Ferman: je turska riječ koja je u Osmanlijskom
carstvu značila zvanični proglas, dekret ili edikt koji je izdavao
osmanlijski sultan. (Izvor: Wikipedija)
Na put u Carigrad su se upućivali sposobni franjevci, kršćani s
izvrsnim znanjem turskog jezika a u nekim slučajevima i sami muslimani u
koje su franjevci ili ujaci kako ih zovu vjernici rimokatoličke vjere u
BiH imali povjerenja. Način na koji se učio turski jezik govori i
podatak kao je fra Jako Baltić, rodom iz Guče Gore kod Travnika dvije
godine boravio u Carigradu kao dušobrižnik tamošnjih Slavena.
Vrlo često bi se ovi glasnici vraćali praznih ruku, bez fermana prije
svega zbog nemogućnosti dolaska do sultana ili iz razloga da ferman
sultan nije htio dati. “Ali, dok naši željno iščikaše milost, poslanik
stiže iz Carigrada prazan, brez fermana, kazujući da dok žive Mustafa
IV. rečena se milost dobiti ne može jer rečeni sultan nesnosljivi
muhamedanac ne da crkava načinjati. Što već ožalosti redovnike i
krstjane.”
Često bi s franjevcima putovali i njihovi župljani koji bi radi
sigurnog prijenosa poruka iste čak tetovirali na tijelu. Dobar primjer
tomu je putovanje Martina Baltića s Korićana (danas podijeljeno selo
između RS i F BIH) u srednjoj Bosni s fra Stipanom Margitićem, fojničkim
gvardijanom rodom iz Jajaca. O. Margitić je nosio ahdnamu a Martin
sultanov ferman.
“Videći Martin sin Bogdanov, da će goneći se sa jednim pašom izgubiti
parnicu, podiže se u Stanbol. Godine 1704. stiže on u sultanovu
prijestolnicu, smišljajući, na koji bi način, mogao doći do sultana.
Jednog petka, kada je tadanji sultan Ahmid sin Mehmedov išao u džamiju,
skupila se masa svijeta, da vidi svijetlog Padišaha, gospodara života i
imanja svojih podanika. Odjednom, u jednoj grupi ljudi zapališe se
svijeće. Njihovo svijetlo u pola dana skrenu pažnju sultanovu i on se
okrunu velikom veziru: Veziru!
– Čini mi se, da onaj čovjek nešto želi. Moja bi želja bila, da snjim razgovaram.
U čas je taj čovjek bio pred sultanom. Sultan ga je promatrao. Kršan
preplanuo od sunca, opaljen vjetrom stajao je čovjek u bosanskoj
narodnoj nošnji. Oko fesa je bio omotan šal, za kojim su bile utaknute
četiri svijeće, koje su gorile. U jedno ruci držao je kolac a u drugoj
konopac. Došavši do sultana, taj se čovjek baci na zemlju, poljubi
sulatanovu mestvu i ostade ležeći.
Tko si ti i što hoćeš?
Milost
i pravdu od tebe pravedenoga i milostivoga, svijetli padišahu. Martin
sam, sin Bogdanov iz sela Korićani, vilajeta travničkog, kadiluka
jajačkog, vezirstva bosanskog.
Bosanac dakle, mazno dijete sultana moga. Pa koju pravdu hoćeš?
Svijetli
padižahu, sunce zemaljsko – evo kolac, evo konopac. Izaberi: il me
nabij na kolac ili me vješaj na ovaj konopac ili pravdu dodijeli.
I Martin ispriča sve kako su došli u posjed imanja, kako ima ferman
Mehmed “El Tatiha”, kojeg mu i predade, i kako sad Mehmed pašazade, hoće
da mu otme. Sultan dade, da se pročita ferman Mehmedov, pa kad je
pročitao i vidio u čemu je stvar, zapovjedi velikom veziru, da napiše za
bosanskog vezira ferman, u kojem se traži, da li Martin nije svoju
baštinu napustio i da je odredjeni porez državi plaćao, a dobiva pravo.
Za veću sigurnost Martin je dao sebi tetovirati nanovo dobiveni ferman
na plećima. Čim je došao u Bosnu odnio je ferman velikom veziru u
Banjaluku. Vezir se duboko poklonio zapovjedi poslanoj u fermanu od
cara.”
Ivo Aščić, "Po povlastice u Carigrad, stoljećima glavni grad i vilajeta Bosna", http://www.pougarjeusrcu.com
