IZVOR
Piše Dražen Duilo
Bijaše to u zeman kad nije bilo interneta koji ćeš upitati ako nešto ne znaš ili ti nije jasno, a i na taleviziji, crno-bijeloj, bio je samo jedan program, s filmom nedjeljom poslijepodne i utorkom navečer, tako da nije bilo ni dokumentaraca koji bi ti proširili horizonte i uputili u tajne i misterije, kad se u našu ulicu doselila nova obitelj. Došli su s one strane Kamešnice, Dinare ili Une, iz Bosne odnekud, uglavnom.
Otac familije bauštelario je negdje po Europama, djeca - danas bi se
tako reklo - bijahu kao mrvu neprilagođena, no ono što je zazivalo
najviše čuđenja bijahu ruke majke. Te ruke bile su išarane nekim čudnim
šarama, slovima i simbolima i nije ih se moglo ne primijetiti. Jest,
viđali smo mi tetovirana sidra mornara, urezana srca s inicijalima nekih
ljepotica, ali ovo se nije moglo usporediti ni s čim što smo do tada
poznavali.
Baština iz ilirskih vremena
Slušao sam jednom zgodom, a ima tomu gotovo pola stoljeća, dvije susjede koje nisu znale da ih čujem:
- Jesi li vidjela one ruke, tko zna, možda je iz neke turske obitelji, možda su to kod njih običaji? - govorila je jedna.
- Ma nije, ide u našu crkvu - rekla je druga.
To mi bijaše prva asocijacija - svašta čovjeku tako, nenadano, zna isplivati iz predjela sjećanja i zaborava - kad me urednik nazvao da napravim najavu za predstojeću reprizu dokumentarca "Sicanje, bocanje, tetoviranje" najavljenu za 13. kolovoza (subota) u 14.40 sati na HTV1, koji donosi priču o danas gotovo izumrlim običajima među katolicima u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Film je po vlastitom scenariju 2013. godine režirala Tanja Kanceljak, a sniman je na području Uskoplja, Kupresa, Rame i Kraljeve Sutjeske.
Postoje pretpostavke da je taj običaj baštinjen još iz ilirskih vremena, tehnike su tradicionalne, sasvim različite od ovih današnjih, a običaj sicanja ili bocanja, kako se nazivao postupak unošenja neizbrisive boje na kožu djevojčica, ponekad i ponegdje i dječaka, naročito je našao na masovnu primjenu u doba turskog zuluma, kad su vjeru u ovim krajevima propovijedali fratri prerušeni u "ujake" koji bi se uputili u obilazak sela, s proljeća, kad snjegovi okopne.
Sicanjem i bocanjem, odnosno tetovažom kojima su obvezno urezivani križevi, ponekad inicijali i još mnogo simbola, želio se udariti trajan pečat identitetu. Za slučaj da Turci oduzmu dijete, te ga, kako je onomad opisao Andrić, u sepetu na malim bosanskim konjićima povedu put Stambola, Smirne...
Tajna iz davne ulice
U internetskom izobilju tako nalazimo priču žene koja je i sama tetovirana u dobi od 12 godina, svako je selo nekad imalo ženu, majstoricu specijaliziranu za taj posao. Tetoviranje je bilo obred koji se prakticirao o pojedinim blagdanima, boja, odnosno crnilo, dobivalo se, u to vrijeme, od petrolejke - prije pojave petrolejki vjerojatno se koristila čađ od nekog drugog izvora - a neizostavni dio smjese za tetovažu bilo je mlijeko majke koja doji muško dijete. Ritual je to cijeli bio. Prije unošenja boje slika se na koži crtala kokošjim perom...
Žena koja pripovijeda o svojim tetovažama, tako kazuje kako je svagdje gdje se pojavila, u Slavoniji tijekom onog rata, ili Njemačkoj za posljednjeg ratovanja, izazvala zanimanje i čuđenje. A gdje i ne bi?
Običaj tetoviranja djece među bosanskim katolicima nekako se gubi nakon Drugog svjetskog rata, a "zaslugu" za to svjedoci pripisuju komunističkim vlastima koje su nerado gledale na tetovirane križeve, ali, posljedica je to i raseljavanja koja su se događala minulih desetljeća.
Dokumentarni film "Sicanje, bocanje, tetoviranje", doznajemo iz priložene servisne najave za njegovo prikazivanje, donosi kazivanja tetoviranih žena, pokušavajući objasniti vjerovanja zbog kojih su ih njihove majke dale tetovirati. Tako ću, kad pogledam ovaj film, znati nešto više i o tajni ruku žene iz neke moje davne ulice.
Piše Dražen Duilo
Bijaše to u zeman kad nije bilo interneta koji ćeš upitati ako nešto ne znaš ili ti nije jasno, a i na taleviziji, crno-bijeloj, bio je samo jedan program, s filmom nedjeljom poslijepodne i utorkom navečer, tako da nije bilo ni dokumentaraca koji bi ti proširili horizonte i uputili u tajne i misterije, kad se u našu ulicu doselila nova obitelj. Došli su s one strane Kamešnice, Dinare ili Une, iz Bosne odnekud, uglavnom.
Baština iz ilirskih vremena
Slušao sam jednom zgodom, a ima tomu gotovo pola stoljeća, dvije susjede koje nisu znale da ih čujem:
- Jesi li vidjela one ruke, tko zna, možda je iz neke turske obitelji, možda su to kod njih običaji? - govorila je jedna.
- Ma nije, ide u našu crkvu - rekla je druga.
To mi bijaše prva asocijacija - svašta čovjeku tako, nenadano, zna isplivati iz predjela sjećanja i zaborava - kad me urednik nazvao da napravim najavu za predstojeću reprizu dokumentarca "Sicanje, bocanje, tetoviranje" najavljenu za 13. kolovoza (subota) u 14.40 sati na HTV1, koji donosi priču o danas gotovo izumrlim običajima među katolicima u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Film je po vlastitom scenariju 2013. godine režirala Tanja Kanceljak, a sniman je na području Uskoplja, Kupresa, Rame i Kraljeve Sutjeske.
Postoje pretpostavke da je taj običaj baštinjen još iz ilirskih vremena, tehnike su tradicionalne, sasvim različite od ovih današnjih, a običaj sicanja ili bocanja, kako se nazivao postupak unošenja neizbrisive boje na kožu djevojčica, ponekad i ponegdje i dječaka, naročito je našao na masovnu primjenu u doba turskog zuluma, kad su vjeru u ovim krajevima propovijedali fratri prerušeni u "ujake" koji bi se uputili u obilazak sela, s proljeća, kad snjegovi okopne.
Sicanjem i bocanjem, odnosno tetovažom kojima su obvezno urezivani križevi, ponekad inicijali i još mnogo simbola, želio se udariti trajan pečat identitetu. Za slučaj da Turci oduzmu dijete, te ga, kako je onomad opisao Andrić, u sepetu na malim bosanskim konjićima povedu put Stambola, Smirne...
Tajna iz davne ulice
U internetskom izobilju tako nalazimo priču žene koja je i sama tetovirana u dobi od 12 godina, svako je selo nekad imalo ženu, majstoricu specijaliziranu za taj posao. Tetoviranje je bilo obred koji se prakticirao o pojedinim blagdanima, boja, odnosno crnilo, dobivalo se, u to vrijeme, od petrolejke - prije pojave petrolejki vjerojatno se koristila čađ od nekog drugog izvora - a neizostavni dio smjese za tetovažu bilo je mlijeko majke koja doji muško dijete. Ritual je to cijeli bio. Prije unošenja boje slika se na koži crtala kokošjim perom...
Žena koja pripovijeda o svojim tetovažama, tako kazuje kako je svagdje gdje se pojavila, u Slavoniji tijekom onog rata, ili Njemačkoj za posljednjeg ratovanja, izazvala zanimanje i čuđenje. A gdje i ne bi?
Običaj tetoviranja djece među bosanskim katolicima nekako se gubi nakon Drugog svjetskog rata, a "zaslugu" za to svjedoci pripisuju komunističkim vlastima koje su nerado gledale na tetovirane križeve, ali, posljedica je to i raseljavanja koja su se događala minulih desetljeća.
Dokumentarni film "Sicanje, bocanje, tetoviranje", doznajemo iz priložene servisne najave za njegovo prikazivanje, donosi kazivanja tetoviranih žena, pokušavajući objasniti vjerovanja zbog kojih su ih njihove majke dale tetovirati. Tako ću, kad pogledam ovaj film, znati nešto više i o tajni ruku žene iz neke moje davne ulice.