24. 09. 2014.

Britanija, zemlja obojenih ljudi

Kada su rimljani u prvom stoljeću nakon Krista njihovo carstvo proširili sve do sjeverne Evrope, susreli su keltska i germanska plemena, kao na primjer Galijce i Britance. Kada je Julius Cezar u godini 55. prije Krista upao u južnu Britaniju, pisao je, da su britanci svoja tijela bojili plavom bojom, da bi na bojnom polju ulijevali više straha. Polazeći od te priče, irski povjesničar William Betham u devetnaestom stoljeću dolazi do zaključka, da je naziv Britanija podrijetlom iz jedne stare keltske riječi, koja je imala značenje "zemlja obojenih ljudi". Nakon što je Cezar stigao na britansko tlo, Rimljani su vodili mnogo bojnih pohoda protiv sjevernjačkih plemena, koja su u slijedećim stoljećima upadala u njihovu imperiju. U dva povijesna teksta se spominje tetoviranje, koje se naročito praktikovalo u Škota i Pikta. Prvi izvor potiče od Herodijana, jednog grčkog pisca, koji je krajem drugog stoljeća rimske vladavine u glavnom gradu služio kao službenik u upravi. U jednom tekstu o Kaledoncima, kao sto je on nazivao stanovnike Britanije, on primjećuje da su oni hodali potpuno goli. Na svome tijelu su imali jedino nekoliko bronzanih i zlatnih ornamenata.

Oni "boje figure životinja i simbole na svoju kožu, tako sto na svoje udove pritiskaju užareno gvožđe, što im prouzrokuje velike bolove, a na to zatim utrljavaju sok neke biljke." Plavu nijansu boje su dobivali iz soka indigo biljke (Isatis tinctoria L.)

Po mišljenju Herodijana te tetovaže su bile znak visokog položaja i ponosa. Da bi neprijatelja još vise preplašili, prizorima monstrumskih čudovista dodavalo se jos više boje, prije nego što bi ratnici pošli u boj. Ali kako Herodijan nije nikada posjetio Britanska ostrva, njegovi izvještaji su samo iz druge ili treže ruke. Zato je prilično nevjerovatno, da su stanovnici zaista goli hodali po onoj neprijateljskoj klimi, a opisana tehnika sliči vise prženju kože (branding). Moguće je da su biljni sok, koji je davao plavu boju, trajno ili ne, uzimali samo radi ublažavanja bolova nakon spaljivanja kože i za poticanje zarastanja i ozdravljenja. Tetoviranjem se označava tehnika, kod koje se boja ubacuje u kožu, a ne na površinu kože, kao što se to navodi u Herodijanovim opisima. Ali ako je efekat isti - trajno obojenje kože - onda se te ornamente može označiti kao tetovaže. Ali se pretpostavlja da je Herodijan prije mislio na Pikte, kada je pisao o Kaledoncima. Tako su pisci iz trećeg stoljeća nazivali ona plemena, koja su sa sjevera zajedno sa Škotima upadala u rimsku provinciju Britaniju. Prije toga su sjevernjačka plemena bila poznata kao "Priteni" (keltska riječ, koja znači "narod znakova"), što se po svemu sluteći također odnosilo na bojenje tijela ili tetovaže.

Drugi izvor, u kome se spominje tetoviranje na britanskim ostrvima, prenosi nam rimski pjesnik Claudian (oko 370 - 410 n.K.). U jednoj pjesmi iz 402 godine on pripovjeda o tome, kako su rimljani na kraju pobijedili Škote i Pikte. U ova četiri stiha on opisuje tijela pobijeđenih Pikta:

Legije u najudaljenijim krajevima Britanije,

barbarske Škote u okruženju držeći,

vidješe na tijelima umirućih Pikta

nezgrapne slike gvožđem usječene.



Dva stoljeća kasnije španski kardinal Isidor Sevilla izvještava o pojavi tetoviranja u Britaniji. Iako njegov izvor nije poznat, ipak donosi točan opis tehnike tetoviranja. On piše, da je naziv Pikti izveden iz njihovog običaja ukračavanja tijela, i to tako što su sokove domaćih biljaka utrljavali u prethodno izbodenu šaru na koži. Rijec "Pikti" bi mogla potjecati od britanske riječi Pictus - "obojeno". Isidor kaže, da su se visoko pozicionirani Pikti pomoću svojih dinamiskih šarenih slika izdvajali i uzdizali od ostalog stanovništva. On tvrdi, da su se također i Škoti tetovirali.

O običajima tetoviranja kod Gala, Germana ili drugih naroda evropskog kontinenta nije skoro ništa poznato, osim nekoliko fantazijskih tiskova iz devetnaestog stoljeća.

Ukrasne tetovaže su već uskoro bile zabranjene, nakon sto su britanska ostrva i ostala zapadna Evropa primili kršćanstvo. Od ove zabrane su bile izuzete kršćanske tetovaže. Kuriri, koje je Papa Hadrijan (Prvi) slao u Britaniju, pisu: "Religiozne tetovaže će donijeti spiritualnu nagradu, ali ostale (na primjer paganske i ukrasne tetovaže) kaljaju božiju tvorevinu."

Iz te osude se da zaključiti, da običaj tetoviranja paganskih simbola, tada nije još bio sasvim nestao iz Britanije. Tijekom biskupskog koncila u Northumberlandu godine 787 n.K, ponovo je zabranjen bilo kakav oblik trajnog ukrašavanja tijela. Nije se više moglo naci suvremenih crteža ili slika, na kojima je bilo prikazano tetoviranje u Pikta i Škota. Tek u šesnaestom stoljeću je otkriveno nekoliko predivnih slika od Džona Vajta (John White). Na njima su bili predstavljeni muški i ženski piktski ratnici, doduše Pikti su već u ono vrijeme bili već odavno izumrli. Nakon što su prvo teško patili zbog napada Vikinga, Pikte je skoro potpuno istrijebio škotski kralj Kenneth McAlpin. Na Vajtovim slikama tijela Pikta su prekrivena monstrumskim figurama životinja sa glavom ptice grabljivice i ribljom krljušti po nogama. Može se pretpostaviti da je on takve opise pronašao i preuzeo od Herodijana.

Iz Knjige "Tatau - Tradicionalno tetoviranje sirom svijeta" Maarten Hesselt van Dinter - The World of Tattoo

Prevod: Branislav Knezevic, 2010