Ljudi su od pamtivjeka bili u potrazi za univerzalnim i istovremeno sintetičkim jezikom. Njihova težnja ih je dovela do otkrića slika i simbola, koji stvarnost izražavaju u njenom najdubljem obilju i složenosti. I to tako što tu istu stvarnost reduciraju na bitnost. Slike, simboli govore svojim vlastitim jezikom. Ali par excellence jezik je jezik geometrijskih oblika. Takozvana "sveta geometrija" je univerzalni jezik i komunikacijska forma. Pod pojmom "sveta geometrija" podrazumijeva se geometrijski oblik kao temeljni kamen i građevna osnova stvaranja - kao izvršni pokretač univerzalnog duha, koji iznosi nama poznato trodimenzionalno stvaranje. Geometrijski oblici su kao neka struktura, koja stoji iza vidljivog. Oni su osnovne mustre svih životnih formi i svih zamislivih struktura od atomskog jezgra preko ćelija pa do izgradnje galaksija. Geometrijski oblici predstavljaju i osnovu jezika simbola. Moguće je da poboljšavaju naše zdravstveno stanje, našu pažnju i koncentraciju, mogu djelovati umirujuće, okupljajuće i usredotočavajuće. U Antici je u svećeničkim redovima bila posve rasprostranjena svijest o svetosti simbola i geometrije. Pri tome se antičko znanje treba shvatati sa stanjem uma prilagođenim današnjem vremenu.
Alte keltische Symbole in neuen Formen und neuentdeckten Bedeutungen (Stari keltski simboli u novim oblicima i novootkrivenim značenjima), Dr. Roberta Rio
Prijevod iz njemačkog Branislav Knežević
tetoviranicovjek @ 13:08 |
Komentiraj | Komentari: 0
Komentiraj | Komentari: 0 
subota, listopad 12, 2013
CULT OF SNAKE
As
a religious and national symbol of the Illyrians the snake was present
in numerous folk beliefs and practices around Bosnia and Herzegovina.
The cult of the snake the guardian of the hearth and home and a holly
animal with which all of the Illyrian tribes identified with was so
dominant in the religion of our ancestors that the arrival of Slavs and
monotheism couldn't uproot it.
The belief in the snake a guardian of the house was widespread around Bosnia and Herzegovina. It was believed that she is inside a hole in a wall or a nearby hole in the ground from where she protects the inhabitants of the house. Her presence was never doubted even when none of the inhabitants have seen her. According to folk belief she was usually of a dark hue, and as a protector of the house she was usually gifted with food placed next to the house or a hole. In such a way people showed devotion and gratitude. As a totem symbol she was directly connected with the owner of the house and therefore it was forbidden to kill her out of fear that the owner might also die or someone else from the family. However, the in difficult times the snake could sacrifice itself to protect the inhabitants of a household.
Since the snake was a totem symbol from the ancient times we shouldn't be surprised by graphical depictions through drawings on the house or tattoos on the skin. Tattooing was also a heritage from the Illyrians which was upheld by the Croatian Catholics from Bosnia and Herzegovina in the form of a tattoo of the cross on the hand but it was also noted among the Bosnian Muslims in the form of a snake. Augustin Kristić in his ethnological work "From the folk medicine of Bosnia and Herzegovina" (original title: Urežnjaci iz narodnog liječenja po Bosni i Hercegovini ), mentions tattooing of the snake on the arms: "Not a lot, but on the hands of women and less in men, I came across a tattoo of a snake. By asking: "Why did you tattoo a snake?" I didn't get the same response everywhere. The Most common answers were: "It protects against spellbound eyes", "It brings luck", "I won't get bitten by a snake".
While among the Arab people we come across a practice of painting a hand on the walls of the houses as a prophylactic symbol against spellbound eyes and evil in Bosnia and Herzegovina we see carvings or drawings of a snake. In such a manner it was clearly shown that the house was under the protection of the snake, its guardian, which has the power to protect the entire family from the disease, evil and bad luck. It is interesting to mention a few examples of how the snake cult adopted into Islam, the religion of the Bosnian and Hercegovinian people, i.e. into the representation of the religion according to the people also called "folk Islam" which is much more liberal and tolerant from the official Islam in which the old Illyrian religion is mentioned through monotheistic tradition. According to the tradition from Velika Kladuša, a snake saved Noah's ark and by that act the entire world. In that legend a mouse made a hole in the bottom of the ark through which water started coming in. The only animal that realised what was happening was the snake, she quickly jumped on the mouse swallowed him and curled on top of the hole and stopped the water from coming in. That's why among the folk there is a belief that it is a sin to kill a snake since it indebted the entire human animal species. A snake like the sheep can be a sacrifice to God i.e. kurban. When a house is threatened by a great evil or bad luck, the snake (guardian) senses it and offers itself willingly as kurban (sacrifice) to save that family. Usually in such extreme moments the snake appears in front of the enemy of that family trying to attack him/her in order for him/her to be frightened and punished. In such events it was often the case that the snake died but her death according to folk belief would remove the danger from the home. Uncommonly if the snake felt a great evil arrive she would attack the owner of the house in order that the owner can kill the snake and neutralise the danger and remove the evil from the house. Either in this case only or generally in all other it was believed that a pierced or severed snake cannot fully die until the sun sets in the west, which undoubtedly points to the folk belief of interconnectedness between the sun and the snake. But, that is a topic which we will discuss at length some other time.
The belief in the snake a guardian of the house was widespread around Bosnia and Herzegovina. It was believed that she is inside a hole in a wall or a nearby hole in the ground from where she protects the inhabitants of the house. Her presence was never doubted even when none of the inhabitants have seen her. According to folk belief she was usually of a dark hue, and as a protector of the house she was usually gifted with food placed next to the house or a hole. In such a way people showed devotion and gratitude. As a totem symbol she was directly connected with the owner of the house and therefore it was forbidden to kill her out of fear that the owner might also die or someone else from the family. However, the in difficult times the snake could sacrifice itself to protect the inhabitants of a household.
Since the snake was a totem symbol from the ancient times we shouldn't be surprised by graphical depictions through drawings on the house or tattoos on the skin. Tattooing was also a heritage from the Illyrians which was upheld by the Croatian Catholics from Bosnia and Herzegovina in the form of a tattoo of the cross on the hand but it was also noted among the Bosnian Muslims in the form of a snake. Augustin Kristić in his ethnological work "From the folk medicine of Bosnia and Herzegovina" (original title: Urežnjaci iz narodnog liječenja po Bosni i Hercegovini ), mentions tattooing of the snake on the arms: "Not a lot, but on the hands of women and less in men, I came across a tattoo of a snake. By asking: "Why did you tattoo a snake?" I didn't get the same response everywhere. The Most common answers were: "It protects against spellbound eyes", "It brings luck", "I won't get bitten by a snake".
While among the Arab people we come across a practice of painting a hand on the walls of the houses as a prophylactic symbol against spellbound eyes and evil in Bosnia and Herzegovina we see carvings or drawings of a snake. In such a manner it was clearly shown that the house was under the protection of the snake, its guardian, which has the power to protect the entire family from the disease, evil and bad luck. It is interesting to mention a few examples of how the snake cult adopted into Islam, the religion of the Bosnian and Hercegovinian people, i.e. into the representation of the religion according to the people also called "folk Islam" which is much more liberal and tolerant from the official Islam in which the old Illyrian religion is mentioned through monotheistic tradition. According to the tradition from Velika Kladuša, a snake saved Noah's ark and by that act the entire world. In that legend a mouse made a hole in the bottom of the ark through which water started coming in. The only animal that realised what was happening was the snake, she quickly jumped on the mouse swallowed him and curled on top of the hole and stopped the water from coming in. That's why among the folk there is a belief that it is a sin to kill a snake since it indebted the entire human animal species. A snake like the sheep can be a sacrifice to God i.e. kurban. When a house is threatened by a great evil or bad luck, the snake (guardian) senses it and offers itself willingly as kurban (sacrifice) to save that family. Usually in such extreme moments the snake appears in front of the enemy of that family trying to attack him/her in order for him/her to be frightened and punished. In such events it was often the case that the snake died but her death according to folk belief would remove the danger from the home. Uncommonly if the snake felt a great evil arrive she would attack the owner of the house in order that the owner can kill the snake and neutralise the danger and remove the evil from the house. Either in this case only or generally in all other it was believed that a pierced or severed snake cannot fully die until the sun sets in the west, which undoubtedly points to the folk belief of interconnectedness between the sun and the snake. But, that is a topic which we will discuss at length some other time.
KULT ZMIJE
Zmija
kao religijski i nacionalni simbol Ilira prisutna je u mnogobrojnim
narodnim vjerovanjima i praksi po Bosni i Hercegovini. Kult zmije
čuvarice kućnog ognjišta i svete životinje sa kojom su se identificirala
sva ilirska plemena toliko je bio dominantan u religijskoj svijesti
naših predaka da ga nisu uspjeli potisnuti ni dolazak Slavena niti
pojava monoteizma. Vjerovanje u zmiju koja je čuvar kuće rašireno je po
cijeloj Bosni i Hercegovini. Smatralo se da se ona nalazi u nekoj rupi u
zidu ili obližnjoj rupi u zemlji odakle štiti i pazi na njene ukućane. U
njeno prisustvo se nikada nije sumnjalo čak i onda kada je niko od
članova familije ne bi vidio. Po narodnom uvjerenju ona je obično bila
zmija tamne boje, i kao zaštitnici doma ostavljana joj je ponekad hrana
pored kuće ili neke rupe. Time se iskazivala ljubav i zahvalnost. Kao
totemski simbol ona se direktno povezivala sa vlasnikom kuće te ju stoga
bilo zabranjeno ubiti iz straha da ne umre vlasnik kuće ili neko drugi
iz familije. No, zmija je mogla u posebno kriznim trenutcima za kuću
žrtvovati samu sebe kako bi odbranila ukućane od zla. Pošto je
od davnina zmija bila totemski simbol ne treba čuditi ni praksa
grafičkog prikazivanje kroz crtanje na zidu kuće ili tetoviranjem na
koži. Tetoviranje je još jedno nasljeđe Ilira koje se najviše zadržalo
kod katolickih Hrvata u Bosni i Hercegovini u obliku tetovaže križa na
ruci. Ali kao pojava zabilježeno je i kod Bošnjaka gdje se koristio
simbol zmije. Augustin Kristić u svom etnološkom radu „Urežnjaci iz
narodnog liječenja Bosne i Hercegovine“, navodi pojavu tetoviranja zmije
na rukama: „Ne baš mnogo, ali sam na rukama žena, i u znatno manjem
broju kod muškaraca, po Bosni i Hercegovini naišao na tetoviranu zmiju.
Na pitanje: „Zašto su istetovirale sliku zmije? nigdje nisam dobio isti
odgovor. Najčešći odgovori su bili: „Brani od urokljivih očiju“, „Donosi
sreću“, „Neće me zmija ujesti“. Dok kod arapskog naroda
nalazimo praksu odslikavanja ljudske ruke na zidovima kuća kao
profilaktički simbol protiv urokljivih očiju i zla u Bosni i Hercegovini
se na zidu kuće uklesavala ili crtala figura zmija. Time se na jasan
način pokazivalo kako je kuća pod zaštitom zmije, njenog čuvara, koja
ima moć da odbrani cijelu familiju od bolesti, zla i nesreće.
Zanimljivo je navesti nekoliko primjera kako se kult zmije adaptirao u
islam, vjeru Bošnjaka, tojest u „folk islam“ koji je daleko liberalniji i
tolerantniji od oficijelnog, u kojem se vjerovanja stare ilirske vjere
provlače kroz monoteističke predaje. Prema predaji iz Velike Kladuše
zmija je spasila Noinu arku a time i sav živi svijet. U toj legendi miš
je progrizao rupu na dnu Arke kroz koju je počela ulaziti voda. Jedina
od svih životinja zmija je primjetila što se događa, brzo je skočila na
miša i progutala ga a zatim se sklupčala iznad rupe i tako spriječila
vodu da ulazi u Arku. Zbog toga se u narodu vjeruje da je zmiju veliki
grijeh ubiti jer je zadužila cio ljudski i životinjski rod. Zmija može
biti poput ovce žrtva bogu tojest kurban. Kada kući zaprijeti veliko zlo
ili nesreća to zmija, čuvarica tog doma, osjeti i ponudi se svojevoljno
kao kurban (žrtva) da spasi tu familiju. Obično u tim ekstremnim
momentima zmija se pojavi pred vlasnikom kuće ili nekim drugim
ukućaninom pokušavajući ga napasti kako bi se ovaj odbranio i ubio je.
Kada je ubije vjeruje se da je njena smrt otklonila opasnost ili
eventualnu smrt nekog člana familije. Da li samo u ovom slučaju ili
općenito u svim drugim vjerovalo se da probodena ili presječena zmija ne
može potpuno umrijeti sve dok Sunce ne zađe na zapadu, što bez sumnje
upućuje na narodnu predstavu o povezanosti sunca i zmije. No, to je tema
o kojoj će nekom drugom prilikom biti više riječi.Izvor: www.mythology.blogger.ba
Srijeda, 25 Rujan 2013, www.rama-prozor.info
Ovih
dana HRT snima dokumentarni film o tradicionalnom tetoviranju katolika
u Bosni i Hercegovini. Ovim filmom obuhvaćena su područja gdje je
najviše sačuvana tradicija „sicanja“; Rama, Kupres, Dobretići, Jajce,
Kraljeva Sutjeska, Uskoplje i Zvirnjača. Filmom se želi otrgnuti iz
zaborava jedna zanimljiva tradicija koja je bila aktualna sve do prije
tridesetak godina.
Ekipa
HRT-a u Rami je zabilježila iskustva žena koje su svoje ruke trajno
obilježile kršćanskim simbolima, ali često i simbolima koji su
ukrašavali stećke. Snimatelji nisu mogli odoljeti ramskom krajoliku te
je dio scenarija obuhvatio jezersku panoramu i branje šljiva,
djevojačku pjesmu te je izvedeno jedno tetoviranje na tradicionalni
način. Snimanje je izvršeno na Šćitu i Menjiku. Dokumentarac će
trajati 40 minuta, a bit će emitiran krajem listopada, moguće
31.10.2013., na prvom programu HTV-a. Scenaristica i redateljica filma
je Tanja Konceljak, direktor fotografije je Davorin Gecl, majstor tona
je Mario Šibl i majstor svjetla je Boris Zimšek.
nedjelja, rujan 22, 2013
Dana 21. rujna 2013.godine ekipa HRT-a posjetila je Dobretiće.
Svrha posjete bila je snimanje reportaže o“Tradicionalnom šaranju
(tetoviranju) po rukama“ Hrvata u Bosni. Sudionice reportaže su
sedamdesetogodišnjakinje koje su pojasnile kad, kako i zašto su
napravile tetovaže po rukama o kojima se danas vrlo malo priča i obraća
pažnja.
Reportaža će se prikazati 31.listopada na programu Hrvatske Televizije.
www.opcinadobretici.com
nedjelja, rujan 15, 2013
http://slovanskestarozitnosti.wordpress.com/2012/11/13/tradicionalno-katolisko-tetoviranje-na-balkanu/
november 13, 2012
Že
dolgo tega sem videl zanimiv zapis na blogu Slavjanskie drevnosti o
krščanskem običaju tetoviranja na Hrvaškem in v Bosni in Hercegovini.
Predvsem so me pritegnili simboli, ki so se mi že na prvi pogled zdeli
univerzalni in jih lahko opazimo v ljudski kulturi pri Slovanih in
drugod po Evropi, ne malokrat pa kar po celem svetu.
Danes
pa je naključje hotelo, da sem na FB videl skupino Traditional
Croatian Tattoo v kateri je prava bogata zbirka tradicionalnih telesnih
poslikav in prerisanih simbolov. V FB skupini tudi star članek dr. Ćira
Truhelka “Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini”, med komentarji
pa tudi povezava do doktorske disertacije mojega soimenjaka, Mariota
Petrića “Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda: karakteristike, uloga
i porijeklo”.
https://www.facebook.com/pages/Traditional-Croatian-Tattoo/222413247770680?ref=stream
http://www.tetoviranicovjek.bloger.index.hr/post/tetoviranje-hrvata–tetovaze-kao-simboli-hrvatstva/14583044.aspx
https://www.facebook.com/pages/Traditional-Croatian-Tattoo/222413247770680?ref=stream
http://www.tetoviranicovjek.bloger.index.hr/post/tetoviranje-hrvata–tetovaze-kao-simboli-hrvatstva/14583044.aspx
subota, rujan 7, 2013
Joanna Karch: "na početak samo od kane, ali evo ga - ja i sestra."
Traditional Croatian motifs. Design: Henna — with Joanna Karch and Gosia Karch.
Moja baka Mara ponosno nosi svoju tetovažu, no nažalost se ne sjeca detalja, samo zna da je sicana na dan Svetog Josipa.
Mara Ivić (rođ. Džalto) iz Đakova. Rođena 1.3.1929 u Voljicama (Jagnjid, općina Uskoplje). Mara je sicana u ranoj dobi na blagdan Svetog Josipa.
Marijana, 27.08.2013
Mara Ivić (rođ. Džalto) iz Đakova. Rođena 1.3.1929 u Voljicama (Jagnjid, općina Uskoplje). Mara je sicana u ranoj dobi na blagdan Svetog Josipa.
Marijana, 27.08.2013
Wanted to share a picture of my traditional tattoo I had done in rememberance of my father today.
Lauretta Condric Carter, 07.08.2013.
Lauretta Condric Carter, 07.08.2013.
Ovo
je kombinacija koja se sastoji, iz jednog kompletnog tradicionalnog
motiva + jedan element drugog tradicionalnog motiva + prilagođeni font
inicijala imena.
Sliku poslala Lidija Kopecki (Lily Kopeckova), 05.09.2013.
Tetovirano u Velikom Trnovu ( Bugarska ) 6th Element dizajn i skica Pavel Epik
Sliku poslala Lidija Kopecki (Lily Kopeckova), 05.09.2013.
Tetovirano u Velikom Trnovu ( Bugarska ) 6th Element dizajn i skica Pavel Epik
Zabilježila: Ljubica Brtan Cvitanović, 28.08.2013
Rujanska je srijeda u Jajcu, gradiću koji se nalazi u srednjoj Bosni na obalama rijeka Plive i Vrbasa, grad koji vječno čuvaju dva Plivska jezera, grad u kojem je Vrbas Plivi rekao da će od Vodopada dalje on svijetu pokazivati svu njenu ljepotu i raskoš. I grad i rijeke su opkoljene strmim brdima, na čijim padinama i zaravnima se nalaze odvajkada sela, a u jednom od njih, zvanom Karići udaljenog od Jajca 6 km, živi baka Luca koja ima 93g i svaku srijedu dolazi pješice u grad i tako prijeđe 12km. Šetajući rodnim gradom, sasvim slučajno sam srela baku Lucu koju sam pozdravila i predstavila se, te je srdačno zamolila za kratko slikanje. Baka je bila vrlo ljubazna, sasvim spontano smo se upustile u prepričavanje priča iz prošlosti, još smo nekoliko trenutaka neobavezno čavrljale te se uz pozdrav rastale. Baka je na sebi imala Hrvatsku narodnu nošnju, pa me kao takva i potakla svojom pojavom da ostavim jedan pisani trag o tradicionalnom oblačenju jednog naroda.
Hrvatska
narodna nošnja iz okolice Jajca je bila ručno rađena i satkana od
sljedećih vrsta materijala. Materijali za nošnju izrađivani su od: vune,
lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne
dijelove odjeće: košulju, gaće, kao i za ženske marame za pokrivanje
glave. Čisto laneno platno uzimalo se obično za posebne dane ili kako su
to u narodu zvali „misna roba“ (nosila se nedjeljom u crkvu, nekih drugih izlazaka posebno za mlade nije niti bilo) dok su se za svakodnevnu nošnju koristili mješavinu lana i konoplja.
MARAMA:
Osnovni dijelovi oglavlja udatih žena su kapa poćalica, fes i preko nje
marama a marame su se sastojale od dva dijela i to svilena resalj ili
tkana krpa od pamuka. Vezala se i na glavi sa čvorom na vrhu, ali i (posebno za vrijeme zimskih mjeseci)
ispod brade, tako da se središnji dio marame lagano uvije na njenoj
srednjoj dužini kako bi davala određenu potrebnu toplinu tijelu.
ŽENSKA KOŠULJA: Izrađena je od meleza (obično platno tkano u dvije niti,kako su je u narodu nazivali a bilo je još i naziva tipa platno sa "velikim" i "malim uzvodom", zatim "na kutije", "na šibe" itd.) koji se nalazi u sredini haljine,zatim pervaz koji je utkan po stranama haljine te rukavima a ubacivani su i materijali uzvoda od lana ili pamuka različitih dužina i ukrasa.
ŽENSKA KOŠULJA: Izrađena je od meleza (obično platno tkano u dvije niti,kako su je u narodu nazivali a bilo je još i naziva tipa platno sa "velikim" i "malim uzvodom", zatim "na kutije", "na šibe" itd.) koji se nalazi u sredini haljine,zatim pervaz koji je utkan po stranama haljine te rukavima a ubacivani su i materijali uzvoda od lana ili pamuka različitih dužina i ukrasa.
KRAGNA (jaka)
je također bila od meleza, kod nekih košulja njeni rubovi su bogato
ukrašeni vezom od raznobojne vune cijelom dužinom kragne, ubacivane su
čak i čupe (ruže, nakupljen svileni konac u obliku ruže)
prilikom tkanja koje su davale poseban izgled a te košulje sa „čupama“
su se uglavnom čuvale za udaju jer su imale posebnu vrijednost sa puno
uloženog truda i ljubavi. Oko rukava košulje, diskretan vez je izvezen
od lijepog svilenog konca različitih boja. Na drugoj (leđnoj)
strani košulje pri samom dnu nalaze se skute koje su ručne izvezene u
nekoliko pravokutnih cjelina sa slobodnim izborom boja svilenih
končastih niti. Oko struke su imale pojas od crne ili bijele vune gdje
su žene znale staviti obješenu krunicu, očenaše, patrice (pomagala su za
molitvu katolika posvećenu Blaženoj Djevici Mariji koje su bile
izrađene su od stakla, drveta ili metala, a nabavljane su crkvama pri
hodočašćima, ponekad i iz svete zemlje i Rima.)
ŽENSKE GAĆE:
Ispod košulje žene su nosile tkane gaće koje su imale vuneni povez oko
koljena noge a gaće su se sastojale od dva dijela: -donji dio je od
finog materijala dok njen gornji dio, koji se ne vidi, tkan je od lana i
pamuka. Taj i takav povez u narodu se zvao „bućma“ meni i simpatičan
pri izgovoru (domaćem stanovništvu je to poznat naziv, no gostima je trebao prevoditelj i uvijek je naravno bilo dobrovoljnih kandidata).
Na nogama djevojke i udate žene nosile su čisto bijele čarape, koje su
sa strane imale prepoznatljiv dezen narodnih običaja tog kraja ili
pletene od raznobojne vune tzv. "štucne". Danas je to malo modernizirano
te su dodani povezi i čuperci na vrhu čarapa pa se koristi i kao modni
detalj.
KRATKI PRSLUK (jelek) je bio od kadife (svilene baršunaste tkanine) i basme (šarene pamučne tkanine od koje se kroje ženske haljine) a koji se nosio na košulji, po rubovima imao sitne vezove od razigranih boja svilenog konca i raznolikim perlama onog vremena.
LJETAK je dugi vuneni kaput od sukna (valjano vuneno platno)
naprijed otvoren, bez rukava sa ili bez ukrasa a otraga njegova dužina
se spuštala skoro do koljena te imala veliku toplinsku moć, što i je
zapravo bila njegova svrha postojanja, da grije tijekom zimskih mjeseci.
Bio je izuzetno težak umnoge je smanjivao brzinu kretanja ali svakako
učinkovit posebno tijekom zimskih mjeseci, s toga se rado nosio.
Izrađivao se od bijelog i crnog valjanog sukna.
PREGAČA
je vrsta vunene tkanine u narodnoj nošnji koja se nosila preko košulje
na mjesto pojasa. Izrađena je od vune, različitih dimenzija. Izrađivale
su je ručno žene sa različitima ukrasima po njegovom rubu. Prilikom
valjanja pregače umetane su i druge boje kako bi promijenile izgled pa
takve rado bile i nošene.
TORBA:
važan i vrlo korišten rekla bih i jako praktičan dodatak narodnoj
nošnji. Nosila se na leđima, te tako oslobađale ruke od direktnog tereta
prebacujući glavni dio tereta na leđa koji se lakše izdržavao tim
načinom nošenja robaa i stvari, na kraćim ili dužim relacijama. Tkan od
domaće vune pređe, nerijetko ukrasnom tehnikom klječanja (pretkivanjima, prebiranjima, sličan tehnici izrade ćilima).
Oblikovan jednostavnim presavijanjem tkanine, te prošivanjem rubova na
torbi. K tomu joj se dodaje i vunena uzica za nošenje preko ramena a
netko je stavljao i vunene kitice kao ukras. Ova torba se zove još i
zobena torba jer se u njoj nosila i zob sa jednog odredišta na drugo i
ne samo zob već i ostale žitarice, imala je višenamjensku svrhu.
ponedjeljak, kolovoz 12, 2013
Kreuztätowierungen in Bosnien. Vom Ritus
des Bekenntnisses zum Signum der Bestrafung (Symposium "Kleider und
Affekte. Ungleichzeitigkeiten der europäischen Moderne, ZfL,
23./24.01.09.
Dr. Tatjana Petzer Literaturwissenschaftlerin/Slawistin, Dilthey-Fellow mit dem Forschungsprojekt Wissensgeschichte der Synergie
(Spur verfolgen. Notiz an mich selbst.)
Dr. Tatjana Petzer Literaturwissenschaftlerin/Slawistin, Dilthey-Fellow mit dem Forschungsprojekt Wissensgeschichte der Synergie
(Spur verfolgen. Notiz an mich selbst.)
subota, kolovoz 10, 2013
Zabiljezila Ljubica Brtan-Cvitanovic, 10.08.2013
Sjećam se, padao je prvi snijeg.
Bilo
mi je tek 7g kada je mama gazila veliki snijeg ispred mene, a ja
gotovo da se nisam ni vidjela od snijega, pratila bi njen korak i tako
bi mi pravila put ka školi, toplo bi privila moju ruku u svoju
otimajući me velikoj hladnoći ulijevajući mi osjećaj sigurnosti,
zaštite i ljubavi. U tom bijelom blještavilu u kojem bi se
zjenice očiju toliko smanjile da bi jedva gledala kamo idem, najdraže
od svega, dok me mama tako držala za ruku, mi je bilo studiranje
njenih tetovaža detaljno pregledavajući obje ruke gdje su frcala
pitanja od 1000 zašto i 1000 zato. Naime, na njenoj lijevoj
ruci, je bilo istetovirano njeno ime i prezime te godina rođenja, a na
desnoj ruci, imala je cijeli skup križića oko zgloba ruke , a sama
tetovaža na ruci je izgledala kao da ima najljepšu narukvicu
neprocjenjive vrijednosti, što zapravo, krajnja namjena te tetovaže i
je bila da kao djevojčica ima, trajni nakit na svojoj ruci a u simbolu
pripadnosti jedne vjere, do koje se uvijek jako držalo. Imala je samo
12g kada se tetovirala. Kako mi je znala prepričavati, tetoviranje
potječe još iz vremena turskih osvajanja Bosne i Hercegovine kada su
žensku djecu tetovirali kako bi ih zaštitili od turske otmice i kako
bi ih sačuvali od begova koji su imali pravo prve bračne noći.
Govorila mi je da se na nekim područjima Bosne tetoviralo s prokuhanim
majčinim mlijekom u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se
užarenom iglom radili simboli križeva. Zašto se tetovirao datum, mjesec i
godina rođenja? Naime, zbog loših vremenskih uvjeta, ali i nedostatka
nekog prijevoznog sredstva (zaprežnih kola, auta su u to vrijeme bila strani pojam) ljudi iz okolnih područja nisu mogli upisati dijete danom rođenja (u to vrijeme žene su rađale kući)
nego bi to obično učinili prvom prilikom kad malo snijeg okopni, išli
bi na konju ili pješice do grada kako bi dijete onda upisali u Matičnu
knjigu rođenih sa datumom kad dođu u grad a ne sa stvarnim datumom
rođenja pa su se djevojke obično tetovirale po tom drugom datumu jer se
roditelji više nebi sjetili prvog datuma rođenja, kada se djevojka
trebala tetovirati, tako bi se znala promašiti i cijela godina u
tetoviranju, ovisno kad su je roditelji upisali u Matičnu knjigu
rođenih (ne zaboravimo da je u tom periodu stopa nepismenosti bila
vrlo velika, postojale su samo Pučke škole koje su držali Franjevci.
Stoljećima su franjevci bili među narodom, bez crkava i župnih domova.
Stanovali su po obiteljskim kućama, nosili civilno odijelo, duge brkove
kao i ostali da se ne bi mogli prepoznali za vrijeme turske vladavine, a
obitelj ih je strancima predstavljala kao ujake ili stričeve. Taj
naziv se zadržao u Bosni do danas).
Voljela sam slušati priče iz davnina.
Slika ispod: Zorka Cvitic, iz Bistrice kraj Jajca, oko 80 godina.
Slika ispod: Zorka Cvitic, iz Bistrice kraj Jajca, oko 80 godina.
Slika ispod: Manda Klaric, iz Bistrice kraj Jajca, 78 godina
Ljudi
su od pamtivjeka bili u potrazi za univerzalnim i istovremeno
sintetičkim jezikom. Njihova težnja ih je dovela do otkrića slika i
simbola, koji stvarnost izražavaju u njenom najdubljem obilju i
složenosti. I to tako što tu istu stvarnost reduciraju na bitnost.
Slike, simboli govore svojim vlastitim jezikom. Ali par excellence jezik
je jezik geometrijskih oblika. Takozvana "sveta geometrija" je
univerzalni jezik i komunikacijska forma. Pod pojmom "sveta geometrija"
podrazumijeva se geometrijski oblik kao temeljni kamen i građevna
osnova stvaranja - kao izvršni pokretač univerzalnog duha, koji iznosi
nama poznato trodimenzionalno stvaranje. Geometrijski oblici su kao neka
struktura, koja stoji iza vidljivog. Oni su osnovne mustre svih
životnih formi i svih zamislivih struktura od atomskog jezgra preko
ćelija pa do izgradnje galaksija. Geometrijski oblici predstavljaju i
osnovu jezika simbola. Moguće je da poboljšavaju naše zdravstveno
stanje, našu pažnju i koncentraciju, mogu djelovati umirujuće,
okupljajuće i usredotočavajuće. U Antici je u svećeničkim redovima bila
posve rasprostranjena svijest o svetosti simbola i geometrije. Pri tome
se antičko znanje treba shvatati sa stanjem uma prilagođenim današnjem
vremenu.
Alte keltische Symbole in neuen
Formen und neuentdeckten Bedeutungen (Stari keltski simboli u novim
oblicima i novootkrivenim značenjima), Dr. Roberta Rio
Prijevod iz njemačkog Branislav Knežević
subota, srpanj 6, 2013
Iz sakralnog u profanoU povodu znanstvenoga skupa Vilinska vrata , održanoga 5. i 6. listopada u Lovincu i Star igradu
Autor: Sonja Miličević, povjesničarka umjetnosti
Mirjana
Trošelj predstavila je rad o mogućim analogijama nekih od ukrasnih
motiva na mirilima južnog Velebita sa širim Balkanom, analizirajući
povezanost simbola križa u svim poznatim ikonografskim formama i
povijesnim kontekstima, simbolima pentagrama, rozeta, rombova, spirala i
otvorenih šaka s motivima na stećcima, idolima iz pretkršćanskog doba te tradicijom bosanskohercegovačkih tetovaža.
Orest
Wilczynski iznio je moguće paralele između velebitskih mirila i grafita
crkve Sv. Pantelejmona u Halyču (Ukrajina) nastalih u razdoblju od 12.
od 14. stoljeća, a koji se pripisuju ljetopisnim Hrvatima tog područja.
Dunja Brozović Rončević, baveći se oronimijom, iznijela je povijesni
razvoj imena Velebit, ističući da tumačenje etimološkoga naziva Velebit
još nije u potpunosti utvrđeno. Josip Frančić utvrdio je kako su
geomorfološki oblici i procesi u religijskim sustavima povezani,
ističući da njihov izgled nadilazi materijalni prirodni i društveni
okoliš te generiraju osobitu simboliku u duhovnim sferama s brojnim
manifestacijama u religijama i mitologijama. Visoki vrhovi se oduvijek
smatraju točkama dodira zemaljskog i nebeskog areala, materijalnog i
duhovnog te čine sveta mjesta na kojima je moguća izravna komunikacija
između ljudskog i božanskog.
Socijalna i kulturna antropologija zarez, xiv /345, 8. studenoga 2012.
Izvor: www.zarez.hr/repository/issue/pdf/471/345.pdf
Mirila – kulturni fenomen.
Socijalna i kulturna antropologija zarez, xiv /345, 8. studenoga 2012.
Izvor: www.zarez.hr/repository/issue/pdf/471/345.pdf
Mirila – kulturni fenomen.
Južni
Velebit Mirila čuvaju uspomenu na preminule u velebitskome kraju. Po
surovu kamenitu putu tijelo pokojnika nosilo se do groblja, a pokojnik
omotan u platno i svezan užetom na nosilima, smio se položiti na tlo
samo na mirilima – pogrebnom znamenju u kamenu na kojem su upočivali
mrtvi na putu prema groblju i živi koji su ih nosili. U pogrebnom
ritualu na mirilima se uzimala mira pokojniku. Mjesto popločeno i
omeneno s dvije osovljene kamene ploče bilo je mjerilo tijela i duše. Na
tim svetim mjestima koja su posebno štovana, duša se dijelila od tijela
i vezivala za kamene mire. Dušu pokojnika treba namiriti mirlom da ne
uznemirava žive i da ima mjesto na koje će se vratiti. Tako su živi
pokojniku osiguravali siguran prelazak iz svijeta živih u svijet mrtvih,
a od sebe odagnali strah od povratka duše mrtvih menu žive. Duša
napušta tijelo i ostaje na mirilu – ˝dvojniku˝ tijela, granici dvaju
svjetova, ovostranog i onostranog. Ovaj kulturni fenomen nema analogija u
svijetu, izuzev sa stećcima, i to u ikonografiji likovnog prikaza,
napose u astralnim simbolima. www.matica.hr
Mirjana Trošelj
Naslov: Tetovirana duša
Autor: Dr. sc. Suzana Marjanić
Izvornik: Frakcija : magazin za izvedbene umjetnosti (1331-0100) 4 (1997); 70-74
Sažetak: Članak promišlja retoriku tetoviranja:
Autor: Dr. sc. Suzana Marjanić
Izvornik: Frakcija : magazin za izvedbene umjetnosti (1331-0100) 4 (1997); 70-74
Sažetak: Članak promišlja retoriku tetoviranja:
tetoviranje kao znak grupnog identiteta
[npr. split representation maorskog tetoviranja lica (moko), narodni
običaj tetoviranja katolika u Bosni i Hercegovini, tetoviranje unutar
subkulturnih skupina kojim se označuje izglobljenost iz mainstream
zajednice],
inicijacijska komponenta tetoviranja [Tetoviranje kao društveni običaj označuje prijelaz u značajna razdoblja života. Neofit prolazi inicijaciju trpećim tijelom.],
magijska komponenta tetoviranja [tetovirana
slikarija, biće-predmet, mora pribaviti čovjeku svoju vrlinu i snagu ;
tetovirana slikarija kao apotropejsko sredstvo protiv zlodemonskih
moći],
antiestetika
[tetovirana slikarija kao oblik kazne, npr. tetoviranje u
administraciji koncentracijskih logora i kao perverzan oblik zabave
nacista] i
estetika tetoviranja
[Izbor tetovirane slikarije je ordalija: tetovirana slikarija prodire u
dušu. Tetovirani ornament postaje dramski prostor duše.].https://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=7756
Libela - informacijski portal o rodu, spolu i demokraciji
Olive Oatman
Jessie Knight
Traditional Croatian Tattoo
Prozor u svijet
25.05.2013. 19:30:09 - Marina Tkalčić
Tetoviranje ženskoga tijela
Od stigmatizacije i subverzivnosti do osnaživanja i modnoga trenda
Povijest tetoviranja je iznimno
zanimljiva i dramatična. Ljudi su svoja tijela tetovažama ukrašavali
tisućama godina, a to ukrašavanje nosilo je specifične kulturne i
društvene važnosti. Tijekom vremena, značenje i važnost tetoviranja su
se mijenjali i razlikovali. Mnogi zapisi o ljudskoj povijesti pokazuju
da su tetovaže služile, u različitim kulturama, kao obredi prijelaza
duše u zagrobni život, kao biljezi društvenog/političkog statusa i
položaja, simboli religijske i duhovne odanosti, kao oznake hrabrosti,
seksualne požude i simboli plodnosti, kao ljubavni zavjeti, kazne, amuleti i talismani, zaštitni i terapeutski simboli, te kao oznake izgnanika i osuđenika.
Krenemo li s kratkim pregledom povijesti tetoviranja, kao najstariji primjer možemo spomenuti Ledenog Čovjeka iz oko 3.200. godine prije naše ere, čije je mumificirano tijelo bilo prekriveno s 57 tetovaža, za koje se smatra da su služile u medicinske svrhe. No, svakako najpoznatiji primjeri tetoviranja su oni egipatski, iz oko 2.000. godine prije naše ere. Tetovaže su pronađene na ženama, a pretpostavljalo se da su označavale žene 'sumnjivoga statusa', ili kraljevske konkubine. No, ipak, nekoliko ženskih mumija iz Jedanaeste dinastije dokaz su tetoviranja u ritualističke svrhe tijekom trudnoće. Takve tetovaže mrežasta oblika nalazile su se pretežito na području abdomena i grudi, te su se zbog svoje konstrukcije širile, tijekom određenih stadija trudnoće, i na taj način imale funkciju zaštite poroda.
Žene su u to vrijeme na svoja bedra oslikavale lik kućne božice Bes,
za koju se vjerovalo da je zaštitnica poroda. Najpoznatija tetovirana
mumija je prelijepa Amunet, svećenica božice Hathor u Tebi, koja je imala tetovirane linije i točke u geometrijskim uzorcima.
U antičkoj Grčkoj i Rimu, tetovaže
su bile oznake moći, posjedovanja robova, ali i zločinaca. U Grčkoj,
tetovaže su služile za razlikovanje 'nepoželjnih' od ostatka zajednice, što saznajemo od Herodota. On je, također, bio prvi koji je upotrijebio korijen 'stig' kao u pejorativnoj riječi 'stigma', kako bi tetovaže označio kao biljeg nečega nepoželjnog.
U Rimu su robovima tetovirana čela s natpisom 'Plaćen porez'.
Zanimljiva je činjenica koja se spominje u biblijskoj Knjizi Otkrivenja o
babilonskoj kurvi kao o robinji najnižega stupnja, čije je lice bilo prekriveno tetovažama njezinih grijeha. Paradoksalno je da su kršćani
koji su bili tetoviran pod rimskom vlašću tretirani kao heroji i modeli
odvažnosti. Ono što je bilo oznaka kazne, transformirano je u biljeg
slave, časti i pobjede Božje moći.
Nakon srednjovjekovnoga perioda stagnacije, tetovaže su se u Zapadnu kulturu vratile tijekom razdoblja kolonijalizma. Kapetan James Cook se 1769. godine, ploveći za britansku mornaricu, u Englesku vratio s istetoviranim vlastitim urođeničkim imenom Omai. Praksu tetoviranja upoznao je kada je otkrio Tahiti, te je prvi zapadnjak koji je upotrijebio tahićansku riječ ta-tu ili tatau(engl. to strike; hrv.
udariti). Nakon Cooka, male tetovaže postale su popularne među
pripadnicima visoke klase, a uskoro su postale i neizostavan dio
radničke klase zahvaljujući mornarima i onome što su oni predstavljali: izazov, putovanje, egzotične zemlje i slobodan duh. Mornari su, dakle, bili posrednici putem kojih su tetovaže integrirane u zapadnu kulturu.
No, kada govorimo o povijesti ženskoga tetviranja (pogledajte VIDEO), bitno je istaknuti Olive Oatman kao prvu tetoviranu ženu u Americi.
Njezina je priča zaista fascinantna. Naime, nju i njezinu sestru oteli
su Yavapis Indijanci 1851. godine, od kojih su je spasili Indijanci iz
plemena Mohave, te je tretirali kao pripadnicu vlastita plemena, zbog
čega su joj tetovirali područje brade. Kada se nekoliko godina poslije
vratila u Ameriku, postala je senzacija.
Olive Oatman
Krajem 19. stoljeća, tetovaže su se
preselile na karnevale i u cirkuse, gdje su pozornost plijenile potpuno
tetovirane pojedinke, čija su tijela bila prekrivena tetovažama od
glave do pete, a služila im poput kostima. Identitet ovih cirkuskih
dama nije bio povezan s oslobođenjem žena i poštovanjem, već s kapitalizmom i poslovnim ulaganjima. Iscrpan prikaz o njima dala je Margot Mifflin u svojoj knjizi Bodies of Subversion:A Secret History of Women and the Tattoo (Subverzivna tijela:Tajna povijest žena i tetoviranja). Knjiga je galerija nevjerojatnih fotografija – od spomenute Olive Oatman do Bobbie Libarry,
cirkuske atrakcije i tattoo-umjetnice, zanimljive po prikazu gologa
istetoviranog 83-godišnjeg tijela, pa sve do modernih fotografija.
Mifflin je, zapravo, pokušala dokučiti što su ženske tetovaže govorile o
njima, vraćajući se u 19. stoljeće kada su se žene počele tetovirati, a
razlog tomu pronalazi u subverziji. Ona ističe da su
tetovaže u zapadnoj kulturi oduvijek bile subverzivne za žene,
posebice u 19. stoljeću kada su kršile pretpostavku da 'žene moraju
biti čiste, njihova tijela skrivena i kontrolirana, a dame ne bi
trebale izražavati svoje želje, što je implicitno u činu trajnoga
označavanja vlastite kože slikama koje reflektiraju individualne
ukuse'.
Na samome početku 20. stoljeća tetovaže su bile stigmatizirane zbog njihove poveznice s nepriličnim muškim slikama. Žene koje su bile tetovirane znale su da će biti smatrane 'raspuštenicama' ako bi pokazale svoje tetovaže. Iako su male diskretne tetovaže bile trendy
na kraju 19. stoljeća, žene koje su bile potpuno tetovirane, u puno
manjoj mjeri su bile društveno prihvaćene nego muškarci, te su 'narušavale prirodu'.
Razlog tomu je bio taj što se smatralo da su žene intenzivnije
povezane s prirodom, kroz majčinstvo, žensku intuiciju i sl., što ih je
odvajalo od kulture. No, 1920-ih godina, ženske tetovaže doživljavaju
preporod tijekom sufražetskog pokreta. Bio je to
izazov za ženski identitet, koji je poljuljao stajališta o ženama kao
primitivnima, povezanima s prirodom, čistoga tijela, a tetovaže se više
nisu skrivale pod odjećom.
Tijekom kontrakulture 1960-ih i 1970-ih i hippie antiratnih pokreta, kao i pokreta za prava ženska prava i prava LGBT osoba, žene su propitivale svoj položaj u svijetu, a radikalna reakcija je bila tetoviranje tijela kako bi postale drukčije, nasuprot ustaljenoj normi – bio je to način protestiranja protiv društvenoga poretka.
Tijekom 1980-ih i 1990-ih, žensko tijelo je steklo neovisnost. Žene su počele kozmetički rekonstruirati vlastita tijela, od bodybuildinga
i plastičnih operacija, do tetoviranja i pirsanja. Tijekom spomenutoga
razdoblja, postojale su dvije vrste žena – one koje su se htjele
uklopiti i one koje su htjele odudarati od pravila. Prve spomenute
podvrgavale su se plastičnim operacijama kako bi bile što bliže
savršenstvu, dok su se druge tetovirale radi samopotvrđivanja i nepristajanja uz trendove. Feminizam je tijekom ovoga razdoblja rekonstrukcije i pobune karakteriziran dualističkom reprezentacijom ženskoga rodnog identiteta.
Danas, ipak, tetovaže nisu dio
subverzivnosti niti su povezane s 'lošim' ženama. Nasuprot tomu,
postale su modni dodaci, te toliko učestale i priznate da je mogućnost isticanja subverzivnih definicija žena sve manja.Tetovaže čak pružaju ženama mogućnost kontrole nad vlastitim tijelima.
No, ipak, muškarci često koriste tetovaže kako bi ponovno osnažili
tradicionalni značaj muškosti, dok žene istovremeno izazivaju, ali i
reproduciraju konvencionalne standarde ženskosti. Dok žene tetovaže mogu
koristiti kao način izazivanja tradicionalnih rodnih normi,
mogu se pomoću njih i prilagoditi ustaljenim standardima femininosti,
što neki vide u mjestima na koja žene stavljaju tetovaže (rame, donji
dio leđa, bok – seksualizirana područja, odnosno područja oslobođene
seksualnosti), te u tradicionalnim ženskim slikama – životinje, cvijeće,
srca, i slično. Također, u članku Why do People Get Tattoos? autori navode da kada žene traže slobodu i snagu putem svojih tijela, značenja koja pridaju tetovažama su 'kulturno označena' od strane društva.
Žene su počele upotrebljavati tetovaže i kako bi osnažile svoja tijela nakon traumatskih iskustava, uključujući bolest i zlostavljanje.
Tako su, u posljednje vrijeme, žene koje su bile na oporavku od raka
dojke, radile tetovaže kako bi prekrile ožiljke mastektomije te
istaknule razorne posljedice bolesti. Ujedno, pomoću tetovaža bi
osjećale kao da su vratile izgubljene ili zlostavljane dijelove vlastita
tijela, što je iznimno bitno u procesu liječenja. Tetovaže, osim toga,
pomažu ženama prihvatiti vlastita tijela i u svakodnevnim iskustvima –
ako se osjećaju neprivlačnima, slabima ili drukčijima.
Za mnoge je žene, dakle, tetoviranje
kompleksna praksa koja uključuje prilagodbu i otpor očekivanjima da
njihova tijela moraju biti privlačna muškarcima. Dok su, povijesno,
mnoge žene upotrebljavale tetovaže kao način nadilaženja rodnih normi,
danas tetovaže koriste kao konvencionalne oznake ženske ljepote. U oba
slučaja, žene tetovaže koriste u stvaranju osjećaja zajedništva s drugim ženama i njihovim iskustvima, pa čak i u slučaju bolesti ili zlostavljanja.
Također je bitno spomenuti tattoo-umjetnice
koje su u svojoj praksi često diskriminirane, te gotovo nikada nisu
prihvaćene kao stručnjakinje. Tattoo-umjetnice uglavnom se usredotočuju
na legitimizaciju vlastite umjetnosti, ne sebe. Neke su, ipak, uspjele
postići popularnost poput Britanke Jessie Knight – prve poznate britanske tattoo-umjetnice.
Jessie Knight
Praksa ženskoga tetoviranja postojala je i na području bivše Jugoslavije.
Praksa je to stara više od tisuću godina, a potječe još iz vremena
starih Ilirskih plemena koja su živjela na Balkanu. Najveću važnost ovaj
oblik tradicionalnoga tetoviranja žena postigao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, na području srednje Bosne, gdje su ga istraživali povjesničar Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. stoljeća, te na području Dalmacije.
Katoličko stanovništvo je u tom
periodu često bilo izloženo turskim napadima, pljačkanjima, silovanjima
i otmicama mladih djevojaka i žena. Kako bi zaštitili svoju djecu i žene od Turaka, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čela. Tehnikom 'sicanja' starije žene su mlađima tetovirale znakove križa, krune i točkica u raznim oblicima kako bi bile odbojne Turcima, a u slučaju otmice, kako bi Turci uvijek znali kojoj je religiji djevojka nekada pripadala. Ova praksa predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetovirala su se djeca (pretežito djevojčice) od 6 do 16 godina pomoću prirodnih materijala poput majčina mlijeka, meda, ugljena i pljuvačke.
Traditional Croatian Tattoo
Ova tradicionalna praksa danas je izrazito rijetka, te se može vidjeti jedino na starim ženama. Iz toga razloga pokrenuta je Facebook grupa Traditional Croatian Tattoo s ciljem očuvanja ove tradicije od zaborava, pozivanjem članova na prikupljanje fotografija žena s tetovažama.
Na samome kraju, možemo reći da
tetovaže govore u ime konstantne i kompleksne potrebe ljudi za
samoizražavanjem kroz prikaz vlastitih tijela. Tetovirano tijelo služi
kao platno na kojemu su zabilježene borbe između prilagodbe i otpora,
moći i viktimizacije, individualnosti i grupnog identiteta. Tetovaže su
nas šokirale tijekom povijesti, te nas povezivale s našim antičkim
precima. Unatoč njihovu pokušaju za stabilnošću i nepromjenjivošću,
dinamizam tetoviranja uvijek je imao tendenciju za izazivanjem
kulturnih narativa, a trajnost tetovaža bio je jedan od najzamršenijih i
najkontroverznijih predmeta onkraj rodnih odnosa. Danas je, pak, tetoviranje postalo trend dostupan apsolutno svima. Od početka naše ere do danas, tetovaže su se transformirale iz pobunjeničkoga koncepta žena do modnoga izričaja.
četvrtak, lipanj 27, 2013
Pozdrav,
u prilogu se nalazi moja baka (zovemo je Gaga) Anđa Dramac koja na rukama ima tetovaže tradicionalnih bosanskih kršćanskih motiva. Rođena je u Bosni, selo Bistrica pokraj grada Jajca 1924. godine. Na rukama ima preko 6 tetovaža od kojih mi je dopustila da slikam samo ovu koja se vidi (boravi u domu za starije i nemoćne pa je bio problem jer se sramila skinuti).
Tetovirala se kada je imala oko 6-7 godina i ako se dobro sjećam- bila sam mala kada mi je to pričala- tetovirala se sama sa sestrom. Razlog je bio da se raspoznaju djeca katoličke od djece islamske vjeroispovjesti jer muslimani brane tetovaže pa se njima nikada nebi oženili ili iz drugog razloga što su muslimani znali krasti žensku djecu i preobraćivati ih prema islamu.
Jako su zanimljive i sa puno detalja, uskoro ponovno odlazim u posjetu, vrijeme je sada toplije i sigurno ću pribaviti fotografije ostalih tetovaža koje ima. Zasada samo jedna.
u prilogu se nalazi moja baka (zovemo je Gaga) Anđa Dramac koja na rukama ima tetovaže tradicionalnih bosanskih kršćanskih motiva. Rođena je u Bosni, selo Bistrica pokraj grada Jajca 1924. godine. Na rukama ima preko 6 tetovaža od kojih mi je dopustila da slikam samo ovu koja se vidi (boravi u domu za starije i nemoćne pa je bio problem jer se sramila skinuti).
Tetovirala se kada je imala oko 6-7 godina i ako se dobro sjećam- bila sam mala kada mi je to pričala- tetovirala se sama sa sestrom. Razlog je bio da se raspoznaju djeca katoličke od djece islamske vjeroispovjesti jer muslimani brane tetovaže pa se njima nikada nebi oženili ili iz drugog razloga što su muslimani znali krasti žensku djecu i preobraćivati ih prema islamu.
Jako su zanimljive i sa puno detalja, uskoro ponovno odlazim u posjetu, vrijeme je sada toplije i sigurno ću pribaviti fotografije ostalih tetovaža koje ima. Zasada samo jedna.
Do drugog puta,
Ina, 23. Srpanj 2013
Ina, 23. Srpanj 2013
Mara
Budimir (djevojački Marinović, 1936. godište) podrijetlom je iz Bosne-
Zenica. Mara je tetovirana kao malo dijete i toga se i ne sjeća.
Njezina tetovaža križa ispod tetovaže imena jedva se nazire, jer je s
godinama izbljedila, a i rano je
napravljena pa se kako je Mara rasla i tetovaža na njenoj ruci
promjenila. Mara je proživjela mnogo toga, imala je težak život, ali
kaže Bog je uvijek bio uz nju. Danas živi u Starim Jankovcima u
Slavoniji. Osim nje u selu imaju još dvije tetovirane žene. Mara me
uputila k njima, ali one se nisu htjele slikati niti dati svoje podatke
za grupu. Imale su problema zbog svojih tetovaža u ratu i tada su ih
skrivale, pa ih je i danas strah javno govoriti o sebi zbog područja u
kojem žive .
Zabilježila i fotografiju poslala Ivana Koić iz Osijeka!, srpanj, 2013
Zabilježila i fotografiju poslala Ivana Koić iz Osijeka!, srpanj, 2013
I got these tattoos because my grandparents came from Croatia. Wish I knew more about them. Wonder if I have any relatives in Croatia. My grandparents changed their name when they came to the USA. Was originally Gojmerac. Someone once told me it is a very common family name. Like Smith in the USA.
Louis Gorman, 23.06.2013
utorak, lipanj 18, 2013
Mi
smo iz Gornjih Korićana kod Travnika...ali igrom okolnosti i rata
završili smo u Čemernici kod Virovitice. Šaljem vam sliku moje pokojne
bake. Iako se tetovaže vide malo na jednoj ruci, obećavam čim budem
našla sliku da se
vidi šaljem vam. Osim ti tetovaža na rukama imala je i na nogama
križeve. Moja baka je imala baš križeve na nogama i na grudima. Ruke je
imala do laktova tetovirane. Mislim da je imal negdje od 15 do 20
godina kad je to radila. Pokoj joj duši, uvjek mi je znala pričat kako
se to radilo sa medom, čađi iz peći, i sad ne znam točno koji je svetac
u pitanju, uvjek su se tad tetovirale, jer onda se kao uvijek najbolje
primale tetovaže. Svi ti stari ljudi u Korićanima imaju te tetovaže a
jedna baka si je čak i na čelu tetovirala križ. Na slici je moja tetka
Nevenka Jakočić i moja baka Filka Pejić rođena Blažević iz Gornjh
Korićana, tamo je i rođena. Rođena je 12.08.1931 u Gornjim Korićanima a
umrla je 12.05.2013 u Čemernici kod Virovitice....
Zabilježila: Vedrana Pejić, 01.06.2013
Zabilježila: Vedrana Pejić, 01.06.2013
"Kristina
Atlagić: Uskoro će 5. godišnjica smrti moje bake. Motiv iz sredine
imala je tetoviran na ruci. Nažalost tada mi nije palo na pamet slikati
joj ruke. Ali ova tetovaža je za nju."
Tetovirao: Zd Inktattoo
Tetovirao: Zd Inktattoo
Sve
pojave koje su mogle predstavljati opasnost gubitka konfesionalnog
identiteta, bilo putem prelaska na drugu vjeru, bilo padom u vjerski
sinkretizam, nailazile su na najzescu osudu od strane vjerskih elita.
Takve prakse, poput sklapanja konfesionalno mjesovitih brakova,
vjencanja pred serijatskim sudom koji je tolerirao razvod braka i
mnogozenstvo, i stoga privlacio odrecteni broj krscana, ili
patrijarhalnih obicaja poput otmica djevojaka, slavljenja krsnog imena i
krsne slave, pobratimstva i posestrimstva, sisanog kumstva, i slicno,
bile su zajednicke i muslimanima i pravoslavnim krscanima, i stoga su
bile zabranjivane uz prijetnju crkvenog prokletstva. No, sudeci prema
ucestaloj pojavi ovih zabrana u franjevackim izvorima, moze se
pretpostaviti da su ove prakse uhvatile korijena i medu katolickim
stanovnistvom. S druge strane, franjevci su poticali prakse koje su
razlikovale katolike od ostalih, od razine obreda i kalendara do
podrzavanja izvorno nekrscanske tradicije tetoviranja katolika u
srednjoj Bosni. Da strahovi katolickih vjerskih glavara nisu bili
neutemeIjeni svjedoce podaci iz narativnih izvora koji u ovome
razdoblju, kada masovne islamizacije poput one iz 16. stoljeca nema,
navode relativno brojne slucajeve prelaska nemuslimana na islam,
ukljucujuci i pripadnike klera. No, to nije bio problem iskljucivo
nemuslimanskih vjerskih elita, jer su neke potencijalno sinkretisticke
prakse iz pucke kulture privlacile i clanove muslimanske zajednice, tako
da u izvorima nalazimo analogue osude i zabrane izdane od strane
muslimanske vjerske hijerarhije. Jos je 1702. Porta poslala Sejha
Muhammeda u pratnji trojice kolega u Bosnu sa zadatkom vracanja na
»pravi put« musliraanskog stanovnistva, koje je zapostavilo vjerske
duznosti i propise, poput molitve, posta i hadza (hodocasca u Meku).
Konkrean slucaj zabiljezen je u sarajevskom sidzilu (sudskoj knjizi)
sredinom 18. stoljeca, u kojem se muslimanima izricito zabranjuje
sudjelovanje u rajinskom (nemuslimanskom) slavljenju velikog puckog
podrijetlom predkrscanskog praznika, poznatog kao dan sv. Jurja ill
Durda (Jurjevo ill Durdevdan) u katolickoj i pravoslavnoj tradiciji,
nyevrn-i Hizir (ill Hizir-Hyas, 'Ederlez') u muslimanskoj tradiciji.
"Bosna i Hercegovina,"U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću ( Zagreb : Matica Hrvatska, 2013.), 389-401, by Vjeran Kursar
"Bosna i Hercegovina,"U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću ( Zagreb : Matica Hrvatska, 2013.), 389-401, by Vjeran Kursar
petak, lipanj 14, 2013
Stipo Vukadin:
"Ruke moje matere. Proganjana i prićeno da če joj ruke osjeći. Ždrimci,
Uskoplje." (Prićeno = prijetili joj u ratu)
četvrtak, lipanj 13, 2013
Prošli
tjedan sam bila u svom rodnom kraju u Hercegovini u Klisu; pričala sam
sa jednom bakom (40´godište) i imala je istetovirane križeve po
rukama, čini mi se na svakoj ruci po pet-šest..
Objasnila mi je kako i zašto i kad se to radilo...
Kaže ovako, imala je možda 7,8 godina; sa rodicom je išla čuvat ovce i na sv.Josipa su se dogovorile sjeckat križeve.. uzele su ugalj iz fenjera i pomješali to sa mlijekom žene koja je dojila i natrljali to na ruku i onda iglom po sto put bockali dok su dobili željeni oblik (kažu da je bolilo jaaaako) i na to se stavio listić za motanje cigara (filter-papir) i tako bi se to držalo da se upije boja. I sada nakon više od 60 godine križevi joj nisu izbljedili, ali nažalost pošto u tom selu (Bare) nema signala, ja svoj mobitel nisam niti nosila pa nemam slike.
Ako ona laže- lažem i ja! Lijep pozdrav i stranica vam je super.
A naravno, radilo se to za obranu protiv turaka!!!
Zabilježila: Ivana Buzuk, 13.06.2013
Objasnila mi je kako i zašto i kad se to radilo...
Kaže ovako, imala je možda 7,8 godina; sa rodicom je išla čuvat ovce i na sv.Josipa su se dogovorile sjeckat križeve.. uzele su ugalj iz fenjera i pomješali to sa mlijekom žene koja je dojila i natrljali to na ruku i onda iglom po sto put bockali dok su dobili željeni oblik (kažu da je bolilo jaaaako) i na to se stavio listić za motanje cigara (filter-papir) i tako bi se to držalo da se upije boja. I sada nakon više od 60 godine križevi joj nisu izbljedili, ali nažalost pošto u tom selu (Bare) nema signala, ja svoj mobitel nisam niti nosila pa nemam slike.
Ako ona laže- lažem i ja! Lijep pozdrav i stranica vam je super.
A naravno, radilo se to za obranu protiv turaka!!!
Zabilježila: Ivana Buzuk, 13.06.2013
Komentar Ilije Čovića o običaju tetoviranja u konjičkom kraju: "Haqraca- Turci su u određeno doba godine i išli po selima opdvodili mlade, i zdrave osobe , pogotovo djevojke da ih poturče, ali sa mladežom ili bilo kakvom tetovažom nisu bilie više čiste i bez BILJEGA pa bi ih ostavili na miru - zbog toga se naš narod gori tetovirao !!"
Mate
me još jednon vrlo razočara! Prošlo je lipo vrimena od unda kad je
izabra motiku umisto knjige. Rinta je s menon na zemlji, ništa mu nije
bilo teško, tako jedno vrime, a unda počeja pomalo zabušavat. Posvađali
smo se na pasja usta i reka je da će otić od kuće što dalje od mene i
neće se više vraćat. Moja je Milka dugo kukala, molila me da ne vičen,
neka se smirin, a ja nisan moga. Tolko me uvridija, taku mi pizdariju
priredija, da mi je došlo poludit od muke. A svemu je kriva ćer one
rospije Mare! Evo šta je bilo i kako je došlo do naše žestoke svađe.
Otkada je napustija školu, jedno me je vrime sluša i pomaga mi radit,
ali kada se dobro zamomčija i vrsnik mu počeja zapovidat, sta je vrdat,
izmišljat sve i svašta samo da ne bi radija teški težački posa. Stasa je
u pravu momčinu, izresta, što no se kaže priko noći, pušća brčine i
crnu dugu kosu, a ni škije nije tija pušit vengo one kupovne cigarete, i
to najskuplje, i u društvu se ponaša ko pravi baraba. Puno je cura,
pričalo se po selu, a te su priče dolazile i do mene, bacilo oko na
njega, a on to zna dobro iskoristit, ma unda ga smotala šumarova Ljilja.
Od kada je poša izlazit s njome te u njezinoj kući provodit sve više
noćiju, u me ko da je uliša neki đava. Ali, šutija san i ništa mu nisan
tija govorit. Računa san i to će ga proć. Tu san malu zna onako iz
viđenja, jerbo je bila s druge strane Donje Glavice i viđa san je na
derneku, a kada bi poslon odlazija u grad, mora san proć isprid njezine
kuće, pa san je i tu srita. Moran priznat, bila je naočita cura, lipa
stasa, a umilna glasa, kako bi govorija moj ćaća, ma mi nekako nije
pasala jerbo je bila prislobodna u oblačenju, pogotovo liti kad bi
otkrila goli pupak u kojemu je bija zaboden nekakav belenčuk, a ispod
čvrsti sisa koža joj je bila išarana nekakvin crtežin koje su oni iz
njezina uzrasta zvali tetovažan, a oni belenčuk u pupku još čudnije –
pirsingon. A oni crteža joj bilo i na golin ramenin. Đava će ga znat što
jin je to značilo, ali kažu kako je to moderno i da tako radi puno
mladi u svitu. Što više đinđuva i tizi tetovaža po sebi ima, to je cura
modernija! Ja san zna za te crteže po tilu, ali samo na rukan jerbo su
ji neki pravili i u moje vrime kad bi išli u vojsku ili žene, najviše trećarice (1),
koje su na ruki znale naslikat koji križ. I znalo se, to more bit samo
na ruki i nigdi više. A ovi danas, Bog da te sačuva, crtaju to i na
nezgodnin mistin, pa se i nadmeću u tomu čije će tilo bit više išarano!
(1)trećarica – pripadnica laičkog reda sv. Franje Asiškog
Iz knjige: SIME ŽIVOTA VIČNOGA /Zapisi Stipana Trnovca/, Zdravko Nikić, 2011
Ilustracija: Cvita Kusić
(1)trećarica – pripadnica laičkog reda sv. Franje Asiškog
Iz knjige: SIME ŽIVOTA VIČNOGA /Zapisi Stipana Trnovca/, Zdravko Nikić, 2011
Ilustracija: Cvita Kusić
ponedjeljak, svibanj 27, 2013
Jela
(Jelka) Geljić iz Bijele. Rođena je 15.10. 1937. godine. Djevojačko
prezime Hrgovčić. Tetovirala ju je majka Ruža, kada je imala 5 godina.
Na desnoj ruci ima križić, a na lijevoj J R, što je zapravo njeno i
majkino početno slovo.
Zabilježila: Ljubica Stjepanović
Zabilježila: Ljubica Stjepanović
Ana Matić, rođena 02.02.1934. godine u Gornjoj Skakavi. Djevojačko prezime Ilić.
Tetovažu je radila kada je imala 16 godina.
Tetovažu je radila s' lampom od čađi i svete vodice.
Tetovažu joj je radila strina Mara i rodica Ruža.
Baka Ana lampu je sačuvala kao uspomenu.
Zabilježila: Mateja Blekić
Tetovažu je radila kada je imala 16 godina.
Tetovažu je radila s' lampom od čađi i svete vodice.
Tetovažu joj je radila strina Mara i rodica Ruža.
Baka Ana lampu je sačuvala kao uspomenu.
Zabilježila: Mateja Blekić
subota, svibanj 25, 2013
Običaj
tetoviranja stigao je prije puno godina i do srednje Bosne, gdje se
zadržao u nekim sredinama i do današnjih dana, posebice u planinskim
naseljima. Simboli tetoviranja su na određeni način pratitli i vrijeme i
prostor. Oni su se kod rimokatoličkog i katoličkog hrvatskog pučanstva
toliko usavršili da su postali prava umjetnost i ponos u pojedinim
sredinama. Osim osnovnog simbola križa, žene u planinskim selima u nekim
slučajevima dale su tetovirati obje ruke u dijelu podlaktice. To se
vidi i na ovoj fotografiji snimljenoj u najudaljenijem selu travničke
općine - Gornjim Korićanima.
Zanimljivo je da je Martin Balta Radojčić iz Gornjih Korićana dok se skupa s fojničkim gvardijanom fra Stipanom Margitićem, tražio 1704. godine da sultan u Carigradu potvrdi valjanost ranije dobivenog fermana (zapovijed viših vlasti - op.a.), kćeri Ljiljana Stjepana Dobrete, na povratku iz Carigrada za veću sigurnost dao tekst fermana utetovirati sebi na pleća.
Stojan Miloš, Slobodna Dalmacija, petak 22. prosinca 1995.
Zanimljivo je da je Martin Balta Radojčić iz Gornjih Korićana dok se skupa s fojničkim gvardijanom fra Stipanom Margitićem, tražio 1704. godine da sultan u Carigradu potvrdi valjanost ranije dobivenog fermana (zapovijed viših vlasti - op.a.), kćeri Ljiljana Stjepana Dobrete, na povratku iz Carigrada za veću sigurnost dao tekst fermana utetovirati sebi na pleća.
Stojan Miloš, Slobodna Dalmacija, petak 22. prosinca 1995.
Ferman istetoviran na leđima Martina (sina Bogdanova) Baltića s Korićana
Ferman: je turska riječ koja je u Osmanlijskom carstvu značila zvanični proglas, dekret ili edikt koji je izdavao osmanlijski sultan. (Izvor: Wikipedija)
Na put u Carigrad su se upućivali sposobni franjevci, kršćani s izvrsnim znanjem turskog jezika a u nekim slučajevima i sami muslimani u koje su franjevci ili ujaci kako ih zovu vjernici rimokatoličke vjere u BiH imali povjerenja. Način na koji se učio turski jezik govori i podatak kao je fra Jako Baltić, rodom iz Guče Gore kod Travnika dvije godine boravio u Carigradu kao dušobrižnik tamošnjih Slavena.
Vrlo često bi se ovi glasnici vraćali praznih ruku, bez fermana prije svega zbog nemogućnosti dolaska do sultana ili iz razloga da ferman sultan nije htio dati. “Ali, dok naši željno iščikaše milost, poslanik stiže iz Carigrada prazan, brez fermana, kazujući da dok žive Mustafa IV. rečena se milost dobiti ne može jer rečeni sultan nesnosljivi muhamedanac ne da crkava načinjati. Što već ožalosti redovnike i krstjane.”
Često bi s franjevcima putovali i njihovi župljani koji bi radi sigurnog prijenosa poruka iste čak tetovirali na tijelu. Dobar primjer tomu je putovanje Martina Baltića s Korićana (danas podijeljeno selo između RS i F BIH) u srednjoj Bosni s fra Stipanom Margitićem, fojničkim gvardijanom rodom iz Jajaca. O. Margitić je nosio ahdnamu a Martin sultanov ferman.
“Videći Martin sin Bogdanov, da će goneći se sa jednim pašom izgubiti parnicu, podiže se u Stanbol. Godine 1704. stiže on u sultanovu prijestolnicu, smišljajući, na koji bi način, mogao doći do sultana. Jednog petka, kada je tadanji sultan Ahmid sin Mehmedov išao u džamiju, skupila se masa svijeta, da vidi svijetlog Padišaha, gospodara života i imanja svojih podanika. Odjednom, u jednoj grupi ljudi zapališe se svijeće. Njihovo svijetlo u pola dana skrenu pažnju sultanovu i on se okrunu velikom veziru: Veziru!
– Čini mi se, da onaj čovjek nešto želi. Moja bi želja bila, da snjim razgovaram.
U čas je taj čovjek bio pred sultanom. Sultan ga je promatrao. Kršan preplanuo od sunca, opaljen vjetrom stajao je čovjek u bosanskoj narodnoj nošnji. Oko fesa je bio omotan šal, za kojim su bile utaknute četiri svijeće, koje su gorile. U jedno ruci držao je kolac a u drugoj konopac. Došavši do sultana, taj se čovjek baci na zemlju, poljubi sulatanovu mestvu i ostade ležeći.
Tko si ti i što hoćeš?
Milost i pravdu od tebe pravedenoga i milostivoga, svijetli padišahu. Martin sam, sin Bogdanov iz sela Korićani, vilajeta travničkog, kadiluka jajačkog, vezirstva bosanskog.
Bosanac dakle, mazno dijete sultana moga. Pa koju pravdu hoćeš?
Svijetli padižahu, sunce zemaljsko – evo kolac, evo konopac. Izaberi: il me nabij na kolac ili me vješaj na ovaj konopac ili pravdu dodijeli.
I Martin ispriča sve kako su došli u posjed imanja, kako ima ferman Mehmed “El Tatiha”, kojeg mu i predade, i kako sad Mehmed pašazade, hoće da mu otme. Sultan dade, da se pročita ferman Mehmedov, pa kad je pročitao i vidio u čemu je stvar, zapovjedi velikom veziru, da napiše za bosanskog vezira ferman, u kojem se traži, da li Martin nije svoju baštinu napustio i da je odredjeni porez državi plaćao, a dobiva pravo.
Za veću sigurnost Martin je dao sebi tetovirati nanovo dobiveni ferman na plećima. Čim je došao u Bosnu odnio je ferman velikom veziru u Banjaluku. Vezir se duboko poklonio zapovjedi poslanoj u fermanu od cara.”
Ivo Aščić, "Po povlastice u Carigrad, stoljećima glavni grad i vilajeta Bosna", www.pougarjeusrcu.com
Ferman: je turska riječ koja je u Osmanlijskom carstvu značila zvanični proglas, dekret ili edikt koji je izdavao osmanlijski sultan. (Izvor: Wikipedija)
Na put u Carigrad su se upućivali sposobni franjevci, kršćani s izvrsnim znanjem turskog jezika a u nekim slučajevima i sami muslimani u koje su franjevci ili ujaci kako ih zovu vjernici rimokatoličke vjere u BiH imali povjerenja. Način na koji se učio turski jezik govori i podatak kao je fra Jako Baltić, rodom iz Guče Gore kod Travnika dvije godine boravio u Carigradu kao dušobrižnik tamošnjih Slavena.
Vrlo često bi se ovi glasnici vraćali praznih ruku, bez fermana prije svega zbog nemogućnosti dolaska do sultana ili iz razloga da ferman sultan nije htio dati. “Ali, dok naši željno iščikaše milost, poslanik stiže iz Carigrada prazan, brez fermana, kazujući da dok žive Mustafa IV. rečena se milost dobiti ne može jer rečeni sultan nesnosljivi muhamedanac ne da crkava načinjati. Što već ožalosti redovnike i krstjane.”
Često bi s franjevcima putovali i njihovi župljani koji bi radi sigurnog prijenosa poruka iste čak tetovirali na tijelu. Dobar primjer tomu je putovanje Martina Baltića s Korićana (danas podijeljeno selo između RS i F BIH) u srednjoj Bosni s fra Stipanom Margitićem, fojničkim gvardijanom rodom iz Jajaca. O. Margitić je nosio ahdnamu a Martin sultanov ferman.
“Videći Martin sin Bogdanov, da će goneći se sa jednim pašom izgubiti parnicu, podiže se u Stanbol. Godine 1704. stiže on u sultanovu prijestolnicu, smišljajući, na koji bi način, mogao doći do sultana. Jednog petka, kada je tadanji sultan Ahmid sin Mehmedov išao u džamiju, skupila se masa svijeta, da vidi svijetlog Padišaha, gospodara života i imanja svojih podanika. Odjednom, u jednoj grupi ljudi zapališe se svijeće. Njihovo svijetlo u pola dana skrenu pažnju sultanovu i on se okrunu velikom veziru: Veziru!
– Čini mi se, da onaj čovjek nešto želi. Moja bi želja bila, da snjim razgovaram.
U čas je taj čovjek bio pred sultanom. Sultan ga je promatrao. Kršan preplanuo od sunca, opaljen vjetrom stajao je čovjek u bosanskoj narodnoj nošnji. Oko fesa je bio omotan šal, za kojim su bile utaknute četiri svijeće, koje su gorile. U jedno ruci držao je kolac a u drugoj konopac. Došavši do sultana, taj se čovjek baci na zemlju, poljubi sulatanovu mestvu i ostade ležeći.
Tko si ti i što hoćeš?
Milost i pravdu od tebe pravedenoga i milostivoga, svijetli padišahu. Martin sam, sin Bogdanov iz sela Korićani, vilajeta travničkog, kadiluka jajačkog, vezirstva bosanskog.
Bosanac dakle, mazno dijete sultana moga. Pa koju pravdu hoćeš?
Svijetli padižahu, sunce zemaljsko – evo kolac, evo konopac. Izaberi: il me nabij na kolac ili me vješaj na ovaj konopac ili pravdu dodijeli.
I Martin ispriča sve kako su došli u posjed imanja, kako ima ferman Mehmed “El Tatiha”, kojeg mu i predade, i kako sad Mehmed pašazade, hoće da mu otme. Sultan dade, da se pročita ferman Mehmedov, pa kad je pročitao i vidio u čemu je stvar, zapovjedi velikom veziru, da napiše za bosanskog vezira ferman, u kojem se traži, da li Martin nije svoju baštinu napustio i da je odredjeni porez državi plaćao, a dobiva pravo.
Za veću sigurnost Martin je dao sebi tetovirati nanovo dobiveni ferman na plećima. Čim je došao u Bosnu odnio je ferman velikom veziru u Banjaluku. Vezir se duboko poklonio zapovjedi poslanoj u fermanu od cara.”
Ivo Aščić, "Po povlastice u Carigrad, stoljećima glavni grad i vilajeta Bosna", www.pougarjeusrcu.com
srijeda, svibanj 22, 2013
„Rascvjetali križevi“ kod
Počivališta mrtvih (ispod Ðukića Kose) u Nevestu, Općine Unešić, u
Šibensko-kninskoj županiji, Hrvatska. Fotografija: Nediljko Budiša, 2010@Copyright. Izvor: www.nevest-cera.net
Ante Pejić-Žerić: "Kod nas u arheološkom muzeju (Hrvatska franjevačka arheološka zbirka Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, Grude) postoji nadgrobno kamenje s uklesanim križevima. Dok su Turci harali ovom zemljom i kršćanstvo zatiralo nadgrobni spomenik bi se stavljao u obliku kamene ploče na koju bi se uklesao križ. Nakon pokopa ta bi se ta ploča okrenula licem prema dolje da se ne vidi križ. Kolko je osoba tu pokopano toliko bi bilo i križeva isklesano..." Izvor: Facebook
Ante Pejić-Žerić: "Kod nas u arheološkom muzeju (Hrvatska franjevačka arheološka zbirka Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, Grude) postoji nadgrobno kamenje s uklesanim križevima. Dok su Turci harali ovom zemljom i kršćanstvo zatiralo nadgrobni spomenik bi se stavljao u obliku kamene ploče na koju bi se uklesao križ. Nakon pokopa ta bi se ta ploča okrenula licem prema dolje da se ne vidi križ. Kolko je osoba tu pokopano toliko bi bilo i križeva isklesano..." Izvor: Facebook
Slika
iznad: Arheološki Muzej u Gorici. Nadgrobne kamene ploče i križ. U
sredini vidimo nadgrobnu ploču sa jednom horizontalnom i tri vertikalne
linije, dakle tri križa. A to nam govori, ispod kamena su bile
sahranjene tri osobe.
Ispod, nekoliko primjera katoličkog tumačenja "rascvjetalog križa":
Ispod, nekoliko primjera katoličkog tumačenja "rascvjetalog križa":
Samostan Fojnica:
RASCVJETALI KRIŽ: Ovaj često korišteni križ podsjeća na Presveto
Trojstvo , budući da na završecima krakova ima trolisnati ukras
(floret). Vrijeme korištenja: Presv. Trojstvo. Izvor: www.fojnica.de
don Šimun Doljanin: "Križ je os svijeta. Uporište. Križ ima četiri kraka i tako je okrenut svim četirma stranama svijeta. Križ ispunja svemir. U njemu je punina života. Na krajevima su krakovi rascvjetani. Tako Križ sliči na cvijet. Križ je procvjetalo suho drvo. Simbol mu je Aronov štap koji je procvjetao i cvijetom pokazao da Bog može usred smrti dati život." Izvor: www.neslanovac.com
don Šimun Doljanin: "Križ je os svijeta. Uporište. Križ ima četiri kraka i tako je okrenut svim četirma stranama svijeta. Križ ispunja svemir. U njemu je punina života. Na krajevima su krakovi rascvjetani. Tako Križ sliči na cvijet. Križ je procvjetalo suho drvo. Simbol mu je Aronov štap koji je procvjetao i cvijetom pokazao da Bog može usred smrti dati život." Izvor: www.neslanovac.com
Hrvatska provincija Sv. Jeronima: "Rascvjetali grčki križ, koji nosi simboliku križa kao drva života." Izvor: www.ofmconv.hr
Rkt. župa Sv. Mihaela ark.: "Jer višnja ona mudrost koja se na križu rascvjetala tu je pobila bahatost ljudske mudrosti i oholost gluposti. Svakovrsna dobra što iz križa niknuše podrezaše klice zloći i opačini." Izvor: www.zupa-sracinec.hr
Rkt. župa Sv. Mihaela ark.: "Jer višnja ona mudrost koja se na križu rascvjetala tu je pobila bahatost ljudske mudrosti i oholost gluposti. Svakovrsna dobra što iz križa niknuše podrezaše klice zloći i opačini." Izvor: www.zupa-sracinec.hr
Slika ispod: Lijep primjer križa kao "drveta života". Lokacija: Katolička crkva Srce Isusovo, u Pforzheimu, Njemačka.
Branislav Knežević, 22.05.2013
utorak, svibanj 21, 2013
Slika: Zmija kao motiv u tetoviranju kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. Motiv zabilježio Dr. Mario Petrić. Motiv br.315 u "Obicaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Karakteristika, uloga i porijeklo", Sarajevo 1973.
Katolici
u Banjaluci vjeruju, da ispod ognjišta kuća obitava jedna zmija, koja
kući sreću donosi. Ista je jedan aršin (turska ulna = 73 Cm.) duga i
snježnobijela. Noću, kada u kuću sve spava, ona izgmiže i pjeva. Ta
zmija kod naroda uživa veliki ugled i pažnju, jer opće vjerovanje je da
će se sreća odmaknuti od kuće, u kojoj je ubijena zmija. U Ljubinju
tvrde orijentalni-ortodoksi, domaćin ili domaćica mora umrijeti, ako je
na ognjištu ubijena zmija. U kući zatečene zmije se tjera dimom. - I u
župi Čajnica narod vjeruje, da svaka kuća ima jednu zmiju (Kućarica). U dosta mjesta istu hrane s mlijekom. I tuda se isto kaže, kao posljedica ubijanja Kućarice nastupa smrt domaćina. U Bistrici kod prijedora razlikuju između Kućarice i
bijele zmije. Ako je ubijena Kućarica, u roku od jedne godine će jedan
od domaćina otići sa Smrti. Sretan onaj koji ugleda bijelu zmiju. Komu
uspije jednu takvu uhvatiti, taj je može skuvati, meso baciti, ali supu
popiti; pa će onda znati svaku ljekovitu biljku. Katolici u Varešu
slično pripovjedaju. Tko pojede bijelu zmiju, zna sve ljekovite tvari i
razumije jezik biljaka* i životinja. Orijentalni ortodoksi u Ljubinju i katolici u Kreševu tvrde da je Kućarica
crne boje; orijentalni otodoksi u Tešnju znaju reći da je ista šarena. U
Tešnju se smatra velikim grijehom ubiti zmiju, koja ja pronađena u
sijenu ili u kolijevki pored bebe. Ako se ubije zmiju pronađenu u
kolijevki, umrijeti će dijete u kolijevki. Muhamedanci u Jezeru naprotiv
umlaćuju prvu zmiju, koju vide u proljeće, jer oni tvrde, zmija će
onome, koji je ugleda a ne ubije, snagu uzeti.
*Jezik biljaka - Isto kao i neki drugi narodi vjeruje i ovdašnji u to, da biljke misle i osjećaju, da imaju glas, krv i tjelesne potrebe, dakle iste kao ljudska duša i tijelo. Po narodnom vjerovanju biljka može biti i prebivalište nekog duševnog bića. Narod poštiva drva i druge biljke, jer one čuvaju njegov imetak od udara groma, lošeg glasa i od svakakvih nesreća, i jer mu je biljni svijet čuvar blagostanja , zdravlja i života.
Lilek Emilian, Volksglaube und volkstuemlicher Cultus in Bosnien und der Hercegovina, Str. 440-443., Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina (1896)
*Jezik biljaka - Isto kao i neki drugi narodi vjeruje i ovdašnji u to, da biljke misle i osjećaju, da imaju glas, krv i tjelesne potrebe, dakle iste kao ljudska duša i tijelo. Po narodnom vjerovanju biljka može biti i prebivalište nekog duševnog bića. Narod poštiva drva i druge biljke, jer one čuvaju njegov imetak od udara groma, lošeg glasa i od svakakvih nesreća, i jer mu je biljni svijet čuvar blagostanja , zdravlja i života.
Lilek Emilian, Volksglaube und volkstuemlicher Cultus in Bosnien und der Hercegovina, Str. 440-443., Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina (1896)
Prijevod iz Njemačkog jezika: Branislav Knežević, 21.05.2013
ponedjeljak, svibanj 20, 2013
(1916)
Author: Thallóczy, Ludwig von, Jirecek, Josef Konstantin
-Primjeri japodskih ornamenata u terakoti i metalu. Zanimljivo zbog piramidalnih oblika i križeva kakve nalazimo i kod nekih motiva tetovaža. (Izvor: Branka Raunig, Umjetnost i Religija Prahistorijskih Japoda, 2004.)
-Slika 4. Ukrašeno sječivo ercegovačkog tradicionalnog džepnog noža "Zukinovac". Izradio: Mirko Kvesić, Univerzalni alat, kovani nož nastao prije 100 godina u kovačkoj obitelji Kvesić, zapadna Hercegovina.
nedjelja, svibanj 5, 2013
Nošnju
bosanske kraljice Katarine Kotromanić, stanovnici sela Ratanj u
neposrednoj blizini Bobovca, grada gdje su stolovali kraljica Katarina i
kralj Stjepan Tomaš, stoljećima nakon njene smrti, i danas šiju i nose
u znak sjećanja na kraljicu.
Nošnja
kraljice Katarine i danas ljude u ovim krajevima, ali i cijeloj BiH,
podsjeća na lik supruge pretposljednjeg bosanskog kralja.
Iako
smatrana posljednjom bosanskom kraljicom, Katarina to nije bila.
Kraljica Mara, supruga kralja Stjepana Tomaševića, bila je posljednja
bosanska kraljica, dok Katarina i danas nosi epitet "prve žene
srednjovjekovne Bosne".
Nošnja predstavlja starine
Jelka
Stojičić, mještanka sela Ratanj, danas je u šestoj deceniji života, a
tradicionalnu nošnju kraljice Katarine, kako je ispričala novinaru
agencije Anadolija, šije od svoje desete godine.
„Nošnja
predstavlja naše starine, kraljicu Katarinu, koja je to prva
proizvela. I ja sam to čula od starih žena. A mi smo to nosile uvijek, i
na misi i doma, svaki dan. Nismo imali druge nošnje", prisjetila se
Jelka.
Tradicionalna nošnja se nekad u ovim
krajevima Bosne nosila svakodnevno. Nakon što se dogodio rat stanovnici
tog kraja promijenili su način odijevanja. Ipak, Jelka je zadržala
svoju tradiciju, pa i dan danas šije odijevne predmete po uzoru na one
koje je nosila kraljica Katarina. „Bila nam je obaveza nositi nošnju u
crkvu i kod kuće. Kupovali smo pamuk koji je bio osnova, pa poutku, pa
tkali, šili, vezli", nastavila je Jelka, te dodala: „Nema razlike između
svakodnevne i svečane odjeće. Svečana je jedino tazelija i ljepša i ona
se nosila u crkvu". Nošnja se šije od meleza, pamuka koji se kupi kao
osnova, pa se tka. Prije se šila i od lana, koji se sadio, pa sušio,
opucao, stapao, preo i tkao. Od kako je ona počela šiti, sama je tkala
melez. Imala je drveni stan, na kojem je stavljala tanju osnovu pamuka i
deblju poutku, a zatim tkala. „Nošnja se nosila u cijeloj Kraljevoj
Sutjesci prije rata, ne samo u Ratnju. Bilo je tu više sela. U
Kupjarima, Poljanima, Trnovcima, Papratnom, Bijelom Polju, Ćatićima,
Teševu, Grmače... Sada u tim selima većinom nema nikoga. Prije smo svi
nosili nošnju, samo su postojale posebne za ljeto, a posebne za zimu",
kazala je Jelka.
Pomaže i unuk
Nošnju je naučila da šije od majke,
koja je to naučila od svoje majke, pa se tako to prenosilo sa koljena na
koljeno. Odhranila je devetero djece, a uslijed rata, nije uspjela
nijedno naučiti šivanju nošnje, kako bi nastavili njenim stopama. Djeca
su išla u školu, zatim na fakultet, i danas imaju svoje poslove i
obaveze. Ona nije išla u školu kada je bila dijete, a pored čuvanja
ovaca, gledajući majku i baku, željela je i ona naučiti da šije. Kako se
tada šilo ručno, tako je ona nastavila sve do danas. Ručno šije porub,
veze, kera, izvrće. „Nošnja se sastoji od čarapa, priglavki ako je
zima, gaća, košulje, ječerme, pregače, okruge, kape, struke i bobaca.
Nosi se i šujava ako se rušiš, to jest ako ti je neko umro. Imaju i
dimije koje se srežu od crnoga glota, one se oblače za udaju. Dimije i
ječerma, a ne meće se pregača. Pletem i narukvice, takozvane belenzuke",
pojasnila je Jelka. Ona je dodala da kape, koje se zovu okruge, ne nose
neudate djevojke. Nošnju koju šije, prodaje. Belenzuke i ostale ukrase
češće poklanja, a u pletenju ukrasa pomaže joj i četvorogodišnji unuk.
„Ne prodajem u selu, već negdje dalje. U selu svako sebi može
napraviti. Jedna je otišla u Ameriku, a ostale prodajem u našim
krajevima. Najviše prodajem lutke, jer svako želi u kući da ima uspomenu
na to kako su se prije stari ljudi oblačili", rekla je Jelka. Devetero
djece, zetovi, unuci... i svima je sašila nošnju. Danas je nosi u
crkvu, a kada idu na neku svadbu ili veselje, cijela porodica oblači se
jednako. Kao što su se nekad oblačili njihovi preci. Iako unučad
izrasta, sve dok može šije im novu nošnju. Kaže da želi da im ostane
uspomena na baku, ali i njihovo porijeklo. Uprkos tome što njena djeca
neće nastaviti stopama njene majke kuda je i ona išla, imaće uspomenu na
viševjekovnu tradiciju, koju je u njene korjene usadila kraljica
Katarina. (AA)
www.kakanj-x.com
subota, svibanj 4, 2013
Evo da se pohvalim svojom babom .Slava Brkanović rođena Ljubas iz Ljubnića kraj Bugojna. Po babinom sjećanju sicanje su uradile majka i strina oko 1940., kada je baba imala 5 godina. Inače je bio običaj da se sicanje po potrebi ponovi na Blagovijest. Kako se baba prvi put na sv. Josipa otela na desnoj ruci ima samo fleku kao uspomenu na pokušaj. Na Blagovijest je sicano na lijevoj ruci. Kaže da su najviše i najbogatije tetovažama bile Travničanke. Sjeća se da je korišten lug i mlijeko od dojilje, a na sicanu tetovažu stavljao se papir za motanje duhana dok rana zarasta. Osim križeva, istočkanog kruga, sjeća se i motiva koji su zvali "jelica" po drvetu jeli. Pozdrav!
Zabilježio: Hrvoje Pranić, 04.05.2013
Laura Tangre Photography ( www.laura-tangre-photography.com )
Une religion encrée sous la peau
Kuprès est une région située à l’extrême nord de l’Herzégovine. La ville, qui porte le même nom a d’abord été conquise par les ottomans, puis plus tard par les Serbes. Dans cette région, de quelques 9000 habitants, tout à été détruit lors de la guerre de Yougoslavie.
Enclave catholique, située dans les plus hautes altitudes du pays, sa population croate est estimée à 11% de la population totale du pays. Dans un pays partagé entre sa Fédération et sa République Serbe (partages géographiques institués en 1995 par les dirigeants européens, lors des accords de Dayton), les restes des invasions ottomanes persistent : dans les maisons à étages typiquement bosniennes vivent des femmes, de 70 à 85 ans, seules la plupart du temps. Sur leurs mains, un signe particulier : des tatouages, datant de leurs enfances.
Gospova a aujourd’hui 82 ans, elle a été tatouée lors d’une cérémonie catholique, dirigée par des femmes du village de la région de Kuprès. Ces cérémonies constituaient pour certaines à ce que les enfants éprouvent de la compassion pour Jésus, la pratique du tatouage rappelant celle de la crucifixion. Sa propre mère avait été tatouée de la même manière, certaines femmes étaient tatouées sur le front et sur la poitrine. En 1991 les croates représentaient 40% de la population de Bosnie-Herzégovine. Ils ne seraient plus que 15% aujourd’hui, ayant été largement diminués par la guerre de 1992-95.
Les différents symboles dessinés s’apparentent le plus souvent à des croix, mais on constate une variété de symboles païens : demi lunes, étoiles, soleils… Certains motifs ‘‘en bracelets ‘‘ rappellent l’influence orientale de l’époque.
Kuprès, ancienne église, en ruine. Il n’y a, dans cette région, plus aucun bâtiment datant de plus de 15 ans. Au delà des constructions, les habitants cultivent leur identité de par leur religion, leurs chants, leurs peaux…plus récemment ils ont bénéficié de l’arrivée du tourisme de masse, venant de l’Europe, à la recherche de nouvelles stations de ski à bas prix. Avancée touristique que propose la région de Kuprès. En effet cette station de ski est la seule de Bosnie-Herzégovine, de plus en plus courue par les touristes.
Kata Vucancic porte son nom sur sa peau, en plus d’autres tatouages. Tatouée à l’âge de 12 ans, Kata a vécu plus tard dans des camps de concentration (durant la guerre de Bosnie), à cause de ces symbôles. C’est aussi pour cette raison que la tradition du tatouage catholique ne se perpétue pas.
Kata Vucancic pose devant sa maison de Kuprès. Son fils lui rend visite occasionnellement, aussi la plupart de ces femmes âgées vivent seules. Les voisins, les commerçants entourent les personnes âgées du village, les considérant comme des aînées à respecter.
Milica Rogalo explique la préparation requise pour le tatouage : de l’encre bleue, mélangée au lait d’une femme (qui devait être mère d’un garçon) et de miel. Pour tatouer : du bois de sapin -réputé pour ses vertus antiseptiques- brûlé sous une flamme.
Radmila a 83 ans, elle a été tatouée à l’âge de six ans. Ses parents souhaitaient ainsi la mettre à l’abris des Turcs. Plus tard les communistes pourchassaient ces symboles chrétiens, les femmes cachaient donc leurs tatouages. Ceux de Radmila ont presque disparus, elle les considère cependant comme ‘‘faisant partie de son identité”.
Radmila a 83 ans, elle a été tatouée à l’âge de six ans. Ses parents souhaitaient ainsi la mettre à l’abris des Turcs. Plus tard les communistes pourchassaient ces symboles chrétiens, les femmes cachaient donc leurs tatouages. Ceux de Radmila ont presque disparus, elle les considère cependant comme ‘‘faisant partie de son identité”.
Pavka Bralj est née en 1928, elle avait environ 10 ans lorsqu’ elle a été tatouée. A cette époque toutes les filles du village étaient tatouées, de manière à les protéger des enlèvements par les Turcs. Ainsi marquées par des symboles catholiques et païens, les Turcs -qui craignaient le mauvais présage- ne pouvaient les kidnapper.
Certaines petites filles étaient adoptées par des familles catholiques, de manière à ‘‘contrer’’ l’invasion ottomane. Ainsi la cérémonie du tatouage était une manière pour les familles d’accueillir, de marquer ces enfants.
Tea a été tatouée pendant la période où elle était réfugiée. Le jour de la St Joseph, une femme connue du village a effectué le tatouage, durant une cérémonie où chants et danses se mêlaient. Elle certifie avoir côtoyé d’autres femmes tatouées en Croatie.
četvrtak, travanj 4, 2013
IZRADA
TRADICIONALNIH LUKOVA IZ PRIRODNIH MATEIJALA TEHNIKOM EKSPERIMENTALNE
ARHEOLOGIJE. BOGENBAU AUS NATURMATERIJALIEN UND EKSPERIMENTALER
ARCHEOLOGIE. Moko & Wiesel" Izrada Tradicionalnih Lukova-Traditioneler Bogenbau
https://www.facebook.com/pages/Moko-Wiesel-Izrada-Tradicionalnih-Lukova-Traditioneler-Bogenbau/370607639720415
"Attached is a picture of my grandfather, he is the boy on the far right."
