Tradicionalno tetoviranje
Na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), nakon mise u travničkom
kraju nekada je bilo uobičajeno tetoviranje tradicionalnom tehnikom
(bocanje, sicanje) koje su izvodile starije žene dične tome
poslu. Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su
ugljen, pljuvačka, med, majčino mlijeko itd. Sadržaj smjese za
tetoviranje ovisio je o kraju u kojem se ona pripremala. Na onome
mjestu koje se htjelo tetovirati zategne se koža te se nacrta
ornament tupim krajem igle, namočenim u crnilo, pa se onda
po crtežu šiljastim rtom dotle boca dok ornament ne bude gotov
(Truhelka, 1894:246). Ubodi su bili vrlo česti i jednaki. Nakon
što se izbockano mjesto natopi bojom zavije se zavojima. Rana
se također mogla obložiti svilenim ili voštanim tvrđim papirom.
Nakon tjedan dana tetovirano mjesto može se odviti i oprati hladnom
vodom. Negdje se zamakala igla u boju i s njom se bockalo.
Takav je posao bio kraći, jer se u isto vrijeme izbockana koža i
napijala bojom. Međutim, boje su se ponajviše pravile od lučeve
čađi, obične čađi ili i to rjeđe od baruta. Luč bi se zapalila i držala
iznad kakve šalice. U tu šalicu nahvata se smola koja kaplje.
Iznad luči u isto vrijeme drži se komad pleha ili tanjur tako da
se čađ nahvata na donjoj strani. Tada se smola i čađ pomiješaju.
Tom smjesom, pošto se koža najprije zategne, zašiljenim drvetom
premaže se na koži mjesto onako kakav se znak želi istetovirati.
Poslije toga iglom, koja je skoro do vrha obmotana koncem,
bocka se na koži znak sve dok ne poteče krv. Tako se nabockano
mjesto zavije i nakon tri dana opere (Pilja, 1938:11). Boje od čađi
pravile su se i na drugačiji način. Tako npr. nad zapaljenom svijećom
ili svjetiljkom od nafte koja se dimi drži se komad pleha
Velimir Bugarin i Ivan Zec
116
na koji se nahvata čađ. Taj čađ se kasnije skupi i razmuti s vodom
pa se takvom smjesom premaže mjesto koje se želi tetovirati te se
postupa kao u prethodno navedenom primjeru (Isto, 1938:11).
Prilikom tetoviranja, koje su u većini slučajeva vršile žene, događalo
se često i to da su one smjesu od čađi i smole zakuhavale
pljuvačkom. Tako su preko nabockanog mjesta prenosile sifilis.
Zbog toga se događalo da mnoge od tetoviranih osoba imaju
ožiljak na tetoviranom mjestu koji nije mogao dugo zarasti kao
posljedica sifilisa (Isto, 1938:11). Kako piše Truhelka, tetoviranje
je obuhvaćalo ruke i prsa, a katkad se uradi jednostavan motiv na
čelu. Kod ženskih osoba tetovaže su mahom bile obilatije nego
u muškaraca koji su se zadovoljavali po jednim ornamentom na
desnoj ruci nad laktom i križićem na kažiprstu. Kod ženskih osoba
obično je bila tetovirana desna strana ruke, pregib, ruka ispod
lakta, a često i nad laktom. Također treba istaknuti kako je tetoviranje
često produženo i na donju stranu ruke, a katkad tako gusto
da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično su se obje
ruke približno podjednako tetovirale. Prsa su se obično tetovirala
nasred grudne kosti (Truhelka, 1894 244-245). Ovaj običaj je
bio prisutan među svim slojevima katoličkog puka. Na području
Bosne, ali i Slimena, polako nestaje do sredine dvadesetog stoljeća.
Učestalost tetoviranja znatno gubi na značaju nakon Drugog
svjetskog rata, a zasluga za to pripisuje se komunističkom sustavu
bivše države koji je nerado gledao na tetovirane križeve.48 Razlog
zašto se tetoviralo na blagdan sv. Josipa leži u činjenici što se ovaj
datum povezuje s buđenjem prirode odnosno proljećem. Tetovirale
su se djevojčice u dobi od trinaest do šesnaest godina, što
znači da su već ulazile u mladenačko doba, tj. razdoblje puberteta.
Pretpostavlja se da je ovaj običaj imao svrhu uvođenja osobe
u odraslo doba, ali je onda s promjenama vjerskih i kulturnih
paradigmi u osmanlijskom razdoblju poprimio vrlo naglašenu
48 Duilo, Dražen. 2016. Sicanje, bocanje: što se skriva iza tetovaža na rukama
baka diljem Bosne i Hercegovine,
Dostupno na: https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/322869/sicanje-bocanje-sto-se-skriva-iza-tetovaza-na-rukama-baka-diljem-bosne-i-hercegovine
funkciju vjerskog razlikovanja.49 Naime, nakon pada Bosne pod
Osmanlije 1463. godine, katoličko stanovništvo našlo se u nezavidnom
položaju. Kako su Osmanlije otimali mušku djecu kršćanskih
seljaka koja su se činila fizički i psihički sposobnima
te ih potom slali u Carigrad na odgoj kako bi postali janičari,
katolici su željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti kako
bi znali kome pripadaju. Kasnije su Osmanlije običavali iskoristiti
pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom
prije nego to učini njezin muž. Stoga su katolici obilježavali
različitim križićima svoje djevojke na lako vidljivim dijelovima
tijela kako bi bile odbojne Osmanlijama te kako bi spriječili prisilno
udavanje djevojaka, njihovo odvođenje u roblje i hareme.50
Budući da je tetovaža predstavljala trajno obilježje, ona je prema
narodnom shvaćaju smatrana neizbrisivim simbolom katoličanstva
u Bosni i Hercegovini (Truhelka, 1894:243).
49 Vecernji.ba. 2017. Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica,
Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/tisucljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica-1158226
(30.30.2018.)
50 Stojanović, Dražen. 2017. Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bosni,
Dostupno: http://www.obnova.com.hr/blog/autori/46-tradicionalno-tetoviranje-hrvata-katolika-u-bosni-i-hercegovini
(30.3.2018.)
http://zupa-dolac.ba/wp-content/uploads/2018/08/Dva-stoljeća-Slimena-KNJIGA.pdf
