moja majka, moja prabaka i sve žene roda moga, moji preci, imaju tetovažu

Ja i moje kćeri imamo tetovažu kao i moja pokojna majka. Moja pokojna majka je od Lepenice kod Kiseljaka - moja majka, moja prabaka i sve žene roda moga, moji preci, imaju tetovažu - eto tako da ja i moje kćeri smo osigurali da lanac ne prekine u našoj lozi. Nadam se da će i moje unuke nastaviti tu tradiciju. Svaki put kad pogledam i dodirnem moju tetovažu misli mi skrenu na moju pokojnu majku i to mi uvijek utiša srce i dušu jer osjećam se da je majka blizu i još me čuva i brine se za me. Drago mi je da i drugi se zanimaju i žele nastaviti ovu lijepu tradiciju koja nas spaja s našim majkama, bakama, prebakama...Ana Stanić Bakula, 23.05.2020

Sicali se uglavnom na veliki petak u znak Isusove muke, da bi se pustila krv

Iv Juric Moja obitelj djed baka i tetke su se sicali uglavnom na veliki petak u znak Isusove muke, da bi se pustila krv. Smjesu su pravili od čađi. Posavina

Jedna anegdota

Marijana Marić 
Moja majka, (72), rođena je i odrasla u Liskovici (selo blizu Jajca). Kad je imala nekih 7,8 godina, vidjela je kako se druge djevojčice idu tetovirati i ona je htjela, naravno. 😅 Baka joj je dopustila. Kad su ju prvi put bocnuli, zaboljelo ju i ona je pobjegla, bez da je završila tetoviranje. Nikad više nije htjela ni probati, ali uvijek sa smijehom spominje tu svoju točku od tetovaže na ruci. 😂
Obje bake su mi imale tetovaže, baš ću morati proći kroz albume ne bih li našla slike jer više nisu s nama.

L. Glueck: Tetoviranje kože kod Hrvata katolika Bosne i Hercegovine

utorak, ožujak 22, 2011

L. Glueck: Tetoviranje kože kod Hrvata katolika Bosne i Hercegovine

Autor: Leopold Glueck

Naziv originalnog rada na njemačkom jeziku: "Die Taetowierung der Haut bei den Katholiken Bosniens und der Herzegowina" (Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegowina,  band II, Wien, 1884)

Ovaj tisak ovdje je prijevod tog rada. Prve dvije originalne stranice nedostaju. Zato sam te dvije stranice preveo iz rada na njemačkom jeziku i stavio ih ovdje na vrh.

Objavljeno u Glasnik zemaljskog Muzeja br.1889/03, str.81, 01/07/1889

Umiješamo li se nedjeljom ili tijekom nekog drugog praznika nakon mise ispred jedne katoličke crkve među iz okoline dolazeće pobožno domaće stanovništvo, zapazit ćemo začuđujuće, da je skoro svaka odrasla djevojka i svaka seljanka tetovirana na prsima, nadlakticama i podlaktica, na šakama često do prstiju a u rijetkim sučajevima također i na čelu. Osnovni tip ovih tetovaža sačinjava križ uramljen s različito velikim kiticama cvijeća, grančicama i drugim dekoracijama. Ova pojava je utoliko začuđujuća, jer se kod žena drugih konfesija okupiranog područja mnogo rjeđe može napraviti isto zapažanje. Ni kod muhamdanki u Čelebićima (Okrug Foča), u nekim mjestima doline Neretve i oko Kulen-Vakufa, gdje se islamske žene ne pokrivaju, niti kod drugih, koje (kao liječnik) imate priliku vidjeti nepokrivene i golih ruku. Kod orijentalnih-ortodoksa žene se tetoviraju neuporedivo rjeđe nego kao kod katolika, a i to najčešće samo u onim krajevima, gdje sa zadnjim izmješano stanuju; Njihove tetovaže usput nisu tako brojne i ne nude tako dogate šare kao one katoličkih žena. Što se muškaraca tiče, isti se tetoviraju općenito mnogo rjeđe nego žene; ali najčešće to rade opet katolici. I kod njih su nadlaktice i podlaktice ona mjesta, koja se za to izabiru. Kod muškaraca križ također čini najvažniji znak, koji se tetovira; ali taj isti se pravi s tako obilnim ukrasima. Kod orijentalnih-ortodoksa sam vidio tetovaže samo kod mlađih muškaraca, koji su služili u bosanskoj žandarmeriji ili kao vojnici. Ali kod tih tetovaža ne igra više križ glavnu ulogu. Mnogo češće nego križ se tetoviraju srce i kruna, sidro i početna slova imena i prezimena tetoviranog, broj godine, koji se tetovirao, pa čak i dvoglavi orao, kojeg sam vidio kod jednog prijašnjeg konjušara (trainsoldat) u vrlo čistoj izvedbi. Kod Muhamedanaca se u opšte vrlo rijetko viđa ovo tetoviranje, i to samo kod onijeh, koji su u osmanlijskoj vojsci i izvan svoje domovine služili kao redovni vojnici. Kod ovakih ljudi viđa se ovda onda na mišici turska sablja ili polumjesec sa zvijezdom. - No kao što je rečeno, ovo su vrlo rijetke pojave. O postanku i cijelji ovog tetoviranja u Bosni i Hercegovini mogu se postaviti raznovrsne pretpostavke, od kojih ću ja onu, koja mi se ponajvjerovatnija čini, u slijedećem istaći. U koliko mi je poznato, ni kod starijeh Slovena, i ako njihove žene ne smjedoše biti nevjernice i udavati dražesti svojega tijela, ne bijaše tetoviranje u običaju, da bi se moglo reći, da je ono samo u promijenjenom obliku preostalo još iz predhistorijskog doba. Za ovu pretpostavku nema ni u ljetopisima slovenske stare povijesnice nigdje ni jedne tačke oslonca, pa ni kod današnjih Slovena, izvan Bosne i Hercegovine, šta više, ni u samom narodu po selu raznih slovenskih plemena, ne može se primjetiti, da je ma gdje bilo raširenije. Što se sadanjeg posjednutog područja posebno tiče, to bi se moglo reći, da onaj potiče iz doba prije osmanlijske navale. - Na protiv, da ovo nije stari zemaljski običaj, potvrđuje već ta okolnost, što se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela stanovništva, koje je i pored razlike u vjeroispovjesti, jedan te isti po svojim običajima i navikama. Kad bi tetoviranje bilo zemaljski običaj, to bi ono imalo i svoj sopstveni naziv; ovo se u narodu zove prosto "križ nabocati", što već samo po sebi svjedoči, da je taj običaj iz mlađeg doba. Ako pak tetoviranje nije ni staroslovenski, niti u opšte poseban bosanski narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on postao, i za što je tetoviranje baš kod katolika našlo mjesta? Bilo bi izvan okvira ove crtice, kad bi se u njoj govorilo o vjerskim odnošajima Bosne u potonjem vremenu njezinog kraljevstva; ja ću jedino da konstatujem tu činjenicu, da je patarenstvo istom primjetnom katoličanstvom bilo potisnuto, no ovo potonje ne bijaše još bog zna kako narodu na srcu priraslo. - Ovo raskolništvo zadugo je bilo u Bosni utvrđeno, ono bijaše vjera vlastele i siromaha, a da bi mogla kroz malo vremena iz pameti i srca narodnog iščeznuti. Jesu li pak kao što je poznato mnogi radi časti ili po postojanju primili katoličku vjeru, a ovamo su u srcu ostali potajno bjerni svojoj staroj vjeri. Da je katolička vjera ovom narodu još tuđa bila, najbolji je za to dokaz ta činjenica, da narod kad su Osmanlije prekrilile balkansko poluostrvo, nigdje ni u jednoj osvojenoj državi, nije u tolikoj množini prigrlio muhamedovsku vjeru, kao što je baš u Bosni bio slučaj. Većim dijelom to je bilo zbog materijalne koristi, no podisto i zbog skore uspomene na gonjenja od strane crkve; razlog, koji je bosanskim stanovnicima davao povoda da primaju muhamedovsku vjeru. Samo se po sebi razumije, da je katoličko stanovništvo upotrebilo svako moguće sredstvo, kako bi ograničilo jatomično otpadanje od vjere. Pošto muhamedovska vjera zabranjuje krst, kao znak hrišćanstva, to izgleda, da su katolički sveštenici došli na tu misao, da su bilježenjem krsta na otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli srestvo, kojim su oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji tetovirani katolik prevrnuti vjerom, to je morao najprije ukloniti krst sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčano, jer se morala koža do najdonjeg sloja kornuma uništiti. - Po što pak trpljenje tijeh bolova, naročito kad bi dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz osvjedočenja bilo, to su se mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga koji odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak - zbog vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi nakon uništenog tetoviranja zaostajali - u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled znao, da pred njim stoji kakav otpadnik. Običaj, što su tetoviranja preduzimana obično Nedeljom i svetačnim danom poslije službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju pretpostavku o uzroku samog tetoviranja u Bosni. Što se način tetoviranja u ovoj zemlji i za to upotrebljavana materija boje većinom razlikuje od onog u Jevropi, to nek mi je dozvoljeno, da u ovom predmetu iznesem neke primjedbe. Među lađarima, vojnicima, radenicima i t. d., pa i u samim najprosvećenijim državama u veliko se, kao što je poznato, raširio običaj ili prosto neobičaj tetoviranja. - Boje se prave rastapljanjem karmina, cinobera, indiga, praška kamenog uglja ili puščanoga praha. Koža se na onom mjestu, koje će se tetovirati, dobro zategne, i znak po želji "nabocka" se tankom iglom vrlo čestim ubodima, pa se onda ti ubodi natope bojom i onda se nabockano mjesto zavije zavojem. U nekijem predjelima zamaču iglu u boju i tetoviraju napojenom iglom, čim posao postaje kraći. U Bosni te boje drukčije spravljaju: ili od lučeve čađi, ili od obične čađi, ili - no vrlo rijetko - od puščanoga praha. Zapali se zublja luča i u "fildžan" se nahvata smola, koja kaplje, u koju se miješa u isto doba po komadu tenećeta nahvatana čađ od zapaljenog snopa luča. Ovo se crno tijesto pošto se najprije zategne koža na mjestu, gdje će se tetovirati, na zaošiljenom drvcetu namaže po koži onako, kakav se znak želi i onda se iglom, koja je gotovo do vrha koncem obmotana, bocka dok krv ne poteče; bockanje se dakako često, jedno do drugoga čini. - Po tom se tetovirano mjesto zavije i poslije tri dana opere. Boja od čađi pravi se na ovaj način: Nad svijećom ili zapaljenom svjetiljkom kamenog ulja, koja se dimi, drži se tabla tenećeta, na koju se nahvata čađi; ona se skupi i u malo vode razmuti i isto se onako upotrebljava, kao prije spomenuto tijesto, t. j. "nacrta se" pa se tek onda naboca. Puščani prah vrlo se malo upotrebljava. S tog, što se u Bosni samo crna boja za tetoviranje upotrebljava, jasno je, što je ono uvijek jedne te iste boje, i to plave sa po kojim ubodom zelenkastim. Tetoviranje vrše većinom stare žene tako zvane "vješte žene", češće se podvrgavaju uzajamno i djevojke ovoj ljubavnoj službi, koja gledaocu izgleda vrlo šaljiva, osobito, ako se tetovira djevojka, koja je osjetljiva, pa raznim krivljenjem lica i glasnom vikom propraća svaki ubod. - Razloga, koji su bili povod te se tetoviranje uvelo, već ih je nestalo, no s jedne strane nagon podražavanja, koji se u ljudima nahodi, a s druge strane što domaće stanovništvo čvrsto čuva narodne navike, dovoljno je, da će se nakaženje tijela ovijem tetoviranjem još zadugo kao narodni običaj održati među katolicima u Bosni i Hercegovini.

  

  

  

  

  

  

Sicanje (tetoviranje-tatuaž) u Herceg-Bosni.

Sicanje (tetoviranje-tatuaž) u Herceg-Bosni.
Bilježi za "Bosansku vilu", Vid Vuletić-Vukasović 1894. godine.
Prošao sam Herceg-Bosnom, te sam upazio i ovaj narodni običaj, biva sicanje, te ga zabilježio, jer mi je i to u pomoći, baš kao i različiti ukrasi i uresi na robi, na posudama i t.d., za prispodabljanje različitijeh motiva na starobosanskijem stećcima, koje ja eto proučavam tomu je nekoliko godina. - Ovdje nijesam ni najmanje pozvan, da kažem, da su stećke isključivo podizali jugoslavljani svojijem pokojnicima, a to osobito u Herceg-Bosni. - Motivi su nam na stečcima svjedokom, da su oni prava jugoslavenska svojina, te jih je taj narod od davnina dizao, a rimski mu je sarkofag dao, ako i dalek, pojam, da kreše ove žestoke, da ne reče, ogromne spomenike, kojijeh je, dakako s narodnijem motivima, po Hereceg-Bosni, Staroj Srbiji itd., neizmjeran broj, baš na hiljade, a ne na stotine.
Doveo sam u svezu sa rečenijem stečcima sicanje, kao i ostale motive, osobito na drvu i na robi.

Još s početka godine 1889., pisao sam u Viestniku Hrv. Ark. Dr. u Zagrebu pripomenak u dopisima o sicanju, al rek' bi, da to nijesu neki učenjaci ni pročitali, jerbo iste godine dr. Leopold Glik piše u III. Knj. Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini na str. 81-88. pod naslovom: "Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini od dra Leopolda Glika."

Rađa se hvaljenoga gospodina odlikuje sa slikama, te jih je jedanaest na broju, al' neke su suvišne, pa se njima to toliko može pozvati duh današnje kulture. - Nije s gorega, da i ja, uz materijal gospodina doktora, navedem neke motive, a i to, jer jih isti nije istaknuo.

Narod se sica u zapadnoj Bosni, a nevlastito kršćani (katolici). Evo nekoliko primjera: Oko njeke se Rame narod sica, pa sam gledao na Ustirami a u selu Slatini, na desnici Stipa Drinovca, težaka katolika, slijedeće zlamenito sicanje, koje se donekle po tradiciji sudara sa zlamenijem (grbom štitom) ove drevne zemlje: sa dva polumjeseca.
Ovo je sicanje na ruci prosta čovjeka, te je baš s toga zlamenito, jer se po njemu može zaključiti, da su neke ideje u narodu ucijepljene od davnijeh davnina.

Ovako su mi, po prilici, kazivali o sicanju u G. Vakufu: - Svaki će se kršćanin (katolik) nasicati, a neće rišćanin ni Turčin. Malo će se naći čeljadi bez ovoga obilježja, a svakako ga ima svaka ženska, biva, kad bi koju poturčili, to bi joj Turci izrezali, jer je sicanje zazor za Turčina, a kršćani se po tome poznaju. Obako će kršćanin postupati u tom poslu: - Na Josipovo (svetoga Josipa) se razmuti mućerefa (crnilo od izgorjela luča), pa se na koži napiše perom ili šiljkom, a onda se nasica iglom, te se zamota krpom dokle prođe. - "Ovo ti je sve što sam čuo o sicanju u G. Vakufu, a sicaju vješte žene i drugarice, biva druga drugu. Nijesam se namjerio na sicanju, pa ne znam govorili su štogod, kad se to radi, ali mislim, da se ne baje."

Oko G. Vakufa je tako rečeno Skoplje, pa se na to radi po Skoplju, a tako je po prilici i u Rami, al' toga nijesam izobilja viđao na Ustirami, u selu Uduckomu, gdje su dobre zgrade, gdje lijepo raste sliva, jabuka i tunja, a žene rade preju (konoplju) i nose na glavi poćelicu žensku mučenicu, al' cure nose od ponosa fes. U Rami je naglasak kako i u Crnoj Gori, te oni izgovaraju knjez mješte knez, mjeso mješte meso i t. d. - Na Ustirami me je pratio Pero Biloš, te mi kazivao, da su oni življeli u dobro s Turcima sve do bune.

Dr. Leopold Glik nije kazao s kojega je čeljadeta skinuo tetoviranje, a to ne ide radi prispodobe u narodoslovlju.

Rekao sam, da su mu bile suvišne neke slike, jer je toga posla izobilja u svijem stranama, a osobito između uznika i mrnara, gdje se nasicaju najrazličitije stvari, kao n. p. vijenac, srce, a u njemu ime i prezime, pa sidro (kotva) i t. d. - Spomenuto sicanje između mrnara, vojnika i t. d. nema narodnoga karaktera, no je nekako izniklo u nižoj ruci čeljadi, te se promiče po svijem stranama svijeta.

Dr. Leopold Glik na dugo je naveo kako se u Bosni spravlja spomenuta boja za sicanje, pa ovdje nije kud tamo, da ponavljam tu običnu stvar, no mi je dosta, da sam napomenuo neke stvari što jih je propustio hvaljeni gospodin doktor.

Opazit mi je, da su motivi u sicanju čisto starobosanski, a krst je obično kao i na starobosanskijem stečcima t. j. djetelinasti krst, pa bi se po tomu usudio misliti, da je odavnina sicanje između kršćana u Herceg-Bosni, a svakako prije dolaska Osmanlija, pa mi se nekako čudno čini, da su ga u narod uveli rimokatolički sveštenici, biva da tako besmisleno ne prelazi na muhamedovsku vjeru radi krišćanskoga biljega, jer bi se radi toga uzroka tu spasonosnu stvar bili prikačili i pravoslavni sveštenici, a oni su mogli i bolje, kaonuti što su zborovi kod pravoslavnijeh crkava i manastjera, kao i dan današnji, imali neki veliki utjecaj na narod, pa bi tijem zborovima bili slobodno kaluđeri uveli i kod pristaša istočne crkve ovaj čudnovati običaj.
Meni je naprotiv do skromnoga mnjenja, da je ovaj običaj bio ukorijenjen kod pristaša bosanske narodne crkve, da se razaznaju braća krstijani, pa je tako ovaj običaj kroz vijekove nepromijenjen ostao kod onijeh korjenitih Bošnjaka, a osobito oko Rame i po Uskoplju, pa me vode do rečenoga zaključka oni drevni motivi, te su uklesani i na starobosanskijem stećcima, koje su podizali navlastito pristaše bosanske narodne crkve.*)

*) Ovaj članak poslat je ima dve godine no je zbog sličica tako zaostao. Molimo pisca da oprosti. Jezik je prema originalu.

Ovo je sicanje na ruci prosta čovjeka, te je baš s toga zlamenito, jer se po njemu može zaključiti, da su neke ideje u narodu ucijepljene od davnijeh davnina.

Mato iz Gornjih Višnjana, općina Prozor-Rama

četvrtak, kolovoz 16, 2012

"Mato Orec (Tvrdo "C") 

Roden kolovoz 1929 godine u Gornjim Visnjanima, opcina Prozor / Rama.
Imao je dosta tetoaza ali su vecinom izbjedile.
Kaze da je to njemu radila neka zena - Culjkusa, vjerovatno prezime Culjak, kada je bio 6 godina star. 

Ima dvoje sestra obadvoje su isto izteuirane.
Preko prstiju (na ruci) imao je napisano ime.. M>A>T>O.... i na drugoj ruci O>R>E>C, ime ispod desnog pasuha isto.

Yes, my father said he was tattooed using soot from tree bark, milk and sap from a tree. (Rama).

Hvala

Darko Orec"

Fotografije i tekst: Darko Orec

Kazivačica Mara Basić o običaju tetoviranja u Bosanskoj Posavini

Kazivačica Mara Basić tako navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili. Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka, ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. Toje bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik…označavalo je da je Hrvat Katolik, radi Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.”

Vinko Tolić

Jedan tradicionalni motiv tetovaže iz sela Zapeće u Pougarju

"Ivka Pejčin, kaže: To mi je mama Mara Slipčević iz sela Zapeće u Pougarju. Motiv nema neko posebno obilježje. A tetovirano je oko 1950 i 1952 kad je imala između 12 i 14 godina. Tetovirano je sa čađi i med. Bila je teta (u selu) koja je tetovirala."

So erinnert sich Luca Cališ an ihr erstes Tattoo

"Das Lagerfeuer tanzt wilde Schatten auf die Gesichter der drei Mädchen. Lautlos durchsticht eine Nadel die Hautschicht von Luca. Aus der Wunde suppen dunkelrote Blutströpfchen. Luca kneift unter dem Schmerz die Augen zu Schlitzen zu. Ihre Freundin tunkt die Nadel wiederholt in die Schale mit dem Gemisch aus Asche, Honig, Milch und Spucke. Erneut ein Stich in Lucas Handrücken. Eine Träne kullert ihre Wange hinunter. Punkt für Punkt arbeitet sich die Freundin vor, bis Lucas erstes Tattoo – ein Kreuz, umgeben von Sonnenstrahlen – als verkrustete Blutspur sichtbar ist.

So erinnert sich Luca Cališ an ihr erstes Tattoo, das die heute Hundertjährige vor neunzig Jahren gestochen bekam.  Foto: Sarah Urech"

UNTER DER HAUT KROATIENS

PDF: Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - karakteristike , uloga i porijeklo

DOWNLOAD
kartografija petric
doktor petric

Do not fear me

"Travelin‘ Mick is a photographer and journalist, who has been relentlessly roaming the world in search of the last remaining tattoo cultures of this planet to record and thus conserve them for posterity.
It is his distinctive goal to promote the understanding of the importance of tattooing to the history and culture of mankind and as a veritable form of art.
Tattoos have been an integral part of the shaping of identities of societies and individuals throughout our history over thousands of years as well as a possibility to express our individuality and creativity.
Thorough research is meant to find out more about the relation of mankind and its societies with body art.
By visiting and documenting the last remaining traditional tattooing practices on all continents, he tries to preserve those cultures and show them to the world in images that express the beauty and pride of ethnic groups and traditional communities, who still bear the marks of their people.
About „In Your Face“:
Travelin‘ Mick is delighted to bring his photographic exhibition „In Your Face“ to Iceland. Exhibiting for the first time in this part of the world, he hopes that his documentary and artistic photographs can help to change the prejudices tattooed people often meet around the globe.
His intention is to lessen the fear of tattoos in a society that has grown up with prejudice about gang tattooing and which all too often associates TATTOO with FEAR.
Viewing this exhibition gives an opportunity to change these notions and henceforth connect TATTOO with BEAUTY and PRIDE.
„In Your Face“ shows the beauty, dignity and pride of the many traditionally tattooed ethnic minorities and religious groups throughout the world.
Often these permanent marks function as an openly visible symbol for their own identity.
The people thus marked are proud to belong to their societies and want to show this to the world: „Look into my face“ they are telling the camera.
„I bear upon me the mark of my people. Without my tattoos I am nothing. Can‘t you see where I belong? I am a member of my family, of my clan, of my religion, of my society!
LOOK INTO MY FACE. Do not fear me. I am human, I am beautiful!“" Icelandic tattoo expo

Križićanje u Bosanskoj Posavini

Kazivačica Mara Basić tako navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili. Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka, ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. Toje bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik…označavalo je da je Hrvat Katolik, radi Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.”

Antonio Basić
SUVREMENA ETNOGRAFIJA TRADICIJSKE KULTURE I KNJIŽEVNOSTI U IMOTSKO-BEKIJSKOJ KRAJINI

How to Remove a Tattoo, c. 500

 "They call stigmata things inscribed on the face or some other part of the body, for example on the hands of soldiers... In cases where we wish to remove such stigmata, we must use the following preparation... When applying, first clean thestigmata with niter, smear them with resin of terebinth, and bandage for five days... The stigmata are removed in twenty days, without great ulceration and without a scar."

Aetius of Amida, Tetrabiblion (c. 500)

Aržano und Dobranje

 "Ivan Kra: meine Mama kann sich auch an Kreuze auf Händen in Aržano und Dobranje erinnern "

(Zagora, Hrvatska)

"What do you think the Samoan women hand tattoo is for?"

AigaStrong

In Samoa when Samoan women are tattooed with the Malu the Tufuga Tatatau, or Tattoo priests tattoos the pair of thighs AND the right hand (sometimes left but rarely both hands)

"What do you think the Samoan women hand tattoo is for?" Well...lol...Theres an ancient navigation skill where Pacific navigators use their hand and the markings on their fingers to measure distances and angles of star constellations as they rise and fall in the night sky. This is brilliant navigator Kala Tanaka of the Hokulea measuring where she needs to go using her hand. You mightve seen Moana do a weird version of it. Many Samoan hand tattoo have fish around the wrists and the stars and togitogi up the fingers. The thumb lays across the horizon while the fingers stand vertical as you align your markings with the stars. Every tattoo unique to that navigator's experience and knowledge. This would also tell you who the original navigators were. Pacific women. Its part of the Nafanua story we always overlook. She ruled all over Samoa and set up Tupa'i titles in villages on the complete opposite sides of Samoa. She didnt walk there you know. lol. She was an accomplished navigator. And who makes ie toga, Samoan sails? Exclusively women. Blessed week Samoa. 

Križićanje

Antonio Basić
SUVREMENA ETNOGRAFIJA TRADICIJSKE KULTURE I KNJIŽEVNOSTI U IMOTSKO-BEKIJSKOJ KRAJINI

Križićanje

 Križićanje je etnokulturološki fenomen za kojeg bismo na prvi pogled rekli da pripada u bajke, no okolnosti nastanka križićanje izrazito su surove i nebajkovite. Križićanje je pojava vlastoručnog tetoviranja raznih oblika križa na ruke mladih djevojaka (a ponekad i mladića) na područjima koja nastanjuju Hrvati, pri tom se misli na prostor današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Marko Dragić bilježi predaju kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, i to pretežito žensku djecu. „Tako od nekog bogatog Cincara beg zatraži kćerku za ženu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za svadbu.“85 Osmanska invazija na europsko tlo nije omogućavala Hrvatima (pa ni drugim narodima) da odbiju turske prohtjeve. „Djevojci su istetovirali križ na čelu pa je beg nije mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama.“ 86 U ono doba, žene su vjerovale da im isključivo Bog može pomoći da se obrane od napasnika. Njihov oslonac, tj. njihova katolička vjera se ispostavila korisnijom nego što bi se dalo zaključiti. Razlog tomu je što su se Turci izrazito bojali križa te se nisu htjeli približiti djevojci koja bi na sebi imala znakove kršćanstva. Svetog Josipa se smatra zaštitnikom Hrvataod 17. stoljeća, stoga nije ni čudo da su se mladi odlučili tetovirati/križićati baš 19. ožujka na Dan svetog Josipa. Dragić navodi da su se tetovirali i na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga Tjedna te na Ivandan.87 Kazivači navode da se u novije doba mladi tetoviraju iz poštovanja prema tom starom običaju, stoga ne vode računa o datumu križićanja. Na početku 19. stoljeća križićalo bi se i tokom svakodnevnih aktivnosti, poput čuvanja stoke ili pletenja. Sami proces križićanja razlikovao se od kraja do kraja. Dragić bilježi sljedeću metodu: „U jednoj zdjelici zamiješao bi se med i usitnjeni ugalj od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom zamočenom u tu smjesu crtale križeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno

 85 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2008, str. 156. 86 Isto, 156. 87 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303. 41

manjom iglom bockale to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu.“88 Kazivačica Mara Basić navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili. Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka, ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. To je bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik...označavalo je da je Hrvat Katolik, radi Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.“89 Vinko Tolić objašnjava pojavu križićanja povezivajući je s običajima starih Ilira: „Ponekad, u Imotskoj krajini i danas, dođe čovjek u priliku da na ruci (šaki) ženske (obično) starije osobe, ugleda utetoviran jedan oveći ili više manjih križića. Križ ili križić vidjeti na šaci, ne može a da i nehotično ne skrene pažnju, koja izazove pomisao vezanu za davne, raširene, preživjele običaje življa na ovom našem današnjem tlu. Pođemo li tragom prošlosti, doznat ćemo od grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira, prastanovnika naših krajeva, da je medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice ubrizgivati boju da se na koži trajno lijepo vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u pravilu na ruci urisavao križ- simbol - kršćanske duše.“90 Kazivačica Marija Brdar navodi kako je i njena majka imala istetoviran simbol križa na njenoj lijevoj ruci: „Baba ti Miškovica je na ruci livoj imala križ istetoviran. Ovi vamo lete za cigaron, ovi čuvali ovce, a oni iglicom pipkali dok nije nasta križ. Krv bi procurila i nasta križ. U našemu selu ima 10 žena.

88 Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2008, str. 156. 89 Kazivačica: Mara Basić (djevojačko Vidović), rođena 1932. Datum kazivanja: 25. 8. 2015. Mjesto: Split. 90 Vinko Tolić, Škrinja uspomena, Imotska krajina, Imotski 1997, str. 204. 42

U Svibu ja ih deset znadem, sa križim. Već su mrtve, al' za još žive ja ti još ne znam. Al' ove starije što su bile babina generacija. Sve ih ko da ih sada vidin. Ona mi je to rekla, kad su bile curice da su čuvale ovce i vezle bi ili nešto radile i imale iglicu, tu vezitku. I ona sama sebi ili jedna drugoj. I krv ide i od te krvi poplavi plavi kriz.“ 91 Dakle, u novije vrijeme križićalo se i iz znatiželje, neovisno o vremenu i prilikama. Tome svjedoči i pomicanje područja križićanja. Dok su osmanlije bile neposredna opasnost majke su svoje mlade kćeri tetovirale na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži92, zbog običaja nošenja dugih rukava, a naknadno je bilo pomaknuto na podlakticu.

Zaključak

Narodne priče, pjesme i običaji najvrijednije su stvari, ali i uspomene, koje možemo baštiniti od svojih predaka. Svojim sadržajem i njegovom obuhvatnošću usmena književnost vješto prenosi život ljudskih zajednica i njihove intimne povijesti bez da joj na ikakav način oduzima sjaj iskrenog osjećaja. S obzirom da sam u ovome radu odlučio prikazati kraj kojemu i sam pripadam, ostao sam zatečen spoznajom da je narod nezamjenjivo izvorište umjetnosti i diskursa života. Neopisiva je veličina zajedničkog znanja kojime svi raspolažemo, ne samo kao Hrvati ili vjernici, nego i kao ljudi koji svojim djelima pišemo nove uspomene i nove običaje. Samo pretpostavimo da će kroz naredno desetljeće niknuti književno djelo velike vrijednosti koje za motiv koristi element iz piščeva rodnog kraja. Samo poznavanje etnosa piščeva kraja navelike olakšava i akademicima i prosječnom čitatelju razumijevanje, a pogotovo pospješuje kvalitetnu analizu sadržaja i motivacije iza pisanja tog djela. Grozno bi bilo prestati zabilježavati evolucije naroda samo zato što smatramo da oni pripadaju sadašnjosti, pogotovo kada shvatimo da je sadašnjost prošlost već u sljedećem trenutku. Narodna usmena književnost vrelo je saznanja koje nikada ne presušuje i kojim bismo stalno mogli osvježavati znanje o svijetu. Nažalost, većina ljudi nije svjesna činjenice koliko je ta vrsta književnosti zapravo važna ili jednostavno nema vremena za ono što često nazivaju „praznim tlapnjama“. Takvim svjesnim i nesvjesnim ponašanjem pridonosimo tome da sve te divne priče padnu u zaborav, a često zaboravljamo koliko smo i sami uživali u njima. Svoju

 91 Kazivačica: Marija Brdar, rođena 1952. Datum kazivanja: 15. 8. 2015. Mjesto: Svib 92 Marko Dragić, Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No. 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar 2013, str. 303. 43

prošlost ne trebamo odbacivati niti ju zanemarivati, ona zaslužuje posebno mjesto u našim uspomenama. Kad bi ljudi posvetili barem dio svoga vremena na na baštinu koja ih je istesala, mnogo toga bi naučili, kako o svojoj povijesti, tako i o sebi samima. Ono što su nama pričali naši djedovi i bake, trebali bismo i mi prenijeti svojim potomcima kako bismo održali tradiciju, ali i kako naša baština ne bi pala u zaborav.

u tetovirano mjesto utrljava se krupna morska sol

"Moguće je, kažu, izbrisati tetovažu, ako je izbockana u posljednja dvadeset četiri sata. Postupak je, na žalost, vrlo bolan: u tetovirano mjesto utrljava se krupna morska sol.

" Miljenko Jergović: Tetoviranje duše

Tradicionalno tetoviranje u travničkom kraju

Tradicionalno tetoviranje
Na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), nakon mise u travničkom kraju nekada je bilo uobičajeno tetoviranje tradicionalnom tehnikom (bocanje, sicanje) koje su izvodile starije žene dične tome poslu. Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su ugljen, pljuvačka, med, majčino mlijeko itd. Sadržaj smjese za tetoviranje ovisio je o kraju u kojem se ona pripremala. Na onome mjestu koje se htjelo tetovirati zategne se koža te se nacrta ornament tupim krajem igle, namočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle boca dok ornament ne bude gotov (Truhelka, 1894:246). Ubodi su bili vrlo česti i jednaki. Nakon što se izbockano mjesto natopi bojom zavije se zavojima. Rana se također mogla obložiti svilenim ili voštanim tvrđim papirom. Nakon tjedan dana tetovirano mjesto može se odviti i oprati hladnom vodom. Negdje se zamakala igla u boju i s njom se bockalo. Takav je posao bio kraći, jer se u isto vrijeme izbockana koža i napijala bojom. Međutim, boje su se ponajviše pravile od lučeve čađi, obične čađi ili i to rjeđe od baruta. Luč bi se zapalila i držala iznad kakve šalice. U tu šalicu nahvata se smola koja kaplje. Iznad luči u isto vrijeme drži se komad pleha ili tanjur tako da se čađ nahvata na donjoj strani. Tada se smola i čađ pomiješaju. Tom smjesom, pošto se koža najprije zategne, zašiljenim drvetom premaže se na koži mjesto onako kakav se znak želi istetovirati. Poslije toga iglom, koja je skoro do vrha obmotana koncem, bocka se na koži znak sve dok ne poteče krv. Tako se nabockano mjesto zavije i nakon tri dana opere (Pilja, 1938:11). Boje od čađi pravile su se i na drugačiji način. Tako npr. nad zapaljenom svijećom ili svjetiljkom od nafte koja se dimi drži se komad pleha Velimir Bugarin i Ivan Zec 116 na koji se nahvata čađ. Taj čađ se kasnije skupi i razmuti s vodom pa se takvom smjesom premaže mjesto koje se želi tetovirati te se postupa kao u prethodno navedenom primjeru (Isto, 1938:11). Prilikom tetoviranja, koje su u većini slučajeva vršile žene, događalo se često i to da su one smjesu od čađi i smole zakuhavale pljuvačkom. Tako su preko nabockanog mjesta prenosile sifilis. Zbog toga se događalo da mnoge od tetoviranih osoba imaju ožiljak na tetoviranom mjestu koji nije mogao dugo zarasti kao posljedica sifilisa (Isto, 1938:11). Kako piše Truhelka, tetoviranje je obuhvaćalo ruke i prsa, a katkad se uradi jednostavan motiv na čelu. Kod ženskih osoba tetovaže su mahom bile obilatije nego u muškaraca koji su se zadovoljavali po jednim ornamentom na desnoj ruci nad laktom i križićem na kažiprstu. Kod ženskih osoba obično je bila tetovirana desna strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom. Također treba istaknuti kako je tetoviranje često produženo i na donju stranu ruke, a katkad tako gusto da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično su se obje ruke približno podjednako tetovirale. Prsa su se obično tetovirala nasred grudne kosti (Truhelka, 1894 244-245). Ovaj običaj je bio prisutan među svim slojevima katoličkog puka. Na području Bosne, ali i Slimena, polako nestaje do sredine dvadesetog stoljeća. Učestalost tetoviranja znatno gubi na značaju nakon Drugog svjetskog rata, a zasluga za to pripisuje se komunističkom sustavu bivše države koji je nerado gledao na tetovirane križeve.48 Razlog zašto se tetoviralo na blagdan sv. Josipa leži u činjenici što se ovaj datum povezuje s buđenjem prirode odnosno proljećem. Tetovirale su se djevojčice u dobi od trinaest do šesnaest godina, što znači da su već ulazile u mladenačko doba, tj. razdoblje puberteta. Pretpostavlja se da je ovaj običaj imao svrhu uvođenja osobe u odraslo doba, ali je onda s promjenama vjerskih i kulturnih paradigmi u osmanlijskom razdoblju poprimio vrlo naglašenu

48 Duilo, Dražen. 2016. Sicanje, bocanje: što se skriva iza tetovaža na rukama baka diljem Bosne i Hercegovine,

Dostupno na: https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/322869/sicanje-bocanje-sto-se-skriva-iza-tetovaza-na-rukama-baka-diljem-bosne-i-hercegovine

 funkciju vjerskog razlikovanja.49 Naime, nakon pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, katoličko stanovništvo našlo se u nezavidnom položaju. Kako su Osmanlije otimali mušku djecu kršćanskih seljaka koja su se činila fizički i psihički sposobnima te ih potom slali u Carigrad na odgoj kako bi postali janičari, katolici su željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Osmanlije običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Stoga su katolici obilježavali različitim križićima svoje djevojke na lako vidljivim dijelovima tijela kako bi bile odbojne Osmanlijama te kako bi spriječili prisilno udavanje djevojaka, njihovo odvođenje u roblje i hareme.50 Budući da je tetovaža predstavljala trajno obilježje, ona je prema narodnom shvaćaju smatrana neizbrisivim simbolom katoličanstva u Bosni i Hercegovini (Truhelka, 1894:243).

49 Vecernji.ba. 2017. Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica, Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/tisucljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica-1158226 (30.30.2018.) 50 Stojanović, Dražen. 2017. Tradicionalno tetoviranje Hrvata katolika u Bosni, Dostupno: http://www.obnova.com.hr/blog/autori/46-tradicionalno-tetoviranje-hrvata-katolika-u-bosni-i-hercegovini (30.3.2018.)

http://zupa-dolac.ba/wp-content/uploads/2018/08/Dva-stoljeća-Slimena-KNJIGA.pdf

Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica

 https://www.dw.com/hr/tisućljetna-tradicija-tetoviranja-bosanskih-hrvatica/a-38058580

• Autor Marina Martinović

Tradicija tetoviranja ruku bosanskih Hrvatica izumire s posljednjim nositeljicama toga starog običaja. Neke od njih se još uvijek živo sjećaju kad su kao djevojčice tetovirane i tako bile uvedene u svijet odraslih.

    

Pogledajte video02:49

Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica

„Halo Marina?! Slušaj, ima ova jedna baka iz sela išarane ruke, i to dobro išarane", govori mi u slušalicu jedan od mještana sela Bare pokraj Jajca, kraja koji je poznat po tradiciji tetoviranja bosanskih katolkinja. Stigavši u Bare, uz pomoć poznanika odmah nalazim kuću Ružice Jagodin. Mojim pratiteljima iz sela i meni nudi kavu, ali joj je teško ustati, kamoli hodati. Kaže, i ove zime ju je za krevet bila privezala neka bolest. Po stasu se vidi da je baka Ružica nekoć bila visoka i jaka žena, a sada, sa svojih 82 godine, pogurena, oslanjajući se na štap pokušava izvaditi džezvu iz kredenca, da bi odmah potom susjedu Katu zamolila da ipak ona skuha kavu i posluži sok.

Pita me, što hoću od nje, na koja pitanja da mi odgovori, i potom i ne čeka odgovor te mi pokazuje svoje ruke i strastveno počinje pričati o njezinom trajnom nakitu. Ponosna je što netko od nje želi čuti priču o, kako kaže „bocanju“ po njezinim rukama. „13 godina mi je bilo kad sam to napravila, na Svetog Josipa“, priča ona i pojašnjava kako se to radilo: „Uzme se 'saje' (čađa) i meda, dobro se pomiješa i onda se prvo napiše na ruke, pa se onda uzme igla i boca se. Poslije to prenoći, a onda sapereš i sve to ostane." Boljelo ju je, kaže, „jašta, kako i ne bi", ali su to „sve curice" tada dale uraditi po rukama, prisjeća se, pa tako i ona.

Neke od njezinih tetovaža se mogu dobro raspoznati, dok se na drugima vidi trag vremena. „Ovo je križ, ovo je kolo, a ovo su narukvice", pokazuje mi. „To je za mene ukras. Samo, 'insan' ostario, pa ostarilo sve. Vidiš kako sam se 'uškorala'", govori kroz smijeh.

Pored križeva, čest motiv su i krugovi koji bi trebali predstavljati sunce, a sunce opet simbolizira život

Stid zbog tetoviranih križeva na rukama

Ružica Jagodin je jedna od rijetkih koje se još mogu pohvaliti ovim tradicionalnim ukrasom. Jer, tradicija tetoviranja bosanskih katolkinja se danas više ne njeguje, te ona polako s ovim bakicama izumire. Shodno tome je i teško doći do žena koje na svojim rukama još imaju tragove te tradicije. No, ne odustajem. Raspitujem se dalje. Saznajem za još jednu baku u jednom drugom jajačkom selu. „Naći ćeš lako njezinu kuću. To je ona zadnja u selu, usred šume“, pričaju mi opet drugi poznanici o Ivki Petrović.

I doista, nije ju teško naći. Ova sitna bakica sa živahnim očima se još dobro drži na nogama, iako je godinu dana starija od bake Ružice. Zatičem je kako čisti oko kuće, dok je tri mačke radoznalo prate u njezinom poslu. Kaže, sama živi u ovoj kući, jer su joj se djeca odselila tamo gdje je bilo posla. Ali joj, ističe, nije teško biti samoj u kući, jer je djeca posjećuju, a i čitav svoj život je provela ovdje, gdje joj je, kaže, najljepše. I na njezinim rukama se vide tragovi vremena, ali se još uvijek mogu dobro raspoznati križevi koji su nekoliko centimetara iznad ručnog zgloba tako tetovirani da izgledaju doista poput jedne pripijene narukvice.

Ivka Petrović

Bio se upravo završio Drugi svjetski rat, prisjeća se, kad su joj s 12 godina „izbocane" ruke. „Moralo se to uraditi", kaže ona. „Dok se krv ne ukaže, to se bocalo. Mi smo i plakale, ali džabe je, moralo se. 'Izdeverale' smo." Prisjeća se, međutim, da se zbog svojih tetovaža znala i stidjeti, jer nakon nje, već pedesetih godina, ta tradicija više nije njegovana. Sjeća se tako kad je jedne prilike sa svojim pokojnim suprugom Jozom išla u Banju Luku i u restoranu krila svoje tetovaže. Na upit konobara, zašto krije ruke, odgovorila je: „Krijem zato što nema ovo ni u koga. I onda sam rekla, da ja to mogu ikako skinuti, skinula bih." Ali je naučila živjeti sa svojim tetovažama i, kaže, čudna joj je ova današnja mladež koja se ne tetovira po rukama, već po nogama i svugdje drugdje po tijelu.

Kultno-ritualni običaj

No, stidjeti se za svoje tetovaže baka Ivka ni u kojem slučaju ne mora. Štoviše, mogla bi čak biti ponosna što na rukama nosi jednu vjerojatno čak tisućljetnu tradiciju. Iako se u ovom kraju s koljena na koljeno prenosi kako je svrha ovih tetovaža sprječavanje otimanja djevojaka u vrijeme Osmanlijskog carstva i njihovog prisilnog prevođenje na islam, taj običaj se njegovao i prije dolaska Osmanlija na današnje prostore Bosne i Hercegovine, pojašnjava Ivan Lovrenović, književnik i etnolog. Lovrenović ističe, pozivajući se na istraživački rad Ćire Truhelke (1865.-1942.), arheologa i povjesničara te nekadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu, da se kod tih tetovaža radi o „zaostatku prastarih običaja, prethistorijskih, o kojima je Truhelka pronašao neke fragmentarne zapise kod nekih antičkih rimskih pisaca, a koji se svi tiču centralnoga balkanskog areala Bosne, uskoga područja za koje se pretpostavlja u znanosti da su ga naseljavala Ilirska plemena. Ne može se baš sa sigurnošću utvrditi koja je njegova svrha bila, ali je sasvim sigurno da se radilo o nekom kultno-ritualnom običaju koji je imao duhovnu funkciju.“

Ivan Lovrenović navodi da je taj običaj vjerojatno imao i inicijacijsku svrhu

No, nije baš ni slučajno što je taj običaj upravo u jajačkom kraju tako raširen. Lovrenović obrazlaže da je Truhelka došao do spoznaje da se radi o području koje se prostire „na sjeveru do blizu banjolučkih krajeva, na jugu negdje do Rame, na istoku do Kraljeve Sutjeske, na zapadu do Jajca i Mrkonjić Grada. Dakle radi se o jednom uskom arealu koji je istovremeno i areal u kojemu su današnji katolici preživjeli kao očigledno neki potomci populacije naroda, etnosa koji vuku korijen čak još iz predslavenskih vremena.“ 

Tetovirale se da bi bile teže izložene prelasku na islam

A zašto se tetoviranje vršilo na blagdan Svetog Josipa, koji se u tim krajevima slavi 19. ožujka? Lovrenović pojašnjava da to vjerojatno ima veze s proljećem, s buđenjem prirode, i da se stoga taj običaj „veže za taj datum, kada počinje novi životni ciklus". Ovaj etnolog usto dodaje kako se pretpostavlja da taj običaj ima i svrhu uvođenja u odraslo doba. Zbog toga su žene, ali i muškarci – iako rjeđe – tetovirani upravo u doba kada počinje pubertet. „Taj običaj jeste vjerojatno povezan i s inicijacijskim namjerama, ali je onda kasnije s promjenama vjerskih, civilizacijskih, kulturnih paradigmi u turskim vremenima kod katoličkih žena poprimio vrlo naglašenu funkciju vjerskog razlikovanja. I to uvjerenje se zadržalo kod katoličkih žena u središnjoj Bosni i do danas. Taj je običaj, dakle imao svrhu da se po crtežima, simbolima, one vjerski raspoznaju kao katolkinje da bi teže bile izložene prelasku na Islam“, navodi Lovrenović.

Iako je u vrijeme kad su Ružica Jagodin i Ivka Petrović kao mlade djevojke tetovirane Osmansko carstvo već odavno bilo prošlost u tim krajevima, običaj se ponegdje zadržao sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća. Njih dvije su se morale tetovirati, jer su to „sve djevojčice imale“, a da nisu bile ni svjesne da će na svojim rukama čitav svoj život nositi jedan običaj koji je puno stariji nego što mogu i zamisliti. No, ono što nije teško zamisliti, a i evidentno je, jest da s bakom Ružicom, bakom Ivkom, bakom Marom, bakom Katom, bakom Mandom,…taj tisućljetni običaj i tradicija iščezava, čini se, u nepovrat.

Šibensko zaleđe (motivi tetovaža)

Copyright: © Natasa Ilincic, 2016
Il tatuaggio tradizionale femminile nei Balcani