Tradicionalno tetoviranje u travničkom kraju

Tradicionalno tetoviranje
Na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), nakon mise u travničkom kraju nekada je bilo uobičajeno tetoviranje tradicionalnom tehnikom (bocanje, sicanje) koje su izvodile starije žene dične tome poslu. Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su ugljen, pljuvačka, med, majčino mlijeko itd. Sadržaj smjese za tetoviranje ovisio je o kraju u kojem se ona pripremala. Na onome mjestu koje se htjelo tetovirati zategne se koža te se nacrta ornament tupim krajem igle, namočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle boca dok ornament ne bude gotov (Truhelka, 1894:246). Ubodi su bili vrlo česti i jednaki. Nakon što se izbockano mjesto natopi bojom zavije se zavojima. Rana se također mogla obložiti svilenim ili voštanim tvrđim papirom. Nakon tjedan dana tetovirano mjesto može se odviti i oprati hladnom vodom. Negdje se zamakala igla u boju i s njom se bockalo. Takav je posao bio kraći, jer se u isto vrijeme izbockana koža i napijala bojom. Međutim, boje su se ponajviše pravile od lučeve čađi, obične čađi ili i to rjeđe od baruta. Luč bi se zapalila i držala iznad kakve šalice. U tu šalicu nahvata se smola koja kaplje. Iznad luči u isto vrijeme drži se komad pleha ili tanjur tako da se čađ nahvata na donjoj strani. Tada se smola i čađ pomiješaju. Tom smjesom, pošto se koža najprije zategne, zašiljenim drvetom premaže se na koži mjesto onako kakav se znak želi istetovirati. Poslije toga iglom, koja je skoro do vrha obmotana koncem, bocka se na koži znak sve dok ne poteče krv. Tako se nabockano mjesto zavije i nakon tri dana opere (Pilja, 1938:11). Boje od čađi pravile su se i na drugačiji način. Tako npr. nad zapaljenom svijećom ili svjetiljkom od nafte koja se dimi drži se komad pleha Velimir Bugarin i Ivan Zec 116 na koji se nahvata čađ. Taj čađ se kasnije skupi i razmuti s vodom pa se takvom smjesom premaže mjesto koje se želi tetovirati te se postupa kao u prethodno navedenom primjeru (Isto, 1938:11). Prilikom tetoviranja, koje su u većini slučajeva vršile žene, događalo se često i to da su one smjesu od čađi i smole zakuhavale pljuvačkom. Tako su preko nabockanog mjesta prenosile sifilis. Zbog toga se događalo da mnoge od tetoviranih osoba imaju ožiljak na tetoviranom mjestu koji nije mogao dugo zarasti kao posljedica sifilisa (Isto, 1938:11). Kako piše Truhelka, tetoviranje je obuhvaćalo ruke i prsa, a katkad se uradi jednostavan motiv na čelu. Kod ženskih osoba tetovaže su mahom bile obilatije nego u muškaraca koji su se zadovoljavali po jednim ornamentom na desnoj ruci nad laktom i križićem na kažiprstu. Kod ženskih osoba obično je bila tetovirana desna strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom. Također treba istaknuti kako je tetoviranje često produženo i na donju stranu ruke, a katkad tako gusto da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično su se obje ruke približno podjednako tetovirale. Prsa su se obično tetovirala nasred grudne kosti (Truhelka, 1894 244-245). Ovaj običaj je bio prisutan među svim slojevima katoličkog puka. Na području Bosne, ali i Slimena, polako nestaje do sredine dvadesetog stoljeća. Učestalost tetoviranja znatno gubi na značaju nakon Drugog svjetskog rata, a zasluga za to pripisuje se komunističkom sustavu bivše države koji je nerado gledao na tetovirane križeve.48 Razlog zašto se tetoviralo na blagdan sv. Josipa leži u činjenici što se ovaj datum povezuje s buđenjem prirode odnosno proljećem. Tetovirale su se djevojčice u dobi od trinaest do šesnaest godina, što znači da su već ulazile u mladenačko doba, tj. razdoblje puberteta. Pretpostavlja se da je ovaj običaj imao svrhu uvođenja osobe u odraslo doba, ali je onda s promjenama vjerskih i kulturnih paradigmi u osmanlijskom razdoblju poprimio vrlo naglašenu

48 Duilo, Dražen. 2016. Sicanje, bocanje: što se skriva iza tetovaža na rukama baka diljem Bosne i Hercegovine,

Dostupno na: https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/322869/sicanje-bocanje-sto-se-skriva-iza-tetovaza-na-rukama-baka-diljem-bosne-i-hercegovine

 funkciju vjerskog razlikovanja.49 Naime, nakon pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, katoličko stanovništvo našlo se u nezavidnom položaju. Kako su Osmanlije otimali mušku djecu kršćanskih seljaka koja su se činila fizički i psihički sposobnima te ih potom slali u Carigrad na odgoj kako bi postali janičari, katolici su željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Osmanlije običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Stoga su katolici obilježavali različitim križićima svoje djevojke na lako vidljivim dijelovima tijela kako bi bile odbojne Osmanlijama te kako bi spriječili prisilno udavanje djevojaka, njihovo odvođenje u roblje i hareme.50 Budući da je tetovaža predstavljala trajno obilježje, ona je prema narodnom shvaćaju smatrana neizbrisivim simbolom katoličanstva u Bosni i Hercegovini (Truhelka, 1894:243).

49 Vecernji.ba. 2017. Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica, Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/tisucljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica-1158226 (30.30.2018.) 50 Stojanović, Dražen. 2017. Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bosni, Dostupno: http://www.obnova.com.hr/blog/autori/46-tradicionalno-tetoviranje-hrvata-katolika-u-bosni-i-hercegovini (30.3.2018.)

http://zupa-dolac.ba/wp-content/uploads/2018/08/Dva-stoljeća-Slimena-KNJIGA.pdf

Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica

 https://www.dw.com/hr/tisućljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica/a-38058580

• Autor Marina Martinović

Tradicija tetoviranja ruku bosanskih Hrvatica izumire s posljednjim nositeljicama toga starog običaja. Neke od njih se još uvijek živo sjećaju kad su kao djevojčice tetovirane i tako bile uvedene u svijet odraslih.

    

Pogledajte video02:49

Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica

„Halo Marina?! Slušaj, ima ova jedna baka iz sela išarane ruke, i to dobro išarane", govori mi u slušalicu jedan od mještana sela Bare pokraj Jajca, kraja koji je poznat po tradiciji tetoviranja bosanskih katolkinja. Stigavši u Bare, uz pomoć poznanika odmah nalazim kuću Ružice Jagodin. Mojim pratiteljima iz sela i meni nudi kavu, ali joj je teško ustati, kamoli hodati. Kaže, i ove zime ju je za krevet bila privezala neka bolest. Po stasu se vidi da je baka Ružica nekoć bila visoka i jaka žena, a sada, sa svojih 82 godine, pogurena, oslanjajući se na štap pokušava izvaditi džezvu iz kredenca, da bi odmah potom susjedu Katu zamolila da ipak ona skuha kavu i posluži sok.

Pita me, što hoću od nje, na koja pitanja da mi odgovori, i potom i ne čeka odgovor te mi pokazuje svoje ruke i strastveno počinje pričati o njezinom trajnom nakitu. Ponosna je što netko od nje želi čuti priču o, kako kaže „bocanju“ po njezinim rukama. „13 godina mi je bilo kad sam to napravila, na Svetog Josipa“, priča ona i pojašnjava kako se to radilo: „Uzme se 'saje' (čađa) i meda, dobro se pomiješa i onda se prvo napiše na ruke, pa se onda uzme igla i boca se. Poslije to prenoći, a onda sapereš i sve to ostane." Boljelo ju je, kaže, „jašta, kako i ne bi", ali su to „sve curice" tada dale uraditi po rukama, prisjeća se, pa tako i ona.

Neke od njezinih tetovaža se mogu dobro raspoznati, dok se na drugima vidi trag vremena. „Ovo je križ, ovo je kolo, a ovo su narukvice", pokazuje mi. „To je za mene ukras. Samo, 'insan' ostario, pa ostarilo sve. Vidiš kako sam se 'uškorala'", govori kroz smijeh.

Pored križeva, čest motiv su i krugovi koji bi trebali predstavljati sunce, a sunce opet simbolizira život

Stid zbog tetoviranih križeva na rukama

Ružica Jagodin je jedna od rijetkih koje se još mogu pohvaliti ovim tradicionalnim ukrasom. Jer, tradicija tetoviranja bosanskih katolkinja se danas više ne njeguje, te ona polako s ovim bakicama izumire. Shodno tome je i teško doći do žena koje na svojim rukama još imaju tragove te tradicije. No, ne odustajem. Raspitujem se dalje. Saznajem za još jednu baku u jednom drugom jajačkom selu. „Naći ćeš lako njezinu kuću. To je ona zadnja u selu, usred šume“, pričaju mi opet drugi poznanici o Ivki Petrović.

I doista, nije ju teško naći. Ova sitna bakica sa živahnim očima se još dobro drži na nogama, iako je godinu dana starija od bake Ružice. Zatičem je kako čisti oko kuće, dok je tri mačke radoznalo prate u njezinom poslu. Kaže, sama živi u ovoj kući, jer su joj se djeca odselila tamo gdje je bilo posla. Ali joj, ističe, nije teško biti samoj u kući, jer je djeca posjećuju, a i čitav svoj život je provela ovdje, gdje joj je, kaže, najljepše. I na njezinim rukama se vide tragovi vremena, ali se još uvijek mogu dobro raspoznati križevi koji su nekoliko centimetara iznad ručnog zgloba tako tetovirani da izgledaju doista poput jedne pripijene narukvice.

Ivka Petrović

Bio se upravo završio Drugi svjetski rat, prisjeća se, kad su joj s 12 godina „izbocane" ruke. „Moralo se to uraditi", kaže ona. „Dok se krv ne ukaže, to se bocalo. Mi smo i plakale, ali džabe je, moralo se. 'Izdeverale' smo." Prisjeća se, međutim, da se zbog svojih tetovaža znala i stidjeti, jer nakon nje, već pedesetih godina, ta tradicija više nije njegovana. Sjeća se tako kad je jedne prilike sa svojim pokojnim suprugom Jozom išla u Banju Luku i u restoranu krila svoje tetovaže. Na upit konobara, zašto krije ruke, odgovorila je: „Krijem zato što nema ovo ni u koga. I onda sam rekla, da ja to mogu ikako skinuti, skinula bih." Ali je naučila živjeti sa svojim tetovažama i, kaže, čudna joj je ova današnja mladež koja se ne tetovira po rukama, već po nogama i svugdje drugdje po tijelu.

Kultno-ritualni običaj

No, stidjeti se za svoje tetovaže baka Ivka ni u kojem slučaju ne mora. Štoviše, mogla bi čak biti ponosna što na rukama nosi jednu vjerojatno čak tisućljetnu tradiciju. Iako se u ovom kraju s koljena na koljeno prenosi kako je svrha ovih tetovaža sprječavanje otimanja djevojaka u vrijeme Osmanlijskog carstva i njihovog prisilnog prevođenje na islam, taj običaj se njegovao i prije dolaska Osmanlija na današnje prostore Bosne i Hercegovine, pojašnjava Ivan Lovrenović, književnik i etnolog. Lovrenović ističe, pozivajući se na istraživački rad Ćire Truhelke (1865.-1942.), arheologa i povjesničara te nekadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu, da se kod tih tetovaža radi o „zaostatku prastarih običaja, prethistorijskih, o kojima je Truhelka pronašao neke fragmentarne zapise kod nekih antičkih rimskih pisaca, a koji se svi tiču centralnoga balkanskog areala Bosne, uskoga područja za koje se pretpostavlja u znanosti da su ga naseljavala Ilirska plemena. Ne može se baš sa sigurnošću utvrditi koja je njegova svrha bila, ali je sasvim sigurno da se radilo o nekom kultno-ritualnom običaju koji je imao duhovnu funkciju.“

Ivan Lovrenović navodi da je taj običaj vjerojatno imao i inicijacijsku svrhu

No, nije baš ni slučajno što je taj običaj upravo u jajačkom kraju tako raširen. Lovrenović obrazlaže da je Truhelka došao do spoznaje da se radi o području koje se prostire „na sjeveru do blizu banjolučkih krajeva, na jugu negdje do Rame, na istoku do Kraljeve Sutjeske, na zapadu do Jajca i Mrkonjić Grada. Dakle radi se o jednom uskom arealu koji je istovremeno i areal u kojemu su današnji katolici preživjeli kao očigledno neki potomci populacije naroda, etnosa koji vuku korijen čak još iz predslavenskih vremena.“ 

Tetovirale se da bi bile teže izložene prelasku na islam

A zašto se tetoviranje vršilo na blagdan Svetog Josipa, koji se u tim krajevima slavi 19. ožujka? Lovrenović pojašnjava da to vjerojatno ima veze s proljećem, s buđenjem prirode, i da se stoga taj običaj „veže za taj datum, kada počinje novi životni ciklus". Ovaj etnolog usto dodaje kako se pretpostavlja da taj običaj ima i svrhu uvođenja u odraslo doba. Zbog toga su žene, ali i muškarci – iako rjeđe – tetovirani upravo u doba kada počinje pubertet. „Taj običaj jeste vjerojatno povezan i s inicijacijskim namjerama, ali je onda kasnije s promjenama vjerskih, civilizacijskih, kulturnih paradigmi u turskim vremenima kod katoličkih žena poprimio vrlo naglašenu funkciju vjerskog razlikovanja. I to uvjerenje se zadržalo kod katoličkih žena u središnjoj Bosni i do danas. Taj je običaj, dakle imao svrhu da se po crtežima, simbolima, one vjerski raspoznaju kao katolkinje da bi teže bile izložene prelasku na Islam“, navodi Lovrenović.

Iako je u vrijeme kad su Ružica Jagodin i Ivka Petrović kao mlade djevojke tetovirane Osmansko carstvo već odavno bilo prošlost u tim krajevima, običaj se ponegdje zadržao sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća. Njih dvije su se morale tetovirati, jer su to „sve djevojčice imale“, a da nisu bile ni svjesne da će na svojim rukama čitav svoj život nositi jedan običaj koji je puno stariji nego što mogu i zamisliti. No, ono što nije teško zamisliti, a i evidentno je, jest da s bakom Ružicom, bakom Ivkom, bakom Marom, bakom Katom, bakom Mandom,…taj tisućljetni običaj i tradicija iščezava, čini se, u nepovrat.

Šibensko zaleđe (motivi tetovaža)

Copyright: © Natasa Ilincic, 2016
Il tatuaggio tradizionale femminile nei Balcani

vjerovalo se da ko nema križa na ruci odlazi u pakao

"narod vjeruje da urezani križevi čuvaju od đavola i zlih duhova. bio je to i test izdržljivosti. jer je i isus bio na križu. vjerovalo se da ko nema križa na ruci odlazi u pakao. što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju."

 "to bilo u starih. bile mi u matere, bile mi i u ćaće. po rukama bilo. uh, u ćaće mi bilo ne zna se koliko."

"ostalo dobro. ne bi se moglo izrezat. sve otišlo u kosti dole."

kata fofic