Antonio Basić
SUVREMENA ETNOGRAFIJA TRADICIJSKE KULTURE I KNJIŽEVNOSTI U IMOTSKO-BEKIJSKOJ KRAJINI
Križićanje
Križićanje je etnokulturološki fenomen za kojeg bismo na prvi pogled rekli da pripada
u bajke, no okolnosti nastanka križićanje izrazito su surove i nebajkovite. Križićanje je pojava
vlastoručnog tetoviranja raznih oblika križa na ruke mladih djevojaka (a ponekad i mladića)
na područjima koja nastanjuju Hrvati, pri tom se misli na prostor današnje Hrvatske te Bosne i
Hercegovine.
Marko Dragić bilježi predaju kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, i
to pretežito žensku djecu. „Tako od nekog bogatog Cincara beg zatraži kćerku za ženu. Otac
nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za
svadbu.“85 Osmanska invazija na europsko tlo nije omogućavala Hrvatima (pa ni drugim
narodima) da odbiju turske prohtjeve. „Djevojci su istetovirali križ na čelu pa je beg nije
mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama.“
86
U ono doba, žene su vjerovale da im isključivo Bog može pomoći da se obrane od
napasnika. Njihov oslonac, tj. njihova katolička vjera se ispostavila korisnijom nego što bi se
dalo zaključiti. Razlog tomu je što su se Turci izrazito bojali križa te se nisu htjeli približiti
djevojci koja bi na sebi imala znakove kršćanstva. Svetog Josipa se smatra zaštitnikom
Hrvataod 17. stoljeća, stoga nije ni čudo da su se mladi odlučili tetovirati/križićati baš 19.
ožujka na Dan svetog Josipa. Dragić navodi da su se tetovirali i na Blagovijest, Cvjetnicu, u
dane Velikoga Tjedna te na Ivandan.87 Kazivači navode da se u novije doba mladi tetoviraju
iz poštovanja prema tom starom običaju, stoga ne vode računa o datumu križićanja. Na
početku 19. stoljeća križićalo bi se i tokom svakodnevnih aktivnosti, poput čuvanja stoke ili
pletenja.
Sami proces križićanja razlikovao se od kraja do kraja. Dragić bilježi sljedeću metodu:
„U jednoj zdjelici zamiješao bi se med i usitnjeni ugalj od izgorenog drveta. Prah je trebao biti
sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene
iglom zamočenom u tu smjesu crtale križeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno
85 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split
2008, str. 156.
86 Isto, 156.
87 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel
za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303.
41
manjom iglom bockale to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu.“88 Kazivačica Mara
Basić navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto
drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se
znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili.
Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba
Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi
nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da
pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem
napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka,
ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja
plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na
jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao
jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene
ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. To
je bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik...označavalo je da je Hrvat Katolik, radi
Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.“89
Vinko Tolić objašnjava pojavu križićanja povezivajući je s običajima starih Ilira:
„Ponekad, u Imotskoj krajini i danas, dođe čovjek u priliku da na ruci (šaki) ženske (obično)
starije osobe, ugleda utetoviran jedan oveći ili više manjih križića. Križ ili križić vidjeti na
šaci, ne može a da i nehotično ne skrene pažnju, koja izazove pomisao vezanu za davne,
raširene, preživjele običaje življa na ovom našem današnjem tlu. Pođemo li tragom prošlosti,
doznat ćemo od grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira,
prastanovnika naših krajeva, da je medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i
naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari
običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice ubrizgivati boju da se na koži trajno lijepo
vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u
pravilu na ruci urisavao križ- simbol - kršćanske duše.“90 Kazivačica Marija Brdar navodi
kako je i njena majka imala istetoviran simbol križa na njenoj lijevoj ruci: „Baba ti Miškovica
je na ruci livoj imala križ istetoviran. Ovi vamo lete za cigaron, ovi čuvali ovce, a oni iglicom
pipkali dok nije nasta križ. Krv bi procurila i nasta križ. U našemu selu ima 10 žena.
88 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split
2008, str. 156.
89 Kazivačica: Mara Basić (djevojačko Vidović), rođena 1932. Datum kazivanja: 25. 8. 2015. Mjesto: Split.
90 Vinko Tolić, Škrinja uspomena, Imotska krajina, Imotski 1997, str. 204.
42
U Svibu ja ih deset znadem, sa križim. Već su mrtve, al' za još žive ja ti još ne znam. Al' ove starije što
su bile babina generacija. Sve ih ko da ih sada vidin. Ona mi je to rekla, kad su bile curice da
su čuvale ovce i vezle bi ili nešto radile i imale iglicu, tu vezitku. I ona sama sebi ili jedna
drugoj. I krv ide i od te krvi poplavi plavi kriz.“
91 Dakle, u novije vrijeme križićalo se i iz
znatiželje, neovisno o vremenu i prilikama. Tome svjedoči i pomicanje područja križićanja.
Dok su osmanlije bile neposredna opasnost majke su svoje mlade kćeri tetovirale na šaci jer je
to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži92, zbog običaja nošenja dugih rukava, a naknadno
je bilo pomaknuto na podlakticu.
Zaključak
Narodne priče, pjesme i običaji najvrijednije su stvari, ali i uspomene, koje možemo
baštiniti od svojih predaka. Svojim sadržajem i njegovom obuhvatnošću usmena književnost
vješto prenosi život ljudskih zajednica i njihove intimne povijesti bez da joj na ikakav način
oduzima sjaj iskrenog osjećaja. S obzirom da sam u ovome radu odlučio prikazati kraj kojemu
i sam pripadam, ostao sam zatečen spoznajom da je narod nezamjenjivo izvorište umjetnosti i
diskursa života. Neopisiva je veličina zajedničkog znanja kojime svi raspolažemo, ne samo
kao Hrvati ili vjernici, nego i kao ljudi koji svojim djelima pišemo nove uspomene i nove
običaje.
Samo pretpostavimo da će kroz naredno desetljeće niknuti književno djelo velike
vrijednosti koje za motiv koristi element iz piščeva rodnog kraja. Samo poznavanje etnosa
piščeva kraja navelike olakšava i akademicima i prosječnom čitatelju razumijevanje, a
pogotovo pospješuje kvalitetnu analizu sadržaja i motivacije iza pisanja tog djela. Grozno bi
bilo prestati zabilježavati evolucije naroda samo zato što smatramo da oni pripadaju
sadašnjosti, pogotovo kada shvatimo da je sadašnjost prošlost već u sljedećem trenutku.
Narodna usmena književnost vrelo je saznanja koje nikada ne presušuje i kojim bismo
stalno mogli osvježavati znanje o svijetu. Nažalost, većina ljudi nije svjesna činjenice koliko
je ta vrsta književnosti zapravo važna ili jednostavno nema vremena za ono što često nazivaju
„praznim tlapnjama“. Takvim svjesnim i nesvjesnim ponašanjem pridonosimo tome da sve te
divne priče padnu u zaborav, a često zaboravljamo koliko smo i sami uživali u njima. Svoju
91 Kazivačica: Marija Brdar, rođena 1952. Datum kazivanja: 15. 8. 2015. Mjesto: Svib
92 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel
za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303.
43
prošlost ne trebamo odbacivati niti ju zanemarivati, ona zaslužuje posebno mjesto u našim
uspomenama. Kad bi ljudi posvetili barem dio svoga vremena na na baštinu koja ih je istesala,
mnogo toga bi naučili, kako o svojoj povijesti, tako i o sebi samima. Ono što su nama pričali
naši djedovi i bake, trebali bismo i mi prenijeti svojim potomcima kako bismo održali
tradiciju, ali i kako naša baština ne bi pala u zaborav.