Subota, 03 Siječanj 2015 13:38
Tradicionalno tetoviranje žena grudskog kraja
Autor: Domagoj Andrijanić i Dominika Andrijanić
| Susreti 8 - Matica hrvatska Grude
Pomisao na riječ tetovaža asocira na
skupine ljudi iz vojnog, pomorskog ili delinkventnog okružja. Međutim,
skoro svaki čovjek s područja Gruda i okolice sjeća se istetoviranih
ruku baka. Pomna ruka koja se brinula o svakoj potrebi unuka, nije
pripadala navedenim skupinama.
Tetovaže na njihovim rukama bile su
prihvaćene unutar obitelji i društva. Ako se usporedi s današnjim
životom, modernizmom, liberalizmom i individualizmom, primjetno je da su
istetovirane najčešće ruke, kod nekih prsa, ili čak čelo, pojava koja
zaslužuje dublju istraženost.
Od koga i kada potječe tetoviranje žena u
grudskom kraju, ne može se sa sigurnošću utvrditi. Simboli tetoviranja
su na određeni način pratitli vrijeme i prostor, ali se zadržavao simbol
križa, bez obzira na ostale znakove koji su se nalazili na tijelu.
Simbol križa je pratio djevojke od njihove rane mladosti do smrti, te
kao takav ostavio neizbrisivi tjelesni i duhovni trag tijekom života.
Prema predajama, najviše je tetoviranih djevojaka za vrijeme turske
okupacije, što se izravno povezuje s porobljivanjima i odvođenjima
katoličkih djevojaka u turske ruke. Tetovaže križeva na rukama, prsima i
ponekad čelu, odnosno svim vidljivim mjestima na tijelu, odbijale su
Turke, jer nisu u skladu s islamskom vjeroispovijesti.
Izlazi na površinu upit: je li
tetoviranje rezultat individualizma pojedinih osoba ili je riječ o
nečemu mnogo dubljem, povezanim društveno-političkim i vjerskim
događajima vremena i područja na koja se odnosi? Danas je tetoviranje
čin pojedinca ili manjih socijalnih grupa, okupljenih oko zajedničkih
interesa. Međutim, primjetno je da su tradicionalna tetoviranja žena s
područja Gruda i okolice slična, odnosno imaju zajedničke simbole.
Tradicionalno tetoviranje u Grudama ima
dva naziva: sicanje i bocanje, iako sicanje prevladava. Danas je u tom
kraju jako malo živih žena koje još uvijek imaju istetovirane dijelove
tijela. Tradicionalno tetoviranje na tom području prestaje 40-ih godina
prošlog stoljeća. Ako se uzme činjenica da se to činilo u životnoj dobi
od 12 godina pa nadalje, zaključuje se da su posljednje tetovirane žene
od 1925-og do 1930-og godišta. Međutim, još uvijek postoje osobe na
prostoru Gruda koje se sjećaju tetovaža svojih majki i sestara, kao i
načina na koji se to izvodilo. Također, nekolicina mladih sjeća se
bakinih, pa i prabakinih isicanih ruku.
Postupak tetoviranja odnosno sicanja
izvodio se na način da se odvajala kora drveta jasena, na kojoj se
stvarao modul, kalup željnog motiva i iglom koja se prethodno užarila na
otvorenoj vatri, te postupno hladila, probadala koža dok se ne dobije
željni motiv. Kora jasena se uspješno odvoji samo kad je on mlad,
odnosno u razdoblju kad se tetoviranje izvodilo i sadrži dosta tekućine
koja omogućuje savitljivost kore. Čin samog tetoviranja je prema
iskazima iznimno bolan te je nerijetko dovodio i do nesvjestice.
Zaustavljenost krvarenja i primitivni oblik dezinfekcije rane vršio se
pomoću čadi izgorenog drveta koji se nanosio izravno na ranu. Ceste su
bile infekcije rana za koje nije bilo učinkovitih mjera liječenja nego
se rana prala vodom i ponovno se nanosila Čad izgorenog drveta.
Tetoviranje je najčešće izvodila određena osoba, a u nekim situacijama i
mlade djevojke međusobno ili same, najčešće sicanjem lijeve ruke, jer
se desnom tetoviralo. Križ je prevladavajući znak.
1. ZEMLJOPISNO OBILJEŽJE GRUDA
Grude se nalaze u Bosni i Hercegovine,
na području Zapadne Hercegovine, koje svojim zapadnim dijelom graniče s
Republikom Hrvatskom. Istočnim dijelom s općinom Široki Brijeg, sjeverno
s općinom Posušje, a s juga općinom Ljubuški. Općinu čine Grude kao
središte s još 12 naselja: Sovici, Gorica, Drinovci, Drinovačko Brdo,
Puteševica, Jabuka, Tihaljina, Ružici, Blaževići, Borajna, Dragićina i
Donji Mamici.
Smještaj Gruda je u neposrednom zaleđu
Makarskog primorja na jugu, od kojega su Grude odijeljene planinskim
spletom Biokova (1762 metra nadmorske visine), a na zapadu prostorom
Imotske krajine, na sjeveru Gornjom Bekijom te područjem Nahije i
Brotnja na istoku.
1.1. Povijest grudskog kraja
Život na području današnjih Gruda seže
duboku u prošlost. Prije Prvog svjetskog rata kod Ljubuškog je pronađena
glačana sjekira (čekić) a jezičasti kameni klin u Nezdravici u
Tihaljini, u Prispi (Ružici) i u Rakitnu. Svi spomenuti glačani
predmeti, po svom obliku i tehnici, vjerojatno pripadaju mladen kamenom
dobu. Život na ovim područjima tekao je kontinuirano, preko mlađeg
kamenog doba, bakrenog doba, bronzanog, željeznog. Praćen je različitim
osvajačima i narodima: Ilirima, Keltima, utjecajima Grčke, rimskim
osvajanjima, Gotima i njihovoj upravi, doseljavanjima Slavena, Humskom
zemljom, padom Hercegovine pod Tursku sablju sve do današnjih vremena.
Dokazi ovoj kontinuiranosti i trajnosti potkrijepljeni su arheološkim
pronalascima s područja današnjih Gruda.
Nažalost, nemarom i bezosjećajem
današnjeg čovjeka, uništavanjem i vandalskim odnosom prema vrijednostima
ovoga kraja, grubim nasrtajima na povijesno blago, trajno nestaju
dokazi o čovjekovoj postojanosti na ovim područjima.
2. SICANJE
Čovjek je u prošlosti ukrašavao tijelo
na različite načine. Različite kulturalne skupine izražavale su se na
specifične i za njih karakteristične načine; dok su jedni bušili tijela
(običaj se zadržao i danas u afričkim plemenima), drugi su brijali
glave, primjerice egipatski faraoni. Također, danas su vidljiva plemena
koja žive po tim tradicionalnim običajima, bilo da je riječ o
ukrašenosti, ili čak unakaženosti vlastitog tijela. Inicijacija ili
prelaznost iz faze djeteta u odraslu osobu, upravo je razdoblje u kojem
su najzastupljenije ovakve pojave.
Međutim, skoro svakom čovjeku grudskog
kraja i okolice negdje u mislima su pohranjene istetovirane ruke baka.
Nisu pripadale nikakvim skupinama, nego su njihove brižljive ruke izraz
ondašnje djevojačke obrane. Obitelji su prihvaćale tetovaže svojih
kćeri, a nisu odbijene ni od okolice.
2.1. Prva saznanja
Ivan Mužić navodi da su neki ostatci
paleobalkanske kulturne baštine, koje se tijekom stoljeća nalaze i u
Hrvata, pripadali i drugim etničkim elementima na Balkanu. Tako je
pojava tetoviranja poznata u Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji,
Crnoj Gori i drugim balkanskim područjima. U Hrvata je tetoviranje
poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju, ali
je činjenica da se tetovira većina Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Tetoviranja u našim krajevima bilo je sigurno od prapovijesti kao
autohtona pojava na velikom dijelu Balkana. Međutim, tetoviranje kod
hrvatskoga stanovništva u Bosni i Hercegovini predstavlja specifičnost u
odnosu prema tatauiranju kod nekih drugih etničkih grupa na Balkanu,
primjerice kod jednog dijela Arbanasa, te kod aromunskih grupa u
Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji. Ta specifičnost u tetoviranju
bosanskih i hercegovačkih Hrvata izražava se prvenstveno u vitalnosti
odraza tog narodnog običaja do danas, i u obilju ornamentalnih motiva
kojima se ukrašava ljudsko tijelo. Nisu još za sve narode, pa tako ni za
Hrvate posebice u Bosni i Hercegovini, razjašnjeni ni podrijetlo ni
pravi smisao odraza tetoviranja. Na temelju raspoložive grade smatra se
da se i kod tog hrvatskog stanovništva radi o ukorijenjenoj staroj
tradiciji koja se neprekidno održavala do današnjih dana.
Od kada datira tetoviranje, ne može se
sa sigurnošću reći. Povijesni izvori ne mogu utvrditi tko se prvi počeo
tetovirati. "Karakteristično za Bosnu i Hercegovinu je to, da prema
pouzdanim podacima, najmanje osam stoljeća postoji običaj tetoviranja
gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke religijske
pripadnosti".
Šaranje ljudskog tijela prastari je
običaj. U Bosni i Hercegovini nalaze se vrlo rani tragovi šaranja
tijela, i to u mlade kameno doba (neolitsko), dakle 2500 godina pr. Kr. U
Butmiru kraj Sarajeva nađeno je među ostalim keramičkim produktima i
puno keramičkih idola i kipića, na kojima je pokušano, čak da se prikaže
odjeća, a golo tijelo našarano je ornamentalnim elementima. Ovdje nije
riječ o običnom šaranju bojama, već o tetoviranju. Također su i Tračani
dolaskom na ova područja primjenjivali običaj tetoviranja, koji je bio
općenito poznat i rasprostranjen. Herodot (oko godine 400 pr. Kr.) priča
da su Tračani zasvjdočavali na koži užarenim biljezima plemićku krv, i
kod koga nije bilo takvih biljega, taj nije spadao medu plemenitaše.
Iliri su također poznavali običaj tetoviranja tijela, koje su za sobom
donijeli iz azijske pradomovine, jer su se prahistorijski stanovnici
Kavkaza tetovirali. Iliri su za tetoviranje upotrebljavali kratke debele
brončane igle, na oba kraja oštro zaoštrena, tako da su prema potrebi
mogli raditi s oba kraja. Dolaskom Rimljana, koji nisu imali običaje
tetoviranja, tetoviranje nije prekinuto jer se Rimljani nisu miješali u
te običaje. Stari Slaveni nisu poznavali običaj tetoviranja, a nije
nikada bilo uobičajeno niti kod ijednih današnjih slavenskih naroda. Tim
je zagonetnija pojava tetoviranja medu jednim dijelom naroda.
Tetoviranje je ograničeno isključivo medu katolicima. Vjeruje se da su
Hrvati taj običaj preuzeli od starosjedilaca.
Da tetoviranje ne potječe izvorno iz
katoličanstva, pokazuje to da se domaće svećenstvo nikada nije zanimalo
za te običaje. Trpilo ga je kao nešto što je duboko uvriježeno u duši
naroda. Također, u slavenskom svijetu se uzalud traži trag postojanosti
tetoviranja: ni u južnih, ni u sjevernih Slavena ne nalaze se izvan
Bosne i Hercegovine i nekoliko susjednih zemalja, pa im se postojanost
traži u starijim vremenima.
Današnje je tetoviranje čin pojedinca
ili manjih zajednica, povedeni zajedničkim interesima. Ondašnje
tetoviranje nije bilo nastojanje čovjeka kao društvenog bića
ostavarivati se u posebnostima, osobnim sklonostima i težnjama koje je
nadređeno društvenim konvencijama, nego vremenskim potrebama. Uvidni su
zajednički simboli područja Gruda i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini.
Tradicionalno tetoviranje u Grudama ima
dva naziva: sicanje i bocanje, iako sicanje prevladava, dok se u nekim
drugim krajevima pojavljuje i treći naziv križićanje, kao što navodi
Marko Dragić da se "na Dan svetog Josipa djevojke i mladići u dobi od
trinaest do šesnaest godina križićali" . Također, to se u grudskom kraju
činilo i na Blagovist, Cvitriku, uoči Uskrsa te na Ivandan.
Ivandansko sicanje je posebice istaknuto u selu Ružici', u Grudama, čiji je današnji zaštitnik upravo sveti Ivan Krstitelj.
Ćiro Truhelka, istražujući u kojem
godišnjem dobu se vrši tetoviranje, dolazi do saznanja "da se to radi
'onda, kada drveće cvate', na dan sv. Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu
nedjelju ili u koji dan Velike nedjelje" .
Na upit zašto se taj čin izvršava u
proljeće, Truhelka zaključuje da "u proljeće rana lakše zacijeli. Pa
ipak to predajom određeno vrijeme tetoviranja ima dublju misao, kojoj se
je lako dosjetiti, ma da se je u narodnoj svijesti izgubila, jer
Josipovo pada na 19. marta, dakle uoči proljetnog sunčanog obrata. To
nas pak navodi na takve religijozne nazore, koji su potekli iz
posmatranja i slavljenja znamenitih elemenata svjetskog života, pa na to
valja svesti i tetoviranje u dan, koji slave sve prirodne religije" .
Iako su simboli pratili prostor i
vrijeme, uvijek se zadržavao, sačuvao motiv križa. Pratio je djevojke na
životnim stazama ostavljajući neizbrisivi otisak u njihovom i vanjskom i
unutarnjem svijetu. Predaje kažu da je najviše tetoviranih djevojaka
bilo tijekom turske okupacije. Tetoviranje križa na rukama, prsima i
ponekad čelu očuvalo je katoličke djevojke od turske nečiste ruke jer je
njihovoj islamskoj vjeroispovijesti upravo taj simbol odbojan.
Turski bijeg od križa zamjećuje i Vinko
Tolić. "Znalo se da su Turci bili krajnji fanatici, da od križa bježe
kao vrag od tamjana i da se za živu glavu ne bi dotakli rukom ruke
krišćanke na kojoj bi ugledao križ, ili prsiju na kojima se isticao još
veći križ. Nedužne siromašne majke krišćanke ne bi propustile priliku, a
da ne utetoviraju križiće na šakama kćerke, kao i ovećeg na prsima. Na
šakama bilo je prvotno obaveza zato što su uvijek otvorene, a drugi
djelovi ruke bili su stalno skriveni zbog običaja nošnje dugih rukava."
Koliko je ugnjetavanja i zločinstvo bilo
pred turskom sabljom, ističe i Marko Dragić. "U tursko doba, kada su
age i turski gospodari bili strah i trepet katoličkom pučanstvu, posebno
ženskom stanovništvu, žene su vjerovale da ih samo Bog može u tome
sačuvati. Zato su još od rane mladosti crtale križeve po rukama."
Nedvojbeno je da je tetoviranje križa u
vrijeme turske okupacije simbol koji je imao nekoliko uloga: prije
svega, služio je kao štit pred Turcima koji su činili zločine ženama
grudskog kraja, kao i područja Bosne i Hercegovine, te graničnih
područja Hrvatske, posebice područja Imotske krajine s kojima Grude
graniče u svome zapadnom dijelu. Vinko Tolić iznosi da "ovako šaranje
kože po ljudskom tijelu - tetoviranje uzelo je maha u našim krajevima u
vrijeme turskih provala u naše zemlje, kao i za vrijeme njihovog
višestoljetnog vladanja nama. Turci su za svoje vrijeme vršili razne
zulume nad našim nedužnim stanovnicima, između ostalog, lovili bi
kršćanske žene i djevojke silovali do mile volje, a da bi se to teško
nasilje spriječilo, jedini izlaz bio je na rukama urisati više križića, a
na prsima povelik u svake ženske" . Druga je uloga učuvanost katoličke
vjere koja se našla pod "sabljom islama", te je kao takva bila izložena
milosti i nemilosti okupatora. Katolička crkva, iako se načelno
protivila tetovažama u našim krajevima, nije ih ni podržavala, ni
opovrgavala.
"U Europi je tijekom 18. stoljeća
tetoviranje bilo pravi pomodni hit, što je navelo papu Pia VI da sazove
1787. godine savjet crkava u Calcuthu koji je zabranio tetoviranje.
Osnovni razlog je bilo tetoviranje doneseno sa prekomorskih putovanja,
naročito brojnih ekspedicija Jamesa Cooka (1728¬79). Misionarima i
redovnicima je bilo naređeno skidanje tetovaža. Tako je zabilježeno, da
su misionari na pacifičkim otocima čistili tetovaže trljanjem pijeska i
kamenom nerijetko i do mesa."
Običaj tetovoranja žena grudskog kraja
zadržao se do 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Zaključuje se da
odluka, iako se odnosila na prekooceanske zemlje, ipak radilo se o
sličnom običaju, nikada nije došla do ušiju katoličkog puka u grudskom
kraju i ne postoje zapisi o zabranama tetoviranja u župama s tog
područja.
Upit koji se postavlja: je li Vatikan
prešutno odobravo isticanje križeva na tijelu kao još jedan obrambeni
štit u očuvanosti katoličanstva na ovim područjima? Je li trajnost i
neizbrisivost tetovaže bila štit i opstojnost katoličke vjere, kako
područja Gruda tako i Bosne i Hercegovine? Tetovaže koje su stavljale
žene grudskog kraja su neizbrisive i ostale su cijeli život kao trajni
znak pripadnosti Bogu.
Huntington govori o "krvavoj liniji koja
koicidira s povijesnim granicama Hazburškog i Otomanskog carstva", a
prostire se kroz područje bivše Jugoslavije.
Smatra da su "sukobi razdijelnicama
Zapadne i Islamske kulture civilizacije višestoljetni tj. da se protežu
već od 1300 godine" .
Nježne ruke tetoviranih djevojaka ovih
krajeva bile su moćnije od turske sablje, topa i koca, bolja zaštita od
čeličnoga mača. Tradicionalna tetovaža može se smatrati pretečom "meke
moći" koja danas igra važnu ulogu dominacije u svijetu. Tetovirane ruke
naših baka svojevrsni su transparent koji je upućivao jasnu poruku
svima.
Kako se radilo sicanje, tetoviranje, bocanje ili križićanje?
2.2. Usmeni tragovi
Danas je u grudskom kraju jako malo
živih žena koje još uvijek imaju istetovirane dijelove tijela.
Tradicionalno tetoviranje na tom području prestaje 30-40-ih godina
prošlog stoljeća. Ako se uzme činjenica da se to radilo od 12. do 18.
godine života, zaključuje se da su posljednje tetovirane žene od 1925-og
do 1930-og godišta. Također se naglašava da je na području Gruda
poslije Drugog svijetskog rata komunistička vlast vršila teške oblike
represije i ugnjetavanja hrvatskog stanovništva, satirući sve oblike
hrvatstva i katoličanstva, pa razloge nestanka ovoga običaja valja
posmatrati i iz ovoga kuta. Budući da su Hrvati s područja Hercegovine, a
samim time i Gruda, zbog najmanjih oblika izražavanja pripadnosti
hrvatskom katoličkom puku bili proganjani, zatvarani, a nerijetko i
zvjerski mučeni i ubijani, daljnje tetoviranje znakova vjerske
pripadnosti praktično je bilo neizvedivo.
Postupak tetoviranja sličan je u svim
područjima gdje se primjenjivao. U grudskom kraju sicalo se pomoću
jasenove kore, čadi i igle koja se prethodno stavljala na otvorenu
vatru, da se izvrši dezinfekcija. Čad je također služila zaustavljenosti
krvarenja, te kao dezinfekcijsko sredstvo, iako su se rane često
inficirale.
Iva Iličić rođena Nikić, 12. studenoga
1927. u Ružićima pored Gruda, jedna od rijetkih koja još uvijek ima
isicanu ruku, kazuje: Sicala san se ne znan točno, kad mi je bilo 14 ili
15 godina. Sica me je Anđelko Nikić. Uproliće na Svetog Jozipa
dogovorili smo se da ćemo se sicat u šumi. On je sve sica, i sebe je
sica. Sićan se da su u selu svi imali sićane ruke. Mi smo to vidile u
baba i onda kako ćemo. Ona veli vako, ona vako. Babe su govorile da je
to zbog Turaka, da ji ne odvedu, oni nisu volili krize ni isicane ruke.
Ja san bila najstarija u ćaće, matere nišan imala, umrla je kad mi je
bilo sedan godina. Ne sićan se je li ona imala sićane ruke, ali baba je
imala obe šake isicane. Imala je krize i jedne i druge. I strina je
imala, i ujna. Sicalo se nas četeri, sve odreda ženske. Mi ženske smo
ponile čad, a Anđelko iglu. Skupili smo se na livadi pokraj šume, eto
gori podno brda (pokazuje brdo iznad obiteljske kuće zvano Gradina,),
pokojna Dragica, pokojna Križa, pokojna Binka, pokojna Vinka, Anđelko je
se više umorija tuširajuć. Anđelko je ubra jasenovine i nožen je
izudara, drškon, da joj poskoči ona kora, uze je vako i okrene, kora
ostane a drvo baci. Unda izrže onu koru od jasenovine šta ti god očeš,
bilo je i deblje i tanje, odvrati koru da ne bi pukla, unda ovako
napravi križe. Mi vesele bile, nismo znali kako boli. Ja san tila još
veću ovde, a ovde manju. Pitala san ja njega šta mi nije još veću
napravija, kaže dodijalo mije više. U svedojedne ženske tada je on to
radija. Sve je to pokojno sad. Kad je izrza on tu jasenovinu, sica je
tamo di je rizano, di je izrzano. Unda krv ko šipun. Zato smo mi nosile
čade od kuće, to ti je ono di se loži i pospi po rani, unda krvi nema,
on to opet otare unda opet nasica, unda opet čađi dok ono krvi oduši,
unda opet i tako. Sica je iglon unako košto se krpe čorapi, ona veća.
Moraš prvo opalit iglu. On je naložija prvo vatru pa je opalija iglu i
ugrija je da se u crveni i unda kad se izladi da se ne bi zarazila ruka.
Pokojna Dragica, gori u Gradini smo bili, se onesvistila. Mi je držimo
nit išta znamo, samo se krivimo oko nje, metni li joj na kolina glavu.
Krv joj izruku do jedne krvave ruke, a nema vode nigdi, posipamo je
čađi, a rat je. Ne daj Bože ono više nikad, kad ono dođe sebi. U moji
kolegica je isican pravi križ, a u mene ovaj ovdi (Slika 2.). Neki su
stavljali i ime. Posli drži to dru gon rukon, ta nije bilo zavoja ni
doktura. Došla ja kući, čača pokojni, matere nišan imala, za večer on
kaže šta ti Ive ne ideš, ja vičen vidiš da iden i počela livon ist. Pita
on mene di ti je desna ruka,jamija šipku pa po livoj ruci. Kaže mi
dajdera tu ruku, mora da je očuja da smo se sicale. Jamija on ruku, a
ona već buknila. Nevire ti, odvede me tamo, sapra dobro, donese čađe i
posu, ona dobro popi krv. Ruka čila bila buknila, upalila se. Sova me je
vrlo, vika da je rat i svakakvi dolaze. Pritija da neću nočit u kući
bude li vidija još ijednu, a ja ko vrag odma kadje se sve ustavilo i kad
se ruka povratila na svoje, našlapunčad (dugme od košulje) i sama sebe
sicala, evo ovdi, ali slabo se vidi, slabo privračala, bolilo ko svi
vrazi. Anđelko mi nije napravija pravi križ, veda ovaj ukrasni okrugli, a
ja tila ko u crkvi. Metnila dugme i u rupicu iglom ko i on, pa pospi
čađi. Ma ja san odma tila križ ali on mi napravi ovaj krug, govori ovo
su ti dva križa. A šta ćeš, nismo se smili ljutit, dogovor je dogovor,
pokojna Križa je imala veliki lipi križ. Tako san ja sama sebe sicala na
livoj ruci, evo ovde, ali ne bi se dobro uvatilo. Tribalo ga je još
privračat, a boli ko svi vrazi, Unda ja čađi da ustavi krv. Čađ ti je
dobra za to. Taman tada bija je rat, doša ti je u nas i neki partizan,
po noći, ranjen. Govori čači ili da ga ubije ili pomogne. Mise
raskrivile, nemoj ga čača ubit, čača govori ma neću ga ubit. Odvejo ga
doli u šino i sakrija ga. Stra ga da ga ne ubiju ustaše, vele su i tada i
partizani pobili, pa ovi došli ko šipaka i ima, svi crni, brdo se
crnilo. Doša ti naš rodijak, ustaša u nas, partizan leži u sinu. Ćaća
viče ajde Ive doli ne daj partizanu da javuče, da ga ne nađu, čovik je.
Ja govorin reka je ćaća da šutiš. Vidin i ja da ga je ćaća posuja ćadi
po rani. Čad ti je dobra za rane. Zacilila je ranu i od partizana i on
ti je po noći otiša. Posle partizani nisu volili krize po rukan, a iston
ćadi smo rane zacilili. Ajde da se vratin na sicanje, otišla ja. More
bit da san ja bila manje slaba, ko Dragica da bi mi Anđelko ostavi ja
križ, ali ja bila jaka pa mi on još stavi]a krug i križ priko križa, sad
je se malo upralo, ostarilo se. Ja kad san skinila, pitan njega šta si
mi ovo stavija, a on će imaš sad i križ i cvit. Ja njemu vićen šta će mi
civt tila sam samo križ, i tako ti je to bilo. Njemu je samo da je
sicat.
Na upit je li se Crkva odnosno svećenici
protivili tetoviranju, Iva odgovara s odlučnim ne, te nastavlja: Nikad
pratri nisu me pitali išta o isicanin rukan, evo i ovi sada i prije nji.
Uvik su je vidili, i kad se prićešćujen i ispovidan i isprid crkve.
Nikad me nisu pitali šta san to radila. Mlade žene ti to više nemaju, ja
ne pantin da iko još u selu ima i sićane ruke.
O samom sicanju svjedoči i Manda
Andrijanić rođena Vlašić, 11. ožujka 1936. u selu Sovici pored Gruda.
Svjedoči kako je kao dijete i cura često viđala isicane ruke djevojaka i
žena. Sama nije tetovirana jer nije bilo vrime od toga. Međutim,
njezina majka Iva Vlašić - Ivulja rod. Zivić, 30. svibnja 1908. u
Sovićima kraj Gruda, imala je isicane ruke u području gornjeg dijela
šaka (Slika 3.). Manda Andrijanić navodi: Cesto sam pitala mater što joj
znače te šare po rukama. Sjećam se da mije kazala da su to križevi
"žive vire". Kazivala mije da se sicala kao mala zajedno s još dvije
curice iz sela, te sa sestrom Mandom i Matijom. Matija je bila starija
od nje, a Manda mlada. Sjećam se da mije pričala kako se sicalo. U
proljeće na Sv. Josipa ili uoči Uskrsa okupile bi se mlade djevojke u
selu i starija žena iz sela koja je uobičajno sicala. Radila bi od
jasenove kore kalupe koje bi poslije stavljala na željeno mjesto te
otvore koje je ostavila u kalupu, ubadala iglom i mazala s čađi od
drveta kako bi zaustavila krvarenje i napravila nekakav oblik
dezinfekcije. Alkohol u vidu rakije kao dezinfekcije, koji se uobičajno
koristio, nije se stavljao na ranu. Najčešće bi se postupak ponovio
ukoliko nije ostala željena boja i izgled najčešće križa. Pitala sam
mater zašto se tetovirala. Njen odgovor je bio da su se sve žene u selu
sicale i da je i njena mater također isicana zbog Turaka koji su
odvodili mlade žene i, kako je ona tada kazala, činile im zlo. I prije
njih se sicalo, kako je kazivala neka žena u selu kada je mater bila još
mlada djevojka, ali kad su došli Turci sve djevojke, a i neki mladići
su se sicali i obično je to bio križ ili neki drugi cvijet koji je u
sebi sadržavao križ. Djevojke moga godišta u to vrijeme nisu se sicale,
te se ne mogu sjetiti nikoga tko bi imao istetovirane ili isicane ruke.
Tomica Pejić - Toma rođena Pejić, 12.
rujna 1922. godine u Sovićima pored Gruda, svjedoči kako je bilo puno
djevojaka s tetovažama, ali se ona nije tetovirala. Toma ističe: Ja se
brte nišan sicala. U moje vrime se to više nije radilo. Bijo je i rat i
mi divojke nismo više sicale ruke, a prije rata san bila nejaka. Mater
je imala dva križa na obe ruke. Lipi su bili, čisti ko suza. Sve žene su
imale križeve, neke su imale cviće i u njima križ. Pričale su nan da su
to radile iglon, većon. Odvoji se jasen mladi od kore u proliće i unda
se izrže križ, more i cvit i unda se stavi na ruku i bode se s iglon.
Krv curi, boli i unda se uzme zagorina od drveta, more s dimljaka i
trlja se po ruki, Unda ako se ne primi sicanje ponovi se jopet. I eto ti
križa. Tako vele da je bilo.
Na upit je li itko govorio zašto se to
činilo, odgovara: Ne znan ti ja zašta, velju more bit zbog vire, ko će
znat, davno je to bilo.
Zanimljivu priču ispričala je i
stogodišnja Manda Vlašić rođena Benović, 19. kolovoza 1913. u selu
Sovici pored Gruda, koja ima tetovirane obe šake u gornjem dijelu,
kazuje: Na obe ruke iman križ. Ovi na desnoj ruci se zove križ s granon,
a na livoj prikrižica. Ovi na desnoj je bogatiji, ima grana, a na livoj
je samo prikrižica. Uproliće smo ko dica išli ka ovcan i to ti je se
tamo sicalo. Bilo mi je više od 10 godina. Otišle mi u brdo čuvat ovce i
unda smo se sicale. Jami se kora od jasenovine i vako napravi na njoj
križ. Unda se uzme igla, veća, ona za krpit čorape i sicaj, sicaj dok ti
krv nepoteče. Unda se uzme zagorina, more odpetruljače sviće more od
obične zagorine. Bilo i je da uz ruku čilu naprave. Unda zagorina ulide
pod kožu, pa se unda primi, inčije se ne more primit. Bilo i je da su
sama dica radila sebi, a bilo i je da su i starije čobanice sicale. Bilo
nas je po tri-četeri, pokojne su: Luca Pejušina, Iva Pilina, Matija
Diranova i Iva Rđalovića, sve su ti one odavde. Bilo je i muški sićani.
To ti je tako bilo. Sva dica su se sicala. Ono te bode iglon, a moraš
trpit da se bolje primi, pa unda zagorinon. I mater i baba su imale
križeve i sve žene u selu. Sve naše žene su imale sićane križeve. Evo
još zeru i sto godina će in bit, dobro su se primili.
Na upit je li svećenstvo ikada
komentiralo tetovaže na rukama, Manda odgovara: Nikad me pratar nije
pita šta san to radila, prošlo i je vele kroz crkvu, a ja san uvik išla u
crkvu i u Sirnice i u Goricu.
Jesu li stariji branili tetoviranje,
uzvrati: Šta ti je? Pa svi su imali sićane ruke, to je običaj, volja te
križ s granan, volja prikržicu, volja po ruci ili uz ruku, trpi dok se
ne primi. Nije bilo ničin mazat, ja ne pantin da je se ijedna ozlidila,
malo boli dok se ne primi i eto.
Manda nastavlja: Imala san ti ja petero braće i dvi sestre i one su imale križ. Jedna je bila starija od mene a druga mlada.
Jesu li se skupa tetovirale, kaže: Nismo, svaka kad dođe njezino vrime, ja san najviše išla u čobanluk.
U moje matere je isto bilo, u moje diče nema, ja san ti imala petero diče, tri sina i dvi ćeri.
Upitavši ju bi li volila da su se i
dvije kćeri sicale, uzvrati da joj ne bi bilo mrsko te da su to sve
kršćanske duše radile. Baba je govorila da je to bilo u vrime Turaka,
bilo da ji ne odvedu i svašta drugo. Unda su i muški imali sve uz ruku.
Unda došla Jugoslavija, pa došli partizani, nisu oni meni branili,
grijota bi bila dušu grišit, a jopet drugin možda i jesu, veda unda niko
više se nije sica, ja ne znan da je. Evo i moje izblidile, vele su na
rukan.
Usmena riječ ukazuje kako su se gotovo
sve mlade djevojke tetovirale tradicionalnim načinom zvanim, u grudskom
kraju, sicanje. Razdoblje u kojem se to izvodilo varira, prema
kazivanjima, od 12 godina pa nadalje. Posljednje tetovaže su načinjene
na ženama rođenim oko 1930., odnosno do Drugog svjetskog rata ili u
ratu. Tradicionalno tetoviranih djevojaka poslije Drugog svjetskog rata
nije zabilježeno. Tetoviralo se u proljeće; o Svetom Josipu,
Blagovijesti i uoči Uskrsa.
3. SUODNOS NA DANAŠNJE TETOVAŽE
Tetovaže današnjice predstavljaju
individualne želje i htijenja oslikavanja vlastitog tijela. Različiti
motivi vode pojedince tetoviranju vlastitoga tijela kako bi izrazili
osobnost ili pripadnost nekim manjim ili većim društvenim zajednicama.
Tako su danas vidljivi isti simboli kod pripadnika različitih kultura,
vjeroispovijesti, rasa i nacija. Svijet sadašnjice, a koji se naziva
"globalnim", dostignuće tehničkih naprava, Internet kao novi medij, a
posebice kroz svoje društvene mreže, blogove i druge oblike, svakodnevno
se može vršiti dvosmjerna komunikacija s teoretski sedam milijardi
ljudi, dovodi do tzv. globalizacije i na području oslikavanja ljudskog
tijela.
Postavlja se upit: što se dogodilo s
tradicionalnim oblicima tetoviranja, koji su pored lijepih motiva imali
daleko dublju i jasniju poruku, koja se ticala dostojanstva, opstojnosti
vjere, nevinosti žrtve te golog opstanka ugroženosti katoličanstva i
hrvatstva kroz stoljeća žrtve, ali i radosti otkucaja srca, smirenosti
uma, stabilnosti duše?! Pogled na izbocane ruke donosio je mir, znanje,
brižni zagrljaj majke pod znakom svih znakova.
Danas je tradicionalni način tetoviranja
gotovo izumro. Samo mali broj žena s područja Gruda na rukama nosi
znakove nekadašnjeg vremena. Gašenjem njihovog svjetla, gasi se cijelo
slikovito, ispisano povijesno razdoblje Hrvata katolika s područja
Gruda. Međutim, ostaje smisao i cilj tog bolnog procesa, kroz koji su
prolazile žene Gruda, opstojnost, dostojanstvo i na kraju vjera.
ZAKLJUČAK
Prema usmenim iskazima, zaključuje se da
su gotovo sve mlade djevojke i žene imale tradicionalne tetovaže u
obliku križa te cvjetova ili grana oko njih. Životna dob u kojoj se to
činilo je, prema kazivanjima, od 12 godina pa nadalje. Posljednje
tetovaže su načinjene na ženama oko 30-og godišta prošlog stoljeća,
odnosno do Drugog svjetskog rata ili u ratu. Tradicionalno tetoviranje
djevojaka poslije Drugog svjetskog rata nije zabilježeno. Pogodno
godišnje doba tetoviranja je proljeće; o Svetom Josipu, Blagovijesti i
uoči Uskrsa.
Najčešći simbol je križ. Također,
tetovirao se i oblik cvijeta ili grane koji je u sebi sadržao križ, a
ponekad i djevojkino ime, te jednostavni križ koji se sastojao od dvije
crte, vodoravne i okomite, i nazivao se prikrižicom. Kao razlog navodi
se da se u vrijeme turske okupacije tetovirao motiv križa kao svojevrsna
obrana od turskih nasilnika koji su odvodili mlade djevojke,
iskorištavali i zlostavljali ih, a poznato je da su turski vladari
koristili i pravo prve bračne noći. Križ je bio zaštita i štit za koji
se vjerovalo da će sačuvati mladu djevojku od mogućega zla. Iako bolno
iskustvo i često zdravstveno opasno, tradicionalno tetoviranje je
opstalo stoljećima simbol žena grudskog kraja kao izraz odanosti Bogu,
hrvatstvu i katoličanstvu.
Nakon Drugog svjetskog rata,
tradicionalno tetoviranje na grudskom području se ne primjenjuje.
Razloge tomu svakako treba tražiti u novonastaloj tvorevini zvanoj
Jugoslavija i represivnim mjerama koje je primjenjivala na žitelje ovoga
kraja, ali i u modernizaciji života. Komunističke vlasti oštro su
osuđivale nošenje vjerskih simbola, posebice križeva, tako da su
roditelji često kazivali da "nije vrime od toga", ne dopuštajući kćerima
tradicionalno tetoviranje. Slomom komunizma i dolaskom slobodne države
Hrvatske, tetoviranje vjerskih simbola se nastavlja. Međutim,
tradicionalni način tetoviranja sa svojim simbolima zauvijek nestaje.
LITERATURA
Ćurčić, Vejsil, "Tetoviranje katolika u srednjoj Bosni", Napredak, br. 6., god. VIII., Sarajevo, 1933., str. 71.-73.
Dragić, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2007/08.
Dragičević, Marko, Župa Grude, Župni ured-Grude, Grude, 1995.
Đulbić, Mirsad, "Tradicija tetoviranja", Nova arka, br. 63., jul/august 2002., str. 24.
Huntington, Samuel P., Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1998.
Mužić, Ivan, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Naklada Bošković, Split, 2006.
Vego, Marko, Bekija kroz vjekove, Narodni univerziteti Grude i Posušje, Sarajevo, 1964.
Tolić, Vinko, Škrinja uspomena, Imotska Krajina, Imotski, 1997.
Truhelka, Ćiro, "Tetoviranje katolika u
Bosni i Hercegovini", Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini,
knj. I., sv. III., Sarajevo, 1894., str. 244.
