moja majka, moja prabaka i sve žene roda moga, moji preci, imaju tetovažu

Ja i moje kćeri imamo tetovažu kao i moja pokojna majka. Moja pokojna majka je od Lepenice kod Kiseljaka - moja majka, moja prabaka i sve žene roda moga, moji preci, imaju tetovažu - eto tako da ja i moje kćeri smo osigurali da lanac ne prekine u našoj lozi. Nadam se da će i moje unuke nastaviti tu tradiciju. Svaki put kad pogledam i dodirnem moju tetovažu misli mi skrenu na moju pokojnu majku i to mi uvijek utiša srce i dušu jer osjećam se da je majka blizu i još me čuva i brine se za me. Drago mi je da i drugi se zanimaju i žele nastaviti ovu lijepu tradiciju koja nas spaja s našim majkama, bakama, prebakama...Ana Stanić Bakula, 23.05.2020

Sicali se uglavnom na veliki petak u znak Isusove muke, da bi se pustila krv

Iv Juric Moja obitelj djed baka i tetke su se sicali uglavnom na veliki petak u znak Isusove muke, da bi se pustila krv. Smjesu su pravili od čađi. Posavina

Jedna anegdota

Marijana Marić 
Moja majka, (72), rođena je i odrasla u Liskovici (selo blizu Jajca). Kad je imala nekih 7,8 godina, vidjela je kako se druge djevojčice idu tetovirati i ona je htjela, naravno. 😅 Baka joj je dopustila. Kad su ju prvi put bocnuli, zaboljelo ju i ona je pobjegla, bez da je završila tetoviranje. Nikad više nije htjela ni probati, ali uvijek sa smijehom spominje tu svoju točku od tetovaže na ruci. 😂
Obje bake su mi imale tetovaže, baš ću morati proći kroz albume ne bih li našla slike jer više nisu s nama.

L. Glueck: Tetoviranje kože kod Hrvata katolika Bosne i Hercegovine

utorak, ožujak 22, 2011

L. Glueck: Tetoviranje kože kod Hrvata katolika Bosne i Hercegovine

Autor: Leopold Glueck

Naziv originalnog rada na njemačkom jeziku: "Die Taetowierung der Haut bei den Katholiken Bosniens und der Herzegowina" (Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegowina,  band II, Wien, 1884)

Ovaj tisak ovdje je prijevod tog rada. Prve dvije originalne stranice nedostaju. Zato sam te dvije stranice preveo iz rada na njemačkom jeziku i stavio ih ovdje na vrh.

Objavljeno u Glasnik zemaljskog Muzeja br.1889/03, str.81, 01/07/1889

Umiješamo li se nedjeljom ili tijekom nekog drugog praznika nakon mise ispred jedne katoličke crkve među iz okoline dolazeće pobožno domaće stanovništvo, zapazit ćemo začuđujuće, da je skoro svaka odrasla djevojka i svaka seljanka tetovirana na prsima, nadlakticama i podlaktica, na šakama često do prstiju a u rijetkim sučajevima također i na čelu. Osnovni tip ovih tetovaža sačinjava križ uramljen s različito velikim kiticama cvijeća, grančicama i drugim dekoracijama. Ova pojava je utoliko začuđujuća, jer se kod žena drugih konfesija okupiranog područja mnogo rjeđe može napraviti isto zapažanje. Ni kod muhamdanki u Čelebićima (Okrug Foča), u nekim mjestima doline Neretve i oko Kulen-Vakufa, gdje se islamske žene ne pokrivaju, niti kod drugih, koje (kao liječnik) imate priliku vidjeti nepokrivene i golih ruku. Kod orijentalnih-ortodoksa žene se tetoviraju neuporedivo rjeđe nego kao kod katolika, a i to najčešće samo u onim krajevima, gdje sa zadnjim izmješano stanuju; Njihove tetovaže usput nisu tako brojne i ne nude tako dogate šare kao one katoličkih žena. Što se muškaraca tiče, isti se tetoviraju općenito mnogo rjeđe nego žene; ali najčešće to rade opet katolici. I kod njih su nadlaktice i podlaktice ona mjesta, koja se za to izabiru. Kod muškaraca križ također čini najvažniji znak, koji se tetovira; ali taj isti se pravi s tako obilnim ukrasima. Kod orijentalnih-ortodoksa sam vidio tetovaže samo kod mlađih muškaraca, koji su služili u bosanskoj žandarmeriji ili kao vojnici. Ali kod tih tetovaža ne igra više križ glavnu ulogu. Mnogo češće nego križ se tetoviraju srce i kruna, sidro i početna slova imena i prezimena tetoviranog, broj godine, koji se tetovirao, pa čak i dvoglavi orao, kojeg sam vidio kod jednog prijašnjeg konjušara (trainsoldat) u vrlo čistoj izvedbi. Kod Muhamedanaca se u opšte vrlo rijetko viđa ovo tetoviranje, i to samo kod onijeh, koji su u osmanlijskoj vojsci i izvan svoje domovine služili kao redovni vojnici. Kod ovakih ljudi viđa se ovda onda na mišici turska sablja ili polumjesec sa zvijezdom. - No kao što je rečeno, ovo su vrlo rijetke pojave. O postanku i cijelji ovog tetoviranja u Bosni i Hercegovini mogu se postaviti raznovrsne pretpostavke, od kojih ću ja onu, koja mi se ponajvjerovatnija čini, u slijedećem istaći. U koliko mi je poznato, ni kod starijeh Slovena, i ako njihove žene ne smjedoše biti nevjernice i udavati dražesti svojega tijela, ne bijaše tetoviranje u običaju, da bi se moglo reći, da je ono samo u promijenjenom obliku preostalo još iz predhistorijskog doba. Za ovu pretpostavku nema ni u ljetopisima slovenske stare povijesnice nigdje ni jedne tačke oslonca, pa ni kod današnjih Slovena, izvan Bosne i Hercegovine, šta više, ni u samom narodu po selu raznih slovenskih plemena, ne može se primjetiti, da je ma gdje bilo raširenije. Što se sadanjeg posjednutog područja posebno tiče, to bi se moglo reći, da onaj potiče iz doba prije osmanlijske navale. - Na protiv, da ovo nije stari zemaljski običaj, potvrđuje već ta okolnost, što se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela stanovništva, koje je i pored razlike u vjeroispovjesti, jedan te isti po svojim običajima i navikama. Kad bi tetoviranje bilo zemaljski običaj, to bi ono imalo i svoj sopstveni naziv; ovo se u narodu zove prosto "križ nabocati", što već samo po sebi svjedoči, da je taj običaj iz mlađeg doba. Ako pak tetoviranje nije ni staroslovenski, niti u opšte poseban bosanski narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on postao, i za što je tetoviranje baš kod katolika našlo mjesta? Bilo bi izvan okvira ove crtice, kad bi se u njoj govorilo o vjerskim odnošajima Bosne u potonjem vremenu njezinog kraljevstva; ja ću jedino da konstatujem tu činjenicu, da je patarenstvo istom primjetnom katoličanstvom bilo potisnuto, no ovo potonje ne bijaše još bog zna kako narodu na srcu priraslo. - Ovo raskolništvo zadugo je bilo u Bosni utvrđeno, ono bijaše vjera vlastele i siromaha, a da bi mogla kroz malo vremena iz pameti i srca narodnog iščeznuti. Jesu li pak kao što je poznato mnogi radi časti ili po postojanju primili katoličku vjeru, a ovamo su u srcu ostali potajno bjerni svojoj staroj vjeri. Da je katolička vjera ovom narodu još tuđa bila, najbolji je za to dokaz ta činjenica, da narod kad su Osmanlije prekrilile balkansko poluostrvo, nigdje ni u jednoj osvojenoj državi, nije u tolikoj množini prigrlio muhamedovsku vjeru, kao što je baš u Bosni bio slučaj. Većim dijelom to je bilo zbog materijalne koristi, no podisto i zbog skore uspomene na gonjenja od strane crkve; razlog, koji je bosanskim stanovnicima davao povoda da primaju muhamedovsku vjeru. Samo se po sebi razumije, da je katoličko stanovništvo upotrebilo svako moguće sredstvo, kako bi ograničilo jatomično otpadanje od vjere. Pošto muhamedovska vjera zabranjuje krst, kao znak hrišćanstva, to izgleda, da su katolički sveštenici došli na tu misao, da su bilježenjem krsta na otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli srestvo, kojim su oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji tetovirani katolik prevrnuti vjerom, to je morao najprije ukloniti krst sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčano, jer se morala koža do najdonjeg sloja kornuma uništiti. - Po što pak trpljenje tijeh bolova, naročito kad bi dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz osvjedočenja bilo, to su se mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga koji odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak - zbog vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi nakon uništenog tetoviranja zaostajali - u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled znao, da pred njim stoji kakav otpadnik. Običaj, što su tetoviranja preduzimana obično Nedeljom i svetačnim danom poslije službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju pretpostavku o uzroku samog tetoviranja u Bosni. Što se način tetoviranja u ovoj zemlji i za to upotrebljavana materija boje većinom razlikuje od onog u Jevropi, to nek mi je dozvoljeno, da u ovom predmetu iznesem neke primjedbe. Među lađarima, vojnicima, radenicima i t. d., pa i u samim najprosvećenijim državama u veliko se, kao što je poznato, raširio običaj ili prosto neobičaj tetoviranja. - Boje se prave rastapljanjem karmina, cinobera, indiga, praška kamenog uglja ili puščanoga praha. Koža se na onom mjestu, koje će se tetovirati, dobro zategne, i znak po želji "nabocka" se tankom iglom vrlo čestim ubodima, pa se onda ti ubodi natope bojom i onda se nabockano mjesto zavije zavojem. U nekijem predjelima zamaču iglu u boju i tetoviraju napojenom iglom, čim posao postaje kraći. U Bosni te boje drukčije spravljaju: ili od lučeve čađi, ili od obične čađi, ili - no vrlo rijetko - od puščanoga praha. Zapali se zublja luča i u "fildžan" se nahvata smola, koja kaplje, u koju se miješa u isto doba po komadu tenećeta nahvatana čađ od zapaljenog snopa luča. Ovo se crno tijesto pošto se najprije zategne koža na mjestu, gdje će se tetovirati, na zaošiljenom drvcetu namaže po koži onako, kakav se znak želi i onda se iglom, koja je gotovo do vrha koncem obmotana, bocka dok krv ne poteče; bockanje se dakako često, jedno do drugoga čini. - Po tom se tetovirano mjesto zavije i poslije tri dana opere. Boja od čađi pravi se na ovaj način: Nad svijećom ili zapaljenom svjetiljkom kamenog ulja, koja se dimi, drži se tabla tenećeta, na koju se nahvata čađi; ona se skupi i u malo vode razmuti i isto se onako upotrebljava, kao prije spomenuto tijesto, t. j. "nacrta se" pa se tek onda naboca. Puščani prah vrlo se malo upotrebljava. S tog, što se u Bosni samo crna boja za tetoviranje upotrebljava, jasno je, što je ono uvijek jedne te iste boje, i to plave sa po kojim ubodom zelenkastim. Tetoviranje vrše većinom stare žene tako zvane "vješte žene", češće se podvrgavaju uzajamno i djevojke ovoj ljubavnoj službi, koja gledaocu izgleda vrlo šaljiva, osobito, ako se tetovira djevojka, koja je osjetljiva, pa raznim krivljenjem lica i glasnom vikom propraća svaki ubod. - Razloga, koji su bili povod te se tetoviranje uvelo, već ih je nestalo, no s jedne strane nagon podražavanja, koji se u ljudima nahodi, a s druge strane što domaće stanovništvo čvrsto čuva narodne navike, dovoljno je, da će se nakaženje tijela ovijem tetoviranjem još zadugo kao narodni običaj održati među katolicima u Bosni i Hercegovini.

  

  

  

  

  

  

Sicanje (tetoviranje-tatuaž) u Herceg-Bosni.

Sicanje (tetoviranje-tatuaž) u Herceg-Bosni.
Bilježi za "Bosansku vilu", Vid Vuletić-Vukasović 1894. godine.
Prošao sam Herceg-Bosnom, te sam upazio i ovaj narodni običaj, biva sicanje, te ga zabilježio, jer mi je i to u pomoći, baš kao i različiti ukrasi i uresi na robi, na posudama i t.d., za prispodabljanje različitijeh motiva na starobosanskijem stećcima, koje ja eto proučavam tomu je nekoliko godina. - Ovdje nijesam ni najmanje pozvan, da kažem, da su stećke isključivo podizali jugoslavljani svojijem pokojnicima, a to osobito u Herceg-Bosni. - Motivi su nam na stečcima svjedokom, da su oni prava jugoslavenska svojina, te jih je taj narod od davnina dizao, a rimski mu je sarkofag dao, ako i dalek, pojam, da kreše ove žestoke, da ne reče, ogromne spomenike, kojijeh je, dakako s narodnijem motivima, po Hereceg-Bosni, Staroj Srbiji itd., neizmjeran broj, baš na hiljade, a ne na stotine.
Doveo sam u svezu sa rečenijem stečcima sicanje, kao i ostale motive, osobito na drvu i na robi.

Još s početka godine 1889., pisao sam u Viestniku Hrv. Ark. Dr. u Zagrebu pripomenak u dopisima o sicanju, al rek' bi, da to nijesu neki učenjaci ni pročitali, jerbo iste godine dr. Leopold Glik piše u III. Knj. Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini na str. 81-88. pod naslovom: "Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini od dra Leopolda Glika."

Rađa se hvaljenoga gospodina odlikuje sa slikama, te jih je jedanaest na broju, al' neke su suvišne, pa se njima to toliko može pozvati duh današnje kulture. - Nije s gorega, da i ja, uz materijal gospodina doktora, navedem neke motive, a i to, jer jih isti nije istaknuo.

Narod se sica u zapadnoj Bosni, a nevlastito kršćani (katolici). Evo nekoliko primjera: Oko njeke se Rame narod sica, pa sam gledao na Ustirami a u selu Slatini, na desnici Stipa Drinovca, težaka katolika, slijedeće zlamenito sicanje, koje se donekle po tradiciji sudara sa zlamenijem (grbom štitom) ove drevne zemlje: sa dva polumjeseca.
Ovo je sicanje na ruci prosta čovjeka, te je baš s toga zlamenito, jer se po njemu može zaključiti, da su neke ideje u narodu ucijepljene od davnijeh davnina.

Ovako su mi, po prilici, kazivali o sicanju u G. Vakufu: - Svaki će se kršćanin (katolik) nasicati, a neće rišćanin ni Turčin. Malo će se naći čeljadi bez ovoga obilježja, a svakako ga ima svaka ženska, biva, kad bi koju poturčili, to bi joj Turci izrezali, jer je sicanje zazor za Turčina, a kršćani se po tome poznaju. Obako će kršćanin postupati u tom poslu: - Na Josipovo (svetoga Josipa) se razmuti mućerefa (crnilo od izgorjela luča), pa se na koži napiše perom ili šiljkom, a onda se nasica iglom, te se zamota krpom dokle prođe. - "Ovo ti je sve što sam čuo o sicanju u G. Vakufu, a sicaju vješte žene i drugarice, biva druga drugu. Nijesam se namjerio na sicanju, pa ne znam govorili su štogod, kad se to radi, ali mislim, da se ne baje."

Oko G. Vakufa je tako rečeno Skoplje, pa se na to radi po Skoplju, a tako je po prilici i u Rami, al' toga nijesam izobilja viđao na Ustirami, u selu Uduckomu, gdje su dobre zgrade, gdje lijepo raste sliva, jabuka i tunja, a žene rade preju (konoplju) i nose na glavi poćelicu žensku mučenicu, al' cure nose od ponosa fes. U Rami je naglasak kako i u Crnoj Gori, te oni izgovaraju knjez mješte knez, mjeso mješte meso i t. d. - Na Ustirami me je pratio Pero Biloš, te mi kazivao, da su oni življeli u dobro s Turcima sve do bune.

Dr. Leopold Glik nije kazao s kojega je čeljadeta skinuo tetoviranje, a to ne ide radi prispodobe u narodoslovlju.

Rekao sam, da su mu bile suvišne neke slike, jer je toga posla izobilja u svijem stranama, a osobito između uznika i mrnara, gdje se nasicaju najrazličitije stvari, kao n. p. vijenac, srce, a u njemu ime i prezime, pa sidro (kotva) i t. d. - Spomenuto sicanje između mrnara, vojnika i t. d. nema narodnoga karaktera, no je nekako izniklo u nižoj ruci čeljadi, te se promiče po svijem stranama svijeta.

Dr. Leopold Glik na dugo je naveo kako se u Bosni spravlja spomenuta boja za sicanje, pa ovdje nije kud tamo, da ponavljam tu običnu stvar, no mi je dosta, da sam napomenuo neke stvari što jih je propustio hvaljeni gospodin doktor.

Opazit mi je, da su motivi u sicanju čisto starobosanski, a krst je obično kao i na starobosanskijem stečcima t. j. djetelinasti krst, pa bi se po tomu usudio misliti, da je odavnina sicanje između kršćana u Herceg-Bosni, a svakako prije dolaska Osmanlija, pa mi se nekako čudno čini, da su ga u narod uveli rimokatolički sveštenici, biva da tako besmisleno ne prelazi na muhamedovsku vjeru radi krišćanskoga biljega, jer bi se radi toga uzroka tu spasonosnu stvar bili prikačili i pravoslavni sveštenici, a oni su mogli i bolje, kaonuti što su zborovi kod pravoslavnijeh crkava i manastjera, kao i dan današnji, imali neki veliki utjecaj na narod, pa bi tijem zborovima bili slobodno kaluđeri uveli i kod pristaša istočne crkve ovaj čudnovati običaj.
Meni je naprotiv do skromnoga mnjenja, da je ovaj običaj bio ukorijenjen kod pristaša bosanske narodne crkve, da se razaznaju braća krstijani, pa je tako ovaj običaj kroz vijekove nepromijenjen ostao kod onijeh korjenitih Bošnjaka, a osobito oko Rame i po Uskoplju, pa me vode do rečenoga zaključka oni drevni motivi, te su uklesani i na starobosanskijem stećcima, koje su podizali navlastito pristaše bosanske narodne crkve.*)

*) Ovaj članak poslat je ima dve godine no je zbog sličica tako zaostao. Molimo pisca da oprosti. Jezik je prema originalu.

Ovo je sicanje na ruci prosta čovjeka, te je baš s toga zlamenito, jer se po njemu može zaključiti, da su neke ideje u narodu ucijepljene od davnijeh davnina.

Mato iz Gornjih Višnjana, općina Prozor-Rama

četvrtak, kolovoz 16, 2012

"Mato Orec (Tvrdo "C") 

Roden kolovoz 1929 godine u Gornjim Visnjanima, opcina Prozor / Rama.
Imao je dosta tetoaza ali su vecinom izbjedile.
Kaze da je to njemu radila neka zena - Culjkusa, vjerovatno prezime Culjak, kada je bio 6 godina star. 

Ima dvoje sestra obadvoje su isto izteuirane.
Preko prstiju (na ruci) imao je napisano ime.. M>A>T>O.... i na drugoj ruci O>R>E>C, ime ispod desnog pasuha isto.

Yes, my father said he was tattooed using soot from tree bark, milk and sap from a tree. (Rama).

Hvala

Darko Orec"

Fotografije i tekst: Darko Orec

Kazivačica Mara Basić o običaju tetoviranja u Bosanskoj Posavini

Kazivačica Mara Basić tako navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili. Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka, ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. Toje bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik…označavalo je da je Hrvat Katolik, radi Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.”

Vinko Tolić

Jedan tradicionalni motiv tetovaže iz sela Zapeće u Pougarju

"Ivka Pejčin, kaže: To mi je mama Mara Slipčević iz sela Zapeće u Pougarju. Motiv nema neko posebno obilježje. A tetovirano je oko 1950 i 1952 kad je imala između 12 i 14 godina. Tetovirano je sa čađi i med. Bila je teta (u selu) koja je tetovirala."

So erinnert sich Luca Cališ an ihr erstes Tattoo

"Das Lagerfeuer tanzt wilde Schatten auf die Gesichter der drei Mädchen. Lautlos durchsticht eine Nadel die Hautschicht von Luca. Aus der Wunde suppen dunkelrote Blutströpfchen. Luca kneift unter dem Schmerz die Augen zu Schlitzen zu. Ihre Freundin tunkt die Nadel wiederholt in die Schale mit dem Gemisch aus Asche, Honig, Milch und Spucke. Erneut ein Stich in Lucas Handrücken. Eine Träne kullert ihre Wange hinunter. Punkt für Punkt arbeitet sich die Freundin vor, bis Lucas erstes Tattoo – ein Kreuz, umgeben von Sonnenstrahlen – als verkrustete Blutspur sichtbar ist.

So erinnert sich Luca Cališ an ihr erstes Tattoo, das die heute Hundertjährige vor neunzig Jahren gestochen bekam.  Foto: Sarah Urech"

UNTER DER HAUT KROATIENS

PDF: Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - karakteristike , uloga i porijeklo

DOWNLOAD
kartografija petric
doktor petric