TRADICIONALNO TETOVIRANJE ŽENA
GRUDSKOG KRAJA
UVOD
Pomisao na riječ tetovaža asocira na skupine ljudi iz vojnog, pomorskog
ili delinkventnog okružja. Međutim, skoro svaki čovjek s područja Gruda i
okolice sjeća se istetoviranih ruku baka. Pomna ruka koja se brinula o svakoj
potrebi unuka, nije pripadala navedenim skupinama. Tetovaže na njihovim
rukama bile su prihvaćene unutar obitelji i društva. Ako se usporedi s današnjim
životom, modernizmom, liberalizmom i individualizmom, primjetno je da su
istetovirane najčešće ruke, kod nekih prsa, ili čak čelo, pojava koja zaslužuje
dublju istraženost.
Od koga i kada potječe tetoviranje žena u grudskom kraju, ne može se sa
sigurnošću utvrditi. Simboli tetoviranja su na određeni način pratitli vrijeme
i prostor, ali se zadržavao simbol križa, bez obzira na ostale znakove koji su se
nalazili na tijelu. Simbol križa je pratio djevojke od njihove rane mladosti do
smrti, te kao takav ostavio neizbrisivi tjelesni i duhovni trag tijekom života.
Prema predajama, najviše je tetoviranih djevojaka za vrijeme turske okupacije,
što se izravno povezuje s porobljivanjima i odvođenjima katoličkih djevojaka u
turske ruke. Tetovaže križeva na rukama, prsima i ponekad čelu, odnosno svim
vidljivim mjestima na tijelu, odbijale su Turke, jer nisu u skladu s islamskom
vjeroispovijesti.
Izlazi na površinu upit: je li tetoviranje rezultat individualizma pojedinih
osoba ili je riječ o nečemu mnogo dubljem, povezanim društveno-političkim i
vjerskim događajima vremena i područja na koja se odnosi? Danas je tetoviranje
čin pojedinca ili manjih socijalnih grupa, okupljenih oko zajedničkih interesa.
Međutim, primjetno je da su tradicionalna tetoviranja žena s područja Gruda i
okolice slična, odnosno imaju zajedničke simbole.
Tradicionalno tetoviranje u Grudama ima dva naziva: sicanje i bocanje, iako
sicanje prevladava. Danas je u tom kraju jako malo živih žena koje još uvijek
imaju istetovirane dijelove tijela. Tradicionalno tetoviranje na tom području
135 8. GODIŠNJAK
prestaje 40-ih godina prošlog stoljeća. Ako se uzme činjenica da se to činilo u
životnoj dobi od 12 godina pa nadalje, zaključuje se da su posljednje tetovirane
žene od 1925-og do 1930-og godišta. Međutim, još uvijek postoje osobe na
prostoru Gruda koje se sjećaju tetovaža svojih majki i sestara, kao i načina na
koji se to izvodilo. Također, nekolicina mladih sjeća se bakinih, pa i prabakinih
isicanih ruku.
Postupak tetoviranja odnosno sicanja izvodio se na način da se odvajala kora
drveta jasena, na kojoj se stvarao modul, kalup željnog motiva i iglom koja
se prethodno užarila na otvorenoj vatri, te postupno hladila, probadala koža
dok se ne dobije željni motiv. Kora jasena se uspješno odvoji samo kad je on
mlad, odnosno u razdoblju kad se tetoviranje izvodilo i sadrži dosta tekućine
koja omogućuje savitljivost kore. Čin samog tetoviranja je prema iskazima
iznimno bolan te je nerijetko dovodio i do nesvjestice. Zaustavljenost krvarenja
i primitivni oblik dezinfekcije rane vršio se pomoću čađi izgorenog drveta
koji se nanosio izravno na ranu. Česte su bile infekcije rana za koje nije bilo
učinkovitih mjera liječenja nego se rana prala vodom i ponovno se nanosila čađ
izgorenog drveta. Tetoviranje je najčešće izvodila određena osoba, a u nekim
situacijama i mlade djevojke međusobno ili same, najčešće sicanjem lijeve ruke,
jer se desnom tetoviralo. Križ je prevladavajući znak.
1.
ZEMLJOPISNO OBILJEŽJE GRUDA
Grude se nalaze u Bosni i Hercegovine, na području Zapadne Hercegovine,
koje svojim zapadnim dijelom graniče s Republikom Hrvatskom. Istočnim
dijelom s općinom Široki Brijeg, sjeverno s općinom Posušje, a s juga općinom
Ljubuški. Općinu čine Grude kao središte s još 12 naselja: Sovići, Gorica,
Drinovci, Drinovačko Brdo, Puteševica, Jabuka, Tihaljina, Ružići, Blaževići,
Borajna, Dragićina i Donji Mamići.
Smještaj Gruda je u neposrednom zaleđu Makarskog primorja na jugu, od
kojega su Grude odijeljene planinskim spletom Biokova (1762 metra nadmorske
visine), a na zapadu prostorom Imotske krajine, na sjeveru Gornjom Bekijom
te područjem Nahije i Brotnja na istoku.1
1.1. Povijest grudskog kraja
Život na području današnjih Gruda seže duboku u prošlost. Prije Prvog
svjetskog rata kod Ljubuškog je pronađena glačana sjekira (čekić) a jezičasti
1 Marko Dragičević, Župa Grude, Župni ured-Grude, Grude, 1995., str. 17.
8. GODIŠNJAK 136
kameni klin u Nezdravici u Tihaljini, u Prispi (Ružići) i u Rakitnu. Svi
spomenuti glačani predmeti, po svom obliku i tehnici, vjerojatno pripadaju
mlađen kamenom dobu. Život na ovim područjima tekao je kontinuirano,
preko mlađeg kamenog doba, bakrenog doba, bronzanog, željeznog. Praćen
je različitim osvajačima i narodima: Ilirima, Keltima, utjecajima Grčke,
rimskim osvajanjima, Gotima i njihovoj upravi, doseljavanjima Slavena,
Humskom zemljom, padom Hercegovine pod Tursku sablju sve do današnjih
vremena. Dokazi ovoj kontinuiranosti i trajnosti potkrijepljeni su arheološkim
pronalascima s područja današnjih Gruda.2
Slika 1. Ilirski nakit, kaciga i privjesci iz Gorice (Grude)3
Nažalost, nemarom i bezosjećajem današnjeg čovjeka, uništavanjem i
vandalskim odnosom prema vrijednostima ovoga kraja, grubim nasrtajima
na povijesno blago, trajno nestaju dokazi o čovjekovoj postojanosti na ovim
područjima.
2. SICANJE
Čovjek je u prošlosti ukrašavao tijelo na različite načine. Različite kulturalne
skupine izražavale su se na specifične i za njih karakteristične načine; dok su
jedni bušili tijela (običaj se zadržao i danas u afričkim plemenima), drugi su
2 Usp. Marko Vego, Bekija kroz vjekove, Narodni univerziteti Grude i Posušje, Sarajevo, 1964., str. 7.-8.
3 Isto, str. 10.
137 8. GODIŠNJAK
brijali glave, primjerice egipatski faraoni. Također, danas su vidljiva plemena
koja žive po tim tradicionalnim običajima, bilo da je riječ o ukrašenosti, ili čak
unakaženosti vlastitog tijela. Inicijacija ili prelaznost iz faze djeteta u odraslu
osobu, upravo je razdoblje u kojem su najzastupljenije ovakve pojave.
Međutim, skoro svakom čovjeku grudskog kraja i okolice negdje u mislima
su pohranjene istetovirane ruke baka. Nisu pripadale nikakvim skupinama,
nego su njihove brižljive ruke izraz ondašnje djevojačke obrane. Obitelji su
prihvaćale tetovaže svojih kćeri, a nisu odbijene ni od okolice.
2.1. Prva saznanja
Ivan Mužić navodi da su neki ostatci paleobalkanske kulturne baštine, koje
se tijekom stoljeća nalaze i u Hrvata, pripadali i drugim etničkim elementima
na Balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u Makedoniji, Bugarskoj,
Grčkoj, Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim područjima. U Hrvata je
tetoviranje poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju,
ali je činjenica da se tetovira većina Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tetoviranja
u našim krajevima bilo je sigurno od prapovijesti kao autohtona pojava na
velikom dijelu Balkana. Međutim, tetoviranje kod hrvatskoga stanovništva
u Bosni i Hercegovini predstavlja specifičnost u odnosu prema tatauiranju
kod nekih drugih etničkih grupa na Balkanu, primjerice kod jednog dijela
Arbanasa, te kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji.
Ta specifičnost u tetoviranju bosanskih i hercegovačkih Hrvata izražava se
prvenstveno u vitalnosti odraza tog narodnog običaja do danas, i u obilju
ornamentalnih motiva kojima se ukrašava ljudsko tijelo. Nisu još za sve narode,
pa tako ni za Hrvate posebice u Bosni i Hercegovini, razjašnjeni ni podrijetlo
ni pravi smisao odraza tetoviranja. Na temelju raspoložive građe smatra se da
se i kod tog hrvatskog stanovništva radi o ukorijenjenoj staroj tradiciji koja se
neprekidno održavala do današnjih dana.4
Od kada datira tetoviranje, ne može se sa sigurnošću reći. Povijesni izvori
ne mogu utvrditi tko se prvi počeo tetovirati. “Karakteristično za Bosnu i
Hercegovinu je to, da prema pouzdanim podacima, najmanje osam stoljeća
postoji običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena
katoličke religijske pripadnosti”.5
Šaranje ljudskog tijela prastari je običaj. U Bosni i Hercegovini nalaze se vrlo
rani tragovi šaranja tijela, i to u mlađe kameno doba (neolitsko), dakle 2500
4
Usp. Ivan Mužić, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Naklada Bošković, Split, 2006., str. 102.-103.
5 Mirsad Đulbić, “Tradicija tetoviranja”, Nova arka, br. 63., jul/august 2002., str. 24.
8. GODIŠNJAK 138
godina pr. Kr. U Butmiru kraj Sarajeva nađeno je među ostalim keramičkim
produktima i puno keramičkih idola i kipića, na kojima je pokušano, čak da
se prikaže odjeća, a golo tijelo našarano je ornamentalnim elementima. Ovdje
nije riječ o običnom šaranju bojama, već o tetoviranju. Također su i Tračani
dolaskom na ova područja primjenjivali običaj tetoviranja, koji je bio općenito
poznat i rasprostranjen. Herodot (oko godine 400 pr. Kr.) priča da su Tračani
zasvjdočavali na koži užarenim biljezima plemićku krv, i kod koga nije bilo
takvih biljega, taj nije spadao među plemenitaše. Iliri su također poznavali
običaj tetoviranja tijela, koje su za sobom donijeli iz azijske pradomovine,
jer su se prahistorijski stanovnici Kavkaza tetovirali. Iliri su za tetoviranje
upotrebljavali kratke debele broncane igle, na oba kraja oštro zaoštrena, tako
da su prema potrebi mogli raditi s oba kraja. Dolaskom Rimljana, koji nisu
imali običaje tetoviranja, tetoviranje nije prekinuto jer se Rimljani nisu miješali
u te običaje. Stari Slaveni nisu poznavali običaj tetoviranja, a nije nikada bilo
uobičajeno niti kod ijednih današnjih slavenskih naroda. Tim je zagonetnija
pojava tetoviranja među jednim dijelom naroda. Tetoviranje je ograničeno
isključivo među katolicima. Vjeruje se da su Hrvati taj običaj preuzeli od
starosjedilaca.6
Da tetoviranje ne potječe izvorno iz katoličanstva, pokazuje to da se domaće
svećenstvo nikada nije zanimalo za te običaje. Trpilo ga je kao nešto što je
duboko uvriježeno u duši naroda. Također, u slavenskom svijetu se uzalud traži
trag postojanosti tetoviranja: ni u južnih, ni u sjevernih Slavena ne nalaze se
izvan Bosne i Hercegovine i nekoliko susjednih zemalja, pa im se postojanost
traži u starijim vremenima.7
Današnje je tetoviranje čin pojedinca ili manjih zajednica, povedeni
zajedničkim interesima. Ondašnje tetoviranje nije bilo nastojanje čovjeka
kao društvenog bića ostavarivati se u posebnostima, osobnim sklonostima i
težnjama koje je nadređeno društvenim konvencijama, nego vremenskim
potrebama. Uvidni su zajednički simboli područja Gruda i drugih mjesta u
Bosni i Hercegovini.
Tradicionalno tetoviranje u Grudama ima dva naziva: sicanje i bocanje,
iako sicanje prevladava, dok se u nekim drugim krajevima pojavljuje i treći
naziv križićanje, kao što navodi Marko Dragić da se “na Dan svetog Josipa
djevojke i mladići u dobi od trinaest do šesnaest godina križićali”8
. Također, to
se u grudskom kraju činilo i na Blagovist, Cvitnicu, uoči Uskrsa te na Ivandan.
6
Usp. Vejsil Ćurčić, “Tetoviranje katolika u srednjoj Bosni”, Napredak, br. 6., god. VIII., Sarajevo, 1933., str. 71.-73.
7 Usp. Ćiro Truhelka, “Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini”, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, knj. I., sv. III.,
Sarajevo, 1894., str. 244.
8
Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2007/08., str. 156
139 8. GODIŠNJAK
Ivandansko sicanje je posebice istaknuto u selu Ružići9
, u Grudama, čiji je
današnji zaštitnik upravo sveti Ivan Krstitelj.
Ćiro Truhelka, istražujući u kojem godišnjem dobu se vrši tetoviranje,
dolazi do saznanja “da se to radi ′onda, kada drveće cvate′, na dan sv. Josipa, na
Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili u koji dan Velike nedjelje”10.
Na upit zašto se taj čin izvršava u proljeće, Truhelka zaključuje da “u proljeće
rana lakše zacijeli. Pa ipak to predajom određeno vrijeme tetoviranja ima dublju
misao, kojoj se je lako dosjetiti, ma da se je u narodnoj svijesti izgubila, jer
Josipovo pada na 19. marta, dakle uoči proljetnog sunčanog obrata. To nas pak
navodi na takve religijozne nazore, koji su potekli iz posmatranja i slavljenja
znamenitih elemenata svjetskog života, pa na to valja svesti i tetoviranje u dan,
koji slave sve prirodne religije”11.
Iako su simboli pratili prostor i vrijeme, uvijek se zadržavao, sačuvao motiv
križa. Pratio je djevojke na životnim stazama ostavljajući neizbrisivi otisak u
njihovom i vanjskom i unutarnjem svijetu. Predaje kažu da je najviše tetoviranih
djevojaka bilo tijekom turske okupacije. Tetoviranje križa na rukama, prsima i
ponekad čelu očuvalo je katoličke djevojke od turske nečiste ruke jer je njihovoj
islamskoj vjeroispovijesti upravo taj simbol odbojan.
Turski bijeg od križa zamjećuje i Vinko Tolić. “Znalo se da su Turci bili
krajnji fanatici, da od križa bježe kao vrag od tamjana i da se za živu glavu ne
bi dotakli rukom ruke krišćanke na kojoj bi ugledao križ, ili prsiju na kojima
se isticao još veći križ. Nedužne siromašne majke krišćanke ne bi propustile
priliku, a da ne utetoviraju križiće na šakama kćerke, kao i ovećeg na prsima.
Na šakama bilo je prvotno obaveza zato što su uvijek otvorene, a drugi djelovi
ruke bili su stalno skriveni zbog običaja nošnje dugih rukava.”12
Koliko je ugnjetavanja i zločinstvo bilo pred turskom sabljom, ističe i
Marko Dragić. “U tursko doba, kada su age i turski gospodari bili strah i trepet
katoličkom pučanstvu, posebno ženskom stanovništvu, žene su vjerovale da ih
9
Stara župa Ružići obuhvaćala je prostor donje Bekije, osim sela Gorice i Sovića koja su bila povezana s gornjom Bekijom
(Posušjem), a ne s donjom Bekijom. Najstarija župa u donjoj Bekiji (koja je to ime dobila 1718., nakon što je Požarevačkim
mirom taj dio Imotske krajine odijeljen od Imotskoga i ostao u vlasti Turaka, a do 1718. čitavo su područje opsluživali franjevci
iz imotskoga samostana, te nakon toga su pastvu preuzeli franjevci iz kreševskog samostana) ima ime Drinovci, gdje je dugo
imala i sjedište; prvi put se spominje 1626., a posljednji put otprilike 1773. godine. U međuvremenu je župa nestajala s
povijesne scene, osobito krajem 17. st., kada je sav katolički puk prebjegao pod mletačku zaštitu te se početkom 18. st. lagano
počeo vraćati na stara ognjišta. Biskup makarski Nikola Bijanković početkom 18. st. ne navodi bilo kakvu župu na području
današnje donje Bekije. Njegov nasljednik biskup Stjepan Blašković pak piše da je 1735. fra Franjo Milas bio župnik mjesta
Ružića. Biskup Dobretić god. 1773. župu naziva Drinovci ili Ružići (parochia Drinovzi seu Rusichi), a nakon toga se župa naziva
samo Ružići. Misa se slavila u skrivenom docu imenom Bristovica, koji se nalazi između današnjih župa Drinovaca i Ružića.
(Podatci iz župnog ureda Ružići)
10 Ć. Truhelka, nav. dj., str. 247.
11 Isto, str. 248.
12 Vinko Tolić, Škrinja uspomena, Imotska Krajina, Imotski, 1997., str. 204.
8. GODIŠNJAK 140
samo Bog može u tome sačuvati. Zato su još od rane mladosti crtale križeve po
rukama.”13
Nedvojbeno je da je tetoviranje križa u vrijeme turske okupacije simbol
koji je imao nekoliko uloga: prije svega, služio je kao štit pred Turcima koji
su činili zločine ženama grudskog kraja, kao i područja Bosne i Hercegovine,
te graničnih područja Hrvatske, posebice područja Imotske krajine s kojima
Grude graniče u svome zapadnom dijelu. Vinko Tolić iznosi da “ovako šaranje
kože po ljudskom tijelu - tetoviranje uzelo je maha u našim krajevima u vrijeme
turskih provala u naše zemlje, kao i za vrijeme njihovog višestoljetnog vladanja
nama. Turci su za svoje vrijeme vršili razne zulume nad našim nedužnim
stanovnicima, izmedu ostalog, lovili bi kršćanske žene i djevojke silovali do
mile volje, a da bi se to teško nasilje spriječilo, jedini izlaz bio je na rukama
urisati više križića, a na prsima povelik u svake ženske”14. Druga je uloga
učuvanost katoličke vjere koja se našla pod “sabljom islama”, te je kao takva
bila izložena milosti i nemilosti okupatora. Katolička crkva, iako se načelno
protivila tetovažama u našim krajevima, nije ih ni podržavala, ni opovrgavala.
“U Europi je tijekom 18. stoljeća tetoviranje bilo pravi pomodni hit,
što je navelo papu Pia VI da sazove 1787. godine savjet crkava u Calcuthu
koji je zabranio tetoviranje. Osnovni razlog je bilo tetoviranje doneseno sa
prekomorskih putovanja, naročito brojnih ekspedicija Jamesa Cooka (1728-
79). Misionarima i redovnicima je bilo naređeno skidanje tetovaža. Tako je
zabilježeno, da su misionari na pacifičkim otocima čistili tetovaže trljanjem
pijeska i kamenom nerijetko i do mesa.”15
Običaj tetovoranja žena grudskog kraja zadržao se do 30-ih i 40-ih godina
prošlog stoljeća. Zaključuje se da odluka, iako se odnosila na prekooceanske
zemlje, ipak radilo se o sličnom običaju, nikada nije došla do ušiju katoličkog
puka u grudskom kraju i ne postoje zapisi o zabranama tetoviranja u župama
s tog područja.
Upit koji se postavlja: je li Vatikan prešutno odobravo isticanje križeva
na tijelu kao još jedan obrambeni štit u očuvanosti katoličanstva na ovim
područjima? Je li trajnost i neizbrisivost tetovaže bila štit i opstojnost katoličke
vjere, kako područja Gruda tako i Bosne i Hercegovine? Tetovaže koje su
stavljale žene grudskog kraja su neizbrisive i ostale su cijeli život kao trajni znak
pripadnosti Bogu.
Huntington govori o “krvavoj liniji koja koicidira s povijesnim granicama
Hazburškog i Otomanskog carstva”, a prostire se kroz područje bivše Jugoslavije.
13 M. Dragić, nav. dj., str. 156.
14 V. Tolić, nav. dj., str. 204.
15 M. Đulbić, nav. dj., str. 27.
141 8. GODIŠNJAK
Smatra da su “sukobi razdijelnicama Zapadne i Islamske kulture civilizacije
višestoljetni tj. da se protežu već od 1300 godine”16.
Nježne ruke tetoviranih djevojaka ovih krajeva bile su moćnije od turske
sablje, topa i koca, bolja zaštita od čeličnoga mača. Tradicionalna tetovaža može
se smatrati pretečom “meke moći” koja danas igra važnu ulogu dominacije u
svijetu. Tetovirane ruke naših baka svojevrsni su transparent koji je upućivao
jasnu poruku svima.
Kako se radilo sicanje, tetoviranje, bocanje ili križićanje?
2.2. Usmeni tragovi
Danas je u grudskom kraju jako malo živih žena koje još uvijek imaju
istetovirane dijelove tijela. Tradicionalno tetoviranje na tom području prestaje
30-40-ih godina prošlog stoljeća. Ako se uzme činjenica da se to radilo od
12. do 18. godine života, zaključuje se da su posljednje tetovirane žene od
1925-og do 1930-og godišta. Također se naglašava da je na području Gruda
poslije Drugog svijetskog rata komunistička vlast vršila teške oblike represije i
ugnjetavanja hrvatskog stanovništva, satirući sve oblike hrvatstva i katoličanstva,
pa razloge nestanka ovoga običaja valja posmatrati i iz ovoga kuta. Budući da
su Hrvati s područja Hercegovine, a samim time i Gruda, zbog najmanjih
oblika izražavanja pripadnosti hrvatskom katoličkom puku bili proganjani,
zatvarani, a nerijetko i zvjerski mučeni i ubijani, daljnje tetoviranje znakova
vjerske pripadnosti praktično je bilo neizvedivo.
Postupak tetoviranja sličan je u svim područjima gdje se primjenjivao. U
grudskom kraju sicalo se pomoću jasenove kore, čađi i igle koja se prethodno
stavljala na otvorenu vatru, da se izvrši dezinfekcija. Čađ je također služila
zaustavljenosti krvarenja, te kao dezinfekcijsko sredstvo, iako su se rane često
inficirale.
Iva Iličić rođena Nikić, 12. studenoga 1927. u Ružićima pored Gruda, jedna
od rijetkih koja još uvijek ima isicanu ruku, kazuje: Sicala san se ne znan točno,
kad mi je bilo 14 ili 15 godina. Sica me je Anđelko Nikić. U proliće na Svetog
Jozipa dogovorili smo se da ćemo se sicat u šumi. On je sve sica, i sebe je sica. Sićan
se da su u selu svi imali sicane ruke. Mi smo to vidile u baba i onda kako ćemo.
Ona veli vako, ona vako. Babe su govorile da je to zbog Turaka, da ji ne odvedu,
oni nisu volili križe ni isicane ruke. Ja san bila najstarija u ćaće, matere nisan
imala, umrla je kad mi je bilo sedan godina. Ne sićan se je li ona imala sicane
ruke, ali baba je imala obe šake isicane. Imala je križe i jedne i druge. I strina je
16 Samuel P. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1998., str. 19.
8. GODIŠNJAK 142
imala, i ujna. Sicalo se nas četeri, sve odreda ženske. Mi ženske smo ponile čađ, a
Anđelko iglu. Skupili smo se na livadi pokraj šume, eto gori podno brda (pokazuje
brdo iznad obiteljske kuće zvano Gradina), pokojna Dragica, pokojna Križa,
pokojna Binka, pokojna Vinka, Anđelko je se više umorija tuširajuć. Anđelko je
ubra jasenovine i nožen je izudara, drškon, da joj poskoči ona kora, uze je vako i
okrene, kora ostane a drvo baci. Unda izrže onu koru od jasenovine šta ti god oćeš,
bilo je i deblje i tanje, odvrati koru da ne bi pukla, unda ovako napravi križe. Mi
vesele bile, nismo znali kako boli. Ja san tila još veću ovde, a ovde manju. Pitala
san ja njega šta mi nije još veću napravija, kaže dodijalo mi je više. U svedojedne
ženske tada je on to radija. Sve je to pokojno sad. Kad je izrza on tu jasenovinu,
sica je tamo di je rizano, di je izrzano. Unda krv ko šipun. Zato smo mi nosile
čađe od kuće, to ti je ono di se loži i pospi po rani, unda krvi nema, on to opet
otare unda opet nasica, unda opet čađi dok ono krvi oduši, unda opet i tako. Sica je
iglon unako košto se krpe čorapi, ona veća. Moraš prvo opalit iglu. On je naložija
prvo vatru pa je opalija iglu i ugrija je da se ucrveni i unda kad se izladi da se ne
bi zarazila ruka. Pokojna Dragica, gori u Gradini smo bili, se onesvistila. Mi je
držimo nit išta znamo, samo se krivimo oko nje, metnili joj na kolina glavu. Krv
joj izruku do jedne krvave ruke, a nema vode nigdi, posipamo je čađi, a rat je. Ne
daj Bože ono više nikad, kad ono dođe sebi. U moji kolegica je isican pravi križ,
a u mene ovaj ovdi (Slika 2.). Neki su stavljali i ime. Posli drži to drugon rukon,
ta nije bilo zavoja ni doktura. Došla ja kući, ćaća pokojni, matere nisan imala, za
večeron kaže šta ti Ive ne ideš, ja vičen vidiš da iden i počela livon ist. Pita on mene
di ti je desna ruka, jamija šipku pa po livoj ruci. Kaže mi dajdera tu ruku, mora da
je očuja da smo se sicale. Jamija on ruku, a ona već buknila. Nevire ti, odvede me
tamo, sapra dobro, donese čađe i posu, ona dobro popi krv. Ruka cila bila buknila,
upalila se. Sova me je vrlo, vika da je rat i svakakvi dolaze. Pritija da neću noćit u
kući bude li vidija još ijednu, a ja ko vrag odma kad je se sve ustavilo i kad se ruka
povratila na svoje, našla punčad (dugme od košulje) i sama sebe sicala, evo ovdi, ali
slabo se vidi, slabo privraćala, bolilo ko svi vrazi. Anđelko mi nije napravija pravi
križ, veda ovaj ukrasni okrugli, a ja tila ko u crkvi. Metnila dugme i u rupicu
iglom ko i on, pa pospi čađi. Ma ja san odma tila križ ali on mi napravi ovaj
krug, govori ovo su ti dva križa. A šta ćeš, nismo se smili ljutit, dogovor je dogovor,
pokojna Križa je imala veliki lipi križ. Tako san ja sama sebe sicala na livoj ruci,
evo ovde, ali ne bi se dobro uvatilo. Tribalo ga je još privraćat, a boli ko svi vrazi.
Unda ja čađi da ustavi krv. Čađ ti je dobra za to. Taman tada bija je rat, doša ti
je u nas i neki partizan, po noći, ranjen. Govori ćaći ili da ga ubije ili pomogne.
Mi se raskrivile, nemoj ga ćaća ubit, ćaća govori ma neću ga ubit. Odvejo ga doli u
sino i sakrija ga. Stra ga da ga ne ubiju ustaše, vele su i tada i partizani pobili, pa
ovi došli ko šipaka i ima, svi crni, brdo se crnilo. Doša ti naš rodijak, ustaša u nas,
partizan leži u sinu. Ćaća viče ajde Ive doli ne daj partizanu da javuče, da ga ne
143 8. GODIŠNJAK
nađu, čovik je. Ja govorin reka je ćaća da šutiš. Vidin i ja da ga je ćaća posuja čađi
po rani. Čađ ti je dobra za rane. Zacilila je ranu i od partizana i on ti je po noći
otiša. Posle partizani nisu volili križe po rukan, a iston čađi smo rane zacilili. Ajde
da se vratin na sicanje, otišla ja. More bit da san ja bila manje slaba, ko Dragica
da bi mi Anđelko ostavija križ, ali ja bila jaka pa mi on još stavija krug i križ priko
križa, sad je se malo upralo, ostarilo se. Ja kad san skinila, pitan njega šta si mi ovo
stavija, a on će imaš sad i križ i cvit. Ja njemu vičen šta će mi civt tila sam samo
križ, i tako ti je to bilo. Njemu je samo da je sicat.
Na upit je li se Crkva odnosno svećenici protivili tetoviranju, Iva odgovara s
odlučnim ne, te nastavlja: Nikad pratri nisu me pitali išta o isicanin rukan, evo i
ovi sada i prije nji. Uvik su je vidili, i kad se pričešćujen i ispovidan i isprid crkve.
Nikad me nisu pitali šta san to radila. Mlađe žene ti to više nemaju, ja ne pantin
da iko još u selu ima isicane ruke.17
Slika 2. Tetovaža Ive Nikić
O samom sicanju svjedoči i Manda Andrijanić rođena Vlašić, 11. ožujka
1936. u selu Sovići pored Gruda. Svjedoči kako je kao dijete i cura često viđala
isicane ruke djevojaka i žena. Sama nije tetovirana jer nije bilo vrime od toga.
Međutim, njezina majka Iva Vlašić – Ivulja rođ. Živić, 30. svibnja 1908. u
Sovićima kraj Gruda, imala je isicane ruke u području gornjeg dijela šaka (Slika
3.). Manda Andrijanić navodi: Često sam pitala mater što joj znače te šare po
rukama. Sjećam se da mi je kazala da su to križevi “žive vire”. Kazivala mi je da se
sicala kao mala zajedno s još dvije curice iz sela, te sa sestrom Mandom i Matijom.
Matija je bila starija od nje, a Manda mlađa. Sjećam se da mi je pričala kako se
sicalo. U proljeće na Sv. Josipa ili uoči Uskrsa okupile bi se mlađe djevojke u selu i
17 Zapisao Domagoj Andrijanić prema kazivanju Ive Nikić (Ružići, 21. srpnja 2013.).
8. GODIŠNJAK 144
starija žena iz sela koja je uobičajno sicala. Radila bi od jasenove kore kalupe koje
bi poslije stavljala na željeno mjesto te otvore koje je ostavila u kalupu, ubadala
iglom i mazala s čađi od drveta kako bi zaustavila krvarenje i napravila nekakav
oblik dezinfekcije. Alkohol u vidu rakije kao dezinfekcije, koji se uobičajno koristio,
nije se stavljao na ranu. Najčešće bi se postupak ponovio ukoliko nije ostala željena
boja i izgled najčešće križa. Pitala sam mater zašto se tetovirala. Njen odgovor je
bio da su se sve žene u selu sicale i da je i njena mater također isicana zbog Turaka
koji su odvodili mlade žene i, kako je ona tada kazala, činile im zlo. I prije njih se
sicalo, kako je kazivala neka žena u selu kada je mater bila još mlada djevojka, ali
kad su došli Turci sve djevojke, a i neki mladići su se sicali i obično je to bio križ ili
neki drugi cvijet koji je u sebi sadržavao križ. Djevojke moga godišta u to vrijeme
nisu se sicale, te se ne mogu sjetiti nikoga tko bi imao istetovirane ili isicane ruke.18
Slika 3. Tetovaža pok. Ive Vlašić
Tomica Pejić - Toma rođena Pejić, 12. rujna 1922. godine u Sovićima
pored Gruda, svjedoči kako je bilo puno djevojaka s tetovažama, ali se ona nije
tetovirala. Toma ističe: Ja se brte nisan sicala. U moje vrime se to više nije radilo.
Bijo je i rat i mi divojke nismo više sicale ruke, a prije rata san bila nejaka. Mater
je imala dva križa na obe ruke. Lipi su bili, čisti ko suza. Sve žene su imale križeve,
neke su imale cviće i u njima križ. Pričale su nan da su to radile iglon, većon.
Odvoji se jasen mladi od kore u proliće i unda se izrže križ, more i cvit i unda se
stavi na ruku i bode se s iglon. Krv curi, boli i unda se uzme zagorina od drveta,
more s dimljaka i trlja se po ruki. Unda ako se ne primi sicanje ponovi se jopet. I
eto ti križa. Tako vele da je bilo.
Na upit je li itko govorio zašto se to činilo, odgovara: Ne znan ti ja zašta,
velju more bit zbog vire, ko će znat, davno je to bilo.19
18 Zapisao Domagoj Andrijanić prema kazivanju majke Mande Andrijanić kojoj je pričala njezina majka Iva Vlašić (Grude, 18.
lipnja 2013.).
19 Zapisao Domagoj Andrijanić prema kazivanju Tomice Pejić - Tome (Sovići, 20. lipnja 2013.).
145 8. GODIŠNJAK
Zanimljivu priču ispričala je i stogodišnja Manda Vlašić rođena Benović,
19. kolovoza 1913. u selu Sovići pored Gruda, koja ima tetovirane obe šake u
gornjem dijelu, kazuje: Na obe ruke iman križ. Ovi na desnoj ruci se zove križ
s granon, a na livoj prikrižica. Ovi na desnoj je bogatiji, ima grana, a na livoj je
samo prikrižica. U proliće smo ko dica išli ka ovcan i to ti je se tamo sicalo. Bilo mi
je više od 10 godina. Otišle mi u brdo čuvat ovce i unda smo se sicale. Jami se kora
od jasenovine i vako napravi na njoj križ. Unda se uzme igla, veća, ona za krpit
čorape i sicaj, sicaj dok ti krv ne poteče. Unda se uzme zagorina, more od petruljače
sviće more od obične zagorine. Bilo i je da uz ruku cilu naprave. Unda zagorina
uliđe pod kožu, pa se unda primi, inčije se ne more primit. Bilo i je da su sama
dica radila sebi, a bilo i je da su i starije čobanice sicale. Bilo nas je po tri-četeri,
pokojne su: Luca Pejušina, Iva Pilina, Matija Điranova i Iva Rđalovića, sve su ti
one odavde. Bilo je i muški sicani. To ti je tako bilo. Sva dica su se sicala. Ono te
bode iglon, a moraš trpit da se bolje primi, pa unda zagorinon. I mater i baba su
imale križeve i sve žene u selu. Sve naše žene su imale sicane križeve. Evo još zeru
i sto godina će in bit, dobro su se primili (Slika 4.).
Na upit je li svećenstvo ikada komentiralo tetovaže na rukama, Manda
odgovara: Nikad me pratar nije pita šta san to radila, prošlo i je vele kroz crkvu, a
ja san uvik išla u crkvu i u Šimiće i u Goricu.
Jesu li stariji branili tetoviranje, uzvrati: Šta ti je? Pa svi su imali sicane ruke,
to je običaj, volja te križ s granan, volja prikržicu, volja po ruci ili uz ruku, trpi
dok se ne primi. Nije bilo ničin mazat, ja ne pantin da je se ijedna ozlidila, malo
boli dok se ne primi i eto.
Manda nastavlja: Imala san ti ja petero braće i dvi sestre i one su imale križ.
Jedna je bila starija od mene a druga mlađa.
Jesu li se skupa tetovirale, kaže: Nismo, svaka kad dođe njezino vrime, ja san
najviše išla u čobanluk.
U moje matere je isto bilo, u moje dice nema, ja san ti imala petero dice, tri
sina i dvi ćeri.
Upitavši ju bi li volila da su se i dvije kćeri sicale, uzvrati da joj ne bi bilo
mrsko te da su to sve kršćanske duše radile. Baba je govorila da je to bilo u vrime
Turaka, bilo da ji ne odvedu i svašta drugo. Unda su i muški imali sve uz ruku.
Unda došla Jugoslavija, pa došli partizani, nisu oni meni branili, grijota bi bila
dušu grišit, a jopet drugin možda i jesu,veda unda niko više se nije sica, ja ne znan
da je. Evo i moje izblidile, vele su na rukan.20
20 Zapisao Domagoj Andrijanić prema kazivanju Mande Vlašić (Sovići, 3. kolovoza 2013.).
8. GODIŠNJAK 146
Slika 4. Tetovaža Mande Vlašić
Usmena riječ ukazuje kako su se gotovo sve mlade djevojke tetovirale
tradicionalnim načinom zvanim, u grudskom kraju, sicanje. Razdoblje u kojem
se to izvodilo varira, prema kazivanjima, od 12 godina pa nadalje. Posljednje
tetovaže su načinjene na ženama rođenim oko 1930., odnosno do Drugog
svjetskog rata ili u ratu. Tradicionalno tetoviranih djevojaka poslije Drugog
svjetskog rata nije zabilježeno. Tetoviralo se u proljeće; o Svetom Josipu,
Blagovijesti i uoči Uskrsa.
3. SUODNOS NA DANAŠNJE TETOVAŽE
Tetovaže današnjice predstavljaju individualne želje i htijenja oslikavanja
vlastitog tijela. Različiti motivi vode pojedince tetoviranju vlastitoga tijela
kako bi izrazili osobnost ili pripadnost nekim manjim ili većim društvenim
zajednicama. Tako su danas vidljivi isti simboli kod pripadnika različitih kultura,
vjeroispovijesti, rasa i nacija. Svijet sadašnjice, a koji se naziva “globalnim”,
dostignuće tehničkih naprava, Internet kao novi medij, a posebice kroz svoje
društvene mreže, blogove i druge oblike, svakodnevno se može vršiti dvosmjerna
komunikacija s teoretski sedam milijardi ljudi, dovodi do tzv. globalizacije i na
području oslikavanja ljudskog tijela.
Postavlja se upit: što se dogodilo s tradicionalnim oblicima tetoviranja,
koji su pored lijepih motiva imali daleko dublju i jasniju poruku, koja se ticala
dostojanstva, opstojnosti vjere, nevinosti žrtve te golog opstanka ugroženosti
katoličanstva i hrvatstva kroz stoljeća žrtve, ali i radosti otkucaja srca, smirenosti
uma, stabilnosti duše?! Pogled na izbocane ruke donosio je mir, znanje, brižni
zagrljaj majke pod znakom svih znakova.
147 8. GODIŠNJAK
Danas je tradicionalni način tetoviranja gotovo izumro. Samo mali broj žena
s područja Gruda na rukama nosi znakove nekadašnjeg vremena. Gašenjem
njihovog svjetla, gasi se cijelo slikovito, ispisano povijesno razdoblje Hrvata
katolika s područja Gruda. Međutim, ostaje smisao i cilj tog bolnog procesa,
kroz koji su prolazile žene Gruda, opstojnost, dostojanstvo i na kraju vjera.
8. GODIŠNJAK 148
ZAKLJUČAK
Prema usmenim iskazima, zaključuje se da su gotovo sve mlade djevojke
i žene imale tradicionalne tetovaže u obliku križa te cvjetova ili grana oko
njih. Životna dob u kojoj se to činilo je, prema kazivanjima, od 12 godina pa
nadalje. Posljednje tetovaže su načinjene na ženama oko 30-og godišta prošlog
stoljeća, odnosno do Drugog svjetskog rata ili u ratu. Tradicionalno tetoviranje
djevojaka poslije Drugog svjetskog rata nije zabilježeno. Pogodno godišnje
doba tetoviranja je proljeće; o Svetom Josipu, Blagovijesti i uoči Uskrsa.
Najčešći simbol je križ. Također, tetovirao se i oblik cvijeta ili grane koji je u
sebi sadržao križ, a ponekad i djevojkino ime, te jednostavni križ koji se sastojao
od dvije crte, vodoravne i okomite, i nazivao se prikrižicom. Kao razlog navodi
se da se u vrijeme turske okupacije tetovirao motiv križa kao svojevrsna obrana
od turskih nasilnika koji su odvodili mlade djevojke, iskorištavali i zlostavljali
ih, a poznato je da su turski vladari koristili i pravo prve bračne noći. Križ je
bio zaštita i štit za koji se vjerovalo da će sačuvati mladu djevojku od mogućega
zla. Iako bolno iskustvo i često zdravstveno opasno, tradicionalno tetoviranje
je opstalo stoljećima simbol žena grudskog kraja kao izraz odanosti Bogu,
hrvatstvu i katoličanstvu.
Nakon Drugog svjetskog rata, tradicionalno tetoviranje na grudskom
području se ne primjenjuje. Razloge tomu svakako treba tražiti u novonastaloj
tvorevini zvanoj Jugoslavija i represivnim mjerama koje je primjenjivala na žitelje
ovoga kraja, ali i u modernizaciji života. Komunističke vlasti oštro su osuđivale
nošenje vjerskih simbola, posebice križeva, tako da su roditelji često kazivali da
“nije vrime od toga”, ne dopuštajući kćerima tradicionalno tetoviranje. Slomom
komunizma i dolaskom slobodne države Hrvatske, tetoviranje vjerskih simbola
se nastavlja. Međutim, tradicionalni način tetoviranja sa svojim simbolima
zauvijek nestaje.
149 8. GODIŠNJAK
LITERATURA
Ćurčić, Vejsil, “Tetoviranje katolika u srednjoj Bosni”, Napredak, br. 6.,
god. VIII., Sarajevo, 1933., str. 71.-73.
Dragić, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2007/08.
Dragičević, Marko, Župa Grude, Župni ured-Grude, Grude, 1995.
Đulbić, Mirsad, “Tradicija tetoviranja”, Nova arka, br. 63., jul/august
2002., str. 24.
Huntington, Samuel P., Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori,
Zagreb, 1998.
Mužić, Ivan, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Naklada Bošković, Split,
2006.
Vego, Marko, Bekija kroz vjekove, Narodni univerziteti Grude i Posušje,
Sarajevo, 1964.
Tolić, Vinko, Škrinja uspomena, Imotska Krajina, Imotski, 1997.
Truhelka, Ćiro, “Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini”, Glasnik
zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, knj. I., sv. III., Sarajevo, 1894., str.
244.
Popis slika:
Slika 1. Ilirski nakit, kaciga i privjesci iz Gorice (Grude)
Slika 2. Tetovaža Ive Nikić
Slika 3. Tetovaža pok. Ive Vlašić
Slika 4. Tetovaža Mande Vlašić
Domagoj Andrijanić i Dominika Andrijanić
