Tetovirani Japod (Slika s velike izložbe o Japodima, ilirskom plemenu. Francuska, Katalonija 2014.)
Tetoviranje
razumijevamo kao unošenje obojenih tvari, najčešće pomoću oštrih u boju
umočenih igala, kroz gornji sloj kože, tako da nastaje trajni crtež.
Tahitijska riječ "tatau" za ovaj postupak prvi put se pojavljuje u izvještaju o boravku Džejmsa Kuka (James Cook) na Tahitiju u Julu 1769 godine i potiče iz tahitijskog izvora "tatau". Ovaj izvor je reduplikacija korijena "ta" - udarati, urezivati. Holandski indolog i jezički znanstvenik Hendrik Kern (1833-1917) je (po R. Zeller) naveo kao praoblik od "tatau" riječ "tatatu", koja znači "ranjen" a povezana je i sa malajskim i javanskim "tatu" - rana. Otpadanjem slova "t" između dva samoglasnika je nastalo "tatau". Tako bi tetoviranje ili tatauiranje značilo otprilike "udaranje rane". Hajnrih Vutke (Heinrich Wuttke) u svom klasičnom djelu "Nastanak pisma" nudi kao izvodnicu riječi jednu drugu, od R.Bergh, W.Krause i dr. preuzetu, od W. Joesta kao "neobičnu" doživljenu izvodnicu sa riječima: "Naziv je eho zvuka "tat-tat-tat", kojeg uzrokuje udaranje po alatu za tetoviranje, koje se obično dešava u triolskom taktu."
U literaturi se nalaze i izvodnice riječi "tatauiranje" iz "tau" - znanje i "tatau" - totem. Kroz pogrešno razumljeno glasovno značenje Kukovog oblika "tattow" kasnije je u engleskom nastao oblik "tattoo", koji više ne odgovara izgovoru "tatau", nego "tettu". Po ovom obliku je izgrađen francuski "tatouer". Njemački izraz "tätowieren" posuđen iz engleskog kroz Džordža Forstera (Georg Forster) 1783 (Monographien) nastao je iz nepravilno izgovorenog starijeg engleskog oblika "tattowing", dok današnji uobičajeni engleski oblik zvuči "tattooing".
A.Krämer, koji se je nedavno ponovo iscrpno pozabavio s pitanjem pravilnog načina pisanja, u njemačkom se odlučio za oblik "tatau", koji najbliže stoji starom Forsterskom "tattau" a od njega se razlikuje izostavljanjem jednog - u osnovi suvišnog - od dva "t". To su preuzeli P.Catanni (1922), E.Riecke (1925) kao i "Große Brockhaus" (Veliki Brokhaus). Ono se do sada još nije općenito etabliralo. Mi ostajemo, kao i u našim prijašnjim radovima o ovom predmetu, pri netočnom, ali kroz naviku blagoslovljenom "tetoviranju".
Prije nego što je ova riječ koncem 18. stoljeća preuzeta u skoro sve europske jezike, tetovirane osobe se obično označavalo kao "obojene", "punktirane"; Holanđani su postupak nazivali "prikschilderen" - bojiti ubadanjem, Englezi su rado govorili o "punctures", "punctuation"; Španci o "pintados", stari Grci su ga nazivali (stizein), tetovažu (stigma, semeion), Rimljani "signum", "stigma" po grčkom ili "nota".
Nakon objavljivanja Kukovog i Fosterovog putopisa "tetoviranje" se koncem 18. stoljeća munjevito rasprostranilo među mornarima i vojnicima svih europskih nacija i širokim masama njima bliskog naroda.
Pojedinačno, iako konstantno, tetoviranje se u Europi izvodilo do sredine 18. stoljeća a bilo je poznato i starim kulturnim narodima europskog kontinenta, Grcima i Rimljanima, ali se u vlastitom narodu nije izvodilo, starim Hebrejcima kao kulturnom narodu starog doba bilo je izričito zabranjeno.
"Bojenje tijela, prženje, tetoviranje
Po grčkim, rimskim piscima, pjesnicima, suvremenim publikacijama i osobnim iskustvima, osobito u Europi"
von Prof. Dr. med. Dr. med. h.c. Walther Schönfeld, 1960, Str. 32-33
Körperbemalen . Brandmarken . Tätowieren
Nach griechischen, römischen Schriftstellern, Dichtern, neuzeitlichen Veröffentlichungen und eigenen Erfahrungen, vorzüglich in Europa
von Prof. Dr. med. Dr. med. h.c. Walther Schönfeld, 1960, S. 32-33
Prevod: Branislav Knezevic, 27.04.2014, Pforzheim
U literaturi se nalaze i izvodnice riječi "tatauiranje" iz "tau" - znanje i "tatau" - totem. Kroz pogrešno razumljeno glasovno značenje Kukovog oblika "tattow" kasnije je u engleskom nastao oblik "tattoo", koji više ne odgovara izgovoru "tatau", nego "tettu". Po ovom obliku je izgrađen francuski "tatouer". Njemački izraz "tätowieren" posuđen iz engleskog kroz Džordža Forstera (Georg Forster) 1783 (Monographien) nastao je iz nepravilno izgovorenog starijeg engleskog oblika "tattowing", dok današnji uobičajeni engleski oblik zvuči "tattooing".
A.Krämer, koji se je nedavno ponovo iscrpno pozabavio s pitanjem pravilnog načina pisanja, u njemačkom se odlučio za oblik "tatau", koji najbliže stoji starom Forsterskom "tattau" a od njega se razlikuje izostavljanjem jednog - u osnovi suvišnog - od dva "t". To su preuzeli P.Catanni (1922), E.Riecke (1925) kao i "Große Brockhaus" (Veliki Brokhaus). Ono se do sada još nije općenito etabliralo. Mi ostajemo, kao i u našim prijašnjim radovima o ovom predmetu, pri netočnom, ali kroz naviku blagoslovljenom "tetoviranju".
Prije nego što je ova riječ koncem 18. stoljeća preuzeta u skoro sve europske jezike, tetovirane osobe se obično označavalo kao "obojene", "punktirane"; Holanđani su postupak nazivali "prikschilderen" - bojiti ubadanjem, Englezi su rado govorili o "punctures", "punctuation"; Španci o "pintados", stari Grci su ga nazivali (stizein), tetovažu (stigma, semeion), Rimljani "signum", "stigma" po grčkom ili "nota".
Nakon objavljivanja Kukovog i Fosterovog putopisa "tetoviranje" se koncem 18. stoljeća munjevito rasprostranilo među mornarima i vojnicima svih europskih nacija i širokim masama njima bliskog naroda.
Pojedinačno, iako konstantno, tetoviranje se u Europi izvodilo do sredine 18. stoljeća a bilo je poznato i starim kulturnim narodima europskog kontinenta, Grcima i Rimljanima, ali se u vlastitom narodu nije izvodilo, starim Hebrejcima kao kulturnom narodu starog doba bilo je izričito zabranjeno.
"Bojenje tijela, prženje, tetoviranje
Po grčkim, rimskim piscima, pjesnicima, suvremenim publikacijama i osobnim iskustvima, osobito u Europi"
von Prof. Dr. med. Dr. med. h.c. Walther Schönfeld, 1960, Str. 32-33
Körperbemalen . Brandmarken . Tätowieren
Nach griechischen, römischen Schriftstellern, Dichtern, neuzeitlichen Veröffentlichungen und eigenen Erfahrungen, vorzüglich in Europa
von Prof. Dr. med. Dr. med. h.c. Walther Schönfeld, 1960, S. 32-33
Prevod: Branislav Knezevic, 27.04.2014, Pforzheim
tetoviranicovjek @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, travanj 26, 2014
Luca
Petričević( Jelić) iz sela Jaklići u Rami rođena je 1932. godine, a
tetovirana je sa 8 godina. Tetovirala ju je susjeda sa smjesom šećera i
ugljena. Luca ima dvije tetovaže, križić i svoje inicijale, što je
vjerojatno ostalo iz doba kad su kršćanska djeca odvođena od Turaka, pa
su ih na taj način htjeli obilježiti. TCT
Bok ,evo i moje djelo u spomen djedu svome. Pozdrav
Ja sam se rodio u Frankfurtu u Njemačkoj, roditelji isto već. Dida i baka sa mamine strane potiču iz Hercegovine, baka iz Dobrkovića a dida iz Čitluka. Tetoviro sam se u spomen didi. On je umro prošle godine. Križ koji sam stavio posto baka ima takav križ na ruci, al se skros slabo vidi još. Pričala mi je da se je tetovirala kada je bila cura, ne sjeća se točno više al misli u dobi od 13-15 godina. Ona je 33 godište (1933). Adrijan T. Jurković, 11.04.1014
Ja sam se rodio u Frankfurtu u Njemačkoj, roditelji isto već. Dida i baka sa mamine strane potiču iz Hercegovine, baka iz Dobrkovića a dida iz Čitluka. Tetoviro sam se u spomen didi. On je umro prošle godine. Križ koji sam stavio posto baka ima takav križ na ruci, al se skros slabo vidi još. Pričala mi je da se je tetovirala kada je bila cura, ne sjeća se točno više al misli u dobi od 13-15 godina. Ona je 33 godište (1933). Adrijan T. Jurković, 11.04.1014
"The upper tattoo is based on a traditional croatian design, slightly modified by me. Have a great day! Nataša"
Nataša Ilinčić, artist and illustrator.
http:// natasailincic.tumblr.com/
ja
sam imao prababu koja je imala istetoviran kriz i prije 1990god sve
zene sto su rodjene u zapadnoj hercegovini jos kao djeca na vidnom
mijestu na rukama uvjek je bio istetoviran simbol kriza tako da kada su
turci bili te zene ili djevojke mlade nisu mogli voditi u svoje hareme
jer su vjecno u to doba obiljezene sa tetovazama katolicanstva i puno
ih se tako spasilo. jako interesantna tema i dan danas pisto radim na
kirurgiji mogu vidjet starije zene ali iz zapadne bosne koje imaju
istetovirane krscanske simbole. ivan vrljic, 25.04.2013
utorak, travanj 15, 2014
Dr.Mario Petrić u svojoj disertaciji "Običaj tatauiranja kod
balkanskih naroda - Karakteristika, uloga i porijeklo" prikazuje ovaj
motiv br.139 i kaže da je zabilježen u Albaniji. Ja mislim da se na
ovoj slici vidi u osnovi isti motiv, na ruci Marije Juričević iz sela
Blace, općina Prozor, Bosna i Hercegovina. Uslikao: Zoran Stojanović,
prof
http://www.rportal.eu/index.php/rama/item/262-nestajanje-sicanja
B.K.
http://www.rportal.eu/index.php/rama/item/262-nestajanje-sicanja
B.K.
Look
at these hands- these are the hands of Croatian Catholic women who
were tattooed because of their identity. They did the same as their
ancestors who lived in these areas some 2000 years ago. No matter who
conquered them, this was too strong, and could not be forgotten- Respect
http://inherity.wordpress.com
Marija Kamber finished the MA in Heritage Management in 2013 and also has a Masters in Tourism Management. With 5 years experience in marketing, she tries to combine the knowledge of those Masters into her projects. Marija plans to start work on a PhD in September in the area of cultural heritage and human rights. Her interests involve painful heritage, dark tourism, the role of heritage in conflicts and multiethnic societies, as well as the connection between heritage and human rights.
My interest in this topic started as a
quite personal thing. As a tribute to my grandmother who passed away
two years ago. I remember that I was impressed that my grandmother had a
tattoo, and more over, that she gotten it when she was a young girl,
about 9 years old. The story goes like this…
The Greek historian Strabo
(1st century BC) mentions tattooing as a custom of inhabitants of the
area corresponding to present day Bosnia and Herzegovina. He said, “they
are poor, and they have tattoos as other Illyrian tribes.”
However, this phenomenon became widespread among the Roman Catholic population of Bosnia and Herzegovina during the Ottoman rule of their lands (1463 – 1878), and lasted up until 20th century, more precisely until 1938. With the creation of communist Yugoslavia,
which part Bosnia and Herzegovina became after World War II, this
practice of tattooing was not as desirable and it faced a sharp decline.
The last recorded example of a person who had the traditional tattoo
done with a traditional method is from the 1984.
Bosnian Catholics would tattoo their
children hoping that it would save them from Ottoman’s practice of
taking young boys and sending them to Istanbul to become soldiers and
convert them to Islam. This was done so even if that happened, their
children would have a permanent reminder of who they were and where
they came from. The practice was even more common among young girls.
Their parents hoped that tattoos of a cross or other Christian symbols
would prevent Turkish men from taking them as their wives.
Bosnian Catholic Croats used
to tattoo their hands, chest, wrists or even forehead with the
Christian symbols (like small cross), but also many other motifs are
present. There were special days during the year when tattooing would
take place (usually the time before Easter). They used natural materials
to prepare a mixture, such as honey, carbon, and mother’s milk.
Even today in Bosnia and Herzegovina
you can find a lot of women who have these tattoos, but they were all
born around the 1930s and they are the last living generation to wear
this impressive evidence of the fight that their ancestors undertook to
protect their faith and origins. However, some great work on this
subject has been done, like the book from the prominent archaeologist
and historian Ćiro Truhelka,
who did research on this subject in late 19th century. There were also
some workshops for tattoo artists and also a work of young researcher Tea Turalija,
who is trying to document as much as possible cases of women who are
still alive, to record their stories and to take photos of their
tattoos. You can follow her work on
https://www.facebook.com/pages/Traditional-CroatiaTattoo/222413247770680?ref=profile
https://www.facebook.com/pages/Traditional-CroatiaTattoo/222413247770680?ref=profile
In the end, the goal for us who see this tradition as something unique and beautiful, is to bring it to the UNESCO list of Intangible Heritage. Hope you will find it fascinating as I do.
Marija Kamber finished the MA in Heritage Management in 2013 and also has a Masters in Tourism Management. With 5 years experience in marketing, she tries to combine the knowledge of those Masters into her projects. Marija plans to start work on a PhD in September in the area of cultural heritage and human rights. Her interests involve painful heritage, dark tourism, the role of heritage in conflicts and multiethnic societies, as well as the connection between heritage and human rights.
http://ecopreacher.blogspot.de/
Ash Wednesday Sermon: “Marked”
The Rev. Dr. Leah Schade
United in Christ Lutheran Church, Lewisburg, PA
March 5, 2014
We’ve
had a total of four baptisms in the last two weeks, and celebrated
First Communion with two of our youngsters. As part of their learning,
we read a story called The Welcome Table (Katherine S. Miller,
Augsburg Fortress, 1994) about a young girl preparing for her first
communion. She recalls the day she was baptized, and the pastor making
the sign of the cross on her forehead. “Even though you can’t see the
cross, it will always be there,” the pastor assures her. One time when
I read this book to a group of students, one of them piped up: It’s
like an invisible tattoo!
This
evening the cross made on your forehead when you were baptized is now
clearly visible for all to see. It gives new meaning to the words we
say at every baptism, “You have been marked with the cross of Christ and
sealed with the Holy Spirit forever.” What does it mean to be marked? It’s like we’re being branded, at least for this evening, with a temporary tattoo.
Why
do people get tattoos? Some people put symbols on their skin that are
meaningful for them. Others put the name of a loved one permanently on
their body. For many people, it is the artwork of ink on flesh and the
myriad of designs and colors that fascinates them. The art moves and
shifts as the body stretches and moves.
But
of course there is a great deal of pain that goes into the art of
tattoos. Devon Kemper has shared with me many tales of the pain he has
endured, and the extent to which he goes to minimize pain and infection
for others whom he tattoos. But the permanence of the marking points to
a willingness to commit oneself to an image, a symbol, an idea, a
person.
My
grandfather was in the Pennsylvania National Guard and was one of the
only people I knew growing up who had a tattoo. It was the shape of
Keystone. As he aged and his skin wrinkled, the words inside the
keystone and edges of the design faded and became muted, till there was
not much left but a bluish blob. But it was a sign for him that he
belonged to something larger than himself, and that this group of
soldiers in this state within this country could claim him as their own.
It was a sign of his identity, his community, the solidarity he shared
with others who bore that same mark.
Many
years ago I was looking through some tattoo magazines to find images of
people who mark themselves with actual crosses or other religious
symbols to show to my Confirmation students. I was stunned to come
across this image of an old woman in Bosnia with a cross tattooed on her
forehead.
I learned from the article that Catholic women in this area did tattoos
the old fashioned way using sewing needles and a mixture of mother’s
milk, honey, spit and water with ash scraped from a pot. The author
described his trek to find these women:
“It
took a few hours of driving around the countryside in a hired taxi
before I could set my eyes on the first traditionally dressed old woman
with the bluish designs on her hands, faded from decades of working in
the fields under the scorching sun. She was really shy about showing
her tattoos at first. No surprise considering that only a few years ago
identification with a specific religion often made the difference
between life and death here,” ("Catholic Tattoos in Bosnia," Travelin’
Mick, Skin and Ink, March 2001, 26).
Many
decades ago young girls between the ages of six and sixteen would
tattoo themselves once a year after attending church on St. Stephen’s
Day (March 19). “All the tattoos were placed in clearly visible spots
and were seen as a sign of beauty.
Under
Turkish rule in Bosnia, the cross tattoos served to prevent the girls
from being kidnapped and sold into slavery, because a Muslim wouldn’t
touch a tattooed girl. If you compare the Bosnian tattoos with the ones
you can still find among the [Coptic Christians] in Egypt, you also
find similarities. In both countries a minority of Christians in a
Muslim-dominated area mark themselves with a cross tattoo in a place
where everybody can see it as a sign of their common identity.” (Ibid,
28).
I
remember the first time I went forward to receive the ashen cross on my
forehead as child. I felt embarrassed to have the t-shaped smudge on
my forehead, worrying what people would think about me. Reading this
story and seeing these images of the women gave me a new perspective on
what it means to be marked as a Christian. Especially on this one day
of the year, we deliberately participate in this ritual of smearing
ashes left from the burning of last year’s palms across our foreheads.
Covering
oneself with ashes and putting on sackcloth was a sign of mourning and
repentance in the Old Testament. It was a visible reminder of the
impermanence of life and one’s willingness to turn away from sin,
burning it away and coming before God with just yourself – no luxuries,
no illusions. As we begin the 40-day journey of Lent, we are
symbolically doing the same thing today. We may not be wearing burlap
bags, but the ashes on our foreheads reminds us that our bodies come
from the basic elements of earth, and when we die, we will return to
that state.
This
can be a very sad service for some people. Seventeen years ago I
attended an Ash Wednesday service when I was still a student at
seminary. My grandfather had died just a few months earlier, and I was
missing him very much. I sat in the pew watching every person go
forward to hear the same words: “Remember you are dust, and to dust you
shall return.” I was crying as I went forward to receive my ashes. A
few flakes fell from the cross into my eyelashes, mixing with my tears.
I walked back to the pew, just sobbing.
But
when I sat down all my friends gathered close and put their arms around
me, comforting me in my grief. And while I was filled with sadness, I
knew I was marked with a symbol that means I belong to something larger
than myself, and that this group of Christians could claim me as their
own. And that Christ, himself marked across his entire body with the
sign of his commitment to God, had claimed me and my grandfather, and
all those who have died, as his own. And we know that this symbol of
death is actually the gateway to life – a resurrected life in Christ
Jesus.
We
were all marked with the cross. The same one that had marked my
grandfather when he was baptized is the same one that marked me as an
infant, and marks me again this evening.
This
cross, no matter how temporary tonight, traces invisible lines that are
more important than any tattoo. I don’t feel embarrassed to walk out
of the church with the cross on my forehead anymore. I am marked - we
are marked - with the cross of Christ forever. Amen.
"Our Baka is from a selo called Lepinica outside of Kiseljak in Bosna" Zabilježila: Elisabeta Marić
"The three dots stand for "The Father, Son, and Holy Spirit"" Zabilježila: Mara Ružana
-Janja
(Žepečić) Čičak -05.05.1920. Čajdraš Vjetrenice, Općina Zenica, BiH
-Danas živi u Vukovaru, Hrvatska -Tetovirana na Josipovo, kad je imala
13 godina -Susjeda tetovirala, bilo još tridesetak cura -Tetovirane
dvije sestre i majka -Tetoviralo se da se zna da je Hrvatica. Nije se
ništa pjevalo ni molilo -Borovina se ubere ljeti. Zaveže se u svežanj da
stoji do Josipova. Zatim na Josipovo ,.... (Nečitljivo).... na
ognjištu, loži se ispod saće (peka) i kad izgori struže se peruškom gar.
Onda se traži žena koja doji muško djete i to se sve mješa
.....(Nečitljivo) ..... Koža se zategne i iglicom se bocka Zabilježila:
Dragana Kusić, 12. Prosinac 2013
Nekoliko primjera u današnje vrijeme tetoviranih tradicionalnih hrvatskih motiva/simbola.
"Traditional ornament of bosnian Croats"
Tattooed by: Marin Urbanc Gandalf Tattoo (Slika 1.)
http://www.gandalftattoo.com/EN/
Our Baba Jelka's tattoo in between Mara Ružana and me. Our Baka is from a selo called Lepinica outside of Kiseljak in Bosnia
Photo: Elizabeta Marić
Jasna Skegro
Mara Ružana
Piotr Szary
"Traditional ornament of bosnian Croats"
Tattooed by: Marin Urbanc Gandalf Tattoo (Slika 1.)
http://www.gandalftattoo.com/EN/
Our Baba Jelka's tattoo in between Mara Ružana and me. Our Baka is from a selo called Lepinica outside of Kiseljak in Bosnia
Photo: Elizabeta Marić
Jasna Skegro
Mara Ružana
Piotr Szary
ponedjeljak, siječanj 13, 2014
LJUDSKE MASKELjudska lica, odnosno maske pojavljuje se među japodskim objektima od metalakao dijelovi drugih objekata (fibule, pektorali) i samostalno, upotrjebljene kao privjesci ili aplikacije. Ljudske maske na nozi fibule (T.XXVII,4-14) iz Vrepca455 i Vinice.456 Maskese pojavljuju na tri tipa fibula, od kojih su ćertozoidne fibule zastupljene u Vrepcu, a one sa tri i sa šest kuglica na luku u Vinici. Na fibulama iz Vrepca maske su postavljene tako da zamjenjuju pločicu noge fibule nad držačem igle, a na fibulama iz Vinice one predstavljaju produžetak pločice iznad držača igle. Od dvije fibule iz Vrepca, bolje je sačuvan primjerak iz groba 1 (duž. cca 7,5 cm) ukrašen na luku dvostrukim nizovima ureza. Maska na ovoj fibuli (T.XXVII,4) ima plastičan nos i uši, kružićima su označene oči, a urezom usta. Na obrazima su kosi urezi (tetoviranje?), a dva horizontalna ureza na čelu, vjerovatno, označavaju traku, slično kao na ljudskim maskama-privjescima (T.XXVIII,4-6). Izgleda da je na glavi prikazana neka vrsta (kosim urezima označene) kape sa rogovima (?). Na fibuli iz groba 4 (duž. cca 5 cm), čiji je luk ukrašen cik-cak linijom, maska je oštećena, s istaknutim nosem i ušima (?), usta su urezana, a na glavi je bila prikazana slična kapa (?) s rogovima (T.XXVII,5), kao na prethodnoj fibuli. Ova dva groba iz Vrepca, odnosno fibule sa ljudskom maskom, R.Dreahsler- Bižić datira u Ha D3-Lt A, odnosno oko 500-te g.st.e.457
UMJETNOST I RELIGIJA PRAHISTORIJSKIH JAPODA, Branka Raunig, 2004, ANUBiH, Knjiga 8.
"Ne smeta meni što moje vrijeme prolazi. Mene bole majčine bore i prosijede kose oca moga ..."
Na fotografiji: Anđa Selak (1924.) Ripci.
www.rama-prozor.info
ponedjeljak, studeni 25, 2013
Mila Ivanko, rođena Škarica, 1952. godine, selo Uzdol, Rama
Kad je imala oko 5-6- godina mama joj je sicala(tetovirala) križ na blagdan Sv.Josipa, 19.ožujka jer se tad bolje primalo. „I mater i baba su imale tetovaže“, kaže Mila.
Za vrijeme komunizma nije bilo poželjno imati tradicionalne tetovaže: „ Muškadiju bi progonilo, izrezavalo križeve. U Uzdolu na čelu jedan im'o križ, pa bi mu rezalo. Rekli bi mu „ di ćeš tu držat znak“. Muškarci su isto imali (tetovirane) točke na čelu i na obrazu“, svjedoči Mila, te nadodaje kako za vrijeme komunizma nisu smjeli nositi križeve: „nisu smili križić nosit učitelji, a dobi batine od učitelja kad donesi križić, a evo sad smiju“.
Kad je imala oko 5-6- godina mama joj je sicala(tetovirala) križ na blagdan Sv.Josipa, 19.ožujka jer se tad bolje primalo. „I mater i baba su imale tetovaže“, kaže Mila.
Za vrijeme komunizma nije bilo poželjno imati tradicionalne tetovaže: „ Muškadiju bi progonilo, izrezavalo križeve. U Uzdolu na čelu jedan im'o križ, pa bi mu rezalo. Rekli bi mu „ di ćeš tu držat znak“. Muškarci su isto imali (tetovirane) točke na čelu i na obrazu“, svjedoči Mila, te nadodaje kako za vrijeme komunizma nisu smjeli nositi križeve: „nisu smili križić nosit učitelji, a dobi batine od učitelja kad donesi križić, a evo sad smiju“.
petak, studeni 8, 2013
SNIMAK: Dokumentarni film - Sicanje, bocanje, tetoviranje
I dok danas mladi tetoviraju znakove i simbole, koji su im nerijetko
nepoznati, malo tko od njih zna da postoje simboli i ukrasi tipični za
Hrvate i katolike u Bosni. I danas na području Uskoplja, Kupresa,
Kraljeve Sutjeske ili Rame susrećemo žene koje su tetovirane
tradicionalnom tehnikom. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine taj se
postupak zove sicanje, ponegdje bocanje, a svima je poznato kao
tetoviranje. Ono se najviše prakticiralo kad je Bosna i Hercegovina pala
pod tursku vlast. Svaki je kraj koristio svoju tipičnu tehniku, a ni
smjesa se nije svugdje radila na jednak način. Pretpostavlja se da je
taj običaj ostao još od doba Ilira, a u dokumentarcu Sicanje, bocanje,
tetoviranje doznajte zašto su majke dale tetovirati svoju djecu i što o
tome danas kažu tetovirane žene. Majstor tona: Marijo Šešerko Majstor
svjetla: Boris Zimšek Zima Scenarij: Tanja Kanceljak Montaža: Damir
Đurčević Producent: Miro Mioč Direktor fotografije: Davorin Gecl
Skladatelji: Oleg Colnago i Luka Udjbinac Redateljica: Tanja Kanceljak
Trajanje: 33 min. Godina proizvodnje: 2013. — at HRT
Mag. Anto Sluganović u emisiji "Društvena mreža" - Tradicionalno tetoviranje hrvata u BiH.
Dokumentarni
film je 06.11.2013.g., prikazan na HRT1 u kojoj je kao gost nastupio i
mag. Anto Sluganović iz Vitanovića kod Brčkog te pojasnio nastanak i
povijest te lijepe tradicija hrvata Bosne i Hercegovine koja danas
izaziva veliku pozornost svih generacija.
srijeda, studeni 6, 2013
www.kroativ.at
Dokumentarni film HRT-a
„Sicanje, bocanje, tetoviranje“ govori o prastarom običaju tetoviranja
hrvatskog katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini.
Film je sniman na području Kupresa,
Uskoplja, Rame, Pougarja i Kraljeve Sutjeske, u planinskim predjelima
gdje se stoljećima u sjeni stećaka na rukama, čelu ili grudima
tetoviraju simboli vjere. S ekipom HRT-a, u ulozi stručnog suradnika,
bio je i urednik portala kroativ.at, bilježeći svojim fotoaparatom
detalje sa snimanja.
Snimanje dokumentarnog filma
započinjemo na Kupreškom polju i Kupresu, idiličnom planinskom gradiću
bremenite povijesti i bogate kulturne baštine.
Kupreški krajolici
Direktor fotografije Davorin Gecl, majstor tona Marijo Šešerko i majstor svjetla Boris Zimšek Zima u akciji
Na Kupresu se tradicija i običaji njeguju i prenose s generacije na generaciju
Tea i Anamaria
Miro Mioč, producent
S ovčarima podno planine Vitorog
Sumrak nad Cincar planinom
S kupreškog polja odlazimo u kraljevski grad Jajce i Pougarje, na baštinu Stjepana Dobrete.
Toranj svetog Luke u Jajcu
Znakovi pored puta
Pougarska praskozorja
Tanja Kanceljak, redateljica i scenaristica
Tetovirane ruke
Mužnja koza
Tkalački stan
Odlazak u polje
Razgovor na proplanku u Dobretićima
Pogledanje
Iz Dobretića i kraljevskog grada Jajca odlazimo u Kraljevu Sutjesku, naše stolno mjesto.
Dvorište franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci
Crkva svetog Ivana Krstitelja
Misno slavlje u Kraljevoj Sutjesci
Tetovirani križ
Razgovor s ujakom nakon Misnog slavlja
Pjesma ispred crkve
Bobovac, kraljevski grad
Dokumentarni film „Sicanje, bocanje,
tetoviranje“ o tradicionalnom tetoviranju Hrvata u Bosni i
Hercegovini, sniman na području Kupresa, Jajca, Dobretića, Kraljeve
Sutjeske, Uskoplja i Rame, bit će premijerno prikazan na prvom programu
HRT-a u srijedu 6. studenog u 14 i 45.
foto/text: Anto Sluganović / kroativ.at
utorak, studeni 5, 2013
Dokumentarac o Tetoviranju u Hrvata
KADA : 6.11.2013. GDJE? -HTV1, 14.35h
Hvala HRT ekipi koja snimila ovaj rijetki običaj. Moramo napomenuti da
su naši administratori sudjelovali u snimanju ovog dokumentarca, Tea
Turalija Mihaljević i Anto Sluganović. Cilj svega što radimo je da
sačuvamo što više o ovom drevnom običaju. Nama su svaki simbol i priča o
tome od neprocjenjive važnosti. " I dok danas mladi tetoviraju znakove i
simbole koji su im nerijetko i nepoznati, malo tko od njih zna da
postoje simboli i ukrasi tipični za Hrvate i katolike u Bosni i
Hercegovini. I danas na području Uskoplja, Kupresa, Pougarja, Kraljeve
Sutjeske ili Rame susrećemo žene koje su tetovirane tradicionalnom
tehnikom. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine taj se postupak zove
sicanje, ponegdje bocanje, a svima je poznato kao tetoviranje. Sicanje,
bocanje, tetoviranje- najviše se prakticiralo kad je Bosna i Hercegovina
pala pod tursku vlast. Pretpostavlja se da je taj običaj ostao još od
doba Ilira, a u dokumentarcu Sicanje, bocanje, tetoviranje doznajte
zašto su majke dale tetovirati svoju djecu i što o tome danas kažu
tetovirane žene."
Direktor
fotografije Davorin Gecl Majstor tona Marijo Šešerko Majstor svjetla
Boris Zimšek Zima Montažer Damir Đurčević Producent Miro Mioč Skladatelj
Oleg Colnago Scenaristica i redateljica Tanja Kanceljak
Ruža
Jonjić iz sela Zvirnjača, Općina Kupres Tetovirana je kao dijete, da se
zna da je kršćanka. Fotocredits: @
https://www.facebook.com/MarkoMestrovicPhotography?fref=ts —
Traditionally tattooed women in Bosnia-Herzegowina Portraits of women
in Kupres, who carry traditional catholic tattoos on their arms, hands,
fingers and backs. Kupres, BiH. © Marko Mestrovic
Na fotografiji je gospođa Jela
Sivonjić i rođena je 1930. u selu Zubovići! Snimljeno u Dobretićima.
Govori u dokumentarcu Sicanje bocanje tetoviranje- Foto by Tanja
Kanceljak
|
||||||||||||||||||||
Oni na svojoj koži nose neizbrisive znakove pripadnosti, znakove
koji su preživjeli stoljeća i stoljeća. Njihova obilježja su dio svih
nas... Oni su posljednji tradicionalno tetovirani Hrvati koji su svoju
povijest tetovirali na svoje ruke, čela i prsa. Njihove priče svjedoče o
nekom davnom vremenu kada je jedino svijetlo bilo voštana svijeća na
stolu i kada su se prakticirali običaji, koji su nama danas tako
strani. Danas mladi širom svijeta, pa tako i u BiH, ukrašavaju tijelo tetoviranjem. Kada im tattoomajstori nanose trajni ukras oni se odlučuju za tetovaže indijanskih, maorskih, kineskih, japanskih ili drugih nama dalekih tradicija. Rijetki su oni koji se odlučuju za tetovaže kakve su imali naši stari. Nažalost, rijetki su oni koji znaju za ove običaje jer smo mi takvi da nam je draže nešto strano nego ono što je istinski naše. Ljudi se na Balkanu tetoviraju tisućljećima. Igle za tetoviranje koje su nađene na našim prostorima datiraju još iz Ilirskog doba pa čak su ih i Kelti zatrpali u svoje grobove, o čemu svjedoči nedavni pronalazak igle za tetoviranje u Hrvatskoj. Ali najveća potreba za tetoviranjem je nastala kada su Osmanlije okupirale Bosnu i Hercegovinu 1463. godine. Katolici ideju pronalaze u praksi svojih davnih prethodnika Ilira te je sada upotrebljavaju u jednom sasvim novom kontekstu i jednoj sasvim novoj potrebi. Potrebi preživljavanja. Od tada pa u idućih 400 godina, sve do 1878. Hrvati se masovno tetoviraju kako bi svoju djecu spasili od otmice, janjičara i prava prve bračne noći koju su koristili begovi. Najviše se tetoviralo u Bosni nešto manje Hercegovini, ali i u Dalmaciji(preuzeto s www.uskoplje.net). *** Znate li da trenutno vjerojatno najstarija tetovaža u BiH potječe upravo iz Mandina Sela, na rukama naše Ive Šumanović – Mujse, najstarije stanovnice općine Tomislavgrad, rođene 4. rujna daleke 1911. godine. Prema svjedočenju Ivine kćeri Anđe (1944.), a baka Iva joj je ovo puno puta ispričala, istetovirala je ruke kada je imala oko dvadeset godina.Tetovirao ju je jedan mlađi čovjek iz Kongore.Tetovirana je u trećem mjesecu, na sv. Josipa.Tetovaža se obavljala tako da se čađom, koja je se sakupi od gorenja svijeće s niskih stropova (a svi su takvi bili) i u kutijama šibica čuva, nacrta obični ili stilizirani križ ili neke šare i onda se bocka koža sa tri male i oštre igle da čađ dođe pod kožu.Tim postupkom poteče malo krvi i bude bolan.Nakon tetovaže ruke se zamotaju u krpe i rukama se ne radi tri dana da zarastu rane. Govorila je, također, da su muškoj djeci od 8 do 10 godine tetovirali križ za vrijeme Turaka da ih ne mogu odvesti u janjičare, a žensku (cure) da ih ne mogu oženiti. Bez obzira na sve teškoće i tragedije koje su je pogađale Iva je ostala čvrsta u molitvi, koja joj je uvijek davala dodatnu snagu za sva iskušenja. A njene istetovirane ruke su svjedočanstvo nekog davnog vremena, nama potpuno stranog. |
||||||||||||||||||||
Priredili: Ivica Šarac/ Miro Šumanović | ||||||||||||||||||||
Foto: Miro Šumanović | ||||||||||||||||||||
14.04.2014. | ||||||||||||||||||||
"Lovrenović,
nadalje, osobito ističe paleobalkansko, starosjedilačko naslijeđe tih
prostora i davne, predmoderne identitete koji su se na tom prostoru
formirali, a čije tragove pratimo i danas, primjerice, kroz
ikonografski nerazjašnjene znakove tetovaža na zglobovima ruku
katolkinja u srednjoj Bosni, zvane križi, ili pak kroz spajanje
“poganskih” i kršćanskih običaja na određenim lokalitetima, itd." Katarina Luketić, Moć teksta |