"Ivan Kra: meine Mama kann sich auch an Kreuze auf Händen in Aržano und Dobranje erinnern "
(Zagora, Hrvatska)
O hrvatskim tradicionalnim tetovažama i tetoviranju općenito - The Croatian traditional tattoos and tattooing in general
20. 02. 2019.
11. 02. 2019.
"What do you think the Samoan women hand tattoo is for?"
In Samoa when Samoan women are tattooed with the Malu the Tufuga Tatatau, or Tattoo priests tattoos the pair of thighs AND the right hand (sometimes left but rarely both hands)
"What do you think the Samoan women hand tattoo is for?" Well...lol...Theres an ancient navigation skill where Pacific navigators use their hand and the markings on their fingers to measure distances and angles of star constellations as they rise and fall in the night sky. This is brilliant navigator Kala Tanaka of the Hokulea measuring where she needs to go using her hand. You mightve seen Moana do a weird version of it. Many Samoan hand tattoo have fish around the wrists and the stars and togitogi up the fingers. The thumb lays across the horizon while the fingers stand vertical as you align your markings with the stars. Every tattoo unique to that navigator's experience and knowledge. This would also tell you who the original navigators were. Pacific women. Its part of the Nafanua story we always overlook. She ruled all over Samoa and set up Tupa'i titles in villages on the complete opposite sides of Samoa. She didnt walk there you know. lol. She was an accomplished navigator. And who makes ie toga, Samoan sails? Exclusively women. Blessed week Samoa.
10. 02. 2019.
Križićanje
Antonio Basić
SUVREMENA ETNOGRAFIJA TRADICIJSKE KULTURE I KNJIŽEVNOSTI U IMOTSKO-BEKIJSKOJ KRAJINI
Križićanje
Križićanje je etnokulturološki fenomen za kojeg bismo na prvi pogled rekli da pripada u bajke, no okolnosti nastanka križićanje izrazito su surove i nebajkovite. Križićanje je pojava vlastoručnog tetoviranja raznih oblika križa na ruke mladih djevojaka (a ponekad i mladića) na područjima koja nastanjuju Hrvati, pri tom se misli na prostor današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Marko Dragić bilježi predaju kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, i to pretežito žensku djecu. „Tako od nekog bogatog Cincara beg zatraži kćerku za ženu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za svadbu.“85 Osmanska invazija na europsko tlo nije omogućavala Hrvatima (pa ni drugim narodima) da odbiju turske prohtjeve. „Djevojci su istetovirali križ na čelu pa je beg nije mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama.“ 86 U ono doba, žene su vjerovale da im isključivo Bog može pomoći da se obrane od napasnika. Njihov oslonac, tj. njihova katolička vjera se ispostavila korisnijom nego što bi se dalo zaključiti. Razlog tomu je što su se Turci izrazito bojali križa te se nisu htjeli približiti djevojci koja bi na sebi imala znakove kršćanstva. Svetog Josipa se smatra zaštitnikom Hrvataod 17. stoljeća, stoga nije ni čudo da su se mladi odlučili tetovirati/križićati baš 19. ožujka na Dan svetog Josipa. Dragić navodi da su se tetovirali i na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga Tjedna te na Ivandan.87 Kazivači navode da se u novije doba mladi tetoviraju iz poštovanja prema tom starom običaju, stoga ne vode računa o datumu križićanja. Na početku 19. stoljeća križićalo bi se i tokom svakodnevnih aktivnosti, poput čuvanja stoke ili pletenja. Sami proces križićanja razlikovao se od kraja do kraja. Dragić bilježi sljedeću metodu: „U jednoj zdjelici zamiješao bi se med i usitnjeni ugalj od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom zamočenom u tu smjesu crtale križeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno
85 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2008, str. 156. 86 Isto, 156. 87 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303. 41
manjom iglom bockale to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu.“88 Kazivačica Mara Basić navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili. Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka, ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. To je bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik...označavalo je da je Hrvat Katolik, radi Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.“89 Vinko Tolić objašnjava pojavu križićanja povezivajući je s običajima starih Ilira: „Ponekad, u Imotskoj krajini i danas, dođe čovjek u priliku da na ruci (šaki) ženske (obično) starije osobe, ugleda utetoviran jedan oveći ili više manjih križića. Križ ili križić vidjeti na šaci, ne može a da i nehotično ne skrene pažnju, koja izazove pomisao vezanu za davne, raširene, preživjele običaje življa na ovom našem današnjem tlu. Pođemo li tragom prošlosti, doznat ćemo od grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira, prastanovnika naših krajeva, da je medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice ubrizgivati boju da se na koži trajno lijepo vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u pravilu na ruci urisavao križ- simbol - kršćanske duše.“90 Kazivačica Marija Brdar navodi kako je i njena majka imala istetoviran simbol križa na njenoj lijevoj ruci: „Baba ti Miškovica je na ruci livoj imala križ istetoviran. Ovi vamo lete za cigaron, ovi čuvali ovce, a oni iglicom pipkali dok nije nasta križ. Krv bi procurila i nasta križ. U našemu selu ima 10 žena.
88 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2008, str. 156. 89 Kazivačica: Mara Basić (djevojačko Vidović), rođena 1932. Datum kazivanja: 25. 8. 2015. Mjesto: Split. 90 Vinko Tolić, Škrinja uspomena, Imotska krajina, Imotski 1997, str. 204. 42
U Svibu ja ih deset znadem, sa križim. Već su mrtve, al' za još žive ja ti još ne znam. Al' ove starije što su bile babina generacija. Sve ih ko da ih sada vidin. Ona mi je to rekla, kad su bile curice da su čuvale ovce i vezle bi ili nešto radile i imale iglicu, tu vezitku. I ona sama sebi ili jedna drugoj. I krv ide i od te krvi poplavi plavi kriz.“ 91 Dakle, u novije vrijeme križićalo se i iz znatiželje, neovisno o vremenu i prilikama. Tome svjedoči i pomicanje područja križićanja. Dok su osmanlije bile neposredna opasnost majke su svoje mlade kćeri tetovirale na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži92, zbog običaja nošenja dugih rukava, a naknadno je bilo pomaknuto na podlakticu.
Zaključak
Narodne priče, pjesme i običaji najvrijednije su stvari, ali i uspomene, koje možemo baštiniti od svojih predaka. Svojim sadržajem i njegovom obuhvatnošću usmena književnost vješto prenosi život ljudskih zajednica i njihove intimne povijesti bez da joj na ikakav način oduzima sjaj iskrenog osjećaja. S obzirom da sam u ovome radu odlučio prikazati kraj kojemu i sam pripadam, ostao sam zatečen spoznajom da je narod nezamjenjivo izvorište umjetnosti i diskursa života. Neopisiva je veličina zajedničkog znanja kojime svi raspolažemo, ne samo kao Hrvati ili vjernici, nego i kao ljudi koji svojim djelima pišemo nove uspomene i nove običaje. Samo pretpostavimo da će kroz naredno desetljeće niknuti književno djelo velike vrijednosti koje za motiv koristi element iz piščeva rodnog kraja. Samo poznavanje etnosa piščeva kraja navelike olakšava i akademicima i prosječnom čitatelju razumijevanje, a pogotovo pospješuje kvalitetnu analizu sadržaja i motivacije iza pisanja tog djela. Grozno bi bilo prestati zabilježavati evolucije naroda samo zato što smatramo da oni pripadaju sadašnjosti, pogotovo kada shvatimo da je sadašnjost prošlost već u sljedećem trenutku. Narodna usmena književnost vrelo je saznanja koje nikada ne presušuje i kojim bismo stalno mogli osvježavati znanje o svijetu. Nažalost, većina ljudi nije svjesna činjenice koliko je ta vrsta književnosti zapravo važna ili jednostavno nema vremena za ono što često nazivaju „praznim tlapnjama“. Takvim svjesnim i nesvjesnim ponašanjem pridonosimo tome da sve te divne priče padnu u zaborav, a često zaboravljamo koliko smo i sami uživali u njima. Svoju
91 Kazivačica: Marija Brdar, rođena 1952. Datum kazivanja: 15. 8. 2015. Mjesto: Svib 92 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303. 43
prošlost ne trebamo odbacivati niti ju zanemarivati, ona zaslužuje posebno mjesto u našim uspomenama. Kad bi ljudi posvetili barem dio svoga vremena na na baštinu koja ih je istesala, mnogo toga bi naučili, kako o svojoj povijesti, tako i o sebi samima. Ono što su nama pričali naši djedovi i bake, trebali bismo i mi prenijeti svojim potomcima kako bismo održali tradiciju, ali i kako naša baština ne bi pala u zaborav.
SUVREMENA ETNOGRAFIJA TRADICIJSKE KULTURE I KNJIŽEVNOSTI U IMOTSKO-BEKIJSKOJ KRAJINI
Križićanje
Križićanje je etnokulturološki fenomen za kojeg bismo na prvi pogled rekli da pripada u bajke, no okolnosti nastanka križićanje izrazito su surove i nebajkovite. Križićanje je pojava vlastoručnog tetoviranja raznih oblika križa na ruke mladih djevojaka (a ponekad i mladića) na područjima koja nastanjuju Hrvati, pri tom se misli na prostor današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Marko Dragić bilježi predaju kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, i to pretežito žensku djecu. „Tako od nekog bogatog Cincara beg zatraži kćerku za ženu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za svadbu.“85 Osmanska invazija na europsko tlo nije omogućavala Hrvatima (pa ni drugim narodima) da odbiju turske prohtjeve. „Djevojci su istetovirali križ na čelu pa je beg nije mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama.“ 86 U ono doba, žene su vjerovale da im isključivo Bog može pomoći da se obrane od napasnika. Njihov oslonac, tj. njihova katolička vjera se ispostavila korisnijom nego što bi se dalo zaključiti. Razlog tomu je što su se Turci izrazito bojali križa te se nisu htjeli približiti djevojci koja bi na sebi imala znakove kršćanstva. Svetog Josipa se smatra zaštitnikom Hrvataod 17. stoljeća, stoga nije ni čudo da su se mladi odlučili tetovirati/križićati baš 19. ožujka na Dan svetog Josipa. Dragić navodi da su se tetovirali i na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga Tjedna te na Ivandan.87 Kazivači navode da se u novije doba mladi tetoviraju iz poštovanja prema tom starom običaju, stoga ne vode računa o datumu križićanja. Na početku 19. stoljeća križićalo bi se i tokom svakodnevnih aktivnosti, poput čuvanja stoke ili pletenja. Sami proces križićanja razlikovao se od kraja do kraja. Dragić bilježi sljedeću metodu: „U jednoj zdjelici zamiješao bi se med i usitnjeni ugalj od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom zamočenom u tu smjesu crtale križeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno
85 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2008, str. 156. 86 Isto, 156. 87 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303. 41
manjom iglom bockale to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu.“88 Kazivačica Mara Basić navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili. Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka, ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. To je bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik...označavalo je da je Hrvat Katolik, radi Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.“89 Vinko Tolić objašnjava pojavu križićanja povezivajući je s običajima starih Ilira: „Ponekad, u Imotskoj krajini i danas, dođe čovjek u priliku da na ruci (šaki) ženske (obično) starije osobe, ugleda utetoviran jedan oveći ili više manjih križića. Križ ili križić vidjeti na šaci, ne može a da i nehotično ne skrene pažnju, koja izazove pomisao vezanu za davne, raširene, preživjele običaje življa na ovom našem današnjem tlu. Pođemo li tragom prošlosti, doznat ćemo od grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira, prastanovnika naših krajeva, da je medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice ubrizgivati boju da se na koži trajno lijepo vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u pravilu na ruci urisavao križ- simbol - kršćanske duše.“90 Kazivačica Marija Brdar navodi kako je i njena majka imala istetoviran simbol križa na njenoj lijevoj ruci: „Baba ti Miškovica je na ruci livoj imala križ istetoviran. Ovi vamo lete za cigaron, ovi čuvali ovce, a oni iglicom pipkali dok nije nasta križ. Krv bi procurila i nasta križ. U našemu selu ima 10 žena.
88 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2008, str. 156. 89 Kazivačica: Mara Basić (djevojačko Vidović), rođena 1932. Datum kazivanja: 25. 8. 2015. Mjesto: Split. 90 Vinko Tolić, Škrinja uspomena, Imotska krajina, Imotski 1997, str. 204. 42
U Svibu ja ih deset znadem, sa križim. Već su mrtve, al' za još žive ja ti još ne znam. Al' ove starije što su bile babina generacija. Sve ih ko da ih sada vidin. Ona mi je to rekla, kad su bile curice da su čuvale ovce i vezle bi ili nešto radile i imale iglicu, tu vezitku. I ona sama sebi ili jedna drugoj. I krv ide i od te krvi poplavi plavi kriz.“ 91 Dakle, u novije vrijeme križićalo se i iz znatiželje, neovisno o vremenu i prilikama. Tome svjedoči i pomicanje područja križićanja. Dok su osmanlije bile neposredna opasnost majke su svoje mlade kćeri tetovirale na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži92, zbog običaja nošenja dugih rukava, a naknadno je bilo pomaknuto na podlakticu.
Zaključak
Narodne priče, pjesme i običaji najvrijednije su stvari, ali i uspomene, koje možemo baštiniti od svojih predaka. Svojim sadržajem i njegovom obuhvatnošću usmena književnost vješto prenosi život ljudskih zajednica i njihove intimne povijesti bez da joj na ikakav način oduzima sjaj iskrenog osjećaja. S obzirom da sam u ovome radu odlučio prikazati kraj kojemu i sam pripadam, ostao sam zatečen spoznajom da je narod nezamjenjivo izvorište umjetnosti i diskursa života. Neopisiva je veličina zajedničkog znanja kojime svi raspolažemo, ne samo kao Hrvati ili vjernici, nego i kao ljudi koji svojim djelima pišemo nove uspomene i nove običaje. Samo pretpostavimo da će kroz naredno desetljeće niknuti književno djelo velike vrijednosti koje za motiv koristi element iz piščeva rodnog kraja. Samo poznavanje etnosa piščeva kraja navelike olakšava i akademicima i prosječnom čitatelju razumijevanje, a pogotovo pospješuje kvalitetnu analizu sadržaja i motivacije iza pisanja tog djela. Grozno bi bilo prestati zabilježavati evolucije naroda samo zato što smatramo da oni pripadaju sadašnjosti, pogotovo kada shvatimo da je sadašnjost prošlost već u sljedećem trenutku. Narodna usmena književnost vrelo je saznanja koje nikada ne presušuje i kojim bismo stalno mogli osvježavati znanje o svijetu. Nažalost, većina ljudi nije svjesna činjenice koliko je ta vrsta književnosti zapravo važna ili jednostavno nema vremena za ono što često nazivaju „praznim tlapnjama“. Takvim svjesnim i nesvjesnim ponašanjem pridonosimo tome da sve te divne priče padnu u zaborav, a često zaboravljamo koliko smo i sami uživali u njima. Svoju
91 Kazivačica: Marija Brdar, rođena 1952. Datum kazivanja: 15. 8. 2015. Mjesto: Svib 92 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303. 43
prošlost ne trebamo odbacivati niti ju zanemarivati, ona zaslužuje posebno mjesto u našim uspomenama. Kad bi ljudi posvetili barem dio svoga vremena na na baštinu koja ih je istesala, mnogo toga bi naučili, kako o svojoj povijesti, tako i o sebi samima. Ono što su nama pričali naši djedovi i bake, trebali bismo i mi prenijeti svojim potomcima kako bismo održali tradiciju, ali i kako naša baština ne bi pala u zaborav.
u tetovirano mjesto utrljava se krupna morska sol
"Moguće je, kažu, izbrisati tetovažu, ako je izbockana u posljednja dvadeset četiri sata. Postupak je, na žalost, vrlo bolan: u tetovirano mjesto utrljava se krupna morska sol.
" Miljenko Jergović: Tetoviranje duše
18. 01. 2019.
Tradicionalno tetoviranje u travničkom kraju
Tradicionalno tetoviranje
Na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), nakon mise u travničkom kraju nekada je bilo uobičajeno tetoviranje tradicionalnom tehnikom (bocanje, sicanje) koje su izvodile starije žene dične tome poslu. Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su ugljen, pljuvačka, med, majčino mlijeko itd. Sadržaj smjese za tetoviranje ovisio je o kraju u kojem se ona pripremala. Na onome mjestu koje se htjelo tetovirati zategne se koža te se nacrta ornament tupim krajem igle, namočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle boca dok ornament ne bude gotov (Truhelka, 1894:246). Ubodi su bili vrlo česti i jednaki. Nakon što se izbockano mjesto natopi bojom zavije se zavojima. Rana se također mogla obložiti svilenim ili voštanim tvrđim papirom. Nakon tjedan dana tetovirano mjesto može se odviti i oprati hladnom vodom. Negdje se zamakala igla u boju i s njom se bockalo. Takav je posao bio kraći, jer se u isto vrijeme izbockana koža i napijala bojom. Međutim, boje su se ponajviše pravile od lučeve čađi, obične čađi ili i to rjeđe od baruta. Luč bi se zapalila i držala iznad kakve šalice. U tu šalicu nahvata se smola koja kaplje. Iznad luči u isto vrijeme drži se komad pleha ili tanjur tako da se čađ nahvata na donjoj strani. Tada se smola i čađ pomiješaju. Tom smjesom, pošto se koža najprije zategne, zašiljenim drvetom premaže se na koži mjesto onako kakav se znak želi istetovirati. Poslije toga iglom, koja je skoro do vrha obmotana koncem, bocka se na koži znak sve dok ne poteče krv. Tako se nabockano mjesto zavije i nakon tri dana opere (Pilja, 1938:11). Boje od čađi pravile su se i na drugačiji način. Tako npr. nad zapaljenom svijećom ili svjetiljkom od nafte koja se dimi drži se komad pleha Velimir Bugarin i Ivan Zec 116 na koji se nahvata čađ. Taj čađ se kasnije skupi i razmuti s vodom pa se takvom smjesom premaže mjesto koje se želi tetovirati te se postupa kao u prethodno navedenom primjeru (Isto, 1938:11). Prilikom tetoviranja, koje su u većini slučajeva vršile žene, događalo se često i to da su one smjesu od čađi i smole zakuhavale pljuvačkom. Tako su preko nabockanog mjesta prenosile sifilis. Zbog toga se događalo da mnoge od tetoviranih osoba imaju ožiljak na tetoviranom mjestu koji nije mogao dugo zarasti kao posljedica sifilisa (Isto, 1938:11). Kako piše Truhelka, tetoviranje je obuhvaćalo ruke i prsa, a katkad se uradi jednostavan motiv na čelu. Kod ženskih osoba tetovaže su mahom bile obilatije nego u muškaraca koji su se zadovoljavali po jednim ornamentom na desnoj ruci nad laktom i križićem na kažiprstu. Kod ženskih osoba obično je bila tetovirana desna strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom. Također treba istaknuti kako je tetoviranje često produženo i na donju stranu ruke, a katkad tako gusto da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično su se obje ruke približno podjednako tetovirale. Prsa su se obično tetovirala nasred grudne kosti (Truhelka, 1894 244-245). Ovaj običaj je bio prisutan među svim slojevima katoličkog puka. Na području Bosne, ali i Slimena, polako nestaje do sredine dvadesetog stoljeća. Učestalost tetoviranja znatno gubi na značaju nakon Drugog svjetskog rata, a zasluga za to pripisuje se komunističkom sustavu bivše države koji je nerado gledao na tetovirane križeve.48 Razlog zašto se tetoviralo na blagdan sv. Josipa leži u činjenici što se ovaj datum povezuje s buđenjem prirode odnosno proljećem. Tetovirale su se djevojčice u dobi od trinaest do šesnaest godina, što znači da su već ulazile u mladenačko doba, tj. razdoblje puberteta. Pretpostavlja se da je ovaj običaj imao svrhu uvođenja osobe u odraslo doba, ali je onda s promjenama vjerskih i kulturnih paradigmi u osmanlijskom razdoblju poprimio vrlo naglašenu
48 Duilo, Dražen. 2016. Sicanje, bocanje: što se skriva iza tetovaža na rukama baka diljem Bosne i Hercegovine,
Dostupno na: https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/322869/sicanje-bocanje-sto-se-skriva-iza-tetovaza-na-rukama-baka-diljem-bosne-i-hercegovine
funkciju vjerskog razlikovanja.49 Naime, nakon pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, katoličko stanovništvo našlo se u nezavidnom položaju. Kako su Osmanlije otimali mušku djecu kršćanskih seljaka koja su se činila fizički i psihički sposobnima te ih potom slali u Carigrad na odgoj kako bi postali janičari, katolici su željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Osmanlije običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Stoga su katolici obilježavali različitim križićima svoje djevojke na lako vidljivim dijelovima tijela kako bi bile odbojne Osmanlijama te kako bi spriječili prisilno udavanje djevojaka, njihovo odvođenje u roblje i hareme.50 Budući da je tetovaža predstavljala trajno obilježje, ona je prema narodnom shvaćaju smatrana neizbrisivim simbolom katoličanstva u Bosni i Hercegovini (Truhelka, 1894:243).
49 Vecernji.ba. 2017. Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica, Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/tisucljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica-1158226 (30.30.2018.) 50 Stojanović, Dražen. 2017. Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bosni, Dostupno: http://www.obnova.com.hr/blog/autori/46-tradicionalno-tetoviranje-hrvata-katolika-u-bosni-i-hercegovini (30.3.2018.)
http://zupa-dolac.ba/wp-content/uploads/2018/08/Dva-stoljeća-Slimena-KNJIGA.pdf
Na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), nakon mise u travničkom kraju nekada je bilo uobičajeno tetoviranje tradicionalnom tehnikom (bocanje, sicanje) koje su izvodile starije žene dične tome poslu. Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su ugljen, pljuvačka, med, majčino mlijeko itd. Sadržaj smjese za tetoviranje ovisio je o kraju u kojem se ona pripremala. Na onome mjestu koje se htjelo tetovirati zategne se koža te se nacrta ornament tupim krajem igle, namočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle boca dok ornament ne bude gotov (Truhelka, 1894:246). Ubodi su bili vrlo česti i jednaki. Nakon što se izbockano mjesto natopi bojom zavije se zavojima. Rana se također mogla obložiti svilenim ili voštanim tvrđim papirom. Nakon tjedan dana tetovirano mjesto može se odviti i oprati hladnom vodom. Negdje se zamakala igla u boju i s njom se bockalo. Takav je posao bio kraći, jer se u isto vrijeme izbockana koža i napijala bojom. Međutim, boje su se ponajviše pravile od lučeve čađi, obične čađi ili i to rjeđe od baruta. Luč bi se zapalila i držala iznad kakve šalice. U tu šalicu nahvata se smola koja kaplje. Iznad luči u isto vrijeme drži se komad pleha ili tanjur tako da se čađ nahvata na donjoj strani. Tada se smola i čađ pomiješaju. Tom smjesom, pošto se koža najprije zategne, zašiljenim drvetom premaže se na koži mjesto onako kakav se znak želi istetovirati. Poslije toga iglom, koja je skoro do vrha obmotana koncem, bocka se na koži znak sve dok ne poteče krv. Tako se nabockano mjesto zavije i nakon tri dana opere (Pilja, 1938:11). Boje od čađi pravile su se i na drugačiji način. Tako npr. nad zapaljenom svijećom ili svjetiljkom od nafte koja se dimi drži se komad pleha Velimir Bugarin i Ivan Zec 116 na koji se nahvata čađ. Taj čađ se kasnije skupi i razmuti s vodom pa se takvom smjesom premaže mjesto koje se želi tetovirati te se postupa kao u prethodno navedenom primjeru (Isto, 1938:11). Prilikom tetoviranja, koje su u većini slučajeva vršile žene, događalo se često i to da su one smjesu od čađi i smole zakuhavale pljuvačkom. Tako su preko nabockanog mjesta prenosile sifilis. Zbog toga se događalo da mnoge od tetoviranih osoba imaju ožiljak na tetoviranom mjestu koji nije mogao dugo zarasti kao posljedica sifilisa (Isto, 1938:11). Kako piše Truhelka, tetoviranje je obuhvaćalo ruke i prsa, a katkad se uradi jednostavan motiv na čelu. Kod ženskih osoba tetovaže su mahom bile obilatije nego u muškaraca koji su se zadovoljavali po jednim ornamentom na desnoj ruci nad laktom i križićem na kažiprstu. Kod ženskih osoba obično je bila tetovirana desna strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom. Također treba istaknuti kako je tetoviranje često produženo i na donju stranu ruke, a katkad tako gusto da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično su se obje ruke približno podjednako tetovirale. Prsa su se obično tetovirala nasred grudne kosti (Truhelka, 1894 244-245). Ovaj običaj je bio prisutan među svim slojevima katoličkog puka. Na području Bosne, ali i Slimena, polako nestaje do sredine dvadesetog stoljeća. Učestalost tetoviranja znatno gubi na značaju nakon Drugog svjetskog rata, a zasluga za to pripisuje se komunističkom sustavu bivše države koji je nerado gledao na tetovirane križeve.48 Razlog zašto se tetoviralo na blagdan sv. Josipa leži u činjenici što se ovaj datum povezuje s buđenjem prirode odnosno proljećem. Tetovirale su se djevojčice u dobi od trinaest do šesnaest godina, što znači da su već ulazile u mladenačko doba, tj. razdoblje puberteta. Pretpostavlja se da je ovaj običaj imao svrhu uvođenja osobe u odraslo doba, ali je onda s promjenama vjerskih i kulturnih paradigmi u osmanlijskom razdoblju poprimio vrlo naglašenu
48 Duilo, Dražen. 2016. Sicanje, bocanje: što se skriva iza tetovaža na rukama baka diljem Bosne i Hercegovine,
Dostupno na: https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/322869/sicanje-bocanje-sto-se-skriva-iza-tetovaza-na-rukama-baka-diljem-bosne-i-hercegovine
funkciju vjerskog razlikovanja.49 Naime, nakon pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, katoličko stanovništvo našlo se u nezavidnom položaju. Kako su Osmanlije otimali mušku djecu kršćanskih seljaka koja su se činila fizički i psihički sposobnima te ih potom slali u Carigrad na odgoj kako bi postali janičari, katolici su željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Osmanlije običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Stoga su katolici obilježavali različitim križićima svoje djevojke na lako vidljivim dijelovima tijela kako bi bile odbojne Osmanlijama te kako bi spriječili prisilno udavanje djevojaka, njihovo odvođenje u roblje i hareme.50 Budući da je tetovaža predstavljala trajno obilježje, ona je prema narodnom shvaćaju smatrana neizbrisivim simbolom katoličanstva u Bosni i Hercegovini (Truhelka, 1894:243).
49 Vecernji.ba. 2017. Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica, Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/tisucljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica-1158226 (30.30.2018.) 50 Stojanović, Dražen. 2017. Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bosni, Dostupno: http://www.obnova.com.hr/blog/autori/46-tradicionalno-tetoviranje-hrvata-katolika-u-bosni-i-hercegovini (30.3.2018.)
http://zupa-dolac.ba/wp-content/uploads/2018/08/Dva-stoljeća-Slimena-KNJIGA.pdf
09. 01. 2019.
Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica
https://www.dw.com/hr/tisućljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica/a-38058580
- Autor Marina Martinović
Tradicija tetoviranja ruku bosanskih Hrvatica izumire s posljednjim nositeljicama toga starog običaja. Neke od njih se još uvijek živo sjećaju kad su kao djevojčice tetovirane i tako bile uvedene u svijet odraslih.
„Halo Marina?! Slušaj, ima ova jedna baka iz sela išarane ruke, i to dobro išarane", govori mi u slušalicu jedan od mještana sela Bare pokraj Jajca, kraja koji je poznat po tradiciji tetoviranja bosanskih katolkinja. Stigavši u Bare, uz pomoć poznanika odmah nalazim kuću Ružice Jagodin. Mojim pratiteljima iz sela i meni nudi kavu, ali joj je teško ustati, kamoli hodati. Kaže, i ove zime ju je za krevet bila privezala neka bolest. Po stasu se vidi da je baka Ružica nekoć bila visoka i jaka žena, a sada, sa svojih 82 godine, pogurena, oslanjajući se na štap pokušava izvaditi džezvu iz kredenca, da bi odmah potom susjedu Katu zamolila da ipak ona skuha kavu i posluži sok.
Pita me, što hoću od nje, na koja pitanja da mi odgovori, i potom i ne čeka odgovor te mi pokazuje svoje ruke i strastveno počinje pričati o njezinom trajnom nakitu. Ponosna je što netko od nje želi čuti priču o, kako kaže „bocanju“ po njezinim rukama. „13 godina mi je bilo kad sam to napravila, na Svetog Josipa“, priča ona i pojašnjava kako se to radilo: „Uzme se 'saje' (čađa) i meda, dobro se pomiješa i onda se prvo napiše na ruke, pa se onda uzme igla i boca se. Poslije to prenoći, a onda sapereš i sve to ostane." Boljelo ju je, kaže, „jašta, kako i ne bi", ali su to „sve curice" tada dale uraditi po rukama, prisjeća se, pa tako i ona.
Neke od njezinih tetovaža se mogu dobro raspoznati, dok se na drugima vidi trag vremena. „Ovo je križ, ovo je kolo, a ovo su narukvice", pokazuje mi. „To je za mene ukras. Samo, 'insan' ostario, pa ostarilo sve. Vidiš kako sam se 'uškorala'", govori kroz smijeh.

Pored križeva, čest motiv su i krugovi koji bi trebali predstavljati sunce, a sunce opet simbolizira život
Stid zbog tetoviranih križeva na rukama
Ružica Jagodin je jedna od rijetkih koje se još mogu pohvaliti ovim tradicionalnim ukrasom. Jer, tradicija tetoviranja bosanskih katolkinja se danas više ne njeguje, te ona polako s ovim bakicama izumire. Shodno tome je i teško doći do žena koje na svojim rukama još imaju tragove te tradicije. No, ne odustajem. Raspitujem se dalje. Saznajem za još jednu baku u jednom drugom jajačkom selu. „Naći ćeš lako njezinu kuću. To je ona zadnja u selu, usred šume“, pričaju mi opet drugi poznanici o Ivki Petrović.
I doista, nije ju teško naći. Ova sitna bakica sa živahnim očima se još dobro drži na nogama, iako je godinu dana starija od bake Ružice. Zatičem je kako čisti oko kuće, dok je tri mačke radoznalo prate u njezinom poslu. Kaže, sama živi u ovoj kući, jer su joj se djeca odselila tamo gdje je bilo posla. Ali joj, ističe, nije teško biti samoj u kući, jer je djeca posjećuju, a i čitav svoj život je provela ovdje, gdje joj je, kaže, najljepše. I na njezinim rukama se vide tragovi vremena, ali se još uvijek mogu dobro raspoznati križevi koji su nekoliko centimetara iznad ručnog zgloba tako tetovirani da izgledaju doista poput jedne pripijene narukvice.
Bio se upravo završio Drugi svjetski rat, prisjeća se, kad su joj s 12 godina „izbocane" ruke. „Moralo se to uraditi", kaže ona. „Dok se krv ne ukaže, to se bocalo. Mi smo i plakale, ali džabe je, moralo se. 'Izdeverale' smo." Prisjeća se, međutim, da se zbog svojih tetovaža znala i stidjeti, jer nakon nje, već pedesetih godina, ta tradicija više nije njegovana. Sjeća se tako kad je jedne prilike sa svojim pokojnim suprugom Jozom išla u Banju Luku i u restoranu krila svoje tetovaže. Na upit konobara, zašto krije ruke, odgovorila je: „Krijem zato što nema ovo ni u koga. I onda sam rekla, da ja to mogu ikako skinuti, skinula bih." Ali je naučila živjeti sa svojim tetovažama i, kaže, čudna joj je ova današnja mladež koja se ne tetovira po rukama, već po nogama i svugdje drugdje po tijelu.
Kultno-ritualni običaj
No, stidjeti se za svoje tetovaže baka Ivka ni u kojem slučaju ne mora. Štoviše, mogla bi čak biti ponosna što na rukama nosi jednu vjerojatno čak tisućljetnu tradiciju. Iako se u ovom kraju s koljena na koljeno prenosi kako je svrha ovih tetovaža sprječavanje otimanja djevojaka u vrijeme Osmanlijskog carstva i njihovog prisilnog prevođenje na islam, taj običaj se njegovao i prije dolaska Osmanlija na današnje prostore Bosne i Hercegovine, pojašnjava Ivan Lovrenović, književnik i etnolog. Lovrenović ističe, pozivajući se na istraživački rad Ćire Truhelke (1865.-1942.), arheologa i povjesničara te nekadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu, da se kod tih tetovaža radi o „zaostatku prastarih običaja, prethistorijskih, o kojima je Truhelka pronašao neke fragmentarne zapise kod nekih antičkih rimskih pisaca, a koji se svi tiču centralnoga balkanskog areala Bosne, uskoga područja za koje se pretpostavlja u znanosti da su ga naseljavala Ilirska plemena. Ne može se baš sa sigurnošću utvrditi koja je njegova svrha bila, ali je sasvim sigurno da se radilo o nekom kultno-ritualnom običaju koji je imao duhovnu funkciju.“
No, nije baš ni slučajno što je taj običaj upravo u jajačkom kraju tako raširen. Lovrenović obrazlaže da je Truhelka došao do spoznaje da se radi o području koje se prostire „na sjeveru do blizu banjolučkih krajeva, na jugu negdje do Rame, na istoku do Kraljeve Sutjeske, na zapadu do Jajca i Mrkonjić Grada. Dakle radi se o jednom uskom arealu koji je istovremeno i areal u kojemu su današnji katolici preživjeli kao očigledno neki potomci populacije naroda, etnosa koji vuku korijen čak još iz predslavenskih vremena.“
Tetovirale se da bi bile teže izložene prelasku na islam
A zašto se tetoviranje vršilo na blagdan Svetog Josipa, koji se u tim krajevima slavi 19. ožujka? Lovrenović pojašnjava da to vjerojatno ima veze s proljećem, s buđenjem prirode, i da se stoga taj običaj „veže za taj datum, kada počinje novi životni ciklus". Ovaj etnolog usto dodaje kako se pretpostavlja da taj običaj ima i svrhu uvođenja u odraslo doba. Zbog toga su žene, ali i muškarci – iako rjeđe – tetovirani upravo u doba kada počinje pubertet. „Taj običaj jeste vjerojatno povezan i s inicijacijskim namjerama, ali je onda kasnije s promjenama vjerskih, civilizacijskih, kulturnih paradigmi u turskim vremenima kod katoličkih žena poprimio vrlo naglašenu funkciju vjerskog razlikovanja. I to uvjerenje se zadržalo kod katoličkih žena u središnjoj Bosni i do danas. Taj je običaj, dakle imao svrhu da se po crtežima, simbolima, one vjerski raspoznaju kao katolkinje da bi teže bile izložene prelasku na Islam“, navodi Lovrenović.
Iako je u vrijeme kad su Ružica Jagodin i Ivka Petrović kao mlade djevojke tetovirane Osmansko carstvo već odavno bilo prošlost u tim krajevima, običaj se ponegdje zadržao sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća. Njih dvije su se morale tetovirati, jer su to „sve djevojčice imale“, a da nisu bile ni svjesne da će na svojim rukama čitav svoj život nositi jedan običaj koji je puno stariji nego što mogu i zamisliti. No, ono što nije teško zamisliti, a i evidentno je, jest da s bakom Ružicom, bakom Ivkom, bakom Marom, bakom Katom, bakom Mandom,…taj tisućljetni običaj i tradicija iščezava, čini se, u nepovrat.
06. 01. 2019.
vjerovalo se da ko nema križa na ruci odlazi u pakao
"narod vjeruje da urezani križevi čuvaju od đavola i zlih duhova. bio je to i test izdržljivosti. jer je i isus bio na križu. vjerovalo se da ko nema križa na ruci odlazi u pakao. što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju."
"to bilo u starih. bile mi u matere, bile mi i u ćaće. po rukama bilo. uh, u ćaće mi bilo ne zna se koliko."
"ostalo dobro. ne bi se moglo izrezat. sve otišlo u kosti dole."
kata fofic
"to bilo u starih. bile mi u matere, bile mi i u ćaće. po rukama bilo. uh, u ćaće mi bilo ne zna se koliko."
"ostalo dobro. ne bi se moglo izrezat. sve otišlo u kosti dole."
kata fofic
20. 02. 2018.
7. festival Treće uho - o tradicionalnom tetoviranju/sicanju/bocanju Hrvata u Bosni
U ponedjeljak (13.11.) smo se odazvali pozivu Udruge Bonsai da dubrovačkoj publici u sklopu 7. festivala Treće uho ispričamo priču o tradicionalnom tetoviranju/sicanju/bocanju Hrvata u Bosni – „Tradicija tetoviranja Hrvata iz Bosne“. Članica Udruge Arheon, Ivana Ereš govorila je o ovom fenomenu koji je posebno karakterističan za područje srednje Bosne.
Geografski fokus predavanja bio je spomenuti srednjobosanski prostor (iako se sicanje pojavljuje i u drugim dijelovima Bosne, Hercegovine te nekim dijelovima Dalmacije), a tematski fokus bio je vezan za propitivanje popularnog vjerovanja da ovaj običaj potječe iz vremena Osmanske okupacije. Tradicija sicanja/bocanja/tetoviranja zapravo je puno starija. Motivi koje su istraživači zapazili na rukama, poprsjima i čelima bosanskih žena, ali i nekih muškaraca, neodoljivo podsjećaju na čovjekovu tadašnju privrženost prirodi (vegetabilni motivi, solarni i lunarni motivi i sl.). Običaj tetoviranja/sicanja/bocanja u ovim krajevima bilježe još antički pisci, a arheološki nalazi iglica za tetoviranje ga potvrđuju.
Osmanski period vrijeme je u kojem ova tradicija dobiva drugo značenje – tetoviranjem se nastojalo istaknuti važan dio vjerskog identiteta pojedinca. Tetovaže su se oslikavale i kao zaštitnički znak iz straha pred osvajačem pa je tako najpopularniji oslikani motiv bio znak križa.
Tradicionalni motivi i danas nastavljaju živjeti kroz tetovaže mlađih generacija. Nastaju iz želje za nastavkom prenošenja ove tradicije koju smatraju važnim dijelom svog identiteta.
Posebno zanimljiva pojava je pojava zanimanja i rast popularnosti motiva srednjobosanskih tetovaža kod stranaca – posjetitelja ovih krajeva, zaljubljenika u tradiciju – čije fotografije i priče koje stoje iza odluke o tetoviranju baš ovih motiva možete lako pronaći na društvenoj mreži Instagram.
Zvirnjača, općina Kupres
"Dok smo sjedali za obiteljski stol Ruža je sjedila na svojoj fotelji s osmjehom i prekriženim rukama na kojima se vidi tradicionalnim načinom tetovirani stilizirani križ. Spremno je pokazala taj ukras i odmah dala do znanja da i njezin Karlo ima tetoviran križ. Što znači da su se i muški nekada tetovirali, a ne samo žene."
Zvirnjača: Život trinaest stanovnika na 1126 metara
Zvirnjača: Život trinaest stanovnika na 1126 metara
Pretplati se na:
Postovi (Atom)




