi zapištala
i dva zdrava zuba izletila.
Vrisnu Anđa kano guja ljuta.
Ona ide u gornje odaje,
ona traži knjigu i hartiju.
Knjigu štije, grozne suze lije.
Knjigu šalje Ivi Senjaninu:
"Kupi svate Ivo Senjanine,
kupi svate i po mene dođi!"
Kad je knjiga do Ivana došla,
knjigu štije Ivo Senjanine,
knigu štije grohotom se smije.
Kupi svate Ivo Senjanine,
od stotine nijednoga manje,
pa on ide po lijepu djevojku.
Lijepo su se nazad povratili.
Kad su bili niz polje zeleno,
pomoli se jedan pramen magle.
Iz te magle izniče konjaniče
i na konju neznani junače.
Božju pomoć svatovima viče:
"Boža pomoć kićeni svatovi!
Čiji svati, čija li djevojka?"
Govore mu kićeni svatovi:
"Svatovi su Ive Senjanina,
a djevojka Ljiljan Marijana."
Tad im veli neznani junače:
"oj bora vam kićeni svatovi,
je li izum malo zapjevati?"
Tad je junak pjesmu zapjevao:
"Bože mili, na svemu ti hvala,
vjeni gnjezdo ptica lastavica,
vjenila ga devet godin' dana,
a ne mogla tri bijela dana."
Tom se svati ništa ne sjećaju,
al' se sjeti Anđuša djevojka.
Suze roni niz bijelo lice.
Prilazi joj neznani junače,
pa on pita Anđušu djevojku:
"Čuješ li me Anđušo djevojko,
po čemu bi znala Marijana?"
Kroz suze mu cura odgovara:
"Po mišici, po bijeloj ruci,
na ruci mu sablja uslikana."
On zagrni uz ruke rukave,
na ruci se sablja ugledaše.
Vrisnu Anđa kano guja ljuta.
Tad joj veli Ljiljan Marijane:
"Ti ne plači lijepa djevojko,
ti si moja ko i prije bila!"
I baci je sebi na dorina.
Tad svatovima Marijan govorio:
"Hvala svati na lijepoj djevojci,
vjenčat ću je sebi za ljubovcu,
vama priznat što ste potrošili,
dok ste moju Anđu isprosili!"
Ode Marijan svom bijelom dvoru,
vjenča Anđu sebi za ljubovcu.
Tako bilo pobratime dragi,
tako bilo na ljutoj Krajini,
tako bilo sad se spominjalo.
Kostajnica kod Konjica
Godine 2003. Dijani Božić kazala Anica Šagolj, djev. Cipetić, rođ. 1931 g. Kazivačica je neobrazovana, ali pismena. VI. rkp. 2003., sv., str. 287.-290.
Iz knjige: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine,
lirika, epika, retorika, priredio Mrako Dragić, HKD Napredak, Sarajevo, 2006.
utorak, lipanj 5, 2012
The
name of Ćiro Truhelka requires mentioning again, but this time in the
field of illustration and painting. Although he was an amateur painter,
he left a valuable collection of motifs connected to his fieldwork and
Bosnian folklore. He wandered from »portraits with luminous effects
to stern, documentary academism which he preferred, painting the old
architecture, types, folk costumes and interiors with ethnographic
accent«. For the volume, he created five illustrations, the most
important already having been mentioned: tattoo patterns of Catholic
women in BiH. Truhelka was the first to study this custom and he left
some valuable research works on this matter. For the volume, he also
gave a description of the signs that he collected. Tattooing was
wide-spread among both male and female Catholics, although women had the
leading role in doing this. The most common ornament was the cross.
There were also floral motives. It is done by swiftly piercing the skin
following a previously made drawing on the skin and putting a mixture of
coal and honey on the wound. Instead of coal, gunpowder could also be
used for coloring purposes. Women were usually tattooed on their arms
and chests, whereas men decorated their muscles. This custom signified
belonging to the Roman Catholic Church. Truhelka claimed that this
custom was widespread during Ottoman times, when Christian tattooed
themselves to preserve their religious confession. It was usually done
at puberty, between the ages 12-16.71 The later study of this phenomenon was built on the foundations laid by Truhelka.
71 Ćiro Truhelka. In: Kronprinzenwerk,
p. 342.
The Austro-Hungarian Period in Bosnia and Herzegovina. Cultural Politics in Bosnia and Herzegovina and the Creation of the Western Type of Art
Author: Aida Lipa
71 Ćiro Truhelka. In: Kronprinzenwerk,
p. 342.
The Austro-Hungarian Period in Bosnia and Herzegovina. Cultural Politics in Bosnia and Herzegovina and the Creation of the Western Type of Art
Author: Aida Lipa
nedjelja, lipanj 3, 2012
Jadran Kale
Županijski muzej, Šibenik
Gospođo, trebam vašu tetovažu za muzejski fundus
Kojim je od ovih pitanja danas započelo vaše istraživanje u muzeju: "da li je ovaj predmet vrijedan pribavljanja za zbirku koju vodim?", "po čemu su ova dva predmeta slična?", "kakvom ću konzervacijom najbolje sačuvati ovaj muzejski predmet?", "kakvim bih ga izlaganjem najbolje prikazao?" ili mišlju "što znam o posjetiteljima ove izložbe?" Veći dio ovog članka u osnovi pretpostavlja da je istraživanje dio muzejskog posla neizdvojiv na onaj način na koji je za disanje inhalacija neodvojiva od apsorpcije, inače bi svatko od nas imao velikih poteškoća pri ikakvom kretanju. Pišući o istraživanju u muzejima, bit će ipak da pri tome uglavnom podrazumijevamo prijeplet postupaka iz naših matičnih struka s karakteristično muzejskim dvojbama, a također i probleme ustanova za takva činjenja. Nema kustosa, konzervatora ili restauratora koji se nije našao pred utvrđivajućim dvojbama o naravi, vrijednosti, značenju ili izloživosti nekog muzejskog predmeta. No, uvrštenost u popis znanstvenika i istraživača pri nadležnom ministarstvu, ili pri čelu istraživačkog projekta, posve je drugo pitanje. Premišljajući taj aspekt institucionalne ostvarivosti istraživačkog načela u muzejskom radu, s piščevog etnološkog polazišta kustosa u višestrukovnom muzeju male gradske sredine, držim zanimljivim iznijeti par pretpostavki.
Za jednu od njih uzmimo krajnji primjer. Koliko sam pridonio fundusu svojeg muzeja, primjerice, podrobno provjerivši danasnje stanje sicanja, tj. tetoviranja u gradskoj okolici? Iako s ljubaznošću svojeg ravnatelja nikad nisam imao problema, dvojim da je kao muzealac mogao biti zadovoljan višednevnim obilascima 17 zagorskih sela da bi popis priskrbivog tradicijskog inventara ove navade dopro ponajdalje do drvene iglice, ugljenog praha, poveza za stezanje, i, ako još ičeg, odlomka drvene kore. Na rukama su se starica ne mlađih od 60 godina izbijedjeli sicani oblici još dali nejasno fotografirati, no djevojački je kontekst za moguće ponavljanje postupka pri video snimanju izmaknuo već prije pola stoljeća. Ukratko, sicanje se po uskom određenju muzejskog posla pokazalo oličenjem nezahvalnog poduzimanja. Mogao bi to biti primjer istraživanja gotovo bez pribavljivog predmeta, da ne spominjemo budžetsku nepodobnost trošenja benzina ustanove poduprte najvećim dijelom od gradske uprave na udaljenijem vangradskom području.
Naravno da egzemplarni okvir ne završava s opisom pripadnih predmeta. Nastavljajući sa spomenutim primjerom, već su od seoskog bilježenja bile naglašene rasprostrtosti njegovih prenesenih značenja. Najčešći i središnji sicani oblik, križ, očito nije ostavljao mjesta nejasnoćama. Nabijen simbolikom, pobuđivao je reakcije od lakog verbalnog odgonetavanja pitanog običaja do uklanjanja u zazoru i nevjerici pred tako presnažnim likom. Raspitivanja među poznavateljima tog kraja nisu prošla bez živih prisjećanja, a preliminarni je članak u lokalnom tjedniku sažet za dnevnu agencijsku ponudu vijesti. Na koncu nije propustio biti podstrekom za frekventnu elektroničku prepisku o etnogenetskim prijeporima, iz kraja gdje sicanje danas postoji među različitom narodima. Istovremeno, konzervativni društveni kontekst ovog običaja, vezivanog samo za druženja starijih djevojčica i djevojaka, čemu imamo zahvaliti i njegovo održavanje od doba antičkih opisa do drugog svjetskog rata, ključ je k jeziku identiteta i kohezije njihovih zajednica, uključivo s razumijevanjem nadomješćujućih preoblika. Nije zanemariv ni onaj učinak koji pred stereotipnim "nevrijednostima" lokalno očitih predaja ostavljaju istraživačka zanimanja i kasnija obrazlaganja. U okviru tumačenja najjednostavnijih oblika u pretežnom dijelu zbirke, sačinjene ponajviše od tekstilnih i ukrasnih predmeta, ocrtavanje sicanja je također imalo svojih razloga. Još i povrh, primjer se zbiva u muzeju koji po obilježjima svoje sredine, fundusa, kadra i poduke zna poprimiti i koju od crta arhivske, institutske i nastavne kuće.
Nije li u ovom primjeru komunikacijsko značenje (društveno, simboličko) jednog kulturnog ulomka posve zasjenilo muzejsku usmjerenost k pripadnom predmetu? Među etnografskim bi se temama lako mogli prisjetiti i materijalno oskudnijih tradicija, poput predajnih predodžbi i ravnanja, npr. po zvjezdanom nebu. Ipak bi mogli pretpostaviti da obrada ove teme ima svoje mjesto u cjelovitom tumačenju muzejskog fundusa ili pri predlaganju življih podsjećanja na narav njenih distinktivnih i prepoznatljivih crta, u ovom slučaju povijesno doseljeni odvjetak prastare navade ukrašavanja i prepoznavanja koji je za novog vijeka u velikoj mjeri osoben našem narodu. Kad bi kustosa na ovom mjestu i podvojili na "održavatelja zbirke" i "programskog istraživača", sa svojim usmjerenostima k predmetu ili k informaciji, doima se da ne bi dosizali sva značenja koja tema sadrži. Cjelovito objašnjenje izbora sicanih ukrasa ne bi se, primjerice, moglo polučiti bez poznavanja ornamentalnog inventara iz zbirke.
Kao što je narav djelovanja muzealca u svojoj sredini ovisna o njenim povezanostima i postojanju srodnih ustanova i kompetencija, tako niti sav taj prijeplet poželjnosti ili pozvanosti nije lišen odraza svojeg vremena. U devedesetima su neki pečati na istraživačkoj iskaznici muzealca napose jarki. Čitava njegova djelatnost, prije svakog drugog polazišta, radi pod istim poreznim mjerilom kao i svako isplaćujuće poduzimanje. On će ubuduće teže ostati formalno upućen u informacijski prostor oko svojih muzejskih predmeta, jer na putu do pretpostavljenih zvanja leže obveze objavljenosti ne samo stručnih prinosa. Zatvaranje traženih projektnih kompetencija unutar zidova znanstveno-istraživačkih i znanstveno-nastavnih ustanova u doglednom će razdoblju oštrije razlučiti "održavatelje zbirki" od "programskih istraživača", koje još danas zbirno nazivamo kustosima. Hoće li oni prvi, možda promaknuti u muzeologe, kodificirati svoju metodologiju i iskoristiti tumačivost svojih fundusa na novi način? Druga polovica devedesetih posvemašnjom se umreživošću obavijesti može shvatiti i kao upiranje prstom u kontekstualni prostor koji kustosa još uvijek razlikuje od održavatelja zbirke. Informacijska sfera, koja se sada lako da privesti do muzejskog predmeta i od njega nadalje, od kustosa u njegovim svakodnevnim i raznolikim gledištima istraživanja može napraviti rizničara i prometnika raznovrsnih lica pamćenih obavijesti. Ako je knjižničar uloga bez koje smo u obavijesnom prostoru slijepi i izgubljeni, bez kustosa mu možda niti ne bi vrijedilo prilaziti. U tome se smislu, uspoređene s materijalnostima znanih procjenjivosti iz naših zbirki, slike izblijedjelih sicanja sa staračkih podlaktica doimaju poput internetskih duhova koji oživljavaju računalne kutije položene na našim stolovima.
Dozvolite mi još okončati ovaj diskurs kratkom usporedbom. Magnituda promjena i umnožavanja lica pri određivanju muzejskih poslova opravdava odvagivanje i sa samim zasadima s početaka grana u kojima smo obrazovani. U slučaju etnologije, za dva bi se utemeljiteljska lika možda ponajprije mogli upitati kako bi radili danas. U svojim su sredinama i Franz Boas i Milovan Gavazzi bili muzealci (prvi u njujorškom Američkom prirodoslovnom muzeju, 1901.-1905., a drugi u zagrebačkom Etnografskom muzeju 1923.-1927.), da bi potom ustanovili visoke nastave etnologije. Obojica su svojim disciplinama dali trajan pečat, tražeći u svojih učenika svestranu zanimanost za kakvu su držali da je jedini istražiteljev stav dorastao složenosti baštinjenih nasljeđa. Obojica su i kao nekonvencionalni terenski istraživači i prikupljači svojim muzejima (otiskujući se i na sjeverni Pacifik 1897.-1903., odn. niz Kupu 1923.) uočili da im novi medij, film, može poslužiti za vjerniji posrednik za promatrana kretanja. Boas je 1930. filmski snimao Kwakiutl, koje je neposredno poznavao već gotovo pola stoljeća. Gavazzi je filmski snimio posavsku svadbu već 1922., ostavivši i niz pionirskih teorijskih promišljanja o tom novom vidu etnološkog rada. Već s ovih nekoliko podudarnosti ostajemo znatiželjni domišljajući se na koji bi način ova dva utemeljitelja, "papa Franz" i "starac Milovan" za svoje prisnije učenike, prigrlili nove tehničke premise za svoje sinteze, ili nova doličavanja u svojim zbirkama. Istraživanje bi zasigurno bilo jedan od nazivnika njihovih stremljenja.
Literatura:
Jadran Kale: "Prikaz ICOM-ovog izvješća 'Uvod u multimediju u muzejima'", Bilten o informatizaciji muzejske djelatnosti 8 (1997.) 1-4: 30-33.
Peter van Mensch: "Museological research", poglavlje u disertaciji "Towards a methodology of museology", Zagreb 1992., Internet: http://www.xs4all.nl/~rwa/research.htm
Aleksandra Muraj, Nerina Eckhel i Vesna Zorić: "Pokupska sjećanja. Etnografska ekspedicija 1923." Zagreb: Etnografski muzej, 1993. (izložbeni katalog)
Jay Ruby: "Franz Boas and Early Camera Study of Behavior", Kinesics Report, 1980., preneseno na Internetu: http://www.temple.edu/anthro/ruby/boas.html
Županijski muzej, Šibenik
Gospođo, trebam vašu tetovažu za muzejski fundus
Kojim je od ovih pitanja danas započelo vaše istraživanje u muzeju: "da li je ovaj predmet vrijedan pribavljanja za zbirku koju vodim?", "po čemu su ova dva predmeta slična?", "kakvom ću konzervacijom najbolje sačuvati ovaj muzejski predmet?", "kakvim bih ga izlaganjem najbolje prikazao?" ili mišlju "što znam o posjetiteljima ove izložbe?" Veći dio ovog članka u osnovi pretpostavlja da je istraživanje dio muzejskog posla neizdvojiv na onaj način na koji je za disanje inhalacija neodvojiva od apsorpcije, inače bi svatko od nas imao velikih poteškoća pri ikakvom kretanju. Pišući o istraživanju u muzejima, bit će ipak da pri tome uglavnom podrazumijevamo prijeplet postupaka iz naših matičnih struka s karakteristično muzejskim dvojbama, a također i probleme ustanova za takva činjenja. Nema kustosa, konzervatora ili restauratora koji se nije našao pred utvrđivajućim dvojbama o naravi, vrijednosti, značenju ili izloživosti nekog muzejskog predmeta. No, uvrštenost u popis znanstvenika i istraživača pri nadležnom ministarstvu, ili pri čelu istraživačkog projekta, posve je drugo pitanje. Premišljajući taj aspekt institucionalne ostvarivosti istraživačkog načela u muzejskom radu, s piščevog etnološkog polazišta kustosa u višestrukovnom muzeju male gradske sredine, držim zanimljivim iznijeti par pretpostavki.
Za jednu od njih uzmimo krajnji primjer. Koliko sam pridonio fundusu svojeg muzeja, primjerice, podrobno provjerivši danasnje stanje sicanja, tj. tetoviranja u gradskoj okolici? Iako s ljubaznošću svojeg ravnatelja nikad nisam imao problema, dvojim da je kao muzealac mogao biti zadovoljan višednevnim obilascima 17 zagorskih sela da bi popis priskrbivog tradicijskog inventara ove navade dopro ponajdalje do drvene iglice, ugljenog praha, poveza za stezanje, i, ako još ičeg, odlomka drvene kore. Na rukama su se starica ne mlađih od 60 godina izbijedjeli sicani oblici još dali nejasno fotografirati, no djevojački je kontekst za moguće ponavljanje postupka pri video snimanju izmaknuo već prije pola stoljeća. Ukratko, sicanje se po uskom određenju muzejskog posla pokazalo oličenjem nezahvalnog poduzimanja. Mogao bi to biti primjer istraživanja gotovo bez pribavljivog predmeta, da ne spominjemo budžetsku nepodobnost trošenja benzina ustanove poduprte najvećim dijelom od gradske uprave na udaljenijem vangradskom području.
Naravno da egzemplarni okvir ne završava s opisom pripadnih predmeta. Nastavljajući sa spomenutim primjerom, već su od seoskog bilježenja bile naglašene rasprostrtosti njegovih prenesenih značenja. Najčešći i središnji sicani oblik, križ, očito nije ostavljao mjesta nejasnoćama. Nabijen simbolikom, pobuđivao je reakcije od lakog verbalnog odgonetavanja pitanog običaja do uklanjanja u zazoru i nevjerici pred tako presnažnim likom. Raspitivanja među poznavateljima tog kraja nisu prošla bez živih prisjećanja, a preliminarni je članak u lokalnom tjedniku sažet za dnevnu agencijsku ponudu vijesti. Na koncu nije propustio biti podstrekom za frekventnu elektroničku prepisku o etnogenetskim prijeporima, iz kraja gdje sicanje danas postoji među različitom narodima. Istovremeno, konzervativni društveni kontekst ovog običaja, vezivanog samo za druženja starijih djevojčica i djevojaka, čemu imamo zahvaliti i njegovo održavanje od doba antičkih opisa do drugog svjetskog rata, ključ je k jeziku identiteta i kohezije njihovih zajednica, uključivo s razumijevanjem nadomješćujućih preoblika. Nije zanemariv ni onaj učinak koji pred stereotipnim "nevrijednostima" lokalno očitih predaja ostavljaju istraživačka zanimanja i kasnija obrazlaganja. U okviru tumačenja najjednostavnijih oblika u pretežnom dijelu zbirke, sačinjene ponajviše od tekstilnih i ukrasnih predmeta, ocrtavanje sicanja je također imalo svojih razloga. Još i povrh, primjer se zbiva u muzeju koji po obilježjima svoje sredine, fundusa, kadra i poduke zna poprimiti i koju od crta arhivske, institutske i nastavne kuće.
Nije li u ovom primjeru komunikacijsko značenje (društveno, simboličko) jednog kulturnog ulomka posve zasjenilo muzejsku usmjerenost k pripadnom predmetu? Među etnografskim bi se temama lako mogli prisjetiti i materijalno oskudnijih tradicija, poput predajnih predodžbi i ravnanja, npr. po zvjezdanom nebu. Ipak bi mogli pretpostaviti da obrada ove teme ima svoje mjesto u cjelovitom tumačenju muzejskog fundusa ili pri predlaganju življih podsjećanja na narav njenih distinktivnih i prepoznatljivih crta, u ovom slučaju povijesno doseljeni odvjetak prastare navade ukrašavanja i prepoznavanja koji je za novog vijeka u velikoj mjeri osoben našem narodu. Kad bi kustosa na ovom mjestu i podvojili na "održavatelja zbirke" i "programskog istraživača", sa svojim usmjerenostima k predmetu ili k informaciji, doima se da ne bi dosizali sva značenja koja tema sadrži. Cjelovito objašnjenje izbora sicanih ukrasa ne bi se, primjerice, moglo polučiti bez poznavanja ornamentalnog inventara iz zbirke.
Kao što je narav djelovanja muzealca u svojoj sredini ovisna o njenim povezanostima i postojanju srodnih ustanova i kompetencija, tako niti sav taj prijeplet poželjnosti ili pozvanosti nije lišen odraza svojeg vremena. U devedesetima su neki pečati na istraživačkoj iskaznici muzealca napose jarki. Čitava njegova djelatnost, prije svakog drugog polazišta, radi pod istim poreznim mjerilom kao i svako isplaćujuće poduzimanje. On će ubuduće teže ostati formalno upućen u informacijski prostor oko svojih muzejskih predmeta, jer na putu do pretpostavljenih zvanja leže obveze objavljenosti ne samo stručnih prinosa. Zatvaranje traženih projektnih kompetencija unutar zidova znanstveno-istraživačkih i znanstveno-nastavnih ustanova u doglednom će razdoblju oštrije razlučiti "održavatelje zbirki" od "programskih istraživača", koje još danas zbirno nazivamo kustosima. Hoće li oni prvi, možda promaknuti u muzeologe, kodificirati svoju metodologiju i iskoristiti tumačivost svojih fundusa na novi način? Druga polovica devedesetih posvemašnjom se umreživošću obavijesti može shvatiti i kao upiranje prstom u kontekstualni prostor koji kustosa još uvijek razlikuje od održavatelja zbirke. Informacijska sfera, koja se sada lako da privesti do muzejskog predmeta i od njega nadalje, od kustosa u njegovim svakodnevnim i raznolikim gledištima istraživanja može napraviti rizničara i prometnika raznovrsnih lica pamćenih obavijesti. Ako je knjižničar uloga bez koje smo u obavijesnom prostoru slijepi i izgubljeni, bez kustosa mu možda niti ne bi vrijedilo prilaziti. U tome se smislu, uspoređene s materijalnostima znanih procjenjivosti iz naših zbirki, slike izblijedjelih sicanja sa staračkih podlaktica doimaju poput internetskih duhova koji oživljavaju računalne kutije položene na našim stolovima.
Dozvolite mi još okončati ovaj diskurs kratkom usporedbom. Magnituda promjena i umnožavanja lica pri određivanju muzejskih poslova opravdava odvagivanje i sa samim zasadima s početaka grana u kojima smo obrazovani. U slučaju etnologije, za dva bi se utemeljiteljska lika možda ponajprije mogli upitati kako bi radili danas. U svojim su sredinama i Franz Boas i Milovan Gavazzi bili muzealci (prvi u njujorškom Američkom prirodoslovnom muzeju, 1901.-1905., a drugi u zagrebačkom Etnografskom muzeju 1923.-1927.), da bi potom ustanovili visoke nastave etnologije. Obojica su svojim disciplinama dali trajan pečat, tražeći u svojih učenika svestranu zanimanost za kakvu su držali da je jedini istražiteljev stav dorastao složenosti baštinjenih nasljeđa. Obojica su i kao nekonvencionalni terenski istraživači i prikupljači svojim muzejima (otiskujući se i na sjeverni Pacifik 1897.-1903., odn. niz Kupu 1923.) uočili da im novi medij, film, može poslužiti za vjerniji posrednik za promatrana kretanja. Boas je 1930. filmski snimao Kwakiutl, koje je neposredno poznavao već gotovo pola stoljeća. Gavazzi je filmski snimio posavsku svadbu već 1922., ostavivši i niz pionirskih teorijskih promišljanja o tom novom vidu etnološkog rada. Već s ovih nekoliko podudarnosti ostajemo znatiželjni domišljajući se na koji bi način ova dva utemeljitelja, "papa Franz" i "starac Milovan" za svoje prisnije učenike, prigrlili nove tehničke premise za svoje sinteze, ili nova doličavanja u svojim zbirkama. Istraživanje bi zasigurno bilo jedan od nazivnika njihovih stremljenja.
Literatura:
Jadran Kale: "Prikaz ICOM-ovog izvješća 'Uvod u multimediju u muzejima'", Bilten o informatizaciji muzejske djelatnosti 8 (1997.) 1-4: 30-33.
Peter van Mensch: "Museological research", poglavlje u disertaciji "Towards a methodology of museology", Zagreb 1992., Internet: http://www.xs4all.nl/~rwa/research.htm
Aleksandra Muraj, Nerina Eckhel i Vesna Zorić: "Pokupska sjećanja. Etnografska ekspedicija 1923." Zagreb: Etnografski muzej, 1993. (izložbeni katalog)
Jay Ruby: "Franz Boas and Early Camera Study of Behavior", Kinesics Report, 1980., preneseno na Internetu: http://www.temple.edu/anthro/ruby/boas.html
Naime,
nezamislivo je da se bilo kada moglo dogoditi doseljenje etničke mase
koja je bila toliko mnogobrojna da je zauzela gotovo cijeli Balkan i
govorila na tom prostranstvu istim jezikom. Takvu pretpostavljenu seobu
ne potvrđuju povijesni izvori, ni arheološki nalazi.42 Od
mnogobrojnih ostataka prapovijesne kulture starosjeditelja od posebne
je važnosti preostajanje tetoviranja(44), krsne slave i pučkoga
glazbenog izričaja (“ojkanje”) iz “ilirskoga doba”. Ovaj
kontinuitet kulture starosjeditelja važna je činjenica jer potvrđuje
odlučujuću prevlast autohtonoga elementa i u etničkom smislu. Nemoguće
je zamisliti da se u V., VI. i VII. stoljeću, ali i bilo kada prije,
odjednom pojavio do tada nepoznati narod “Sklavina”, koji je bio tako
mnogobrojan da je, među ostalim, osvojio cijeli Balkan. I fizički je
bilo nemoguće preseljenje više stotina tisuća stanovnika na
udaljenostima od preko tisuću kilometara uz brojne prirodne prepreke i
transporte hrane, te njihovo doseljenje na nova prebivališta koja su se
veoma razlikovala od dotadašnjih.
44 Petrić 1967, str. 219; Truhelka 1894, str. 256.
Autor: Ivan Mužić, "Nastajanje hrvatskog naroda na Balkanu"hrcak.srce.hr/file/120958
"Tetovažu
sam izabrala na tom mjestu jer sam tila da bude preko mog srca. Isto
tako jer je to jako provokativno i vidljivo mjesto. Tetovaža bi trebala
simbolirat moj turbolentan odnos sa katolicizmom i s druge strane sa
ljudima koji ne vjeruju da religija ima važeće mjesto u modernom
svijetu. Također, ova tetovaža me povezuje sa obiteljskom poviješću. Tu
opet ističem provaktivnost jer u današnje vrijeme tetovaže ne spadaju
pod "normalno" u tradicionalnom pogledu na žensko tijelo. Ova tetovaža
predstavlja potpunu kontrolu nad vlastitim identitetom i tenzijama kroz
koje sam trebala proći."
"
I have seen tattooed women from Hercegovina all of my life who are
living here in Toronto and probably would never know the details had it
not been for your research. When I ask my parents about it, they only
tell me that it was a silly thing that women did and wont give me any
other details... My grandmother and aunt from Duvno ( Tomislavgrad,
Bosnia and Herzegovina) had tattoos and so I always figured I'd get one
to connect myself with my families history. Anywho, last year I decided
to do someo online research on the subject and that's where I found your
fb page to my great delight! My sister and I picked motifs that we
liked and we went and got them done... What's really special about the
tattoos, is that the meaning of our tattoos are so subverted from the
meaning of the tattoos of our ancestors and yet they simultaneously keep
us connected to our history."
by Jelena Šiško, 2011, Toronto, Kanada
utorak, svibanj 8, 2012
Autor: Svjetlana Slišković
Običaj tetoviranja u općini Žepče, mjesto Novi Šeher
Kod
dosta naših baka na njihovim već izrađenim rukama nalazimo istetovirane
kršćanske simbole (najčešće križeve raznih veličina i oblika, te
imena). Uglavnom su to, kako svjedoče, radili o Blagovijesti, ili o sv.
Josipu i Ivi. Taj običaj u katoličkom puku ostao je još od turskog
osvajanja, kako bi se označile „krštene duše“, jer su ih znali otimati i
islamizirati, „poturice budu“ (premda, navode, da nekad i to nije
pomagalo, pa su im zbog tog znali osjeći ruku, ili porezati gdje je
tetovirano, osakatiti ih – kako bi naštetili...). Tako se prenosilo
naraštajima, jedni su od drugih vidjeli i pravili mlađima od sebe...
Tetovirali su s gareži „s lampica“ pomiješanom s pljuvačkom, iscrtavali
oblik „olovkom tintaricom“, i „bocali iglom kožu“ dok ne pođe krv a
potom zamotavali „u neku krpu“ da odstoji tako neko vrijeme: „Ondak, kad
bi to odmotalo se, ono ti već ušlo pod kožu i to nikad nemereš skint,
osim aperacijom“. Radilo se za „Blagovijest, o svetom Jozu i svetom Ivi.
Muški su se rijetko tetovirali, uglavnom su to radile ženske osobe u
ranijoj dječjoj ili dobi mladenaštva.“ U ovim krajevima često je
tetoviranje i imena pored motiva.
Opisat
ću motiv „Srce Marijino i Isusovo“: U sredini se nalazi srce i odmah
iz njega, iznad, križ, bez ukrasa. Pored tog motiva, s lijeve strane je
oznaka za srce Marijino (slovo M izgleda, i mali križić ispod) a s desne
za srce Isusovo (slovo I, i mali križić). Sama ispitanica se ne sjeća
baš dobro kako je točno izgledalo jer veli bila je mlada, a kako je koža
starila, gubio se oblik. Janja Mamić, rođ. Matić, 1936. godište, kćer
Petra i Ane, iz sela Mladoševica (mjesto Novi Šeher, općina Žepče),
preselila u Privlaku, Stari Jankovci (Slavonija). Tetovaže je radila kao
djevojka, kad se „pocurila“, o Blagovijesti (25. 3.).
Zabilježila: Svjetlana Slišković, svibanj 2012. godine
ponedjeljak, svibanj 7, 2012
Najveći
broj podataka iz literature o balkanskom tatauiranju, prikupljenih i
upotrebljenih u ovom radu, potječe iz XIX i XX stoljeća. To su mahom
kratke, usputne, zabilješke pojedinaca koji su prolazili Bosnom i, u
većini slučajeva općenito podaci koji se odnose na jedan predio, rjeđe
pak na jedno određeno mjesto (lokalitet). Ovo je slučaj i sa već
spomenutim (u uvodnom dijelu) radnjama koje su se odnosile isključivo na
ovaj običaj, osim rada prof M. S. Filipovića: "Tetovisanje u Južnoj Srbiji" u
kome su navedena i mjesta iz kojih podaci potječu. Jedini stariji
podatak o tatuiranju u našim krajevima potječe iz XVII stoljeća, a
nalazimo ga u zabilješci tajnika engleskog poslanstva u Carigradu Paula
Ricauta.1 Ovo je ujedno i najstarija vijest o tatauiranju na Balkanu
(izostavljajući na ovom mjestu podatke koje su nam ostavili klasični
pisci za staro balkansko stanovništvo- Ilire i Tračane), a odnosi se na
kršćansko stanovništvo Srbije.
Osim ovih, u različnim publikacijama objelodanjenih, drugu vrstu podataka upotrebljenih u ovoj radnji, predstavljaju izvorni podaci koji se po prvi put objavljuju, a potječu iz vlastitih terenskih istraživanja, saopćenja i bilježaka pojedinaca te, samo rjeđe, iz arhivske građe različnih ustanova. Najveći dio vlastitih bilježaka kao i onih dobivenih od pojedinaca, prikupljen je pomoću posebne, za tu svrhu izrađene upitnice, u vremenu od 1965. do 1970. godine. Anketiranjem pomoću ove upitnice obuhvaćen je veliki dio Bosne i hercegovine, jedan dio Makedonije, te nekoliko lokaliteta u Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj. Podaci iz ove upitnice odnose se uglavnom na jedno određeno mjesto - lokalitet, a samo ponekad je obuhvaćeno nekoliko lokaliteta istovremeno.2
Najveći broj uopće dobivenih izvornih podataka (podrazumijevajući ovdje i negativne vijesti za određena mjesta gdje običaj nije bio poznat) potječe iz upitnica (III svezak) Etnološkog atlasa Jugoslavije, koje sam, dozvolom komisije za Etnološki atlas, mogao iskoristiti u ovoj radnji. Podaci iz ovih upitnica odnose se najvećim dijelom na mjesta u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, a samo nekoliko na lokalitete u hrvatskoj gdje je postojao običaj tatauiranja.
U nastavku ovog poglavlja naveden je popis mjesta (lokaliteta) iz kojih potječu podaci o tatauiranju u ovome radu. Lokaliteti se, radi lakše preglednosti i korišćenja, navode abecednim redom. Uz svaki lokalitet zabilježeni su osnovni podaci.
a) Bliža upravno-administrativna jedinica (navedena u zagradi) prema stanju kakvo je bilo u vrijeme iz kojeg potječe podatak.
b) Oznaka polja (dva slova) u kojemu se lokalitet nalazi na karti (polja su određena koordinatama, označenim slovima na rubovima karata; navodi se najprije lijeva odnosno desna, a zatim gornja odnosno donja koordinata); numerička oznaka polja (3 broja) kojom se precizno određuje loklitet na karti Etnološkog atlasa Jugoslavije.
c) Etnička pripadnost stanovništva na koje se odnosi podatak (skraćeno).
d) Oznaka da li običaj postoji (+) ili ne postoji (-). Pod + odnosno - ne uzima se u obzir to, da li je običaj u vrijeme kazivanja još živ, nego samo da li je ikad postojao ili nije. Kauterizacija je označena kraticom kaut.
e) Za neobjavljenu etnografsku građu podaci o zapisivaču, po mogućnosti godina ili puni datum zapisivanja ili, ukoliko se radi o arhivskom podatku, kratica za arhiv ili ustanovu u kojoj je smješten rukopis, ime i prezime zapisivača i datum zapisivanja ili arhiviranja rukopisa. Podaci dobiveni iz trećeg sveska upitnica Etnološkog atlasa Jugoslavije (naime, u III svesku upitnice EAJ, u 86. poglavlju koje nosi naslov: "Nakit i ukrašavanje tijela bockanjem" - pitanje od broja 8 do 12 odnosi se na tatuiranje), obilježeni su kraticom EAJ/III, te inventarnim brojem u nastavku kratice ukoliko je upitnica inventirana i deponirana u arhivu Centra za pripremu Atlasa u Zagrebu, ili bez toga broja ukoliko nije prošla kroz inventarnu obradu. Vlastiti zapisi označeni su Kraticom vl.z.
f) Za publicirani materijal navedeni su bibliografski podaci.
U slučajevima kada za jedan lokalitet ima više izvora podataka navode se sve potrebne pojedinosti za svaki pojedini izvor napose.
Iz praktičnih razloga donosi se, iza popisa mjesta, i posebni popis slova (dva slova - oznake koordinata), kao i numerička oznaka (tri brojke) lokaliteta s nazivom dotičnog lokaliteta odakle potječe podatak. Smještaj pojedinih znakova na karti precizno je određen oznakama kolaliteta (slovima koordinata i brojkama).
Osim ovih, u različnim publikacijama objelodanjenih, drugu vrstu podataka upotrebljenih u ovoj radnji, predstavljaju izvorni podaci koji se po prvi put objavljuju, a potječu iz vlastitih terenskih istraživanja, saopćenja i bilježaka pojedinaca te, samo rjeđe, iz arhivske građe različnih ustanova. Najveći dio vlastitih bilježaka kao i onih dobivenih od pojedinaca, prikupljen je pomoću posebne, za tu svrhu izrađene upitnice, u vremenu od 1965. do 1970. godine. Anketiranjem pomoću ove upitnice obuhvaćen je veliki dio Bosne i hercegovine, jedan dio Makedonije, te nekoliko lokaliteta u Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj. Podaci iz ove upitnice odnose se uglavnom na jedno određeno mjesto - lokalitet, a samo ponekad je obuhvaćeno nekoliko lokaliteta istovremeno.2
Najveći broj uopće dobivenih izvornih podataka (podrazumijevajući ovdje i negativne vijesti za određena mjesta gdje običaj nije bio poznat) potječe iz upitnica (III svezak) Etnološkog atlasa Jugoslavije, koje sam, dozvolom komisije za Etnološki atlas, mogao iskoristiti u ovoj radnji. Podaci iz ovih upitnica odnose se najvećim dijelom na mjesta u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, a samo nekoliko na lokalitete u hrvatskoj gdje je postojao običaj tatauiranja.
U nastavku ovog poglavlja naveden je popis mjesta (lokaliteta) iz kojih potječu podaci o tatauiranju u ovome radu. Lokaliteti se, radi lakše preglednosti i korišćenja, navode abecednim redom. Uz svaki lokalitet zabilježeni su osnovni podaci.
a) Bliža upravno-administrativna jedinica (navedena u zagradi) prema stanju kakvo je bilo u vrijeme iz kojeg potječe podatak.
b) Oznaka polja (dva slova) u kojemu se lokalitet nalazi na karti (polja su određena koordinatama, označenim slovima na rubovima karata; navodi se najprije lijeva odnosno desna, a zatim gornja odnosno donja koordinata); numerička oznaka polja (3 broja) kojom se precizno određuje loklitet na karti Etnološkog atlasa Jugoslavije.
c) Etnička pripadnost stanovništva na koje se odnosi podatak (skraćeno).
d) Oznaka da li običaj postoji (+) ili ne postoji (-). Pod + odnosno - ne uzima se u obzir to, da li je običaj u vrijeme kazivanja još živ, nego samo da li je ikad postojao ili nije. Kauterizacija je označena kraticom kaut.
e) Za neobjavljenu etnografsku građu podaci o zapisivaču, po mogućnosti godina ili puni datum zapisivanja ili, ukoliko se radi o arhivskom podatku, kratica za arhiv ili ustanovu u kojoj je smješten rukopis, ime i prezime zapisivača i datum zapisivanja ili arhiviranja rukopisa. Podaci dobiveni iz trećeg sveska upitnica Etnološkog atlasa Jugoslavije (naime, u III svesku upitnice EAJ, u 86. poglavlju koje nosi naslov: "Nakit i ukrašavanje tijela bockanjem" - pitanje od broja 8 do 12 odnosi se na tatuiranje), obilježeni su kraticom EAJ/III, te inventarnim brojem u nastavku kratice ukoliko je upitnica inventirana i deponirana u arhivu Centra za pripremu Atlasa u Zagrebu, ili bez toga broja ukoliko nije prošla kroz inventarnu obradu. Vlastiti zapisi označeni su Kraticom vl.z.
f) Za publicirani materijal navedeni su bibliografski podaci.
U slučajevima kada za jedan lokalitet ima više izvora podataka navode se sve potrebne pojedinosti za svaki pojedini izvor napose.
Iz praktičnih razloga donosi se, iza popisa mjesta, i posebni popis slova (dva slova - oznake koordinata), kao i numerička oznaka (tri brojke) lokaliteta s nazivom dotičnog lokaliteta odakle potječe podatak. Smještaj pojedinih znakova na karti precizno je određen oznakama kolaliteta (slovima koordinata i brojkama).
IZVOR: Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Karakteristike, uloga i porijeklo
Str. 5 -7.
Mario petrić, 1973, Sarajevo.
Str. 5 -7.
Mario petrić, 1973, Sarajevo.
subota, svibanj 5, 2012
I created this group because our people
have been tattooed for centuries since Illyrian times, but this
tradition especially itensified during the Turkish occupation of Bosnia
and Herzegovina 1463/1878. During that time it was hard for them.
Children were taken to Turkey as captives to serve in the Janissaries
infantry units and Turkish Chiefs had the right to sleep with Christian
women on their first wedding night. These are some of the reasons why
they tattooed their children for protection. It also had decorative
purpose for some of them, especially for girls. Our people tattooed
their hands, fingers, chests, foreheads with crosses and other ancient
ornaments in order to protect themselves from Turks and so that the
children could always know that they were once Catholic if converted.
They tattooed or in Croatian ” sicati” or „bocati“ their children, male
and female, between ages of 3- 20, with mother’s milk (of a mother who
had a one year old male child-in Kupres area), milk from the black
sheep, horse milk, saliva, charcoal, grime (soot) and honey by using
needles with other natural materials. The ceremony of tattooing was done
by Catholic women on Catholic holidays Saint Joseph’s Day 19th March,
Feast of the Annunciation on 25th March – symbolic 9 months to
Christmas, on St John's Day(24.June) and in some areas on Good Friday.
But many were also tattooed in the spring time before they went to the
mountains with the cattle. They were mostly children and their parents
wanted them to have the signs of their religion in case something
happens. Either they tattooed themselves or some older women did it. In
this case, they used the sheep milk and soot and tattooed with the
needle.
Catholic
tattooing in Bosnia and Herzegovina was a sign of our faith and it was a
closer connection to God and of the sufferings of Jesus, what some
women told me who were tattooed on Good Friday. But for many people that
I interviewed it was a sign of belonging to Croatian Catholic
population. These women were often looked down upon during communism in
the former Yugoslavia, some of them were threatened and questioned, and
some of them lost their jobs because of these tattoos ( some women
stated this in inteviews). They stopped tattooing their children because
of fear and it died out because of the communist regime which was
preffering atheist attitudes and they considered it primitive. During my
research since 2009 I managed to talk to more than 200 tattooed women
and men and I always hear some new details and stories. Every village
and municipality had it's own tattooing tradition, different symbols and
ways of tattooing.
The mayority stopped with the tattooing after World War II, but in some rural areas the tradition continued till 1980's. Last person that I know of and that was traditionally tattooed was a woman born in 1969 and was tattooed around 1984 by her mother. Also the youngest tattooed person was only 3 years old when he was tattooed by his grandmother.
The mayority stopped with the tattooing after World War II, but in some rural areas the tradition continued till 1980's. Last person that I know of and that was traditionally tattooed was a woman born in 1969 and was tattooed around 1984 by her mother. Also the youngest tattooed person was only 3 years old when he was tattooed by his grandmother.
If
you ever come to Bosnia and Herzegovina, you are welcome to visit and
see our tattoos. Some of them are still living today and if you want
to see recent PICTURES OF TATTOED CATHOLIC WOMEN IN BOSNIA AND
HERZEGOVINA visit my page Traditional Croatian Tattoo www.facebook.com/group.php?gid=289387635203&v=photos&....
Little is known about Catholic tattoos in Bosnia and Herzegovina and I
have been trying to collect as many photos and stories as possible and
publish them one day so that the world also knows about this tradition.
If you have any questions, proposals and advices regarding this topic,
don’t hesitate to contact us: Traditional Croatian Tattoo Fan Club
Email address : croatiantattoo@gmail.com
Prof. Tea Turalija
Tetoviranje
Hrvata Katolika u Bosni i Hercegovini se najviše prakticiralo kada je
Bosna pala pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu
i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge, katolici su tako
željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali
kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve
bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to
učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje
djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih
odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Tetovirana
su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog
Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme pomoću
prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino
mlijeko. Teme su bile: razbojnički križ, Jeličin križ i t.d.
Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu.
Fotografije tetovaža žena iz Podmilačja pogledajte ovdje.Izvor: http://www.zupa-podmilacje.com
