Ti si već sa dvanaest godina počela tetovirati a sa trinaest si već bila gost jedne međunarodne Tattoo Konvencije, kako to da si započela tako rano?
Raniji start je bio zahvaljujući mom ocu, Waldiju. On me je na to potaknuo, objasnio mi čitav postupak, naučio me sve važne stvari oko tetoviranja, čak mi je još za moju prvu tetovažu dao i svoju kožu na raspolaganje.
A kada si počela profesionalno, odnosno, kada ti je postalo jasno, tetoviranje je moja profesija?
Tetoviranje mi nikada nije bilo profesija, već mnogo više strast. Ima mnogo njih, koji sebe nazivaju " profesionalnim umjetnicima", a izgleda da u tome ne vide proturječnost. Ili činite nešto profesionalno ili ste umjetnik i radite strastveno. Kada bih tetovirala profesionalno, morala bih raditi po kataloškim predlošcima i postupati prema zahtjevima klijenata, što u mom slučaju sigurno nije tako. Iz tog razloga kod mene ne dolaze klijenti, nego ljudi sa smislom za umjetnost, koji su sebi dali vremena i pozabavili se pobliže sa temom tetoviranja. Klijenti, koji plaćaju i zahtjevaju, kod mene brže izlete kroz vrata nego li to primjete. Zbog toga i tekst na mojoj stranici, koji me barem djelimično pošteđuje od rasprava sa tipičnim potrošačima. Da volim tetoviranje, bilo mi je jasno od samog početka. Još i ranije, prije nego sam došla na ovu temu (tj. u dobi od oko deset godina), moji školski učitelji su mi prorekli, da ću svoj život posvetiti umjetnosti, u što ja tada uopće nisam stvarno vjerovala.
Ti u intervjuima i na tvojoj internetskoj stranici naglašavaš (stvaralački) umjetnički aspekt tvog rada, je li bilo teško izboriti taj zahtjev?
To sigurno nije bilo lako. Pogotovo u financijski teškim vremenima često sam bila u kušnji, da radim kao svaki osrednji studio, da bih došla do brzog novca. Srećom, to nije kompatibilno sa mojim karakterom, inače bih danas imala proizvodnu traku tribala i zvijezdica, umjesto umjetničkog ateljea. Radije se odričem lake zarade, nego da moram tetovirati nešto što mi ništa ne znači. Nezarađeni novac je u mojim očima naknada za to, da potrošačima, koji zalutaju kod mene, mogu pokazati njihovu vlastitu ignoranciju, i to bez anestezije.
I tvoj otac je tetovirač, ima li među vama natjecanja?
Kod nas nikada nije bilo natjecanja, mnogo više suradnje i razmjene ideja, što je jako puno doprinjelo našem umjetničkom razvoju. Za mene je natjecanje bezvrijedno, jer ono dijeli i sprečava napredak. Suradnja naprotiv tome eksponencijalno podiže razvoj. Ako sa drugim umjetnicima razmjenjujete ideje i dopustitte im da sudjeluju u vašem napredovanju, utisci i ideje, koje ste poslali, na novi način će biti modelirani i unaprijeđeni. U roku od nekoliko mjeseci na taj način mogu nastati potpuno novi smjerovi, iz kojih se onda može ponovo crpiti. Na žalost, tu činjenicu ne razumije većina tetovirača, koji su tu više skloni osjećajima zavisti, što je često povezano i sa manjkavim umjetničkim sposobnostima.
a jeli to bilo opterećenje ili podrška, to što tvoj otac također tetovira?
Činjenicu, da moj otac tetovira, nisam nikada doživljavala kao opterećenje. Uvijek smo bili kolege.
Odakle kupiš inspiraciju za tvoj rad?
Priroda mi daje bezbrojne dojmove i ideje. Često poduzimam prilično ekstremne izlete, gdje na primjer provodim nekoliko dana u planinama, ili na nekom jedrenjaku. Povezanost sa prirodom i prevladavanje sila prirode, koje sretnem na svojim putovanjima, najveće su mi inspiracije. Do novih ideja me često dovode i razgovori s osobama, koje tetoviram, a da oni toga vjerojatno nisu ni svjesni.
Kako postupaš, pri izradi tetovaže sa/za klijenta?
Kao prvo ne vidim ljude kao klijente, upravo zato jer mi ne dolaze sa stavom "plaćam i zahtjevam", nego mi poklanjaju svoju kožu i skroz se prepuštaju, pri čemu često moraju poduzeti pravo putovanje oko svijeta, da bi došli do moje tetovaže. Oni tek omogućuju, da moja umjetnost uopće može doći do egzistencije. Otuda su oni prije gurmani umjetnosti nego li "klijenti". Obično mi se izravno obraćaju o mojim radovima a ljudi, koji mi dolaze, već znaju o mom načinu rada, jer su uglavnom žrtvovali mnogo vremena da bi za sebe pronašli pravog umjetnika. Termini se vrlo često dogovaraju preko elektronske pošte, jer zbog udaljenosti mnoge osobe ne mogu doći osobno na sastanak. Na dan prihvaćam samo po jednu osobu, tako da se mogu potpuno koncentrirati i da ne bi došlo do vremenskog pritiska zbog idućeg termina. A kakone pravim 20-minuta-tetovaže, već vrlo složene radove, vrlo često je potrebno nekoliko seansi dok jedna tetovaža bude gotova. U prvoj seansi isplaniram čitavu sliku, pri čemu se nikada ne crta na papiru, nego direktno na koži. Samo na taj način mogu uzeti u obzir oblike i tok gibanja tijela. List papira je pak ravan a kada se skica kopira, tetovaža uvijek izgleda kao naljepljena bez ikakve veze sa prostornim oblicima tijela. Primjerice, ako trebam tetovirati lice na ramenu, nacrtaću ga tako, da okrugli oblik ramena sačinjava oval lica i da tetovaža kroz to izgleda pomalo trodimenzionalno, kada ju se promatra sa svih strana. Ako bih lice samo malo manje umanjila, nego što to rame nudi, djelovalo bi tako ravno i poput naljepnice, kao da je prenešena. Kad je crtež gotov može se pogledati u zrcalu. U tom stadiju je naravno još moguće napraviti promjene. Zatim se tetovira. Ako se radi o vrlo velikoj tetovaži, crtež izvodim u potpunosti, da kod svake iduće seanse ne moram sve iznova skicirati. Ta tetovirana skica će zatim biti prekrivena kroz napredovanje slike.
Ti radiš i druge umjetnosti, možeš li mi o tome malo ispričati. Slikanje i komične/ironične crteže?
Slikanje sam u zadnje vrijeme malo zapustila zbog nedostatka vremena. Trenutno radim samo slike po narudžbi, kao na primjer portrete ili slike s drugim zadatim temama. Za slikeu ulju se mora prihvatiti i duže vrijeme čekanja. Humoristički crteži nastaju kontinuirano za različite različite magazine, a samo jedan manji dio toga dolazi na moju internetsku stranicu. Sposobnost crtanja i slikanja je od najveće važnosti, ako se odvažite, ljudsku kožu da upotrijebite kao medijum, zato mislim da je krajnje važno, da se bez takvih predznanja ne počinje tetovirati, jer tako iz toga ne može postati ništa dobro. Tetoviranje nije samo jednostavno ubacivanje boje u kožu, već uz to ide i umjetnički aspekat. Za ljude, koji svoj crtački talenat žele poboljšati, nudim individualne kurseve crtanja i slikanja.
(O tome smo već govorili na telefonu) Tetovirači su obično stariji, ako se pored tetoviranja bave i drugim umjetnostima, ti izgleda da si u mnogim stvarima ranoraniteljka, ili to vidim pogrešno?
Poznajem nekoliko ludački dobrih umjetnika, koji se bave tetoviranjem i sllikarstvom a otprilike su u istoj dobi, kao i ja. Uopće ne igra ulogu, koliko ste stari, ili pak koliko dugo tetovirate. Ako se stvari već od početka dobro prihvatite i ne zanemarite umjetničke aspekte, možete već i nakon jedne godine praviti umjetničke tetovaže. Ali ne može se očekivati, da se može bolje tetovirati nego crtati. Ako je neko i dvadesetpet godina u struci, ali još uvijek ne može crtati ravnu liniju, ni tetovirati neće nikada moći.
A kako vidiš tvoju budućnost, više u području tetoviranja ili u području umjetnosti, ili možda i sasvim nečem drugom?
Nisam čvrsto isplanirama svoju budućnost. Ako jedanput bude došao dan, gdje me tetoviranje više neće radovati, jednostavno ću prestati i posvetiti se drugim hobijima.
Tekst: Lead & Osa
Fotografije: Osa
Internet: www.osatattoo.at
Članak na njemačkom jeziku nalazi se na stranici Tattoo Guide: www.tattoo-guide-europa.de/interview-osa-shockin-city-tattoo.html
