Text and pictures: Michael Laukien
Bosnia
and Herzegovina has always been an area of conflict between east and
west. Though inhabited by Slavic peoples, 400 years of Turkish rule left
its traces in culture and language. One part of the population
converted to Islam, the rest is comprised of Croatian-catholic and
Serbian- Ortodox Christians.
After
a turbulent history, when Austria Venice and the Ottoman Empire were
constantly fighting over the Balkans, communist Yugoslavia was founded
after World War II, it contained Bosnia and Herzegovina, Croatia,
Serbia, Slovenija, Macedonia and Montenegro until this artifical state
crumbled to pieces in the early 90s. Only six months after Bosnia and
Herzegovina had declared its independence in 1991, the Serbian part of
the government pulled out and started at war against Croat-Muslim
aliance. Sarajevo, the capital, was under siege of the Serbian-dominated
army for three years and, through permanent shelling, reduced to a heap
of rubble. More then 10.000 people died here alone. All three warring
parties were fighting over territory in this rough and montainous land.
Indescridable cruelties were committed on all sides and the country was
destroyed to such a degree that, in some areas, only ruins and mine
fields were left. Hundreds of thousends died and forty percent of the
population, approximately two million people, were driven out and
thereby became refugees. Technically the Dayton accord left Bosnia and
Herzegovina as one country, in reality it is now divided intp two
territories of equal size the Croat-Muslim Federation and the Serbian
Republic of Bosnia. To this day enormous tension remains and hardly
anyone ever dares cross the border. Relative peace is guaranted by
34.000 NATO troops of the international SFOR force, stationed all over
the country. Despite considerable reconstruction being under way,
poverty and restement between the warring parties is abundant. Catholic
Croats contribute only one sixth of the population, but dominate
economically especially in the southern part of the country.
Traditional
tattoos to us are usually the simple but expressive marks that have
been inked into skin of seafaring men in harbours all around the globe
or the tattoos of the Polynesian islands witch saw an unexpected revival
during the last decade. But hardly anyone knows that, not far from the
very heart of Europe, a tattoo tradition exists which reaches back at
least a few hundred years and now, at this particular moment in time, is
about to disappear from the planet.
A
trip into war-torn Bosnia and Herzegovina, started merely on account of
a wild guess and a photograph more than 100 years old, documents this
tradition, literally at the last minute. Until the beginning of World
War II the female children of the Croatian-Catholics in Bosnia nad
Herzegovina were tattoed on their hands, forearms and even their faces.
The similarity of the designs - mainly variations of the cross - and of
the population structure (Catholic Croats are a minority among Muslims
and Ortodox Christians) would, at first glance, suggest a history
parallel to the tattoos of the Coptic Christians in Egypt or Armenia: a
definition of a common identity against a differing majority; an open
confession of faith.
The
full truth as I was to find out after intense studies, isn´t that
simple. In order to trace these marks, I first had to find them. Was
there still anyone alive bearing these tattoos, or has this tradition
long since vanished? A question that had to be asked before venturing
deep into the Balkan mountains. But my friends Miroslav of Tattoo Tomas
in Erlangen (Germany) and Zele of Tattoo Zagreb (Croatia) could help
out: “Oh, yes, our grandparents were tattooed. We never took any notice,
because everybody had them. Some of them should be alive still.” So at
least it was worth trying…
Field
research in Bosnia isn´t easy. In addition to the language barrier and
an infrastructure that still leaves much to be desired, a large
proportion of the population is uprooted expelled to different villages,
regions or even countries. An understandable amount of mistrust is
shown towards the stranger, especially someone asking about their
religious believes and customs. Only a few years ago one´s faith could
mean the difference between life and death here! But on the other hand
there´s the traditional hospitality of the people who had to endure so
much. Thankful for an open ear, endless stories gush out of them once
the trust is gained. One old man, living on hih own in his completely
destroyed village, only let us go after the one-litre bottle of
Slivovitz (the local moonshine) was drained to the very bottom together.
The
first day at searching in the market places around Sarajevo was
disappointing. Nobody knew about tattooed grannies in the area. Finally a
police commander, who we asked for directions could help out. His own
grandmother living next door is tattooed! Shyly she peeks around the
corner, dressed in her traditional costume made from hemp, tattoos on
hands and forearms visible. Actually she is ashamed of those marks,
faded from decades of working in the fields under a scorching sun.
Nonetheless she allows her picture to be taken and tells us of the time
when she was tattooed as a young girl – 65 years ago!
Following
her hints, we were able to search the neighbouring villages, always
escorted by a police man, for the last remaining tattooed ladies. Again
and again we hear the same stories: The tattoos are ´old´ and ´ugly´ and
they always brought trouble to them after World War II. That´s why they
usually try to hide them from strangers. In their own anvironment
nonetheless, they are taken for granted and pass unnoticed, because
everybody was decorated in the same way in their old villages. So, the
last existing tribal tattoos in Europe fell into oblivion.
The
western world only started to develop an interest in ancient tattoo
traditions during the last decade and, at the time, century-old tensions
exploded into a cruel war in Balkans. The survivors of the ethnic
cleansing were scattered to the four winds. Since the most heavily
tattooed Croatian women used to live in areas were Serbs or Muslims
dominated – the urge to show group affiliation is biggest in such areas –
some of them can be found in refugee camps all over the world,
especially in Croatia. Even though almost all Catholic girls (And a few
boys) were tattooed until the 1930s, the custom suddenly stopped at the
eve of World War II. A whole generation who could have passed down the
tradition was eliminated. Those spared had to work hard for their
survival, social life in the villages became non-existent. Rural exodus
and upcoming socialism that conveyed a system of values in which
religion and traditional culture was left no space, wipped out the rest
of it.
The
youngest of the tattooed women that we could find was born in 1941, but
most are in their 70s, 80s or even older. One, over 90 years old who
got tattooed around 1920 in Kotor Varos, could easily be the proud
bearer of some of the oldest tattoos in the world! Time for the Bosnian
and Herzegovinian tattoo is definitely running out now. Within a few
years this tradition will have passed away with the last of its
upholders. There is no hope for a revival in today´s secular society.
Traditional
tattooing was done with ordinary sewing needles and a self-mixed ink.
Soot from certain types of woods was mixed with mother´s milk, honey,
spit or spring water. This concoction was covered and left alone for a
few days to get a stronger pigment through evaporation. Usually all
tattoos were done on one sigle day during the fasting before Easter.
Sveti Josip (March 19th) was a sacred holiday in Bosnia and
Herzegovina. After visiting church, the tattoos were done at a social
get-togheter in a public place. The girls aged about 6 to 16 gathered
and tattooed themselves and each other, or in some places were tattooed
by older female relatives or even the mid-wife.
First
the design was drawn on with the pigment and then retraced with a
needle. Every year more elements were added, so that the design could
grow over time. Though the process was painful, there always was a lot
of balmed with lard (pig fat) and sometimes wrapped in silk paper. The
next day it was thoroughly washed and infections only rarely occurred.
The
most interesting aspect when looking at traditional tattoos is the
question of motivation. Why was it done? Even in neighbouring Croatia,
inhabited by Catholics as well, Christian tattooing is virtually unheard
of. So, why did the Bosnian and Herzegovinian Catholics do it, when
even the bible disapproves of permanent marks on the body? To find this
out, we have to take a closer look at the designs themselves. Besides
the simple cross (kriz) only the decorated variation, the so-called
(jelica) cross, holds clear Christian symbolism and some of those
designs can be found in traditional embroidery patterns as well.
The
most striking of the non-Christian designs is the (kolo) which got its
name from a dance for wich the villagers held each others hands to dance
in a circle. This circular design, which sometimes is decorated with
lines, dots, pine cones or berries, clearly symbolizes the unity and
common identity of family and village. The women usually had it tattooed
on the back of the hand or on the forearms. Rarely it can be found on
man´s upper arms.
Pictures:
http://www.2shared.com/document/aMGZou0c/DISAPPEARING_WORLD_-_CATHOLIC_.html
Pictures:
http://www.2shared.com/document/aMGZou0c/DISAPPEARING_WORLD_-_CATHOLIC_.html
Also
derived from everyday life is the fence-design (ograda). This
semi-circular design was done on the back of the hand open towards the
wrist and often included crosses, stars or a (kolo). It was normaly
followed by a tattooed wristband (narukvica), which was always left open
on the inside of the wrist, because they didn´t dare tattooing over
veins. Another band tattooed lengthwise on the forearm is called (klas).
The twig design (grancica), which in a special shape (one twig pointing
up, two pointing down) is also called a (jelica), and can be found on
forearms togheter with a (kolo). In order to fill up empty spaces – an
interesting parallel to western tattoo traditions – stars (zvjezdica),
comets (zvijezda prethodnica), suns (sunca) or moons (mjeseci) were
used. Obviously most designs are of non-Christian origin and stem from
people´s immediate environment, like nature, village and family. What
was seen on a daily basis was tattooed in a stylized version. Ciro
Truhelka, who in 1896 published in ´Scientific Reports from Bosnia and
hercegovina´ the only article so far on traditional tattooing in Bosnia
and Hezegovina, sees the origin of their designs as being primeval
celtic from the Hallstatt era 2500 years ago. According to him the
tradition of tattooing is a pagan ritual that was kept alive in
Christian times, but then filled with used in tattooing can be found as
reliefs on ancient tombstones, which are seen all over Bosnia and
Herzegovina and wich play an important role in local myths and legends.
Nonetheless the most visible tattoos – those on the face and fingers –
almost exclusively are done as simple crosses. When asked, the tattooees
inevitably stress the religious background of their cross tattoos and
think of it as a means of dissociation from Muslims. “I never wanted to
get married to a Muslim. This was made impossible with the tattoos!”, is
a typical answer that hints at the traditional rejection of any kind of
body modification by Islam. From the 15th to the 18th
century, under Ottoman rule, part of taxation wa to surrender certain
boys and girls to the rulers, so they could be pressed into military
service or to work as servants for Turkish nobles. Tattoos of a cross on
clearly visible places was supposed to prevent a young Bosnian and
Hercegovinian girl from ending up in some aga´s harem.
Until
very recently, in this unsafe and unstable society, tattoos of initials
or whole family names were applied to childern´s forearms to make
identification easier of abduction or death. But also universal aspects
of motivation can be found. Considering the fact that tattooing is done
in public on a special day of the year (March 19th) strongly
suggests an initiation ritual that young girls had to go through during
puberty. The bonds between friend and relatives were renewed, while the
whole village could see how bravely the young girl defied the pain. The
verb ´to tattoo´ was unknown and ´to nudge´ was used instead. The more
´colourful´ a young woman was, the stronger and more attractive she was
thought of. During weaving and dancing tattooed hands and forearms were
the focus of young men´s attention and could be readily admired.
In
his article of 1896, Truhelka denied a Christian origin of the Bosnian
and Herzegovinian tattoo and pointed at pagan celtic roots. This views
is in contrast to the fact that tattoos as sing of group affiliation
have had a long tradition amon the Christian minorities in Eastern
Europe and the Near East, that goes back to the earliest Christian
communities. Christian origin of the tattoos in Bosnia and Herzegovina,
where history was written by the contrast of Islam and Christianity,
seems logical. Like the Copts in Egypt, Bosnian and Herzegovinian
Catholics tried to put down a clearly visible sign of their own ethnic
identity to dissociate themselves from surrounding groups that
endangered their existence. When this sign of identity changed to a more
decorative form, people fell back on traditional local – and therefore
celtic – iconography. Without knowing the original meaning, old familiar
designs were used on a new media and found their way into tattooing.
tetoviranicovjek @ 12:31 |
Komentiraj | Komentari: 0
Komentiraj | Komentari: 0
petak, rujan 12, 2014
Možda poput nebeskog diska iz Nebre ili Vučedolskog kalendara, ali u vidu tetovaža u koži
Moje skromno mišljenje je da su naši daleki preci bili pažljivi i intenzivni promatrači zvijezda "Starwatchers". Dobro su se razumjeli u astronomiju. Pratili su odnose kretanja sunca, planeta, mjeseca, sjevernjače, zviježđa i kometa. A ono što ih, naše pretke, čini naročito posebnim/jedinstvenim je, tako mislim, to što su svoja zapažanja prenosili i nosili na svojoj koži u vidu tetoviranih simbola koji su predstavljali zviježđa, zvjezdane karte, konstelacije i kalendare. Mislim da su se pomoću tetovaža orjentisali u prostoru i vremenu, promatrajući nebo u odnosu na tetovirane simbole. Mislim da je svaki član zajednice imao određene informacije/ karte tetovirane. To znanje se prenosilo na mlađe generacije. To je tako reći simbolično linearno geometrijsko pismo, koje smo danas skoro u potpunosti zaboravili čitati. Kroz povijest su značenja i svrhe zaboravljeni, Neki od simbola su primili nova značenja. Neki simboli su dodati. To se vidi i iz dualnosti tumačenja. Nekad se za neki simbol kaže da je sunce, zvijezda ili mjesec, a istovremeno se isti simbol tumači kao kršćanski križ ili katolička tetovaža. Za ostale simbole kažemo da su kompleksni ornamentni ukrasi. A kako u sebi često sadrže obično i križiće, smatramo ih katoličkim motivima. Ali ja eto mislim da naši motivi osim religiozne i ukrasne komponente sadrže i astralnu komponentu. Ne treba zaboraviti ni magijsku komponentu, o kojoj također skoro ništa ne znamo.
Branislav Knežević, 11.09.2014
Moje skromno mišljenje je da su naši daleki preci bili pažljivi i intenzivni promatrači zvijezda "Starwatchers". Dobro su se razumjeli u astronomiju. Pratili su odnose kretanja sunca, planeta, mjeseca, sjevernjače, zviježđa i kometa. A ono što ih, naše pretke, čini naročito posebnim/jedinstvenim je, tako mislim, to što su svoja zapažanja prenosili i nosili na svojoj koži u vidu tetoviranih simbola koji su predstavljali zviježđa, zvjezdane karte, konstelacije i kalendare. Mislim da su se pomoću tetovaža orjentisali u prostoru i vremenu, promatrajući nebo u odnosu na tetovirane simbole. Mislim da je svaki član zajednice imao određene informacije/ karte tetovirane. To znanje se prenosilo na mlađe generacije. To je tako reći simbolično linearno geometrijsko pismo, koje smo danas skoro u potpunosti zaboravili čitati. Kroz povijest su značenja i svrhe zaboravljeni, Neki od simbola su primili nova značenja. Neki simboli su dodati. To se vidi i iz dualnosti tumačenja. Nekad se za neki simbol kaže da je sunce, zvijezda ili mjesec, a istovremeno se isti simbol tumači kao kršćanski križ ili katolička tetovaža. Za ostale simbole kažemo da su kompleksni ornamentni ukrasi. A kako u sebi često sadrže obično i križiće, smatramo ih katoličkim motivima. Ali ja eto mislim da naši motivi osim religiozne i ukrasne komponente sadrže i astralnu komponentu. Ne treba zaboraviti ni magijsku komponentu, o kojoj također skoro ništa ne znamo.
Branislav Knežević, 11.09.2014
"Linz Stanley is an American performance artist, actress, and “geek of all trades”.
http://www.linzstanley.com/
Lindsay Stanley: "I can't believe it has been a whole week since I did the most spontaneous and bravest thing I've ever done. I finally got tattooed! This tattoo means everything to me, as it's a spiritual representation of my faith, my family, and my heritage. I don't like to talk about all of the crazy details of my personal life.. but I will tell you that I just recently went through the lowest point of my life the past few months. Everything in my life changed - living situation, friends, relationships, my health - everything. I didn't know what to do and I was tired of feeling like there was nothing I could do. Then I started to change my mindset, re-connect with loved ones, dive deeper into my faith, and rely on my family. I realized I was on some sort of crazy spiritual journey to really find myself and restore the confidence that I had once lost. With all of the toxic removed from my life.. doors started to open, dreams started to come true, and I never thought I would even remotely be at the job that I just started at, the amazing relationships with my best friends, and to have my dreams and passions coming to LIFE. I knew I wanted something to represent ME to remind me of EVERYTHING that I am. I came to Julie and Stassi about this idea quite some time ago, and with their guidance, hours of research, and many laughs and debates about "what is x y and z going to think about this", this beautiful and unique piece of art came about. This is a feminine version of a "traditional Croatian tattoo". For those of you who know me, you know how prominent my Croatian heritage is in my life, and how much my beautiful family means to me. This is everything I ever wanted. The top of my tattoo represents the sun (God). The center piece is "fenced" with the Roman Catholic cross in the center, representing the traditional symbol of protection, and having my faith be the center of it. The 3 "fig tree" stems represent my mom, my dad, and myself, and the 5 dots are "stars" that represent those who are closest to me, many who I have lost. "http://vkgram.com/linzstanley#.U_OZTqNvIs0
http://www.linzstanley.com/
Lindsay Stanley: "I can't believe it has been a whole week since I did the most spontaneous and bravest thing I've ever done. I finally got tattooed! This tattoo means everything to me, as it's a spiritual representation of my faith, my family, and my heritage. I don't like to talk about all of the crazy details of my personal life.. but I will tell you that I just recently went through the lowest point of my life the past few months. Everything in my life changed - living situation, friends, relationships, my health - everything. I didn't know what to do and I was tired of feeling like there was nothing I could do. Then I started to change my mindset, re-connect with loved ones, dive deeper into my faith, and rely on my family. I realized I was on some sort of crazy spiritual journey to really find myself and restore the confidence that I had once lost. With all of the toxic removed from my life.. doors started to open, dreams started to come true, and I never thought I would even remotely be at the job that I just started at, the amazing relationships with my best friends, and to have my dreams and passions coming to LIFE. I knew I wanted something to represent ME to remind me of EVERYTHING that I am. I came to Julie and Stassi about this idea quite some time ago, and with their guidance, hours of research, and many laughs and debates about "what is x y and z going to think about this", this beautiful and unique piece of art came about. This is a feminine version of a "traditional Croatian tattoo". For those of you who know me, you know how prominent my Croatian heritage is in my life, and how much my beautiful family means to me. This is everything I ever wanted. The top of my tattoo represents the sun (God). The center piece is "fenced" with the Roman Catholic cross in the center, representing the traditional symbol of protection, and having my faith be the center of it. The 3 "fig tree" stems represent my mom, my dad, and myself, and the 5 dots are "stars" that represent those who are closest to me, many who I have lost. "http://vkgram.com/linzstanley#.U_OZTqNvIs0
Neotradicionalni motiv
NIŠTARIJINI ZAPISI: Osamnaesta murvina priča - Tetovaže |
|||
 |
|||
|
Nogomet nije igra samo za muškarce. I ja, mandoseljska murva, volim gledati kad mlađarija trči za loptom, bori se i znoji za pobjedu i nekoliko trenutaka slave ili tuge. Nitko međutim ne pobjeđuje stalno, a i od najboljega se uvijek nađe bolji, pa na kraju sve ispadne pravedno, čak i kad suci krivo presude jer se sve izravna i ispravi njihovom drugom pogreškom u nekoj trećoj utakmici. Jedino što mi se u nogometu ne sviđa su ogromne pare, milijuni koji se vrte i uništavaju igru praveći od nje unosni posao, i napasne tetovaže na igračima, ali mene nitko i ne pita za moje mišljenje. Samo kažem da se zna. Prateći nogometno prvenstvo primjetila sam naime da je skoro svaki igrač istetoviran, jedni od glave do pete, drugi po leđima, treći na rukama, četvrti na stražnjici. Ima tu svega i svačega - od troglavih zmajeva, antičkih junaka, opasnih gmizavaca, imena bivših cura do kojekakvih simbola zdravlja, bogatstva i ljepote. Od naših loptaša najviše tinte pod kožom ima Mario Mandžukić, ali se je u Brazilu puno više pisalo o kapetanovoj tetovaži – Darijo Srna uzeo je svoje prezime za motiv crteža i na nozi istetovirao lane, ne znajući da je to plaho stvorenje u zemlji nogometa simbol malo drugačije seksualne orijentacije, pa je, da se unaprijed obrani od nepoželjnih poziva na romantične večere, morao dati nekoliko intervjua objašnjavajući detaljno što znači njegovo prezime te navodeći da je sretno oženjen i otac obitelji. Ostavili su ga Brazilci na miru, ali nije bilo puno koristi. Meksikanci su imali puno manje šarenila na koži od naših igrača, ali su zato zabili više golova za manje para i ostali nekoliko dana dulje na prvenstvu. Na kraju su istetovirane germanske ruke dizale zlatni pokal i sve je završilo šareno, veselo i pravedno, jedino je Messi plakao ali on, čini mi se, nema nikakvih crteža po sebi pa me nije previše ni zanimao. Ako Messi ipak odluči promijeniti svoj izgled možda bi bilo dobro da navrati u Mandino Selo i nauči kako se tetovira? U Mandinu Selu, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine i dalmatinske Zagore u kojima žive Hrvati, tetoviranje je naime tradicionalno, prakticiralo se je stoljećima, a datira vjerojatno od starih Ilira i zadržalo se je, uglavnom na ženskim rukama, sve do početka ovoga milenija u obliku jednostavnog ili pak okvirom ukrašenog Jeličina križa. (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Tetoviranje_hrvatskih_katolika_u_Bosni_i_Hercegovini) Nedavno je, u 103. životnoj godini, umrla najstarija Mandoseljka Iva Šumanović-Mujsa, baka koja je na svojim rukama nosila istetovirane križeve, simbol katolika za vrijeme turske vladavine crtan po rukama kao znak vjerske pripadnosti i za zaštitu od odvlačenja djece u tuđe krajeve i drugu vjeru. I moja ljubimica, baba Mara Joskanovića, imala je poput Mujse i drugih pripadnica njene generacije, iste takve, plavkaste križeve, na rukama koji su se godinama spojili s kožom pa je bilo teško razlikovati radi li se o venama ili o tetovaži. Danas se spomenuti nogometaši i ostali promjene vlastitog izgleda željni momci i cure zapute u nekakav studio, izaberu motiv između volovskih rogova, slomljenog srca ili raspuknutog svemira i puste da im „umjetnici“ oštrim iglicama izbadaju pore i ubrizgavaju kojekave kemikalije pod kožu, plate grdno za nagrđivanje i čekaju da ostare. Baš me zanima kako će izgledati svi ti velebni simboli kad se koža smežura, napeti mišići se opuste i na glatkim dijelovima tijela nastanu pregibi od starosti, ali to nije moj problem. Ja sam zadovoljna svojim izgledom. Mara, Mujsa i ostale mandoseljske bake i majke tetovirale su svoje ruke kao što rekoh ne zbog uljepšavanja nego radi raspoznavanja, da ih tadašnji vladari ostave na miru, još u dječjoj dobi, prije navršavanja šesnaeste godine života, a tetoviranje se je zvalo „sicanje“. Tom prilikom bi se koža sjeckala nekakvom oštricom, a u otvorene pore bi se ubrizgavao med, ugljen ili majčino mlijeko. Nakon nekoliko dana procedura bi se ponavljala sve dok simbol križa ne bi bio jasno vidljiv i ostao tamo zauvijek – kao znak sigurnosti od otimanja djece. Tradicija tetoviranja Hrvata u Bosni i Hercegovini zadržala se je sve do tridesetih godina prošloga stoljeća, tako da u Mandinu Selu još uvijek ima nekoliko starijih žena s plavkastim križevima na rukama, simbolom jednog prošlog vremena i teškog života u strahu. Danas takav način obilježavanja pripadnosti određenom narodu ili vjeri nije više potreban, tako da će za nekoliko desetljeća i ta tradicija, poput mnogih drugih, postati dio povijesti mojih Mandoseljana i njihovih baka. A tetovaže nogometaša? One su me samo navele na to da se sjetim babe Mare, Mujse i ostalih, meni dragih osoba, kojima su plavo išarane ruke značile slobodu, a ne nekakav izmišljeni simbol. Meni svi ti šareni igrači djeluju malo smiješno, ali o ukusima nije dobro raspravljati, pa za kraj samo napominjem da na meni najdražem nogometašu, Ivici Oliću, nisam primijetila ni zmaja, ni sunca, ni duhova, ali sam zato prepoznala njegovu borbenost i upornost – kao da je potomak babe Mujse iz Mandina Sela. |
|||
 |
 |
||
| Tekst: Blago Vukadin | |||
| Foto: Miro Šumanović/ Ivica Šarac | |||
| 21.07.2014. | |||
Ulov u busu. Rekla je da ju je tata istukao kad se tetovirala ali ima i na drugoj ruci ♡
Blizu 80tak čini mi se ima gospoja, nisam pitala damu za godine, ali kaže da je napravila jer je njena baka imala.
Zabilježila: Maja Krišković, 08.09.2014
Zabilježila: Maja Krišković, 08.09.2014
Croatian traditional Tattoo
"Was so moved
when I found this site! My grandma was proud of her Croatian heritage.
Even though I was not familiar with these tattoos and their history, I
got this done. I love it!" Holly Baumgard
"Aga Pers: Bok ovaj je i moja nova tetovaža, napravljen je bio u Poljskoj u Varšavi u studiju "time4tattoo". I hvala Vama da želite zaštititi hrvatsku tradiciju tetoviranja. Srdačan pozdrav iz Poljske"
"Aga Pers: Bok ovaj je i moja nova tetovaža, napravljen je bio u Poljskoj u Varšavi u studiju "time4tattoo". I hvala Vama da želite zaštititi hrvatsku tradiciju tetoviranja. Srdačan pozdrav iz Poljske"
Imam
novosti! Pričao sam tati za tetovaže.. On meni od jednom govori.. Moja
baba je imala male križiće na svakom prstu osim palca.. Tako je u
Ljubuškom... A tako mi i mama govori koja je iz sela između Splita i
Imotskog.. Selo pripada Imotskom i zove se Dobranje :)) Pitao sam jesu li križići imali neke ukrase... On govori, ne obicni križići.
Zabilježio: Ivan Kravić, 09.08.2014
Anđa
Kalinić 23.12.1938 ( tetovirala je 1939 godinu jer bi tad trebala bit
rođena) Čobanica bila sa 13 godina i sama je lijevu ruku istetovirala.
Lijevu joj je kuma od sestre. Rođak joj je tetovirao ime i godište.
Tetoviralo se za sv.Josipa jer je taj svetac bio veseljak i taj dan nije
bila korizma. Taj dan se pjevalo i sa momcima išlo. Tetoviralo se sa
lučem (od panja borovog), smoljavo drvo. Sač
stave i omotaju čađ pjetlovim perom. To su zamiješali u čaši sa medom i
bocali što tanje. Kad su izbocali, zalijepili su papirom koji se
zalijepio za kožu i nakon nekog vremena odlijepe papir i kraste se
zalijepe gore i na ruci ostane čisto (tetovaža) Rođena u selu Lendići
koj Jajca. Živi u Trnavi (selo blizu Đakova) u Slavoniji. Još mi rekla
ovo: Turci su ženama rezali križeve (što su imale tetovirane) do kosti.
Htjeli su "naše" žene ali ne i križeve. Selo Lendići.,.samo 27 hrvata i
ona jedna od njih.
Intervju i fotografije: Lucija Đukić
Intervju i fotografije: Lucija Đukić
Croatian woman from Bosnia. Her name is Ana and she was born in village Rudo. Hrvatica Ana iz sela Ruda, Bosna- Fotografiju zabiljezio Marinko Slipac 9.8.2010. Novi Travnik
ANA (Anto Jurišić) ĆORIĆ
Rođena 1926.g. u naselju Ruda, a udala se u Djakoviće, sve u Novom Travniku.
Kao prognanica, sada nastanjena u Novom Travniku.
Za svoje ukrase kaže da su križevi i jelica. Ukrase joj tetovirala majka. Rečeno joj je da se ''bocanjem križa'' nekada branile katoličke cure od nasrtaja i otimanja od strane Turaka. Ovo je najljepši rad, na koji sam naišao u zadnje vrijeme, osobito u Novom Travniku.
Tea Mihaljević, 27.07.2014
Na
unutrašnjoj strani lijevog ručnog zgloba istetovirala sam znak križa
po uzoru na tradicionalno sicanje koje je radila moja baka, njena majka
i tako generacijama i stoljećima unatrag žene u našoj obitelj. Uz znak
križa, moje su majke tetovirale i ime i
godinu rođenja. (lokalitet: Zapadna Hercegovina). Za motiv tetovaže
koju sam radila odabrala sam križ-granaš koji je karakterističan za
područje Kraljeve Sutjeske, pa on predstavlja i moj protest protiv
odnosa vladajuće politike prema tradiciji i povijesti našeg naroda.
Protestujem protiv politike koja u zaborav stavlja i kraljevski Bobovac
i tradiciju sicanja, a javni budžet i medijski prostor stavlja u
službu znanstveno neutemeljnih teza o piramidama i faraonima na
mjestima gdje su bile utvrde bosanskih kraljeva. Naš odnos prema
prošlosti određuje našu sudbinu u budućnosti, pa se nadam da će i moja
djeca nastaviti ovu tradiciju, Ivana Kešić, Sarajevo, 27.07.2014.
ponedjeljak, srpanj 7, 2014
by Tatyana Kilinskaya
http://www.omhennaom.com
Узоры
наносились в один из дней Страстной недели и делал это самый молодой
член семьи (или, если он отказывался – кто-нибудь постарше).
При нанесении татуировки пользовались грубой иглой и особой смесью
из древесного угля, сажи, меда и молока, взятого из груди кормящей
матери, у которой уже есть родившийся мальчик. Орнамент сначала
рисовали тупым концом иглы окунутым в чернила, а потом наносили саму
татуировку и покрывали руку восковой или шелковой бумагой.
Орнаменты были похожи друг на друга и часто состояли из одних и тех же элементов. До запястья их местонахождение чаще всего определялось согласно правилам, а от запястья рисунок наносился уже произвольно. Всегда встречался обычный крест, который потом украшался точками и полукруглыми или прямыми линиями. Кресты так же можно было найти на других частях тела и рисовались они без какого-либо правила и значения – на лбу, плечах, «разбрасывались» по рукам. Менее христианские мотивы начинались после креста: чаще всего на верхней части рук рисовались круги, точки, линии и другие элементы узора. Полукруги-заборчики на тыльных сторонах ладони были открыты в сторону руки и так же окружались линиями, шариками на краях, узорами в виде веток, крестом или другими мотивами внутри. Далее рисовались линии с черточками и другими декоративными элементами вокруг них.
http://www.omhennaom.com
Известно сообщение арабского дипломата
Ибн-Фадлана, о том, что он во время своего путешествия из Багдада в
страну русов, расселившихся вдоль реки Волги, наблюдал у местных
жителей татуировку от ногтей рук до шеи - изображения деревьев,
фигур животных и иных знаков и символов. С распространением
христианства обычай татуировки стал безжалостно искореняться, ибо
рассматривался церковью как составная часть языческих обрядов.
В то время как культура славянской татуировки считается неизвестной или почти утраченной, в некоторых населенных Хорватами регионах Боснии и Герцеговины и по сей день можно нередко увидеть пожилых женщин (реже – мужчин), со следами орнамента на руках, внешней стороне ладоней, плечах, а иногда и на других частях тела. Не считая редких исключений, обычай нанесения татуировки принадлежит исключительно католической части народа Боснии и Герцеговины. Иногда обычай называют одним из элементов фольклора и обычным способом украшения тела. Так же он связан с дохристианскими верованиями народов балканского полуострова, этот обычай сыграл свою самую важную роль во времена османских завоеваний на Балканах.
В то время как культура славянской татуировки считается неизвестной или почти утраченной, в некоторых населенных Хорватами регионах Боснии и Герцеговины и по сей день можно нередко увидеть пожилых женщин (реже – мужчин), со следами орнамента на руках, внешней стороне ладоней, плечах, а иногда и на других частях тела. Не считая редких исключений, обычай нанесения татуировки принадлежит исключительно католической части народа Боснии и Герцеговины. Иногда обычай называют одним из элементов фольклора и обычным способом украшения тела. Так же он связан с дохристианскими верованиями народов балканского полуострова, этот обычай сыграл свою самую важную роль во времена османских завоеваний на Балканах.
Под нарастающим давлением османской
исламизации по всему региону и вынужденных миграций населения,
хорватские женщины покрывали свои тела различными узорами с крестами в
попытке избежать османского плена, сохранить детей, и уберечься от
насильного обращения в ислам через брак, а татуировки со временем стали
одним из символов католицизма в многонациональной Боснии и способом
показать свою принадлежность к хорватской культуре этой страны. Эти
рисунки, избавиться от которых было почти невозможно, оставались на
телах обращенных в ислам католиков, женщин, перешедших в ислам ради
брака, тех, кто поменял религию по другим причинам, и навсегда
оставляли след о католическом прошлом человека.
Татуировка была нужна во время турецкой оккупации Боснии и Герцеговины как защита детей от похищения. У многих были вытатуированы на коже имена или инициалы, чтобы их не смогли заставить забыть, кто они.
Татуировка была нужна во время турецкой оккупации Боснии и Герцеговины как защита детей от похищения. У многих были вытатуированы на коже имена или инициалы, чтобы их не смогли заставить забыть, кто они.
Хотя культ пережил оттоманских
угнетателей, коммунистические власти сделали татуированных женщин
объектом ненависти. Подвергаемые угрозам и рассматриваемые как
преступники, они часто теряли работу из-за своей преданности вере. В
конце концов они из страха перестали татуировать своих детей, и
традиция эта к 1950-м годам практически вымерла.
Орнаменты были похожи друг на друга и часто состояли из одних и тех же элементов. До запястья их местонахождение чаще всего определялось согласно правилам, а от запястья рисунок наносился уже произвольно. Всегда встречался обычный крест, который потом украшался точками и полукруглыми или прямыми линиями. Кресты так же можно было найти на других частях тела и рисовались они без какого-либо правила и значения – на лбу, плечах, «разбрасывались» по рукам. Менее христианские мотивы начинались после креста: чаще всего на верхней части рук рисовались круги, точки, линии и другие элементы узора. Полукруги-заборчики на тыльных сторонах ладони были открыты в сторону руки и так же окружались линиями, шариками на краях, узорами в виде веток, крестом или другими мотивами внутри. Далее рисовались линии с черточками и другими декоративными элементами вокруг них.
Именно эти мотивы и дают возможность предположить, что возможно обычай берет свое начало с еще дохристианских времен.
Кроме упрощенного креста, который так же встречается и на
татуировках древних орнаментальных мотивов различных племен Африки и
Азии, на теле не встречалось почти никаких католических христианских
узоров. Татуировка иногда наносилась как празднование перехода во
взрослую жизнь, а церемония чаще всего происходила во время весеннего
равноденствия – дня, имеющего важное значение в почти каждой религии
на земле.
Католические или дохристианские, полустертые татуировки видны на руках пожилого населения боснийских хорватов и по сей день. Изменения, которые принесли с собой на Балканы времена османских завоеваний, дали этому обычаю свое назначение и возможно привели к росту этого культа, а татуировка надолго осталась способом представления своей религии и этнической принадлежности.
Католические или дохристианские, полустертые татуировки видны на руках пожилого населения боснийских хорватов и по сей день. Изменения, которые принесли с собой на Балканы времена османских завоеваний, дали этому обычаю свое назначение и возможно привели к росту этого культа, а татуировка надолго осталась способом представления своей религии и этнической принадлежности.
nedjelja, srpanj 6, 2014
Od
roðenja do smrti sve je bilo u znaku vjere. Kad bi se dijete rodilo i
babica mu povezala pupak, već drugi ili treći dan njega je kuma, u
pratnji jedne žene, u povojima nosila na krštenje, čekajući pred
masivnim vratima crkve "ujaka" da je u crkvu uvede, i to kumče iz
krstionice poškropi i znamenuje svetom vodom i tako ga primi u
zajednicu kršćanskoga puka. Prodorni plač djeteta označio bi da je
crkva dobila još jednog novog člana. Taj biljeg krštenja često bi se
kasnije tetoviranjem neizbrisivo ubocao na ruku krštenika kako bi se
znalo da je kršćanin i kada bi ga Turci odveli u janjičare ili prodali u
ropstvo. (47)
TRAMOŠNIČKI SPOMENAR
PRIGODOM DVJESTAOBLJETNICE OSNIVANJA ŽUPE
(1802.-2002.) , Franjo Kristić
TRAMOŠNIČKI SPOMENAR
PRIGODOM DVJESTAOBLJETNICE OSNIVANJA ŽUPE
(1802.-2002.) , Franjo Kristić
Članak
Kirsten Wright iz Melbournea, pod naslovom Recording 'a very particular
Custom': tattoos and the archive (Dokumentiranje 'vrlo specifičnog
običaja': tetovaže i arhivi), temelji se na istraživanju provedenom
tijekom magistarskog studija na Sveučilištu Monash. U članku se
analiziraju dokumenti nastali u vezi s tetoviranjem u 19. stoljeću, u
kontekstu europskih istraživanja Polinezije, te prenošenja običaja
tetoviranja na Zapad. Temeljem sačuvanih dokumenata, promišlja se o
načinima interpretacije i bilježenja domorodačkih običaja. S obzirom da
tetovaže ne traju duže od životnog vijeka njihovih vlasnika,
arhivistički proces čuvanja ne odnosi se na same tetovaže, već na
njihove prikaze. Istražujuči načine na koje su podaci o tetovažama
arhivirani, smatraju kako se potpunije razumijevanje podataka o
tetovažama može postići novim načinima opisa i klasifikacije zapisa
odnosno kategoriziranja sadržaja korištenjem tagova, tj. ključnih riječi
u opisivanju.
Prikazi i recenzije / Reviews, Arh. vjesnik 54/2011
Prikazi i recenzije / Reviews, Arh. vjesnik 54/2011
I
još bih nešto htjela nadodati... u svezi tog četiristotine godišnjeg
turskog jarma u tim krajevima. Kao mala primijetila sam da moja baka,
strina, tete sve imaju istetoviran križ na ruci.. i svoje ime ispisano
na ruci.. ( Jele, Ruža, Kata)...plava boja.. prava tetovaža.
Otkrile su mi da je to stara tradicija, još iz turskog doba, a služila je kao zaštita od Turaka... koji su u to doba , posebno spahije- koji su sebi dali privilegiju obeščašastiti katoličku mladenku prije nego što dođe u kontakt sa svojim suprugom, pred Bogom vjenčanu sa svojim mužem--- strahota. Pričalo se da su se mnoge katoličke mladenke radije ubile, nego dopustile takvo obeščašćivanje. Stoga su se štitile križem, kažu da je iz toga nastala ona stara izreka -Bježi ko' nekrst od križa!
http://www.tebe-trazim.com/forum/index.php
Otkrile su mi da je to stara tradicija, još iz turskog doba, a služila je kao zaštita od Turaka... koji su u to doba , posebno spahije- koji su sebi dali privilegiju obeščašastiti katoličku mladenku prije nego što dođe u kontakt sa svojim suprugom, pred Bogom vjenčanu sa svojim mužem--- strahota. Pričalo se da su se mnoge katoličke mladenke radije ubile, nego dopustile takvo obeščašćivanje. Stoga su se štitile križem, kažu da je iz toga nastala ona stara izreka -Bježi ko' nekrst od križa!
http://www.tebe-trazim.com/forum/index.php
Kroz
narodnu predaju kružile su mnoge tužne priče veličajući djevojačko
poštenje i zavjet čistoće. Putujući kroz Hercegovinu u franjevačkom
samostanu naišao sam na predaju kako katolički puk Rame čuva sjećanje
na djevojku Divu Grabovčevu koju je ubio razulareni turski plemić jer
se oduprijela njegovoj pohoti.
Martirologij franjevačkog samostana na Šćitu nije zabilježio Divinu smrt, no kako puk Rame štuje Gospu od Milosti (danas Gospu Sinjsku), providnost je htjela da naš poznati arheolog Ćiro Truhelka otkrije Divin usamljeni grob na Kedžari usred Vran planine 20 kilometara od Šćita. Truhelka je znanstveno potvrdio pučku predaju o mladoj djevojci Divi iz vremena turske okupacije te je napisao pripovijetku “Djevojački grob”.
U pjesmi Marka Perkovića Thompsona možemo čuti stihove o Divi Grabovčevoj u kojima od zaborava čuva sjećanje na mladu krasoticu.
No, kako turska pošast nije zaobišla ni Slavoniju, sličnu predaju sam čuo i u Požegi. Smederevski sandžak-beg Mehmed-beg Jahjapašić 1536. godine dobio je zadaću da zauzme Požegu i okolicu. Cilj je ostvario s islamskom vojskom. Zauzeo je grad i tvrđavu te je postavio brojnu posadu i zapovjednika.
Kršćani su već patili pod jarmom svojih vlastelina, a kad su potpali pod tursku vlast stanje je postalo neizdrživo pa se dio njih zbog pogodnosti i uživanja povlastica odlučio prijeći na islam.
Mehmed-beg bio je poznat po svojoj okrutnosti i kao gorljivi protivnik kršćana. Narod ga je zvao Krvavi Mehmed. Sjekao je noseve i uši zarobljenicima, uprezao mladiće u kola u kojima se vozio te ih je mučio na razne načine. Jednom prigodom po svom sinu Arslanu poslao je padišahu brojne zarobljenike. Sulejmanu se svidjelo kako je Arslan-paša pred Divan doveo stotine okovanih ljudi te mu je za nagradu dao požeški sandžak. Dio prema Dubrovačkoj ulici i danas zovu Arslanovci.
Običaj je bio da se begu dovedu mlade djevojke, čak ako zaželi i buduće mladenke. Mnogi su tada vjenčavali i malodobnu djecu kako ne bi postala meta pohotnih begova. U Bosni je bio običaj da roditelji svojoj ženskoj djeci na ruke i čelo tetoviraju znak križa u nadi da će biti pošteđene.
Požeškom Arslan-agi posebno se svidjela krasotica Zorka te je odlučio da bude njegova. Majka Sara gorljivo je branila kćer pa ju je Arslan-aga dao ubiti, dok je Zorku odveo sa sobom, no ona mu je uspjela pobjeći. Nije dugo vremena prošlo, Arslan-aga je uhvatio Zorku i podigao turski jatagan s namjerom da je usmrti. Predaja kaže da ga je Zorka povukla sa sobom u vir Orljave.
Da priča ima kontinuitet govori i podatak kako je krajem 19. stoljeća Petar Marković u Vijencu napisao stihove o Sari i Zorki. Danas nas na tu priču podsjeća skulptura Tatjane Kostanjević koja se nalazi u Babinom Viru.
Nije čudno što se graničarski časnik Matija Antun Relković u svom poznatom djelu Satir iliti divji čovik pisan u narodnom desetercu bori protiv turskih skula (loših običaja) koje i danas kao aveti prošlosti vise nad nama u riječima, kulturi i običajima.
http://pozeski.hr/diva-i-zorka/
Martirologij franjevačkog samostana na Šćitu nije zabilježio Divinu smrt, no kako puk Rame štuje Gospu od Milosti (danas Gospu Sinjsku), providnost je htjela da naš poznati arheolog Ćiro Truhelka otkrije Divin usamljeni grob na Kedžari usred Vran planine 20 kilometara od Šćita. Truhelka je znanstveno potvrdio pučku predaju o mladoj djevojci Divi iz vremena turske okupacije te je napisao pripovijetku “Djevojački grob”.
U pjesmi Marka Perkovića Thompsona možemo čuti stihove o Divi Grabovčevoj u kojima od zaborava čuva sjećanje na mladu krasoticu.
No, kako turska pošast nije zaobišla ni Slavoniju, sličnu predaju sam čuo i u Požegi. Smederevski sandžak-beg Mehmed-beg Jahjapašić 1536. godine dobio je zadaću da zauzme Požegu i okolicu. Cilj je ostvario s islamskom vojskom. Zauzeo je grad i tvrđavu te je postavio brojnu posadu i zapovjednika.
Kršćani su već patili pod jarmom svojih vlastelina, a kad su potpali pod tursku vlast stanje je postalo neizdrživo pa se dio njih zbog pogodnosti i uživanja povlastica odlučio prijeći na islam.
Mehmed-beg bio je poznat po svojoj okrutnosti i kao gorljivi protivnik kršćana. Narod ga je zvao Krvavi Mehmed. Sjekao je noseve i uši zarobljenicima, uprezao mladiće u kola u kojima se vozio te ih je mučio na razne načine. Jednom prigodom po svom sinu Arslanu poslao je padišahu brojne zarobljenike. Sulejmanu se svidjelo kako je Arslan-paša pred Divan doveo stotine okovanih ljudi te mu je za nagradu dao požeški sandžak. Dio prema Dubrovačkoj ulici i danas zovu Arslanovci.
Običaj je bio da se begu dovedu mlade djevojke, čak ako zaželi i buduće mladenke. Mnogi su tada vjenčavali i malodobnu djecu kako ne bi postala meta pohotnih begova. U Bosni je bio običaj da roditelji svojoj ženskoj djeci na ruke i čelo tetoviraju znak križa u nadi da će biti pošteđene.
Požeškom Arslan-agi posebno se svidjela krasotica Zorka te je odlučio da bude njegova. Majka Sara gorljivo je branila kćer pa ju je Arslan-aga dao ubiti, dok je Zorku odveo sa sobom, no ona mu je uspjela pobjeći. Nije dugo vremena prošlo, Arslan-aga je uhvatio Zorku i podigao turski jatagan s namjerom da je usmrti. Predaja kaže da ga je Zorka povukla sa sobom u vir Orljave.
Da priča ima kontinuitet govori i podatak kako je krajem 19. stoljeća Petar Marković u Vijencu napisao stihove o Sari i Zorki. Danas nas na tu priču podsjeća skulptura Tatjane Kostanjević koja se nalazi u Babinom Viru.
Nije čudno što se graničarski časnik Matija Antun Relković u svom poznatom djelu Satir iliti divji čovik pisan u narodnom desetercu bori protiv turskih skula (loših običaja) koje i danas kao aveti prošlosti vise nad nama u riječima, kulturi i običajima.
http://pozeski.hr/diva-i-zorka/
petak, srpanj 4, 2014
Postcard from Bosnia
GRACANICA, Bosnia—Even to me, an unctuous parishioner, making a pilgrimage has always seemed to be a phenomenal waste of time. Upon hearing that the Pope was coming to Bosnia, I was at first apprehensive. The logistics of seeing the Holy Father are not simple, and he had decided to speak in Banja Luka, the capital of the Republika Srpska, a locale markedly hostile to Catholics and Muslims in Bosnia.Nevertheless, I was possessed to pack my bags. This element of journeying in Bosnia I still haven’t gotten down to a tee. Sunscreen, toilet paper, deodorant—none of these things found their way into my backpack. What did were two Bosnian-English dictionaries and The Mystery of Capital.
Planning routes is impossible here as well. Gracanica is, more or less, my homebase—a Muslim-dominated town about five minutes from the Serb-controlled area of Bosnia. But in order to get to Banja Luka and the Pope, not even the most innocuous parishioner can follow the straight-shot from Gracanica. Instead, a side-trip to find some Catholic traveling companions is necessary; in this case, I was told about the existence of a hold-out cove in nearby Dubrave. Arriving outside the supposed Franciscan monastery here, one can see a faint yellow line surrounding the area’s famed oak trees, denoting the presence of a mine field.
What I found in Dubrave was not a monastery at all, but rather a sordid collection of hold-over clerics from the war. Two men with sagging faces (although they couldn’t have been more than 30 years old) and two elderly nuns whose arms were tattooed with crosses greeted me at the door. “Holy Christ,” I thought instinctively, partaking in their vacant stares, not quite realizing the irony of this thought amidst the devotional community of Dubrave.
“Bog,” I greeted my holy receivers, a Croatian greeting that literally means, “God.”
“Bog,” one beckoned back, filled with such a lack of spirit that he might as well have said “nothing” or “potato.”
The conversation was stilted. What I’d stumbled upon was an end-of-the-road hideaway in an area now controlled by Bosnian Muslims. Perhaps this small Catholic cell had been here during the ethnic cleansing, or maybe they were shuffled here thereafter—either way, this was the Church’s frontier crew, antisocial monstrosities of the kind created by a millenium-plus of facing repression with dogged determination.
It was only after an hour of broken dialogue, explanations that I had never seen the Pope and a coyness I’d been saving for just such an occasion that I won their affection, embodied within a meek (that’s one value these Papists had down) offering of stock and chivas.
This strange group gave me a so-called “ticket” (which was little more than an illegible message on pink stationery) and directed me to a contact in the multi-ethnic town of Tuzla. There I found a man named Fra Peter in the postmodern hellishness of Tuzla’s Franciscan stronghold, a concrete building replete with bomb-proof glass and giant iron gates that obscure passers-by’s view of the many statues of St. Francis, Mary and Jesus inside the immaculate garden. The scribbles-on-pink won me a proper ticket from him, and at 2 a.m., I returned to the monastery, which was even more spooky at night, only to encounter 350 Catholics running about, scaring the hell out of Tuzla’s many drunks and greeting one another in a language they differentiate from Bosnian—though their lexicons are virtually identical apart from about 20 words (“instead of ‘Bog,’ it’s ‘Allah,’” one explained with total sobriety)—as they tried to organize themselves and board buses to the Mass.
Tired and desparate, I tried to find a seat on one of the buses, helplessly flailing my “Pope ticket” at the Croats, who kept rebuffing me from buses that were reserved for one or another organization. Finally, I did find a bus, sat myself next to a 70-year-old woman who could not stop talking about “Papa,” and spent seven hours unconscious en route to Banja Luka.
The Mass was good. Nothing more can be said about this segment of the voyage. It was wholesome, rife with folk songs as well as Westernized neo-Christian rock. The Pope drove around for a good while in the Popemobile; and by hook or by crook, each Catholic punk rocker willing to use his or her elbows was able to see him close-up, in the flesh: Ivana Pavla Deuce.
And soon after this elderly man was done speaking and a few ambulances were dispatched to resuscitate the chosen few who couldn’t handle the heat, a rush of people flowed from the massive green. Far from a silent, self-reflective end to a mass, the “Croats” (really, they are Bosnians per their nationality, though they call themselves Croats) began singing loud Catholic folk music, waving red-and-white checkerboard flags, wearing shirts of the same colors, passing close to Serb military men who didn’t look at all amused by these outbursts. The same flag remembered largely as the symbol of Croatia’s fascist regime during World War II, under which proper Croats made refugees out of some 300,000 Serbs less than 100 miles away, was now being waved in the faces of Bosnian Serbs, whose reputation is well-publicized in America and elsewhere courtesy of Slobodan Milosevic, Radovan Karadzic and their ilk.
That said, my return to Gracanica was not without some cool Papal loot including a guidebook to Catholicism in Bosnian, a bona fide Bosnian flag and a bright yellow hat decorated with pictures of the Pope. Sunny as it was, I thought about wearing this hat into Gracanica before realizing the emblem would not likely sit well in a town filled with minarets, where vandalizing the old Orthodox Church is a favorite area hobby. The Pope had come on a mission of reconciliation and peace. What I’d seen were fervored Catholic Bosnians waving Croatian flags, a great deal of frustrated Serbs in military regalia and a nation that was on the whole much less excited than me about seeing John Paul II.
Travis R. Kavulla ’06 is a history concentrator in Mather House. While not trailing the Popemobile, he can be found traipsing around Bosnia begging locals for toilet paper in the name of Bog.
http://www.thecrimson.com/article/2003/7/11/the-pilgrimage-gracanica-bosniaeven-to-me/
Iva Šušnjar, rođena 1914, iz Posušja (pokojna)
Foto: Mario Šušnjar
Foto: Mario Šušnjar
I moja
pokojna baba je imala tetovaže po rukama ili preciznije rečeno po
šakama. Radilo je se o nekoliko križeva različitih oblika i veličina i
posebno je zanimljivo to da nisu bili "napravljeni" od ravnih crta već
od mnogo točkica. (Ajduk Šimić, forum.hr, 26.05.2013, Hercegovina)
THE TATTOOING ARTS OF TRIBAL WOMAN, Lars Krutak
http://larskrutak.com/product/the-tattooing-arts-of-tribal-women/
http://larskrutak.com/product/the-tattooing-arts-of-tribal-women/
utorak, svibanj 13, 2014
Tetovirana koža uglavnom služi kao individualno samopromoviranje predmeta identiteta, idola i ukusa. Zagonetno ipak ostaje, kako je trajno obilježavanje moglo postati modna pojava - kad je moda tako prolazna. Važno svojstvo bića današnje tetovaže je njena slobodna volja. U njenoj dugoj povijesti tetovaža je uglavnom bila povezana sa prisilom.
Istraživanje tetovaža je do sada važilo skoro isključivo kao domena antropologije. Ono se koncentriralo prije svega na tetovaže u vaneuropskim plemenskim zajednicama, gdje je otprilike izražavala socijalni status, etnički identitet, terapeutske i magijske sposobnosti. Nasuprot tome, istraživanje europske tetovaže ograničavalo se od sredine 19. stoljeća na kriminologiju i sudsku medicinu, dva područja, koja su tetovažu razumijevali kao izraz kriminalne subkulture. Tetovaže se zbilja već 200 godina iz europske kulture potiskuje i često demonizira. Bilo je rijetko primjećeno, to da je tetoviranje, kao nanošenje permanentnih tjelesnih obilježja, jedna mnogo obuhvatnija pojava, koja se kroz tisućljeća - od prapovijesnog doba do danas - proteže, i bila od značaja također i u zapadnjačkoj kulturi Europe. Međutim povijest tetovaže, koja svoj početak ima u starom Orijentu, još nije napisana.
Pristup ka antiknim izvorima otežan je i kroz netočne prijevode u europske jezike. Zadnjih 200 godina se nije htjelo vjerovati da su i tetovaže sastavni dio kulture starog svijeta - a ne tek od 1769 godine kada ih je Džejms Kuk importirao iz Tahitija u Europu.
Da bi se približili povijesti tetovaže, trebalo bi razlikovati tri vrste trajnog obilježavanja tijela: skarificiranje, dakle ožiljci, žigosanje odnosno prženje i tetoviranje. Za skarificiranje je dovoljno s nožem kožu urezati. Za žigosanje je potreban željezni štap, s čijim usijanim vrhom se upržava biljeg u kožu. Pravo tetoviranje je najkompliciraniji način obilježavanja tijela: Do izuma električne mašine za tetoviranje bile su potrebne jedna ili više oštrih igala, koje su kožu bušile, gornji sloj kože otvarale i po konturi predloška do ranjavanja ranjavale. Otvorene pore se premazivalo s miksturom iz čađi, ulja i volove žući, zatim se markirano mjesto čvrsto zavijalo. Tako je obojena tečnost kroz otvorene pore prodirala u donji sloj kože.
Egipatska (vjerojatno nubijska) muzičarka sa tetovažom božanstva Bes, na Feyence tanjuru, oko1400-1300 pr.n.v.
Najstariji pisani tragovi o tetovažama potiču iz ranih visokih kultura Mezopotamije, čija je privreda počivala na radu robova. Tetovaža, koja je važila kao oznaka posjedničkog odnosa a time socijalne podčinjenosti, pretpostavljala je jasne pravne odnose i egzistenciju jedne centralne vlasti. Trajno obilježavanje ljudi i stoke trebalo je pružati informaciju o pojedincima onih, koji su se sami smjeli kretati. I robovi i stoka, koji su u Mezopotamiji bili posjed hramova, bili su po važećem pravu označavani sa tetovažama odnosno - u slučaju stoke . sa žigovima; pri tom se nikako nije radilo o sakralnim obilježjima. Osim toga u čitavom području Sredozemlja tetoviralo se ratne zarobljenike i zločince. Primjer za to je papirus-dokument iz jevrejske kolonije u Elefantini u gornjem Egiptu: U petom stoljeću pr.n.v. tadašnja svjetska sila Perzija je angažirala jevrejsko-aramejske vojnike, za osiguranje južne granice Egipta kod Asuana. Dokument iz godine 410 pr.n.v. izvještava o braći Jedinah i Mahseiah, koji su od svoje majke Mibtahije (Mibtahia) trebali naslijediti jednog egipatskog roba. On se naziva Petosiri, sin od Tabija (Tabi), a ima na aramejskom (u hebrejskim slovima) "njegovu desnu ruku obilježava: pripada Mibtahiji".
U Egiptu su ratni zarobljenici obilježavani sa odgovarajućim faraonskim amblemom. I helenski vladar Ptolemej IV. Filopator ((grčki : Πτολεμαῖος Φιλοπάτωρ, Ptolemaĩos Philopátōr, 222 - 202. pr.n.v) je prisiljavao Jevreje Aleksandrije, da upržavaju njegov amblem - list bršljana 1.) - u svoje meso (Treća Knjiga o Makabejcima, 2:28-29).
U Egiptu su nubijske sluškinje sebi često tetovirale božanstvo domaćinstva Bes 2.); suprotno tome, viši staleži Egipta, naročito onih obitelji, iz kojih su regrutirani svečenici, morali su neoskvrnjenu kožu predočiti. Ta neoskvrnjenost je zahtjevana od svečenika u mnogim kulturama starog Orijenta. Pa se tako dešava, da se propis o čistoći za Aronovu 3.) svečeničku dinastiju (Treća knjiga Mojsijeva 21:17-21) sadržajno poklapa sa babilonskim idealom čistoće, koji potiče iz jedne pjesme iz 7. stoljeća pr.n.v. U jednom Qumran fragmentu 4.) iz Damask spisa (4W 266, fr. 5ii, 5-7) stoji napisano, da svečenik, koji se vratio iz zarobljeništva, ne bi trebao održavati kultne radnje. Izgleda da se zatvorenik u Antici nije mogao vratiti kući sa neoskrvnjenom kožom. Neoskrvnjenost je kasnije očekivana i od kršćanskih svečenika (tako Sveti Ambrozije, živio od 339 do 397 godine n.v., u njegovom "De officiis ministrorum" I, 50:228). Tek su revizijom kanonskog prava od 1917 godine izbrisani paragrafi (CJC, Bd. I, Kap. 55, § 7-9)
Mnogi kršćanski hodočasnici tetoviraju se još i danas u Jeruzalemu. Obitelj Razzouk je već više od 700 godina poznata po njenim hodočasničkim tetovažama i prave ih još i danas
Sakralnu funkciju tetovaže u Europi i Bliskom Istoku po pravilu nisu imale ni u jedno vrijeme. Kod crkvenih otaca (Terttulian i drugi) jest da drugim sektama često spočitavaju kultna obilježavanja tijela, ali te polemičke tekstove ne bi trebalo precijenjivati.
Hodočasnička tetovaža je bila uobičajena već u Mezopotamiji, a Lukian od Samosata (120-180 n.v.) se njome pozabavio u njegovom satiričnom djelu "De dea syria", poglavlje 59. Orijentalni kršćani su u srednjem vijeku davali da im se tetovira uspomena na njihovo hodočasničko putovanje u Jeruzalem. Te oznake na tijelu su nazivane "Jeruzalemski biljeg": u europskim jezicima su postali skupni pojam za trajne znakove natijelu, koji je u kasnom 18. stoljeći zamijenjen kroz "Tattoo". Tetovaže kršćanskih hodočasnika u Jeruzalem spadaju u običaje popularne pobožnosti, koja ali nema ništa sa vjerskom dogmom.
Koptski pečat za tetoviranje, s prizorom svetog Menasa i mladog Krista
Daleka rasprostranjenost tetovaže u starom Orijentu dovela je monoteističke religije do zauzimanja mjerodavne pozicije u odnosu na tu praksu. U Trećoj Knjizi Mojsija 19:28 to znači: " Za mrtvacem ne režite tijela svojega, ni udarajte na se kakvih biljega. Ja sam Gospod. " Očigledno se radi o zabrani rituala žalosti, koji su bili uobičajeni kod susjednih naroda. Nisu samo žalitelji podmuklog ubistva nad Gedaljom ben Ahikamom (babilonski upravitelj grada Mizpa) pravili ureze na tijelu (Jeremija 41:5). Urezi su kao izraz žalosti višestruko dokumentirani i u Bibliji. Ova zabrana je dakle bila uperena protiv starinskih navika i teško ju je bilo ispoštovati. Ali zabrana natpisa na tijelu nije inače poznata kao ritual žalosti na Orijentu.
U Mišni, Traktat Makkot, 3:6 radnja je - jasno definirano - o samom tetoviranju, tamo stoji napisano: "Ko slovne znakove (na njegovo tijelo) jetka. (Ovo razumijem kao ubadanje, bocanje. Dodao prevoditelj) Je li pisao a nije ubocao, ubocao a nije pisao: nije kažnjivo; je li pisao i ubocao sa tintom, crnilom ili nečim što (trajno) označava: kažnjivo. R.B. Jehuda reče u ime R.Šimona: On je kažnjih samo onda, ako je napisao Božije ime, jer kaže se: "Ne urezujte sebi slovne znakove: Ja sam Gospod." Šimonovo mišljenje ipak nije prihvaćeno. Što je do vremena Sanhedrina ostalo dvosmisleno, razvilo se u srednjem vijeku kod Rašia (komentator Talmuda o Traktatu Makkot, 21a) i kod Maimonidesa (Mišne Tora, Knjiga 1:12 (Zakoni pagana), 11-13) u zabranu. Zabrana nije obrazložena kultno-religijski, nego etnički: Htjelo se ograničiti od drugih naroda. To važi do danas.
Tetoviranje hodočasnice na ulici u Jeruzalemu. Fotografija cirka 1900-1920
Kada se kršćanstvo počelo proširivati, naišlo je na stanovništvo sa prastarom tradicijom tetoviranja. Želja, ograničavanja od Pagana, kolidirala je sa misionarskim nastojanjem, da ih pokrste. Kršćanstvo je otuda razvilo ambivalentan stav ka tetovaži. Tertulijanov negativan stav o promjeni (modificiranju) ljudskog tijela objašnjeno je ovako: "Što je urođeno, Božije je djelo. Što se pridoda, đavolsko je djelo. "De cultu feminarum 2:5)". Kada je kršćanstvo u kasnom Rimskom carstvu postalo državna religija, car Konstantin je anulirao Kaligulovu naredbu, da se poduzima tetoviranje na licu osuđenih na robovski rad. Pa je u Teodosijevom kodeksu (Codex Theodisianus 9, 40, 2) glasilo: " Povreda ljepote čovjekove mora se držati u granicama, jer je on stvoren po slici Boga." I u islamu je tetovaža bila zabranjena. Hadith kaže: "Alah proklinje one, koje druge žene tetoviraju, a čak i žene koje izražavaju zanimanje za to".
Načelno negiranje ikakvih promjena na ljudskom biću je izrečeno već u Talmudu (Tosefta Yebamot 88b) u ime rabija Akive (Akiva): "Svako, ko krv prosipa, time uništava lice [Stvaranja]". Ta nedodirljivost Božijeg bića je zajedničko načelo svih monoteističkih religija. To odgovara i helenskom idealu ljepote Kalos Kagathos. Običaji tetoviranja su se pokazali ipak žilaviji nego su to dozvoljavale religije.
Mordechay Lewy, rođen u Izraelu, djelovao je od 1975 godine u diplomatskoj službi. Od 2004 do 2008 godine radio je kao posebni savjetnik jeruzalemskog gradonačelnika za kršćanske i muslimanske stvari (pitanja), a zatim do 2012 godine kao izraelski ambasador pri Svetoj stolici. Publicirao je članke o srednjevjekovnom hodočasničkom biću, relikvijskom kultu, vanjskim obilježjima Jeruzalema i povijesti obilježavanja tijela u Europi. Sada priprema disertaciju o srednjevjekovnim zemljopisnim kartama svijeta.
Izvor: JMB Journal - Jevrejski Muzej Berlin Journal, 2014, Nr.10
Preveo Branislav Knežević, 13.05.2014
Za uspomenu na tetoviranu gospođu Anitu, 1912. Na prijelazu 19-20 stoljeća tetovirane žene su bile senzacija i moglo im se diviti na godišnjim sajmovima
1.) List bršljana je i znak Dioniza 1.) (grč. Διώνυσος, Diốnysos) u grčkoj mitologiji bog je plodnosti zemlje,veselja, vegetacije, vina, žena, bog-bik. Izvor: Wikipedia
2.) Bes je bog veselja, glazbe i plesa. To je malena nasmiješena nakaza koja uopće nije nalik nijednom drugom božanstvu egipatske mitologije, a najviše nalikuje nekim bogovima afričke mitologije, no veoma je popularan i često su se izrađivali kipovi na kojima se Bes smiješi. Bio je štovan u cijelom Egiptu. Bes je bio i bog magije i pomagao je pri porođajima. Egipćani su smatrali da Bes straši i otjerava sve demone (zle duhove, zmije i glodavce) koji često ulaze u svakodnevni život Egipćana, a i Bes im je također pomagao u svakodnevnim obvezama, poslovima te životu. Njegovo ime potječe od nubinske riječi koja znači mačka. Pomalo nalikuje i božici žena i porođaja Tawaret, koju prikazuju kao trudnog vodenokonja s ženskim grudima i lavljim nogama, no Bes, ipak, više nalikuje neobičnom muškom patuljku, ali često ga se prikazuje s Tawaret. Bio je štovan u cijelom Egiptu. Za vrijeme vladavine faraona Ekhnatona, u Amarni su štovali Besa, što dokazuje vaza s njegovim likom pronađena ondje. Izvor: Wikipedija
3.) Aron (hebr. אַהֲרֹן) starozavjetni je biblijski lik koji se pojavljuje u Knjizi Izlaska, Levitskom zakoniku, Knjizi Brojeva i u novozavjetnoj Poslanici Hebrejima. Prema Knjizi Izlaska, Aron je bio sin Amrama i Jokebed te brat Mirjam i Mojsija. Aron je bio veliki svećenik, a sljedeći veliki svećenici bili su Aronov prvorođenac i prvorođenci te obiteljske loze. Ostali potomci Levijevi bili su jednostavno leviti. Izvor: Wikipedija
4.) "Svitci s Mrtvog mora" ili „Kumranski spisi“ sastoje se od oko 900 dokumenata, uključujući i tekstove iz Hebrejske Biblije, koji su otkriveni između 1947. i 1956. u 11 špilja u okolici Kumrana u blizini drevnog naselja Khirbet Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora. Izvor: Wikipedija