Tetovaže datiraju još iz vremena kad je današnje područje Bosne i Hercegovine palo pod osmanlijsku vlast
Boljelo je, baš je boljelo. Krv je
šikljala na sve strane, ali željela sam to. Željela sam i ja imati
tetovaže na rukama. Bio je to običaj još od turskih vremena te se tako
prenio i na nas ostale. Imala sam desetak godina kad sam to radila,
govori nam Luca Ćališ (98) iz sela Sopot pored Rame u BiH.
Priča nam o tetovažama na svojim rukama. Tradicionalnim hrvatskim
tetovažama koje, prema nekim teorijama, datiraju još iz vremena kad je
današnje područje Bosne i Hercegovine palo pod osmanlijsku vlast. Za
jednu tetovažu, govori nam Luca, trebalo je oko sat vremena.
"Baba, onda je tebi trebalo tjedan dana da sve to napraviš", smije se
njezin unuk Mato, a ona dodaje kako su u njezino vrijeme svi imali
tetovaže.
Foto: Velimir Beić/24sata
Svi su se, kaže, sicali, kako su tetoviranje u to vrijeme zvali. Međutim, nitko kao ona.
"Poslije sam ih radila i sama te barem malo sam sicala svaki prst",
smije se. Katu Fofić (79) iz ramskog sela Rumboci sicala je žena u selu
kojoj je to, praktički, bilo zanimanje.
"Ona nam je svima to radila. Pa bili smo mladi, bio je to znak
raspoznavanja nas katolika, ali i mladenačka budalaština, kao i danas,
samo su metode tetoviranja drugačije", govori nam Kata.
Uz brojne motive, križ je bio nezaobilazan. Sve naše sugovornice kažu
nam kako nikad nisu doživjele nijednu neugodnost zbog svojih tetovaža s
vjerskim obilježjima. Bilo je čak i simpatično.
"Bila sam u Zagrebu u bolnici. Dolazili su liječnici i medicinske
setre te gledali tetovaže na mojim rukama", prisjetila se Kata.
Prema narodnim predajama, tetoviranje je služilo da se djevojke
sačuvaju od begova koji su tražili pravo prve bračne noći. Zaobilazili
bi djevojke koje su na tijelu nosile znak križa.
Navodno je u Kutjevu postojala žena koja je imala veliki križ na
čelu. U ramskom području o ovoj je temi mnogo istraživala mlada Tea
Mihaljević.
Foto: Velimir Beić/24sata
"Našla sam više od 50 tetoviranih starica na području Rame. Mnogo ih
je i u blizini Jajca i Travnika. Ali ima toga i kod vas u Hrvatskoj, u
Dalmatinskoj zagori, oko Imotskog i u Lici. Uglavnom na rukama
izbjeglica iz BiH starih oko 80 godina. Etnolog Jadran Kale bilježi
posljednjih 50-ak žena oko Šibenika 90-ih", govori nam Tea koja je rodom
iz Kupresa, ali živi u Livnu.
Vlasnica tetovaža je i Beatricija Lucka Šarčević (70), redovnica u zagrebačkom samostanu, rođena u Rami.
"To je bio običaj očuvanja katoličanstva od Turaka u tim krajevima.
Imala sam devet godina kad sam se tetovirala", kaže nam časna sestra.
Bio je to, dodaje, znak čuvanja od nevjere.
"Okupile smo se mi djevojčice i tetovirale ruke jedna drugoj, a i
moja strina je to radila", prisjeća se redovnica, koja je do 16. godine
živjela u Rami.
Potom je otišla u samostan i postala redovnica te 30 godina radila
kao medicinska sestra. Ovakvih tetovaža djevojčice u Bosni više nemaju,
iako Kata govori kako joj nimalo ne bi smetalo da njezina unuka Katarina
učini isto.
"Ali oni bi to radili na drukčiji način. Sad je to modernije. Mi smo
miješali med, pepeo iz lule i mlijeko te bismo iglu umakali u to i
bockali se po ruci na kojoj smo prethodno nacrtali šablonu", objašnjava
Kata.
Nerijetko je, govori nam Tea Mihaljević, bilo i infekcija kao posljedica tetoviranja u kućnoj radinosti.
Foto: Velimir Beić/24sata
"Najveći problem je bio u tome što se smjesa u pojedinim krajevima
pravila sa slinom nekog od ‘umjetnika’. Na primjer, u Gučoj Gori bi
pomiješali svetu vodicu i ugljen. U to bi se svaki dan dodavala
pljuvačka, devet dana prije sv. Josipa. I onda su se na taj dan
djevojčice tetovirale. Dakle, bilo je to 19. ožujka. U starih naroda na
taj dan slavio se ekvinocij, a poslije kršćanski blagdan sv. Josip,
zaštitnik Hrvata", govori nam Tea.
Napominje kako su se tetovirali i muškarci, pa je tako na Kupresu
pronašla čovjeka kojem je baka tetovirala tri križića dok je imao samo
tri godine.
"Etnolog Mario Petrić bilježi slučajeve u kojima su djeca tetovirana u
dobi od samo jedne godine. Većina ih je, ipak, crtkarije na rukama
dobivala između 10 i 15 godina. Moja baka s deset. Žene bi u korizmi
skupile djecu u kuću poslije mise i tetovirale ih majčinim mlijekom,
medom, ugljenom... Smjesa je zavisila od mjesta do mjesta", zaključuje.
Svako je imao svoj neki recept, no motivi su bili slični. Stilizirane izvedenice križeva i starokrščanskih motiva.
Srednjoškolka Nikolina odvela nas je do svoje bake Mare Baketarić (76).
Foto: Velimir Beić/24sata
"Krv udari iz rana dok se bocka iglom po ruci, potom zalijemo ovčjim
mlijekom i više ne boli. Brzo prođe. Radila sam tetovaže i sama sebi",
govori nam Mara, koju smo u kući zatekli s iglama u ruci.
Ali nije se pripremala za tetoviranje. Danas plete.
"Ako netko želi, mogla bih ga tetovirati na tradicionalni način. Nije
to teško, napravi se smjesa i bocka po crtežu na ruci", smije se
ponosna na svoje iscrtane i danas borama prošarane ruke.
Uz križeve, i ona poput mnogih ima istetovirano ime i godinu rođenja. To je tada bio običaj.
Profesor u ramskoj gimnaziji Zoran Stojanović govori nam kako je
posljednja tetovaža, koliko on zna, ondje napravljena jednoj djevojčici
1984. godine.
Ova vrsta iscrtavanja ipak izumire jer nije baš u skladu s vremenom imati iscrtane ruke.
Prije je tetoviranim ženama bilo lakše jer su život provele u svom
selu radeći na polju pa nije bilo ni upitnih pogleda ili eventulanog
nerazumjevanja okoline. Ipak je to bio dio uobičajene tradicije.
Foto: Velimir Beić/24sata
"Tetovirao sam se i ja na tradicionalni način za potrebe snimanja
dokumentarca o ovoj temi", nastavlja te nas vodi do svoje bake Zorke
(85).
"Muškarci su se rijetko tetovirali, a tetovaže su imale gotovo sve
djevojke. Sastanemo se i to pravimo. Roditelji bi znali i galamiti, ako
smo to činili bez pitanja, iako su tetovaže imali i oni", prisjeća se
ona dodajući kako nikad zbog križeva na rukama nije imala problema.
Čak ni u vrijeme komunizma, koje je bilo okrutno prema ljudima iz ovoga kraja. Kao, uostalom, i svaka druga vlast.
Ipak, etnolozi pišu kako je tetoviranje poslije 1945. godine postalo rijetka iznimka.
Naime, u vrijeme kad je bilo zabranjeno ići u crkvu nije bilo ni
prihvatljivo tetovirati po vidljivim mjestima simbole katoličke vjere.
Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i
pripadnosti hrvatskom narodu, a to tijekom komunizma nije bilo poželjno
isticati, iako osobna iskustva naših sugovornica pokazuju da neki nisu
marili za to pravilo.
"Mi smo pravili smjesu od meda, čađe, dima i majčina mlijeka. Iglu
smo umakali u to pa se bockali. Jednom napravljenu tetovažu više niste
mogli skinuti", otkriva ona.
A mnogi su prvotne tetovaže stalno nadograđivali. Kata nam, pak,
govori kako se pričalo da se jedna djevojka udala za momka islamske
vjeroispovijesti.
Foto: Velimir Beić/24sata
"Pokušala je skinuti križ s ruke, ali nije išlo. Pričali su da je otkinula i dio mesa, ali križ je ostao", rekla je Kata.
Neki su se kao djeca odupirali tetoviranju. Znali su bježati, a
roditelji su galamili na njih govoreći im da se vrate i završe do kraja
jer u protivnom neće u raj.
Tada se, osim što se na ovaj način čuvalo od turskih begova,
vjerovalo da tko nema križa na ruci odlazi u pakao. Što više križeva, to
ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju. Praznovjerja, šta ćete, pričaju
nam danas naše tetovirane sugovornice.
Tea se naslušala anegdota.
"Baku Evu s Kupresa tetovirala je njezina maćeha. Ona je bila lokalna
tattoo majstorica koja je tetovirala svu djecu u kraju. Eva je imala
šest godina kad je navalila da i njoj crta po rukama. Kaže da je strašno
boljelo, da je krv šikljala, ali nije htjela da stanu. Toliko joj je
bilo važno imati tetovažu", govori nam Tea te nastavlja s pričom o ženi
iz Žepča kojoj su tijekom Drugog svjetskog rata htjeli tetovirati križ
na čelo što je bio dokaz iznimne religioznosti.
Foto: Velimir Beić/24sata
No rijetki su imali hrabrosti svoju djecu obilježiti na takav način.
"Nakon što su joj tetovirali križeve na rukama, ona je od straha
pobjegla na drvo i nije silazila cijeli dan. Na kraju je pobijedila i
nisu joj tetovirali križ na čelu", smije se Tea.
Govori nam kako su starice, nakon što je počela istraživati
tradicionalne hrvatske tetovaže, uvijek bile iznenađene što se netko za
to interesira.
Njima je to bilo nekako normalno, nešto što datira još iz vremena
Ilira. Sličnih tetovaža, prema predajama, bilo je i u Africi, točnije u
Etiopiji, ali i u Češkoj gdje su prevladavali slavenski motivi.
U Bosni su, zaključuje većina naših sugovornika, ostale kako bi se katolici raspoznavali među ljudima ostalih vjeroispovijesti.
"Ma, bilo je tu i mode. Da budemo ljepše. Kao što se i danas cure tetoviraju", sa smiješkom zaključuje Luca.
Moda se promijenila. Tetovaže su drugačije, križeva je sve manje i čini se da stari običaj hrvatskih predaka polako izumire...
Izvor
http://www.express.hr/drustvo/najveci-katolici-djeci-su-tetovirali-krizeve-na-celu-536#
"Evo
ti slike tetovaze od jedne zene iz Debeljaka kod Banja
Luke. Zove se Mande Barisic, godiste 1938. Kaze da se bocala
(tetovirala) sa 7 godina , da su ju starije cure uhvatile pa
nažarile ruke koprivama i onda joj križeve nabocale. A kad
se kuci vratila da je mati tila istirat iz kuce. Malo zgodna
prica i ako nisam do sad sreo nikoga iz Banjaluckog kraja
da ima takve tetovaze, jedino oko Prnjavora u selima Drenova
i Kulasi ."
Hvala na fotografiji uredniku stranice Bosanske
Nošnje koji je poslao fotografiju. Ovo je zaista vrijedno jer nemamo
ništa iz toga kraja. Križ se slabo vidi, ali nam je priča isto važna
kao dokaz da je postojalo u tom kraju tetoviranje. Tea Mihaljević
The early age of Greece,
by William Ridgeway, vol. I. 1901
Štovanom Siru Ridgewaju se prije 113 godina ovdje potkrala jedna greška. Naime, Dr. Truhelka nije rekao da su hrvatske tradicionalne tetovaže katoličkog podrijetla i da su svećenici poticali tetoviranje križevima. Naprotiv, Truhelka je govorio upravo suprotno. I to, da tetoviranje s kršćanstvom "ima baš onoliko posla kao i onaj gromovnik Ilija", a da je svećenstvo samo trpilo tetoviranje, "ono je samo koncesiju učinilo tradiciji, duboko zavriježenoj u duši naroda". Dalje, Truhelka nije rekao da običaj tetoviranja započinje u vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine. Nego je Truhelka jedino naglasio "sadašnje narodno shvaćanje" o tetoviranju kao "neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini". A zaista je rekao da "u slovjenskom svijetu uzalud tražimo tragove postanju tetoviranja" , nego da tetovažama njihovo "postanje valja tražiti u starijem vremenu". Kada Ridgeway kaže da Truhelka sugerira bez ikakvih dokaza, jasno je da Ridgeway William, Sir nije dovoljno poznavao rad Dr.Truhelke. Ćiro Truhelka, ''Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini'' GZM VI, Sarajevo 1894.
Bibby Cuddahy was a Ducky Boy. And like most Ducky Boys he was Irish,
under five-foot-six, and crazy. Webster Avenue was Ducky Boy country.
They roamed their turf like midget dinosaurs, brainless and fearless.
They respected only nuns and priests. They would fight anyone and
everyone and they'd never lose. They'd never lose because there were
hundreds of them. Hundreds of stunted Irish madmen with crucifixes
tattooed on their arms and chests, lunatics with that terrifying,
slightly cross-eyed stare of the one-dimensional semihuman, urban punk
killing machine. And they were nasty -- used tire chains, car aerials,
and the "Webster Avenue walking stick," a baseball bat studded with
razors. (The Wanderers, Novel by Richard Price, 1974) Book: Lost Boys of the Bronx: The Oral History of the Ducky Boys Gang
Svi su se, kaže, sicali, kako su tetoviranje u to vrijeme zvali. Međutim, nitko kao ona.
"Našla sam više od 50 tetoviranih starica na području Rame. Mnogo ih
je i u blizini Jajca i Travnika. Ali ima toga i kod vas u Hrvatskoj, u
Dalmatinskoj zagori, oko Imotskog i u Lici. Uglavnom na rukama
izbjeglica iz BiH starih oko 80 godina. Etnolog Jadran Kale bilježi
posljednjih 50-ak žena oko Šibenika 90-ih", govori nam Tea koja je rodom
iz Kupresa, ali živi u Livnu.
"Najveći problem je bio u tome što se smjesa u pojedinim krajevima
pravila sa slinom nekog od ‘umjetnika’. Na primjer, u Gučoj Gori bi
pomiješali svetu vodicu i ugljen. U to bi se svaki dan dodavala
pljuvačka, devet dana prije sv. Josipa. I onda su se na taj dan
djevojčice tetovirale. Dakle, bilo je to 19. ožujka. U starih naroda na
taj dan slavio se ekvinocij, a poslije kršćanski blagdan sv. Josip,
zaštitnik Hrvata", govori nam Tea.
"Krv udari iz rana dok se bocka iglom po ruci, potom zalijemo ovčjim
mlijekom i više ne boli. Brzo prođe. Radila sam tetovaže i sama sebi",
govori nam Mara, koju smo u kući zatekli s iglama u ruci.
"Tetovirao sam se i ja na tradicionalni način za potrebe snimanja
dokumentarca o ovoj temi", nastavlja te nas vodi do svoje bake Zorke
(85).
"Pokušala je skinuti križ s ruke, ali nije išlo. Pričali su da je otkinula i dio mesa, ali križ je ostao", rekla je Kata.
No rijetki su imali hrabrosti svoju djecu obilježiti na takav način.
