utorak, ožujak 22, 2011
Autor: Leopold Glueck
Naziv originalnog rada na njemačkom jeziku: "Die Taetowierung der Haut bei den Katholiken Bosniens und der Herzegowina" (Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegowina, band II, Wien, 1884)
Ovaj tisak ovdje je prijevod tog rada. Prve dvije originalne stranice nedostaju. Zato sam te dvije stranice preveo iz rada na njemačkom jeziku i stavio ih ovdje na vrh.
Objavljeno u Glasnik zemaljskog Muzeja br.1889/03, str.81, 01/07/1889
Naziv originalnog rada na njemačkom jeziku: "Die Taetowierung der Haut bei den Katholiken Bosniens und der Herzegowina" (Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegowina, band II, Wien, 1884)
Ovaj tisak ovdje je prijevod tog rada. Prve dvije originalne stranice nedostaju. Zato sam te dvije stranice preveo iz rada na njemačkom jeziku i stavio ih ovdje na vrh.
Objavljeno u Glasnik zemaljskog Muzeja br.1889/03, str.81, 01/07/1889
Umiješamo li se nedjeljom ili tijekom nekog drugog praznika nakon mise ispred jedne katoličke crkve među iz okoline dolazeće pobožno domaće stanovništvo, zapazit ćemo začuđujuće, da je skoro svaka odrasla djevojka i svaka seljanka tetovirana na prsima, nadlakticama i podlaktica, na šakama često do prstiju a u rijetkim sučajevima također i na čelu. Osnovni tip ovih tetovaža sačinjava križ uramljen s različito velikim kiticama cvijeća, grančicama i drugim dekoracijama. Ova pojava je utoliko začuđujuća, jer se kod žena drugih konfesija okupiranog područja mnogo rjeđe može napraviti isto zapažanje. Ni kod muhamdanki u Čelebićima (Okrug Foča), u nekim mjestima doline Neretve i oko Kulen-Vakufa, gdje se islamske žene ne pokrivaju, niti kod drugih, koje (kao liječnik) imate priliku vidjeti nepokrivene i golih ruku. Kod orijentalnih-ortodoksa žene se tetoviraju neuporedivo rjeđe nego kao kod katolika, a i to najčešće samo u onim krajevima, gdje sa zadnjim izmješano stanuju; Njihove tetovaže usput nisu tako brojne i ne nude tako dogate šare kao one katoličkih žena. Što se muškaraca tiče, isti se tetoviraju općenito mnogo rjeđe nego žene; ali najčešće to rade opet katolici. I kod njih su nadlaktice i podlaktice ona mjesta, koja se za to izabiru. Kod muškaraca križ također čini najvažniji znak, koji se tetovira; ali taj isti se pravi s tako obilnim ukrasima. Kod orijentalnih-ortodoksa sam vidio tetovaže samo kod mlađih muškaraca, koji su služili u bosanskoj žandarmeriji ili kao vojnici. Ali kod tih tetovaža ne igra više križ glavnu ulogu. Mnogo češće nego križ se tetoviraju srce i kruna, sidro i početna slova imena i prezimena tetoviranog, broj godine, koji se tetovirao, pa čak i dvoglavi orao, kojeg sam vidio kod jednog prijašnjeg konjušara (trainsoldat) u vrlo čistoj izvedbi. Kod Muhamedanaca se u opšte vrlo rijetko viđa ovo tetoviranje, i to samo kod onijeh, koji su u osmanlijskoj vojsci i izvan svoje domovine služili kao redovni vojnici. Kod ovakih ljudi viđa se ovda onda na mišici turska sablja ili polumjesec sa zvijezdom. - No kao što je rečeno, ovo su vrlo rijetke pojave. O postanku i cijelji ovog tetoviranja u Bosni i Hercegovini mogu se postaviti raznovrsne pretpostavke, od kojih ću ja onu, koja mi se ponajvjerovatnija čini, u slijedećem istaći. U koliko mi je poznato, ni kod starijeh Slovena, i ako njihove žene ne smjedoše biti nevjernice i udavati dražesti svojega tijela, ne bijaše tetoviranje u običaju, da bi se moglo reći, da je ono samo u promijenjenom obliku preostalo još iz predhistorijskog doba. Za ovu pretpostavku nema ni u ljetopisima slovenske stare povijesnice nigdje ni jedne tačke oslonca, pa ni kod današnjih Slovena, izvan Bosne i Hercegovine, šta više, ni u samom narodu po selu raznih slovenskih plemena, ne može se primjetiti, da je ma gdje bilo raširenije. Što se sadanjeg posjednutog područja posebno tiče, to bi se moglo reći, da onaj potiče iz doba prije osmanlijske navale. - Na protiv, da ovo nije stari zemaljski običaj, potvrđuje već ta okolnost, što se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela stanovništva, koje je i pored razlike u vjeroispovjesti, jedan te isti po svojim običajima i navikama. Kad bi tetoviranje bilo zemaljski običaj, to bi ono imalo i svoj sopstveni naziv; ovo se u narodu zove prosto "križ nabocati", što već samo po sebi svjedoči, da je taj običaj iz mlađeg doba. Ako pak tetoviranje nije ni staroslovenski, niti u opšte poseban bosanski narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on postao, i za što je tetoviranje baš kod katolika našlo mjesta? Bilo bi izvan okvira ove crtice, kad bi se u njoj govorilo o vjerskim odnošajima Bosne u potonjem vremenu njezinog kraljevstva; ja ću jedino da konstatujem tu činjenicu, da je patarenstvo istom primjetnom katoličanstvom bilo potisnuto, no ovo potonje ne bijaše još bog zna kako narodu na srcu priraslo. - Ovo raskolništvo zadugo je bilo u Bosni utvrđeno, ono bijaše vjera vlastele i siromaha, a da bi mogla kroz malo vremena iz pameti i srca narodnog iščeznuti. Jesu li pak kao što je poznato mnogi radi časti ili po postojanju primili katoličku vjeru, a ovamo su u srcu ostali potajno bjerni svojoj staroj vjeri. Da je katolička vjera ovom narodu još tuđa bila, najbolji je za to dokaz ta činjenica, da narod kad su Osmanlije prekrilile balkansko poluostrvo, nigdje ni u jednoj osvojenoj državi, nije u tolikoj množini prigrlio muhamedovsku vjeru, kao što je baš u Bosni bio slučaj. Većim dijelom to je bilo zbog materijalne koristi, no podisto i zbog skore uspomene na gonjenja od strane crkve; razlog, koji je bosanskim stanovnicima davao povoda da primaju muhamedovsku vjeru. Samo se po sebi razumije, da je katoličko stanovništvo upotrebilo svako moguće sredstvo, kako bi ograničilo jatomično otpadanje od vjere. Pošto muhamedovska vjera zabranjuje krst, kao znak hrišćanstva, to izgleda, da su katolički sveštenici došli na tu misao, da su bilježenjem krsta na otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli srestvo, kojim su oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji tetovirani katolik prevrnuti vjerom, to je morao najprije ukloniti krst sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčano, jer se morala koža do najdonjeg sloja kornuma uništiti. - Po što pak trpljenje tijeh bolova, naročito kad bi dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz osvjedočenja bilo, to su se mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga koji odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak - zbog vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi nakon uništenog tetoviranja zaostajali - u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled znao, da pred njim stoji kakav otpadnik. Običaj, što su tetoviranja preduzimana obično Nedeljom i svetačnim danom poslije službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju pretpostavku o uzroku samog tetoviranja u Bosni. Što se način tetoviranja u ovoj zemlji i za to upotrebljavana materija boje većinom razlikuje od onog u Jevropi, to nek mi je dozvoljeno, da u ovom predmetu iznesem neke primjedbe. Među lađarima, vojnicima, radenicima i t. d., pa i u samim najprosvećenijim državama u veliko se, kao što je poznato, raširio običaj ili prosto neobičaj tetoviranja. - Boje se prave rastapljanjem karmina, cinobera, indiga, praška kamenog uglja ili puščanoga praha. Koža se na onom mjestu, koje će se tetovirati, dobro zategne, i znak po želji "nabocka" se tankom iglom vrlo čestim ubodima, pa se onda ti ubodi natope bojom i onda se nabockano mjesto zavije zavojem. U nekijem predjelima zamaču iglu u boju i tetoviraju napojenom iglom, čim posao postaje kraći. U Bosni te boje drukčije spravljaju: ili od lučeve čađi, ili od obične čađi, ili - no vrlo rijetko - od puščanoga praha. Zapali se zublja luča i u "fildžan" se nahvata smola, koja kaplje, u koju se miješa u isto doba po komadu tenećeta nahvatana čađ od zapaljenog snopa luča. Ovo se crno tijesto pošto se najprije zategne koža na mjestu, gdje će se tetovirati, na zaošiljenom drvcetu namaže po koži onako, kakav se znak želi i onda se iglom, koja je gotovo do vrha koncem obmotana, bocka dok krv ne poteče; bockanje se dakako često, jedno do drugoga čini. - Po tom se tetovirano mjesto zavije i poslije tri dana opere. Boja od čađi pravi se na ovaj način: Nad svijećom ili zapaljenom svjetiljkom kamenog ulja, koja se dimi, drži se tabla tenećeta, na koju se nahvata čađi; ona se skupi i u malo vode razmuti i isto se onako upotrebljava, kao prije spomenuto tijesto, t. j. "nacrta se" pa se tek onda naboca. Puščani prah vrlo se malo upotrebljava. S tog, što se u Bosni samo crna boja za tetoviranje upotrebljava, jasno je, što je ono uvijek jedne te iste boje, i to plave sa po kojim ubodom zelenkastim. Tetoviranje vrše većinom stare žene tako zvane "vješte žene", češće se podvrgavaju uzajamno i djevojke ovoj ljubavnoj službi, koja gledaocu izgleda vrlo šaljiva, osobito, ako se tetovira djevojka, koja je osjetljiva, pa raznim krivljenjem lica i glasnom vikom propraća svaki ubod. - Razloga, koji su bili povod te se tetoviranje uvelo, već ih je nestalo, no s jedne strane nagon podražavanja, koji se u ljudima nahodi, a s druge strane što domaće stanovništvo čvrsto čuva narodne navike, dovoljno je, da će se nakaženje tijela ovijem tetoviranjem još zadugo kao narodni običaj održati među katolicima u Bosni i Hercegovini.
